Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Tumačenje Biblije

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Tumačenje Biblije temeljni je aspekt hrišćanstva: upravo na tumačenju se zasniva svaka teološka doktrina, kao i konkretni moral i ponašanje pojedinca i hrišćanske crkve. Tumačenje Biblije predmet je naučne discipline nazvane hermeneutika (od grčke riječi hermeneuo koja znači “tumačim”). Oblici ove riječi nalaze se na više mjesta u Novom zavjetu, a najpoznatije je u Luka 24,27 gdje piše da je vaskrsli Isus dvojici putnika za Emaus “protumačio” (diermeneusen) sve što je o njemu u Pismima. Osnovna svrha biblijske hermeneutike jeste utvrditi šta je Bog rekao kroz svoju riječ, jer se u protivnom ne može načiniti nikakva doktrina niti potsticati bilo kakvo ponašanje. Zadatak tumača jeste da jasno odvoji ono što je Božja Riječ, od onoga što je samo ljudska misao. Možemo slobodno reći da su svi doktrinarni problemi, zablude, krivovjerja i zastranjenja zapravo utemeljeni na greškama u tumačenju, što je i osnovni razlog činjenice postojanja mnoštva različitih Crkava. Stoga je tumačenje Svetog Pisma najozbiljniji i najodgovorniji zadatak čovjeka koji želi upoznati Božju volju.

Biblijska hermeneutika kao nauka o tumačenju Svetog pisma može se podijeliti na opštu hermeneutiku, koja daje načela razumijevanja što vrijede za sve biblijske tekstove i posebnu hermeneutiku, koja daje načela razumijevanja određenih vrsta biblijskih tekstova (hronologije, proročki spisi, poređenja, itd.). Treba još i podvući da hermeneutika ne daje tumačenje nego pravila tumačenja Svetog pisma, što ujedno znači da neko može dobro razumjeti hermeneutička pravila, a ipak ne tumačiti dobro Bibliju.

Ličnost i pomagala biblijskog tumača

Biblijski tumač prije svega treba biti duhovna osoba koja iskreno želi shvatiti šta Bog govori u Bibliji. Svaki pokušaj dokazivanja svojega stava, isticanja vlastite originalnosti i slično nužno će dovesti iskrivljavanja biblijske poruke. Isto tako, biblijski tumač mora biti predani radnik, koji zna da mu tumačenje neće tek tako pasti s neba na glavu. On nikako ne smije prezirati prethodni rad drugih tumača i spreman je učiti se od drugih, što nikako ne znači da je njegova dužnost samo ponoviti ono što su rekli prethodnici. Njegova su pomagala najnovija kritička izdanja Starog i Novog zavjeta, najbolji prijevodi, biblijski riječnici i konkordansi, enciklopedije i atlasi, arheološki i istorijski priručnici, kao i raznoliki komentari biblijskih tekstova. Shvatanje da je dovoljno samo pročitati Bibliju i moliti Duha Svetoga kako bi se razumjela Božja riječ samo je izgovor za duhovnu i intelektualnu lijenost.

Vrste tumačenja

Načelno gledano, postoje samo dvije vrste tumačenja – ispravno i neispravno. Ispravno je ono tumačenje koje izvodi iz teksta njegovo izvorno značenje i naziva se egzegezom (od grč. riječi exegesis – izvođenje). Neispravno je ono tumačenje koje svoje shvatanje nameće biblijskom tekstu, odnosno unosi ih u tekst, zbog čega se naziva eisegezom (eisegesis – uvesti).

S druge strane, kada se u hermeneutici govori o vrstama tumačenja, onda se izdvajaju dvije ključne vrste:

1. Alegorijsko tumačenje. Prema ovom vjerovanju, biblijski tekst ne treba shvatati doslovno, nego preneseno. Ispod slova se krije pravi smisao, koji je najčešće potpuno drugačiji, ako ne i suprotan, doslovnom smislu. Iz tih razloga neko će ovo tumačenje nazvati duhovnim.
2. Alegorijsko tumačenje pojavilo se u okviru grčkih (posebno stoičkih) tumačenja Homera i Hezioda. Budući da su njihova djela sadržavala pojedinosti i ideje koje su se suprotstavljale zaključcima racionalnih filozofa, pokušalo se s pomirenjem mitologije i filozofije tako što su se mitološki tekstovi tumačili alegorijski. Ovakav pogled uticao je i na jevrejske filozofe (Filon), koji su u Aleksandriji započeli s alegorijskim tumačenjem Starog zavjeta, što je bio pokušaj pomirenja Platona i Mojsija. Taj način razmišljanja utiče i na ranohrišćanske aleksandrijske teologe, Klimenta i Origena, a uticaj ove škole mišljenja bio je presudan za srednjevjekovno tumačenje Pisma, te tako i za srednjevjekovnu teologiju.

Konkretnije govoreći, alegorija je kada u Avramu i Sari vidimo simbole uma i vrline; u sedmokrakom svećnjaku sedam planeta; u pločama zapovijesti Univerzum; a u Sari i Agari simbole istinske Mudrosti i poganske filozofije.

3. Doslovno tumačenje. Bolji naziv za njega bio bi literarno tumačenje, zato što naziv “doslovan” može navesti na ideju da Biblija nema nikakvih simbola. Literarno ili književno bi tumačenje značilo da se tekst tumači prema njegovoj vrsti: ukoliko se radi o opisu događaja, onda ga treba doslovno razumjeti kao događaj; ukoliko se radi o npr. poređenju, onda je treba razumjeti kao poređenje (dakle, razumijevajući simbole), ali nikada ne ići izvan granica samoga teksta. U skladu s tim, Sarino protjerivanje Agare treba razumjeti kao doslovan događaj; poređenje o deset djevica ne treba gledati kao na doslovan događaj, ali niti iz njega vaditi učenja o Duhu Svetome, uslovnosti spasenja, itd.
4. Duhovno-pastoralno tumačenje. Ono se obično navodi kao zasebna vrsta tumačenja, premda za takvo nešto nema istinskog opravdanja. Često se pod pastoralnim tumačenjem smatra ono koje ističe praktičnu pouku, bez zadržavanja na nekim tehničkim detaljima. Tačno je da pastor ne treba davati semantičko-sintaktičke analize, ali ih mora poznavati i strogo ih se pridržavati, jer će u protivnom dati nešto što zvuči pobožno, ali nije Riječ. Ukoliko se pastoralno tumačenje strogo pridržava egzegeze, onda je ono samo njezino pojednostvaljeno iznošenje.S druge strane, egzegeza ni u kojem slučaju ne bi trebala značiti suvu analizu bez pouke, ali pouka stupa tek kad je egzegeza završena. Ponekad se pak pod pastoralnim tumačenjem podrazumijeva slobodno razumijevanje nekog biblijskog teksta ili ideje. U ovom slučaju imamo zapravo eisegezu, vrlo često blisku alegoriji, koja katkada može biti nabožna i duhovita, ali ipak ljudska umjesto božanska. Nijedan pastor nema biblijsko pravo tumačiti tekst onako kako mu se čini zgodnim.

Pravila egzegeze

Jasno je da jedino doslovno tumačenje može biti egzegeza; alegorija je uvijek eisegeza i samo pukim slučajem može biti ispravna i to jedino u pojavnom smislu. Međutim, nije dovoljno samo literarno tumačiti tekst, nego valja poznavati i pravila egzegeze. Treba primjetiti da su ova pravila strogo naučne prirode i da stoga ne postoji katolička, pravoslavna ili protestantska egzegeza, nego samo pravilna ili nepravilna. Svakako ne treba živjeti u iluziji da su sve uvažene egzegete tačno i tumačile Pismo, jer su i najbolji naučnici prije svega ljudi, ali tu nije greška u pravilima nego u ljudima.

1. Prvi je posao semantičke prirode: svaka analiza teksta počinje s analizom riječi. Egzegeta započinje posao onda kada je jasno utvrđen kritički tekst (što, kako smo ranije vidjeli, u najvećem broju slučajeva uopšte nije sporno). Tek onda započinje se s utvrđivanjem značenja riječi. Njihovo značenje daje se u svakom iscrpnijem i kvalitetnijem riječniku, ali treba i u ovome imati na umu da se tu ne završava posao sa značenjem riječi. Riječ mora biti određena i s obzirom na svoju vrstu (imenica, glagol, prilog, itd.) i oblik (padež, rod, lice, stanje, itd.).
2. Prvo što treba znati jeste da riječi imaju značenje samo u kontekstu rečenice, tako da jedna riječ nema uvijek isto značenje. Druga je stvar da treba izučiti značenje riječi u vanbiblijskoj literaturi (ukoliko se ona tamo pojavljuje), mada opet treba i tu biti oprezan, jer u jeziku Novoga zavjeta neke tadašnje riječi uzete iz grčkog dobijaju u Bibliji svoje drugačije i dublje značenje (na primjer agape); takođe, često je mnogo korisnije u proučavanju Novoga zavjeta tražiti ekvivalente u aramejskom nego u grčkom jeziku. Treća je stvar da treba poznavati i etimologiju neke riječi, što posebno biva važno u Starom zavjetu koji posjeduje riječi kojih nema u vanbiblijskoj hebrejskoj literaturi, ali se neke riječi pojavljuju u akadskim, ugaritskim, arapskim i drugim spisima na jezicima sličnim hebrejskom. Međutim, u svemu ovome presudan je kontekst koji nam određuje upotrebu riječi.
3. Drugi je posao sintaktičke prirode, a to je analiza rečenica. S obzirom da u izvornim spisima nemamo interpunkciju, nekada je problem odrediti tačno gdje počinje a gdje završava određena rečenica, ili gdje bi trebao stajati zarez, dvije tačke, itd. Kad se to utvrdi, onda se trebaju odrediti uloge riječi u rečenici – subjekat, predikat, objekat, i sl.
4. Ne može se prijeći na proučavanje samog teksta dok ne utvrdimo kojoj književnoj vrsti pripada. Svaka književna vrsta ima svoje osobitosti u razumijevanju i nije svejedno radi li se o prozi ili poeziji, poređenju ili događaju, zapovijesti ili proroštvu.
5. Naredni zadatak je analiza konteksta, o kojem možemo govoriti u dva smisla:

• vanjski kontekst – znači utvrditi ono što bi se moglo gotovo nazvati novinarskim pitanjima: a. Ko je pisac? Ovim ćemo se pitanjem posebno baviti, ali već sada treba istaći da nije uvijek lako odgovoriti na ovo pitanje i da o tom odgovoru djelimično zavisi i značenje teksta

·  b. Kada, kome i gdje je djelo pisano? Mnogi su tekstovi dobili svoje značenje tek kada smo razumjeli istorijski, geografski i civilizacijski kontekst. Na ove stvari posebno treba paziti kada izvodimo primjenu teksta, jer bi mogli nalagati propis koji je samo u prividnoj vezi s Biblijom.

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>