Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Apokrifi Staroga zavjeta

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Kanoničnost svetih spisa

Može se učiniti čudnim zašto su određeni spisi prihvaćeni, a zašto nisu prihvaćeni neki drugi (osobito zašto protestanti ne prihvataju spise koje katolici i/ili pravoslavni drže takođe kanonskim). Ovdje se radi o dva pitanja, komplementarna ali različita. Takođe, odgovor nije istovjetan po pitanju Starog ili Novog zavjeta.

Kanoničnost starozavjetnih spisa

U starozavjetni kanon ušli su spisi koji nose pečat proročkog autoriteta. To znači ili da su ih pisali proroci, ili da su autentični zapisi o djelovanju proroka. Proročki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove “knjiga proroka”. Mojsije, Isus Navin, Samuilo, Solomun, David, te brojne izrailjske sudije, takođe su bili proroci, jer su prenosili narodu Božje objave ili vodili narod po Božjem otkrivenju. Proročka služba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najvećim prorokom - Pnz. 31,10)

Nekanonski starozavjetni spisi

Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prijevoda starozavjetnih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi već spomenuti) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na jevrejskom, ali nisu i sačuvana na jevrejskom.

Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise. Treba primjetitii da nema svaki spis sve nabrojane probleme, ali opet svaki od njih ima previše nedostataka da bi ga jevreji i protestanti mogli uvrstiti u kanon:

1. Ne podupire se inspiriranost spisa - pisci nigdje ne nagovještuju da prenose Božju autoritativnu poruku; nekad upravo tvrde suprotno.

Druga Makabejcima završava nekom vrstom isprike čitaocima; Sirah govori o svojoj knjizi kao prijevodu njegovog djeda Isusa, koji se bio našao pozvanim da napiše štogod poučno. U svakom slučaju, to se suproti autoritativnosti starozavjetnih spisa i nimalo ne podsjeća na “riječ Jahvinu”.

2. Istorijske netačnosti - ne samo da pisci nisu očevici opisanih događaja, nego je očito da nemaju nikakav istorijski dokument ili predanje na osnovu koje grade svoje pripovijedanje. Njihova netačnost katkad se može nazvati lažju.

Tobit tvrdi da je radio kao upravitelj na Salmanasarovom dvoru, da bi potom iznio podatak "kada Salmanasar umrije, zacari se umjesto njega Senaherib, njegovi sin.” (Tobija 1,15). No iz istorije znamo da je Salmanasara (V) zamijenio Sargon II (721-705), koji nije bio ni u kakvom srodstvu sa Salmanasarom. Tek Sargona zamjenjuje njegov sin Senaherib. To je nedopušteno velika rupa u sjećanju čovjeka koji sebe naziva neposrednim očevicem. Pisac Judite Nabukodonozora smješta u Ninivu i proglašava kraljem Asiraca, no iz istorije je poznato da je još Navuhodonosorov otac Nebopolasar razorio Ninivu i istrijebio Asirce. Istorijskih netačnosti ima i na drugim mjestima, ovo su samo najkarakterističnije.

3. Teološke greške. Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog zavjeta, a kasnije ni u Isusovo učenje  (koje se oslanja na Stari zavjet). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.

Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa: 1. iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4,10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje. 2. monasticizam i asketizam – Judita (8,4-8) se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i blagdana. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim zavjetom (i zdravim razumom). 3. osvetoljubivost – Judita hvali Simonov pokolj Sihemljana (Post. 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49,5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prijestupa i kazne (Post. 21,24-25). 4. laganje – u Tobija 5,4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktički traži snagu za laž (9,13). 5. ograničenost spasenja – Knjiga mudrosti 3,16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11,1 imamo primjer Jiftaha kojega Bog određuje za sudiju. 6. praznovjerice – dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2,9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3,8) o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi. 7. čaranje – lijek koji preporučuje anđeo Rafael (inače se ne spominje nigdje više u Bibliji) u Tobija 6,1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19,26. 8. prepostojanje duše – Mudrost 8,19-20: "Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage", donosi ideju kojoj nema mjesta ni u kakvoj biblijskoj teologiji. 9. molitva za mrtve – u 2Mak. 12,42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelje učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ "čistilište".

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>