Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Prevođenje Biblije – stari prijevodi

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Stari zavjet

Targumi

Tokom Vavilonskog ropstva (605-538.g.pr.Kr) Jevreji su praktično zaboravili hebrejski jezik i masovno su prihvatili aramejski. Toga radi rabini (vjerojatno još od vremena Jezdre) počinju stvarati prijevode (heb. targum znači »prijevod«) starozavjetnih tekstova na aramejski jezik. Ovi prijevodi inače sadrže i određene nadopune i komentare. Sačuvani su Targumi Petoknjižnja, Proroka i Spisa, od kojih niti jedan zasebno (niti svi oni zajedno) ne sadrže cjelokupni Stari zavjet.

Targumi su bili u upotrebi na bogosluženjima u sinagogi, i iz njih je propovijedao i Isus. Izuzetno su značajni za proučavanje Isusovog jezika i duhovnog svijeta Novoga zavjeta.

Grčki prijevodi

Najznačajniji antički prijevod Starog zavjeta bio je grčki prijevod, tzv. Septuaginta (“sedamdeset” – oznaka LXX), koja je nastajala postupno negdje od III v.p.n.e. pa do početka II v.n.e. Ona je prevedena za potrebe Jevreja u Egiptu, koji su zaboravili jezik svojih predaka i služili se grčkim, tada raširenim po cijelom helenističkom svijetu. Prema legendi, Septuaginta je nastala kao prijevod Petoknjižja u vrijeme Ptolomeja Filadelfijskog (285-246 p.n.e.) radom sedamdesetdvojice prevoditelja. Vjerojatno je tada zapravo samo započet rad (i to na Petoknjižju), dok su se ostale knjige, uključujući i apokrife, prevodile tokom narednih vijekova.

Činjenica je da su ovaj prijevod prigrlili rani kršćani, kojima je grčki bio bliži od izvornog hebrejskog. Mnogi starozavjetni citati u Novom zavjetu preuzeti su upravo iz Septuaginte, iako se počesto znaju razlikovati od originala (posebno u brojkama). I danas je živa diskusija o tačnosti Septuaginte, kao i o njegovom odnosu spram hebrejskog (masoretskog) teksta. Sigurno je da LXX počesto daje pogrešna tumačenja, nekad iz teoloških razloga, nekad iz jezičkih, budući da je prilično teško prevesti hebrejske izraze na grčki jezik. No sigurno je da se određene razlike između LXX i masoretskog teksta javljaju i zbog različitosti predaje (posebno kod brojeva, na primjer 2. Mojs. 1,4; vidi Dj. 7,), te ponekad savremeni tumači daju prednost nekim tekstovima Septuaginte. Ona takođe zna biti od značajne pomoći u razumijevanju nekih starohebrejskih izraza koji su davno iščezli iz upotrebe.

Osim Septuaginte, postojali su i drugi grčki prijevodi Starog zavjeta, koje su načinili Aquila, Symachus i Teodocion. Zajedno sa svojim korekcijama Septuaginte i hebrejskim tekstom, sakupio ih je ranohrišćanski teolog Origen u tzv. Hexapli (šest stupaca, za svaku verziju po jedan).

Ostali antički prijevodi Starog zavjeta

Ovdje govorimo samo o onim prijevodima koji su se bavili isključivo Starim zavjetom. Radi se zapravo samo o starosirijskim prijevodima, koji su nam sačuvani samo u tragovima kod drugih prijevoda.

Novi zavjet i cjelokupna Biblija

Za antičke pojmove vremena, ubrzo nakon završetka pisanja Novog zavjeta, počelo je s prevođenjem Biblije. Tokom drugog vijeka već postoje prijevodi na latinski (tzv. starolatinski prijevod) i sirski (dijalekt aramejskog jezika). Bibliju na svom jeziku dobivaju egipatski hrišćani (Kopti, III.v.), Goti, Gruzijci i Etiopljani u IV.v., Armenci u V. v., a do IX. v. imamo i prijevode na arapskom, anglosaksonskom, nubijskom, njemačkom, francuskom i, za nas najznačajnije, djelom misionara Konstantina i Metodija, na staroslovenskom. Negdje iz tog razdoblja imamo i prijevod četiri jevanđelja na kineski. Svi ovi prijevodi imaju danas samo istorijsku vrijednost: preživljava još jedino starosirijski prijevod iz IV. v., tzv. Peshitta, koja služi u bogosluženju nestorijanaca, te ostalih hrišćana u Siriji, Iranu, Indiji, itd.

Vulgata

Nesumljivo najznačajniji prijevod jeste Jeronimov prijevod Biblije na latinski, tzv. Vulgata (“narodna”). Rimski biskup Damas je 384. godine naložio svom tajniku Jeronimu da napravi novi latinski prijevod Biblije. Jeronim je radi učenja izvornog jezika proveo godine u Vitlejemu i dovršio svoj rad do 405. g. Od apokrifnih knjiga Jeronim je preveo Tobiju i Juditu, te grčke dodatke Danila i Jestire, koje je jasno označio.

Jeronimova Vulgata zvaničan je prijevod Rimokatoličke crkve, premda treba reći da je ostalih pet apokrifnih knjiga dodano iz starolatinskog prijevoda. Vulgata je sve do savremenog doba bila temelj mnogim klasičnim prijevodima, dok se danas koristi uglavnom kao pomoćni izvor.

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>