Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Apokrifi Novoga zavjeta

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Kanoničnost novozavjetnih spisa

I ovdje se bavimo dvostrukim pitanjem: koji su razlozi prihvatanja navedenih 27 spisa Novoga zavjeta i odbacivanja mnogih drugih spisa (o čijem se odbacivanju slažu sve hrišćanske zajednice).

Osnovni uslov prihvatanja spisa u kanon bio je apostolski pečat. Svi pisci novozavjetnih spisa bili su ili apostoli (Matej, Jovan, Petar, Pavle) ili iz njihovog neposrednog kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov). Iako je pitanje šta sve u sebe obuhvata naziv apostol, ipak je jasno da se radi o očevicima Isusovog života (osim Pavla, ali koji kasnije ima viziju Hrista), koji su bili poslani (grč. apostolos znači poslanik) od samoga Isusa da šire Jevanđelje. Crkva je pomno ispitivala sve spise koji su za sebe tvrdili da su apostolski i odbacivala je sve one koji nisu imali dokazano porijeklo, odnosno potvrđenu predaju iz apostolskih vremena. Dodatni test za provjeru svih “pretedenata” na kanoničnost bilo je njihovo učenje, koje se moralo slagati s priznatim kanonskim spisima. Uglavnom, svim odbačenim spisima, iako ponekad pravovjernim, nedostajao je upravo apostolski pečat, dok je većina njih svojim učenjem duboko zastranila s pozicije apostolske nauke.

Novozavjetni apokrifi

Oni se sastoje od mnoštva knjiga, svih novozavjetnih vrsta – jevanđelja, djela, poslanica i apokalipsi - od kojih neke potiču još iz 2. vijeka (većina iz znatno kasnijih). Njihova je uloga bila dvostruka – ili da se istakne neka hrišćanska doktrina (što je često znalo dovesti i do uvođenja neke nehrišćanske doktrine) ili da se zadovolji radoznalost čitalaca novozavjetnih spisa opširnim detaljiziranjem događaja opisanih u Novom zavjetu (posebno Isusovog djetinjstva, Marijinog začeća, sudbine dvojice razbojnika i sl.). Neki apokrifni spisi zadržavaju ranohrišćansku doktrinu (ali nemaju apostolski pečat); drugi skreću u raznovrsne hereze (gnostičke ili sektaške prirode), ponekad prelazeći i granice osnovne pristojnosti i dobrog ukusa. Svima njima nedostaje istorijske utemeljenosti, osim u onim detaljima gdje postoji slaganje s kanonskim spisima.

Apokrifna Evanđelja

Obično se dijele na :

1. Evanđelja o Isusovim roditeljima i Isusovom djetinjstvu, kojima se želi nadomjestiti šturi opis ovih tema u Mateju, Marku i Luki (Jovan nema ništa o tome). Najpoznatija su Protoevanđelje Jakovljevo, Tomino evanđelje djetinjstva, Pseudo-Matejevo evanđelje, Uznesenje Marijino, Istorija Josipa tesara i Arapsko-armenijska jevanđelja o Isusovom djetinjstvu.

Protoevanđelje Jakovljevo govori o Marijinom rođenju od ostarjele majke Ane i bogatog Joakima. Slično malom Samuilu, trogodišnju Mariju dovode u hram, gdje je hrane anđeli sve do dvanaeste godine, kada je po čudesnom izboru zaručena za Josipa. Josip je udovac sa sinovima iz prethodnog braka. Kada Josip otkrije da je Marija u šestom mjesecu trudnoće, poju vodu očišćenja (vidi Brojevi 5,11-31). Isus se rađa u pećini, Mariju porađa jevrejska babica a Saloma potvrđuje da je Marija djevica. U posljednjim poglavljima Irod ubija Zahariju, oca Jovana Krstitelja, a sam Krstitelj izbjegava tu sudbinu bijegom u planine.

Tomino jevanđelje djetinjstva prikazuje Isusa u dobu od pet do dvanaest godina. Petogodišnji Isus uspijeva napraviti 12 glinenih vrabaca koji čudesno polijeću. Kada mu sin Ane pisara prolije vodu iz posude, Isus ga proklinje: “Ti drski, bezbožni glupane!”. Dječak koji se slučajno sudario s Isusom pada mrtav. Oni koji ga optužuju gube vid. Mali Isus pomaže poočimu tesaru čudesno proširujući grede do željene veličine.

Pseudo-Matejevo evanđelje donosi neke anegdote iz puta po Egiptu: palmino drvo se saginje da bi Marija uzabrala plodove, put od trideset dana oni uspijevaju prevaliti za jedan dan, 365 idola u poganskom hramu padaju pri ulasku Marije i djeteta.

U drugim jevanđeljima o Isusovom djetinjstvu navodi se svjedočanstvo babice s Isusovog rođenja da Isus nije imao težinu kao druge bebe i nije plakao; na putu u Egipat Marija i Isus susreću dva razbojnika, Tita i Dimaha, kojima beba Isus proriče da će za trideset godina biti razapeti s njim, i to koji na kojoj strani (Dimah je onaj koji je priznao Isusa). Vaznesenje Marijino donosi izvještaj o čudima vezanim uz tijelo mrtve Marije, koje kasnije oživljuje i biva preneseno u raj.

2. Jevanđelja Isusove muke i vaskrsenja

Najvažnije je Petrovo jevanđelje, koje je bilo u širokoj upotrebi kod ranih hrišćana krajem II. vijeka. Isus je prikazan kao onaj koji nije osjećao nikakav bol prilikom raspeća. Stražari na grobu ujedno su svjedoci vaskrsenja: dvojica čije glave sežu do neba vode jednoga čija glava nadrasta nebesa. Jevanđelje Nikodimovo govori da je Veliko vijeće nakon vaskrsenja priznalo da je Isus vaskrsao; rimske zastave se klanjaju pri Isusovom ulasku kod Pilata; Isusu u prilog svjedoče Nikodim i Berenika (Veronika), koju je Isus izliječio od tečenja krvi; razbojnici razapeti s Isusom jesu Disma i Gesta, a vojnik koji je kopljem probô Isusa jeste Longin. Isus silazi u donji svijet, strašeći Sotonu i odvevši sa sobom vjernike, uključujući Adama i pokajanog razbojnika Dismu. Neki detalji ovog jevanđelja doveli su do kanonizacije Pilatove žene Prokle u Grčkoj pravoslavnoj crkvi i do proslave Dana svetog Pilata u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi.

3. Jevrejsko-hrišćanska jevanđelja

Najpoznatija su Jevanđelje Nazarena, Jevanđelje Ebionita i Jevanđelje Jevreja. Prva dva predstavljaju prerađene verzije Matejevog jevanđelja. Prema jevanđelju Nazarena čovjek sa suvom rukom (Mt. 12,10) je bio klesar; Isus nalaže učenicima da praštaju 70 puta 7, dodajući da je i u spisima Starog zavjeta bilo pogrešnih tekstova; bila su dva bogata mladića, a od tri sluge s talentima jedan je umnožio bogatstvo, drugi je sakrio talenat a treći ga potrošio s bludnicama i sviračima. U Jevanđelju Ebionita, koji su bili jevrejski hrišćani iz Transjordanskih oblasti, govoreći o Krstiteljevoj ishrani, a u skladu sa svojim strogim vegetarijanstvom zamjenjuju riječ “skakavac” (grč. akris), s riječju “kolač” (grč. enkris). Nema izvještaja o rošenju, jer su negirali Isusovo rođenje od djevice.

4. Jeretička jevanđelja

Radi se uglavnom od gnostičkim jevanđeljima – samo za gnostika Bazilida postoji podatak o 24 prikupljena evanđelja. Osim ovih, najpoznatija su Evino jevanđelje, Jevanđelje Jude Iskariotskoga, Jevanđelje Egipćana i brojna Vartolomejeva jevanđelja.

(5. Tajno jevanđelje)

Radi se o rukopisu koji spominje tajno Jevanđelje po Marku, koje je ovaj napisao u Aleksandriji nakon Petrove smrti u Rimu. Po svemu sudeći, posjedovalo je elemente magijskog i erotskog, te se očito radi samo o još jednom apokrifnom evanđelju.

Apokrifna Djela

Pripisivana su uglavnom apostolima Pavlu, Andriji, Petru, Jovanu, a ponekad i Filipu, Tadiji i Mateju.

Djela Pavlova donose u prvom dijelu dogodovštinu izvjesne Tekle iz Ikonija, koja je toliko očarana Pavlovim propovijedanjem djevičanstva da odbija udati se za svog zaručnika, koji potom Pavla privodu prokonzulu. Tekla posjećuje Pavla i osuđena je na spaljivanje, no vatra se čudesno gasi. Ona postaje Pavlova pratilja i uprkos mnogim iskušenjima ostaje doživotna djevica. U drugom dijelu imamo Treću Korinćanima jeste poslanica koju Korinćani šalju Pavlu, zatočenom u Filipima (zbog uticaja na neku Stratoniku) i u kojima se oni pod uticajem lažnih učitelja odriču proročkog autoriteta, Božje svemoći, vaskrsenja tijela, stvaranja čovjeka i svijeta od Boga (svijet su stvorili anđeli) i Hristovim rođenjem u tijelu. Ožalošćeni Pavle na te hereze pruža oštre odgovore. Treći dio Djela Pavlovih govori o njegovom mučeništvu pod Neronom. Krvnik koji Pavlu odrubljuje glavu biva poprskan mlijekom umjesto krvlju. Pavle se u viziji pojavljuje Neronu i njegovim časnicima, proričući im sud; prefekta i stotnika zadužene za Pavla krštavaju Luka i Tit.

Djela Petrova govore o tome da je Petar izliječio svoju nepokretnu ćerku da bi pokazao nevjernom posmatraču kako je to kadar učiniti, a potom joj opet vratio paralizu, da bi je sačuvao od okrutnog suda. Opširnije se opisuje sukob Petra i Simona Maga u Rimu, gdje se Petar čak služi jednim psom kako bi oslobodio Marcela kojega je svezao Simon mag. Završetak latinske verzije ovih Djela donosi priču o Petrovom bijegu iz Rima zbog prijetnji njegovom životu. On susreće Hrista koji ga upozorava da će se predati na još jedno raspeće ukoliko se Petar ne vrati u Rim. Petar se vraća u Rim, biva osuđen na smrt raspećem, i na vlastiti zahtjev, objašnjen mračnim simbolizmom, razapet s glavom na dolje. Marcel sahranjuje Petra, koji mu se potom javlja u viziji. Neron želi opšte progonstvo, ali ga vizija spriječava u tome.

U Djelima Jovanovim imamo prvo spominjanje slikanja svete slike (s Jovanovim likom). Istini za volju, Jovan se tom slikanju protivi. Inače se ova Djela smatraju najjeretičnijim od svih drugih apokrifnih Djela, jer su opterećena gnostičkim zabludama.

Djela Andrijina najviše se fokusiraju na njegovom zatočeništvu zbog nagovaranja izvjesne gospođe Maksimilije da se odvoji od svoga supruga, kako bi se oslobodila zemaljskih stvari. Zbog toga biva razapet i tri dana propovijeda s križa, odbivši ponuđenu aboliciju.

Apokrifne poslanice

Najistaknutije su Poslanice Hrista i apostola, Treća Korinćanima (u okviru Djela Pavlovih), Laodikejcima, Poslanice Pavla i Seneke, Titova poslanica, itd. Treba istaći Poslanice Pavla i Seneke, kojima se prenosi neopravdano uvjerenje da je stoički rimski filozof Seneka (čiji je rođeni brat bio Galion iz kanonskih Djela 15) bio tajni Pavlov učenik. Nedjeljnu poslanicu (iz VI. v.) je navodno lično Isus s neba bacio na mnoge oltare, optužujući hrišćane zbog kršenja nedjelje.

Apokrifna Otkrivenja

Najpoznatija Otkrivenja (Apokalipse) nazvane su po Jakovu, Pavlu, Petru, Stjepanu, Tomi i Djevici, Sibili, Isaiji i Jovanu. Pavlovo Otkrivenje nastavlja se na 2Kor. 12,1-4 gdje Pavle spominje svoje nebeske vizije. Pavle posmatra blaženstva pravednika i muke grješnika, lično sudjelujući na suđenju jednom pravedniku i jednom grešniku. Pravednici prebivaju u gradu, u čijem središtu David pjeva psalme, posebno tokom mise na zemlji. Na kraju grada nalazi se oblast tame, s ognjenim jezerom u kojem se prže izvjesni biskup koji je zanemario službu siromašnima, te sveštenik i đakon koji su prekinuli post. Grešnici mole Gavrila da posreduje za njih kod Isusa, te se njihove patnje olakšavaju nedjeljom. Ovo Otkrivenje je inače vrijedan dokument koji prikazuje popularne hrišćanske ideje IV. v.

Sibilina proročanstva jesu hrišćanske knjige pripisane paganskoj proročici, što su prije hrišćana već učinili Jevreji.

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>