< 9. Poglavlje

Sadržaj

Dodatak >

10. Poglavlje

OSVRT I PREGLED

Napomene

U uvodu u našu studiju postavili smo nekoliko ključnih pitanja: koji su biblijski i povijesni razlozi za štovanje nedjelje? Može li se nedjelja smatrati opravdanom zamjenom za subotu? Može li se netko s pravom pozivati na četvrtu zapovijed da bi naredio štovanje nedjelje? Treba li se nedjelja smatrati satom bogoslužja ili Gospodnjim svetim danom počinka? Na početku smo ustvrdili da je, želimo li odgovoriti na ova pitanja i tako uobličiti valjana teološka polazišta potrebna za rješavanje gorućeg problema sveopćeg nepoštovanja nedjelje, prijeko potrebno utvrditi i biblijsku osnovu i povijesni razvoj ovoga blagdana. Vjerujemo da je ovo provjeravanje bilo opravdano kršćanskim uvjerenjem kako se svaki zaključak koji se odnosi na dan Gospodnji mora zasnivati na biblijskom autoritetu prema kojemu se uspoređuje povijesni razvoj ranoga kršćanstva.

Stigavši do kraja našega povijesnog istraživanja, sažeto ćemo prikazati njegove rezultate i razmotriti njihov dublji smisao za goruća pitanja današnjice. Svjesni smo da zaključci koji su izašli na vidjelo tijekom ove studije, premda su posljedica iskrenih i objektivnih napora, ipak počivaju na neizbježnoj osobnoj interpretaciji raspoloživih dokaza. Stoga će kriti čka prosudba naposljetku ili potvrditi ili dovesti u pitanje njihovu vrijednost. Ipak, ostaje činjenica da su naši zaključci posljedica ozbiljnih napora u razumijevanju i tumačenju dostupnih izvora. Čitateljima je na prethodnim stranicama iznijeta opširna rasprava i jasni razlozi za svaki pojedini zaključak koji ćemo sada podastrijeti.

Raščlamba obilne građe o suboti u evanđeljima otkrila je, prvo, veliko poštovanje prema suboti u židovskim i ranokršćanskim krugovima. Pokazali smo da evanđelja svjedoče da Krist zapovijed o suboti nije “gurnuo u pozadinu” niti “jednostavno ukinuo”,1 kao što neki tvrde, da bi utro put za novi dan bogoslužja, već je obogatio njezino značenje i svrhu ispunjavaju ći njezinu mesijansku tipologiju. Isus to nije učinio samo navješćuju ći da je cilj Njegova otkupiteljskog poslanja ispunjenje obećanja o oslobođenju subotnjeg vremena (Luka 4,18-21), već i provodeći svoj program subotnjih reformi. Spomenuli smo da je Gospodin namjerno radio subotom usprkos uvriježenim rabinskim ograničenjima kako bi otkrio istinski smisao subote u svjetlu svog djela otkupljenja: proslavljati uspomenu na božanske blagoslove spasenja, posebno očitovanjem ljubavi i milosrđa prema drugima.

Da bi subotu učinio trajnim simbolom svojih otkupiteljskih blagoslova, saznali smo da je Krist poistovjetio svoju službu subotom sa službom svećenika, čiji je posao u hramu subotom bio opravdan zbog njegove otkupiteljske naravi. Krist je kao istinski Hram i Svećenik intenzivirao svoju službu spasenja (Marko 3,4-5; Matej 12,1-14; Ivan 5,17; 7,23; 9,4) kako bi grešnici koje Sotona “drži svezane” (Luka 13,36) mogli iskusiti i sjećati se subote kao uspomene na svoje otkupljenje. Da je apostolska zajednica razumjela ovo prošireno značenje i svrhu subote potvrđuju ne samo zapisi u evanđeljima o Kristovim govorima i iscjeljenjima u subotu, već i u Hebrejima 4 gdje je subota prikazana kao trajan simbol blagoslova spasenja koji vjerom stoji na raspolaganju svim vjernicima.

Međutim, cilj naše studije nije bio pratiti teološki razvoj i obdržavanje subote među ranim kršćanima, već utvrditi povijesni nastanak štovanja nedjelje. Ipak, tijekom istraživanja biblijskih i povijesnih podataka u vezi s prvom kršćanskom zajednicom u Jeruzalemu i tragova štovanja nedjelje, našli smo nepobitni dokaz da su i članstvo i vodstvo matične crkve kršćanstva uglavnom bili židovski obraćenici koji su bili duboko privrženi židovskim vjerskim ustanovama kao što je štovanje subote. Uvjerljive dokaze pružila je nazarejska sljedba, skupina koja izravno potječe iz prve jeruzalemske zajednice. Oni su, kao što smo vidjeli, nastavili štovati isključivo subotu nakon 70. g. po Kr. što je bila jedna od njihovih osebujnih oznaka te su time dokazali da se promjena subote u nedjelju nije zbila među prvim palestinskim, židovskim kršćanima.

Pomno smo ispitali tri novozavjetna teksta (1. Korinćanima 16,1-2; Djela 20,7-11; Otkrivenje 1,10) koji se najčešće navode kao dokaz da se nedjelja štovala u apostolsko doba. Međutim, mi smo pokazali da oni nemaju dokazne vrijednosti o održavanju nedjeljnih bogoslužja. Prvi jasan, ali stidljivi nagovještaj o nedjelji nalazi se u Barnabinoj poslanici (15. pogl.). Pisac poslanice ne spominje okupljanja niti bilo kakvo euharistij sko slavlje, već samo to da su kršćani proveli osmi dan radujući se jer je to bio produžetak eshatološke subote i sjećanje na uskrsnuće. Budući da je Barnaba živio u prijelomnim trenucima kad je car Hadrijan (117.-138. g. po Kr.) uveo oštre i represivne mjere protiv Židova zabranivši njihove vjerske obrede, a posebno štovanje subote, provjerili smo nije li se možda štovanje nedjelje po prvi put pojavilo u to vrijeme.

Vidjeli smo da su i vanjski pritisci i unutarnje potrebe potakli mnoge tadašnje kršćane na odlučno odcjepljenje od Židova. Postojanje otvorenog sukoba između Židova i carstva učinilo je nužnim da kršćani razviju vlastitu prepoznatljivost kako bi izbjegli represivne i kaznene mjere (porezne, vojne, političke i književne) koje su bile usmjerene protiv Židova. Da bi postali prepoznatljivi, mnogi kršćani ne samo da su zauzeli negativan stav prema Židovima kao narodu, već su i zamijenili neke izvorne židovske vjerske obrede i ustanove kao što su Pasha i subota uskrsnom i tjednom nedjeljom. Ovaj čin očito je trebao dati do znanja rimskim vlastima da su kršćani, slobodni od židovskih vjerskih veza, besprijekorni podanici carstva.

Tijekom naše studije iskrsnulo je nekoliko potvrda koje potkrepljuju ovu postavku. Na primjer, saznali smo da je s Barnabom počeo razvoj “kršćanske” literature čija je bitna oznaka pojava koju smo nazvali “antijudaizmom diferenciranja”. Ovo je razdvajanje našlo svoj izraz u negativnoj reinterpretaciji značenja i svrhe židovske povijesti i obreda kao što je subota. Pokazali smo da je subota obezvređivana na nekoliko načina. Mnogi su, poput Barnabe, lišili zapovijed o suboti svakog konkretnog značenja i obvezatnosti pripisujući nedjelji uzvišenu simboliku osmog dana. Ovome se utirao put uz pomoć nekoliko događaja i slika iz Starog zavjeta u kojima se spominje broj osam i koji su bili tumačeni kao da prikazuju vječni novi svijet osmoga dana, počinak duhovnih bića u rajskom svijetu, savršenstvo i duhovnost, izlijevanje milosti na kršćane, uskrsnuće Krista i vjernika. Nasuprot ovom uzvišenom značenju osmog dana, subota kao sedmi dan bila je obezvrijeđena i tumačena kao da označuje kraj sadašnjeg doba, prolazni sadašnji svijet, nečistoću i tvar, objavu zakona, čovjekov počinak u grobu. Neki, kao Irenej, Tertulijan i Origen, da bi obranili nepromjenjivost Božje naravi i Njegovog zakona, tumačili su subotu kao nabožni i duhovni simbol (naime, ustrajnost u službi Bogu tijekom cijelog života i uzdržavanje od grijeha) dok su istovremeno poricali njezinu doslovnu obvezatnost. Drugi su, kao što se vidi u djelu Didaskalije, lišili subotu njezine svrhe kao uspomene na stvaranje time što su nedjelju učinili simbolom obljetnice i obnove starog stvaranja. Neki su, opet, kao Justin, zastupali najradikalniji stav svodeći subotu na znak kojim je Bog obilježio židovski narod zbog njegove bezbožnosti i neposlušnosti. U svim ovim različitim tumačenjima može se otkriti zajednički napor da se obezvrijedi subota kako bi se opravdalo štovanje nedjelje. Ovi polemički i često nejasni i besmisleni dokazi, izmišljeni da se opravda i uzvisi nedjelja na račun subote, podupiru našu postavku da je štovanje nedjelje uvedeno u ozračju sukoba zbog postojeće potrebe da se nasilno raskine s judaizmom.

Tijekom našeg istraživanja na površinu je izašlo nekoliko popratnih činitelja koji upućuju na zaključak da se ovaj raskid s judaizmom i njegovim prepoznatljivim blagdanima zbio najprije i u najvećoj mjeri u Rimskoj crkvi. Na primjer, saznali smo da je većina kršćanskih obraćenika u Rimu bila poganskog podrijetla i da su, za razliku od obraćenika na Istoku, doživjeli rano razdvajanje od Židova. Represivne mjere koje su Rimljani uveli protiv Židova, posebno u glavnom gradu, očito su ponukale brojčano većinsko članstvo iz neznaboštva u Rimskoj crkvi da rimskim vlastima razjasne svoju različitost od judaizma mijenjajući nadnevke i način štovanja karakterističnih židovskih blagdana kao što su Pasha i subota, koje je u to doba većina kršćana još uvijek štovala. Otkrili smo da je Rimska crkva, zapravo, zauzela odlučan stav protiv oba blagdana. Kvartodecimana Pasha zamijenjena je uskrsnom nedjeljom očito u vrijeme Hadrijana (oko 117.-138. g. po Kr.) što se može zaključiti na osnovi Irenejeve obavijesti o biskupu Sikstu (oko 116.-126. g. po Kr.) i Epifanijeve izjave u vezi s pojavom sukoba oko 135. g. po Kr. Izvori jasno pripisuju rimskom biskupu ulogu predvodnika i branitelja uskrsne nedjelje da bi izbjegao, kao što će Konstantin kasnije izjaviti, “svaku suodgovornost u krivokletničkom ponašanju Židova”. Bliska povezanost koja postoji između uskrsne i tjedne nedjelje (mnogi crkveni oci ovu su potonju smatrali nastavkom prve) daje nam povoda da vjerujemo kako su oba blagdana nastala istodobno u Rimu i da su potaknuti istim protužidovskim pobudama. Potporu za ovaj zaključak našli smo u činjenici da je Rimska crkva strogo provodila post subotom (običaj koji je nastao početkom drugog stoljeća kao nastavak godišnjeg svetog subotnjeg posta) da bi se, između ostalog, pokazao prijezir prema Židovima. Slično je bilo i u Rimu gdje su euharistijska slavlja i vjerska okupljanja subotom bila zabranjena da bi se izbjeglo štovanje istog dana koji štuju Židovi. Štoviše, saznali smo da je u drugom stoljeću samo rimski biskup imao takav crkveni autoritet kojim je mogao utjecati na veći dio kršćanstva da prihvati novi običaj ili obred (premda su se neke crkve odbile pokoriti njegovim uputama).

Međutim, drugi su činitelji, a ne protužidovske pobude, pridonijeli izboru nedjelje kao novog kršćanskog dana bogoslužja nasuprot židovskoj suboti. Izgleda da je protužidovsko raspoloženje doista dovelo do obezvre đivanja i odbacivanja subote i tako stvorilo potrebu da se traži novi dan bogoslužja, ali razloge za izbor upravo nedjelje našli smo negdje drugdje. Širenje kulta Sunca, koji je u početku drugog stoljeća pridonio da dan Sunca postane prvi dan u tjednu (mjesto koje je ranije zauzimao Saturn) usmjerio je, posebno kršćanske obraćenike iz neznaboštva, prema danu Sunca. Međutim, izbor dana Sunca ipak nije motivirala želja da se proslavlja bog Sunca u njegov dan, već dva sasvim različita činitelja. S jedne strane, postojanje bogate judeo-kršćanske tradicije koja je povezivala Boga sa Suncem i svjetlom očito je učinila kršćane sklonima danu i simbolici Sunca. Kršćani su, s druge strane, shvatili, možda i spontano, da časni dan Sunca sadrži prikladnu simboliku pomoću koje su se poganskom svijetu učinkovito mogla objasniti dva temeljna događaja u povijesti spasenja - stvaranje i uskrsnuće: “Ovog je dana svanulo Svjetlo svijeta, i ovog je dana uskrsnulo Sunce Pravednosti.”2

Nedjelja je, štoviše, za razliku od subote koja je slavila svršetak stvaranja, na odgovarajući način slavila uspomenu na početak stvaranja i na Kristovo uskrsnuće koje se smatralo početkom novog stvaranja. Pokazali smo da je motiv uskrsnuća, koji se u početku nije smatrao isključivim ni glavnim motivom, s vremenom postao ključni razlog za održavanje bogoslužja nedjeljom. Naposljetku, nedjelja je izabrana zbog toga što je, kao osmi dan koji slijedi nakon sedmog dana subote, mogla izraziti kontinuitet, ispunjenje i dokinuće subote i vremenski i eshatološki.

Slika koja nastaje na temelju ovog istraživanja pokazuje da je podrijetlo nedjelje posljedica uzajamnog utjecaja židovskih, poganskih i kršćanskih činitelja. Židovstvo je, kao što smo vidjeli, pridonijelo i negativno i pozitivno pojavi nedjelje. Represivne mjere Rimljana prema pobunjenim Židovima kao i židovsko neprijateljstvo prema kršćanima predstavljaju ove negativne vidove, a oba su kod kršćana stvorila potrebu za radikalnim odcjepljenjem od judaizma. Ova potreba za razdvajanjem bila je ključni činitelj koji je dao povoda za odbacivanje subote i stvorio prijeku potrebu za novim danom bogoslužja. Pozitivan pridonos judaizma pojavi nedjelje našli smo u vjerojatnoj (?) psihološkoj usmjerenosti prema nedjelji koja potječe od sljedbaškog jubilejskog kalendara, a posebno od židovskih apo kaliptičkih spekulacija o svemirskom tjednu. Ovo potonje je omogućilo obranu nedjelje u židovskim i židovsko-kršćanskim krugovima budući da osmi eshatološki dan prikazuje vječni, novi svijet, pa se nedjelju moglo prikazati uzvišenijom od sedmog zemaljskog tisućljeća koje je simbolizirala subota.

Poganizam je onim kršćanima kojima je kult Sunca bio otprije poznat ponudio mogućnost prihvaćanja dana Sunca kao njihovog novog dana bogoslužja budući da je njegova bogata simbolika pridonosila obožavanju istinskog Sunca Pravednosti, Krista, koji je toga (prvog) dana “rastavio svjetlost od tame, a u dan uskrsnuća rastavio vjeru od nevjere”.3 Kršćanstvo je, napokon, dalo teološko opravdanje štovanja nedjelje učeći da se ovim danom slavi uspomena na važne događaje kao što je početak stvaranja, Kristovo uskrsnuće i eshatološka nada u svijet koji ima doći. Stoga izgleda da su se ujedinili židovski, poganski i kršćanski činitelji, premda različitog podrijetla, i izdigli ustanovu koja je mogla zadovoljiti prijeku potrebu mnogih židovskih i poganskih obraćenika.

U svjetlu ovih zaključaka sada moramo razmotriti pitanja koja smo postavili na početku u vezi s teološkom opravdanošću štovanja nedjelje i njezinom važnošću za kršćane danas. Naša studija je pokazala (nadamo se uvjerljivo) da se zamjena subote nedjeljom nije zbila u ranoj kršćanskoj Crkvi u Jeruzalemu na temelju Kristovog ili apostolskog autoriteta, već da se zbila nekoliko desetljeća kasnije u Rimskoj crkvi, a izazvale su je vanjske okolnosti. Zapravo, najranija teološka opravdanja ne odražavaju izvorni biblijsko-apostolski nauk, već su to raznovsrni sporni dokazi. Čak i one biblijske potvrde koje su uzete iz Starog zavjeta (motivi broja osam i jedan) da se dokaže opravdanost štovanja nedjelje i njezina uzvišenost nad subotom većinom su se temeljile na neodrživim kriterijima biblijske hermeneutike pa su stoga s vremenom bile i odbačene. To znači, grubo rečeno, da štovanje nedjelje ne počiva na temeljima biblijske teologije i apostolskog autoriteta, već na kasnijim doprinosnim činiteljima koje smo mi nastojali identificirati u ovoj studiji.

Vrijedno je zamijetiti (kao što smo to pokazali u IV. poglavlju talijanske disertacije)4 da su nedjeljno bogoslužje i počinak postupno bili oblikovani prema uzoru na židovsku subotu. Zapravo, potpuna primjena subotnje zapovijedi o tjelesnom odmoru u nedjelju nije ostvarena prije petog ili šestog stoljeća.5 To podupire našu tvrdnju da nedjelja nije postala dan počinka i bogoslužja na temelju apostolske uredbe, već na temelju crkvenog autoriteta kojim se crkva u Rimu posebno koristila. Katolički teolozi i povjesničari ovu su činjenicu u prošlosti smatrali neupitnom. Na primjer, Toma Akvinski jasno izjavljuje: “U Novom zakonu štovanje dana Gospodnjeg zauzelo je mjesto štovanja subote ne na temelju zapovijedi, već na temelju crkvene uredbe i običaja kršćanskog puka.”6

Vincent J. Kelly u svojoj disertaciji obranjenoj na Catholic University of America tvrdi slično: “Neki teolozi smatraju da je Bog izravno odredio nedjelju kao dan bogoslužja u Novom zakonu i da je On sam izričito zamijenio subotu nedjeljom. Ali ova je teorija potpuno odbačena. Sad se većinom smatra da je Bog jednostavno dao svojoj Crkvi vlast da posveti bilo koji dan ili dane koje ona smatra prikladnima da budu sveti. Crkva je izabrala nedjelju, prvi dan u tjednu, a tijekom vremena je dodala druge dane koje je posvetila.”7

Ovu tradicionalnu tvrdnju da je prvenstveno Rimska crkva odgovorna za uvođenje štovanja nedjelje, premda se ona u novijim katoličkim (i protestantskim) znanstvenim radovima dovodi u pitanje, naša je studija obilato poduprla. Kako ovaj zaključak utječe na teološku opravdanost i važnost štovanja nedjelje? One kršćane koji svoje vjerovanje i život određuju isključivo prema reformacijskom načelu sola Scriptura štovanje nedjelje kao dana Gospodnjeg koje se ne temelji na autoritetu Svetoga pisma, već na crkvenoj tradiciji, dovodi u neugodan položaj. John Gilmary Shea dobro kaže: “Protestantizam koji je odbacio autoritet Crkve nema valjanog opravdanja za svoju teoriju o nedjelji i morao bi logično štovati subotu kao dan odmora.”8

Međutim, postoji dvojba i za Rimokatoličku crkvu jer je ona oduvijek zapovijedala štovanje nedjelje pozivajući se na autoritet zapovijedi o suboti. Papa Ivan XXIII., na primjer, u svojoj enciklici Mater et Magistra (1961.) naglašava društvene i vjerske obveze štovanja nedjelje pozivajući se isključivo na zapovijed o suboti. On tvrdi: “Da bi Crkva mogla obraniti dostojanstvo kojim je čovjek obdaren, budući da ga je Bog stvorio i da mu je udahnuo dušu na svoju sliku, ona nikad nije prestala nastojati na tome da svi brižljivo poštuju treću zapovijed: ‘Sjeti se da svetkuješ dan subotni.‘”9

Ovo opravdanje štovanja nedjelje na temelju zapovijedi o suboti nameće važna teološka pitanja: Kako je moguće tvrditi da je subota “ispunjena i ukinuta u Kristu”,10 a ipak istovremeno zapovijedati štovanje nedjelje pozivajući se na tu istu zapovijed o suboti? Štoviše, čime se može opravdati da se četvrta zapovijed (treća prema katoličkom računanju) primjenjuje na nedjelju kad zapovijed zahtijeva svetkovanje sedmog, a ne prvog dana? C. S. Mosna, svjestan ove dvojbe, u završnim primjedbama u svojoj disertaciji smatra da “bi bilo bolje odreći se traženja opravdanja za nedjeljni počinak u drevnoj uredbi o suboti.”11

Kojim se razlozima može braniti nedjelja? Mosna nalazi “temeljni razlog” u činjenici da je Crkva “utjecala na Konstantinovu odluku da nedjelju učini danom počinka za cijelo carstvo i to s nesumnjivom namjerom da dan Gospodnji uzvisi nad druge dane”. Stoga Mosna tvrdi da Crkva “može sebi pripisati čast da je čovjeku darovala stanku od rada svakih sedam dana”.12 Ovo se objašnjenje slaže s tradicionalnom tvrdnjom da je štovanje nedjelje “u potpunosti tvorevina Katoličke crkve”.13 Ali ako je nedjeljni počinak crkveno-državna ustanova, kako se ona može nametati kršćanima kao božanska uredba? Kakvu valjanu osnovu to može pružiti teolozima da ponovno vrednuju značenje i svrhu dana Gospodnjeg za suvremene kršćane? Neka se nitko ne nada da se pukim pozivanjem na crkveni autoritet, bez pružanja odgovarajuće teološke potpore, može uhvatiti u koštac sa sveopćim obeščašćivanjem dana Gospodnjeg.

Neki tvrde da zahtjevi bogoslužja pružaju teološko opravadanje za nedjeljni počinak. Na primjer, C. S. Mosna tvrdi da je “bitan teološki motiv kojim se podupire počivanje nedjeljom potreba da se odvoji vrijeme za vršenje bogoslužja u dan Gospodnji i da se za to stvore uvjeti”.14 Da je prekidanje rada preduvjet za bogoslužje, neosporna je istina. Međutim, trebaju li kršćani počivati u nedjelju samo da bi ispunili obvezu bogoslužja? Ako je to isključivi razlog, zašto onda ustrajavati na cjelodnevnom počinku od rada budući da vrijeme koje se provodi u zajedničkom i osobnom bogoslužju iznosi najviše sat-dva? Drugim riječima, ako slobodno vrijeme koje preostaje nakon bogoslužja nedjeljom nema teološkog značenja, mora se dovesti u pitanje opravdanost zahtjeva o potpunom počinku od rada u nedjelju. U svjetlu činjenice da je dokoličenje početak poroka svake vrste, nije li prikladnije da se kršćane nakon bogoslužja pozove da se vrate svojim poslovima ili da se bave nekom svrhovitom djelatnošću? Štoviše, ako se počinak uzima samo da bi se osigurala nazočnost na crkvenim bogoslužjima, zar petodnevni radni tjedan već ne osigurava vrijeme za ispunjavanje bogoslužnih obveza i tako ideju o nedjeljnom počinku čini potpuno nevažnom i zastarjelom za suvremenog čovjeka?

Da li da onda zaključimo kako nedjelju treba smatrati satom bogoslu žja a ne svetim danom počinka Gospodnjeg? Očito je da se neke kršćanske crkve kreću u ovom pravcu. Na primjer, Katolička crkva, kao što to kaže C. S. Mosna, “sramežljivo uvodi običaj održavanja mise subotom uvečer”.15 Mosna tvrdi da “takav običaj treba poticati... kako bi se dao nedjeljni blagoslov onim radnicima i zaposlenicima koji nisu slobodni zbog svojih radnih obveza, a kao kršćani imaju pravo sudjelovati u nedjeljnom bogoslužju”.16

Međutim, zamijetite da se mogućnost održavanja nedjeljne mise subotom uvečer ne nudi samo onim katolicima koje neodgodive obveze nedjeljom sprečavaju da poštuju ovu uredbu, već i, kao što to jasno kaže bolonjski nadbiskup, “osobama ili društvenim skupinama kao što su skijaši, lovci, izletnici, turisti i drugi, koji za vrijeme blagdana obično napuštaju dom u vrijeme kad se misa u crkvama ne održava i odlaze na mjesta gdje su crkve ili previše udaljene ili ih nema.”17

Ovo prenošenje isključivih prava nedjelje na subotu uvečer upućuje na mogući tijek daljnjih zbunjujućih zbivanja. Na primjer, Martino Morganti ističe da je “ovo prenošenje nedovoljno da obuhvati sve jer je subota uvečer već vikend i mnogi u to vrijeme već počnu odlaziti iz gradova.”18 Zahvaljujući stalnom skraćivanju radnog tjedna, logično je predvidjeti da u budućnosti Katolička crkva, u želji da služi sve većem broju turista, donese uredbu o nedjeljnoj misi i petkom uvečer. Neki radikalni katolički teolozi ne osjećaju nelagodu zbog ovakvog razvoja događaja jer oni tvrde, kao što kaže Th. Martens, da se “problem ‘klizanja - scivolamento’ nedjelje ne treba rješavati na temelju teoloških, povijesnih i tradicionalnih načela, već... na temelju pastoralne prosudbe koja obuhvaća dvije krajnosti: Kristovu volju i stanje sadašnjeg svijeta. Nama se čini da Evanđelje i tradicija ne određuju zbiljski dan Gospodnji.”19

Najblaže rečeno, novo tumačenje ne samo da obvezu dana Gospodnjeg svodi na pribivanje crkvenim bogoslužjima, već i zastupa mogućnost njezine prilagodbe društvenim i rekreacijskim potrebama suvremenih kršćana. Da li ovo shvaćanje dana Gospodnjeg kao sata bogoslužja vjerno odražava biblijsko naučavanje o posvećenju subote, koje se ostvaruje odricanjem od utilitarističke uporabe njezinog vremena? Nipošto. No, treba li nedjelju tumačiti drukčije, naime, kao utjelovljenje teologije i obveza biblijske subote? U svjetlu našeg proučavanja povijesnog nastanka i prvobitne teološke osnove štovanja nedjelje moramo odgovoriti: “Ne.” Pokazali smo da nedjelja nije nastala kao božanska uredba kojom bi se zahtijevalo posvećenje vremena, već kao crkvena ustanova kojom se provodilo prisilno razdvajanje od židovske subote. Sama prvobitna teologija nedjelje nije zahtijevala potpuni počinak od posla u nedjelju. W. Rordorf tvrdi: “U našim izvorima nema nikakvih potvrda da su kršćani do drugog stoljeća obilježavali nedjelju bilo kakvim uzdržavanjem od rada.”20 Kristovo uskrsnuće, koje je s vremenom postalo glavni razlog za štovanje nedjelje, u početku se proslavljalo zajedničkim okupljanjem na bogoslužje (Justin, I. Apologija 67), a ne cjelodnevnim počinkom.

Međutim, zar slavljenje uspomene na Kristovo uskrsnuće nije dostojan motiv za posvećenje nedjeljnog vremena službi Bogu i čovječanstvu? Premda to može izgledati dobar povod, on se ipak zasniva isključivo na subjektivnom tumačenju. Istim načinom razmišljanja može se braniti valjanost četvrtka, petka ili subote kao dana za počinak budući da su se u te dane zbili Kristova izdaja, smrt i ukop. Ali gdje stoji da ove dane koji su povezani s važnim događajima iz Kristova života treba štovati svakog tjedna uzdržavanjem od posla? Mi smo, na primjer, pokazali da, premda se Kristovo uskrsnuće uvelike uzvisuje u Novom zavjetu, nema nagovještaja koji ukazuju da bi u određeni dan trebalo obilježavati uspomenu na ovaj događaj. Sama Gospodnja večera, koja je s vremenom postala bit nedjeljnog bogoslužja, u početku se slavila u neodređeno vrijeme, a njome se slavila uspomena na Kristovu smrt i parusiju, a ne uskrsnuće. Prema Pavlovom naučavanju vjernik treba častiti Kristovo uskrsnuće neprekidno, živeći “novim životom” nakon krštenja (Rimljanima 6,4; Kološanima 2,12-13).

Kad je uskrsnuće kasnije postalo najvažniji razlog za štovanje nedjelje, čak ni tada nije bilo pokušaja da se ovaj događaj učini teološkom osnovom za uvođenje potpunog počinka toga dana, već se, upravo suprotno, pozivalo na zapovijed o suboti. Navest ćemo samo jedan primjer, Efrema Sirskog (oko 350. g. po Kr.), koji poziva kršćane da počivaju u nedjelju pozivajući se na zapovijed o suboti: “Zakon nalaže da se dadne počinak robovima i životinjama tako da robovi, sluškinje i radnici mogu prestati raditi.”21 Zakon na koji se Efrem poziva očito je subota, budući da prije cara Leona Trakijana (457.-474. g. po Kr.) nijedan imperijalni zakon nije propisivao poljoprivredni rad nedjeljom.22

Činjenica da nedjelja nije postala dan počinka na temelju povijesnog razvoja ili teološkog značenja, već postupnim oduzimanjem prednosti suboti, sasvim onemogućava stvaranje valjanog teološkog temelja da se zapovijedi počinak nedjeljom. Neki žele riješiti ovu dvojbu tako što potpuno odvajaju počinak od bogoslužja i nedjelju žele zadržati isključivo kao sat bogoslužja. W. Rordorf, koji je sklon ovom rješenju, pita: “Je li, zapravo, idealno da se dan počinka i dan bogoslužja podudaraju?”23 On nedjelji pripisuje isključivo bogoslužnu svrhu koja se ispunjava kad se zajednica okupi da sudjeluje u Gospodnjoj večeri i sluša propovijedanje Božje riječi. Kad kršćani ispune svoju bogoslužnu obvezu, ostatak dana mogu provesti baveći se svim vrstama poslova i dopuštenim djelatnostima.

Pridonosi li ovaj prijedlog rješavanju problema u vezi sa štovanjem nedjelje u naše vrijeme ili ga još pogoršava? Zar on ne pruža kršćanima dobro opravdanje da što veći dio nedjelje provode zarađujući novac ili u potrazi za zadovoljstvima? Je li to istinsko štovanje nedjelje? Razdvajati bogoslužje od počinka zato što se ovo potonje smatra nebitnim za štovanje nedjelje znači pogrešno razumjeti zanačenje biblijske zapovijedi koja nala že ne samo tjedno odvajanje sata za bogoslužje, već i cjelodnevni prekid rada iz poštovanja prema Bogu. Nema sumnje da je nekim kršćanima neprihvatljivo svođenje štovanja nedjelje na sat bogoslužja, ali naša je studija pokazala da i povijesni razvoj i teološka osnova štovanja nedjelje nudi zanemarivu pomoć u poticanju posvećenja cijele nedjelje Gospodinu.

Ima li izlaza iz ovoga neugodnog položaja? Prijedlog koji ćemo upravo sada podastrijeti nekima može na prvi pogled izgledati radikalan, ali kad bi ga kršćani prihvatili, on bi doista mogao ponovno oživiti bogoslu žje i počinak u dan Gospodnji. Budući da je naša studija pokazala kako za štovanje nedjelje nema biblijske potpore ni teološke osnove koja bi opravdala potpuno posvećenje njezinog vremena Gospodinu, vjerujemo da se takav cilj može lakše postići educiranjem kršćanskih zajednica u razumijevanju i doživljavanju biblijskog i apostolskog značenja sedmog dana subote i njezine svrhe. Naša namjera nije reproducirati sic et simpliciter rabinski model obdržavanja subote koji je i sam Gospodin odbacio, već ponovno otkriti i obnoviti one trajne objasnidbene kategorije koje subotu čine Božjim svetim danom za suvremene kršćane.

Mi ovdje ne možemo iznijeti tematski pregled teološkog razvoja subote u povijesti otkupljenja i njegovu primjenjivost na današnje kršćane. Najviše što možemo učiniti u ovim završnim primjedbama jest naglasiti temeljnu razliku između subote i nedjelje. Dok je cilj nedjelje, kao što smo vidjeli, izvršavanje bogoslužnih obveza, svrha je subote posve ćenje vremena. Glavna je svrha i obveza koju nalaže zapovijed o suboti da čovjek u taj dan počiva (Izlazak 20,10; 34,21). Što sve obuhvaća subotnji počinak? Kad bi to bila samo neaktivnost ili uzdržavanje od rada, mi bismo doveli u pitanje valjanost takvog blagoslova! Ima li nečega što je zamornije od nerada, od iščekivanja da prođe subota da bismo se bavili nekim korisnim poslom?

Međutim, u zapovijedi o suboti “počinak” se pobliže određuje. On se ne definira kao ugodno ljenčarenje, već kao “posvemašnji počinak, Jahvi posvećen” (Izlazak 31,15; 16,23.25; 35,2; Levitski zakonik 23,3). Premda je subota dana čovječanstvu (Izlazak 16,29; 31,14; Marko 2,27), ona ipak pripada Jahvi (Izlazak 16,23.25; 20,10; 31,15; Levitski zakonik 23,3). Bog u više navrata naziva ovaj dan “moje subote”24 nesumnjivo zbog toga što je On u taj dan “počinuo..., blagoslovio ga... i posvetio” (Postanak 2,2-3). Ovo posebno očitovanje Božje nazočnosti i blagoslova temelj je i bit svetosti subote. Subotnji počinak stoga nije egocentrično opuštanje ni vrijeme za neograničeno ispunjavanje svih želja i prohtjeva, već božanski počinak, vrijeme kad je osoba oslobođena od radnih briga da bi služila Bogu i bližnjima i tako našla istinsku okrepu u ovoj slobodi.

Tjelesno opuštanje koje pruža subotnji počinak može se smatrati pripremom i uvodom u cjelovit doživljaj božanskog blagoslova stvaranja i otkupljenja koje ovaj dan slavi. Subotnje teme jasno ističu i obuhvaćaju tijek Historia salutis (povijesti otkupljenja): stvaranje (Postanak 2,2-3; Izlazak 20,11; 31,17), oslobođenje (Ponovljeni zakon 5,15; 15,12-18; Levitski zakonik 25,2-54), savez-posvećenje (Izlazak 31,13.14.17; Ezekiel 20,20), otkupljenje (Luka 4,18-21; 13,12.16; Ivan 5,17; 7,23; Matej 11,28; 12,5-6; Hebrejima 4,2; 3,7) i eshatološko stvaranje (Izaija 66,23; Hebrejima 4,11). Podsjećajući na Božje djelo spasenja i slaveći uspomenu na nj, subota vjerniku pruža konkretnu mogućnost da prihvati i doživi potpuni blagoslov spasenja. Vjernik koji prekida svoje uobičajene poslove i posve ćuje 24 sata svom Stvoritelju i Otkupitelju, kako kaže Karl Barth, “svjesno uzima udjela u spasenju koje mu je On [Bog] omogućio”.25 Drugim riječima, nečije uzdržavanje od rada subotom predstavlja iskustvo spasenja Božjom milošću. To je izraz njegovog priznanja da svojim ljudskim naporima ne može steći spasenje i ujedno priznanje Boga kao autora i izvršitelja našeg spasenja.26

Ivan Zlatousti je ukorio kršćane svog vremena riječima: “Vi prisvajate ovaj dan, koji je odvojen i posvećen za slušanje duhovnih propovijedi, za stjecanje svojih svjetovnih dobitaka.”27 Ovo upozorenje primjenjivo je posebno danas kad se kršćani, zbog sve više vremena i novca koji im stoje na raspolaganju, nalaze u iskušenju da zanemare svetost zapovijedi o suboti nastojeći racionalnim objašnjenjima obezvrijediti njezine obveze. U potrošačkom društvu u kojem je vrijeme postalo dobro koje mnogi koriste isključivo za sebična zadovoljstva, ponovno otkrivanje obveza i blagoslova štovanja subote može djelovati kao kočnica ili brana protiv nezasitne pohlepe i sebičnosti suvremenoga čovjeka. Kršćanin koji se u subotu može otrgnuti od svog posla i briga odvajajući dan za proslavljanje Boga i službu bližnjima pokazuje na opipljiv način kako ga je božanska milost oslobodila od sebičnosti i osposobila da istinski ljubi Boga i ljude.

Počivanje u subotu izraz je našega potpunog predanja Bogu. Naš život je mjera vremena, i način na koji ga provodimo pokazuje koji su naši interesi. Mi nemamo vremena za one prema kojima osjećamo ravnodušnost, ali nalazimo vremena za one koje volimo. Potpuno voljeti Boga znači povući se sedmog dana iz materijalnog svijeta da bismo se susreli s nevidljivim Bogom u tišini naših duša. “Za Židove”, dobro primjećuje P. Massi, “počinak je bio čin bogoslužja, vrst obreda.”28 A. M. Dubarle ističe da, dok je prinošenje prvih plodova i prvorođenih životinja značilo da je sve drugo što je ostalo namijenjeno za svjetovnu uporabu, s vremenom je bilo suprotno: “Prinošenje vremena u posljednji, a ne u prvi dan tjedna, kao što je to bilo u slučaju prinošenja materijalnih dobara, značilo je da se posvećuje sve vrijeme, jer nas ono vodi prema danu susreta s Bogom.”29

Što sve obuhvaća posvećivanje subote Bogu? Površno čitanje rabinskih ograničenja koja su prevladavala u Kristovo vrijeme može ostaviti dojam da je subota bila dan stroge neaktivnosti. Međutim, pobožni su Židovi odvajali subotnje vrijeme za proučavanje, molitvu, razmišljanje i djela milosrđa. Bogoslužja su se održavala u sinagogama u petak uvečer, u subotu ujutro i subotu poslijepodne kad su se čitali i tumačili zakon i proroci. Štoviše, vidjeli smo da Krist pruža najbolji primjer posvećivanja subote Bogu. On je iskoristio subotu da sluša i propovijeda Božju riječ: “Dođe u Nazaret... te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita... Ljudi se oduševili njegovom naukom.” (Luka 4,16.31.32; usp. 13,10) Nadalje, spomenuli smo da je Isus u subotu intenzivirao svoju otkupiteljsku službu za čovjekove duhovne i tjelesne potrebe da bi ovaj dan učinio prikladnom uspomenom na spasenje i počinak koji stoji na raspolaganju svima koji dolaze k Njemu (Matej 11,28). U skladu s Isusovim primjerom subota je za suvremenog kršćanina vrijeme za dožiljavanje blagoslova spasenja dok štuje Boga i služi bližnjima u njihovim potrebama.

Štovanje subote u ovom svemirskom dobu može za suvremenog čovjeka biti prikladan primjer svemirske vjere, vjere koja obuhvaća i ujedinjuje stvaranje, otkupljenje i konačno obnovljenje, prošlost, sadašnjost i budućnost, vjeru koja priznaje Božju vlast nad svim što je stvoreno i nad čovjekovim životom posvećujući Mu dio svog vremena. Vjera koja ispunjava istinsko konačno odredište vjernika u vremenu i vječnosti, vjera koja dan Gospodnji smatra Božjim svetim danom, a ne praznikom.

___________________________