Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Nadahnuće i autoritet Biblije

SADRŽAJ>>

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>

Nadahnuće

Riječ »nadahnuće« prijevod je latinske riječi inspiratio, a ne nalazimo istovjetnu grčku ili hebrejsku riječ u Bibliji. Njoj najsličniju riječ nalazimo u Druga Timotiju 3,16: "Svako je Pismo od Boga nadahnuto" (theopneustos – što doslovno znači “bogoduhno"). Učenje o biblijskoj inspiraciji znalo je izazivati brojne teološke probleme i postavljati nas pred brojna pitanja, tako da možemo slobodno reći kako još nije dana posljednja riječ o toj temi. Ipak, mogu se podvući određeni stavovi:

1. Pavle u ovom tekstu prvenstveno misli na kanonske spise Starog zavjeta, jer se u njegovo vrijeme Novi zavjet tek piše i oblikuje, ali se njegov zaključak odnosi na sve kanonske spise: nadahnuti su svi biblijski spisi, što znači da nema nenadahnutih ili manje/više nadahnutih biblijskih spisa.
2. Nadahnuće o kojem govori Pavle nije pjesnička inspiracija, koja ima svoje prirodno, odnosno ljudsko porijeklo. Biblijsko nadahnuće podrazumijeva da je Bog taj koji vodi pisca u stvaranju biblijske knjige.
3. Nadahnuće ne znači da je autor samo olovka u Božjoj ruci. Autor zadržava svoju ličnost, svoj način posmatranja, stil i ostale vlastite osobine. Ukoliko prihvatimo krivo gledište da su biblijski spisi nastali diktatom, ne možemo objasniti raznolikost stilova, emocija i interesa koje pokazuju biblijski pisci.
4. Bog nadahnjuje ljudske misli, a ne riječi ili slova. Stoga Biblijske misli nisu ljudske, nego božanske; dok riječi i slova nisu božanske, nego ljudske. To podrazumijeva i mogućnost grešaka u Bibliji, ali te greške mogu biti samo činjeničnog, a ne spasenjskog karaktera, što znači da Biblija nigdje ne uči krivovjerje. Uz to, treba znati da se semitsko i zapadno razumijevanje greške bitno razlikuju.

Tako Matej 27,9 riječi iz Zaharija 11,13 pripisuje Jeremiji, što je greška prema našem shvatanju. Ali Matej aludira na neke Jeremijine stihove i navodi Zaharijine riječi, spominjući ipak samo ime poznatijeg proroka, Jeremije. Isto tako i Marko 1,2-3 citira Isaiju i Malahiju, ali imenuje samo poznatijeg Isaiju. Zapadnjački nastrojen čitalac primjeti će takođe da Isus u Marko 2,26 pogrešno navodi Abijatara kao velikog svešenika u vrijeme Davidovog bijegstva od Saula (vidi 1Sam. 21,2-9), jer se radi o Avimelehu. Međutim, činjenica je da je opisani događaj doveo do toga da Abijatar postane veliki sveštenik (v. 1Sam. 22,20) i toga radi se on i spominje. Stoga je zapadnjaku greška ono na što semit uopšte ne obraća pažnju. S druge strane, činjenica je da u Bibliji ipak ima grešaka: 2. Dnenvika 22,2 potpuno pogrešno navodi da je Ahaz, Joramov sin, imao 42 godine kada se zacario, po čemu bi ispalo da je bio dvije godine stariji od svojeg oca, koji je ubijen u 40 godini. Tačan podatak o Ahazjinim godinama iznijet je u 2. Carevima 8,26 – Ahaz je imao 22 godine. Ovo je samo dio problema hronologije Jude i Izrailja, koje je nemoguće međusobno uskladiti.

Autoritet Biblije

Protestantska doktrina

Prema ovom uvjerenju, Biblija je božansko-ljudski spis: nju su napisali ljudi, ali pod Božjim nadahnućem i stoga ona posjeduje božanski autoritet. Na Bibliji se mora zasnivati sva teologija i ona je dovoljna u svim stvarima koji se tiču hrišćanske vjere i življenja. To ne znači da nema drugih autoriteta osim Biblije, ali da svi oni svoj autoritet dobijaju na osnovu Biblije. Autoritet imaju svi biblijski spisi, što ne podrazumijeva da su svi podjednako značajni. Značajniji su oni koji otkrivaju i uzdižu Isusa Hrista. Biblijska istina ne može biti predmet čisto intelektualne debate, nego spoznata vjerom. Sveto Pismo tumači samo sebe – Sacra Scriptura sui ipsius interpres – osnovno je načelo protestantskog razumijevanja Biblije. Svakako, ne slijedi da se Biblija može tumačiti bez ikakvog prethodnog predznanja.

Katolička doktrina

Svoj pogled na Bibliju katolici su uobličili na koncilu u Trentu (Tridentu) 1545-1563. I oni prihvataju da je Biblija božanski nadahnuta, vjerodostojna i da se ne može svojevoljno tuma-čiti. Njihovo se stanovište pak razlikuje od protestantskog u nekoliko tačaka:

1. Kanon Biblije – u koji katolici, kao što smo vidjeli, prihvataju i deuterokanonske knjige.
2. Tumačenje pisma – Biblija ne tumači samu sebe, nego su joj potrebni ovlašteni tumači. To su tumačenja ranih crkvenih otaca, odluke crkvenih koncila te papine izjave ex cathedra, kao krajnji autoritet.
3. Jedinstvenost Biblije – Prije pisanja Biblije postojala je bogata usmena predaja, koja potiče od apostola i seže do današnjih dana. Stoga je predaja (tradicija) istog ranga kao i Biblija. Tradicija se sastoji od univerzalno prihvaćenih učenja i običaja sprovedenih u Crkvi, koje nisu pobijali crkveni učitelji, a poznata su u Crkvama koje su osnovali apostoli (prije svega Rim).

Liberalizam

Radi se o zajedničkom nazivu za različite trendove koji negiraju božanski autoritet Biblije. Sva ova učenja potieču iz postreformacijskog perioda i prisutna su u filozofijama prosvjetiteljstva, hegelijanizma, marksizma, evolucionizma i drugih novovjekovnih i modernih filozofija. Ne postoji nikakav transcendentni Bog, stoga niti nadprirodna Božja djela. Slijedi da je Biblija čisto ljudsko djelo, i njezino se nadahnuće ne razlikuje od umjetničkog ili naučnog. Kao ljudski proizvod, Biblija je puna grešaka, posebno zbog svojih zastarjelih koncepcija stvaranja, spasenja, nadprirodnog, itd. Tako ona ne može biti nikakav temelje za doktrinu ili život – jer se učenje o Bogu i čovjeku treba temeljiti na razumu, a ne na Bibliji.

Shematski pregled triju glavnih pogleda na Bibliju

<<Predhodno poglavlje

Sledeće poglavlje>>