 |
|
Čitate knjigu:
AKO POSTOJI BOG, ZAŠTO POSTOJE ATEISTI
FROJDOVA ANALIZA RELIGIJE
<<
Sledeće poglavlje>>
Frojd je bio ubeđeni
ateista s jedne strane i pronicivi posmatrač ljudske duše s druge. Poput
mnogih mislilaca iz perioda post‑prosvećenosti, njega je proganjalo
pitanje: "Zašto postoji religija, ako nema Boga?" Odgovor na ovo pitanje
Frojd nije tražio u udžbenicima religije već u kompleksnosti ljudske
duše.Frojd navodi ograničenja koja pojedincu nameće civilizacija kao
glavne razloge koji su uslovili pojavu religije. U društvu koje čine
pojedinci, ograničenja individualnih želja su neophodna za uzajamno
preživljavanje. Bez društvenih restrikcija, čovek je prepušten
nemilosrdnom prirodnom stanju u kome samo jaki ‑ zapravo, najjači ‑ mogu
opstati. Društvo je rođeno kao rezultat straha od prirode. "Glavni
zadatak civilizacije, zapravo njen raison d'etre, jeste da nas brani od
prirode."(2) Međutim, čak i civilizacija i kultura, bez obzira kako bila
napredna, ne može totalno nadvladati prirodu.Tu su elementi koji izgleda
da se podruguju ljudskoj sili, tu je zemlja koja drhti, rastvara se i
pokapa sve ljudsko i svako ljudsko tijelo, tu je voda koja se podiže i
sve preplavljuje i potapa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti
koje smo tek odnedavno spoznali kao napade drugih živih bića i napokon
tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još nismo pronašli nikakvo
ljekovito sredstvo i vjerojatno nikakvo nećemo niti naći. Svojim silama
priroda se podiže protiv nas, veličanstvena, okrutna,
neumoljiva,gura nam predoči naše slabosti i našu bespomoćnost koje smo
kulturnim radom mislili otkloniti.(3)Ako civilizacija nema snagu da
kontroliše prirodu i otkloni strah od nje, šta onda može? Odgovor je,
svakako, projekcija religioznog karaktera na
samu prirodu. Za Frojda prvi korak u tom pravcu predstavlja humanizacija
prirode.Do nadosobnih sila i sudbe čovjek ne može, oni vječno ostaju
tuči. Ali ako u elementima bjesne strasti kao u vlastitoj duši, ako sama
smrt nije ništa spontano već nasilni čin jedne zlokobne volje, ako je
čovjek posvuda u prirodi okružen bićima koja su mu znana iz vlastitog
društva, onda on može odahnuti, u njemu stranom svijetu osjeća se kao
kod svoje kuće i svoj je besmisleni strah u stanju psihički preraditi.
Čovjek se možda još ne može obraniti ali sada on više nije bespomoćno
uzet, bar može reagirati...(4)Tako, pošto je priroda humanizovana ‑
personalizovana ‑ otvorena je mogućnost za psihičke reakcije. Ličnosti
se mogu tretirati na način na koji bezlične sile ne mogu. Ako ništa
drugo, sa ličnostima se može razgovarati, možemo ih umoliti ili
primiriti. Znamo da sa neprijateljski raspoloženim ljudima možemo
komunicirati na način na koji ne možemo sa tornadom, na primer. Sa našim
neprijateljima možemo pregovarati, raspravljati se pa i podmititi ih.
Ali kako pregovarati sa poplavom ili objasniti se sa malignim tumorom?
Odgovor se krije u personalizaciji prirode ili pridruživanju prirodi
ličnih božanstava sa kojima se može pregovarati.Frojd trasira razvoj
religije od jednostavnog animizma do kompleksnog monoteizma koji je
kulminirao u verovanje u dobronamerno Proviđenje koje pokazuje očinske
karakteristike. Kada je Bog postao jedna ličnost, "veze s njim mogle su
iznova dobijati prisnost i intenzitet dječjeg odnosa prema
ocu.".(5)Očinska slika Boga je takođe vezana za poreklo religije, pošto
je vezana za fenomen krivice. U knjigama Totem i tabu i Nelagodnost u
kulturi, Frojd je razvio hipotezu o prvobitnom plemenskom sukobu između
poglavice‑oca i njegovih mladih sinova, sukobu koji je kulminirao
ubitstvom oca. Ovo delo je mladim ljudima stvorilo nečistu savest, čije
proganjanje se moglo smiriti samo služenjem i umilostivljanjem obožene
slike izgubljenog oca. Na taj način je Frojd poreklo religije sveo na
psihološke osnove. Strah od prirode i krivica zbog oceubitstva
predstavljaju dvostruki temelj religioznog verovanja i službe.