Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Prepisivanje Biblije

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Poznato ti je da u vrijeme nastajanja Biblije nije bilo pisaćih mašina, štamparija i kompjutera. Svi su se spisi pisali i prepisivali ručno na papirus ili skuplji pergament, pomoću pera (stylos) i tinte. Iako je pismo biblijskih jezika alfabetsko, što je olakšavalo učenje, ipak većina ljudi ne zna pisati. Pisari su profesionalci koji su bili plaćeni za svoj rad prema kvaliteti posla i broju redaka. Obično bi pisar samostalno prepisivao tekst, čitajući ga naglas, ali su postojale i pisarnice (skriptoriji) u kojima bi skupina pisara pisala po diktatu. To su bili najsuvremeniji kopirni centri onoga vremena.

Sigurno je da su pisari griješili: njihove su greške mogle biti nenamjerne ili namjerne (premda se radilo o dobrim namjerama). Zapazi da se ova konstatacija odnosi na sve spise prije pronalaska tiska, uključujući i Bibliju. UOSTALOMIMAJUVIDUDATADANIJEBIL OINTERPUNKCIJEIRAZDVAJANJARIJEČIIREDOVA.

1. Nenamjerne greške

1. greške u gledanju
2. 1Tim. 3,16 – neispravno (vidi prijevod DK): qs (Bog); ispravno (vidi HS): os (onaj koji).

Za ovaj tekst ne možemo biti sigurni da je čista nenamjerna greška iz dva razloga: ¹vjerojatnije je previdjeti postojeću crticu, nego vidjeti nepostojeću i ²očito se radi o detalju trinitarne teologije (iako ispravno čitanje ne ruši ovu teologiju) da je Bog postao tijelo (što je unijeto na još nekoliko mjesta Novoga zavjeta).

2Pt. 2,13 – neispravno: APATAIS (("hrane svojim prijevarama", tako DK); ispravno AGAPAIS (“hrane na gozbama”; slično je u HS). Iako ovako štampane ove riječi djeluju prilično razlučivim, u rukopisnoj se verziji ovo moglo lako učiniti jednakim.

Nekada bi se izostavio redak koji slično završava kao prethodni.

Tako u Codex Vaticanus imamo čudan tekst Jovan 17,15: “Ne molim te da ih sačuvaš (svijeta, nego da ih sačuvaš od) od Zloga” (izostavljeni je tekst u zagradi). Očito su se oba stiha u rukopisu završavala s riječima “da ih sačuvaš”. Vjerovatno je to izgledalo ovako:

NEMOLIMTEDAIHSAČUVAŠ

ODSVIJETANEGODAIHSAČUVAŠ

ODZLOGA

3. greške u slušanju
4. Kada bi se tekst diktirao, onda su se mogli zamijeniti glasovi koji se slično izgovaraju, kao primjerice o i w (kratko i dugo o)

Rim. 5,1: "imajmo (exwmen – u grčkom je to konjunktiv)/ “imamo (exomen) mir s Bogom"

Interesantno, ovog problema nema u našim prijevodima. Činjenica je da su oba čitanja potvrđena, ali se prednost daje drugom čitanju zbog teološkog konteksta.

5. greške u pamćenju
6. Često bi se dogodilo da pisar riječ u dijelu diktiranog teksta čuo zamijeni sinonimom. Postoji spisak parova sinonima u grčkom jeziku, koji praktički nije prevodiv na naš jezik.
7. neznanje i nepažnja

Neki su prepisivači stavljali komentare (tzv. glose) na marginama teksta. Nepažljivom ili neupućenom prepisivaču činilo se da je riječ o dijelu teksta, a ne o margini i unio bi ih u tekst svoga prijepisa. Najpoznatije glose su 1Jov. 5,7b, Dj. 8,37 i Jovan 5,4. Ove tekstove naći ćeš u starijim prijevodima, ali su izbačeni iz novih (osim Jovan 5,4 koji se nalazi u prijevodu HS).

Tekst 1Iv. 5,7b eksplicitno brani trinitarnu teologiju i pojavio se u vrijeme trinitarnih borbi (4. st.). Dj. 8,37 vjerojatno su autentičan zapis kršteničke formule rane crkve i ne unosi nikakvu teološku pomutnju. Jovan 5,4 već ukazuje na kasnije nabožnjačke srednjevjekovne fantazije i stran je duhu Jovanovog jevanđelja. Moguće je da on prenosi neku staru tradiciju o ribnjaku Bethezdi, ali je to manje vjerovatno s obzirom da je taj ribnjak razoren od strane Rimljana još 70. g.

2. Namjerne greške:

Radilo se o dobronamjernim pokušajima popravljanja teksta. Ima više vrsti namjernih grešaka:

1. gramatičke prepravke – osobito u Otkrivenju koje ima zanimljivih kršenja gramatičkih pravila.

Jovan u Otk. 1,4 krši pravila slaganja prijedloga s imenicom, što bi se doslovce prevelo s "od onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi" (bilo bi ispravno "od onoga koji jest…”). Međutim, jasno je da Jovan izbjegava ovdje deklinirati Božje ime iz teoloških razloga a ne iz neznanja.

2. korekcije – Mk. 1,2 "kao što piše u prorocima"/ "kao što piše piše kod proroka Isaije”. Činjenica je da su citati uzeti iz dva proroka – Malahije i Isaije, ali da je Marko naveo samo Izaiju, što samo pokazuje da biblijski pisci nemaju naš bolesni osjećaj za pedantnost. Uz to, nije slučajno da izostavlja Malahiju, dajući prednost većem i značajnijem Isaiji.
4. harmonizacija – Pisari su znali Novi zavjet gotovo napamet, tako da su bili svjesni kada bi se Lukin tekst razlikovao od Matejevog. Kako bi se ovi tekstovi uskladili, pisar bi onom “krnjem” dodao dijelove iz drugog Evanđelja. Tako je u Lk. 11,2 (Molitva Oče naš) dodan dio iz Mt. 6,10 ("Budi volja tvoja"), jer se kod Luke odmah prelazi s dolaska Kraljevstva na kruh naš svagdanji.
5. sjedinjavanje različitih čitanja (tzv. konflacija).
6. Neki su stariji rukopisi u Dj. 2,47 čitali da su vjernici u hramu hvalili Boga, dok su drugi isto tako cijenjeni rukopisi imali slavili Boga.  Razmišljajući kojemu bi čitanje dali prednost, neki kasniji rukopisi donose hvalili i slavili.
7. doktrinarne – kada bi se tekst učinio doktrinarno sumnjivim, unijela bi se prepravka koja bi "ispravila zabludu". Primjer dodatka u 1. Mojs. 2,2 "I svrši Bog do sedmoga dana".

Već se prevodiocima Septuaginte činilo nepriličnim da je Bog nešto radio i sedmoga dana. Kada se tekst bolje razmotri vidimo da nam Mojsije hoće reći kako je Božji počinak, blagosiljanje i posvećenje subote zapravo dovršenje stvaralačkog djela, a ne nešto nepovezano sa stvaranjem. U tom će smislu Isus reći da je Bog stvorio subotu.

U Novom zavjetu imamo Jov. 7,8: "Ja još neću otići na praznik ovaj”.

Prevodioc je pomislio da nas izvorni tekst navodi na grešnu misao: ili je Isus slagao učenike da neće otići na praznik (a ipak je otišao) ili je tako zaista mislio, pa se predomislio. A laganje i predomišljanje nemaju veze sa Sinom Božjim. Ipak, i bez učitavanja ovoga još možemo izbjeći obje oštrice. Isus na sebi svojstven način želi reći da on ne ide na praznik radi praznika, nego radi svoga poslanja.

Lk. 23,32 – zamjena poretka riječi kako bi se izbjeglo “i druga dva zločinca”. Zanimljivo je da ovdje griješi novi prijevod koji kaže “Vodili su i drugu dvojicu, zločince”, što se u grčkom postiže jednostavnom promjenom u redu riječi (kod nas se mora i dodatno deklinirati). Luka ovim tekstom, koji ne treba premetanja, samo želi reći da je Isus kao zločinac odveden na krst.

Nije slučajno da na marginama jednog rukopisa čitamo Budalo, ne diraj staro čitanje. Iako se nekim pobožnim, ali nedovoljno teološki naobrazovanim, prepisivačima novo čitanje činilo ispravnijim.

Zapazi riječi jednog od najvećih autoriteta svih vremena na području biblijskih rukopisa:

“Uprkos vrlo realnim mogućnostima kvarenja teksta tokom prepisivanja i stvarnog postojanja mnogih razlika među raznim rukopisima NZ, rad prepisivača NZ, gledano u cjelini, bio je obavljen s velikom brižljivošću i vjerodostojnošću. U stvari, procijenjeno je da supstancijalnih varijacija ima u svega hiljaditom dijelu cjelokupnog teksta.” Fenton J. A. Hort

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>