Svetlost Istine

Grčki izraz “kanon” označuje trsku ili štap za mjerenje, a u izvedenom smislu pravilo ili normu. Kanon se koristi i u značenju pravila vjere, a kanon Svetog pisma označuje zbirku spisa koje sačinjavaju pravilo vjere. U ovome smislu prvi koristi taj izraz Origen (185?-254?), koji je rekao da niko ne treba koristiti za dokazivanje nauka knjige koje nisu uključene u kanonizirana Pisma (Komentar Mateja, dio 28). Atanazije (293?-373) naziva zbirku spisa prihvaćenih od Crkve kanonom. Kada govorimo o kanonu, moramo govoriti zasebno o kanonu Starog kanonu Novoga zavjeta.

Kada otvorimo katoličko izdanje Staroga zavjeta, vidjećemo da se ono razlikuje od protestantskog izdanja jer posjeduje neke knjige, poglavlja i djelove kojih nema u protestantskom izdanju. Prvo ćemo primjetiti da se sve one pojavljuju jedino u Starom zavjetu, dok nema nikakvih razlika u kanonu Novoga zavjeta. Za razumijevanje te činjenice potrebno je prvo navesti različite kanone Starog zavjeta - jevrejski, protestantski, katolički i pravoslavni.

Prema svjedočanstvima Josipa Flavija, Talmuda (zbirke tumačenja Tore) i nepoznatog autora Četvrte Jezdrine (4Jezrda 14,37-48), na prijelazu iz stare u novu eru Jevreji imaju uobličen kanon sastavljen od 24 knjige. One se dijele u tri odsjeka:

a. četiri ranija proroka: Isus Navin, Sudije, Samuilo (obje knjige) i Carevima (obje knjige).

b. četiri kasnija proroka: Isaija, Jeremija, Jezekilj i Male proroke (svih 12 u jednoj knjizi).

3. Spisi (k^etubim) - 11 ostalih knjiga: Psalmi, Jov, Priče, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Plač, Jestira, Danilo, Jezdra/Nemija (u jednoj knjizi) i Dnevnik (obje knjige).

Protestantski kanon se razlikuje od jevrejskog samo u formalnom, a ne u sadržinskom smislu. Konkretno, razlike su u brojanju knjiga i podjeli:

1. brojanje knjiga. Protestanti prihvataju 39 spisa, odnosno dijele određene jevrejske knjige na nezavisne spise. Tako su Samuilo, Carevi, Dnevnik i Jezdra/Nemija podijeljeni na 1. i 2. Samuilovu (Careva, Dnevnika) i Jezdru i Nemiju. Mali proroci su raspodjeljeni u 12 odvojenih knjiga (Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija). Time dobijamo broj knjiga za 15 veći od jevrejskog, ali radi se o istim spisima.

2. podjela. Protestanti, kao i Jevreji, dijele Stari zavjet na tri dijela, ali ih drugačije nazivaju, stavljaju u drugačiji poredak i različito svrstavaju u njih određene knjige. Protestanti dijele knjige na Zakon, Istorijske i poučne spise i Proroke. Tako posljednja knjiga Starog zavjeta nije (Druga) Dnevnika, nego Malahija.

JEVREJI		PROTESTANTI
ODSJEK	KNJIGE	KNJIGE	ODSJEK
1. ZAKON	Petoknjižje	Petoknjižje	1. ZAKON
2. PROROCI	raniji: Isus Navin, Sudije, Samuilo, Carevi kasniji: Isaija, Jeremija, Jezekilj, Mali proroci,	Isus Navin, Sudije, Ruta, 1. i 2. Samuilova, 1. i 2., Carevima, 1. i 2. Dnevnika, Jezdra, Nemija, Jestira, Jov, Psalmi, Priče, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama	2. POUČNI SPISI
3. SPISI	Psalmi, Jov, Priče, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Plač, Jestira, Danilo, Jezdra/Nemija, Dnevnik	veliki proroci: Isaija, Jeremija, Jezekilj, Danilo, mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija	3. PROROCI

Biblija Kršćanske sadašnjosti (kao i novoj verziji, tzv. Jerusalemska biblija), posjeduje sledeće knjige kojih nema u protestantskom kanonu: Tobiju, Juditu, Prvu i Drugu o Makabejcima, Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu i Baruhovu knjigu. Osim ovih knjiga imamo dijelove i poglavlja u Danilovoj knjizi (Azarjina molitva u 3. poglavlju, zatim poglavlja 13. i 14.), kao i dijelove u Knjizi o Jestiri (Mordokajev san na početku knjige, Ahasverova poslanica protiv Jevreja između 3,13 i 14, Mordokajeva molitva na kraju 4. poglavlja, Jestira pred kraljem u 5,1-3, Ahasverov ukaz u korist Jevreja, između 8,12 i 13, dodatak o Purimu - između 8,19 i 20, te Mordokajevo prisjećanje i napomena prevoditelja - nakon u hebrejskom tekstu završnog stiha 10,3). Katolici za ove spise koriste naziv deuterokanonski spisi, što znači samo to da je bilo izvjesne neodlučnosti glede njihova prihvaćanja, ali ne i to da su manje autoritativni od tzv. protokanonskih spisa, koji su primljeni bez većeg premišljanja. Protestanti, pak, za deuterokanonske spise koriste naziv apokrifi, što znači da uopšte ne spadaju u kanon Svetog pisma. Luther je za njih rekao da su to “knjige koje se ne smatraju jednakim Svetom pismu, ali su probitačne i dobre za čitanje.” S druge strane, katolici naziv “apokrifi” koriste za brojne spise međuzavjetnog perioda, koji su pisani sa stanovišta judaizma, a lažno su pripisivani raznim patrijarsima (na primjer, Enohova knjiga). No, ono što katolici nazivaju apokrifima, protestanti nazivaju pseudoepigrafima.

Katolici su konačno odredili svoj kanon na četvrtom zasjedanju Trentskoga koncila 8. aprila 1546.

U zaključku će to značiti da katolički kanon Starog zavjeta obuhvata 46 spisa.

Katoličkom kanonu od 46 knjiga, pravoslavni nadodaje još tri knjige: 2. i 3. Jezdrinu, i 3. Makabejcima. Šesto poglavlje Baruhove knjige, tzv. Poslanicu Jeremijinu, izdvajaju kao posebnu knjigu, što onda sveukupno čini 50 knjiga Starog zavjeta. Uzgred, grupu knjiga 1. i 2. Samuilova, te 1. i 2. Carevima, pravoslavni su preimenovali u četiri knjige O carevima.

CRKVA	PROTESTANTI	KATOLICI	PRAVOSLAVNI
ZAKON	Petoknjižje	Petoknjižje	Petoknjižje
ISTORIJSKI I POUČNI SPISI	Isus Navin,. Sudjei, Ruta, 1. i 2. Samuilova, 1. i 2. Carevima, 1. i 2. Dnevnika, Jezdra, Nemija, Jestira, Jov, Psalmi, Priče, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama	Isus Navin,. Sudije, Ruta, 1. i 2. Samuilova, 1. i 2. Carevima, 1. i 2. Dnevnika, Jezdra, Nemija, Tobija, Judita, Jestira, (+ dodaci), Prva o Makabejcima, Druga o Makabejcima, Psalmi, Jov, Priče, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova	Isus Navin,. Sudije, Ruta, 1. i 2. Carevima, (=1. i 2. Samuilova), 3. i 4. Carevima (=1. i 2. Carevima), 1. i 2. Dnevnika, Prva Jezdrina (=Ezra), Druga Jezdrina, Treća Jezdrina, Nemija, Tobija, Judita, Jestira, ( + dodaci), Prva o Makabejcima, Druga o Makabejcima, Treća o Makabejcima, Psalmi, Jov, Priče, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova
PROROCI	veliki proroci: Isaija, Jeremija, Plač, Jezekilj, Danilo mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija	veliki proroci: Isaija, Jeremija, Plač, Baruh,Jezekilj, Danilo (+dodaci) mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija	veliki proroci: Isaija, Jeremija, Plač, Jeremijina Poslanica, Baruh, Jezekilj, Danilo (+dodaci) mali proroci: Osija, Joilo, Amos, Avdija, Jona, Mihej, Naum, Avakum, Sofonija, Agej, Zaharija i Malahija

Kada se radi o novozavjetnom kanonu, ovdje nemamo razliku između katoličkog, pravoslavnog i protestantskog kanona (naravno, Jevreji ne prihvataju Novi zavjet). No, treba nešto reći o istrijskom razvoju kanona.

Hristovi apostoli su započeli s usmenim predanjem jevanđelja, da bi se kasnije ukazala potreba za pisanim oblikom naučavanja. Prve spise zasigurno je napisao apostol Pavle (1. Solunjanima ili Galatima); teško je utvrditi hronologiju svih novozavjetnih “knjiga”, no većina njih nastaje do početka sedamdesetih godina I. v., da bi se s pisanjem Novog zavjeta završilo negdje sredinom devedesetih godina (uz malo razmišljanje da li je posljednji spis bilo Otkrivenje ili možda Jovanovo jevanđelje). Svi nastali spisi potom slobodno kruže po crkvama i smatraju se autoritativnim: već apostol Petar poznaje i preporučuje Pavlove spise (2Pt. 3,15-16); Luka na početku spominje pokušaje sređivanja pripovijedanja “o događajima što su se dogodili među nama”, što nas upućuje na ranija jevanđelja.Sigurno je da se Isusove izjave prenose od početka, no to ne mora značiti da je postojala neka zasebna zbirka Isusovih izreka koja služi kao izvor (njem. quelle, otud i oznaka Q) jevanđelistima. Stoji i činjenica da ima Isusovih izreka koje nisu zapisane u jevanđeljima, što zapravo eksplicitno tvrdi i Jovan 21,25. Tako nalazimo izvan četiri jevanđelja neke Isusove izreke - najpoznatija je u Djela 20,35: “Blaženije je davati nego primati".

Odluka o kanonu novoga zavjeta nije došla odmah čim je završeno s pisanjem novozavjetnih spisa. Nije bilo niti nekog posebnog crkvenog sabora koji je proglasio konačni kanon. Određivanjem kanona rana Crkva počinje se baviti tek kada je bila izazvana određenim pojavama unutar Crkve:

1) pojavom brojnih apokrifnih spisa, koji su se pozivali na apostolski autoritet. Među njima su najpoznatija bila Učenja (Didahe), Hermin Pastir, Barnabina poslanica i Jevanđelje po Petru. Bilo je crkava koje su i ove spise ubrajale u kanon, što je izazivalo određene pomutnje. Apokrifa je bilo na desetine i većina njih su nosila pečat gnosticizma, koji je hrišćansko učenje tumačio sa stanovišta grčke mističke filozofije.

2) pojava neprihvatljivih tumačenja kanona. Posebno se to odnosi na Marciona (oko 150. g.) koji je kanonskim smatrao samo Lukino Jevanđelje, Pavlove poslanice (i to prekrojene po Marcionovoj mjeri) i svoj spis Antiteza.

3) rasprave po pitanju nekih spisa koje danas čine kanon Novoga zavjeta, prije svega poslanice Druga Petrova, Druga i Treća Jovanova, Judina, te Otkrivenje.

Proces kanonizovanja možemo pratiti još od prvih postapostolskih otaca Ignacija i Polikarpa, s početka II. v. Posebno je značajan tzv. Muratorijev fragment s kraja II. v. (Muratori je čovjek koji je pronašao fragment u Milanskom samostanu 1740).

Bez obzira na sva, dotada iznijeta razmišljanja, jasno je prema svjedočanstvima istoričara Euzebija i crkvenog oca Atanazija da tokom IV vijeka Crkva posjeduje upravo onaj kanon Novog zavjeta kakvog ga i danas posjedujemo.

1. Na mjestu Tore imamo Jevanđelja. Iako je o Isusu bilo napisano više desetina knjiga, Crkva je prihvatila samo Mateja, Marka, Luku i Jovana. Treba primjetiti da njihov poredak nije nužno hronološki.

2. Postoji i grupa istorijskih i poučnih spisa. U istorijske ubrajamo samo Djela Apostolska, dok poučne spise čine 21 poslanica. Poslanice se pak dijele na Pavlove (14 poslanica) i 7 katoličkih (odnosno, opštih): Jakov, dvije Petrove, tri Jovanove i Juda.