Bog večni Sin bio je utelovljen u Isusu Hristu. Kroz Njega je sve stvoreno, Božji karakter je objavljen, izvršeno je spasenje ljudskog roda i On sudi svetu. Za svu večnost živi Bog postao je takođe i čovek Isus Hristos. Začet je Svetim Duhom i rodila Ga je devojka Marija. Živeo je i iskusio kušnje kao ljudsko biće, ali je savršenim primerom pokazao Božju pravednost i ljubav. Svojim čudima On je otkrio božansku silu i umro na krstu za naše grehe i umesto nas, vaskrsnuo je iz mrtvih i vazneo se na Nebo da u nebeskoj svetinji vrši službu za nas. Doći će opet u slavi da zauvek oslobodi svoj narod i sve obnovi. (Osnovna verovanja, 4)
Pustinja je postala prava noćna mora zbog otrovnica. Zmije su gmizale ispod lonaca, omatale se oko šatorskih kolčića. Skrivale su se među dejčjim igračkama, ležale u zasjedi na posteljama. Njihovi su se zubi zarivali duboko, ubrizgavajući smrtonosni otrov.
Pustinja koja je nekada bila utočište Izraela, postala je njegovim grobljem. Posvuda unaokolo ležale su stotine umirućih. Shvativši svoj položaj, uplašeni roditelji požurili su k Mojsijevom šatoru, moleći za pomoć. “Mojsije se pomoli za narod.”
Božji odgovor? “Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.” “Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.” (Br 21,9)
Zmija je predstavljajući grijeh uvijek bila simbol Sotone (Post 3; Otk 12). Logor je pao Sotoni u ruke. Božji lijek? Ne gledanje na janje na oltaru u svetištu, već gledanje u mjedenu zmiju.
Bio je to neobičan simbol za Krista. Ali isto kao što je lik zmija koje su ujedale bio podignut na stup, Isus se “u obličju grešnog tijela” (Rim 8,3) trebao podignuti na sramni križ (Iv 3,14.15). On je postao grijehom, uzimajući na sebe sve grijehe svih koji su živjeli ili koji će živjeti. “Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2 Kor 5,21) Gledajući na Krista beznadežno čovječanstvo može naći život.
Kako je utjelovljenje moglo donijeti spasenje ljudskom rodu? Kakve je posljedice ono imalo za Sina? Kako je Bog mogao postati ljudskim bićem i zašto je to bilo potrebno?
Utjelovljenje: proročanstva i ispunjenje
Božji plan o spasenju onih koji su zastranili od Njegova mudra savjeta (Iv 3,16; 1 Iv 4,9) uvjerljivo ističe Njegovu ljubav. U ovom planu Njegov je Sin “predodređen prije postanka svijeta” kao žrtva za grijeh, da postane nadom ljudskog roda (1 Pt 1,19.20). On nas treba dovesti natrag Bogu i donijeti oslobođenje od grijeha uništenjem djela Sotone (1 Pt 3,18; Mt 1,21; 1 Iv 3,8).
Grijeh je odvojio Adama i Evu od Izvora života, a njegov se rezultat trebao pokazati u trenutačnoj smrti. Međutim, u skladu s planom što je sačinjen prije utemeljenja svijeta (1 Pt 1,20.21), Bog Sin je stao između njih i božanske pravde, premošćujući provaliju i sprečavajući smrt. Čak i prije križa, Njegova milost u tom razdoblju održavala je grešnike u životu iuvjeravala ih u spasenje. Ali kako bi nas vratio da u cijelosti budemo sinovi i kćerke Božje, morao je postati čovjekom.
Čim su Adam i Eva sagriješili, Bog im je pružio nadu obećanjem o uspostavi neprijateljstva između zmije i žene, između njihova potomstva. U značenjski složenoj izjavi iz Knjige postanka 3,15 zmija i njezino potomstvo predstavlja Sotonu i njegove sljedbenike; žena i njezino potomstvo predstavljaju Božji narod i Spasitelja svijeta. Ova izjava bila je uzvišeno, svečano obećanje da će se borba između dobra i zla završiti pobjedom Božjega Sina.
Pobjeda će, međutim, biti bolna. “On (Spasitelj) će ti (Sotoni) glavu satirati, a ti (Sotona) ćeš mu (Spasitelju) vrebati petu.” (Post 3,15) Nitko neće iz te borbe izaći neozlijeđen.
Od tog trenutka ljudski rod je počeo iščekivati Obećanoga. Stari zavjet široko otkriva ovu težnju. Proročanstva su navješćivala da će svijet kad Obećani bude došao, dobiti dokaze koji će potvrditi Njegov identitet.
Proročka dramatizacija spasenja. Nakon nastanka grijeha, Bog je ustanovio sustav prinošenja životinjskih žrtava što su slikovito prikazivale misiju Spasitelja koji treba doći (vidi: Post 4,4). Ovaj sustav simbola dramatizirao je način na koji će Bog Sin iskorijeniti grijeh.
Zbog grijeha – prekršaja Božjeg zakona – ljudski se rod sučelio sa smrću (Post 2,17; 3,19; 1 Iv 3,4; Rim 6,23). Božji zakon zahtijevao je grešnikov život. Međutim, u svojoj beskonačnoj ljubavi Bog je dao svoga Sina “da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Iv 3,16) Kakvonepojmljivo djelo ljubavi! Bog vječni Sin kao zamjena osobno plaća kaznu za grijeh, da bi nam tako dao oprost i omogućio pomirenje s Božanstvom.
Nakon izlaska Izraelaca iz Egipta, žrtveni su se darovi vršili u šatoru – Prebivalištu kao dio zavjetna odnosa između Boga i Njegova naroda. Nakon što ga je Mojsije izgradio prema nebeskom uzorku, svetište i njegove službe uspostavljeni su da slikovito predoče plan spasenja (Izl 25,8.9.40; Heb 8,1-5).
Da bi dobio oprost, grešnik koji se kajao donio bi žrtvenu životinju bez mane – sliku bezgrešnog Spasitelja. Grešnik je tada trebao staviti ruku na nevinu životinju i ispovjediti svoje grijehe (Lev 1,3.4). Ovaj je čin simbolično prikazao prijenos grijeha s grešnika koji je kriv na nevinu žrtvu, opisujući prirodu žrtve kao zamjene.
Budući da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja” grijeha (Heb 9,22), grešnik je nakon toga zaklao životinju, učinivši tako vidljivom smrtonosnu prirodu grijeha. Bio je to žalostan način za izražavanje nade, ali i jedini način da grešnik iskaže svoju vjeru.
Nakon svećenikove službe (Lev 4-7), grešnik je dobio oprost za grijeh vjerom u smrt Spasitelja koji će doći kao Zamjena i koga je životinjska žrtva simbolički predočavala (usporedi: Lev 4,26.31.35). Novi zavjet prikazuje Isusa Krista, Božjeg Sina, kao “Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta”. (Iv 1,29) Svojom skupocjenom krvi “kao nevina i bez mane janjeta” (1 Pt 1,19), On je ostvario otkup ljudskog roda od konačne kazne za grijeh.
Proročanstva o Spasitelju. Bog je obećao da će Spasitelj – Mesija – Pomazanik – doći iz Abrahamove loze: “Svi će se narodizemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Post 22,18; usporedi: 12,3)
Izaija je prorokovao da će Spasitelj doći kao muško dijete i imat će i ljudsku i božansku prirodu: “Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. (Iz 9,5) Betlehem će biti mjesto Njegova rođenja (Mih 5,2).
Rođenje će ovog božansko-ljudskog bića biti nadnaravno. Navodeći tekst iz Knjige proroka Izaije 7,14, Novi zavjet kaže: “Evo, Djevica će začeti, i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama.” (Mt 1,23)
Spasiteljeva je služba naviješćena ovim riječima: “Duh je Gospoda Boga na meni, jer me Gospod pomaza da javljam dobre glase krotkima, posla me da zavijem ranjene u srcu, da oglasim zarobljenima slobodu i sužnjima da će im se otvoriti tamnica. Da oglasim godinu milosti Gospodnje. (Iz 61,1.2; usporedi: Lk 4,18.19)
Mesija će podnijeti odbacivanje, a bit će shvaćen kao “korijen iz zemlje sasušene.” “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli i vičan patnjama… prezren bješe, odvrgnut.” (Iz 53,2-4)
Prisni će Ga prijatelj izdati (Ps 41,9) za trideset srebrnika (Zah 11,12). Za vrijeme suđenja ljudi će pljuvati na Njega i tući Ga (Iz 50,6). Oni koji budu izvršili smrtnu kaznu nad Njim bacat će kocke za haljine što ih je nosio (Ps 22,18). Nijedna Njegova kost neće se slomiti (Ps 34,20), ali će Njegova rebra biti probodena (Zah 12,10). U svojim patnjama neće seopirati, nego će biti “ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih”. (Iz 53,7)
Nevini će Spasitelj mnogo patiti za grešnike. “A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju … Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše. (Iz 53,4-8)
Spasitelja su prepoznali. Jedino je Isus Krist ispunio ova proročanstva. Sveto pismo izvodi Njegovo rodoslovlje od Abrahama, nazivajući Ga Abrahamovim sinom (Mt 1,1), a Pavao potvrđuje da je obećanje Abrahamu i njegovu potomstvu ispunjeno u Kristu (Galaćanima 3,16). Mesijanska se titula “Sin Davidov” u velikoj mjeri odnosila na Njega (Mt 21,9). Prepoznali su ga kao obećanog Mesiju koji će sjesti na Davidov prijestol (Dj 2,29.30).
Isusovo je rođenje bilo čudo. “Pokaza se da je (djevica Marija) začela po Duhu Svetome.” (Mt 1,18-23) Rimska naredba dovela ju je u Betlehem, u prorečeno mjesto Njegova rođenja (Lk 2,4-7).
Jedno od Isusovih imena bilo je Emanuel ili “S nama Bog”, što je odražavalo Njegovu božansko-ljudsku narav i slikovito prikazivalo poistovjećivanje Boga s ljudskim rodom (Mt 1,23). Njegovo uobičajeno ime Isus, usredotočeno je na Njegovu zadaću spasenja: “I nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Mt 1,21)
Isus je svoju misiju poistovjetio s Mesijinom misijom, što je prorečeno u Knjizi proroka Izaije 61,1.2: “Danas se izvrši ovo pismo u ušima vašima.” (Lk 4,17-21)
Premda je ostavio dubok dojam na svoj narod, Njegovu je vijest većina ljudi odbacila (Iv 1,11; Lk 23,18). S nekoliko izuzetaka, On nije bio priznat za Spasitelja svijeta. Umjesto prihvaćanja, On se susretao sa smrtnom opasnošću (Iv 5,16; 7,19; 11,53).
Na kraju troipolgodišnje Isusove službe, jedan od učenika, Juda Iskariotski, izdao Ga je (Iv 13,18; 18,2) za trideset srebrnika (Mt 26,14.15). Mjesto da se odupre, On je pokarao svoje učenike što su Ga pokušali braniti (Iv 18,4-11).
Premda nevin, iako nije počinio nikakvo zlo djelo, za manje od dvadeset i četiri sata nakon uhićenja, pljuvali su na Njega, ispitivali Ga, osudili na smrt i razapeli na križ (Mt 26,67; Iv 19,1-16; Lk 23,14.15). Vojnici su bacali kocke za Njegovu odjeću (Iv 19,23.24). Za vrijeme raspeća nije Mu prelomljena nijedna kost (Iv 19,32.33.36), a nakon Njegove smrti vojnici su Mu proboli rebra kopljem (Iv 19,34.37).
Kristovi sljedbenici priznali su Njegovu smrt kao jedinu žrtvu za grešnike. “Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.” (Rim 5,8) “Živite u ljubavi”, pisao je apostol Pavao , “kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu – Bogu na ugodan miris.” (Ef 5,2)
Vrijeme Njegove službe i smrti. Biblija otkriva da je Bog poslao svoga Sina na Zemlju “kad se navrši vrijeme (Gal 4,4). Kad je Krist započeo svoj rad, objavio je: “Ispunilo se vrijeme.” (Mk 1,15) Ovaj nagovještaj o vremenu pokazuje to da se Spasiteljevo djelo odvijalo u skladu s brižljivim proročkim planom.
Bog je prije više od pet stotina godina, preko prorokaDanijela, prorekao točno vrijeme početka Kristove službe i vrijeme Njegove smrti.
Pri kraju sedamdesetogodišnjeg izraelskog sužanjstva u Babilonu, Bog je rekao proroku Danijelu da je za Hebreje i za grad Jeruzalem odvojio jedno razdoblje, period od 70 sedmica.
Tijekom ovog vremena, kajanjem i pripremom za Mesijin dolazak, hebrejski je narod trebao ispuniti Božje ciljeve koji su se odnosili na njih.
Danijel također piše o tome “da se dokrajči opačina” i o tome “da se uvede vječna pravednost” kao o obilježju ovog razdoblja. Ovo mesijansko djelovanje otkriva činjenicu da se Spasiteljev dolazak treba ispuniti unutar ovoga vremena (Dn 9,24).
Danijelovo proročanstvo posebno određuje i ističe da će se Mesija pojaviti “sedam sedmica, s onda šezdeset i dvije sedmice” ili ukupno 69 sedmica “od časa kad izađe riječ… neka opet sagrade Jeruzalem.” (Dn 9,25) Nakon šezdeset i devete sedmice Mesija će “biti pogubljen” (Dn 9,26) – što ukazuje na Njegovu smrt kao zamjene. On je trebao umrijeti sredinom sedamdesete sedmice da bi ukinuo “žrtvu i prinos”. (Dn 9,27)
Ključ za razumijevanje proročkog vremena počiva u biblijskom načelu da je jedan dan proročkog vremena poistovjećen s jednom doslovnom sunčanom godinom (Br 14,34; Ez 4,6). Na osnovi ovognačela godina=dan 70 sedmica (ili 490 proročkih dana) u tom slučaju predstavljaju 490 doslovnih godina.
Danijel utvrđuje da ovo razdoblje treba otpočeti u vrijeme kada “izađe riječ neka opet sagrade Jeruzalem” (Dn 9,25). Ovaj dekret kojim se Židovima daje potpuna autonomija izdan je u vrijeme sedme godine perzijskog cara Artakserksa, a postao je izvršnim u jesen 457. godine prije Krista. (Ez 7,8.12-26; 9,9). Prema proročanstvu, 483 godine (69 proročkih sedmica) nakon dekreta treba se pojaviti “pomazanik vojvoda”. Četiri stotine osamdeset i tri godine nakon 457. prije Krista dovode nas do jeseni godine 27. poslije Krista, kad je Isus kršten i kad je započeo svoj javni rad. Prihvaćajući ove datume – 457. prije Krista i 27. poslije Krista – Gleason Archer komentira da je to “najznačajnija točnost u ispunjavanju jednog takvog starog proročanstva. Jedino je Bog kadar s takvom zadivljujućom točnosti proreći dolazak svoga Sina; ovo prkosi svim racionalističkim objašnjenjima”.
70 SEDMICA – 490 GODINA
7 sedmica (39 god.) 62 sedmice (434 god.) 1 sedmica (7 god.)
Dan 9, 538/539 457 408 Pr. Kr. Posl. Kr 27 31 34
Prilikom krštenja u Jordanu, Isus je bio pomazan Svetim Duhom i tako primio Božje priznanje kao “Mesija” (hebrejski) ili “Krist” (grčki) – oba izraza znače “pomazanik” (Lk 3,21.22; Dj 10,38; Iv 1,41). Isusove se riječi “ispunilo se vrijeme” (Mk 1,15) odnose na ispunjenje ovog proročkog vremena.
Sredinom sedamdesete sedmice, u proljeće 31. godine pos. Kr., točno tri i pol godine nakon Kristova krštenja, Mesija je učinio kraj sustavu prinošenja žrtava time što je žrtvovao svoj život. U trenutku Njegove smrti hramski se zastor natprirodno “razdera na dvoje, od vrha do dna” (Mt 27,51) upozoravajući na božansko ukidanje svih službi u Hramu.
Svi darovi i žrtve ukazivali su na sveobuhvatnu Mesijinu žrtvu. Kad je Isus Krist, pravo Božje Janje, prinesen na golgotsku žrtvu kao otkup za naše grijehe (1. Pt 1,19), tip se susreo s antitipom i sjen se stopila sa stvarnosti. Zemaljska služba u Svetištu više nije bila potrebna.
U točno prorečeno vrijeme, u toku pashalne svečanosti, On je umro, “jer”, kaže Pavao, “i pasha naša zakla se za nas, Krist”. (1 Kor 5,7) Ovim zadivljujuće točno određenim vremenom proročanstvo daje jedan od najmoćnijih dokaza osnovnoj povijesnoj istini da je Isus Krist davno prorečeni Spasitelj svijeta.
Spasiteljevo uskrsnuće. Biblija nije prorekla samo Spasiteljevu smrt već i Njegovo uskrsnuće. David je prorokovao da “nećeš ostavit dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda” (Dj 2,31; usporedi: Ps 16,10). Premda je Krist druge podizao iz mrtvih (Mk 5,35-42; Lk 7,11-17; Iv 11), Njegovo je uskrsnuće otkrilo onu silu koja je stajala iza Njegove tvrdnje da je Spasitelj svijeta: “Ja sam uskrsnuće i život… Tko vjerujeu mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti.” (Iv 11,25.26)
Poslije svog uskrsnuća, On je izjavio: “Nemoj se bojati! Ja sam Prvi i Posljednji, Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” (Otk 1,17.18)
Dvije prirode Isusa Krista
Izjavom “riječ postade tijelo i useli se u nas” (Iv 1,14), apostol Ivan izlaže duboku istinu. Utjelovljenje Boga Sina je tajna. Sveto pismo naziva Boga koji se javio u tijelu “tajnom prave vjere”. (1 Tim 3,16)
Tvorac svjetova, On u kome je bila punina Božanstva, postao je nemoćnim novorođenčetom u jaslama. Daleko uzvišeniji od svakoga anđela, jednak s Ocem u dostojanstvu i slavi, ipak se pristao zaodjenuti ljudskom prirodom!
Čovjek jedva može shvatiti značenje ove svete tajne, i to samo onda kad prizove Svetoga Duha da ga prosvijetli. U naporu da shvatimo utjelovljenje dobro je da držimo na umu da “što je skriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim”. (Pnz 29,29)
Isus Krist jest uistinu Bog. Koji je dokaz da je Isus Krist Bog? Kako je On shvatio samoga sebe? Jesu li ljudi priznali Njegovu božansku prirodu?
1. Božanska svojstva. Krist posjeduje božanska svojstva. On je svemoćan. On je rekao da Mu je Otac dao “svu vlast… nebesku i zemaljsku”. (Mt 28,18; Ivan 17,2)
On je sveznajuć. U Njemu se, apostol Pavao ističe, “nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”. (Kol 2,3)
Isus je potvrdio svoju sveprisutnost svečanim obećanjem: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,20), i “gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima”. (Mt 18,20)
Premda Njegova božanska priroda ima prirodnu sposobnost sveprisutnosti, utjelovljeni je Krist u ovom pogledu dragovoljno ograničio sebe. Izabrao je da bude sveprisutan preko djelovanja Svetoga Duha (Iv 14,16-18).
Apostol Pavao u Poslanici Hebrejima svjedoči o Njegovoj nepromjenljivosti, iznoseći sljedeću tvrdnju: “Isus Krist isti je jučer i danas i zauvijek će biti isti.” (Heb 13,8)
Njegovo samopostojanje, uočljivo u Njegovoj tvrdnji, kazuje da Krist ima život u sebi (Iv 5,26), a apostol Ivan svjedoči: “U njoj (Riječi) bijaše život, i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Iv 1,4) Kristova izjava “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25) potvrđuje da je u Njemu “iskonski, nepozajmljeni, neoštećeni život”.
Svetost je dio Njegove prirode. Anđeo je prilikom naviješćenja rekao Mariji: “Duh Sveti sići će na te… sila Previšnjega osjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.” (Lk 1,35) Kad su ugledali Isusa, demoni su povikali: “… Znam tko si: Svetac Božji.” (Mk 1,24)
On je ljubav. “Po tomu smo spoznali ljubav”, piše apostol Ivan, “što je on za nas dao svoj život.” (1 Iv 3,16)
On je vječan. Prorok Izaija Ga naziva “Otac vječni”. (Iz 9,6) Mihej se poziva na Njega kao na Onoga čiji je “iskon oddavnina, od vječnih vremena”. (Mih 5,2). Apostol Pavao datira Njegovo postojanje “prije svega” (Kol 1,17), a Ivan je istog mišljenja: “On (Riječ) u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Iv 1,2.3)
2. Njegova božanska moć i prednosti. Božja se djela pripisuju Isusu. On se poistovjećuje i sa Stvoriteljem (Iv 1,3; Kol 1,16) i s Održavateljem – “sve je u njemu” (Kol 1,17; Heb 1,3). On je kadar svojim glasom podizati mrtve (Iv 5,28.29) i sudit će svijetu na kraju vremena (Mt 25,31.32). On prašta grijehe (Mt 9,6; Mk 2,5-7).
3. Njegova božanska imena. Njegova imena otkrivaju Njegovu božansku prirodu. Emanuel znači: “S nama Bog” (Mt 1,23). I vjernici i demoni oslovljavali su Ga kao Božjeg Sina (Mk 1,1; Mt 8,29; usporedi: Mk 5,7). Sveto starozavjetno ime Boga – Jehova ili Jahve – odnosi se na Krista. Matej upotrebljuje Izaijine riječi “Pripravite Jahvi put kroz pustinju” (40,3) da bi opisao djelo pripreme za Kristovu službu (Mt 3,3). Apostol Ivan poistovjećuje Isusa s Gospodom nad vojskama koji sjedi na svom prijestolju (Iz 6,1.3; Iv 12,41).
4. Njegovo božanstvo potvrđeno. Ivan je opisao Isusa kao božansku Riječ koja je “tijelom postala” (Iv 1,1.14). Toma je potvrdio uskrslog Krista kao “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28). Apostol Pavao se poziva na Njega kao na Onoga “koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek” (Rim 9,5); a Židovi Ga oslovljavaju kao Boga i Gospodina stvaranja (Heb 1,8.10).
5. Njegovo osobno svjedočanstvo. Sam Isus polagao je pravo na jednakost s Bogom. Sam Isus poistovjetio se s JA SAM (Iv 8,58), Bogom iz Starog zavjeta. On je zvao Boga “Oče moj” umjesto “Oče naš” (Iv 20,17). A Njegova izjava “Ja i otac jedno smo” (Iv 10,30) izriče tvrdnju da je On bio od “iste građe kao i Otac”,imajući ista svojstva.
6. Njegova jednakost s Bogom – se podrazumijeva. Njegova jednakost s Bogom Ocem podrazumijeva u kršteničkoj formuli (Mt 28,19), u punom apostolskom blagoslovu (2 Kor 13,14), u savjetu koji je dao na rastanku (Iv 14-16) i u Pavlovu obrazloženju duhovnih darova (1 Kor 12,4-6). Sveto pismo opisuje Isusa kao sjajnost Očeve slave i “obličje bića njegova”. (Heb 1,3) A kad je bio zamoljen da otkrije Boga Oca, Isus je ovako odgovorio: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Iv 14,9)
7. Njega obožavaju kao Boga. Narod Ga je obožavao (Mt 28,17; usporedi: Lk 14,33). Njega obožavaju i klanjaju Mu se “svi anđeli Božji”. (Heb 1,6) Pavao piše da se “Isusovu imenu pokloni svako koljeno… i da svaki jezik prizna… Gospodar je Isus Krist”. (Fil 2,10.11) Pojedini blagoslovi odaju Kristu “slavu u vijeke vjekova (2 Tim 4,18; Heb 13,21; usporedi: 2 Pt 3,18).
8. Njegova božanska priroda – potreba. Krist je pomirio čovječanstvo s Bogom. Ljudima je bilo potrebno savršeno otkrivenje Božjeg karaktera da bi razvili osobne odnose s Njim. Krist je udovoljio ovoj potrebi time što je pokazao Božju slavu (Iv 1,14). “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.” (Iv 1,18; usporedi: 17,6) Isus je posvjedočio: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14,9).
U potpunoj ovisnosti o Ocu (Iv 5,30) Krist je koristio božansku silu da otkrije Božju ljubav. S pomoću božanske sile On je otkrio sebe kao Spasitelja punog ljubavi koga je Otac poslaoda liječi, obnavlja i prašta grijehe (Lk 6,19; Iv 2,11; 5,1-15.36; 11,41-45; 14,11; 8,3-11). On nikada nije učinio nijedno čudo da bi sebe osobno poštedio neke teškoće ili patnje, što bi drugi ljudi učinili da su se našli u sličnim okolnostima.
Isus Krist je “jedno u prirodi, karakteru, namjerama s Bogom Ocem”. On je doista Bog.
Isus Krist je pravi čovjek. Biblija svjedoči da Krist uz svoju božansku prirodu, ima i ljudsku prirodu. Prihvaćanje ovog učenja je presudno. Tko “priznaje: ‘Isus Krist došao je u tijelu’, od Boga je”; a tko to ne čini, “nije od Boga”. (1 Iv 4,2.3) Kristovo rođenje kao čovjeka, Njegov razvitak, obilježja i osobno svjedočanstvo, dokazi su o Njegovoj ljudskoj prirodi.
1. On se rodio kao čovjek. “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama”. (Iv 1,14) Ovdje “tijelo” označuje “ljudsku prirodu”, prirodu nižu od Njegove nebeske prirode. Jednostavnim jezikom apostol Pavao kaže: “Posla Bog svoga Sina rođena od žene…” (Gal 4,4; usporedi: Post 3,15) Krist je postao “sličan ljudima” i “kao čovjek”. (Fil 2,7.8) Ovo javljanje Boga u ljudskoj prirodi je “tajna prave vjere”. (1 Tim 3,16)
Kristov rodoslov govori da je On “sin Davida” i “sin Abrahama” (Mt 1,1). Po svojoj ljudskoj prirodi On je “rođen od potomstva Davidova” (Rim 1,3; 9,5) i bio je “sin Marijin” (Mk 6,3). Premda Ga je rodila žena, kao i svako drugo dijete, u tome je postojala velika razlika i jedinstvenost. Marija je bila djevojka, a ovo Dijete bilo je začeto od Svetoga Duha (Mt 1,20-23; Lk 1,31-37). On preko svoje majke polaže pravo na pravu ljudsku prirodu.
2. Razvijao se kao čovjek. Isus je podlijegao zakonima ljudskog razvitka. “Dijete je raslo i jačalo, napunjujući se mudrošću.” (Lk 2,40.52) U dvanaestoj je godini postao je svjestan svoje božanske zadaće (Lk 2,46-49). Tijekom cijelog svog dječaštva bio je pokoran svojim roditeljima (Lk 2,51).
Put do križa bio je put stalnog rasta kroz patnje koje su odigrale važnu ulogu u Njegovu razvitku. “I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji su se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja.” (Heb 5,8.9; 2,10.18) Ipak, iako je prošao kroz iskustvo razvoja, nije sagriješio.
3. Nazvan je “čovjekom. Ivan Krstitelj i apostol Petar smatraju Ga “čovjekom” (Iv 1,30; Dj 2,22). Pavao govori o “milosti jednoga čovjeka, Isusa Krista” (Rim 5,15). On je “Čovjek” koji je donio “uskrsnuće mrtvih” (1 Kor 15,21), “jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus”. (1 Tim 2,5) Obraćajući se svojim neprijateljima, Krist se poziva na sebe kao na čovjeka: “A sad gledate mene da ubijete, čovjeka koji vam istinu kazah koju čuh od Boga.” (Iv 8,40)
Isusovo omiljeno samoimenovanje što ga je uporabio 77 puta bilo je “Sin čovječji” (usporedi Mt 8,20; 26,2). Ime Božji Sin usmjerava pažnju na Njegov odnos u Božanstvu. Naziv Sin čovječji ističe Njegovu solidarnost s ljudskim rodom koju je ostvario preko svog utjelovljenja.
4. Njegova ljudska obilježja. Bog je stvorio čovjeka da bude “malo manji od anđela”. (Ps 8,5) Isto tako Sveto pismo predstavlja Isusa kao onoga koji je “jedno kratko vrijeme učinjen nižim od anđela”. (Heb 2,9) Njegova ljudska priroda bila jestvorena i nije imala natčovječansku silu.
Krist je trebao biti stvarni čovjek – bio je to dio Njegove službe. Budući da je postojao takav zahtjev – da posjeduje bitna obilježja ljudske prirode, On je bio “tijelo i krv”. (Heb 2,14) “Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći” – ljudskim bićima (Heb 2,17). Njegova ljudska priroda posjedovala je istu umnu i tjelesnu podložnost kao i sav ostali ljudski rod: glad, žeđ, umor i zabrinutost (Mt 4,2; Iv 19,28; 4,6; usporedi: Mt 16,21; 8,24).
U svojoj službi za druge On je otkrio samilost, pravedni gnjev i bol (Mt 9,36; Mk 3,5). Katkad se osjećao nesretnim i žalosnim, pa je čak i plakao (Mt 26,38; Iv 12,27; 11,33.35; Lk 19,41). Molio se s vikom i suzama, jednom Ga je orosio krvavi znoj (Heb 5,7; Lk 22,44). Njegov život molitve izražavao je Njegovu potpunu ovisnost o Bogu (Mt 26,39-44; Mk 1,35; 6,46; Lk 5,16; 6,12).
Isus je iskusio smrt (Iv 19,30.34). Bio je razapet, ne kao duh, nego u tijelu (Lk 24,36-43).
5. Njegovo poistovjećivanje s ljudskom prirodom. Biblija otkriva da je Krist drugi Adam. On je živio “u obličju grešnog tijela” ili u obličju grešnog čovjeka (Rim 8,3). Do koje se mjere On poistovjetio ili postao istovjetnim s palim ljudskim rodom? Pravilno je razmatranje izraza “u obličju grešnog tijela” ili u obličju grešnog čovjeka – sudbonosno. Netočna gledišta donosila su razmirice i borbu tijekom cijele povijesti kršćanske Crkve.
a) On je bio “u obličju grešnog tijela“. Podignuta zmija u pustinji, opisana u ranijem tekstu, pomaže nam da razumijemo Kristovu ljudsku prirodu. Kao što je mjedeni lik, načinjen premaslici otrovnice, podignut da bi se narod iscijelio, tako je i Božji Sin “u obličju grešnog tijela” podignut da bi postao Spasiteljem svijeta.
Prije utjelovljenja Isus je bio “u obličju Božjemu”, odnosno imao je božansku prirodu od samog početka (Iv 1,1; Fil 2,6). Uzimajući “obličje sluge”, ostavio je božanske prednosti. On je postao slugom svog Oca (Iz 42,1) da bi ispunio Očevu volju (Iv 6,38; Mt 26,39.42). On je svoju božansku prirodu zaodjenuo ljudskom i ostao “u obličju grešnog tijela” ili “grešne ljudske prirode” ili “pale ljudske prirode” (usporedi: Rim 8,3) Ovo ni na koji način ne dokazuje da je Isus Krist bio grešan, da je sudjelovao u grešnim činovima ili mislima. Premda je postao “u obličju grešnog tijela”, On je ostao bez grijeha i Njegova se bezgrešnost nikada ne može dovesti u sumnju.
b) On je bio drugi Adam. Biblija povlači usporedbu između Adama i Krista, nazivajući Adama “prvim čovjekom”, a Krista ” posljednjim Adamom” ili “drugim čovjekom” (1 Kor 15,45.47). Međutim, Adam je imao prednost nad Kristom. U vrijeme pada u grijeh, on je živio u raju. Imao je ljudsku prirodu koja nije znala za grijeh i punu snagu tijela i uma.
Tako nije bilo i u Isusovu životu. Kad je uzeo na sebe ljudsku prirodu, ljudski rod je već bio izopačen tijekom 4.000 godina vladavine grijeha na planetu što je proklet grijehom. Da bi mogao spasiti one u najdubljem poniženju, Krist je uzeo ljudsku prirodu koja je, u usporedbi s Adamovom nevinom prirodom, imala manju vrijednost tjelesnih i umnih snaga – premda On nije zgriješio.
Uzimajući ljudsku prirodu koja je nosila posljedice grijeha, Krist je postao podložnim bolestima i slabostima što ih svi ljudi doživljuju. Njegova ljudska priroda bila je “pod slabošću” ili je ponijela “naše bolesti” (Heb 5,2; Mt 8,17; Iz 53,4). On je osjećao svoju slabost. On je morao iskazati “molitve i prošnje s jakim vapajima i sa suzama onomu koji ga je mogao spasiti od smrti”, (Heb 5,7), izjednačujući se tako s potrebama i slabostima koje su uobičajene u životu ljudskog roda.
Na taj način Kristova ljudska priroda nije bila Adamova ljudska priroda, odnosno Adamova ljudska priroda prije pada u grijeh, a isto tako ni pala ljudska priroda, odnosno u svakom pogledu Adamova ljudska priroda poslije pada u grijeh. Ona nije bila adamovska zato što je imala nevine slabosti pale prirode. Ona nije bila pala zato što se nikada nije spustila u moralnu nečistotu. Ona je stoga bila najdoslovnije naša čovječanska, ali bez grijeha.
c) Njegovo podnošenje kušnji. Kako su kušnje djelovale na Krista? Je li Mu bilo lako ili teško da im se odupre? Način na koji je podnio kušnje dokazuje da je On doista bio čovjek.
i. “U svemu iskušan kao i mi.” To što je Krist bio “u svemu iskušan kao i mi” (Heb 4,15) pokazuje da je On uzeo ljudsku prirodu. Kušnje i mogućnost sagrešenja bili su za Krista stvarni. Da nije mogao zgriješiti, On ne bi mogao biti ni čovjek ni naš primjer. Krist je uzeo ljudsku prirodu sa svim njenim sklonostima, uključujući i mogućnost da kušnji podlegne.
Kako je mogao biti iskušan “u svemu kao i mi”?
Očito da “u svemu” ili “na sve načine” ne znači da se On sučeljavao s istovjetnim kušnjama s kojima se mi danas srećemo. On nikada nije bio kušan da gleda TV programe koji narušavaju moral ili krši ograničenje brzine vozeći se automobilom.
Glavno sporno pitanje koje se nalazi u osnovi svih kušnji jest pitanje treba li se potčiniti Božjoj volji. Sučeljavajući se s kušnjama, Isus je uvijek ostajao odan Bogu. Svojom stalnom ovisnošću o božanskoj sili, On se uspješno opirao najžešćim kušnjama, premda je bio samo čovjek.
Kristova pobjeda nad kušnjama osposobila Ga je da suoseća s ljudskim slabostima. Naša pobjeda u kušnji dolazi od pouzdanja u Njega. “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.” (1 Kor 10,13)
Na kraju mora se priznati da je “to što je Krist mogao u svemu biti iskušan, kao što smo i mi, a ipak ostati bez grijeha – tajna koja je smrtnicima ostala nerazjašnjenom.”
ii. “Trpio je i bio kušan”. Krist je trpio dok je bio kušan (Heb 2,18). On je postao “patnjama savršenim”. (Heb 2,10) Budući da se i sam suočio sa silom kušnji, sigurni smo da On zna kako pomoći svakome tko je u kušnji. On je bio jedno s čovječanstvom u podnošenju kušnji kojima je podložna ljudska priroda.
Kako je Krist patio u kušnji? Premda je imao “smrtno tijelo, Njegove su duhovne moći bile bez ijedne mrlje grijeha. Prema tomu, Njegova je sveta priroda bila veoma osetljiva. Svaki dodir sa zlom nanosio Mu je bol. Zato, što je patio u srazmjeru sa savršenstvom svoje svetosti, kušnja je nanijela više patnji Isusu nego bilo kojem čovjeku.”
Koliko je Krist patio? Njegove patnje u pustinji, Getsemaniji i na Golgoti otkrivaju da se On suprotstavio kušnjama do te mjere da je prolio svoju krv. (Usporedi: Heb 12,4)
Krist ne samo što je u srazmjeru sa svojom svetosti više patio već se sučelio i s jačim kušnjama no što ih doživljujemo mi ljudi. B.F. Wescott zamjećuje: “Sućut s grešnikom u njegovoj kušnji ne ovisi o iskustvu s grijehom, već o poznavanju moći kušnje na grijeh, koju jedino bezgrešni može poznavati u njezinoj potpunoj sili. Onaj koji podlegne predaje se u posljednjem naporu. F.F. Bruce slaže se tvrdeći: “Ipak On je pobjedonosno podnio svaki oblik kušnje koju je čovjek mogao izdržati a da nije oslabila Njegova vjera u Boga ili imalo popustila Njegova poslušnost prema Njemu. Takvo trpljenje obućva više, ne manje, nego obične ljudske patnje.”
Krist se također sučelio s jakom kušnjom koju čovjek nikada neće upoznati – kušnjom da iskoristi svoju božansku silu u svoju korist. E. G. White tvrdi: “Primao je počasti u nebeskim dvorovima, i potpuno je poznavao apsolutnu silu. Njemu je bilo isto toliko teško da se drži razine ljudske prirode kao što je za ljude teško da se uzdignu iznad niske razine svoje izopačene naravi i postanu sudionicima u božanskoj prirodi.”
d) Je li Krist mogao pogriješiti? Kršćani se razilaze u pitanju je li Krist mogao pogriješiti. Slažemo se s Philipom Schaffom koji kaže: “Da je On (Krist) od početka bio obdaren potpunom bezgrešnošću ili nemogućnošću da griješi, on ne bi mogao biti pravi čovjek, niti naš uzor za ugledanje; Njegova svetost, umjesto da bude Njegov čin što ga je sam stekao i Njegova bitna zasluga, bila bi slučajni ili vanjski dar, a Njegova kušnja nestvaran prizor. Karl Ullmann dodaje: “Historijat kušnji, ma kako bio objašnjen, ne bi imao nikakav značaj, a izraz u Poslanici Hebrejima ‘u svemu iskušan kao i mi’ ne bi imao nikakvo značenje.
6. Bezgrešnost ljudske prirode Isusa Krista.Očito je da je Isusova božanska priroda bila bezgrešna. Ali kako je s Njegovom ljudskom prirodom?
Biblija prikazuje Isusovu ljudsku prirodu bezgrešnom. Njegovo je rođenje bilo natprirodno – On je začet po Svetom Duhu (Mt 1,20). Kao novorođenče nazvan je “svetim”. (Lk 1,35) Uzeo je čovjekovu prirodu u njenom grešnom stanju, podnoseći posljedice grijeha, a ne njenu bezgrešnost. On je bio jedno s ljudskim rodom, osim u grijehu.
Isus je “u svemu iskušan kao i mi, samo što nije sagriješio” budući da je “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od grešnika”. (Heb 4,15; 7,26) Apostol Pavao je pisao da je On “bio bez ikakva grijeha”. (2 Kor 5,21) Apostol Petar svjedoči da On “ne učini grijeha i da se u njegovim ustima ne nađe prijevare” (1 Pt 2,22) i uspoređuje Ga s “s nevinim i bez mane janjetom”. (1 Pt 1,19; Heb 9,24) Apostol Ivan kaže: “I grijeha u njemu nema… on je pravedan.” (1 Iv 3,5-7)
Isus je uzeo na Sebe našu prirodu sa svim njenim sklonostima, ali je bio bez nasljeđenog grijeha ili poročnosti i stvarnoga grijeha. On je ovako pozivao svoje suparnike: “Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?” (Iv 8,46) Kad se sučelio sa svojom najžešćom kušnjom, izjavio je: “Jer ide knez ovoga svijeta, i u meni nema ništa.” (Iv 14,30) Isus nije pokazivao nikakvu zlu sklonost ili naklonost ili neku grešnu strast. Nikakva bujica kušnji nije mogla razoriti Njegovu odanost Bogu.
Isus nikada nije ispovjedio kakav grijeh ili prinio neku žrtvu. On se nije molio: “Oče, oprosti mi”, već “Oče, oprosti im.” (Lk 23,34) Uvijek želeći da čini volju svoga Oca, a ne svoju, Isus je stalno održavao svoju ovisnost o Bogu. (Usporedi: Ivan 5,30)
Isusova duhovna priroda je čista i sveta, “slobodna od svake mrlje grijeha, suprotno od duhovne prirode palog ljudskog roda”. Bilo bi pogrešno misliti da je On “sasvim čovjek kao što smo mi. On je drugi Adam, jedinstveni Božji Sin. O Njemu ne bismo trebali misliti “kao o čovjeku sa sklonostima ka grijehu. Dok je Njegova ljudska priroda kušana u svemu u čemu se kuša ljudska priroda, On nikada nije podlegao, nikada nije sagriješio. Nikada u Njemu nije postojala neka loša sklonost”.
Doista, Isus je najuzvišeniji, najsvetiji primjer ljudskom rodu. On je bezgrešan i sve što je učinio odlikovalo se savršenstvom. Uistinu, On je najsavršeniji primjer grešnom čovječanstvu.
7. Krist uzima ljudsku prirodu.
Biblija navodi različne razloge zašto je Krist morao imati ljudsku prirodu.
a) Da postane prvosvećenik ljudskom rodu. Kao Mesija, Isus je trebao zauzeti položaj prvosvećenika ili posrednika između Boga i čovjeka (Zah 6,13; Heb 4,14-16). Ovo zvanje zahtijevalo je ljudsku prirodu. Krist je udovoljio uvjetima: 1) On je mogao “postradati s onima koji ne znadu i zalaze “budući da i sam nosi na sebi slabost” ili je “i sam bio opkoljen slabostima” (Heb 5,2); 2) On je “milostiv i vjeran” zato što je u svemu “bio sličan svojoj braći” (Heb 2,17); 3) On “može pomoći i onima koji stoje u kušnji” zato što je i sam “trpio i bio kušan” (Heb 2,18); 4) On suosjeća sa slabostima zato što je On “u svačemu iskušan, kao i mi, samo šti nije sagriješio” (Heb 4,15).
b) Da spasi čak i najponiženije. Da bi dopro do ljudi tamo gdje se nalaze i da bi spasio najponiženije, On se ponizio i uzeo status sluge (Fil 2,7).
c) Da svoj život dade za grijehe svijeta. Kristova božanska priroda ne može umrijeti. Da bi umro, Krist je morao imati ljudsku prirodu. Postao je čovjekom i platio kaznu za grijeh koja je smrt (Rim 6,23; 1 Kor 15,3). Kao ljudsko biće okusio je smrt za svakoga (Heb 2,9).
d) Da bude naš primjer. Da bi dao primjer u tome kako ljudi treba da žive, Krist je kao ljudsko biće morao živjeti bezgrešnim životom. Kao drugi Adam, On je razorio mit da ljudska bića ne mogu biti poslušna Božjem Zakonu i izboriti pobjedu nad grijehom. On je pokazao da je ljudskom rodu moguće biti vjernim Božjoj volji. Tamo gdje je prvi Adam pao, drugi Adam je izvojevao pobjedu nad grijehom i Sotonom i postao naš Spasitelj i savršeni primjer. U Njegovoj sili Njegova pobjeda može biti i naša (Iv 16,33).
Promatrajući Njega ljudi se preobražavaju “u tu istu sliku, uvijek sve slavniju”. (2 Kor 3,18) “Uprimo pogled u začetnika: završitelja vjere, u Isusa… Promotrite pomno onoga koji je od grešnika podnio takvo protivljenje protiv samoga sebe, da ne sustanete i ne klonete duhom.” (Heb 12,2.3) Doista, Krist je “trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama”. (1 Pt 2,21; usporedi Iv 13,15)
Zajednica dviju priroda
Ličnost Isusa Krista ima dvije prirode: božansku i ljudsku. On je Bogočovjek. Ali zapazite da utjelovljenje obuhvaća vječnog Božjeg Sina koji uzima na sebe ljudsku prirodu, a ne čovjeka Isusa koji stječe božansku prirodu. Kretanje ide od Boga ka čovjeku, a ne od čovjeka k Bogu.
U Isusu su ove dvije prirode bile stopljene u jednu ličnost. Obratite pažnju na sljedeće biblijske dokaze:
Krist – dviju priroda. Pluralitet koji je vezan za trojedinog Boga nije prisutan u Kristu. Biblija opisuje Isusa kao jednu ličnost, a ne kao dvije. Različiti tekstovi odnose se na božansku i ljudsku prirodu, ali govore samo o jednoj jedinoj ličnosti. Pavao je opisao ličnost Isusa Krista kao Božjeg Sina (božanska priroda) koji je rođen od žene (ljudska priroda, Galaćanima 4,4). Tako Isus, “božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom” (božanska priroda), “nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima” (ljudska priroda, Fil 2,6.7).
Kristova dvostruka priroda nije sastavljena od apstraktne božanske sile ili utjecaja koji je povezan s Njegovom ljudskom prirodom. “I Riječ”, kaže apostol Ivan, “tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu, koju ima kao Jedinorođenac od Oca.” (Iv 1,14) Apostol Pavao je pisao da je Bog “poslao, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela” (Rim 8,3); “Onaj koji je tijelom očitovan” (1 Tim 3,16; 1 Iv 4,2).
Preplitanje ovih dviju priroda. Ponekad Biblija opisuje Božjeg Sina izrazima Njegove ljudske prirode. Bog je iskupio svoju Crkvu svojom krvlju (Dj 20,28; usporedi: Kol 1,13.14). U drugim prilikama ona prikazuje Sina čovječjega u izrazima Njegove božanske prirode (usporedi: Iv 3,13; 6,62; Rim 9,5).
Kad je Krist došao na svijet, bilo Mu je pripravljeno “tijelo”. (Heb 10,5) Kad je na sebe uzeo ljudsku prirodu, Njegova božanska priroda bila je zaogrnuta ljudskom prirodom. To nije izvršeno promjenom ljudske prirode u božansku ili božanske u ljudsku. On se nije lišio Sebe i poprimio neku drugu narav, već je uzeo na Sebe ljudsku prirodu. Na taj su način božanska i ljudska priroda udružene – ali ne i pomješane.
Kad se utjelovio, Krist nije prestao biti Bog, niti je Njegova božanska priroda pala na razinu ljudske prirode. Svaka priroda je zadržala svoj položaj. “U njemu”, kaže apostol Pavao, “stanuje stvarno sva punina božanstva.” (Kol 2,9) Prilikom raspeća Njegova ljudska priroda je umrla, ali ne i Njegovo Božanstvo, jer bi to bilo nemoguće.
Neophodnost udruživanja ovih dviju priroda. Razumijevanje odnosa između Kristovih dviju priroda omogućuje životno važno poimanje Kristove službe i samog našeg spasenja.
1. Pomirenje čovječanstva s Bogom. Jedino Spasitelj koji je i Bog i čovjek može donijeti spasenje. Prilikom utjelovljenja Krist je, kako bi dao svoju božansku prirodu onima koji vjeruju, uzeo na sebe ljudsku prirodu. Zaslugom u krvi Bogočovjeka vjernici mogu postati sudionicima u božanskoj prirodi (2 Pt 1,4).
Ljestve u Jakovljevu snu, predstavljajući Krista, dopiru do nas tamo gdje se nalazimo. On je uzeo ljudsku prirodu i pobijedio da bismo mi uzimanjem Njegove prirode mogli pobijediti. Njegove božanske ruke drže se Božjeg vladarskog prijestolja, dok je Njegova ljudska priroda prigrlila ljudski rod, povezujući nas s Bogom, Zemlju s Nebom.
Udružena božansko-ljudska priroda čini djelotvornom Kristovu žrtvu pomirenja. Život bezgrešnog ljudskog bića ili čak i anđela ne bi mogao iskupiti grijehe ljudskog roda. Jedino božansko-ljudski Stvoritelj mogao je otkupiti čovječanstvo.
2. Božanstvo sakriveno velom ljudske prirode. Krist je svoju božansku prirodu pokrio zaodjenuvši je ljudskom prirodom, sklonio je ustranu svoju nebesku slavu i veličanstvo, tako da grešnici mogu opstati u Njegovoj nazočnosti, a da ne budu uništeni. Premda je još bio Bog, On se nije pokazao kao Bog (Fil 2,6-8).
3. Živjeti pobjedonosno. Samo Kristova ljudska priroda nikada ne bi mogla izdržati jake Sotonine obmane. Bio je kadar pobijediti grijeh zato što je u Njemu prebivala “sva punina božanstva” (Kol 2,9). Oslanjajući se potpuno na Oca (Iv 5,19.30; 8,28), Njegova je božanska sila sjedinjena s ljudskom prirodom izborila u čovjekovu korist beskrajnu pobjedu.
Kristovo iskustvo u pobjedonosnu življenju nije Njegova isključiva prednost. On nije upotrijebio nikakvu silu koju čovječanstvo ne može upotrijebiti. Mi također možemo biti “ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga” (Ef 3,19). Kristovom božanskom silom možemo imati pristupa “svemu što je potrebno za život i pobožnost”.
Ključ za ovakvo iskustvo vjere nalazi se u “skupocjenim i najvećim obećanim dobrima” po kojima možemo “umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postati dionici božanske naravi.” (2 Pt 1,3.4) On nudi istu silu kojom je On pobijedio, tako da svi vjerom mogu poslušati i voditi pobjedonosni život.
Kristovo je utješno obećanje pobjeda: “Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju. (Otk 3,21)
Zvanja Isusa Krista
Zvanja proroka, svećenika i kralja bila su jedinstvena, zahtijevajući sveopće posvećenje za službu putem pomirenja (1 Kr 19,16; Izl 30,30; 2 Sam 5,3). Budući će Mesija, Pomazanik – proroštva su naviještala – nositi sva ova tri zvanja. Krist je izvršio svoje djelo kao posrednik između Boga i nas svojim zvanjima – Prorok, Svećenik i Kralj. Krist-Prorok objavljuje nam Božju volju, Krist-Svećenik predstavlja nas Bogu i obratno, a Krist-Kralj upravlja Božjim milostivim ovlastima nad Njegovim narodom.
Krist-Prorok. Bog je otkrio Kristovo proročko zvanje Mojsiju: “Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u njegova usta, da im kaže sve što im zapovjedim.” (Pnz 18,18) Kristovi suvremenici prepoznali su ispunjenje ovog proročanstva (Iv 6,14; 7,40; Dj 3,22.23).
Isus je govorio o sebi kao o “proroku” (Lk 13,33). On je s proročkim autoritetom objavljivao (Mt 7,29) načela Božjeg kraljevstva (Mt 5-7; 22,36-40) i otkrivao budućnost (Mt 24,1-51; Lk 19,41-44).
Prije svoga utjelovljenja Krist je ispunjavao pisce svojim Duhom i davao im proročanstva o svojim stradanjima i potonjoj slavi (1. Pt 1,11). Nakon svog uzašašća On se i dalje otkrivao svom narodu. Pismo kaže da On daje svoje “svjedočanstvo” – “proročki duh” – svom vjernom Ostatku (Otk 12,17; 19,10; vidi 17. poglavlje ove knjige).
Krist-Svećenik. Božanska je zakletva čvrsto zasnovala Mesijino svećeničko zvanje: “Zakleo se Jahve i neće se pokajati: Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!” (Ps 110,4) Krist nije bio Aronov nasljednik. Kao i Melkisedek, Njegovo se pravo na svećeničko zvanje ostvarilo temeljem božanskog imenovanja (Heb 5,6.10; vidi 7. poglavlje). Njegova posrednička svećenička služba imala je dvije faze: zemaljsku i nebesku.
1. Kristova zemaljska svećenička služba. Svećenikova je uloga na oltaru za žrtve paljenice predočavala Isusovu zemaljsku službu. Isus se savršeno pripremio za svećeničko zvanje: On je bio pravi čovjek, Bog ga je “pozvao” i radio je na službu Bogu s posebnim zadatkom da “prinosi i darove i žrtve za grijehe”. (Heb 5,1.4.10)
Svećenik je preko sustava žrtava, koji je predstavljao davanje oprosta od grijeha, trebao pomiriti molitelje s Bogom. (Lev 1,4; 4,29.31.35; 5,10; 16,6; 17,11). Na taj su način stalne žrtve na oltaru za žrtve paljenice predstavljale mogućnost stalnog pomirenja.
Ove žrtve nisu bile dostatne. One nisu mogle načiniti savršenim prinosioca žrtve, oduzeti mu grijehe ili stvoriti čistu savjest (Heb 10,1-4; 9,9). One su jednostavno bile sjenka “dobara” koja će doći (Heb 10,1; usporedi: 9,9.23.24). Stari zavjet govori o tomu da će Mesija zauzeti mjesto ovih životinjskih žrtava (Ps 40,6-8; Heb 10,5-9). Ove su žrtve tada, upućivale na patnje i pomiriteljsku smrt Krista Spasitelja kao zamjene. On, Janje Božje, postao je grijehom nas radi, kletvom nas radi; Njegova nas krv čisti od svih grijeha (2 Kor 5,21; Gal 3,13; 1 Iv 1,7; usporedi: 1 Kor 15,3).
Tako je Krist tijekom svoje zemaljske službe bio i svećenik i žrtva. Njegova smrt na križu bila je dio Njegovog svećeničkog poziva. Nakon svoje žrtve na Golgoti, Njegovo je svećeničko posredovanje usredotočeno na nebesko Svetište.
2. Kristova nebeska svećenička služba. Svećeničku službu, koju je započeo na Zemlji, Isus završava na Nebu. Njegovo poniženje na Zemlji kao Božjeg sluge koji je patio, pripremilo Ga je da bude naš Prvosvećenik na Nebu (Heb 2,17.18; 4,15; 5,2). Proročanstvo otkriva da Mesija treba biti svećenik na Božjem prijestolju (Zah 6,13). Nakon svoga uskrsnuća poniženi je Krist uzdignut. Sada naš Prvosvećenik sjedi “s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima”, služeći službu u nebeskoj svetinji (Heb 8,1.2; usporedi: 1,3; 9,24).
Krist je otpočeo svoje posredničko djelo odmah nakon svog uzašašća. Oblak tamjana koji se uzdiže u svetištu u Hramu predstavlja Kristove zasluge, molitve i pravdu, što čini da Bog našu službu i molitve može prihvatiti. Tamjan se može prinijeti samo na ugljenu s oltara za žrtve paljenice, što otkriva prisnu vezu između posredničke žrtve i žrtve pomirnice prinesene na oltaru. Na taj je način Kristovo posredničko djelo sazdano na zaslugama Njegovog potpunog pomirenja izgrađenog na žrtvi.
Kristovo posredovanje pruža ohrabrenje Njegovom narodu: On “može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.” (Heb 7,25) Zato što Krist posreduje za svoj narod, sve Sotonine optužbe izgubile su svoju zakonsku osnovu (1 Iv 2,1; usporedi Zah 3,1). Apostol Pavao je retorički postavio pitanje: “Tko će ih osuditi?” Zatim pruža uvjerenje da se sam Krist nalazi s desne strane Bogu posredujući za nas (Rim 8,34). Potvrđujući svoju ulogu Posrednika, Krist je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam.” (Iv 16,23)
Krist-Kralj. Bog “na nebu postavi prijestolje svoje, i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.” (Ps 103,19). Očito je da Božji Sin, kao jedno lice Božanstva, uzima udjela u ovoj božanskoj vlasti nad cijelim svemirom.
Krist će, kao Bogočovjek, vršiti svoje kraljevsko dostojanstvo nad onima koji su Ga prihvatili kao Gospodina i Spasitelja. “Prijestolje je tvoje, Bože”, ističe Sveto pismo, “u vijeke vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva!” (Ps 45,7; Heb 1,8.9)
Kristovo kraljevstvo nije osnovano bez borbe, jer “ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova. (Mesiju).” (Ps 2,2). Međutim, njihovi planovi propadaju. Bog će ukazom utvrditi Mesiju na Njegovom prijestolju: “Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom gorom.” On je objavio: “Ti si sin moj, danas te rodih.” (Ps 2,6.7; Heb 1,5) Ime kralja koji treba zauzeti Davidov prijestol je “JAHVE, PRAVDA NAŠA” (Jr 23,5.6). Njegova je uloga jedinstvena, jer On na nebeskom prijestolju treba izvršiti dužnost i kao svećenik i kao kralj (Zah 6,13).
Anđeo je Gabrijel sljedećim riječima objavio Mariji da Isus treba biti mesijanski vladar: “On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.” (Lk 1,33). Njegovo je kraljevsko dostojanstvo prikazano s pomoću dvaju prijestolja koja predstavljaju Njegova dva kraljevstva. “Prijestolje milosti” (Heb 4,16) predstavlja kraljevstvo milosti; “prijestolje njegove slave” (Mt 25,31) predstavlja kraljevstvo slave.
1. Kraljevstvo milosti. Odmah poslije pada prvih ljudi u grijeh, zavladalo je kraljevstvo milosti. Ono je postojalo na osnovu Božjeg obećanja. Ljudi su vjerom mogli postati njegovim podanicima. Međutim, ono nije potpuno zavladalo sve do Kristove smrti. Kad je na križu uzviknuo: “Svršeno je!”, zahtjevi plana spasenja su ispunjeni, a novi zavjet potvrđen (usporedi: Heb 9,15-18).
Isusova objava: “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje” (Mk 1,15) predstavljala je neusporedivo upućivanje na kraljevstvo milosti koje će naskoro zavladati nakon Njegove smrti. Zasnovano na djelu otkupljenja, a ne na djelu stvaranja, ovo kraljevstvo svoje podanike prima novorođenjem. Isus postavlja pravilo: “Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko.” (Iv 3,5; usporedi: 3,3). On ga je usporedio s čudesnim razvojem gorušičinog sjemena i djelovanjem kvasca na brašno (Mk 4,22-31; Mt 13,33).
Kraljevstvo milosti se ne vidi u izvanjskom sjaju, već u njegovom djelovanju na srca vjernih. Ovo kraljevstvo, kako je Isus učio, “ne dolazi tako da se to može vidjeti; niti će se moći kazati: Evo ga ovdje ili eno ga ondje; jer kraljevstvo je Božje međvau ma.” (Lk 17,20.21) Ono nije kraljevstvo ovoga svijeta, rekao je, već kraljevstvo Istine. “Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.” (Iv 18,37) Apostol Pavao kaže da je ovo kraljevstvo Kristovo “u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom.” (Rim 14,17; Kol 1,13)
Osnutak je ovoga kraljevstva bio mučno iskustvo, potvrđujući tako da nema krune bez križa. Na kraju svoje javne službe Isus, Mesija, Bogočovjek, došao je u Jeruzalem kao zakoniti nasljednik Davidovog prijestolja. Sjedeći na magarcu, što je bio židovski običaj za ulazak kralja (Zaharija 9,9), On je prihvatio spontani, oduševljeni izraz podrške. Za vrijeme ovog pobjedonosnog ulaska u kraljevski grad “mnogi ljudi rastriješe svoje haljine po putu, dok su drugi trgali grane sa stabala te ih prostirali putem.” Oni su vikali: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” (Mt 21,8.9) Tako su ispunili Zaharijino proročanstvo. Sada se sam Krist prikazao kao Mesija-kralj.
Nažalost, Njegovo pravo na prijestol nije prošlo bez protivljenja. Sotonska mržnja spram Bezgrešnoga dostigla je svoj vrhunac. U roku od dvanaest sati branitelji, članovi Velikog vijeća, tajno su Ga uhitili, sudili Mu i osudili Ga na smrt.
Za vrijeme tog suđenja, Isus je javno potvrdio da je Sin Božji i Kralj svog naroda (Lk 23,3; Iv 18,33-37). U odgovoru na Njegovu tvrdnju, rugajući se obukli su Ga u kraljevsku odjeću i krunisali Ga ne krunom od zlata, već od trnja (Iv 19,2). To prihvaćanje Krista kao kralja bila je čista poruga. Nakon što su Ga istukli, vojnici su Mu se rugali: “Zdravo, kralju židovski! (Iv 19,3) A kad Ga je rimski namjesnik Pilat prikazao narodu, govoreći: “Evo vam kralja!”, Njegov Ga je narod jednoglasno odbacio uzvikujući: “Smakni ga! Smakni! Razapni ga!” (Iv 19,14.15)
Putem najdubljeg poniženja – smrti na križu – Krist je uspostavio svoje kraljevstvo milosti. Nakoro nakon toga uzašašće je okončalo Njegovo poniženje. Poslije svog uzašašća, bio je ustoličen na Nebu kao Svećenik i Kralj, dijeleći prijestolje sa svojim Ocem (Ps 2,7.8; usporedi: Heb 1,3-5; Fil 2,9-11; Ef 1,20-23). Ovo ustoličenje nije Mu, kao Božjem Sinu, dalo nikakvu moć koju On već nije imao. Međutim, sada, kao božansko-ljudski Posrednik, Njegova je ljudska narav sudjelovala po prvi put u nebeskoj slavi i sili.
2. Kraljevstvo slave. Prikaz Kraljevstva slave ostvario se na gori preobraženja. Tu se Krist prikazao u svoj svojoj slavi. “Lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlo.” (Mt 17,2) Mojsije i Ilija predstavljali su otkupljene – Mojsije je predstavljao one koji su umrli u Kristu i koji će uskrsnuti prigodom Kristova dolaska, dok je Ilija predstavljao vjernike koji će biti uzeti na Nebo prilikom drugog dolaska ne okusivši smrt.
Kraljevstvo slave će biti napokon uspostavljeno uz kataklizmične događaje prigodom Kristova povratka (Mt 24,27.30.31; 25,31.32). Nakon suda, kad posredničko djelo Sina čovječjega u nebeskom svetištu bude završeno, “Pradavni” – Bog Otac – dat će Mu “vlast, čast i kraljevstvo” (Dn 7,9.10.14). Tada “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu.” (Dn 7,27).
Kraljevstvo slave će biti napokon uspostavljeno na Zemlji na kraju tisućgodišnjice, kada Novi Jeruzalem siđe s Neba (Otk 20,21). Prihvaćanjem Isusa Krista za svoga Spasitelja možemo postati građanima Njegovog kraljevstva milosti danas, a kraljevstva slave prigodom Njegovog drugog dolaska. Pred nama je život s neograničenim mogućnostima. Život koji Krist nudi nije život ispunjen promašajima ili život promašenih nada i snova, već život napredovanja i uspješnog hoda sa Spasiteljem. To je život koji sve više i više otkriva pravu ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost, uzdržljivost (Gal 5,22.23) – plod odnosa što ga Isus nudi svima koji svoje živote povjere Njemu. Tko se može oduprijeti takvoj ponudi?
(313)