|
||||||
Čitate knjigu: SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI |
Čitate poglavlje: Kritički tekst Biblije |
|||||
Šta je kritičko izdanje Biblije? Najkraće govoreći, kritičko izdanje Biblije jeste ono koje uklanja sve greške u prepisivanju i razotkriva izvorni tekst. Tim se postupkom dobija tzv. textus receptus, odnosno prihvaćeni tekst. Svakako, ovako nešto uopšte nije lako napraviti: kako ja uopše znam koje je čitanje ispravno? Postoje riječi ili izrazi koji imaju nekoliko mogućih čitanja i teško je odgonetnuti koje je ono pravo, kakvo je izišlo iz pera biblijskog pisca. Međutim, iako to nije lako odgonetnuti, ne radi se o nemogućoj misiji. Cjelokupni posao izgleda otprilike ovako:
Svakako, jedno je raditi na Starom zavjetu, drugo na Novom. Nikada neće isti čovjek raditi i na jednom i na drugom području.
Hebrejski tekst danas pisan je na osnovu aramejskog kvadratnog pisma iz oko 100. g.n.e. Masoreti su ovome pismu postepeno dodavali znake za samoglasnike i interpunkciju što je konačno standardizovano u vrijeme ravija Aaron ben Mošea ben Ašera iz Allepa (oko 930. g.). Na osnovu njega je grupa naučnika na čelu s Rudolfom Kittelom sastavila tzv. Biblia Stuttgartensia (1929-37), koja se smatra kritičkim izdanjem Starog zavjeta. Rad na kritičkom izdanju nastavili su i brojni drugi naučnici, koristeći se stotinama hebrejskih rukopisa, u čemu sve presudniju ulogu imaju i ranije spomenuti qumranski spisi. Međutim, u kritičkom izdanju Starog zavjeta ulogu imaju i njegova antička izdanja na drugim jezicima (grčki, aramejski, sirijski, latinski).
Prvi pokušaj izdavanja kritičkog izdanja
Novoga zavjeta izveo je Erazmo Roterdamski 1516. Ovo je izdanje značajno
samo po tome što je bilo prvo (tačnije prvo objavljeno), ali se zasnivalo
na malom broju relativno loših rukopisa. Kasniji naučnici, poput već spomenutog
Tischendorfa, Westcotta i Horta, Eberharda Nestlea, postigli su znatno
pouzdanija izdanja grčkog Novog zavjeta. Današnji oblik kritičkog teksta rezultat je rada grupe evropskih i američkih stručnjaka na čelu s Kurtom Alandom (i njegovom ženom Barbarom), i Bruceom Metzgerom, a nastavljaju se na rad Eberharda (i sina mu Erwina) Nestlea. Ovaj se rad zasniva na hiljadama rukopisa na grčkom jeziku (papirusi, unicijali, lekcionari, minuskule, citati crkvenih otaca), kao i na brojnim ranim prijevodima na antičke jezike (latinski, sirijski, koptski, arminijski, gruzijski, etiopski, staroslavenski), u njihovim različitim podvrstama. Ukupno se radi o nekih 25000 rukopisa, što omogućuje pouzdanost kritičkog teksta kakvu nema niti jedan drugi spis tog perioda. Razlike u rukopisima obuhvataju otprilike 1% teksta, a 90% tih razlika uopšte nisu supstancijalne prirode. Tamo gdje imamo bitnih razlika (a radi se o 0,1% teksta), imamo vrlo stroga pravila koja određuju prihvaćenost teksta. Ta su pravila prilično komplikovana za laika, no dovoljno je znati da pomoću njih bivaju razrješene praktično sve dvojbe o izvornom tekstu. Sve razlike u čitanjima donose se u fusnoti i nabrajaju se izvori koji podupiru jedno od mogućih (prosječno tri) različita čitanja. Prihvaćeni tekst dobija ocjenu od A (nedvojben) do D (vrlo dvojben). Posljednji su slučajevi najrjeđi i nikada ne sačinjavaju doktrinarni problem. Primjer teksta vrijednosti D je Rimljanima 14,19 gdje Pavle kaže “Težimo (imperativ, odn. konjunktiv) ili “Težimo” (indikativ) ili “Težite” (i u grčkom isti je oblik za indikativ i imperativ) "za onim što pridonosi miru". Iz svih je ovih razmatranja potpuno jasno da
nam savremena kritička izdanja Novoga zavjeta donose nepromijenjen i potpuno
(99,9%) očuvan tekst kakav je bio napisan od strane novozavjetnih pisaca. Na
ovome su polju skeptici definitivno izgubili bitku.
|