Čovek i žena stvoreni su po Božjem obličju s individualnošću, sa mogućnošću i slobodom mišljenja i delovanja. Premda su stvoreni kao nezavisna bića, svaki čovek je jedna nedeljiva celina tela, duha i duše, zavisna o Bogu za život, disanje i sve ostalo. Kada su postali neposlušni Bogu, naši su prvi roditelji poricali svoju zavisnost od Njega, odvojili se od Boga i pali sa svog visokog položaja od Boga. Božji lik u njima je bio narušen i oni su postali podložni grehu. Njihovi nasljednici učestvuju u ovoj paloj prirodi i njenim posledicama. Oni su rođeni sa slabostima i sklonostima ka zlu. Međutim, Bog je u Hristu pomirio svet sa sobom i Svojim Duhom obnavlja smrtnike koji se kaju u obličju njihovog Tvorca. Stvoreni na slavu Bogu, oni su pozvani da Ga vole, da vole jedni druge i vode brigu o svom životnom okruženju. (Osnovna verovanja, 7)
A “reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku.” Bog nije izgovorio riječ da postane krunom Njegova stvaranja. Namjesto toga, On se sagnuo da oblikuje svoje novo stvorenje od praha zemaljskoga.
Najveći stvaratelji-kipari na Zemlji nikada neće moći isklesati tako plemenito biće. Možda bi Michelangelo i mogao oblikovati sjajnu vanjštinu, ali što s anatomijom i fiziologijom koja je brižljivo zamišljena da bi funkcionirala i odavala savršenost?
Savršeni je kip ležao završen s kosom, trepavicama i noktima na njihovim mjestima, ali Bog još nije završio posao. Ovaj čovjek nije trebao sakupljati prašinu, već živjeti, misliti, stvarati i rasti u slavi. Nagnuvši se nad ovim veličanstvenim oblikom, Tvorac mu u nosnice “udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša”. (Post 2,7; usporedi: 1,26). Uzimajući u obzir čovjekovu potrebu za društvom, Bog mu je načinio “pomoć kao što je on”. Bog “pusti tvrd san” na Adama i dok je Adam spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i stvorio ženu (Post 2,18.21.22). “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” Tada ih je Bog blagoslovio i rekao im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite” Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” Adamu i Evi poklonjen je dom u vrtu koji je bio veličanstveniji od najljepšeg suvremenog doma na Zemlji. U njemu su bila stabla, vinove loze, cvijeće, brda, doline – sve je to ukrasio sam Umjetnik. Dva su posebna stabla, drvo života i drvo spoznaje dobra i zla, bila tamo. Bog je dao Adamu i Evi dozvolu da slobodno jedu sa svakoga drveta, osim s drveta spoznaje dobra i zla (Post 2,8.9.17).
Tako je ostvaren vrhunski događaj tjedna stvaranja. I “vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)
Čovjekovo podrijetlo
Premda danas mnogi vjeruju da ljudska bića vode podrijeklo od nižih oblika života i da su rezultat prirodnih procesa koji su trajali milijardama godina, takva se misao ne može uskladiti s biblijskim izvještajem. Presudno biblijsko gledište o čovjekovoj naravi jest da su ljudska bića podložna procesu degeneracije.
Bog je stvorio čovjeka. Podrijetlo se ljudskoga roda može pronaći i utvrditi na jednom božanskom savjetovanju. Bog je rekao: “Načinimo čovjeka.” (Post 1,26) Množina “mi” odnosi se na Božanstvo, Trojstvo Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha (vidi: 2. poglavlje u ovoj knjizi). Bog je dakle prvo ljudsko biće počeo stvarati s jednim ciljem (Post 1,27).
Stvoren od praha zemaljskog. Bog je oblikovao čovjeka od “praha zemaljskog” (Post 2,7), upotrebljujući pratvar, ali ne i druge oblike života, kao što su morske ili kopnene životinje. Sve dok nije oblikovao svaki organ i dok ga nije stavio na njegovo mjesto, On nije dao “dah životni” koji je čovjeka učinio živim bićem.
Stvoren po božanskom uzoru. Bog je stvorio svaku drugu životinju – ribe, ptice, gmazove, kukce, sisavce itd. – “prema svojoj vrsti”. (Post 1,21.24.25) Svaka je vrsta imala svoj tipičan oblik svojstven samo njoj i sposobnost da produži svoju specifičnu životinjsku vrstu. Čovjek je, pak, bio je stvoren prema božanskom uzoru, a ne prema uzoru iz životinjskog carstva. Bog je rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku” (Post 1,26). Postoji jasna odvojenost između ljudskih bića i životinjskog carstva. Lukin rodoslovni uvod, opisujući podrijetlo ljudskog roda, izražava ovu razliku jednostavno, ali duboko: “Adamov, Božji”. (Lk 3,38).
Čovjekov uzvišeni položaj. Stvaranje čovjeka bilo je vrhunac cjelokupnog stvaranja. Bog je postavio čovjeka, stvorenog po obličju Boga Vladara da vodi skrb o planetu Zemlji i o cjelokupnom životinjskom carstvu. L. Berkhof piše o Adamu ovako: “Njegova je dužnost i prednost bila da potčini cijelu prirodu i sva stvorena bića svojoj vlasti, da služe njegovoj volji i ciljevima, kako bi on i cjelokupna slavna vladavina mogli veličati svemoćnog Tvorca i Gospodara cijelog svemira – Post 1,28; Ps 8,4-9.”
Povezanost ljudskog roda. Rodoslovlja u Knjizi Postanka pokazuju da su svi naraštaji koji su dolazili poslije Adama i Eve potekli od ovog prvog para. Kao ljudi, svi dijelimo istu prirodu, koja čini genetičku i genealošku povezanost. Apostol Pavao je rekao: “On (Bog) je izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj.” (Dj 17,26)
Dalje, vidimo i ostale pokazatelje organske povezanosti našeg roda u biblijskim tvrdnjama da je Adamov grijeh donio grijeh i smrt svima kao i u osiguranju spasenja za sve u Kristu (Rim 5,12.19; 1 Kor 15,21.22).
Jedinstvenost čovjekove naravi
Koji su svojstveni dijelovi ljudskog bića? Je li ono sačinjeno od stanovitog broja neovisnih sastavnih dijelova, kao što su tijelo, duša i duh?
Dah života. “Jahve Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2,7)
Kad je Bog bitne sastojke zemlje promijenio u živo biće, On je “udahnuo dah života” u nozdrve Adamovog beživotnog tijela. Ovaj dah života je “dah Svesilnoga” (Job 33,4) – iskra života. Mi ga možemo usporediti s električnom strujom, koja – dok protječe kroz različne električne sastavne dijelove, preobražava mirnu, sivu, staklenu ploču na kutiji u treperavo razlijevanje boja i radnji – kad okrenemo dugme na televizoru u boji. Električna struja donosi zvuk i pokret tamo gdje nikada nije bilo ničega.
Čovjek – živa duša. Što je učinio dah života? Kad je Bog oblikovao ljudsko biće od bitnih sastojaka zemlje, svi su organi bili zastupljeni – srce, pluća, bubrezi, jetra, slezena, mozak – sve savršeno, ali beživotno. Tada je Bog udahnuo dah života u ovu beživotnu tvar i “tako postane čovjek živa duša”.
Pismena jednadžba je pravocrtna: prah zemaljski (bitni sastojci zemlje) + dah života = živo biće, živa duša. Sjedinjenje bitnih sastojaka zemlje s dahom života imalo je kao rezultat živo biće ili dušu.
Ovaj “dah života” nije ograničen samo na ljude. Svako ga živo biće ima. Biblija, na primjer, pripisuje dah života i onim životinjama koje su ušle u Noinu arku i onima koje nisu ušle (Post 7,15.22).
Hebrejski izraz za Postanak 2,7, koji je preveden riječima “živa duša” ili “živo biće” je nephesh chayyah. Ovaj izraz ne određuje izričito čovjeka, jer se odnosi i na morske životinje, kukce, gmazove i divlje zvijeri (Post 1,20.24; 2,19).
Nephesh (nefeš) je preveden kao “biće” ili “duša” i potječe od riječi naphash, što znači ‘disati’. Njegov je grčki ekvivalent u Novom zavjetu psyche. Budući da je dah najočitiji dokaz života, nephesh u osnovi označuje čovjeka kao živo biće, osobu. Kad se primjenjuje na životinje, kao u izvještaju o stvaranju, onda ih opisuje kao živa stvorenja koja je Bog stvorio.
Važno je zamijetiti da Biblija kaže da je čovjek postao živa duša. Ništa u izvještaju o stvaranju ne upućuje na to da je čovjek primio, dobio dušu – neku vrst odvojenosti cjeline koja je prigodom stvaranja sjedinjena s ljudskim tijelom.
Nedjeljiva cjelina. Važnost izvještaja o stvaranju za pravilno razumijevanje čovjekove naravi ne može se dostatno naglasiti. Ističući njegovo organsko jedinstvo, Sveto pismo slika čovjeka kao jednu cjelinu. Kako se onda duh i duša dovode u vezu s čovjekovom naravi?
1. Biblijsko značenje duše. Kao što smo već spomenuli, starozavjetna “duša” je prijevod hebrejske riječi nephesh. U Postanku 2,7 ona označuje čovjeka kao živo biće nakon što je dah života ušao u fizičko tijelo sačinjeno od bitnih sastojaka zemlje. Isto tako nova duša počinje živjeti kad god se jedno dijete rodi, svaka “duša” postaje novom jedinicom života, jedinstveno različna i odvojena od svih ostalih sličnih jedinica. Ovaj kvalitet individualnosti u svakom živom biću koji ga uobličuje u jedinstvenu cjelinu, čini se da je misao koju ističe hebrejska riječ nephesh. Kad se upotrebljuje u ovom smislu, nephesh nije dio neke ličnosti, on jest ličnost i u mnogim slučajevima prevodi se kao “čovjek”, “lice” (vidi: Post 14,21; Br 5,6; Pnz 10,22; usporedi: Ps 3,2) ili kao “sam” (Lev 11,43; 1 Kr 19,4; Iz 46,2 itd.).
“S druge strane, izrazi kao ‘moja duša’, ‘tvoja duša’, ‘njegova duša’, itd. obično su idiomi ličnih zamjenica ‘ja’, ‘mene’, ‘ti’, ‘on’, itd. (vidi: Post 12,13; Lev 11,43.44; 19,8; Jš 23,11; Ps 3,2; Jr 37,9; itd.) Na više od 100 od 755 mjesta u Starom zavjetu nephesh se prevodi kao ‘život’ (Post 9,4.5; 1 Sam 19,5; Job 2,4.6; Ps 31,13, itd.).
Često se nephesh odnosi na želje, prohtjeve ili strasti (usporedi: Pnz 23,24; Izr 23,2; Prop 6,7), pa se katkad prevodi i riječima ‘apetit, prohtjev, lakomost’ (Izr 23,2; Prop 6,7). Može se odnositi i na sjedište osjećaja (Post 34,3; Pj 1,7 itd.), a ponekad predstavlja i čovjekovu volju, kao kad se prevodi riječima zadovoljstvo, uživanje u Pnz 23,24; Ps 105,22; Jr 34,16. U Brojevima 31,19 nephesh je ‘ubio’, a u Sucima 16,30 (gdje je ova riječ prevedena u ja – formi) umire. U Brojevima 5,2 (‘mrtvac’) i 9,6 (‘mrtvo tijelo’) odnosi se na leš (usporedi: Lev 19,28; Br 9,7.10)
Poraba grčke riječi psyche u Novom zavjetu slična je porabi riječi nephesh u Starom zavjetu. Upotrebljuje se kako za životinjski, tako i za ljudski život (Otk 16,3). U Svetom pismu prevedena je četrdeset puta jednostavno kao ‘život’ ili ‘životi’ (vidi: Mt 2,20; 6,25; 16,25; itd.). U nekim slučajevima upotrebljuje se u jednostavnom značenju ‘ljudi’, ‘narod’ (vidi Dj 7,14; 27,37; Rim 13,1; 1 Pt 3,20; itd), a u drugim je ona izjednačena u značenju s ličnom zamjenicom (vidi: Mt 12,18; 2 Kor 12,15; itd.). Katkad se odnosi na osjećaje (Mk 14,34; Lk 2,35), na duh (Dj 14,2; Fil 1,27) ili na srce (Ef 6,6).
Psyche nije besmrtna, već podliježe smrti (Otk 16,3). Ona se može uništiti (Mt 10,28).
Biblijski citat upućuje da se ponegdje nephesh i psyche odnose na cijelu ličnost, a drugdje na posebno čovjekovo svojstvo kao što su osjećaji, prohtjevi, sklonosti. Ovakva poraba, međutim, ni u kom slučaju ne ističe da je čovjek biće sastavljeno od dvaju posebnih i različnih dijelova. Tijelo i duša postoje u zajednici; oni zajedno čine nedjeljivo jedinstvo. Duša nema nikakav svjestan život izvan tijela. Ne postoji tekst koji upućuje na to da duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo.
2. Biblijsko značenje duha. Dok hebrejska riječ nephesh prevedena riječju duša označuje individualnost ili osobu, dotle se starozavjetna hebrejska riječ ruach, prevedena riječju duh, odnosi na iskru života koja daje snagu i bitna je za osobni opstanak. Ona označuje božansku silu ili životno počelo koje daje život ljudskom biću.
“Ruach se pojavljuje 377 puta u Starom zavjetu i najčešće se prevodi riječima ‘duh’, ‘vjetar’, ili ‘dah’ (Post 8,1; itd.). Riječ se takodjer upotrebljuje da označi životnu snagu (Suci 15,19), hrabrost (Jš 2,11), narav ili ljutitost (Suci 8,3), raspoloženje (Iz 54,6), moralni karakter (Ez 11,19) i sjedište osjećaja (1 Sam 1,15).
U smislu daha, ruach je kod ljudi istovjetan s onim kod životinja (Prop 3,19). Čovjekov ruach napušta tijelo prilikom smrti (Ps 146,4) i vraća se Bogu (Prop 12,7; usporedi: Job 34,14). Ruach se često upotrebljuje za Božji Duh kao u Knjizi proroka Izaije 63,10. U Starom zavjetu ruach u odnosu na čovjeka nikada ne označuje inteligentnu cjelinu kadru za osjećajno postojanje izvan fizičkog tijela.
Novozavjetni ekvivalent za ruach je pneuma ‘duh’, od pneo ‘puhati’ ili
‘disati’. Kao i kod ruach ni u ovoj riječi nema ničeg nedjeljivo povezanog što bi označilo cjelinu u čovjeku kadru za svjestan opstanak izvan tijela, a niti njena novozavjetna poraba u odnosu na čovjeka ni na koji način ne označuje neki takav koncept. U navodima kao što su Rim 8,15; 1 Kor 4,21; 2 Tim 1,7; 1 Iv 4,6, pneuma označuje ‘raspoloženje’, ‘stav’ ili ‘stanje osjećaja’. Također se upotrebljuje kao oznaka raznih vidova ličnosti kao u Galaćanima 6,1; Rim 12,11; itd. Kao što je i s ruach, pneuma se vraća Bogu u trenutku smrti (Lk 23,46; Dj 7,59). Kao i ruach, pneuma se također upotrebljuje i za Božji Duh (1 Kor 2,11.14; Ef 4,30; Heb 2,4; 1 Pt 1,12; 2 Pt 1,21. itd).
3. Jedinstvo tijela, duše i duha. Kakav je odnos između tijela, duše i duha? Kakav je utjecaj ovog odnosa na čovjekovo jedinstvo?
a) Dvostruka sjedinjenost. Premda Biblija sagledava čovjekovu narav kao jedinstvo, ona precizno ne određuje odnos između tijela, duše i duha. Ponekad se riječi duša i duh upotrebljuju naizmjenično. Zamijetite njihov paralelizam u Marijinom izricanju radosti nakon priopćenja što joj ga je prenio anđeo: “Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome.” (Lk 1,46.47.)
U jednom je slučaju Isus okarakterizirao čovjeka kao tijelo i dušu (Mt 10,28), a u drugom slučaju apostol Pavao kao tijelo i duh (1 Kor 7,34). U prvom se tekstu duša odnosi na uzvišeniju čovjekovu sposobnost, po svoj prilici na um preko koga on komunicira s Bogom. U drugom se riječ duh odnosi na ovu uzvišeniju čovjekovu sposobnost. U oba slučaja tijelo obuhvaća fizički, kao i osjećajni vid ličnosti.
b) Trostruka sjedinjenost. Postoji jedan izuzetak od općeg određenja čovjeka koji obuhvaća dvostruku sjedinjenost. Apostol Pavao koji govori o dvostrukom jedinstvu tijela i duha, također govori i o trostrukoj sjedinjenosti. On tvrdi: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1 Sol 5,22.23) Ovo mjesto priopćuje apostolovu želju da nijedan od ovih vidova jedne osobe ne bude isključen iz procesa posvećenja.
U ovom slučaju duh se može shvatiti kao “više načelo inteligencije i misli kojim je čovjek obdaren i preko koga Bog može komunicirati svojim Duhom (vidi: Rim 8,16). Obnovljenjem uma što ga izvršuje Sveti Duh pojedinac se preobražava u Kristov lik (vidi: Rim 12,1.2).
S pomoću ‘duše’ … kad se razlikuje od duha, može se shvatiti dio čovjekove naravi koji se izražava preko nagona, osjećaja i želja. Ovaj dio čovjekove naravi također se može posvetiti. Kad se, radom Svetoga Duha, um dovede u sklad s Božjim umom i posvećeni um zavlada nad nižom naravi, nagoni, koji bi inače bili u suprotnosti s Bogom, pokoravaju se Njegovoj volji.
Tijelo nad kojim vladaju viša ili niža narav je fizički sklop – meso, krv i kosti.
Pavlov redoslijed: prvo duh, zatim duša i na kraju tijelo, nije stjecaj okolnosti. Kad je duh posvećen, um je pod božanskim nadzorom. Posvećeni će um, opet, imati posvećujući utjecaj na dušu, tj. na želje i osjećaje. Osoba u kojoj dođe do ovog posvećenja, neće zloupotrijebiti svoje tijelo pa će onda njeno fizičko zdravlje napredovati. Na taj će način tijelo postati posvećenim sredstvom kojim će kršćanin moći služiti svome Gospodinu i Spasitelju. Pavlov poziv na posvećenje jasno je ukorijenjen na pojmu o sjedinjenosti ljudske naravi i pokazuje da efikasna priprema za Kristov drugi dolazak zahtijeva pripremu cijele ličnosti – duha, duše i tijela.
c) Nedjeljiva, suosjećajna sjedinjenost. Jasno je da je svako ljudsko biće nedjeljiva cjelina. Tijelo, duša i duh djeluju usko surađujući i otkrivajući jak suosjećajni odnos između čovjekovih duhovnih, duševnih i tjelesnih sposobnosti. Nedostaci u jednoj oblasti, ometat će druge dvije. Bolestan, nečist ili zbrkan duh ili duša imat će isto tako presudni utjecaj na čovjekovo emotivno i tjelesno zdravlje. Obratni je slučaj također istinit. Slab će bolestan tjelesni sklop koji pati imati štetan utjecaj na čovjekovo emotivno i duhovno zdravlje. Utjecaj što ga darovi vrše jedni na druge znači da svaki pojedinac ima odgovornost koju mu je Bog dao za očuvanje tih darova u najboljem mogućem stanju. Čineći tako, on predstavlja obnovu životno važnog dijela bića po Tvorčevom obličju.
Čovjek po obličju Božjem
Živa bića koja je Bog stvorio šestog dana stvaranja, načinjena su na “sliku Božju” (Post 1,27). Što obuhvaća izraz “stvoren na sliku Božju”?
Stvoren po obličju Božjemu i sličan na Boga. Često se nameće misao da ljudske moralne i duhovne dimenzije otkrivaju nešto o Božjoj moralnoj i duhovnoj naravi. Međutim, kako Biblija uči da je čovjek nedjeljivi spoj tijela, duha i duše, i čovjekove tjelesne osobine moraju na neki način odsjajivati Božji lik. Ali, zar Bog nije duh? Kako duhovno biće može biti združeno s nekim oblikom?
Jedna kratka studija o anđelima otkriva da su oni, kao i Bog, duhovna bića (Heb 1,7.14). Ipak, oni se uvijek pojavljuju u ljudskom obliku (Post 18,1-19.22; Dn 9,21; Lk 1,11-38; Dj 12,5-10). Je li moguće da duhovno biće može imati “duhovno tijelo s obličjem i osobinama” (usporedi: 1 Kor 15,44)?
Biblija ističe da su neki ljudi vidjeli dijelove Božje ličnosti. Mojsije, Aron, Nadab, Abihu i sedamdeset starješina vidjeli su Njegove noge (Izl 24,9-11). Prmda nije htio pokazati Mojsiju svoje lice, pokrivši ga rukama, Bog mu je prolazeći pokazao leđa (Izl 33,20-23). Bog se javio proroku Danielu u viziji s prizorom suda, kao Starac koji je sjedio na prijestolju (Dn 7,9.10). Krist je opisan kao “savršena slika Boga nevidljivoga” (Kol 1,15) i kao “otisak njegove biti” (Heb 1,3). Ovi tekstovi čini se da upućuju na to da je Bog osoba, biće koje ima osobni oblik. To ne smije iznenaditi, budući da je čovjek stvoren po Božjem obličju.
Čovjek je stvoren ‘nižim od anđela’ (Heb 2,7), što nagovješćuje da je bio obdaren umnim i duhovnim darovima. Premda je Adamu nedostajalo iskustvo, promatrački dar i razvitak karaktera, on je bio načinjen ‘jednostavnim’ (Prop 7,29), a to je podatak o moralnoj ispravnosti. Budući da je imao moralno obličje Boga, on je bio pravedan i svet (usporedi: Ef 4,24), i bio je dio stvaranja što ga je Bog proglasio “veoma dobrim”. (Post 1,31)
Budući da je čovjek načinjen po Božjem moralnom obličju, njemu je dana prilika da iskaže svoju ljubav i privrženost Tvorcu. Kao i Bog, on je imao moć izbora – slobodu mišljenja i djelovanja prema moralnim naredbama. Na taj je način on imao slobodu da voli i posluša, ili da bude sumnjičav i neposlušan. Bog je riskirao da čovjek izvrši pogrešan izbor, jer je samo sa slobodom izbora čovjek mogao razviti karakter koji bi u cijelosti otkrio načelo ljubavi koje čini bitak samoga Boga (1 Iv 4,8). Njegovo je određenje bilo dosegnuti najviši izraz Božjeg obličja: da voli Boga svim srcem svojim, dušom i umom i druge kao samoga sebe (Mt 22,36-40).
Stvoreni za odnose s drugima. Bog je rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18), i stvorio je Evu. Upravo kako su tri lica Božanstva sjedinjena u zajednicu ljubavi, tako smo i mi stvoreni za zajednicu koja se otkriva u prijateljstvu ili braku (Post 2,18). U ovakvim zajednicama možemo živjeti za druge. Biti istinski human, znači biti usmjeren prema zajednici. Razvitak ovakvog vida Božjeg obličja predstavlja cjeloviti dio sklada i napretka Božjeg kraljevstva.
Stvoreni kao povjerenici životnog okoliša. Bog je rekao: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, slebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!” (Post 1,26). Ovdje Bog istodobno spominje čovjekov božanski lik i njegovu vladavinu nad nižim stvorenjima. Kao Božji predstavnik, čovjek je postavljen nad nižim stvorenim vrstama. Životinjsko carstvo ne može shvatiti Božju vrhovnu vlast, ali su mnoge životinje kadre voljeti čovjeka i služiti mu.
Pozivajući se na čovjekovu vlast, David kaže: “Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.” (Ps 8,6-8). Čovjekov je uzvišeni položaj bio nagovještaj slave i časti kojom je bio ovjenčan (Ps 8,5). Njegova je odgovornost da milostivo vlada svijetom, odslikavajući ili odsjajujući Božju milostivu vladavinu svemirom. Na taj način mi nismo žrtve okolnosti kojima gospodare sile iz životnog okoliša. Bog nam je dao ovlast da damo pozitivni pridonos time što ćemo oblikovati životnu sredinu, koristeći se svakom okolnosti u koju dođemo kao prigodom da ispunimo Božju volju.
Ova nam spoznaja daje ključ za unapređenje ljudskih odnosa u svijetu u kome ima slabosti u izobilju. Ono također sadrži odgovor na sebično trošenje prirodnih izvora Zemlje i bezobzirno zagađivanje zraka i vode, što sve više pogoršava kvalitetu života. Usvajanje biblijskog pogleda na ljudsku prirodu pruža jedino jamstvo uspješne budućnosti.
Stvoreni da se ugledamo na Boga. Kao ljudska bića trebamo djelovati kao Bog, zato što smo stvoreni da budemo slični Bogu. Premda smo ljudi, a ne Bog, mi moramo na svaki mogući način odsjajivati našeg Tvorca u okvirima naše uprave. Četvrta zapovijed ističe ovu obvezu: mi trebamo slijediti primjer našeg Tvorca u radu za vrijeme prvih šest dana tjedna, a sedmoga dana u odmoru (Izl 20,8-11).
Stvoreni s uvjetnom besmrtnošću. Prigodom stvaranja naši su praroditelji dobili besmrtnost, premda je ona bila uvjetovana poslušnošću. Budući da su imali slobodan pristup drvetu života, oni su bili određeni da žive vječno. Jedini način na koji su mogli ugroziti svoje stanje besmrtnosti bio je prekršaj zapovijedi koja im je zabranjivala jesti s drveta spoznaje dobra i zla. Neposlušnost će voditi u smrt (Post 2,17; usporedi: 3,22).
Pad u grijeh
Premda stvoreni kao savršena bića i po Božjem obličju, i nastanjeni u savršenom životnom okružju, Adam i Eva su postali prijestupnici. Kako je došlo do takvog korjenitog – i strašnog – preobražaja?
Podrijetlo grijeha. Ako je Bog stvorio savršeni svijet, kako se mogao razviti grijeh?
1. Bog i podrijetlo grijeha. Je li Bog Stvoritelj i začetnik grijeha? Sveto pismo ističe da je Bog svet po prirodi (Iz 6,3) i da u Njemu nema nepravde. “Djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.” (Pnz 32,4) Sveto pismo kaže: “Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogućega.” (Job 34,10) “Bog naime ne može biti napastovan na zlo, a niti sam nikoga ne napastuje” (Jak 1,13); On mrzi grijeh (Ps 5,4; 11,5). Božje prvotno stvaranje bilo je “veoma dobro”. (Post 1,31) Daleko od toga da je On bio tvorac grijeha; On “postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja”. (Heb 5,9)
2. Začetnik grijeha. Bog je mogao spriječiti grijeh stvaranjem svijeta robota koji bi radili samo ono za što bi bili programirani. Međutim, Božja je ljubav zahtijevala stvaranje bića koja bi mogla slobodno odgovoriti na Njegovu ljubav – a takav je uzvrat bio moguć samo od bića koja imaju moć odlučivanja.
Dajući svom stvorenju takvu vrst slobode, Bog je morao preuzeti rizik da se neka od stvorenih bića odvrate od Njega. Nažalost, Lucifer, najuzvišenije biće u anđeoskom svijetu, uzoholio se (Ez 28,17; usporedi: 1 Tim 3,6). Nezadovoljan svojim položajem u Božjoj vladavini (usporedi: Juda 6), počeo je priželjkivati mjesto samoga Boga (Iz 14,12-14). U pokušaju da zavlada svemirom, ovaj je pali anđeo sijao sjeme nezadovoljstva među anđelima i pridobio mnoge koji su mu se pokorili. Nebeski sukob koji je proizišao iz toga, završio se kada su Lucifer, otada poznat kao Sotona, neprijatelj, i njegovi anđeli protjerani s Neba. (Otk 12,4.7-9; vidi: 8. poglavlje u ovoj knjizi).
3. Podrijetlo grijeha u ljudskom rodu. Nezastrašen svojim izgnanstvom s Neba, Sotona je odlučio zavesti druge da se priključe njegovoj pobuni protiv Božje vladavine. Pozornost mu je privukao novostvoreni ljudski rod. Kako može navesti Adama i Evu na pobunu? Oni su živjeli u savršenom svijetu, sa svim svojim potrebama što ih je ispunjavao njihov Tvorac. Kako uopće mogu postati nezadovoljni i nepovjerljivi prema Onome koji je bio izvor njihove sreće? Odgovor nam daje opis prvoga grijeha.
U svom napadu na prva ljudska bića Sotona ih je odlučio uhvatiti u neopreznosti. Približujući se Evi, kad je bila blizu drveta spoznaje dobra i zla, Sotona ju je – prerušen u zmiju – zapitao za Božju zabranu da ne jedu plodova s tog drveta. Kad je Eva potvrdila da je Bog rekao kako će umrijeti ako jedu s tog drveta, Sotona je osporio božansku zabranu riječima: “Ne, nećete umrijeti!” On je probudio njenu znatiželju nagovještajem da je Bog pokušava odvojiti od divnog, novog stjecanja znanja: od znanja koje će im omogućiti da postanu kao Bog (Post 3,4.5.). Odmah se ukorijenila sumnja u Božju riječ. Eva je postala zaslijepljena mogućnostima za koje joj je rečeno da ih može pružiti plod. Kušnja je počela pustošiti njen posvećeni um. Vjerovanje Božjoj riječi sada se promijenilo u vjerovanje Sotoninoj riječi. Iznenada je ona shvatila “da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno.” Nezadovoljna svojim stanjem, Eva je popustila kušnji da postane kao Bog. “Ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.” (Post 3,6)
Vjerujući više svojim osjetilima nego Božjoj riječi, Eva je prekinula svoju ovisnost o Bogu, pala je sa svog uzvišenog položaja i zaronila u grijeh. Pad ljudskoga roda, stoga, prvenstveno karakterizira slom vjere u Boga i Njegovu riječ. Ovo nevjerstvo vodilo je u neposlušnost, koja je opet donijela prekid odnosa i na kraju razdvojenost Boga i čovjeka.
Udarac grijeha. Koje su bile neposredne i dugoročne posljedice grijeha? Kako je djelovao na ljudsku narav? Kakvi su izgledi za uništenje grijeha i usavršavanje ljudske naravi?
1. Neposredne posljedice. Prva posljedica grijeha bila je promjena u ljudskoj naravi koja je utjecala na međuljudski odnos, kao i na odnos s Bogom. Novo, željeno iskustvo “otvaranja očiju” donijelo je Adamu i Evi samo osjećaj stida (Post 3,7). Umjesto da su postali jednaki Bogu, kao što je Sotona obećao, oni su postali prestrašeni i pokušali su se sakriti (Post 3,8-10).
Kad je Bog upitao Adama i Evu za njihov grijeh, oni su, namjesto da priznaju svoju pogrešku, pokušali krivicu prebaciti na druge. Adam je rekao: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” (Post 3,12) Njegove riječi sadrže u sebi nagovještaj shvaćanja da su Eva i posredno Bog bili odgovorni za njegov grijeh, jasno pokazujući da je njegov grijeh prekinuo njegovu vezu i s njegovom ženom i s njegovim Stvoriteljem. Eva je, opet, krivicu prebacivala na zmiju (Post 3,13).
Kobne posljedice koje su proizašle iz toga otkrivaju ozbiljnost njihovog prijestupa. Bog je prokleo Sotonin medij, zmiju, proklevši je da se vuče po trbuhu, kao vječni podsjetnik na pad u grijeh (Post 3,14). Ženi je Bog rekao: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom.” (Post 3,16) A budući da je Adam poslušao svoju ženu namjesto Boga, Bog je prokleo zemlju da poveća Adamovo nespokojstvo i težak, mukotrpan rad: “Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio.” (Post 3,17-19)
Ponovno potvrđujući nepromjenljivost svoga Zakona i da svaki prijestup vodi u sigurnu smrt, Bog je rekao: “Prah si, u prah ćeš se i vratit.” (Post 3,19) On je izvršio svoju presudu time što je prognao prijestupnike iz njihovog edenskog doma, prekidajući mogućnost njihovog neposrednog razgovora s Njim (Post 3,8) i sprečavajući ih da jedu s drveta života, izvora vječnog života. Tako su Adam i Eva postali podložni smrti (Post 3,22).
2. Karakter grijeha. Mnogi tekstovi Svetog pisma, uključujući posebno izvještaj o padu u grijeh, jasno upućuju na to da je grijeh moralno zlo, rezultat izbora moralno slobodnog predstavnika koji je izabrao kršiti otkrivenu Božju volju (Post 3,1-6; Rim 1,18-22).
a) Definicija grijeha. Biblijska definicija grijeha uključuje: “kršenje zakona” (1 Iv 3,4), propust da svatko “tko dakle može dobro činiti, a ne čini” (Jakov 4,17) i “sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju” (Rim 14,23). Jedna šira definicija grijeha glasi ovako: “Grijeh je svako odstupanje od poznate Božje volje, bilo iz nemarnosti da se čini ono što je On izričito naredio ili kad se čini ono što je On izričito zabranio.”
Grijeh ne poznaje neutralnost. Krist kaže: “Tko nije sa mnom, taj je protiv mene” (Mt 12,30). Nevjerovanje u Njega je grijeh (Iv 16,9). Grijeh je apsolutan u svom karakteru, stoga što je pobuna protiv Boga i Njegove volje. Svaki grijeh ima rezultat u presudi “kriv”. Na taj je način “ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve”. (Jakov 2,10)
b) Grijeh obuhvaća misli kao i djela. Često se o grijehu govori samo kao o stvarnim i vidljivim djelima prekršaja zakona. Međutim, Krist je rekao da ljutimo li se na koga, kršimo šestu zapovijed Dekaloga – “Ne ubij!” (Izl 20,13), a da požudne želje čine prekršaj zapovijedi “Ne učini preljuba!” (Izl 20,14). Grijeh stoga ne obuhvaća samo otvorenu neposlušnost u djelovanju već i misli i želje.
c) Grijeh i krivica. Grijeh stvara krivicu. Iz biblijske perspektive, krivica podrazumijeva da onaj tko je učinio grijeh, podliježe kazni. A budući da su svi ljudi grješnici, cio je svijet “podvrgnut kazni Božjoj” (Rim 3,19).
Ako se o njoj ne vodi pravilna briga, krivica će opustošiti tjelesne, umne i duhovne sposobnosti. A na kraju, ako se ne odbaci – ona donosi smrt – jer “je plaća grijeha smrt”. (Rim 6,23)
Lijek protiv krivice je oprost (Mt 6,12) koji donosi čistu savjest i duševni mir. Ovaj oprost Bog žarko želi pokloniti grešnicima koji se kaju. Ljudski rod koji je opterećen grijehom, koji je u vlasti grijeha, Krist milostivo zove: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.” (Mt 11,28)
d) Nadzorno središte grijeha. Središte grijeha je u onome što Biblija naziva srcem – što mi poznajemo kao um. Iz srca, “izvire život” (Izr 4,23). Krist otkriva da čovjeka prljaju njegove misli, “jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke”. (Mt 15,19). Srce utječe na cjelokupnu ličnost – na razum, volju, osjećaje, pa i na tijelo. Budući da je srce “podmuklije od svega” i “jedva popravljivo” (Jr 17,9), ljudska se narav može opisati kao iskvarena, poročna i potpuno grešna.
3. Utjecaj grijeha na ljudski rod. Neki drže da je smrtna presuda bila možda preoštra kazna za uzimanje zabranjenog ploda. Međutim, mi možemo ocijeniti ozbiljnost prijestupa samo u svjetlosti posljedica Adamovog grijeha na ljudski rod.
Prvenac Adama i Eve počinio je ubojstvo. Njihovi nasljednici naskoro su prekršili svetu bračnu vezu time što su uveli mnogoženstvo, pa je uskoro zlo i nasilje ispunilo Zemlju (Post 4,8.23; 6,1-5.11-13). Božji se pozivi na pokajanje i popravljanje nisu slušali i samo je osam osoba bilo spašeno od potopa koji je uništio nepokajane. Povijest ljudskog roda nakon potopa, sa samo nekoliko izuzetaka, žalostan je izvještaj o vladavini grešnosti ljudske naravi.
a) Sveopća grešnost čovječanstva. Povijest nam otkriva da su Adamovi nasljednici dijelili grešnost njegove naravi. David je u molitvi rekao: “Jer nitko živ nije pravedan pred tobom!” (Ps 143,2 usporedi: 14,3). “Jer nema čovjeka koji ne griješi.” (1 Kr 8,46) a Salomon postavlja pitanje: “Tko može reći: Očistih srce svoje, oprah se od grijeha svoga?” (Izr 20,9). “Na Zemlji nema pravednika koji čineći dobro ne bi nikad sagriješio.” (Prop 7,20) Novi zavjet je isto tako jasan, iznoseći da “su svi sagriješili i lišeni su Božje slave” (Rim 3,23), i da “ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine”. (1 Iv 1,8) b) Je li grešnost naslijeđena ili stečena? Pavao je rekao: “U Adamu svi umiru.” (1 Kor 15,22) Na drugom je mjestu zapisao: “Kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.” (Rim 5,12)
Izopačenost ljudskog srca utječe na cijelu ličnost. U ovom svjetlu patrijarh Job uzvikuje: “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko.” (Job 14,4). David je rekao: “Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.” (Ps 51,7) Pavao je tvrdio: “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može. Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu.” (Rim 8,7.8). On ističe da su prije obraćenja vjernici bili “od naravi djeca srdžbe” upravo kao i ostatak čovječanstva (Ef 2,3).
Premda kao djeca oponašanjem stječemo grešno ponašanje, gornji reci potvrđuju da nasljeđujemo svoju osnovnu grešnost. Sveopća grešnost čovječanstva pokazuje da po prirodi težimo zlu, a ne dobru.
c) Iskorenjivanje grešnog ponašanja. Koliko ljudi ima uspjeha u otklanjanju grijeha iz svog života i društva?
Svaki napor da se pravedan život ostvari čovjekovom vlastitom snagom osuđen je na propast. Krist je rekao da tko griješi, “rob je grijeha”. Jedino nas božanska sila može osloboditi iz ovog ropstva. Isus nam je dao čvrsto obećanje: “Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.” (Iv 8,36) Pravednost možete postići samo, kako je On rekao, ako “ostanete u meni” jer “bez mene ne možete ništa učiniti”. (Iv 15,4.5)
Čak i apostol Pavao svojom snagom nije mogao živjeti pravednim životom. On je poznavao savršena mjerila Božjeg Zakona, ali ih nije bio kadar ostvariti. Govoreći o svojim naporima, on je rekao: “Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.” “Ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću.” On ovako ističe djelovanje grijeha u svom životu: “A ako, dakle, činim ono što neću, ne činim ga više ja, nego grijeh koji stanuje u meni.” Uprkos svojim propustima, on se divi Božjem savršenom mjerilu sljedećim riječima: “Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim Zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi Zakon, koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonostnoga tijela?” (Rim 7,15.19.20.22-24).
Pavao na kraju potvrđuje da mu je potrebna božanska sila da bi bio pobjednik. U Kristu on je odbacio život po tijelu i otpočeo novi život po Duhu (Rim 7,25; 8,1).
Novi život u Duhu Božji je preobražavajući dar. Božjom milošću, mi koji smo “mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha” postajemo pobjednici (Ef 2,1.3.8-10). Duhovno novorođenje tako preobražava život (Iv 1,13; 3,5) da možemo govoriti o novom stvorenju – “staro je nestalo” i “novo, je evo, nastalo”. (2 Kor 5,17) Novi život, međutim, ne isključuje mogućnost griješenja (1 Iv 2,1).
4. Evolucija i čovjekov pad. Od samoga stvaranja Sotona je zbunjivao mnoge slabeći povjerenje u izvještaje Svetoga pisma o podrijeklu ljudskog roda i o čovjekovom padu. Netko može nazvati evoluciju “prirodnim promatranjem čovječanstva, gledištem zasnovanim na pretpostavkama da je život nastao slučajno i da su se ljudi u dugom razvojnom procesu pojavili iz nižih oblika života. Procesom opstanka najprilagođenijih, oni su evoluirali do svoga sadašnjeg stanja. Budući da još nisu dostigli svoje mogućnosti, oni još uvijek evoluiraju.
Sve veći broj kršćana usvaja teističku evoluciju, koja tvrdi da je Bog upotrijebio evoluciju da izvede stvaranje o čemu izvješćuje Knjiga Postanka. Oni koji su prihvatili teističku evoluciju ne promatraju prva poglavlja Knjige Postanka doslovno, već ih smatraju alegoričnim i mitskim.
a) Biblijsko gledište o čovjeku i evoluciji. Kršćani pristaše stvaranja (kreacionisti) zabrinuti su zbog djelovanja evolucionističke teorije na kršćansku vjeru. James Orr je pisao: “Kršćanstvo se danas ne susreće s pojedinačnim napadima na njegove doktrine… već s izričito zamišljenim suprotnim pogledom na svijet, za koji se tvrdi da počiva na znanstvenim temeljima, znalački izgrađenim i branjenim, koji, ipak, u svojim osnovnim pojmovima udara u same korijene kršćanskog sustava.”
Biblija odbacuje alegorijsko ili mitološko tumačenje Knjige Postanka. I sami biblijski pisci tumače Knjigu Postanka 1-11 kao doslovnu povijest. Adam, Eva, zmija i Sotona – svi se promatraju kao povijesni karakteri u drami velike borbe (vidi: Job 31,33; Prop 7,29; Mt 19,4.5; Iv 8,44; Rim 5,12.18.19; 2 Kor 11,3; 1. Tim 2,14; Otk 12,9).
b) Golgota i evolucija. Evolucija u bilo kakvom obliku proturječi osnovnim temeljima kršćanstva. Kao što Leonard Verduin tvrdi: “Namjesto povijesti o ‘padu’, došla je povijest o usponu.” Kršćanstvo i evolucija dijametralno se razlikuju. Ili su naši praroditelji stvoreni po Božjem obličju iskusivši pad u grijeh ili nisu. Ako nisu, onda zašto biti kršćanima?
Golgota najkorjenitije dovodi evoluciju u sumnju. Ako nije bilo pada u grijeh, zašto bi nam bilo nužno da Bog umre za nas? Ne samo smrt, općenito govoreći, već posebna Kristova smrt za nas objavljuje da čovječanstvo ne može samo. Prepušteni sebi, mi bismo se nastavili degenerirati sve dok ljudski rod ne bi doživio uništenje.
Naša nada počiva na Čovjeku koji je visio na križu. Samo nam Njegova smrt otvara mogućnost za bolji, potpuniji život koji se nikada neće okončati. Golgota objavljuje da nam je potrebna zamjena koja bi nas oslobodila.
c) Utjelovljenje i evolucija. Možda je na pitanje stvaranja naspram evolucije najbolji odgovor proistekao iz razmatranja stvaranja ljudskog roda iz perspektive utjelovljenja. Uvođenjem drugog Adama u povijest, Bog je djelovao stvaralački. Ako je Bog mogao izvršiti ovo uzvišeno čudo, onda ne postoji nikakvo pitanje u vezi s Njegovom moći da stvori i prvog Adama.
d) Je li čovjek postao punoljetnim? Često su evolucionisti (pristaše čovjekova postupnog razvitka) upućivali na golemi znanstveni napredak tijekom posljednjih nekoliko stoljeća kao dokaz da je čovjek čini se postao gospodarem svoje sudbine. S pomoću znanosti koja ispunjuje njegove potrebe, u dostatno dugom vremenu, on će riješiti sve svjetske probleme.
Ipak mesijanska uloga tehnologije susreće se sa sve većom sumnjom – zato što je tehnologija dovela planet do ruba uništenja. Čovječanstvo je propustilo potpuno potčiniti i nadzirati grešno srce. Prema tome, cjelokupni znanstveni napredak učinio je ovaj svijet samo opasnijim.
Umnažajući se, filozofije i učenja o nijekanju svake stvarnosti pojava i o beznađu pojavile su se kao pravovaljane i punovažne. Alexander Pope tvrdi: “Nada izvire vječno u ljudskim grudima”, danas zvuči prazno. Patrijarh Job znatno bolje razumijeva stvarnost – vrijeme s mukom korača i dani prolaze “bez ikakve nade”. (Job 7,6) Čovjekov svijet propada. Netko, izvan ljudske povijesti, treba doći kako bi ga napao i donio mu novu stvarnost.
Zrake nade. Koliko je velika bila izopačenost čovječanstva? Ljudi su na križu ubili svoga Tvorca – surovo ocoubojstvo! Međutim, Bog nije ostavio ljudski rod bez nade.
David je razmišljao o položaju čovječanstva u stvaranju. Prvo je pod dojmom prostranstva svemira smatrao da je čovjek beznačajan. Tada je postao svjesnim pravog položaja čovječanstva. Govoreći o čovjekovu sadašnjem odnosu s Bogom, rekao je: “Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih.” (Ps 8,5.6; usporedi: Heb 2,7)
Unatoč padu, ostaje osjećaj ljudskog dostojanstva. Premda oštećen, božanski lik nije potpuno izbrisan. Iako pao, izopačen, grešan, čovjek je još uvijek Božji predstavnik na Zemlji. Njegova je narav niža od božanske, pa ipak on se nalazi na počasnom položaju kao Božji staratelj o zemaljskom cjelokupnom stvaranju. Kad je David ovo shvatio, uzvratio je hvalom i zahvalnošću: “Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji!” (Ps 8,9)
Zavjet milosti
Prijestupom je prvi par postao grešnim. Više se nije kadar oduprijeti Sotoni. Hoće li se ikada moći osloboditi ili će biti ostavljen smrti? Je li postojala ikakva nada?
Zavjet dan kod pada. Prije no što je izrekao kaznu zbog grijeha prvom paru, Bog im je pružio nadu time što je ustanovio zavjet milosti. On je rekao: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe (sotone) i žene, između roda tvojeg i roda njezina; on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15)
Božja je vijest donijela ohrabrenje, jer je objavila da će – premda je opčinio čovječanstvo – Sotona na kraju biti na kraju pobijeđen. Između Boga i ljudskog roda stvoren je zavjet. Prvo je Bog u svojoj milosti obećao obrambeni zid protiv grijeha. On će stvoriti mržnju između zmije i žene; između Sotoninih sljedbenika i Božjeg naroda. To će prekinuti čovjekov odnos sa Sotonom i otvoriti put za obnovu odnosa s Bogom.
Rat se tijekom stoljeća trebao stalno voditi između Božje Crkve i Sotone. Sukob će dostići svoj vrhunac u smrti Isusa Krista, koji je bio prorečeno oličenje ženinog Potomstva. Na Golgoti je Sotona bio pobijeđen. Premda je ženino Potomstvo bilo slomljeno, tvorac zla bio je pobijeđen.
Svi koji prihvate Božju ponudu milosti, spoznat će neprijateljstvo spram grijeha, što će ih učiniti uspješnima u borbi sa Sotonom. Oni će vjerom sudjelovati u Spasiteljevoj pobjedi na Golgoti.
Zavjet ustanovljen prije stvaranja. Zavjet milosti nije stvoren poslije pada. Sveto pismo ističe da je prije stvaranja Božanstvo načinilo međusobni sporazum da spasu ljudski rod ako bude pao u grijeh. Pavao kaže da nas Bog “u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti”. (Ef 1,4-6; usporedi: 2 Tim 1,9) Govoreći o Kristovoj žrtvi pomirnici, Petar je rekao: “On je, istina, bio prije poznat (i predodređen), prije postanka svijeta.” (1 Pt 1,20)
Zavjet je bio utemeljen na čvrstoj podlozi: obećanju i zakletvi samoga Boga (Heb 6,18). Isus Krist je bio jamac ovog zavjeta (Heb 7,22). Jamac je osoba koja preuzima svaki dug ili obvezu u slučaju da druga osoba ne izvrši svoje obveze. Kristova služba Jamca značila je da ako ljudski rod bude pao u grijeh, On će snositi njegovu kaznu; On će platiti cijenu otkupljenja; On će prinijeti žrtvu izmirenja za njegov grijeh; On će ispuniti zahtjeve prekršenog Božjeg Zakona. Nijedno ljudsko biće niti anđeo nije mogao preuzeti ovu odgovornost. Jedino Krist, Tvorac, glavni Predstavnik ljudskog roda, mogao je preuzeti ovu odgovornost (Rim 5,12-21; 1 Kor 15,22).
Božji Sin nije samo Jamac za zavjet, On je i njegov Posrednik ili Izvršitelj. Opis koji je dao o svojoj službi, kao utjelovljenog Sina čovječjega, otkriva Njegov pogled na osobnu ulogu. On je rekao: “Jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.” (Iv 6,38; usporedi: 5,30.43). Očeva volja je “da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni”. (Iv 6,40) “A ovo je vječni život”, rekao je, “spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onga koga si poslao, Isusa Krista.” (Iv 17,3) Na kraju svoga rada, On je svjedočio o izvršenju Očevog naloga govoreći: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršio djelo koje si mi dao da učinim.” (Iv 17,4)
Na križu Isus je ispunio svoje obećanje o tome da bude Jamac u zavjetu. Njegov uzvik “Svršeno je” (Iv 19,30), označavao je ispunjenje Njegove zadaće. Svojim vlastitim životom platio je kaznu koju je zahtijevao prekršeni Božji Zakon, i zajamčio spasenje ljudskom rodu koji se kaje. U tom trenutku Kristova krv potvrdila je zavjet milosti. Vjerom u Njegovu krv pomirenja pokajani će grešnici biti usvojeni kao Božji sinovi i kćeri i na taj način postati nasljednicima vječnog života.
Ovaj zavjet milosti pokazuje Božju beskrajnu ljubav prema ljudskom rodu. Osnovan prije stvaranja, zavjet je otkriven nakon pada. U to su vrijeme, u posebnom smislu, Bog i čovječanstvo postali partneri.
Obnova zavjeta. Nažalost, ljudski je rod odbacio ovaj veličanstveni zavjet milosti i prije potopa i poslije njega (Post 6,1-8; 11,1-9). Kad je Bog ponovo ponudio ovaj zavjet, učinio je to preko Abrahama. Ponovo je potvrdio obećanje o iskupljenju: “Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Post 22,18; usporedi: 12,3; 18,18).
Sveto pismo posebno ističe Abrahamovu vjernost zavjetnim uvjetima. Abraham je vjerovao Bogu i On “mu to uračuna u pravednost.” (Post 15,6) To Abrahamovo sudjelovanje u zavjetnim blagoslovima, zasnovanim na Božjoj milosti, također ovisno o njegovoj poslušnosti, otkriva da je zavjet podržavao autoritet Božjeg Zakona (Post 17,1; 26,5).
Abrahamova vjera bila je tako snažna da mu je dano ime “otac svih koji vjeruju”. (Rim 4,11) On je Božji uzor opravdanja koje se otkriva u poslušnosti (Rim 4,2.3; Jakov 2,23.24). Zavjet milosti nije automatski davao svoje blagoslove Abrahamovim prirodnim potomcima, već samo onima koji su slijedili Abrahamov primjer vjere. “Sinovi su Abrahamovi oni koji vjeruju.” (Gal 3,7) Svaki pojedinac na Zemlji može iskusiti zavjetna obećanja o spasenju ispunjavajući uvjet: “A ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” (Gal 3,29) S Božje strane sinajski zavjet (nazvan i prvim Savezom) bio je obnova Abrahamova zavjeta milosti (Heb 9,1). Izrael ga je izopačio u zavjet djela (Galaćanima 4,22-31).
Novi Savez. Kasniji reci iz Svetog pisma govore o “novom i boljem Savezu”. Međutim, oni to čine ne zato što je vječni zavjet promijenjen, već zato što je (1) Izraelovom neposlušnosti Božji vječni zavjet bio izopačen u sustav djela; (2) bio je združen s novim otkrivenjem Božje ljubavi u utjelovljenju Isusa Krista, u Njegovom životu, smrti, uskrsnuću i posredovanju (usporedi: (Heb 8, 6-13); i (3) sve do križa on nije potvrđen Kristovom krvlju (Dn 9,27; Lk 22,20; Rim 15,8; Heb 9,11-22).
Ono što ovaj zavjet Božjem milošću nudi onima koji ga prihvaćaju golemo je, jer on im nudi oprost grijeha. Nudi im djelovanje Svetoga Duha u zapisivanju Deset zapovijedi u srcu i obnovu grešnika koji se kaju prema obličju svoga Tvorca (Jr 31,33). Iskustvo novog zavjeta, novog rođenja donosi Kristovu pravdu i iskustvo opravdanja vjerom.
Obnova srca koju on donosi preobražava pojedince tako da oni rode rod Duha: “Ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Gal 5,22.23) Silom Kristove spasiteljske milosti oni mogu živjeti kao što je Krist živio, svakodnevno uživajući u onome što je ugodno Bogu (Iv 8,29). Jedina nada palog ljudskog roda je prihvaćanje Božjeg poziva da stupi u Njegov zavjet milosti. Vjerom u Isusa Krista možemo doživjeti ovakav odnos koji nam osigurava usvajanje kao Božje djece i nasljednika s Kristom u Njegovom kraljevstvu.
(347)