Bog je ustanovio brak u Edemu, a Isus ga je ponovo potvrdio kao doživotnu zajednicu između čoveka i žene u druženju punom ljubavi. Za hrišćanina bračna obaveza se daje istovremeno Bogu kao i bračnom drugu i treba je sklopiti između partnera koji su iste vere. Obostrana ljubav, uvažavanje, poštovanje i odgovornosti jesu tkivo ove veze koja treba odsjajivati ljubavlju, svetošću, bliskošću i postojanošću odnosa između Hrista i Njegove Crkve.
Što se tiče rastave, Isus je učio da osoba koja se rastane od bračnog druga, osim za preljubu, te sklopi brak s drugim bračnim drugom, čini preljubu. Premda neki odnosi u porodici možda ne odgovaraju idealu, bračni drugovi koji se u Hristu potpuno predaju jedan drugome mogu postići zajednicu ljubavi uz pomoć vođstva Duha i vaspitanja u Crkvi. Bog blagosilja porodicu i želi da njeni članovi pomažu jedan drugome do potpune zrelosti. Roditelji trebaju odgajati svoju decu da vole Boga i da Mu budu poslušni.
Svojim primerom i svojim rečima trebaju ih poučavati da je Hristos vaspitač koji voli, koji je uvek nežan i brižan, koji želi da oni postanu udovi Njegovog tela, Božje porodice. Povećana bliskost u porodice jedan je od znakova posljednje vesti evanđelja. (Osnovna verovanja, 23)
Dom je iskonska ustanova za obnovu Božjeg lika u ljudima i ženama. Unutar obitelji otac, majka i djeca mogu se potpuno izraziti, omogućujući jedni drugima zadovoljenje potreba za pripadnošću, ljubavlju i prisnošću. Tu se udaraju temelji identiteta i razvijaju osjećaji osobne vrijednosti. Dom je također mjesto na kojemu se Božjom milošću sprovode načela stvarnog kršćanstva, a njegove se vrijednosti prenose s jednog pokoljenja na drugo.
Obitelj može biti mjesto velike sreće. Ona može biti i pozornica tragičnih ozljeda. Skladan obiteljski život pokazuje načela kršćanstva koja se istinski sprovode u životu, otkrivajući Božji karakter. Nažalost, dokaz ovih odluka vrlo je rijedak u suvremenim domovima. Namjesto toga, u mnogim obiteljima otkrivaju se misli i namjere sebičnog ljudskog srca – svađe, buntovnost, suparništvo, ljutitost, nepristojnost, pa čak i svirepost. Ove osobine nisu bile dijelom Božjeg prvotnog plana. Isus je rekao: “Ali u početku nije bilo tako.” (Mt 19,8).
Od početka
Subota i brak bila su dva prvotna Božja dara ljudskoj obitelji. Oni su trebali omogućiti radost odmora i pripadnost bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu. Osnutak ovih dviju ustanova čini vrhunac Božjeg stvaranja na Zemlji. One su bile Njegovo finale, najbolje od izuzetnih, dobrih darova što ih je poklonio ljudskom rodu prilikom stvaranja. Time što je ustanovio subotu, Bog je ljudskim bićima dao vrijeme za odmor i obnovu, vrijeme za druženje s Njim. Stvarajući prvu obitlej, On je ustanovio osnovnu društvenu zajednicu u ljudskom rodu, dajući mu smisao pripadnosti i osiguravajući mu priliku da se njegovi članovi razviju u dobro uravnotežene ličnosti u službi Bogu i bližnjima.
Muško i žensko po obličju Božjem. Tekst u Postanku 1,26.27 opisuje Božje stvaranje ljudskih bića koja trebaju naseliti Zemlju: “I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična,… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Riječ čovjek ovdje se upotrebljuje (i u hebrejskom jeziku) u općem značenju, kao što se više od 500 puta upotrebljuje na drugim mjestima u Starom zavjetu. Ovaj pojam obuhvaća i muško i žensko biće. Tekst ističe da muško nije bilo načinjeno po Božjem a žena po čovjekovom obličju. Naprotiv, oboje su stvoreni po Božjem obličju.
Isto kao što je Otac, Sin i Sveti Duh Bog, muško i žensko zajedno trebaju činiti čovjeka. Slično Božanstvu, premda trebju biti jedno, oni nisu isti po funkcijama. Oni su jednaki po biću, dostojanstvu, ali nisu isti po osobnosti (Usporedi: Iv 10,30; 1 Kor 11,3). Njihov vanjski sastav se dopunjava, njihove funkcije surađuju.
Oba roda su dobra (Post 1,31), a tako i njihove različne uloge. Obitelj i dom sazidani su na činjenici o razlici u spolovima. Bog je mogao razmnožiti život na Zemlji bez stvaranja čovjeka i žene, kao što se to može vidjeti u bespolnom razmnažanju nekih oblika iz životinjskog svijeta. Ali Bog je stvorio dvije osobe, “istovjetne po općem liku i osobinama, ali svaka od njih sadrži u sebi nešto što nedostaje drugoj i što dopunjuje drugu”. Svijet isključivo sastavljen od članova samo jednog spola ne bi bio potpun. Pravo ispunjenje može se ostvariti samo u društvu koje obuhvaća i muško i žensko. Ovdje se ne postavlja pitanje o jednakosti, jer su i jedno i drugo bitni.
Tijekom svog prvog dana Adam, prvorođeni i tako glava ljudskog roda, osjetio je svoju jedinstvenost – nije postojao nitko tko bi bio sličan njemu. “No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.” (Post 2,20). Bog je osjetio taj nedostatak, jer je rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on.” (Post 2,18).
Hebrejska riječ neged, prevedena s “usporediv”, prema njemu je imenica povezana s prijedlogom koja znači stajati pred, usred, nasuprot, odgovarajući nekome ili nečemu. U ovom slučaju osoba koja je trebala stajati pred Adamom trebala ga je dopuniti, odgovarajući mu kao njegova kopija. Stoga Bog “pusti tvrd san na čovjeka” i uzevši mu “jedno rebro” (Post 2,21) stvori druga.
Nakon buđenja Adam je odmah prepoznao blisku i prisnu vezu koju je ovaj posebni čin stvaranja učinio mogućom. On je uzviknuo: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!” (Post 2,23; usporedi: 1 Kor 11,8).
Brak. Od različnosti muškog i ženskog Bog je stvorio red, jedinstvo. Bog je tog prvog petka obavio prvo vjenčanje, udružujući ovo dvoje, predstavnike Njegovog obličja u malome, kako bi učinio da postanu jedno. Brak je od tog vremena postao temeljem obitelji, temeljem samoga društva.
Sveto pismo opisuje brak kao presudni čin i rastavljanja i sastavljanja: Čovjek će ostaviti “oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo”. (Post 2,24).
1. Ostaviti. Od najveće važnosti za bračni odnos je ostavljanje ranijih prvotnih odnosa. Bračni odnos treba zamijeniti odnos roditelja i djeteta. U ovom smislu “ostavljanje čovjekova odnosa spram njegovih roditeljima omogućuje čovjeku da “prione” za drugoga. Bez ovog postupka ne postoji nikakav čvrst temelj za brak.
2. Prionuti. Hebrejska riječ prevedena s “prionuti” dolazi od riječi koja znači ‘prionuti, pričvrstiti, sjediniti se i držati se’. Kao imenica može se upotrebljavati čak i za oznaku spajanja lemljenja. (Iz 41,7). Čvrstina i snaga ove veze slikovito prikazuje narav bračne veze. Svaki pokušaj da se slomi ovo zajedništvo ozlijedit će osobe njime blisko povezane. Da je ova veza bliska veza, ističe i činjenica da se isti glagol koristi u opisu veze između Boga i Njegovog naroda: “Njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži.” (Pnz 10,20).
3. Zavjetovanje. U Svetom pismu o ovom zavjetovanju, ovom obećanju kojim je bračni par sjedinjen, govori se kao o “zavjetu”, izraz koji se upotrebljuje za najsvečaniji sporazum poznat u Božjoj Riječi, koji najviše obvezuje (Mal 2,14; Izr 2,16.17). Odnos između muža i žene treba biti uspostavljen po uzoru na Božji vječni savez s Njegovim narodom, Crkvom (Ef 5,21-33). Njihovo predanje jedno drugome treba sadržavati vjernost i postojanost koji su svojstveni Božjem savezu (Ps 89,34; Tuž 3,23).
Bog i obitelj bračnih drugova, prijatelji i zajednica svjedoci su zavjeta koji oni sklapaju jedno s drugim. Taj zavjet je potvrđen na nebu. “Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!” (Mt 19,6) Kršćanski bračni par shvaća da su se time što su sklopili brak zavjetovali da budu vjerni jedno drugome dokle god oboje žive.
4. Postaju jedno tijelo. Rezultati ostavljanja i zavjetovanja da će prionuti u zajednicu predstavlja tajnu. Ovdje se radi o jedinstvu u punom smislu – bračni par hoda zajedno, stoji zajedno i dijeli duboku bliskost. Na početku se ovo jedinstvo odnosi na tjelesnu sjedinjenost u braku. Ali izvan toga, ono se također odnosi na prisnu povezanost uma i osjećaja koja podupire ovaj tjelesni vid odnosa.
a) Hodanje zajedno. Bog postavlja pitanje o svom odnosu sa svojim narodom: “Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?” (Am 3,3). Ovo je pitanje primjereno i za one koji će postati jednim tijelom. Bog je dao uputu Izraelcima da ne stupaju u brak sa susjednim narodima, “jer bi ona odvratila od mene sina tvojega; drugim bi bogovima on služio”. (Pnz 7,4; uaporedi: Jš 23,11-13). Kad su Izraelci zapostavili ove upute, sučelili su se s kobnim posljedicama (Suci 14-16. pogl.; 1 Kr 11,1-10; Ez 9;10).
Apostol Pavao je široko ponavljao ovo načelo: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav je sklad između hrama Božjega i idola? A mi smo hram Boga živoga.” (2 Kor 6,14-16; usporedi rr: 17.18.).
Sveto pismo određuje da vjernici trebaju sklopiti brak samo s drugim vjernicima. Međutim, načelo nadilazi čak i to. Pravo jedinstvo zahtijeva skladnost i vjere i života. Razlike u vjerskim iskustvima vode razlikama u načinu života koje mogu stvoriti duboku zategnutost i rascijep u braku. Da bi se postiglo jedinstvo o kome govori Sveto pismo, ljudi trebaju sklapati brak s osobama iz svoje vjerske zajednice.
b) Stajanje zajedno. Da bi postale jedno tijelo, dvije osobe moraju biti potpuno odane jedna drugoj. Kad se stupa u brak, riskira se sve i prihvaća se sve što dolazi s bračnim drugom. Oni koji stupaju u brak objavljuju svoju voljnost da dijele odgovornosti s bračnim drugom, i u bilo čemu stoje uz svog bračnog druga. Brak zahtijeva djelotvornu ljubav koja se primjenjuje i koja neće prestati.
“Dvije osobe dijele sve što imaju, ne samo svoje tijelo, ne samo svoja materijalna dobra, već i svoje mišljenje i osjećaje, svoje radosti i patnje, svoje nade i strahovanja, svoje uspjehe i neuspjehe. ‘Postati jedno tijelo’ znači da dvije osobe postaju potpuno jedno u tijelu, duši i duhu, ali ipak ostaju dvije različite osobe.”
c) Bliskost. Postati jedno tijelo znači i seksualno jedinstvo: “Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače.” (Post 4,1). U svojoj težnji da se sjedine, težnji koju su ljudi i žene osjećali još od vremena Adama i Eve, svaki bračni par ponovo pridaje važnost prvoj priči o ljubavi. Čin seksualne privlačnosti je najbliža moguća činjenica za njih u tjelesnom sjedinjenju; on predstavlja bliskost koju bračni par može spoznati emotivno i duhovno. Kršćanska se bračna ljubav treba odlikovati toplinom, radošću i ushitom (Izr 5,18.19).
“Ženidba neka bude u časti među svima, a bračna postelja neokaljana.” (Heb 13,4). “Sveto pismo nam jasno govori da je radosni seksualni izraz ljubavi između muža i žene Božji plan. On je, kako to ističe pisac Poslanice Hebrejima čist, nije grješan, nije prljav. To je mjesto od velike časti u braku – svetinja nad svetinjama u kojoj se blisko sastaje muž sa ženom da proslave svoju ljubav jedno prema drugome. To je vrijeme određeno da bude sveto i veoma ugodno.
5. Biblijska ljubav. Bračna ljubav je bezuvjetna nježna i bliska predanost jedno drugome koja potiče obostrani rast, po obličju Božjemu u svim vidovima jedne osobe: tjelesnom, osjećajnom, intelektualnom i duhovnom. U braku djeluju različne vrste ljubavi; on ima svoje romantično, strasno vrijeme, svoje veoma sentimentalno vrijeme; svoje ugodno vrijeme; svoje vrijeme druženja i pripadanja. Ali agape ljubav opisana u Novom zavjetu – nesebična ljubav usmjerena u cijelosti na druge – jest ta koja sačinjava osnovu prave, trajne ljubavi.
Isus je pokazao najuzvišeniji oblik ove vrste ljubavi kad je, prihvativši i krivicu i posljedice naših grijeha, pošao na križ. “Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.” (Iv 13,1). On nas je volio usprkos smrti u koju su Ga odveli naši grijesi. To je bila i to jest bezuvjetna agape ljubav Isusa Krista.
Opisujući ovu ljubav, apostol Pavao je rekao: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje.” (1 Kor 13,4-8).
Komentirajući ovaj odsjek, Ed Wheat piše: “Agape ljubav je uključena u vječni izvor napona i ona može i dalje djelovati kad svaka druga vrst ljubavi prestane … Ona voli bez obzira tko je to. Bez obzira koliko druga osoba ne voli, agape se može stalno izlijevati. Agape je isto toliko bezuvjetna koliko je i Božja ljubav prema nama. To je mentalni stav zasnovan na promišljenom izboru volje.”
6. Pojedinačna duhovna odgovornost. Premda su bračni drugovi dali zavjetno obećanje jedan drugome, ipak mora svatko osobno snositi odgovornost za izbor što ga učine (2 Kor 5,10). Preuzeti takvu odgovornost znači da oni nikada neće okriviti drugu osobu za ono što su sami učinili. Oni također moraju prihvatiti odgovornost za svoj osobni duhovni rast. Nijedan se ne može osloniti na duhovnu snagu drugoga. Ipak, s druge strane, odnos s Bogom svakome od njih može poslužiti kao izvor snage i ohrabrenja drugome.
Posljedice pada u grijeh na brak
Iskrivljeno odsjajivanje Božjeg obličja u ljudskom rodu što ga je donio grijeh ima svoj utjecaj i na brak isto tako pouzdano kao što ima i na druge oblasti ljudskog života. Čuvanje osobnog interesa nametnulo se tamo gdje je vladala savršena ljubav i jedinstvo. Sebičnost je najveći motiv svih onih koje ne pokreće Kristova ljubav. Zajednički imenitelj svih kršćanskih neuspjeha je gaženje svih načela predanja, službe i onoga što evanđelje predstavlja.
Svojom neposlušnošću Adam i Eva poricali su svrhu svoga stvaranja. Prije no što su zgriješili, živjeli su u potpunoj iskrenosti pred Bogom. Poslije toga, namjesto da su radosno došli k Njemu, oni su se u strahu sakrili od Njega, pokušavajući sakriti istinu o sebi i poričući odgovornost za svoja djela. Obuzeti dubokim osjećajem krivnje koju njihov razum nije mogao izbrisati, oni se nisu mogli sresti s Božjim okom i svetim anđelima. Otada je ovo izbjegavanje i samoopravdavajuće poricanje postalo općim modelom ljudskih odnosa s Bogom.
Strah koji ih je natjerao da se sakriju, izopačio je njihov međusobni odnos i odnos prema Bogu. Kad ih je Bog ispitivao, težili su da zaštite sebe na račun drugoga. Njihove optužbe postale su dokazom o ozbiljnom prekidu koji je nastao u odnosu ljubavi što ga je Bog postavio prilikom stvaranja.
Nakon pada u grijeh Bog je rekao ženi: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” (Post 3,16). On je odredio ovo načelo koje nije promijenilo osnovnu jednakost čovjeka i žene, za dobro i prvom paru i potonjim bračnim parovima. Nažalost ovo se načelo izopačilo. Počevši od tog vremena vladanje silom, manipulacijom i razaranjem individualnosti obilježilo je brak tijekom svih stoljeća. Samoživost je uskratila međusobno uvažavanje i štovanje.
Bit kršćanstva je življenje u skladu ispunjenom samoodricanjem, što je bilo obilježje braka prije pada u grijeh koji je uništio ovaj sklad. Ljubav muža i žene treba doprinositi međusobnoj sreći. Svatko od njih treba njegovati sreću drugoga. Oni se trebaju stopiti u jedno, ali ipak nijedan od njih ne treba izgubiti osobnu individualnost koja pripada Bogu.
Odstupanje od Božjeg ideala
Poligamija. Običaj da jedan muž ima nekoliko žena suprotan je jedinstvu i zajednici koju je Bog prvim brakom ustanovio u Edenu. U poligamiji ne postoji prestanak općenja sa svima drugima. Premda Sveto pismo opisuje mnogoženstvo kao kulturnu stvarnost u vrijeme patrijaraha, njegovo opisivanje jasno pokazuje da ti brakovi nisu postigli božanski ideal. Zapostavljene članice unutar ovakvih brakova bile su uključene u žestoke borbe, gorku mržnju i otuđenost (vidi: Post 16; usporedi: 29,16-30,24. i drugo), koristeći djecu kao emotivno oružje da bi napakostile drugim članicama obitelji.
Monogamija (jednoženstvo) pruža bračnim parovima osjećaj pripadnosti koji jača njihovu bliskost i vezu. Oni shvaćaju da je njihov odnos jedinstven i da nitko drugi ne može s njima dijeliti ono što oni čine. Odnos jednoženstva najjasnije odražava odnos između Krista i Njegove crkve i odnos između pojedinca i Boga.
Blud i brakolomstvo. Sadašnje mišljenje i običaj omalovažavaju trajno zavjetovanje obaju bračnih drugova na seksualnu vjernost do smrti. Međutim, Sveto pismo smatra grijehom svaku seksualnu vezu izvan braka. Sedma je zapovijed pravosnažna i nepromenjena: “Ne učini preljuba!” (Izl 20,14) Ovdje se ne spominju nikakve bliže odrednice ili ono što diskvalificira. Ova zapovijed je načelo koje ljubomorno čuva bračnu vezu.
Potpuni značaj biblijskog pogleda na blud i brakolomstvo stoji u neposrednoj suprotnosti s današnjom tolerancijom takvog djelovanja “odraslih” koji to odobravaju. Mnogi tekstovi i u Starom i u Novom zavjetu osuđuju takav postupak (Lev 20,10-12; Izr 6,24-32; 7,6-27; 1 Kor 6,9.13.18; Gal 5,19; Ef 5,3; 1 Sol 4,3; itd.).
Takav odnos može imati dalekosežne i dugotrajne posljedice. Oni varaju zakonitog bračnog druga, i mogu mu nanijeti fizičku, emotivnu, financijsku, pravnu i društvenu štetu. Oni vrijeđaju širu obitelj, a poglavito djecu. Čest rezultat ovih veza je prijenos spolnih bolesti i rađanje vanbračne djece. Osim toga mnoštvo laži i nepoštenja koje lebdi nad ovakvim postupcima tako uništava povjerenje da se ono nikada više ne može obnoviti. Čak i ne uzimajući u obzir biblijsku zabranu ovakvih oblika nemorala, čitav niz nesretnih posljedica velika je opomena protiv sudjelovanja u njima.
Nečiste misli. Grijeh nije samo vanjski čin; on je i pitanje srca koje duboko zadire u oblik mišljenja. Ako su izvori zagađeni, rijeke vjerojatno neće biti čiste. Isus je vidio da unutarnji spremnik uma pokreće ljudsko ponašanje “jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.” (Mt 15,19). U ovoj sklonosti On je otkrio čin nevjerstva misli i osjećaja: “Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.” (Mt 5,27.28).
Čitava se industrija razvila da stječe kapital na perverziji mašte. Filmovi i knjige puni sladostrašća što ih ona proizvodi, nemaju mjesta u kršćanskom životu. Oni ne samo da potiču nedopuštene odnose nego svode ljude i žene na čisto seksualne predmete, iskrivljujući na taj način pravo značenje seksualnosti i umanjujući Božje obličje. Kršćani su pozvani da njeguju čiste misli i žive čistim životom, zato što se pripremaju da kroz svu vječnost žive u čistoj društvenoj sredini.
Incest. Neki roditelji prelaze granice koje obilježavaju zdravo izražavanje ljubavi prema svojoj djeci time što postaju bliski s njima tjelesno i emotivno. Često se to događa kad se zapostavi normalni odnos muž-žena i jedno od djece izabere da izvršuje ulogu supružnika. Ova se pomućenost granica može također dogoditi među rođacima i daljnjim članovima porodice.
Rodoskvrnuće je bilo zabranjeno u Starom zavjetu (Lev 18,6-29; Pnz 27,20-23) i osuđeno u Novom zavjetu (1 Kor 5,1-5). Ova vrst zloupotrebe nanosi štetu djetetu koje je u razvoju i stvara u njemu nesnošljiv teret sramote i krivice što će ga ono kasnije unijeti u brak. Kad roditelji naruše te granice, oni povređuju dječji osjećaj povjerenja koje se razvija – i koje ima toliku životnu važnost za vjeru u Boga.
Rastava. Izjava koju je Isus dao sažima biblijsko učenje o rastavi: “Što je Bog sjedinio, neka čovjek da ne rastavlja!” (Mt 19,6; Mk 10,7-9). Brak je svet zato što ga je Bog posvetio. Napokon Bog je taj koji udružuje muža i ženu, a ne samo ljudske riječi ili seksualni čin. Stoga je On taj koji je zapečatio njihovo ujedinjenje. Stoga se kršćansko razumijevanje rastave i ponovno stupanje u brak moraju zasnivati na osnovama Svetog pisma.
Isusova tvrdnja čini jasnijim osnovno biblijsko načelo koje podupire kršćansko razumijevanje rastave: Bog je namjeravao da brak bude nerazrješiv. Kad su Ga farizeji upitali je li nesloga u braku dostatan razlog za rastavu, On je ponovo potvrdio edenski model braka kao trajnu zajednicu. Kad su Ga i dalje pitali u vezi s Mojsijevim zakonom o rastavi, On je odgovorio: “Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.” (Mt 19,8). On je u svom narednom iskazu potvrdio da je jedini zakonski razlog za rastavu seksualna nevjernost (Mt 5,32; 19,9).
Isusov odgovor farizejima objašnjava da je On imao mnogo dublje poimanje vjernosti no što su ga oni imali. Iz onoga što je rekao, te iz načela o braku kako iz Starog tako iz Novog zavjeta, može se potvrditi da Bog želi da oni koji sklapaju brak u neraskidivoj zajednici trebaju odsjajivati Božji lik.
Nevjerstvo jednog bračnog druga ne mora nužno značiti da se brak mora završiti rastavom. Smisao križa potiče duboko kajanje i praštanje, uklanjanje korijena gorčine. Čak i u slučaju preljuba, praštanjem i Božjom silom pomirenja, povrijeđeni bračni drug treba težiti da očuva Božju prvotnu stvaralačku namjeru. “Biblijski govoreći, preljub ne bi trebao biti razorniji za vaš brak od bilo kog drugog grijeha … Kad budete spremni oprostiti i odbacitu svoj negativni stav, Bog će biti više nego spreman da vas iscijeli i obnovi vašu ljubav jedno prema drugome.”
Dok je božanski ideal za brak trajna zajednica ljubavi koja se nastavlja sve do smrti jednog bračnog druga, ponekad zakonska rastava biva nužna zbog sablazni kao što je tjelesna zloupotreba bračnog druga ili djeteta. “I u bilo kojem građanskom pravosuđu takva se rastava može dobiti samo razvrgnućem braka, koji pod takvim okolnostima nije za osudu. Ali takva rastava ili razvod kada nevjerstvo bračnom zavjetu nije u pitanju, nikome ne daje biblijsko pravo da ponovo stupi u brak, osim ako je u međuvremenu drugi bračni drug stupio u brak, učinio preljub ili blud, ili ako ga je smrt uklonila.”
Budući da je brak božanska ustanova, Crkva ima jedinstvenu i svečanu obvezu da spriječi rastavu i, ako dođe do nje, liječi koliko je god moguće rane što je ona izaziva.
Homoseksualnost. Bog je stvorio muško i žensko da se razlikuju jedno od drugoga, a ipak jedno drugo dopunjuju. A kad je tako učinio, On je usmjerio njihove seksualne osećaje prema suprotnom spolu. Diferencijacija i povezanost koja karakterizira ljude pokazuje se u privlačnosti dvaju spolova jedan spram drugog koji tako stvaraju potpunu srodnost.
U nekim slučajevima, grijeh je utjecao čak i na ovu osnovnu orijentaciju stvarajući jedan fenomen koji je nazvan inverzijom. U takvim slučajevima, prirodna orijentacija prema suprotnom spolu postaje invertnom, stvarajući tako osnovnu seksualnu orijetaciju prema istom spolu.
Sveto pismo osuđuje homoseksualnost izrazito negativnim izrazima (Post 19,4-10; usporedi: Jd 7.8; Lev 18,22; 20,13; Rim 1,26-28; 1 Tim 1,8-10). Ovakva sklonost izaziva ozbiljnu izopačenost Božjeg lika u ljudima i ženama.
Budući sa “se svi sagriješili i lišeni su Božje slave” (Rim 3,23), kršćani će postupati tako da spase one koji pate od ovog poremećaja. Oni će pokazati stav što ga je Krist zauzeo prema ženi uhvaćenoj u preljubu: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.” (Iv 8,11). Ne samo oni s homosekusalnim sklonostima već i sve osobe koje su uhvaćene u klopku ponašanja ili odnosa koji izazivaju zabrinutost, sramotu i krivnju, imaju potrebu za uhom koje suosjeća, uhom nekog učenog i iskusnog savjetnika – kršćanina. Nikakvo ponašanje nije izvan domašaja Božje iscjeljujuće milosti.
Obitelj
Nakon što je stvorio Adama i Evu, Bog im je dao vlast nad svijetom (Post 1,26; 2,15). Oni su činili prvu obitelj, prvu Crkvu i obilježili početak društva. Na taj način, društvo je bilo sazdano na braku i obitelj. Budući da su bili jedina ljudska bića koja su nastanjivala Zemlju, Bog im je naložio: “Plodite se i množite i napunite zemlju, sebi je podložite!” (Post 1,28).
Kako kazuju statistike o svjetskom stanovništvu, nenastanjena Zemlja više ne viče tražeći da bude napunjena i potčinjena. Međutim, oni kršćanski bračni parovi koji odluče donijeti djecu na svijet još su uvijek pod obvezom da odgoje svoju djecu u strahu Gospodnjem. Prije no što se bračni par odluči na taj put, on mora promisliti o Božjem idealu za obitelj.
Roditelji
1. Otac. Sveto pismo odredilo je mužu i ocu odgovornost da bude glava i svećenik u domu. (Kol 3,18-21; 1 Pt 3,1-8). On postaje nekom vrstom Krista, glave Crkve. “Jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve – on, Spasitelj svoga Tijela! Štoviše, kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima! Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane. Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe.” (Ef 5,23-28).
Kao što Krist vodi Crkvu, muž i žena “oboje se trebju pokoravati, ali Božja riječ daje prednost rasuđivanju muža tamo gdje se ne radi o savjesti”. Istodobno on ima obvezu da s najvećim štovanjem postupa s njenom idividualnošću.
Kao što je Krist pokazao nježno upravljanje sve do križa u služenju drugima, tako i muž treba upravaljati požrtvovno.
“Kristovo načelo ponašanja je načelo mudrosti i ljubavi i kada muževi ispunjavaju svoje obveze prema suprugama, oni će upotrebljavati svoj autoritet s istom nježnošću kao što je i Krist upotrebljavao svoj prema Crkvi. Kad Kristov Duh upravlja mužem, ženino će pokoravanje imati kao jedini rezultat mir i sreću, jer će on zahtijevati od nje samo ono što će se pokazati u dobru i na isti način na koji i Krist zahtijeva pokoravanje od Crkve… Neka oni koji stoje kao muževi proučavaju Kristove riječi, ne da bi doznali koliko potpuna mora biti ženina pokornost, već kako da zadobiju um Kristov i postanu očišćeni, oplemenjeni i pogodni da budu gospodari u svome domu.”
Kao svećenik u obitelji, slično Abrahamu, otac će sakupljati svoju obitelj svakog jutra kako bi ih povjerio Gospodnjem staranju. Uvečer će ih voditi u slavljenju i zahvaljivanju Bogu za blagoslove što im ih je podario. Ovo će obiteljsko bogosluženje biti spona koja povezuje – vrijeme kada se Bogu daje prednost u obitelji.
Mudri otac provodi vrijeme sa svojom djecom. Dijete može primiti mnoge pouke od oca, kao što je štovanje i ljubav spram majke, ljubav spram Boga, važnost molitve, ljubav spram drugih ljudi, način rada, skromnost, ljubav prema prirodi i svemu što je Bog stvorio. Međutim, ako je otac uvijek odsutan, dijete će biti lišeno ove prednosti i radosti.
2. Majka. Materinstvo na Zemlji predstavlja ono što je najbliskije u održavanju zajednice s Bogom. “Vrhovni poglavar zemlje nema uzvišeniji posao od majke. Majka je kraljica svoga doma. U njezinim je rukama izgradnja karaktera njene djece, da bi mogla biti osposobljena za viši, besmrtni život. Ni anđeo ne bi mogao zahtijevati uzvišeniju zadaću; jer obavljanjem ovoga posla ona služi Bogu… Neka bude svjesna vrijednosti svoje zadaće i neka se obuče u sve oružje Božje, da bi se mogla oduprijeti kušnji da prihvati svjetovna mjerila. Njezin rad ima vrijednost za ovaj i budući život.”
Netko u obitelji mora ponijeti konačnu odgovornost za karakter djece. Odgoj djece ne može biti povjeren slučaju ili drugima, jer nitko za dijete ne osjeća toliko koliko njegovi roditelji. Bog je stvorio majku sa sposobnošću da nosi dijete u svom tijelu, da doji svoje dijete i da ga odgaja i voli. Osim u okolnostima kada treba ublažiti težak financijski teret, ili kada postoji samo jedan roditelj, ako to želi prihvatiti, majka ima izuzetnu prednost da sa svojim djetetom ostane cijeli dan; ona može uživati u radu sa Stvoriteljem u oblikovanju dječjeg karaktera za vječnost.
“Netko u nekom odnosu ima potrebu da na obitelj gleda kao na neku karijeru… Preuzeti na sebe karijeru majke i supruge je nevjerojatno rijedak životni poziv i veoma osporavani poziv u dvadesetom stoljeću. Uzaludan napor? Nezahvalan posao? Rob bez dostojanstva? Ne, najuzbudljivija mogućnost okretanja tijeka događaja, spasavanja vrste, utjecaja na povijest, učiniti nešto što će se osjetiti i čuti u krugovima koji se sve više šire.
U starozavjetnim vremenima ime nekog čovjeka predstavljalo je kratak opis osobe koja ga je nosila. Eva je dobila ime nakon pada u grijeh (Post 3,20). Budući da je trebala postati majkom svih ljudskih bića, njeno je ime (hebrejski šawah) bilo izvedeno od riječi život (hebrejski hay). Ono prikazuje njen izuzetan počasni položaj što ga zauzima u povijesti ljudskog roda.
Kao što rađanje nije bilo jedino i isključivo pravo ni Adama ni Eve, isto tako nije bilo ni roditeljsko. Ovo je posljednje trebalo, također, predstavljati odgovornost koja se morala podijeliti. To isto treba biti i danas; ne samo rađati djecu već ih i odgajati. Svaki roditelj ima stanovite odgovornosti, i one se trebaju izvršiti kao da se čine Gospodu. “Evo: Sinovi su Jahvini dar, plod utrobe njegova je nagrada.” (Ps 127,3).
Djeca
1. Prednost. Pored predanja Gospodu i svojim bračnim drugovima, za roditelje ne postoji uzvišenija odgovornost od one prema svojoj djeci koju su doveli na svijet. Oni interese svoje djece moraju staviti ispred svog vlastitog napretka i udobnosti, djeca nisu izabrala da dođu na svijet i njima se mora podariti najbolji mogući početak. Budući da prenatalni utjecaj vitalno djeluje na čovjekovo duhovno, mentalno i tjelesno zdravlje, još prije rođenja mora otpočeti davanje prednosti djetetovoj sreći.
2. Ljubav. Roditeljska ljubav treba biti bezuvjetna i požrtvovna. Čak i ako možda nikada neće biti uzvraćena, djeca je moraju imajti da bi imala dobar osobni ugled i emotivno zdravlje tijekom cijelog života. Djeca koja trebaju zadobiti ljubav ili koja se osjećaju odbačenom i nevažnom, pokušat će steći ljubav svojih roditelja neprihvatljivim ponašanjem koje će u njihovom životu postati ukorijenjeno i uobičajeno.
Djeca sigurna u ljubav svojih roditelja, pružat će je i drugima. Ona mogu naučiti da daju kao što primaju i da postoji i drugi razlog za postojanje, osim osobnog postojanja. Kako se djeca razvijaju, tako mogu učiti da proslavljaju Boga.
3. Predanje. Roditelji-kršćani trebaju posvetiti svoju djecu službi Bogu u što ranijem životnom trenutku. Zajednice adventista sedmoga dana predvidjele su takvo posvećenje jednostavnom svečanošću kada, pred Crkvom, roditelji u molitvi svoju djecu predaju Bogu, isto kao što su Josip i Marija posvetili dijete Isusa Gospodu u Hramu (Lk 2,22-39). Na taj način dijete započinje život kao član velike duhovne obitelji. Vjernici crkve sudjeluju u društvenom i duhovnom razvitku najmlađeg, kao Božjeg djeteta i uda Kristove crkve.
U ovoj službi roditelji se posvećuju da odgajaju dijete putu Gospodnjem, tako da se Božji lik oblikuje u djetetu. Da bi ovaj cilj bio postignut, roditelji će redovno dovoditi svoju djecu u subotnju školu i crkvu tako da mališani još u najranije životno doba postanu dijelom Kristovog tijela. Kada dijete dospije do školskog uzrasta, roditelji i Crkva će uložiti svaki napor da ono primi kršćanski odgoj koji će stalno poticati njegovu ljubav prema Gospodu.
4. Vjernost. Duhovno podučavanje što ga roditelji vrše neprekidan je proces koji zahvaća svako razdoblje u životu djeteta.
“Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim.” (Pnz 6,7-9;11,18 i dalje).
Na dijete utječe cjelokupno ozračje doma. Roditelji ne mogu prenijeti duhovnost samo preko obiteljskog bogoslužja. Ona se mora stjecati njihovim stalnim povjerenjem u Isusa; ona se mora pokazivati u njihovom načinu života, odijevanju, čak i u ukrašavanju doma. Poznavanje Boga kao Oca ljubavi ima životnu važnost u dječjem kršćanskom rastu.
5. Učenje poslušnosti. “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” (Izr 22,6). Što ovaj odgoj ostavlja u nasljeđe? Disciplina obuhvaća mnogo više od kazne. Kazna je obično povezana s prošlošću, dok disciplina gleda u budućnost. Disciplina je proces u kome je dijete kao učenik povjereno roditelju za podučavanje, odgoj, usmjeravanje i pružanje primjera. To podrazumijeva podučavanje važnih načela kao što su poštenje, istinoljubivost, jednakost, vjernost, strpljivost, red, milosrđe, velikodušnost i rad.
Kada djeca rano nauče bezuvjetno slušati svoje roditelje, autoritet u životu ne postavlja pred njih nikakav problem. Međutim, i oblik poslušnosti koju su naučili veoma je važna. Prava poslušnost ne dolazi samo zato što se zahtijeva već zato što izvire iz čovjekove nutrine. Tajna ove vrste poslušnosti nalazi se u novorođenju.
“Čovjek koji pokušava držati Božje zapovijedi samo iz osjećaja obveze – zato što se od njega zahtijeva da tako čini – neće nikada doživjeti radost što potječe od poslušnosti. On nije poslušan … Prava poslušnost je vanjski izraz načela koje vlada u čovjekovoj nutrini. Ona potječe iz ljubavi za pravdom, iz ljubavi prema Božjem Zakonu. Bit svake pravde je odanost našem Iskupitelju. To će nas navesti da činimo ono što je pravo zato što je to pravo – zato što činiti ono što je pravo je po Božjoj volji.
6. Uključivanje u društvo i razvitak jezika. Unutar obitelji djeca se kao članovi ljudskog roda uključuju u društveni život, sa svim odgovornostima i prednostima što ih on daje. Uključivanje u društvo je proces s pomoću koga djeca uče osnovna umijeća kojima trebaju djelovati u društvu. Jezik zajedno sa svim njegovim nijansama u međuljudskom komuniciranju jedno je od prvih što ga dijete uči. Jezik koji se upotrebljuje u obitleji mora se brižljivo njegovati, tako da otkriva Božji karakter. Dijete često treba slušati radosne i spontane izričaje ljubavi i odavanje slave Bogu od članova obitelji.
7. Identitet roda. Zdravim međusobnim utjecajem u domu između muškaraca i žena koji čine sustav obitelji, djeca uče djelovati u društvu kao muškarci ili žene. Odrasli ih trebaju podučavati ljepoti njihove pripadnosti koja se razvija, davanjem pravilnih i prikladnih obavijesti. Njihova je odgovornost također da zaštite djecu od seksualne zlouporabe.
8. Poučavanje vrijednosti. Osnovna je zadaća doma u socijalizaciji da se stara za usvajanje onih vrijednosti što ih je prihvatila obitelj. Obiteljske vrijednosti i vjerska shvaćanja uvijek se ne podudaraju. Roditelji mogu tvrditi da se drže nekih vjerskih načela, ali vrijednosti koje oni svojim primjerom pokazuju pred djetetom možda nisu u skladu s tim načelima. Važno je da roditelji budu dosljedni.
Proširena obitelj. Brak, kako ga je Bog planirao, je isključiv; obitelj to nije. U suvremenom veoma nestalnom društvu, rijetko se nailazi na proširene obitelji – djede i bake, sestre i braću od stričeva i tetaka kako svi žive u bliskoj prisnosti. Crkva kao obitelj može pomoći onima koji su daleko od rođaka, ili ih uopće nemaju, da otkriju pravi smisao vrijednosti i pripadnosti. Ovdje sami očevi ili same majke također mogu naći udobno mjesto gdje će s ljubavlju i nježnim staranjem podizati svoju djecu. Crkva može pružiti prikladne uzore uloga koje možda nedostaju u domu.
Razvijanjem ljubavi prema starim ljudima u crkvi, djeca se mogu učiti poštovanju. Stariji ljudi mogu doživjeti zadovoljstvo što oko sebe imaju male koje vole i u kojima uživaju. “Ni u starosti kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom i svima budućima silu tvoju.” (Ps 71,18).
Bog starima pokazuje posebno uvažavanje riječima: “Sijede su kose prekrasna kruna, nalazi se na putu pravednosti” (Izr 16,31) i “do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbaljvati”. (Iz 46,4).
Neoženjeni i neudani u crkvi mogu naći posebno mjesto na kome će biti voljeni i štićeni, i na kome će podijeliti svoju ljubav i sposobnosti. Službom Crkve oni mogu doći do spoznaje o Božjoj brizi za njih: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jer 31,3).
Dio je “čiste vjere voditi posebnu skrb o onima koji su u nevolji (Jak 1,27; Izl 22,22; Pnz 24,17; 26,12; Izr 23,10; Iz 1,17). Crkvena obitelj ima posebnu priliku da stvori nebo, pruži zaklon, mjesto pripadanja onima koji nemaju obitelj; ona može okružiti i uključiti svakog člana u svoju posebnu zajednicu za koju Krist kaže da će biti znak samog kršćanstva (Iv 17,20-23).
Obraćenje
Budući da je obitelj sama duša Crkve i društva, kršćanska će obitelj biti sredstvo za zadobivanje i očuvanje njenih članova za Gospoda. Posljednji reci Svetoga pisma Staroga zavjeta čuvaju proročanstvo o tome što će se zbiti prije no što se Gospod vrati: “Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” (Mal 3,23.24). Dok danas mnoge sile pokušavaju odvući članove iz obitelji, Bog poziva na ponovno sjedinjenje, ponovno utvrđivanje, obraćenje i obnovu. Obitelji koje se odazovu Njegovom pozivu, dobit će silu koja će otkrivati pravo kršćanstvo. Crkve sastavljene od takvih obitelji će napredovati; njihova mladež neće otići; oni će prikazivati svijetu jasnu Božju sliku.
(803)