< 7. Poglavlje

Sadržaj

9. Poglavlje >

8. Poglavlje

OBOŽAVANJE SUNCA I PODRIJETLO NEDJELJE

Obožavanje Sunca i planetarni tjedan prije 150. g. po Kr.
Utjecaj štovanja Sunca na kršćanstvo
Dan Sunca i podrijetlo nedjelje
Napomene

Izbor nedjelje kao novog dana za kršćansko bogoslužje ne može se objasniti samo na temelju negativnih protužidovskih pobuda. Na primjer, kršćani su mogli ostvariti isti cilj odredivši petak kao uspomenu na Kristovu muku. Mogli bismo reći da je antijudaizam stvorio potrebu da se subota zamijeni novim danom bogoslužja, ali to ne znači da je izbor morao pasti baš na nedjelju. Razlozi za ovo potonje moraju se tražiti negdje drugdje.

Nekoliko značajnih studija predlaže mišljenje da “psihološko usmjerenje” kršćana prema nedjelji možda potječe od sljedbaškog solarnog kalendara koji su koristili kumranska i slične skupine, prema kojem je godišnji dan omer i dan Pedesetnice uvijek bio nedjeljom.1 Premda se mora ostaviti prostora za takvu mogućnost, nigdje ne možemo naći izričite potvrde kod crkvenih otaca koji bi uskrsnu ili tjednu nedjelju povezivali s ovim sljedbaškim solarnim kalendarom.2 Štoviše, ako je ispravna naša postavka da štovanje nedjelje vuče podrijetlo iz Rima s početka drugog stoljeća, a ne iz Jeruzalema u vrijeme apostola, tada kršćani poganskog podrijetla nadnevak za svoje godišnje i tjedne blagdane nedjeljom najvjerojatnije nisu uzeli iz židovskog sljedbaškog bogoslužnog kalendara, a posebno ne u vrijeme kad su novi blagdani uvedeni da bi se dokazalo odvajanje od judaizma.

Utjecaj kulta Sunca s njegovim “danom Sunca” pruža uvjerljivije objašnjenje za kršćanski izbor nedjelje. Ključna primjedba protiv ove mogućnosti kronološke je naravi. W. Rordorf, na primjer, tvrdi da “mi možemo razmatrati mogućnost da je neki kult Sunca utjecao na prihvaćanje štovanja nedjelje od strane kršćana samo ako je ‘dan Sunca’ postojao prije nego što su kršćani počeli štovati nedjelju, to jest, ako možemo dokazati postojanje sedmodnevnog planetarnog tjedna u pretkršćanskom razdoblju.”3

Međutim, on tvrdi da “budući da najstariji dokazi o postojanju planetarnog tjedna [tj. našeg sadašnjeg tjedna čiji su dani nazvani prema imenima sedam planeta] datiraju s kraja prvog stoljeća poslije Krista”, u vrijeme kad je “kršćansko štovanje nedjelje bilo ustaljena praksa”, bilo kakav utjecaj obožavanja Sunca na podrijetlo nedjelje treba kategorički isključiti.4

Nije upitno da je postojanje planetarnog tjedna s njegovim “danom Sunca - dies solis” ključno za određivanje bilo kakvog utjecaja kulta Sunca na kršćansko prihvaćanje štovanja nedjelje, ukoliko se svakog jutra obožavalo Sunce prije postojanja tjednog “dana Sunca”.5 Međutim, nije nužno da planetarni tjedan vuče podrijetlo iz pretkršćanskih vremena, ako je štovanje nedjelje uvedeno u prvoj polovici drugog stoljeća. Zapravo, ako se može dokazati da je svjetovni tjedan postojao u grčko-rimskom društvu već u prvom stoljeću naše ere te ako se u to vrijeme Sunce već obožavalo nedjeljom, tada postoji mogućnost da su kršćani, a posebno novi obraćenici iz poganstva, tragajući za novim danom bogoslužja kojim bi se razlikovali od Židova, bili skloni danu Sunca. Postojanje bogate biblijske predaje koja je Boga i Krista povezivala sa silom i veličanstvom Sunca mogla je pospješiti stapanje ideja. Da bismo potvrdili vrijednost ove postavke, ukratko ćemo razmotriti sljedeće činitelje:

(1) Obožavanje Sunca i planetarni tjedan prije 150. g. po Kr.

(2) Utjecaj obožavanja Sunca na kršćanstvo

(3) Dan Sunca i podrijetlo nedjelje

Obožavanje Sunca i planetarni tjedan prije 150. g. po Kr.

Obožavanje Sunca. Je li obožavanje Sunca bilo poznato i običavano u drevnom Rimu u prvom stoljeću po Kr., i ako jest, u kojoj mjeri? Gaston H. Halsberghe, u svojoj novoj knjizi The Cult of Sol Invictus (iz kola Oriental Religions in the Roman Empire čiji je urednik M. J. Veramseren, najveći živi autoritet u tom predmetu), iznosi uvjerljive tekstove i dokaze koji pokazuju da je obožavanje Sunca bilo “jedan od najstarijih dijelova rimske religije”.6 Prema ovim dobro utemeljenim zaključcima kult Sunca u drevnom Rimu prošao je kroz dva razvojna stupnja. Do kraja prvog stoljeća po Kr. Rimljani su štovali ono što on naziva “autohtonim” (tj. domaćim ili urođeničkim) kultom Sunca,” ali “s početkom drugog stoljeća po Kr. u Rimskom se carstvu počinje zamjećivati istočnjački kult Sunca.”7 Iznošenje nekolicine tipičnih dokaza bit će dovoljno da nas uvjeri u njegovo postojanje i važnost.

U kalendaru iz vremena Augusta (Filokalov Fasti datira prije 27. g. pr. Kr.) pokraj nadnevka 9. kolovoza piše: “Soli indigiti in colle Quirinali - domaćem Suncu na brdu Kvirinal.”8 Mišljenja stručnjaka razlikuju se u tumačenju izraza “domaće Sunce - Sol indiges”, koji se pojavljuje u nekoliko drevnih rimskih tekstova, prema kojemu su Rimljani mogli smatrati Sunce svojim narodnim bogom premda je u stvarnosti njegovo obožavanje bilo preuzeto od drugih naroda.9 Međutim, ako dopustimo da Sol indiges doista i nije bio izvorno rimski bog, ostaje činjenica da su ga Rimljani smatrali svojim.

Nakon osvajanja Egipta (31. g. pr. Kr.) August je poslao dva obeliska u Rim i “posvetio ih Suncu - Soli donum dedit”10 u cirkusu Maksimu i na Marsovom polju da tom istom bogu zahvali za pobjedu. Tertulijan izvještava da je u njegovo vrijeme (oko 150.-230. g. po Kr.) “ogroman obelisk” u cirkusu još uvijek stajao “javno podignut Suncu” te da je i cirkus “bio isključivo posvećen Suncu”.11

Nađeno je i nekoliko žrtvenika iz prvog stoljeća po Kr. posvećenih “Suncu i Mjesecu - Solis et Lunae.”12 Neron (54.-68. g. po Kr.) je pripisao Suncu zaslugu za otkrivanje zavjere protiv njega te je podigao slavni Colossus Neronis na najvišoj točki uzvišice koji prikazuje Sunce s Neronovim likom i sedam dugih zraka oko njegove glave.13 Hadrijan (117.-138. g. po Kr.), koji se na svojim kovanicama poistovjećivao sa Suncem, prema Eliju Spartijanu (oko 300. g. po Kr.) “posvetio je Suncu” Colossus Neronis nakon što je uklonio Neronov lik.14 Tacit (oko 55.-120. g. po Kr.) također izvještava da je Vespazijanov (69-79. g. po Kr.) treći legion “u skladu sa sirskim običajem pozdravljao izlazeće Sunce”.15

Halsberghe tvrdi da je od početka drugog stoljeća istočnjački kult “Sol Invictus - Nepobjedivo Sunce” dospio u Rim na dva različita načina: privatno, preko kulta Sol Invictus Mithra i javno preko kulta Sol Invictus Elagabal.16 Premda se mi ne slažemo s piscem oko vremena širenja mitraizma, budući da postoje značajni pokazatelji da je on bio poznat u Rimu već u prvom stoljeću po Kr.,17 razlikovanje ova dva kulta uvjerljivo je dokazano. Mitraizam je bio prvenstveno privatni kult, premda je među njegovim sljedbenicima bilo sudaca i careva. S druge strane, Sol Invictus Elagabal bio je javni kult s golemim hramovima i tijekom vladavine mladog cara Elagabala (218.-222. g. po Kr.) imenovan je službenim kultom cijeloga Carstva.

Ovi preinačeni oblici obožavanja Sunca, koji su nastali kao posljedica prodiranja istočnjačkih kultova Sunca, podupiru Halsberghov zaključak da je “od prve polovice drugog stoljeća po Kr. kult Sol Invictus prevladavao u Rimu i drugim dijelovima Carstva.”18 Obožavanje i poistovje ćivanje cara s bogom Sunca, što je potakla istočna teologija “kralja Sunca”, i politički razlozi sigurno su pridonijeli širenju javnog kulta Sunca.19

Planetarni tjedan. Budući da se širenje kulta Sunca odvijalo istodobno s počecima štovanja nedjelje, je li moguće da je prvo utjecalo na potonje? Uzročni odnos između ovih dviju pojava razumljiv je samo ako je planetarni tjedan sa svojim “dies solis - danom Sunca” već postojao u grčko-rimskom svijetu u prvom stoljeću po Kr. Samo u tom slučaju rasprostranjeni kult Sunca mogao je uzvisiti dan Sunca pa prema tomu i utjecati na kršćane da ga prisvoje za svoje tjedno bogoslužje nakon što su reinterpretirali njegov smisao u svjetlu kršćanske poruke.

Mišljenja stručnjaka razlikuju se u pitanju podrijetla planetarnog tjedna. Neki ga smatraju poganskom prilagodbom židovskog tjedna dok ga drugi smatraju isključivim poganskim astrološkim izumom.20 D. Waterhouse daje uvjerljive dokaze u prilog stapanja babilonskih, grčkih, egipatskih i židovskih elemenata.21 Za potrebe našeg istraživanja vrijeme njegovog širenja važnije je od uzroka njegovog nastanka.

Postojanje i javna uporaba planetarnog tjedna već u prvom stoljeću po Kr. dobro potvrđuje nekoliko svjedočanstava. U ovoj studiji mi ćemo spomenuti samo nekoliko njih. Rimski povjesničar Dio Cassius u svom djelu Povijest Rima, nastalom između 200.-220. g. po Kr., izvještava da su Pompej 63. g. pr. Kr. i Gaj Sosije 37. g. pr. Kr. osvojili Jeruzalem “na dan koji se već tada zvao Saturnov dan”.22 Da je običaj imenovanja dana tjedna prema planetarnim božanstvima postojao već prije Krista, dodatno podupiru svjedočanstva suvremenika Horacija (oko 35. g. pr. Kr.) o nazivu četvrtka - “dies Jovis”23 i Tibula (oko 29.-30. g. pr. Kr.) o nazivu subote - dies Saturni”.24 Sam Dio Cassius govori da je u njegovo vrijeme planetarni tjedan “posvuda prevladavao” u tolikoj mjeri da se među Rimljanima već smatrao “pradjedovskim običajem”.25

Dva kalendara Sabine nađena u središnjoj Italiji 1795. i treći koji je izašao na svjetlo dana kraj Cimitele, blizu Nole u južnoj Italiji 1956. g. (sva tri datiraju prije vremena Tiberija, 14.-37. g. po Kr.),26 u desnom stupcu sadrže osam slova od A do H, osam rimskih sajmišnih tjedana nundium, a u lijevom stupcu sedam slova od A do G koji označuju sedmodnevni planetarni tjedan.27 Osim ovih kalendara treba također razmotriti nekoliko takozvanih “indices nundinarii” (neki od njih datiraju iz Prvog carstva).28 Ovi sadrže imena gradova i odgovarajuće dane planetarnog tjedna (koji uvijek počinje sa subotom - dies Saturni) kad je trebao biti sajmišni dan. U svjetlu ovih i drugih pokazatelja arheolog Attillio Degrassi je na Trećem međunarodnom kongresu grčke i rimske epigrafije (1957.) izjavio: “Čvrsto sam uvjeren da ovaj planetarni tjedan... nije bio poznat niti da je ušao u javnu uporabu, kao što se općenito vjeruje, tek u prvoj polovici prvog stoljeća po Kristu, već u prvim godinama Augustinova doba (27. g. pr. Kr. - 14. g. po Kr.) ... Ovaj se zaključak čini neizbježnim nakon otkrića kalendara u Noli.”29

Kasniji dokazi široke uporabe planetarnog tjedna u prvom stoljeću po Kr. vrlo su uvjerljivi. Dovoljna je kratka lista. Kameni kalendar nađen u Puteoli (datira iz prvog stoljeća po Kr.) sadrži nadnevak i imena triju planetarnih dana: “[Mercu]ri - [srijeda], Jovis - [četvrtak], Veneris - [petak].”30 Apolonije Tijanski, poznati čudotvorac, prema njegovom biografu Filostratu (oko 170.-245. g. po Kr.), na putu do Indije između 40.-60. g. primio je od Jarha, indijskog mudraca, sedam prstenova, a svaki je bio imenovan prema “sedam zvijezda” i nosio ih je “naizmjence svakog dana u tjednu u skladu s njegovim imenom.”31

Petronije, rimski satiričar (umro oko 66. g. po Kr.) u svojoj pripovijetki Trimalhova gozba opisuje kako je Trimalho pribio na dovratnik kalendar koji je na jednoj strani imao broj dana a na drugoj strani “slike sedam zvijezda”. Gumb koji je umetan u rupice pokazivao je vrijeme i dan.32 Sekst Julije Frontin (oko 35.-103. g. po Kr.), rimski pisac i vojnik, u svom djelu Ratne varke, govoreći o padu Jeruzalema 70. g. po Kr., piše da je Vespazijan “napao Židove u Saturnov dan kad im je bilo zabranjeno poduzeti bilo što ozbiljno i porazio ih je”.33

U Pompejima i Herkulaneumu osim dva otkopana niza izvrsno očuvanih zidnih slika sedmorice planetarnih bogova34 pronađeni su i brojni zidni natpisi i grafiti koji ili jasno nabrajaju planetarne bogove u tjednu ili navode imena dana prema planetima za posebne nadnevke.35 Dvoredni zidni natpis, na primjer, glasi: “Devetog dana prije lipanjske kalende [24. svibnja] car... bio je dan Sunca.”36 Ovakvi dokazi uklanjaju sve sumnje da je planetarni tjedan bio u rasprostranjenoj uporabi prije 79. g. po Kr., kad je erupcija Vezuva uništila Pompeje.

Slikovni kalendar nađen na zidu ruševina Titovih kupališta (79.- 81. g. po Kr.) zaslužuje da ga spomenemo zbog svoje originalnosti. U četverokutnom okviru u gornjem redu pojavljuju se slike sedmorice planetarnih bogova. U sredini je dvanaest znakova zodijaka koji prikazuju mjesece, a s obje se strane nalaze brojevi dana, na desnoj dani od I do XV, a na lijevoj dani od XVI do XXX. Pokraj svakog broja nalazi se rupica gdje se umeće gumb kojim se označuje mjesec, broj dana i planetarni bog zaštitnik. Smještaj kalendara u takvoj javnoj zgradi upućuje na njegovu rasprostranjenu uporabu.37

Plutarh (oko 46.-119. g. po Kr.), proslavljeni grčki biograf, u svojoj raspravi pod naslovom Symposia, napisanoj u obliku pitanja i odgovora između 100.-125. g. po Kr., postavlja pitanje: “Zašto ovi dani koji nose imena planeta nisu poredani u skladu s redoslijedom planeta, već obrnuto? “38 Nažalost, sačuvan je samo naslov ove rasprave. Međutim, i samo pitanje ne samo da potvrđuje da je planetarni tjedan bio u javnoj uporabi već prije kraja prvog stoljeća, već i to da većina ljudi nije mogla objasniti razliku između astronomskog redoslijeda planeta i redoslijeda dana u planetarnom tjednu.39

Mogla bi se citirati brojna svjedočanstva u prilog sveopćoj uporabi planetarnog tjedna iz kasnijih stoljeća, ali ove kasnije potvrde nisu više relevantne za naše istraživanje.40 Ova kratka lista dokaza sažeto pokazuje da je planetarni tjedan bio poznat i korišten u Rimu od početka kršćanske ere.41

Uzvisivanje dana Sunca. Istodobno postojanje kulta Sunca i planetarnog tjedna upućuje na mogućnost da je s razvojem kulta Sunca i dan posvećen Suncu poprimio veću važnost.42 Ovu tvrdnju podupire proces kojim je prvenstvo i ugled Saturnovog dana prenesen na dan Sunca. Zapravo, dan Sunca u početku “nije imao ništa po čemu bi se razlikovao od drugih dana”43 budući da je to bio drugi dan u tjednu, nakon Saturnovog dana koji je bio prvi. Međutim, s vremenom je dan Sunca zauzeo prvo i “najčasnije” mjesto.

Teško je ispitati podrijetlo procesa koji je doveo do uzvisivanja dana Sunca na uštrb Saturnova dana zbog nedostatka izravnih podataka u vezi s vjerskim običajima, ako ih je i bilo, koji su bili povezani s jednim od ovih dana. Ovo je možda djelomično uzrokovano rimskim poimanjem religije kao očitovanje društvenog, političkog i izvanjskog. Religija se smatrala, kako to objašnjava V. Monachino, “ugovorom između države i bogova”, a ne osobnim posvećenjem koje se izražava sudjelovanjem u tjednim bogoslužjima.44 Važnim službenim vjerskim obredima pribivali su prvenstveno aristokrati i vjerski dostojanstvenici koji su očitovali svoju religioznost pukim ispunjavanjem vanjskih obreda.

Ovo nije umanjilo naklonost prema danu Sunca koju je on uživao za društvene i vjerske svrhe. Konstantinovi opisi Sunca u dva ustava od 3. ožujka i 3. srpnja 321. g. po Kr. gdje kaže da je “dostojno obožavanja - venerabilis” i “poznato po svom obožavanju i proslavljanju – veneratione sui celebrem”,45 pokazuje, kao što izvrsno primjećuje Arthur Weigall, “da ga je on smatrao tradicionalnim blagdanom Sunca”.46 Međutim, obožavanje Sunca od pogana samo naizgled nije zahtijevalo sudjelovanje u posebnim javnim bogoslužjima Suncu nedjeljom.47 Ovo pitanje rasvjetljava Tertulijanova izjava u njegovoj apologiji Poganima (napisanoj 197. g. po Kr.). Odgovarajući na poruge da su kršćani obožavatelji Sunca jer “ mole okrenuti prema istoku” te da su “nedjelju učinili danom gozbi”, on piše: “Što onda? Činite li vi manje od ovoga? Zar i mnogi među vama, s istim osjećajima za obožavanje nebeskih tijela, ne pokreću svoje usne u smjeru izlaska Sunca? U svakom slučaju vi ste oni koji su Sunce uvrstili u tjedni kalendar, vi ste izabrali njegov dan [nedjelju] umjesto dana koji je prije bio [subota] kao najprikladniji dan u tjednu za potpuno uzdržavanje od kupanja ili za njegovo odgađanje do večeri, za odmor i gošćenje.”48

Ova izjava pruža važne podatke: iz nje se vidi (1) da su u to vrijeme i kršćani i pogani običavali moliti okrenuti prema istoku i provoditi nedjelju u blagovanju, (2) da Rimljani nisu samo usvojili planetarni tjedan, već su izabrali i nedjelju umjesto Saturnova dana kao svoj dan počinka i blagovanja, (3) da je pogansko štovanje nedjelje bilo društveni blagdan obilje žen uzdržavanjem od kupanja, dokoličenja i gozbi.

Kada je dan Sunca stekao ovakav blagdanski karakter u drevnom Rimu? Nema sigurnih dostupnih naznaka koje bi nas uputile na približno vrijeme. Plinije Stariji (umro 79. g. po Kr.) u svom djelu Naturalis historia piše da “se među ovim planetarnim bogovima kreće Sunce čija je veličina i sila najveća... ono je veličanstveno i bez premca, sve vidi i sve čuje”.49 Nađeno je nekoliko mitreja ili svetišta poganskom bogu Sunca Mitri u kojima Sunce zauzima povlašteno mjesto u nizu planetarnih bogova. U mitrejama Sedam portala i Sedam sfera (obje iskopane u Ostiji, drevnoj rimskoj luci)50 kao i na Bononijevom reljefu51 Sunce zauzima prvo, zadnje ili najuzvišenije mjesto među planetarnim bogovima. Epikurejac Celzo (oko 140.-180. g. po Kr.) slično opisuje slavne mitraističke ljestve sa sedmerim vratima kojima se preporođene duše moraju uspinjati počinjući sa Saturnom i završavajući s dominantnim Suncem.52 Ova nadmoć koja se pripisivala dies Solis - danu Sunca, kao što primjećuje F. Cumont, “sigurno je pridonijela općem priznavanju nedjelje kao blagdana”.53

Slavni astrolog Vetije Valens jasno je ukazao na to da je dan Sunca imao prvenstvo već sredinom drugog stoljeća. U svom djelu Anthologiarum napisanom između 154.-174. g. po Kr.,54 objašnjavajući kako pronaći dan tjedna u koji pada nečiji rođendan, on izričito izjavljuje: “A ovo je slijed planetarnih zvijezda u odnosu na dane tjedna: Sunce, Mjesec, Mars, Merkur, Jupiter, Venera i Saturn.55 Prvenstvo nedjelje također se podrazumijeva u trostrukoj referenci Justina Mučenika u njegovom djelu I Apologija 67. Zašto on u svom sažetom tumačenju kršćanskog bogoslužja “dan Sunca” spominje triput? Zašto je istaknuo stvaranje svjetla prvoga dana kao glavni razlog za kršćansko okupljanje nedjeljom? Očito zbog toga što su ovaj dan obožavali Rimljani. Povezujući kršćansko bogoslužje s danom i simbolikom poganskog Sunca, Justin je, kao što smo već ranije objasnili, namjeravao steći pozitivnu ocjenu kršćanstva kod cara.

Premda nisu dovoljno izričite da bi se utvrdilo točno vrijeme kad je dan Sunca postao prvi i najvažniji dan tjedna, ovih nekoliko naznaka otkriva da se to dogodilo istodobno s razvojem kulta Sunca koji je postao široko rasprostranjen od početka drugog stoljeća.

Ako je dan Sunca, uzdignut općeprihvaćenim kultom Sunca, u rimskom svijetu zamijenio Saturnov dan početkom drugog stoljeća, možemo se pitati jesu li i kršćani, kao što to dobro kaže B. Botte, “prilagodili dan Sunca kršćanskoj nedjelji kao što su prilagodili natalis invicti (25. prosinca) stvarajući od njega simbol Kristovog rođenja, Sunca Pravednosti”?56 Drugim riječima, nije li prihvaćanje štovanja nedjelje umjesto subote od strane kršćana moglo biti istodobno povezano i s nadmoći dana Sunca nad Saturnovim danom u rimskom svijetu? Prvo ćemo pokušati odgovoriti na ovo pitanje kratkim razmatranjem kako se kult Sunca općenito odrazio na kršćansku misao i praksu, a zatim ćemo se usredotočiti posebno na prihva ćanje poganskog dana Sunca od strane kršćana.

Utjecaj štovanja Sunca na kršćanstvo

Kršćani su prezirali i poricali optužbe da su obožavatelji Sunca (čak su pretrpjeli strašne muke zato što nisu htjeli prinijeti malo tamjana na carskom žrtveniku), pa ipak, kao što tvrdi Jacquetta Hawkes, “dok su se herojski borili na jednoj bojišnici, njihovi su redovi neopazice bili probijeni na drugoj, a ta je zlobna ironija tako često prisutna u povijesti”.57 Na primjer, dok Tertulijan s jedne strane odlučno opovrgava poganske optu žbe da su kršćani obožavatelji Sunca,58 s druge strane naširoko ukorava kršćane zbog slavljenja poganskih blagdana unutar vlastitih zajednica.59 Česte optužbe crkvenih otaca zbog široko rasprostranjenog obožavanja Sunca i astroloških običaja potvrđuje da kršćani nisu na njih bili imuni.60

Tri značajna odraza kulta Sunca u kršćanskom bogoslužju mogu se vidjeti u poistovjećivanju Krista sa Suncem, u okretanju prema istoku za vrijeme molitve i nadnevku Božića. Mi ćemo ih ukratko proučiti budući da oni rasvjetljavaju mogući uzročni odnos između obožavanja Sunca I uvođenja štovanja nedjelje.

Krist-Sunce. U brojnim poganskim slikovitim prikazima koji su došli do nas Sunce ili Mitra prikazuje se kao ljudski lik s krugom iza glave.61 Poznata je činjenica da se ova slika Sunca koristila u ranoj kršćanskoj literaturi i umjetnosti za prikazivanje Krista, istinsko “Sunce Pravednosti”. Na najranijim poznatim kršćanskim mozaicima (datiraju oko 240. g. po Kr.) nađenima u vatikanskoj nekropoli ispod žrtvenika Sv. Petra (u malom mauzoleju M. ili Juliji), Krist je prikazan kao Sunce (Helios) koje uzlazi na kočijama, četveropregu s letećim ogrtačem i s aureolom iza glave iz koje isijava sedam zraka u obliku slova T (aluzija na križ?).62 Tisuće sati bile su posvećene izradi Sunčevog diska s križem jednakih krakova iza Kristove glave i (od petog stoljeća) iza glava drugih važnih osoba.

Motivom Sunca nisu se koristili samo kršćanski umjetnici da prikažu Krista, već i kršćanski učitelji da Ga propovijedaju poganskom mnoštvu koje je bilo dobro upoznato s bogatom simbolikom Sunca. Brojni crkveni oci uzimali su i reinterpretirali poganske simbole i vjerovanja o Suncu i njima se koristili apologetski da prenesu kršćansku poruku.63 Zar činjenica da je Krist u ikonografiji i u književnosti (ako ne i u bogoslužju) bio rano povezan sa Sol invictus - Nepobjedivim Suncem ne upućuje na mogućnost da je čak i dan Sunca bio prilagođen obožavanju Krista, Sol iustitiae - Sunca Pravednosti? Malo je trebalo da bi se Krist-Sunce obožavao u dan koji je bio izričito posvećen Suncu.

Okretanje prema istoku. Kršćansko okretanje prema istoku umjesto Jeruzalemu kao novoj strani svijeta prigodom molitve pruža dodatni značajni pokazatelj o utjecaju koji je kult Sunca izvršio na rano kršćansko bogoslužje. Židovi su (kao što pokazuje Danielov običaj i Salomonova molitva prigodom posvećenja hrama)64 smatrali da je moljenje u smjeru Jeruzalema obveza koja je određivala samu vrijednost njihovih molitava. Judeo-kršćanska sljedba ebionita, koji su, kao što izvještava Irenej, “molili okrenuti prema Jeruzalemu kao da je tamo kuća Božja”, dokazuje da su prvi kršćani nastavili držati ovaj običaj.65

Crkveni oci iznose nekoliko razloga za usvajanje običaja okretanja prema istoku u molitvi. Klement Aleksandrijski (oko 150.-215. g. po Kr.) objašnjava da “se molitve prinose gledajući prema izlasku Sunca na istoku” jer orijent simbolizira rođenje svjetlosti koja “rastjeruje tamu noći”, i zbog smještaja “drevnih hramova”.66 Prema Origenu (oko 185.- 254. g. po Kr.) istok prikazuje dušu koja promatra izvor svjetlosti.67 Drugi su pozivali kršćane da mole okrenuti prema istoku kako bi se podsjećali na Božji raj i Kristovo uzašašće.68

Kršćani koji su prije obožavali Sunce, suočeni s potrebom da raskinu s judaizmom, nisu samo odbacili Jeruzalem kao smjer u kojem se okreću dok mole, već su se vratili, možda nesvjesno, okretanju u pravcu izlaska Sunca tumačeći njegov smisao u svjetlu kršćanske poruke. Možda se pitamo je li promjena smjera za vrijeme molitve od židovskog hrama prema izlasku Sunca povezana s promjenom dana bogoslužja, židovske subote u dan Sunca? Premda sama molitva nije tjedni (ne bi trebala biti), već svakida šnji običaj, nije li možda svakidašnje moljenje u smjeru Sunca ohrabrilo kršćane da i tjedno bogoslužje vrše u dan Sunca? Štoviše, nije li činjenica da su Krist i Njegovo uskrsnuće povezani s izlazećim Suncem mogla kršćanima učiniti prihvatljivim štovanje izlazećeg “Sunca Pravednosti“ u dan Sunca?

Naobraženi i dobronamjerni pogani tumačili su, prema Tertulijanu, kršćansko moljenje u smjeru istoka i njihovo štovanje nedjelje kao uzajamni odnos prikazujući oba običaja kao temeljno očitovanje obožavanja Sunca od strane kršćana.69 Tertulijan je poricao ovu optužbu pripisujući poganima iste običaje. Treba, međutim, zamijetiti da i one koji optužuju i one koji opovrgavaju međusobno povezuju ova dva običaja prikazujući ih kao isto očitovanje obožavanja Sunca. Bliska povezanost između ova dva običaja, koju su priznavali čak i pogani, upućuje na zaključak da su ih kršćani mogli usvojiti istovremeno zbog istih uzroka o kojima smo već raspravljali. Ovo je zaključak do kojeg dolazi i F. A. Regan nakon opširne raščlambe patrističkih tekstova koji se bave okretanjem u smjeru istoka. On piše: “Prikladan, jednostavan primjer poganskog utjecaja vidi se iz proučavanja kršćanskog običaja da se za vrijeme molitve okrenu u smjeru istoka, prema zemlji izlazećeg Sunca. ... Jer u prijelazu sa štovanja subote na proslavljanje dana Gospodnjeg prvi kršćani nisu samo zamijenili sedmi dan tjedna prvim, već su otišli i dalje pa su promijenili tradicionalni židovski običaj okretanja prema Jeruzalemu tijekom svojih dnevnih molitava.”70

Snažna privlačnost koju su za kršćane imali kultovi Sunca upućuje na mogućnost da oni nisu samo utjecali na prihvaćanje običaja okretanja prema istoku za vrijeme dnevnih molitava, već i na izbor dana Sunca za svoje tjedno bogoslužje.

Nadnevak Božića. Određivanje 25. prosinca za slavljenje Božića možda je najjasniji dokaz utjecaja obožavanja Sunca na kršćanski liturgijski kalendar. Poznata je činjenica da je poganski blagdan dies natalis Solis Invicti - rođendan Nepobjedivog Sunca slavljen toga nadnevka.71 Da li kršćanski izvori otvoreno priznaju preuzimanje nadnevka ovog poganskog blagdana? Očito ne priznaju.72 Priznati preuzimanje poganskog blagdana, čak i nakon reinterpretiranja njegovog značenja, bilo bi isto što i otvorena izdaja vjere. Crkveni oci su to svakako željeli izbjeći. Augustin i Leon Veliki snažno su, na primjer, ukoravali one kršćane koji su na Božić obožavali Sunce, a ne rođenje Krista.73 Stoga je dobro imati na umu da ono čemu se najviše možemo nadati tijekom proučavanja utjecaja kulta Sunca na kršćansku liturgiju nisu izravni, već neizravni pokazatelji. Ovo se upozorenje ne odnosi samo na nadnevak Božića, već i na nedjelju.

Nekolicina stručnjaka tvrdi da nadnevak 25. prosinca potječe iz astronomsko-alegorijskih opservacija. Nekih crkveni oci smatrali su da su se Kristovo začeće i muka zbili za vrijeme proljetnog ekvinocija 25. ožujka.74 Dodavanjem devet mjeseci na početak Marijine trudnoće izračunat je nadnevak Kristovog rođenja, 25. prosinca. O. Cullmann s pravom primjećuje da ovo računanje “nije moglo dati poticaj”.75 Ono vjerojatno prikazuje naknadno iznesene razloge da se opravda već postojeći nadnevak i običaj. Za većinu stručnjaka, kao što to kaže J. A. Jungmann, “postaje sve jasnije da je stvarni razlog za izbor 25. prosinca poganski blagdan dies natalis Solis Invicti koji se u to vrijeme slavio s velikom raskoši”.76

Gaston H. Halsberghe u svojoj novoj već citiranoj knjizi The Cult of Sol Invictus zaključuje slično: “Pisci kojima smo se obratili u vezi s ovim pitanjem jednodušno priznaju utjecaj poganskog slavlja koje se održavalo u čast Deus Sol Invictus 25. prosinca, Natalis Invicti, na izbor vremena kršćanskog slavljenja Božića. Ovaj utjecaj treba smatrati odgovornim za prenošenje dana Kristovog rođenja na 25. prosinca koji se do tada slavio na dan Bogojavljenja, 6. siječnja. Slavljenje rođenja boga Sunca, koje je bilo popraćeno obiljem rasvjete, baklji, kićenjem grana i malih drvaca, očaralo je sljedbenike kulta do te mjere da su čak i nakon obraćenja na kršćanstvo nastavili slaviti blagdan rođenja boga Sunca.”77

Zamijetimo da je Rimska crkva (i u slučaju uskrsne nedjelje i u slučaju slavljenja Božića) predvidjela i promicala usvajanje novog nadnevka. Zapravo, prva jasna naznaka da su kršćani 25. prosinca slavili Kristovo rođenje nalazi se u rimskom dokumentu poznatom kao Kronograf godine 354. (kalendar čije se autorstvo pripisuje Fuziju Dioniziju Filokalu) gdje se kaže: “VIII Kal. Jan. natus Christus in Betleem Judaeae - osme kalende u siječnju [tj. 25. prosinca] Isus je rođen u Betlehemu Judejskom.”78 Većina stručnjaka prihvaća da je Rimska crkva uvela i promicala novi nadnevak. Na primjer, Mario Righetti, poznati katolički liturgi čar, kaže: “Crkva u Rimu je, da bi pospješila prihvaćanje vjere među poganskim mnoštvom, našla za shodno da uvede 25. prosinca kao blagdan Kristova rođenja kako bi ih odvratila od poganskih blagdana koji su bili slavljeni istog dana u čast ‘Nepobjedivog Sunca’ Mitre, osvajača tame.”79

Međutim, na Istoku se Kristovo rođenje i krštenje slavilo 5. i 6. siječnja. B. Botte, belgijski benediktinski teolog, u zapaženoj studiji zaklju čuje da se i ovaj nadnevak razvio iz blagdana koji je prvobitno bio poganski, iz Epifanija, kojim se slavila uspomena na rođenje i rast svjetlosti. 80 Rimska crkva nije imala lak zadatak da nagovori istočne crkve da prihvate novi nadnevak, 25. prosinca, budući da su mnoge od njih “odlučno slijedile običaj štovanja blagdana Kristovog rođenja prema starom nadnevku, 5. i 6. siječnja”.81

Traganje za procesom prihvaćanja rimskog nadnevka za Božić od strane pojedinih kršćanskih zajednica ne spada neposredno u temu našeg istraživanja. Dovoljno je primijetiti da usvajanje 25. prosinca kao dana proslavljanja Kristova rođenja pruža dodatni dokaz ne samo utjecaja kulta Sunca, već i primata koji je Rim imao u promicanju liturgijskih novina.

Tri primjera koje smo ukratko razmotrili (Krist-Sunce, okretanje prema istoku za vrijeme molitve i nadnevak Božića) dovoljan su dokaz o utjecaju kulta Sunca na kršćansku misao i bogoslužje. J. A. Jungmann to sažeto izražava kad kaže da je “kršćanstvo iz poganske starine upilo i usvojilo ono što se moglo spasiti ne uništavajući, već prilagođavajući, kristijanizirajući ono što se moglo pretvoriti u dobro”.82

Ovi zaključci opravdavaju našu odluku da još izravnije proučimo utjecaj poganskog obožavanja dana Sunca na njegovo prihvaćanje od strane kršćana.

Dan Sunca i podrijetlo nedjelje

Veza između kršćanske nedjelje i poganskog obožavanja dana Sunca nije očita prije Euzebija (oko 260.-340. g. po Kr.). Premda rani crkveni oci često govore o Kristu kao “Svjetlu Istinitom” i “Suncu Pravednosti”,83 prije Euzebija nije bilo osmišljenih pokušaja da se opravda štovanje nedjelje pomoću simbolike dana Sunca. S druge strane, Euzebije nekoliko puta izričito govori o motivima svjetla, Sunca i dana Sunca da bi objasnio zamjenu židovske subote kršćanskom nedjeljom. Na primjer, u svom djelu Commentaria in Psalmos 91 on piše: “Logos je pomoću Novog saveza prenio slavljenje subote na izlazak svjetla. On nam je dao sliku istinskog počinka u dan Gospodnjeg spasenja, prvi dan svjetla... U ovaj dan svjetla, prvi dan i istinski dan Sunca, kad se okupljamo nakon stanke od šest dana, mi slavimo svetu i duhovnu subotu... Sve ono što je bilo propisano za subotu mi smo prenijeli na dan Gospodnji, kao autoritativniji, nadmoćniji i uzvišeniji od židovske subote. Zapravo, Gospodin je u taj dan, stvarajući svijet, rekao: ‘Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.’ U taj je dan Sunce Pravednosti uskrslo i za naše duše.”84

Dva Euzebijeva ključna razloga za štovanje nedjelje – slavljenje uspomene na stvaranje svjetlosti i uskrsnuće Sunca Pravednosti,85 Jeronim (oko 342.-420. g. po Kr.) gotovo doslovno ponavlja kad objašnjava: “Ako ga pogani nazivaju danom Sunca, i mi ga od sveg srca priznajemo takvim budući da se toga dana pojavilo svjetlo svijeta i tog je dana izašlo Sunce Pravednosti.86

U propovijedi koja se pripisuje Maksimu Turinu (datira oko 400.-403. g. po Kr.) nailazimo na krajnji razvoj ove ideje. Samo ime “dan Sunca” smatra se proleptičkom objavom Kristovog uskrsnuća: “Mi smatramo da je dan Gospodnji svečan i uzvišen jer je toga dana Spasitelj, kao izlazeće Sunce odagnao tamu pakla i obasjao svjetlošću uskrsnuća. Zato su pogani taj dan prozvali danom Sunca jer ga je osvijetlilo Sunce Pravednosti kad je izašlo.”87

Ovi i slični tekstovi gdje se značenje i motivi za štovanje nedjelje jasno povezuju sa simbolikom dana Sunca dolaze nam iz kasnijeg razdoblja kad je nedjelja već bila dobro ukorijenjena. Budući da ovakve izjave odražavaju kasnija priznanja, možemo li se njima koristiti da bismo utvrdili utjecaj dana Sunca na pojavu štovanja nedjelje? Na ovo ćemo pitanje odgovoriti drugim pitanjem, naime, nije li moguće, kao što je primijetio F. H. Colson, da se “ono o čemu su kršćani u kasnijem razdoblju pisali, ranije govorilo i mislilo, premda to nije zapisano”?88

Ne zaboravimo da su kršćani prije Milanskog edikta (313. g. po Kr.) bili ilegalna manjina koja je bila prisiljena braniti svoja vjerovanja i običaje od poganskih optužbi i utjecaja. Spomenuli smo da se Tertulijan, premda govori o danu Sunca koji slave i kršćani i pogani, izbjegavao koristiti simbolikom Sunca da opravda kršćansku nedjelju iz dva razloga: prvo, to bi poduprlo poganske optužbe da su kršćani obožavatelji Sunca (optužba koju on odlučno odbacuje) i drugo, zato što je bio svjestan utjecaja koji su poganski blagdani imali na kršćane.89 Na primjer, on u svojoj raspravi O idolatriji uzvikuje: “Kako je bezbožno slaviti ih [poganske blagdane] među braćom.”90 Stoga su kršćani, koji su bili sumnjičavi prema poganskim utjecajima, svaki pokušaj da se dan Sunca poveže s kršćanskom nedjeljom u vrijeme kad je ovo potonje još bila mlada ustanova mogli jednostavno pogrešno protumačiti. Međutim, jedno stoljeće kasnije, kad se štovanje nedjelje dobro ukorijenilo, neki crkveni naučitelji nisu oklijevali da kršćansku nedjelju nazovu “istinskim danom Sunca”.91 Ovaj naziv ne treba smatrati “novom apologetskom tehnikom” već izričitim priznajem onoga što je već bilo prešutno prihvaćeno.92

Je li moguće da je čak i biblijsko poimanje Sunca i svjetlosti učinilo kršćane sklonima danu i simbolici Sunca? Činjenica je da je u judaizmu i ranom kršćanstvu postojala bogata i duga tradicija koja je Krista smatrala Istinskim Svjetlom i Suncem Pravednosti.93 Malahija je, na primjer, prorokovao da će “sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama”94 (3,10). Zaharija, otac Ivana Krstitelja, objavio je Kristov dolazak riječima: “Zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine da obasja one koji prebivaju u tami.” (Luka 1,78-79) Ivan i u svojem evanđelju i u Otkrivenju često opisuje Krista kao “svjetlo ljudima”, “svjetlo koje svijetli u tami”,95 “svjetlo istinito”,96 “svjetiljku koja gori i svijetli”.97 Čak je i Krist sebe opisao kao “svjetlost svijeta”98 te je pozivao svoje sljedbenike da “vjeruju u svjetlo” i da “budete sinovi svjetla!”99 Knjiga Otkrivenje završava s obećanjem da na Novoj Zemlji neće biti potrebe za Suncem jer će “nad njima svijetliti Gospodin”.100

Postojanje dviju različitih tradicija, jedne judeo-kršćanske koja je Krista povezivala sa Svjetlošću i Suncem, i druge, poganske, koja je obožavala Sunce, osobito u dan Sunca, moglo je dovesti do stapanja ideja unutar kršćanske zajednice. Ovaj je proces mogao utjecati na one kršćane koji su ranije obožavali Sunce i koji su se sada trebali odvojiti od židovske subote prihvaćanjem dana Sunca za svoje tjedno bogoslužje budući da je njegova simbolika dobro izražavala kršćansko stajalište. Moguće je da je davanje prednosti danu Sunca pred Saturnovim danom u rimskom društvu dodatno potakla ovakva razmišljanja.101

Međutim, treba jasno reći da kršćani prihvaćanjem dana Sunca nisu namjeravali odobriti ili ohrabriti obožavanje poganskog Sol Invictus (optu žba koju Tertulijan izrazito opovrgava),102 već da tog dana slave uspomenu na takva božanska djela kao što su stvaranje svjetla i uskrsnuće Sunca Pravednosti. Oba događaja, naglašavali su oni, ne samo što su se zbila u dan Sunca, već ih se moglo učinkovito propovijedati zbog njihove bogate simbolike Sunca.

Euzebije to jasno potvrđuje u ulomku koji smo ranije naveli gdje, govoreći o danu Sunca, piše: “Bog je u ovaj dan stvaranja svijeta rekao: ‘Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.’ Tog je dana izašlo i Sunce Pravednosti za naše duše.”103 Povezujući stvaranje svjetla i Kristovo uskrsnuće s danom Sunca Euzebije je jasno izrazio ono što su mnogi kršćani već dugo vremena prešutno razumjeli. Na primjer, spomenuli smo da je Justin Mučenik, gotovo dva stoljeća ranije, povezao stvaranje svjetla i Kristovo uskrsnuće s danom Sunca.104 Zašto? Vjerojatno zato što je sve troje (stvaranje svjetla, Kristovo uskrsnuće i dan Sunca) bilo povezano zajedničkim pojmom, to jest sa Suncem - svjetlom prvoga dana.

Kako je Kristovo uskrsnuće postalo povezano s izlaskom Sunca? Očito zato što je, kao što smo već primijetili, postojala judeo-kršćanska tradicija koja je Krista opisivala pomoću simbolike Sunca. Justin u svom djelu Razgovor s Trifonom navodi nekoliko starozavjetnih ulomaka da dokaže kako je Krist “žarkiji i svjetliji od sunčanih zraka”.105 Ovu temu je, nesumnjivo, poticalo općeprihvaćeno vjerovanje u Sunce čijom su se simbolikom kršćani uspješno koristili u navještanju kršćanske poruke. Meliton Sardski (oko 190. g. po Kr.) se, na primjer, koristio rasprostranjenim vjerovanjem u svakidašnje krštenje Sunca i zvijezda u oceanu i njihov svakida šnji izlazak da rasprše tamu,106 da bi objasnio Kristovo krštenje i uskrsnu će: “Ako se Sunce kupa u oceanu skupa s Mjesecom i zvijezdama, zašto i Krist ne bi bio uronjen u Jordan? On, kralj neba i zemlje i gospodar stvaranja, Sunca istočnoga, koji se javio i mrtvacima u Podzemlju i smrtnicima u svijetu! On, jedino Sunce koje je sišlo s neba.”107

Ignacije (oko 110. g. po Kr.) u svojoj Poslanici Magnezijcima izražava rano gledište da je Kristovo uskrnuće kao izlazeće Sunce. Govoreći o onomu za što smo ustvrdili da je Gospodnji život, on dodaje: “U koji je i naš život izašao po njemu i njegovoj smrti.” (9,1) Uočavamo da se biskup ovdje “koristi glagolom koji se redovito primjenjuje na izlaženje nebeskih tijela i koji se obično ne rabi kad se govori o uskrsnuću iz mrtvih”.108 Treba li ovo smatrati pukom slučajnošću? B. Botte jasno odgovara da “je to nemoguće”. On zatim postavlja značajno pitanje: “Ako se Kristovo uskrsnuće prikazuje slikom izlazećeg Sunca, je li pretjerano pomisliti da je Sv. Ignacije namjerno oprezno aludirao da se nedjelja naziva danom Sunca?”109

Smiono je zaključiti da je Igancije mislio na dan Sunca kad je za opis uskrsnuća uporabio glagol koji se obično koristi za izlazak Sunca. U neposrednom kontekstu, kao što smo već objasnili, navode se proroci koji očito nisu štovali dan Sunca. Međutim, činjenica da Ignacije Kristovo uskrsnuće vidi kao izlazak Sunca upućuje na mogućnost ranog stapanja ideja. Drugim riječima, budući da je nedjelja bila dan Sunca, a Kristovo uskrsnuće se smatralo izlaskom “Sunca Pravednosti”, kršćani su trebali učiniti mali korak da povežu ovo dvoje. Zapravo, u potrazi za danom bogoslužja koji će se razlikovati od židovskog kršćani su dan Sunca mogli smatrati bogomdanom i dostojnom zamjenom. Njegova se simbolika dobro podudara s dva božanska čina koja su se zbila toga dana: prvo, stvaranje svjetlosti i, drugo, izlazak “Sunca drugog stvaranja”. F. H. Colson ispravno ističe da se ova podudarnost može smatrati “dokazom da je preko ove poganske ustanove Božji Duh pripremao svijet za nešto bolje. Zapravo, predani obraćenik mogao se radovati što u kršćansku građevinu može ugraditi ono što mu je bilo dragocjeno u njegovoj poganskoj prošlosti.”110

Spomenuli smo i to da su ovakve misli tek kasnije iznošene bez uvijanja. Maksim Turinski poganski dan Sunca smatra slikom “Sunca Pravednosti“ koje “će ga svojim uskrsnućem rasvijetliti”.111 Euzebije slično tvrdi da “ime Spasiteljevog dana... potječe od imena svjetlosti i od Sunca“.112 Istina, ovakva se hrabra priznanja ne nalaze u ranijim izvorima, ali početna nevoljkost crkvenih otaca da izričito priznaju prihvaćanje dana Sunca i njegovu simboliku može se na zadovoljavajući način objasniti, kao što smo već rekli, postojećom potrebom da se zaštiti nedavno uspos tavljena ustanova. Danas se, na primjer, kršćani općenito ne ustručavaju priznati da njihovo slavljenje Božića (nadnevak, svjetla, drvce, darovi itd.) potječe od poganskog blagdana Natalis Solis Invicti Zašto? Sigurno zato što takav pristup neće dovesti kršćanina u iskušenje da slavi uspomenu na rođenje boga Sunca umjesto Krista. Međutim, za rane obraćenike iz poganstva situacija je bila posve drukčija. Svako izričito priznanje posudbe poganskih nadnevaka i simbola da bi se slavila uspomena na Kristovo rođenje ohrabrilo bi mnoge kršćane da se ponovno vrate (što se i događalo) nedavno odbačenim poganskim običajima. Stoga je opasnost “poganiziranja“ nedavno “kristijaniziranih” poganskih blagdana navela crkvene oce da, u početku, izbjegavaju, kao mjeru opreza, jasno potvrditi uzajamnu ovisnost kršćanske nedjelje i poganskog dana Sunca.

Zaključak. U ovom poglavlju saznali smo da su svi elementi koji su bili potrebni da bi dan Sunca izvršio utjecaj na prihvaćanje štovanja nedjelje već postojali u vrijeme kad se ono pojavilo.

U drevnom Rimu na početku prve polovice drugog stoljeća bilo je različitih kultova Sunca. Iznijeli smo dokaze da su razvojem motiva Krist-Sunce, usvajanjem običaja okretanja prema istoku tijekom molitve i prihva ćanjem 25. prosinca ovi kultovi privukli zanimanje i maštu kršćanskih obraćenika iz neznaboštva. Postojanje bogate biblijske tradicije koja je povezivala Boga sa Suncem i Svjetlošću naizgled je pospješila, ako ne i potakla, ovakvo stapanje ideja.

Moguće je da je davanje prednosti danu Sunca pred Saturnovim danom, kao posljedica širenja kulta Sunca, usmjerilo kršćane (koji su se željeli odvojiti od židovske subote) prema ovom danu.113 Međutim, ovaj izbor nije bio motiviran njihovom željom da u taj dan obožavaju boga Sunca, već činjenicom da se njegova simbolika mogla prikladno primi jeniti na dva važna događaja u povijesti spasenja, na stvaranje i na uskrsnuće: “Toga se dana pojavilo Svjetlo Svijeta i tog je dana uskrslo Sunce Pravednosti.”114 Štoviše, dan Sunca je omogućio kršćanima da djelotvorno objasne biblijska otajstva poganskom svijetu pomoću simbolike koja je njima bila poznata.

Naše istraživanje podrijetla štovanja nedjelje dosad se usredotočilo na dva glavna doprinosna činitelja. Prvi, antijudaizam, koji je prouzročio pojačano obezvređivanje i odbacivanje subote čime je stvorena prijeka potreba za novim danom bogoslužja. Drugi, razvoj kultova Sunca i uzvisivanje dana Sunca nad Saturnovim danom, slučajnost koja je usmjerila kršćane na ovaj dan budući da je on sadržavao prikladnu simboliku za slavljenje uspomene na velika Božja djela. Međutim, još nismo raspravili teološke motive za štovanje nedjelje koji se spominju u ranoj kršćanskoj literaturi. Budući da u njima nalazimo dodatne uvide u ovo složeno pitanje nastanka i prihvaćanja nedjelje, mi ćemo, prije nego što donesemo konačni zaključak, usmjeriti našu pozornost na njih.

________________________