Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Biblijska poezija

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Prisutnost poezije u Bibliji

Poeziju nalazimo razasutom od 1. Mojsijeve do Otkrivenja i njome je posebno bogat Stari zavjet: nekih 40 posto teksta ustvari je poezija. U Novom zavjetu je poezija znatno ređa (nema ni knjige pjesama poput starozavjetnih psalama), ali je isto tako razasuta od Mateja do Otkrivenja. Možemo slobodno reći da su Izraelci narod poezije, s urođenim darom za izražavanjem misli i osjećaja kroz pjesmu. Gotovo svaki značajniji događaj u Starom zavjetu praćen je poezijom, a takvi slučajevi nisu strani ni Novom zavjetu:

Značaj biblijske poezije

Mnogim čitaocima Biblije neće se učiniti da se na ovim mjestima radi o poeziji, jer je u zapadnoj kulturi poezija najčešće rimovana i grafički istaknuta pravilnom podjelom na strofe (s po najčešće četiri stiha). Obje ove odlike potpuno su nepoznate biblijskoj poeziji – rime nema nigdje (osim slučajno), a grafičko oblikovanje ne postoji ni u korijenu (tek savremeni prijevodi nastoje grafički razlikovati poeziju od proze). Stoga se u ovim sastavnicama biblijska poezija ne razlikuje od proze, ali postoje izvjesne odlike po kojima možemo razlikovati i razumjeti pjesništvo u Svetom Pismu:

Paralelizam

Najveći je dio biblijske poezije zasnovan prvenstveno na paralelizmu, odnosno specifičnoj simetričnoj formi misli, u kojoj se dva stiha na karakterističan način ogledaju jedan u drugom. U paralelizmu, dakle, uvijek imamo jednu misao podijeljenu na (najmanje) dva dijela, u kojoj drugi dio predstavlja ponavljanje ili razvijanje prvoga.

Ovdje izdvajamo vrlo uočljiv primjer Lamehove pjesme, koja u šest stihova iznosi tri paralelna i sinonimna para misli:

Ada i Sila, glas moj poslušajte / Žene Lamehove, čujte mi besjedu; / Čovjeka sam ubio jer me ranio / i dijete jer me udarilo / Ako će Kajin biti osvećen sedmostruko, /Lamek će sedamdeset i sedam puta!

Metrika

Ono po čemu se hebrejska poezija razlikuje od naše jeste raspored slogova: dok je za klasičnu poeziju prirodna pravilna raspodjela slogova (deseterac u narodnom pjesništvu), kod Jevreja (kao i kod drevnih Egipćana, Vavilonaca, Asiraca i Hananaca) nemamo određen broj slogova i njihovu izmjenu. Tipični stih ove poezije podijeljen je u dvije polovine, nejednakog broja slogova, od kojoj u svakoj od njih nalazimo po dva naglašena sloga. U elegijama nalazimo tri naglašena sloga u prvoj polovini stiha i dva u drugoj, što se još naziva kinâ (Amos 5,2),čime se stvara efekt crescenda i decrescenda. U epskoj, didaktičkoj i liturgijskoj poeziji imamo po tri naglašena sloga u svakoj polovini, a mogući su i dalji redovi. Svakako, sve ove osobenosti naglašavanja možemo pronaći samo u originalu, dok se u prijevodu gube.

Kitice

Vidjeli smo da je vrlo čest slučaj sasvim kratke pjesme, sastavljene od svega dva-tri stiha. U daljim pjesmama imamo podjelu na kitice, koje naznačuju promjenu misli. Često su kitice nejednake dužine, ali mogu biti i jednake (ili gotovo jednake dužine), kao u Ps. 1, 42, 43 i 119. Nekada imamo i pripjev (Ps. 42, 43, 46, 57, 67), koji se katkad može pojačavati i proširivati, kao u Davidovoj elegiji nakon pogibije Saula i Jonatana (1Sam. 1,19-27). Nekada organizacija kitica može biti gotovo sonetski pravilnom, kao u Pjesmi lijenčini Izr. 6,6-11 (slično i Izr. 20,30-34).

Slikovitost

Već smo imali prilike vidjeti da je hebrejski jezik inače slikovit, a ne pojmovan. Ovo se posebno očituje u poeziji, gdje imamo brojne slike.

Bogat riječnik

Ono što svaku poeziju, pa tako i hebrejsku, uvijek odlikuje jeste njezin bogat, nesvakodnevni riječnik, koji je u hebrejskom posebno uslovljen paralelizmom i potrebama za brojnim sinonimima. Nekada je to nemoguće prevesti: npr. samo za lava imamo 5 različitih naziva.

Akrostih

U akrostihu uzastopni stihovi ili kitice grade hebrejski alfabet, tako što prvi stih/kitica započinje s alef, drugi s bet, treći gimel, itd. Primjeri su akrostiha Ps. 9 i 10 (koji zajednički tvore akrostih), zatim psalmi 25, 37, 111, 112, naročito 119. (koji je podijeljen na 22 kitice s po osam stihova, gdje svaki stih u kitici započinje istim slovom), 145., te Izr. 31,10-31.

Zvukovni efekti

U drevnom Izrailju Biblija se čitala naglas i učila napamet - stoga su se pisci znali potruditi oko stvaranja zvučnih efekata, kojima se postizala veća dojmljivost i pamtljivost teksta. Obično se radi o asonanci, tj. ponavljanju sličnih glasova.

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>