9. Poglavlje

TEOLOGIJA NEDJELJE

Uskrsnuće
Stvaranje
Osmi dan
Napomene

Koji su temeljni teološki motivi što su ih promicali rani crkveni oci da bi opravdali izbor i štovanje nedjelje? Jesu li se oni razvili iz biblijskoapostolskog nauka ili su bili izazvani postojećom potrebom da se utišaju protivnici štovanja subote? Odražavaju li rana teološka objašnjenja organsko i pozitivno gledište štovanja nedjelje ili teološku nesigurnost i polemiku? Ova ćemo pitanja imati na umu dok se kritički osvrćemo na teolo ške razloge koji su naveli crkvene oce da opravdaju štovanje nedjelje. Ovakva raščlamba će nam, nadamo se, omogućiti da ispitamo vrijednost zaključaka koji proizlaze iz ove studije.

Glavni motivi za štovanje nedjelje koji se javljaju u ranoj patristi čkoj literaturi mogu se grupirati u tri osnovne teme: uskrsnuće, stvaranje i simbolika osmog dana. Proučit ćemo ih ovim redom imajući na umu da teološka razmatranja nisu statična, već dinamična, da se s vremenom razvijaju.

Uskrsnuće

Već smo u 3. poglavlju pokazali da se u apostolskom razdoblju ne mogu naći naznake o ulaganju napora za uvođenje tjednog ili godišnjeg proslavljanja uspomene na uskrsnuće nedjeljom. Ipak, činjenica je da je uskrsnuće postalo dominantan razlog za štovanje nedjelje. Augustin (354.-430. g. po Kr.) možda najjasnije potvrđuje da je uskrsnuće bilo ključni razlog za uvođenje nedjelje kad kaže: “Gospodnjim uskrsnućem bio je objavljen dan Gospodnji kršćanima, a ne Židovima, i ovaj blagdan vuče svoje podrijetlo iz ovog događaja.”1 U drugoj poslanici hiponski biskup slično izjavljuje da “se vjerom u uskrsnuće daje prednost danu Gospodnjem pred subotom”.2 Ovo sažeto i izričito priznanje uskrsnuća kao uzroka štovanja nedjelje vrhunac je dugog teološkog promišljanja.

Na početku drugog stoljeća uskrsnuće se ne prikazuje kao jedini motiv za štovanje nedjelje. Vidjeli smo da Ignacije ukazuje na Kristovo uskrsnuće u svojoj Poslanici Magnezijcima kad govori o “božanskim prorocima koji su živjeli u skladu s Isusom Kristom” (8,2). On kaže da su oni “dobili novu nadu i više se ne judaiziraju, već žive u skladu s Gospodnjim životom u koji je i naš život, po njegovoj smrti, ustao” (9,1). Dokazna vrijednost usksrnuća kao motiva za štovanje nedjelje u ovom je tekstu zanemariva zbog toga što se Kristovo uskrsnuće spominje neizravno i jer smo ranije pokazali da Ignacije ovdje ne uspoređuje dane, već način života.3

U Barnabinoj poslanici (oko 135. g. po Kr.) uočili smo da pisac spominje uskrsnuće kao drugi od dva razloga, važan ali ne i glavni. Prvi razlog, koji ćemo kasnije razmotriti, eshatološke je naravi. Nedjelja, koju on naziva “osmi dan”, nastavak je subote kraja vremena i označuje “početak drugog svijeta” (15,8). Drugi razlog je taj što je nedjelja dan “kad je Isus ustao iz mrtvih i kad je nakon ukazanja uzašao na nebo” (15,9). Isusovo uskrnuće ovdje je prikazano kao dodatno opravdanje, vjerojatno zbog toga što se tada još nije smatralo glavnim razlogom za štovanje nedjelje.4

U djelima Justina Mučenika (oko 150. g. po Kr.) situacija je potpuno slična. On, kao i Barnaba, očituje duboko neprijateljstvo prema judaizmu i suboti. U I. Apologiji Justin, kao i Barnaba, prikazuje uskrsnuće kao drugi od dva razloga: “Nedjelja je doista dan kad održavamo naša zajednička okupljanja jer je to prvi dan u koji je Bog, preoblikujući tamu i pratvar, stvorio svijet; a naš Spasitelj Isus Krist ustao je iz mrtvih istoga dana.”5

Za Justina je “glavni motiv za štovanje nedjelje”, kao što priznaje W. Rordorf, “slavljenje uspomene na prvi dan stvaranja svijeta, a Isusovo uskrsnuće tek je drugorazredni i dopunski razlog”.6 Vrijedi zamijetiti da su i Barnaba i Justin, koji su živjeli u vrijeme pojave štovanja nedjelje, prikazivali uskrsnuće kao drugorazredni motiv za štovanje nedjelje, očito zato što se ono u početku nije smatralo glavnim razlogom njezina štovanja. Kasnije je, ipak, Kristovo uskrsnuće postalo glavni razlog za štovanje nedjelje. Zapravo, uvedeno je nekoliko liturgijskih običaja da bi se iskazalo posebno poštovanje Njegovoj uspomeni. Na primjer, “premda je Krist blagovao Gospodnju večeru uvečer,” piše Ciprijan (datira oko 258. g. po Kr.), “mi je slavimo ujutro zbog Njegova uskrsnuća.”7 Slično su se i “post i klečanje na bogoslužju u dan Gospodnji”, prema Tertulijanu (oko 160.-225. g. po Kr.), smatrali “neispravnim”.8 Premda on ne navodi izričit razlog za ove običaje9 (koje su njegovi suvremenici, nema sumnje, dobro razumjeli), drugi crkveni oci objašnjavaju da je njihova svrha bila da pomognu u prisjećanju na Kristovo uskrsnuće. Augustin (354.-430. g. po Kr.), na primjer, jasno tvrdi da se u nedjelju “prekida post i mi molimo stojeći jer je to znak uskrsnuća”.10

Stoga izgleda da se Kristovo uskrsnuće u početku nije smatralo isključivim ili glavnim razlogom za štovanje nedjelje, premda je ono rano postalo temeljni povod koji je nadahnuo uvođenje nekoliko liturgijskih običaja.11 Zato trebamo otkriti i ocijeniti ulogu koju su odigrali i drugi teološki motivi.

Stvaranje

Crkveni oci često navode slavljenje uspomene na obljetnicu stvaranja svijeta kao opravdanje za štovanje nedjelje. Ranije smo primijetili da Justin Mučenik u svojoj I. Apologiji 67 ovo iznosi kao prvenstveni razlog za okupljanje kršćana u nedjelju: “Nedjelja je doista dan kad mi održavamo naše zajedničke sastanke jer je to prvi dan kad je Bog, preoblikujući tamu i pratvar, stvorio svijet.”

U dosadašnjoj raspravi o ovom ulomku zaključili smo da Justin aluzijom na stvaranje svjetla prvog dana, čini se, naglašava analaogiju s danom Sunca. Međutim, ova izjava upućuje na to da se početak djela stvaranja prvog dana sam po sebi smatrao vrijednim opravdanjem za tjedno okupljanje kršćana. F. A. Regan ističe da se Justinov motiv stvaranja zapisan u 67. poglavlju “razvija u početnim stihovima 59. poglavlja u kojem on daje jednostavan izvještaj o prvobitnom stvaranju svjetla i svijeta“.12 Početak stvaranja prvog dana u tjednu Justin povezuje s Kristovim uskrsnućem, očito zbog toga što su se oba događaja zbila istog dana te se simbolično mogu povezati tako da prikazuju početak starog i novog stvaranja.

Justinovi napori da uspostavi vezu između stvaranja i uskrsnuća nije bio osamljen pokušaj. Ranije smo već spomenuli svjedočanstva Euzebija i Jeronima koji ova dva događaja jasno povezuju.13 Ambrozije (oko 339.- 397. g. po Kr.), milanski biskup, također ponavlja ovo učenje u himni hvale nedjelji u kojoj kaže: “Prvog je dana blaženo Trojstvo stvorilo svijet, a uskrsli nas je Otkupitelj, koji je pobijedio smrt, oslobodio.”14 Ova veza između stvaranja i uskrsnuća još je jasnija u propovijedi Euzebija Aleksandrijskog (oko 500. g. po Kr.): “U sveti dan nedjelju proslavljamo uspomenu na Gospodina. Ona se naziva Gospodnjom jer je on Gospodar svih dana... Tog je dana Gospodin postavio temelje stvaranju svijeta i istog je dana svijetu dao prve plodove uskrsnuća. Stoga je ovaj dan za nas izvor svih blagoslova, početak stvaranja svijeta, početak uskrsnuća, početak tjedna. Budući da ovaj dan sadrži tri početka, on zorno predočava načelo Trojstva.”15

Mogli bismo navoditi dodatna patristička svjedočanstva u kojima se početak djela stvaranja prvog dana iznosi i brani kao valjano opravdanje za štovanje nedjelje.16 Ovo stajalište pokreće važno pitanje: Zašto bi kršćani tvrdili da nedjelja proslavlja uspomenu na stvaranje kad se to u Starom zavjetu i židovskoj misli smatralo isključivom povlasticom subote? Da su rani kršćani jasno razlikovali stvaranje od uskrsnuća dokazuje primjer onih koji su štovali i subotu i nedjelju. Na primjer, u Apostolskim konstitucijama (oko 380. g. po Kr.) kršćanima se zapovijeda da drže i subotu i blagdan dana Gospodnjeg: “Subotu zbog stvaranja, a dan Gospodnji zbog slavljenja uspomene na uskrsnuće.”17

Je li možda prenošenje slavljenja uspomene na stvaranje sa subote na nedjelju sračunat pokušaj da se subota liši svoga teološkog smisla? Je li motiv stvaranja pripisan nedjelji da bi se ušutkali štovatelji subote koji su branili prvenstvo subote zbog njezina proslavljanja uspomene na svršetak stvaranja? Odjek ovog sukoba nalazi se u nekoliko svjedočanstava. U Sirskim didaskalijama (oko 250. g. po Kr.) on je najjasnije naznačen: “Stoga prestanite, ljubljena braćo, vi koji jedini od ljudi vjerujete, a ipak čeznete da budete vezani okovima i kažete da je subota ispred prvog dana tjedna zato što Sveto pismo kaže: ‘Za šest dana stvori Bog sve stvari, a sedmog dana svrši sva djela svoja i posveti ga.’ Mi vas sada pitamo što je prvo, Alef ili Tau? Jer veći je onaj (dan) koji je početak svijeta, kao što je Gospodin Spasitelj rekao Mojsiju: ‘U početku stvori Bog nebo I zemlju.‘”18

Probem sukoba je jasan. Neki židovski obraćenici su sedmom danu suboti pripisivali prvenstvo zbog toga što je ovaj dan simbolizirao dovršetak stvaranja. Štovatelji nedjelje su, s druge strane, opovrgavali takav dokaz tvrdeći da je nedjelja iznad subote jer je to prvi dan u koji se slavi uspomena na obljetnicu stvaranja. Ovakvo razmišljanje ponovno se javlja, premda u istančanijem teološkom obliku, u raspravi O suboti i obrezanju, jednom od Atanazijevih djela (oko 296.-373. g. po Kr.), ali je vjerojatno lažna. Umjesto da pomoću dualizma dokaže prvenstvo nedjelje, obljetnice početka i obnavljanja stvaranja, pisac prikazuje dva dana kao simbole dvaju uzastopnih stvaranja: “Subota je bila kraj prvog stvaranja, a dan Gospodnji početak drugog u kojem je Gospodin obnovio staro. Kao što je ranije zapovjedio da treba štovati subotu kao uspomenu na dovršetak prvih stvari, tako mi štujemo dan Gospodnji kao uspomenu na novo stvaranje. On nije stvorio novi, već obnovio stari svijet i dovršio ono što je počeo stvarati.”19

Ovdje postoji neobična opreka između subote i nedjelje kao simbola starog i novog stvaranja. Prevlast nedjelje dokazuje se pomoću naravi “drugog stvaranja koje nema kraja” nasuprot prvom stvaranju koje proslavlja subota i koje se “završava” s Kristom. Štoviše, budući da je novo stvaranje “obnovilo staro”, ono je obuhvatilo i subotu i njezino značenje. Ovim lukavim, ali neuvjerljivim teološkim zahvatom subota postaje privremena ustanova koja je bila “dana onom narodu [Židovima] kako bi znali početak i kraj stvaranja”.20

Ovakvo poimanje subote, kao vjesnika kraja prvog i početka drugog stvaranja, potpuno je strano Svetom pismu. Na primjer, tvrditi da je Bog počivanjem u subotu “od svih svojih djela želio reći da Njegovo djelo treba dovršiti što je On došao učiniti”21 pogrešno je prikazivanje pravog značenja božanskog otiositas - počinka. U izvještaju o stvaranju Božji subotnji počinak posebno simbolizira svršetak i savršenstvo stvaranja.22 Što je potaklo neke kršćane da stvore ovakav umjetan i nebiblijski nauk o dva uzastopna stvaranja? U svjetlu postojeće polemike, o kojima izvje štavaju dokumenti kao što su Didaskalije, izgleda da je povod za ovaj lukavi apologetski dokaz bila potreba da se opovrgne tvrdnja štovatelja subote kako je ona određena da bude uspomena na stvaranje.23

U ovoj polemici simbolika prvog dana očito je bila učinkovito oruđe za obranu novog dana bogoslužja od napada i pogana i kršćanskih štovatelja subote. Kršćani su poganima mogli objasniti da oni u dan Sunca ne obožavaju boga Sunca, već proslavljaju uspomenu na stvaranje svjetla i uskrsnuće Sunca Pravednosti, događaje koji su se zbili prvoga dana. Štovateljima subote su mogli pokazati da je prvi dan važniji od sedmog zato što taj dan proslavlja uspomenu na početak stvaranja, obljetnicu novog stvaranja i Kristovo uskrsnuće. Ovo nikako nisu bili jedini dokazi koji su promicani da se opravda štovanje nedjelje. Simbolika osmog dana pružila je još jednu vrijednu zbirku apologetskih tehnika za obranu nadmoći nedjelje nad subotom. Njih ćemo sada razmatrati da bismo stekli dodatni uvid u motive za prihvaćanje nedjelje.  

Osmi dan

Razmišljanja o značenju prvog dana već su nam dala do znanja kako je prvim kršćanima brojčana simbolika bila važna. Ova vrst simbolike, strana suvremenoj misli, ranim je kršćanskim propovjednicima i teolozima pružila praktične, a ipak duboke dokaze kojima su osvojili dobar dio kršćanskog svijeta. Budući da je subota bila sedmi dan židovskog tjedna, nedjelja se mogla smatrati, kao što tvrdi Gregorije Nazijanski (329.-389. g. po Kr.), “prvim danom u odnosu na one koji joj slijede i osmim danom u odnosu na one koji joj prethode.”24 Ovaj drugi naziv za nedjelju, kao što ćemo vidjeti, češće se koristi u kršćanskoj literaturi u prvih pet stoljeća od prvog.

Iracionalnost osmog dana u sedmodnevnom tjednu nije smetala antičkim narodima. Objašnjenje nudi u ono vrijeme rasprostranjeni običaj, koji je još i danas prisutan u zemljama kao što je Italija, prema kojem se tjedan računao inkluzivnim načinom brojenja od datog dana do istoga dana sljedećeg tjedna. Na primjer, Talijan će ove nedjelje zakazati sastanak za sljedeću nedjelju riječima: “oggi otto - danas osam dana,” a ne: “Sastat ćemo se od danas za tjedan dana”, budući da se računaju obje nedjelje. Prema istom načelu Rimljani su granicu svog osmodnevnog ciklusa nazivali “nundinum-deveti dan”. Nekoliko nagovještaja crkvenih otaca upućuju na zaključak da su se kršćani koristili metodom inkluzivnog računanja. Na primjer, Tertulijan (oko 160.-225. g. po Kr.) piše da su pogani slavili isti blagdan samo jednom godišnje, dok ga kršćani slave “svaki osmi dan”, to jest svake nedjelje.25

Činjenica da se nedjelja mogla smatrati osmim danom “u odnosu na one koji joj prethode”26 ne objašnjava zašto je taj naziv za nedjelju uživao veliku popularnost sve do petog stoljeća. Istraživanje njegova podrijetla nije jednostavan zadatak jer, kao što primjećuje A. Quacquarelli, “broj osam je crkvenim ocima davao građu za uvijek nova razmatranja”.27

Krštenje. W. Rordorf smatra da je “nedjelja bila povezana s brojem osam zato što se krštenje obavljalo nedjeljom, a znamo da je krštenje vrlo rano bilo povezano s brojem osam”.28 Premda je istina da se krštenje počelo smatrati ispunjenjem tipologije osmog dana obrezanja i osam duša spašenih od voda potopa, ipak ova povezanost nije uobičajena u spisima crkvenih otaca prije četvrtog stoljeća. Euzebije (oko 340. g. po Kr.) je, prema našem saznanju, prvi izričito objasnio da je “dan Gospodnji dan Spasiteljevog uskrsnuća kad se prema našem vjerovanju naše duše čiste. Tog su dana djeca simbolično obrezivana, a u stvarnosti se krštenjem čisti cijela duša rođena od Boga.”29

Ova tema kršteničkog uskrsnuća, utemeljena na tipologiji obrezanja i izvještaju o potopu, ponovno se javlja u četvrtom stoljeću u nekoliko tekstova,30 a dala je i povoda osmerokutnom obliku kršćanskih krstionica. Međutim, “mi smo u ovom trenutku”, kao što ističe J. Danélou, “daleko od njegova odnosa s nedjeljom”.31 U ranijim tekstovima osmi dan obrezanja i osam osoba spašenih od potopa prvenstveno su smatrani slikom Kristova uskrsnuća u nedjelju. Justin Mučenik (oko 100.-165. g. po Kr.), na primjer, tumači osam duša u korablji kao “simbol osmoga dana u koji se Krist pojavio kad je ustao iz mrtvih”.32 Ciprijan (oko 258. g. po Kr.) bezuvjetno odbacuje prijedlog da djecu treba krštavati osmog dana u skladu s drevnim običajem obrezanja jer, tvrdi on, “osmi dan, to jest prvi dan nakon subote, trebao je biti dan u koji nas je Gospodin trebao uskrisiti i oživiti i dati nam duhovno obrezanje”.33 Origen (oko 185.-254. g. po Kr.) slično smatra osmi dan simbolom Kristovog uskrsnuća, koji nam je dao neposredno i potpuno obrezanje, naime očišćenje svijeta krštenjem. On piše: “Prije dolaska dana Gospodina Isusa Krista u osmi dan cijeli svijet je bio nečist i neobrezan. Ali kad je došao osmi dan uskrsnuća, Kristovo uskrsnuće nas je odmah očistilo i uskrisilo.”34

U ovim tekstovima obrezanje se ne povezuje s nedjeljnim obredom krštenja, već sa samim događajem krštenja kojem se pripisuje sila očišćenja. Štoviše, krštenje se u ranoj Ckrvi nije obavljalo isključivo nedjeljom. Tertulijan (oko 160.-225. g. po Kr.) u svojoj raspravi O krštenju, premda preporučuje Pashu i dan Duhova kao najprikladnije vrijeme za krštenje, također priznaje da je “za krštenje prikladan svaki dan Gospodnji, svaki sat, svaki trenutak”.35

Svemirski tjedan. Još uvjerljivijim se čini objašnjenje da je naziv “osmi dan” nastao kao posljedica rasprostranjenih milenarističko-eshatolo ških razmišljanja o sedmodnevnom tjednu stvaranja, koji se pokatkad naziva i svemirski tjedan. U suvremenoj židovskoj apokaliptičkoj literaturi trajanje svijeta obično se dijelilo u sedam razdoblja (ili milenija) u kojem je sedmi obično predstavljao obnovljeni raj.36 Nakon isteka sedmog razdoblja osvanut će vječni novi eon koji se, premda se tako ne zove, odmah može smatrati “osmim danom”, budući da se nastavlja na sedmi.

Ovakvo razmišljanje bilo je uobičajeno i u kršćanskim krugovima.37 Na primjer, u Henokovim tajnama (staroslavenski prijepis apokrifne starozavjetne knjige koju su umetnuli židovski kršćani pred kraj prvog stoljeća) nalazimo ne samo shemu o sedam dana milenija,38 već i izričit naziv novog eona “osmi dan”: “I ja sam odredio i osmi dan, da bude prvi stvoreni dan nakon mog djela te da prvih sedam bude u obliku sedam tisuća, a da na početku osme tisuće nastupi vrijeme koje se ne računa, beskrajno, bez godina, mjeseci, tjedana, dana i sati.”39

Ovaj eshatološki simbol osmog dana kao tip novoga vječnog svijeta očito je odgovarao onim kršćanima koji su nastojali odbaciti subotu budu ći da im je to bilo dobro opravdanje njihova izbora da štuju nedjelju. U Barnabinoj poslanici (oko 135. g. po Kr.) nalazimo prvi primjer njegove uporabe. Ovdje se nauka Knjige Henokove u vezi sa svemirskim tjednom nakon kojeg slijedi osmi dan koristi u polemičku svrhu da se opovrgne subota i opravda štovanje nedjelje.40 Barnaba tumači značenje šestog dana stvaranja da “će Gospodin za šest tisuća godina privesti kraju sve stvari, jer je za Njega dan kao tisuća godina” (15,4). Sedmog će dana, objašnjava on, biti Kristov povratak kad će se okončati vladavina “Bezakonika, suditi bezbožnicima, promijeniti sunce, mjesec i zvijezde, i tada će on počinuti sedmoga dana”(15,5). Stoga, tvrdi on, u sadašnjem vremenu posvećenje subote je nemoguće, ali će se ostvariti u budućem dobu (sedmom tisućljeću) “kad više neće biti neposlušnosti jer će Gospodin stvoriti sve novo” (15,6-7). Barnaba završava s ponovnim pokušajem obezvređivanja štovanja subote u sadašnjosti, a dostojnom zamjenom za subotu smatra “osmi dan”: “Nadalje on im kaže: ‘Mlađake, subote... ne podnosim’. Vidite što on misli: ‘Meni nisu prihvatljive sadašnje subote, već ona koju sam načinio i kojom ću, nakon što sve uvedem u počinak, učiniti početak osmog dana, to jest početak novog svijeta.’ Zato mi štujemo i osmi dan s radošću, dan u koji je Isus ustao iz mrtvih i ukazavši se uzašao na nebo.”41

Na ovu svemirsko-eshatološku simboliku osmog dana kojom se koristi Barnaba da opravda štovanje nedjelje brojni crkveni oci neprekidno se vraćaju i produbljuju je. To svjedoči o raširenoj tradiciji koja je razmatrala trajanje svijeta pomoću svemirskog tjedna. Postojanje takvih razmatranja moglo je lako potaći izbor “osmog dana” jer je on kao simbol vječnosti nudio ne samo vrijedno opravdanje za štovanje nedjelje, već u polemici sa štovateljima subote i učinkovit apologetski dokaz.42 Zapravo, kao simbol vječnog novog svijeta osmi je dan nadilazio sedmi koji je simbolizirao tisućugodišnje kraljevstvo u ovom prolaznom svijetu.

Nastavak subote. Neki stručnjaci misle da ja nedjelja dobila naziv “osmi dan” jer je bila nastavak subotnjeg bogoslužja koje se produljilo i u nedjelju.43 Prema židovskom računanju prvi dan tjedna počinjao je u subotu uvečer sa zalaskom sunca. Svako bogoslužje nakon zalaska sunca moglo se smatrati nastavkom subotnjeg bogoslužja. Kršćani koji su se okupljali na bogoslužje subotom uvečer mogli su skovati naziv “osmi dan” da označe kako je njihovo bogoslužje nastavak subotnjeg bogoslužja. Barnaba predlaže ovu mogućnost. Primijetili smo da on zastupa osmi dan više kao nastavak eshatološke subote nego kao slavljenje uspomene na uskrsnuće. Upadljiva je iracionalnost budući da Barnaba opravdava štovanje osmog dana istim eshatološkim razlozima kojima je prethodno promicao ukidanje subote. Međutim, ovakvi napori upućuju na zaključak da se “osmi dan” (što podrazumijeva broj) u to vrijeme nije smatrao zamjenom, već dopunom suboti. Zamijetite da Barnaba kaže: “To je zato što mi štujemo i osmi dan.” Riječ “i” znači da je subota bila štovana usprkos naporima da se obezvrijedi.44 Stoga je moguće da je nedjelja u početku nazivana “osmi dan” jer, kao što realistično objašnjava J. Daniélou, židovski kršćani “koji su obdržavali subotu, sedmi dan, kao počinak za Židove, nakon subote su nastavljali židovsko bogoslužje s prepoznatljivim kršćanskim euharistijskim obredom. Kršćanska zajednica je ovo smatrala nastavkom subote, to jest sedmoga dana. Stoga je bilo sasvim prirodno da ga ona smatra osmim danom, premda je u kalendaru to i dalje bio prvi dan tjedna. A osjećaji koje su kršćani naslijedili prema judaizmu, čiji je subota bila simbol, mora da su pridonijeli učvršćivanju ovog obilježja.”45

Uzvišenost osmog dana. U sve snažnijem sukobu između Crkve, sinagoge i štovatelja subote osmi je dan odvojen od subote. Njegova bogata simbolika počela se široko koristiti prvenstveno u polemici da bi se dokazalo ispunjenje, zamjena i dokinuće judaizma i njegove subote, a time i nadmoć kršćanstva i njegove nedjelje. Da bi se ostvario ovaj cilj, proučavani su Stari i Novi zavjet u potrazi za dokazima (takozvani testimonia) koji bi ocrnili subotu i pružili neko teološko opravdanje za osmi dan. Barnabini spisi upućuju na zaključak da je ovaj proces počeo već u njegovo vrijeme. On ne samo da nastoji naći teološko opravdanje za osmi dan, već istodobno pokušava obezvrijediti štovanje subote citirajući, između ostalih, i Izaiju 1,13: “Prestanite mi nositi ništave prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive - ne podnosim zborovanja i opačine.” (15,8)

Barnabine početne napore da uzdigne osmi dan na uštrb sedmog nastavilo je nekoliko crkvenih otaca koji su ovu nauku obogatili novim testimoniama i potvrdama. Na primjer, Justin Mučenik (oko 100.-165. g. po Kr.), nalazi u Svetom pismu neke nove, zanimljive “dokaze” da pokaže kako “je osmi dan posjedovao neko tajnovito značenje za razliku od sedmoga dana”.46 Osmi dan obrezanja, osam osoba spašenih od potopa i možda petnaest lakata vode (sedam plus osam) koja se digla iznad najviše planine proizvoljno je protumačio kao sliku osmog dana i opravdanje za njegovo štovanje. S druge strane, spomenuli smo da Justin svodi osmi dan na obilježje židovskog nevjerstva. Da bi dokazao takvu postavku, on tvrdi da subota nije štovana prije Mojsija, da ju sam Bog nije obdržavao te da ju je nekoliko osoba u Starom zavjetu, poput svećenika, legitimno kršilo.47 Ovi “dokazi” postali su zajednička riznica iz koje su se u ovom sukobu koristili ne samo crkveni oci već i gnostičke sljedbe. Irenej (oko 130.-200. g. po Kr.) spominje skupinu znanu kao markozijanci koji su zastupali nauku “ogdoada” (osmog dana) ne dokazujući samo na temelju obrezanja i zapisa o potopu (što je već Justin uporabio) već i na osnovi činjenice da je David bio osmi sin, te tvrdnje da je tjelesni dio čovjeka navodno stvoren osmog dana. “Jednom riječju,” komentira Irenej, “bilo što da nađu u Svetom pismu što se može povezati s brojem osam, oni to tumače kao ispunjenje tajne ogdoada.”48

Gnostici su, zapravo, kao što ističe J. Daniélou, “bili odlučni neprijatelji judaizma, bili su poneseni ovim motivom [osmog dana]”49 budući da im je on davao pravo da ukinu “židovsku” subotu. Međutim, oni su zamijenili židovsko kršćansko eshatološko gledište osmog dana kao simbola vječnog kraljevstva koje će doći s gledištem kozmološkog i eshatolo škog svijeta počinka i vječnosti koji se nalazi iznad ovog svijeta sedmica. Oni su razvili ovo tumačenje spajanjem Pitagorine ideje o sedam nebeskih svodova koje obavija osmo, nepomično nebo, i ugleda što su ga kršćani pripisivali osmom danu.50 Tako je za gnostike nedjelja postala simbol potpunog i savršenog života koji ovdje dolje mogu postići “duhovni“ ljudi. Teodot oslikava ovo u tekstu o kojem izvještava Klement Aleksandrijski (oko 150.-215. g. po Kr.): “Duhovni ljudi počivaju u dan Gospodnji, osmoga dana, koji se naziva dan Gospodnji.”51 Ovdje je dan Gospodnji poistovjećen s osmim danom da označi onostrano kraljevstvo u kojem prebivaju duše duhovnih osoba.

Ovu heretičku misao nalazimo kod Klementa Aleksandrijskog, jednog od najliberalnijih umova kršćanske antike. U komentaru na ulomak iz Ezekiela 44,26 o svećenicima: “pošto se nakon toga koji očisti, neka mu se broji sedam dana” a osmog se dana prinose žrtve, Klement na nepristran način iznosi općeprihvaćena značenja koja su se pripisivala brojevima sedam i osam. Prvi broj, objašnjava on, prikazuje sedam razdoblja svijeta ili sedam neba ili sadašnje stanje promjene i grijeha. Drugi broj, s druge strane, simbolizira najuzvišeniji počinak u budućem svijetu ili Božje kraljevstvo ili stanje nepromjenjivosti i bezgrešnosti.52

Usprkos svom sinkretističkom razmišljanju Klement očituje jasno neprijateljstvo prema broju sedam, simbolu subote. Zapravo, on ga smatra “brojem bez majke i djece”. Broj osam, s druge strane, ne samo da posjeduje ugledne osobine, već je to, prema Klementu, dan koji je Gospodin stvorio i koji svi ljudi trebaju slaviti.53

Ako se sada vratimo glavnoj struji kršćanstva, primijetit ćemo da se sedmi i osmi dan tumače više eshatološki nego kozmološki. Još nekoliko praktičnih značenja uzeto je iz Svetog pisma i svijeta prirode. Funkcija svih ovih tumačenja očito je polemička, a svrha im je da, kao što primjećuje F. A. Regan, “istaknu nadmoćnost dana Gospodnjeg nad subotom te da se sedmi dan ispunio u ovom osmom danu”.54

Irenej predlaže Barnabinu milenijsku shemu kojom se sedmi dan tumači kao simbol suda i svijeta koji će doći, a osmi kao simbol vječnog blaženstva.55 On, kao i Justin, suboti daje stvarno značenje u sadašnjosti, naime, ustrajnost u službi Bogu tijekom cijelog života i uzdržavanje od zla.56

Origen (oko 185.-254. g. po Kr.) nastavlja Irenejevu tradiciju ograni čavajući subotu na duhovnu dimenziju, ali se razlikuje od njega u svom eshatološkom tumačenju. Suprotno tradiciji Zapada koja je sedam dana tumačila kao sedam tisućljeća u povijesti svijeta, Origen, dosljedan istočnoj predaji, broj sedam smatra simbolom sadašnjeg doba, a broj osam simbolom budućeg svijeta: “Broj osam, koji u sebi sadrži silu uskrsnuća, slika je svijeta koji dolazi, kao što je broj sedam simbol sadašnjeg svijeta.”57 Premda Origen pristupa sukobu oko ova dva dana na filozofsko-gnostički način, ne treba zanemariti njegovu namjeru da ocrni sedmi i umjesto njega uzidgne osmi dan. U istom Tumačenju psalma 118. on prikazuje sedmi dan kao simbol tvari, nečistoće i neobrezanja, dok osmi dan smatra simbolom savršenstva, duhovnosti i očišćenja novim obrezanjem koje pruža Kristovo uskrsnuće.58

Ciprijan, biskup Kartage (258. g. po Kr.), neopterećen pretjeranim  alegoriziranjem ili milenarističkim spekulacijama osmi dan smatra “prvim i uzvišenijim od subote - id est post sabbatum primus et dominus” koji ispunjava ujedno i štovanje subote i obred obrezanja. Osmi dan “nadilazi u simbolici - praecessit in imagine” [broj] sedam, stoga je on ispunjenje subote i uzvišeniji je od nje.59

U djelu Sirske didaskalije (oko 250. g. po Kr.) inkluzivnim računanjem od subote do subote na neobičan se način dolazi do osmog dana: “Ali broji se od subote do subote uključujući obje subote i tako nastaje osam [dana] te se dolazi do ogdoada koji je više nego subota, najprvi dan u tjednu.”60 Netko se može pitati kako je pisac mogao opravdati primjenu ovoga naziva na nedjelju kad je, ako se i inkluzivno računa od subote do subote, osmi dan još uvijek subota. Možda je i sam pisac bio svjestan svoje nerazboritosti, jer kad dokazuje prevlast nedjelje nad subotom, isključivo se koristi simbolikom prvog dana. Zapravo, on tvrdi da je prvi dan stvoren prije sedmog, da simbolizira stvaranje, da zakon o prvorođencima ističe njegov ugled i da je prorečeno kako će on zauzeti mjesto sedmog dana jer je rečeno: “Prvi će biti posljednji.” Da bi se subota dodatno obezvrijedila, Didaskalije iznose i tradicionalne dokaze da patrijarsi i pravednici prije Mojsija nisu obdržavali subotu te da ni sam Bog ne dokoliči subotom. On onda zaključuje još jasnije i naglašenije od Barnabe da je “subota stoga slika [konačnog] počinka koji obilježava sedam tisuća [godina]. Ali Gospodin, naš Spasitelj, kad je trebao doći, ispunio je sliku i... uništio ono što ne može pomoći.”61

Hilarije, biskup poitierski (oko 315.-367. g. po Kr.), klasični je primjer naučitelja koji osmi dan jasno prikazuje kao nastavak i ispunjenje subote. On piše: “Premda je ime i štovanje subote uspostavljeno sedmoga dana, mi [kršćani] slavimo blagdan savršene subote osmog dana u tjednu, koji je ujedno i prvi.”62 On kasnije tumači petnaest hvalospjeva iz Psalama kao “nastavak sedmog dana iz Starog zavjeta i osmog dana Evanđelja pomoću kojih se uzdižemo do svetih i duhovnih stvari.”63

Viktorinije, biskup ptujski u Štajerskoj (oko 304. g. po Kr.), u svojoj kratkoj raspravi O stvaranju svijeta posvećuje posebnu pozornost značenju sedmog i osmog dana. On istražuje i sintetizira sve moguće uporabe broja sedam, ali nalazi da taj broj govori samo o trajanju ovog sadašnjeg svijeta, o ispunjenju Kristovog utjelovljenja i “sedmom tisućljeću kad će Krist vladati sa svojim izabranicima”. Osmi dan, naprotiv, koji on nalazi u naslovu “šestog psalma... doista je osmi dan toga budućeg suda koji seže dalje od ovog ustroja koji je povezan s brojem sedam.” Zbog ove podređenosti subotu su, prema Viktoriniju, prekršili Mojsije kad je zapovjedio “obrezanje kad se navrši osam dana”, Jošua kad je u subotu “zapovjedio sinovima Izraelovim da obilaze jerihonske zidove”, Matatija kad je “ubio Antiohovog prefekta”, a naposljetku i Krist i Njegovi učenici.64

Što je potaklo ovakvo sustavno obezvređivanje subote da bi se uzveli čao osmi dan takvim bizarnim i iracionalnim dokazima? Viktorinije nas ne ostavlja u dvojbi da je to bio sračunat pokušaj da se kršćani silom otrgnu od obožavanja subote. Na to upućuju ne samo nevjerojatni dokazi koji su smišljeni u prilog nedjelje a protiv subote, već i izričita zapovijed posta u subotu kako kršćani “ne bi ostavili dojam da štuju subotu sa Židovima jer sam Krist, Gospodar subote, kaže preko svojih proroka da je ‘njegova duša mrzi’”.65

Ambrozije, milanski biskup (oko 339.-397. g. po Kr.), iznova predla že nekoliko tradicionalnih tumačenja simbola sedmog i osmog dana dok istodobno ovom sukobu dodaje vlastite praktične dokaze. Na primjer, on tvrdi da je “subota simbol drevnog načina života utemeljenog na posvećenju zakona”, dok osmi dan prikazuje novi način života “posvećen Njegovim [Kristovim] uskrsnućem”.66 Za Ambrozija osmi dan kršćana počinje ovdje na zemlji, budući da je “sedmo razdoblje svijeta završilo, a otkrivena je milost osmog dana koja čini da više nismo od ovog svijeta, već onoga odozgo”.67 Međutim, potpuni počinak osmog dana, koji je “Isus svojim uskrsnućem otkupio za svoj narod”, prema Ambroziju, “ne može se naći na zemlji, već na nebu”.68

U svom Pismu Horonciju Ambrozije uspoređuje naravno i nadnaravno rođenje da dokaže nadmoć osmog dana. Novorođenče rođeno sa sedam mjeseci suočit će se s teškoćama, ali dijete koje se oporavi osmog dana naslijedit će kraljevstvo nebesko.69 Nakon toga Ambrozije zagonetno kaže da se u “sedmom” nalazi ime, a u osmom “plod” Duha Svetog.70 Starozavjetni ulomci kao što je Prpovjednik 11,2: “Podijeli sedmorici ili osmorici...” i Psalam 118,24: “Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu!”, kao i obred obrezanja reinterpretiraju se kao proročanstva i predslike osmog dana.71 Ambrozije, kao i raniji crkveni oci, također vjeruje da je “Bog unaprijed uspostavio drugi dan... jer su Židovi s prijezirom odbacili zapovijedi svog Boga”.72 On poziva kršćane da ostave sedmi dan, simbol sedmog doba svijeta koje je završeno te da uđu u milost osmoga dana koji je slikovito prikazan u Starom zavjetu, a uspostavljen je Kristovim uskrsnućem i znači ispunjenje i nastavak subote.73

Jeronim (oko 342.-420. g. po Kr.), kao i njegov suvremenik Ambrozije, vidi u sedmom i osmom danu simbol prijelaza sa Zakona na Evanđelje: “Budući da je broj sedam ispunjen, mi sada po evanđelju ulazimo u osmi.”74 Stoga je za Jeronima štovanje subote znak nazadovanja pa objašnjava (aludirajući na Propovjednika 11,2) da su “Židovi vjerom u subotu dali sedmi dio, ali nisu dali osmi jer su poricali uskrsnuće dana Gospodnjeg”.75

Augustin (354.-430. g. po Kr.) predstavlja možda krajnji spekulativni napor zapadnih otaca da protumače sedmi i osmi dan eshatološki i mistično. Premda je njegova rasprava o ovom problemu dobrim dijelom lišena polemičnog tona i osvaja čitatelja velikom oštroumnošću svojega duha, subota još uvijek zadržava privremenu i podređenu ulogu koja svoje ispunjenje nalazi u osmom danu. Prije Kristovog uskrsnuća, tajna osmog dana, prema Augustinu, “nije bila skrivena od patrijaraha, ... već je bila zaključana, skrivena i naučavana samo kao štovanje subote.”76 On, kao I njegovi prethodnici, u kršteničkim simbolima obrezanja i potopa vidi sliku osmog dana. On jasno povezuje osam osoba spašenih od potopa s osmim danom govoreći da su oni “ista stvar prikazana na različite načine različitim znakovima, kao što bi mogla biti i različitim riječima”.77

Augustinovo naučavanje o osmom danu, kao što to uvjerljivo dokazuje C. Folliet, neodvojivo je od naučavanja o suboti.78 Slijedeći zapadnu milenarističku tradiciju Ireneja, Hipolita, Tertulijana i Viktorinija,79 on tuma či da tjedan stvaranja prikazuje sedam razdoblja svjetske povijesti nakon kojih slijedi osmi dan, novo vječno doba. Augustin se u početku držao jasne razlike eshatološkog značenja sedmog i osmog dana. Na primjer, on piše da “osmi dan označuje novi život na kraju doba, a sedmi dan označuje budući počinak svetaca na ovoj zemlji”.80 Augustin je kasnije, što je posljedica intenzivnog i zrelog razmišljanja, odbacio rasprostranjeno materijalisti čko razumijevanje sedmog tisućljeća kao vremena tjelesnog uživanja svetaca na ovom svijetu, već je odmor sedmoga dana povezao s vječnim osmim.81

Međutim, osmi dan za Augustina ne znači samo povijesni kontinuitet i vrhunac eshatološke subote, već i mistični napredak duše prema unutarnjem svijetu mira. U ovom slučaju subota koju “kršćani štuju duhovno uzdržavajući se od svakog ropskog posla, to jest, od svakog grijeha” simbolizira duhovni “mir i čistu savjest”, dok osmi dan označuje veći vječni mir koji očekuje svete.82 Tako za Augustina osmi dan sažeto prikazuje ispunjenje subote kao povijesnog promatranja stvari i unutarnje stvarnosti.

Papa Grgur Veliki (oko 540.-604. g. po Kr.), posljednji veliki nau čitelj Latinske crkve, pruža možda konačni primjer spekulativnih i prakti čnih napora da se simbolika osmog dana koristi za dokazivanje nadmo ćnosti nedjelje nad subotom. Papa javno ukorava neke kršćane koji štuju subotu i promiču uzdržavanje od rada subotom. On piše u svom pismu: “Izviješten sam da su neki ljudi opakog duha među vama posijali sjeme iskvarenog učenja protivnog svetoj vjeri zabranjujući obavljanje bilo kakvog posla subotom. Što da kažem o takvim ljudima osim da su oni propovjednici Antikrista? ... Zbog toga mi prihvaćamo i štujemo na duhovan način ono što je napisano o suboti. Jer subota znači počinak i mi imamo istinsku subotu, samog Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista.”83

Da bi našao potporu za osmi dan, Grgur upućuje na tradicionalnu uputu iz Propovjednika 11,2: “Podijeli sedmorici ili osmorici”, tumačeći to kao sliku dana Kristovog uskrsnuća “jer je On zaista ustao u dan Gospodnji koji je osmi dan nakon stvaranja budući da slijedi nakon sed mog dana, subote.”84 Kao još jedno starozavjetno proročanstvo kojim se proriče osmi dan Papa spominje sedam žrtava koje je Job prinio osmog dana nakon posta za svoje sinove i kćeri. On objašnjava: “Izvještaj upućuje na zaključak da je blaženi Job, kad je prinosio žrtve osmog dana, slavio misterij uskrsnuća... i služio Gospodinu zbog nade u uskrsnuće.”85

Grgur također uvodi novo i zanimljivo eshatološko tumačenje sedmog i osmog dana promatrajući kršćanski život kao da je to sam Kristov život: “Ono što je sam predivni Spasitelj iskusio na sebi, doista prikazuje ono što i mi doživljavamo tako da i mi, kao On, doživljavamo žalost u šestom, počinak u sedmom i slavu u osmom danu.” Stoga šesti dan prikazuje život “obilježen žalošću i bolnim mučenjem”. Subota označuje čovjekov počinak u grobu kad “duša slobodna od tijela nalazi počinak”. Osmi dan simbolizira “tjelesno uskrsnuće iz mrtvih i radost zbog slavnog ponovnog sjedinjenja duše s tijelom”. Na kraju Grgur zaključuje s maglovitom aluzijom na dan Sunca izjavljujući da nam “osmi dan otvara prostranstvo vječnosti po svjetlu koje slijedi nakon sedmog dana.”86

Ova svjedočanstva otkrivaju kontinuitet u uporabi bogate simbolike osmog dana. Izgleda da je tome glavni razlog da se dokaže kako je nedjelja ispunjenje i kontinuitet subote. Spomenuli smo da je velik broj nedokazanih tvrdnji izveden iz Svetog pisma, i iz tadašnjih kalnedarskih spekulacija i svijeta prirode da bi se dokazala prednost osmog dana, nedjelje, pred sedmim danom, subotom.

Odvajanje naziva “osmi dan” od nedjelje. S početkom četvrtog stolje ća javlja se novi trend kojim se brojčana simbolika osmog dana sve manje primjenjuje na nedjelju i sve se manje koristi kao polemički dokaz, a više kao pedagoško sredstvo. Ona se, s jedne strane, koristi da se među kršćanima očuva eshatološko očekivanje i da ih se time sačuva od ropstva materijalizmu. S druge strane, ovaj naziv se čuva i koristi kao simbol uskrsnuća jer, kao što dobro primjećuje J. Daniélou, on je omogućio da se “uspostavi veza između starozavjetnih tekstova u kojima se spominje broj osam i uskrsnuća i da se ovi ulomci protumače kao proročanstva o uskrsnuću”.87 Ovaj novi trend posebno je prisutan na Istoku. Na primjer, tri kapadočka crkvena naučitelja, premda se opširno bave simbolikom osmog dana, izbjegavaju primjenjivati ovaj naziv i njegovo značenje na nedjelju. 88 Oni radije usmjeravaju svoju pozornost na dublji eshatološki smisao i značenje osmog dana za sadašnji život.

Bazilije, biskup cezarejski (oko 330.-379. g. po Kr.), smatra osmi dan koji je, kaže on, “izvan razdoblja od sedam dana” slikom “budućeg života”.89 Međutim, on više voli utvrditi značenje svijeta koji će doći na temelju broja “jedan” nego broja “osam”. On ovo čini povezujući “monadu “ iz grčke misli s biblijskim “jedan” koji izvodi iz izvornog dana stvaranja, dokazujući da tjedan koji se neprekidno vraća na početak (prvi dan) nema početka ni kraja i stoga je on slika vječnosti.90 Zbog ovog značenja koje, prema Baziliju, izražava i broj “jedan” i broj “osam”, “Crkva uči svoju djecu da stojeći kazuju svoje molitve nedjeljom tako da mi, neprekidnim podsjećanjem na vječni život, ne zanemarimo sredstva koja su nam potrebna da to ostvarimo”.91 Ovo je jedini slučaj gdje se značenje broja osam povezuje sa stajanjem za vrijeme molitve nedjeljom. Vidjet ćemo da ova nauka nije privukla sljedbenike.

Gregorije Nazijanski (329.-389. g. po Kr.), Bazilijev suvremenik, ne rabi osmi dan, koji po njemu “upućuje na budući život”, da potakne na štovanje nedjelje, već na “činjenje dobrih djela dok smo još ovdje na zemlji”.92 Ova je sklonost još izrazitija kod drugog kapadočkog crkvenog naučitelja, Gregorija iz Nisse (oko 330.-395. g. po Kr.), Bazilijeva mlađeg brata. Premda je napisao raspravu O ogdoadu, on, kao što primjećuje F. Regan, “nigdje ne govori o danu Gospodnjem”.93 On kao filozof definira osmi dan platonskim izrazima kao buduće doba koje nije podložno ni povećavanju ni promjeni” i koje ne “podnosi ni preinake ni promjene”.94 Kao mistik, on osmi dan smatra “budućim dobom prema kojemu je usmjeren unutarnji život”.95 Dok tumači osmo blaženstvo, značenje osmog dana nalazi u starozavjetnom obredu očišćenja i obrezanja koje mistično obja šnjava kao “povratak čistoći čovjekove naravi koja je uprljana grijehom... i skidanje odumrle kože”, simbola smrtnog i tjelesnog života.96 Gregorije stoga u značenju broja “osam” ne nalazi polemičke dokaze kojima poziva na štovanje nedjelje umjesto subote, već simbol vječnog i duhovnog života koji je već ovdje počeo. Njegovo izbjegavanje da poveže broj osam sa štovanjem nedjelje možda se može objasniti njegovim gledi štem (koje je prevladavalo na Istoku) da subota i nedjelja nisu neprijatelji, već braća: “Čijim očima gledaš na dan Gospodnji da ste obeščastili subotu? Možda vi ne uzimate u obzir da su ova dva dana braća, i ako povrijediš jedan, vrijeđaš i drugi?”97

Kapadočko odvajanje eshatološkog značenja osmog dana od obrednog štovanja nedjelje potvrđuje iznenađujuća izjava Ivana Zlatoustog (oko 347.-407. g. po Kr.), carigradskog biskupa. On u svojoj drugoj raspravi De compunctione daje zapanjujuću izjavu: “Što je, onda, osmi dan, nego veliki i očit dan Gospodnji koji gori kao slama i koji čini da sile s visine drhte? Pismo ga naziva osmi dan upućujući na promjenu stanja i uvođenje budućeg života. Doista, sadašnji život je samo jedan tjedan koji počinje s prvim, a završava sa sedmim danom prolazeći uvijek iznova kroz isti odsječak, vraćajući se na isti početak i idući istom kraju. Zbog ovog razloga nitko ne zove dan Gospodnji osmim danom već samo prvim danom. Doista, niz od sedam ne obuhvaća broj osam. Ali kad se sve ovo okonča i nestane, tada će nastati osmi dan.”98

Ova izjava Ivana Zlatoustog označuje vrhunac razvoja eshatološkog tumačenja osmog dana koji u određenoj mjeri sažeto prikazuje promjenjivost koja je pratila rađanje i razvoj štovanja nedjelje. Samo ime “osmi dan” i eshatološko značenje što se na nj odnosi, koje su najprije Barnaba, a kasnije i crkveni naučitelji koristili da opravdaju vrijednost i uzvišenost nedjelje nad subotom, sada su formalno i izričito opovrgnuti budući da je nestao njihov razlog postojanja.99 Osmi dan je zadržan isključivo kao simbol doba koje će doći i kao simbol uskrsnuća. Potraga za starozvajetnim tekstom koji sadrži broj osam ili petnaest (sedam plus osam) nastavlja se, ali ne više da bi se dokazalo kako “osmi dan posjeduje tajnovitije značenje koje sedmi nema”,100 već da su proroci slikovito prikazali i prorekli događaj uskrsnuća (bez obzira je li to Kristovo uskrsnuće, ili kršteničko ili eshatološko uskrsnuće).101

Iz ovog sažetog pregleda uporabe naziva “osmi dan” u ranom kršćanstvu proizlazi nekoliko značajnih zaključaka u vezi s podrijetlom nedjelje.

Činjenica da se doktrina prvog dana javlja najprije u protužidovskim polemičkim spisima kao što su Barnabina poslanica i Razgovor s Trifonom te da je ona često korištena kao apologetsko oruđe da se dokaže nadmoćnost nedjelje nad subotom ukazuje, prvo, da se štovanje nedjelje javilo kao osporavana novina, a ne kao neprijeporna ustanova uspostavljena od strane apostola. Očito je manjina koja je štovala subotu izazvala ovu polemiku (većinom židovski kršćani) i odbila prihvatiti novi dan bogoslužja. Uočili smo da na to ukazuju i sama razmišljanja o eshataološkoj nadmoći osmog dana nad sedmim, budući da su ove prepirke imale smisla samo u polemici između Židova i židovskih kršćana. U ovim krugovima u kojima su subota i svemirski tjedan igrali važnu ulogu, protivljenje novom danu bilo je dovoljno snažno da izazove pojavu polemičkih dokaza o osmom danu kako bi se opovrgle tvrdnje poklonika subote.

Čitav niz dokaza uzet iz apokaliptičke literature, Svetog pisma, filozofije i svijeta prirode da bi se dokazalo prvenstvo osmoga dana nad sedmim nameće zaključak da su značajni segmenti kršćana koji su držali subotu neprekidno dovodili u pitanje vrijednost štovanja nedjelje.102 Međutim, u sukobu oko ova dva dana simbolika osmog dana bila je učinkovito apologetsko sredstvo jer je mogla opravdati nedjelju na različitim osnovama. Kao osmi, eshatološki dan, nedjelja se mogla obraniti u židovskim i judeo-kršćanskim apokaliptičkim krugovima kao simbol novoga svijeta, nasuprot suboti koja je značila samo zemaljsko tisućljeće. Kao gnostički ogdoad nedjelja je mogla značiti počinak duhovnih bića u onostranom vječnom svijetu koji se nalazi iznad prolaznog svijeta broja sedam. Zahvaljujući biblijskom broju osam koji su crkveni oci našli u nekoliko starozavjetnih motiva (kao što je obrezanje koje se vršilo osmoga dana, osam duša spašenih od potopa, petnaest lakata potopnih voda iznad najvi še planine - sedam plus osam, naslov psalama 6 i 11 “za osmi dan”, petanest hvalospjeva u Psalmima - sedam plus osam, riječi iz Propovjednika 11,2: “Podijeli sedmorici ili osmorici”, i drugi), nedjelja se može pratiti unatrag do “proročanstava” Starog zavjeta. Zaodjenut takvim “proročkim” autoritetom, osmi dan je mogao “legitimno” značiti ispunjenje vladavine zakona koju je navodno simbolizirala subota i uvođenje kraljevstva milosti koje tumači nedjelja. Jeronim je ovo gledište dobro izrazio riječima: “Budući da se broj sedam ispunjava, mi se sada uzdižemo k Evanđelju po broju osam.”103

Čini se da naziv “osmi dan”, koji su kršćani skovali vrlo rano, u određenoj mjeri pokazuje način i uzroke podrijetla nedjelje. On upućuje na to da se održavanje bogoslužja nedjeljom pojavilo vjerojatno “kao produ žetak bogoslužja subotom”104 koje se u početku održavalo subotom uvečer. Kasnije, zbog postojeće potrebe da se kršćani razlikuju i odvoje od Židova, bogoslužje je očito bilo preneseno sa subote uvečer na nedjelju ujutro.105 Premda ovaj prijenos nismo mogli dokumentirati, držimo da ga činjenica da je uvođenje bogoslužja nedjeljom izazvalo sukob dovoljno potvrđuje, a posebno polemička uporaba simbolike osmog dana koja se razvila iz apokaliptičkih, gnostičkih i biblijskih izvora da bi se dokazala nadmoćnost nedjelje nad subotom. Našli smo i izravne dokaze o postojanju sukoba oko ova dva dana u činjenici da su naziv i značenje osmog dana odvojeni od nedjelje i isključivo zadržani kao simbol Kristovog uskrsnu ća kad je sukob oko subote i nedjelje jenjavao.106

Zaključak. Ovaj sažeti pregled različitih ranokršćanskih motiva za štovanje nedjelje ukazuje da je novi dan bogoslužja uveden u ozračju sukoba i nesigurnosti. Sama uspomena na uskrsnuće, koja je s vremenom postala dominantan razlog za štovanje nedjelje, u početku je igrala drugorazrednu ulogu. Nasuprot tomu, velika važnost koja se pripisivala simbolici prvog i osmog dana upućuje na polemiku koja je pratila uvođenje štovanja nedjelje. Izgleda da su kršćani iz neznaboštva, zbog prijeke potrebe da se odvoje od Židova i njihove subote, prihvatili časni dan Sunca budući da on pruža prikladno vrijeme i simboliku za slavljenje uspomene na značajna božanska djela koja su se zbila toga dana, kao što su stvaranje svjetla i uskrsnuće Sunca Pravednosti. Ova je novina izazvala sukob s onima koji su zastupali nepovredivost i uzvišenost subote. Kako bi se utišalo ovo protivljenje, vidjeli smo da je uvedena i široko korištena simbolika prvog i osmog dana budući da su oni pružali uvjerljive apologetske dokaze za obranu vrijednosti i prvenstva nedjelje. Nedjelja je, kao prvi dan, mogla imati prednost pred subotom jer se njome slavila uspomena na i prvo i na drugo stvaranje koje se odigralo prigodom Kristovog uskrsnuća. Nedjelja je kao osmi dan mogla biti nastavak, ispunjenje i zamjena subote, na ovom svijetu i eshatološki.

Završavajući ovaj pregled teologije nedjelje u ranom kršćanstvu moramo ponoviti pitanje koje smo postavili na početku poglavlja, naime, odražavaju li najranija teološka opravdanja štovanja nedjelje biblijskoapostolski nauk ili su to nedokazane tvrdnje nastale zbog određenih okolnosti? Ne trebamo, na primjer, gubiti vrijeme da bismo ispitali ispravnost raznih dokaza koji su nastali iz brojčane simbolike prvog i osmog dana niti trebamo provjeravati često smiješna svjedočanstva u kojima se poziva na Stari zavjet da bi se dokazalo kako je osmi dan uzvišeniji od sedmog. Sama činjenica da su štovatelji nedjelje odavno odbacili ne samo u početku popularni naziv “osmi dan”, već i cijeli niz dokaza koji su se temeljili na pojmovima kao što su stvaranje svjetla, novi svijet, osmi dan u koji je vršeno obrezanje, osmi dan očišćenja, osam duša spašenih od potopa, Propovjednik 11,2, naslov 6. psalma i druge, znači neizrečeno priznanje da se takvi dokazi ne mogu opravdati zdravom biblijskom egzegezom i teologijom.

Što je s motivom uskrsnuća koji je s vremenom postao glavni razlog za štovanje nedjelje? Nije li to vrijedan razlog za obdržavanje bogoslužja nedjeljom, a ne subotom? Na ovo ćemo pitanje odgovoriti u završnom poglavlju. U retrospektivnom pregledu podrijetla nedjelje razmotrit ćemo kakav je odraz rane kršćanske teologije nedjelje na suvremeni problem štovanja nedjelje.

_________________________