< 19. Poglavlje Sadržaj Zakljucak >

 

Dvadeseta glava

MOJSIJEVA VERA, MOJSIJEVE ODLUKE I JA

 

Pre nekoliko dana, izlazio sam s ručka zajedno s nekolicinom studenata seminara. Dok smo se vraćali na kampus, jedan od mladića neočekivano mi je postavio pitanje, pitanje kakvo mi niko do sada nije postavio: “S kojom biblijskom ličnošću Vam je najlakše da se poistovetite?”

Bilo je to dobro pitanje. Teško ali dobro. Nije pitao — “Koja Vam je od njih najomiljenija?” ili: “O kojoj naradije propovedate?” ili: “Ko bi se od njih mogao nazvati Vašim junakom?” Ne, želeo je da zna: “Ako biste mogli ući u njenu kožu, s kojom biblijskom ličnošću biste se najviše poistovetili?”

To pitanje i vi treba sebi da postavite. Tom studentu još nisam dao odgovor. Iskreno, ne znam ko bi bila ta ličnost; o tome još razmišljam. Ali, ako bi me neko pitao: “Koje su to pet biblijskih ličnosti kojima se najviše divite?”, jedna od njih bi sigurno bio Mojsije. Kakvog li izuzetnog Božjeg sluge, diva u svakom pogledu!

To je čovek koji je predvodio Izlazak, bio svedok razdvajanja Crvenog Mora, vodio mnoštvo od dva miliona ljudi kroz besputnu pustinju, godinama se neprekidno hranio “anđelskim hlebom”, sledio stub od oblaka danju, i sedeo pod Božjim ognjem koji je noću lebdeo nad logorom. “Beše silan u rečima i u delima”, izjavio je Stefan.

Kako smo to videli u jednom od ranijih poglavlja ove knjige, roditelji su tako uspešno ulili pobožnost u srce svog sina da je i na vrhuncu svoje političke karijere odbio da se udalji od onoga što je naučio u detinjstvu. Njegovi koreni su bili slavni. Jedan od mojih prijatelja rado kaže: “Kad je odrastao, čak je i izgledao kao Čarlton Heston.” Bio je to čovek kome je sve išlo u prilog.

Razume se, imao je i svoje slabosti. Ako dovoljno dugo istražujete pojedinosti njegovog života, nema sumnje da ćete pronaći razloga za tvrdnju da je imao i svoje periode padova. Ipak, ko ih nema? To isto se može reći za svakoga od nas, uključujući i Božjeg portparola. Smatram da ne možemo u potpunosti sagledati i oceniti Mojsijevu veličinu ako ne shvatimo kolika su bila njegova odricanja i šta je za njega značilo preoblikovanje u čoveka nesebične odanosti.

Kako smo to mnogo ranije saznali, mladom Mojsiju je sve išlo u prilog. On je bio ponos i radost drevnog Egipta. Nijedan poslovni čovek ne može ni da zamisli da barata sumom novca koja bi se mogla porediti s onim što je za samo jednu godinu odlazilo u Mojsijevu blagajnu. Mi ne možemo ni da zamislimo dimenzije njegove riznice. Ne možemo zamisliti pompu, sjaj kojim je najavljivan taj usvojeni faraonov unuk, palatu u kojoj je stanovao, niti silinu njegove moći, kada bi rekao: “Neka umru” ili “Neka žive”, a niko se ne bi usudio da bilo šta pita. Nemamo reči kojima bismo opisali kako je uzvišen bio njegov položaj. Imao je sve. Savremenim rečnikom rečeno, bio je siguran u uspeh u svakom pogledu.

Pa ipak, nije li to čudno? U Egiptu nema nijedne sfinge podignute u Mojsijevu čast. Nema nijedne veličanstvene piramide, nijednog kamenog mauzoleja s njegovim imenom. Imajmo na umu, taj narod je veoma poštovao svoje mrtve. Egipćani su imali izreku: “Izgovoriti ime mrtve osobe znači ponovo je oživeti.”

Prema tome, gde su ti spomenici u Mojsijevu čast? Zašto u njegovu čast nisu podigli neko ogromno telo lava, dugo 75 metara i visoko oko 20 metara, s Mojsijevim licem isklesanim u širini od 5 metara? Zašto samo lica Tutmosa, Tutankamona i kraljice Hačepsut? Zašto ne i Mojsijevo lice? Princ od Egipta bio je ličnost po faraonovom izboru. Pa ipak, možete krenuti u obilazak od najistočnijeg dela Sinaja pa do najzapadnijeg područja Libijske visoravni i nigde nećete naći nijednu jedinu statuu u Mojsijevu čast. Zašto?

Mislim da je odgovor utkan u 11. glavu Poslanice Jevrejima. Ono čega nema u vrelom, suvom egipatskom pesku sadržano je u večnoj Božjoj reči: “Vera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo, i dokazivanje onoga što ne vidimo ...” (11,1).

“Verom Mojsije, kad bi veliki, ne htede da se naziva sin kćeri faraonove; i bolje stradati s narodom Božjim, nego li imati zemaljsku sladost greha: državši sramotu Hristovu za veće bogatstvo od svega blaga misirskoga; jer gledaše na platu. Verom ostavi Misir, ne pobojavši se ljutine careve; jer se držaše Onoga koji se ne vidi, kao da ga viđaše. Verom učini pashu i izlivanje krvi, da se onaj koji gubljaše prvorođene ne dotakne do njih” (11,24-28).

Razlog nepostojanja ijedne “večne” statue u Egiptu s Mojsijevim imenom jeste odluka koju je Mojsije doneo. Podsetimo se upečatljivih prizora iz Mojsijevog izuzetnog života, dok razmatramo tri odluke od onih koje menjaju život, koje stvaraju istoriju.

 

Prva odluka: nije hteo da podrži greh

U Jevrejima 11,24 stoji: “Verom Mojsije, kad bi veliki, ne htede ...”

Zamislimo tog snažnog mladića, Jevrejina iznutra, a u potpunosti Egipćanina spolja. On bi s lakoćom položio test za budućeg faraona. Ali dostigavši odraslo doba, kod Mojsija se dogodila seizmička promena. Fraza prevedena sa “kad bi veliki” doslovno znači “kad je postao slavan”. To je još očiglednije! “Mojsije, postavši slavan, donese odluku ...”

Zamislimo to ovako: Svaki čovek, svaki pojedinac, mnogo puta u životu dolazi do račvanja puteva, na presudno važnu raskrsnicu. Pred očima su nam velike zastave koje nas pozivaju da pođemo jednim putem, a ne onim drugim. Jedan je put širok, udoban, privlačan s vrlo visokom frekvencijom saobraćaja. Drugi put je uzan, težak, nepopularan i usamljen. Račvanje zahteva da doneseš odluku. Tvoj izbor te vodi do drugog račvanja nešto dalje niz put, pa te odluka koju tamo doneseš vodi ponovo do sledećeg.

Mojsije je do svog prvog velikog račvanja na životnom putu došao kad je postao slavan. Bio je prinuđen da se opredeli. Morao je da se opredeli da li će dopuštati da ga Egipćani i dalje nazivaju faraonovim izabranikom. Trebalo je da donese odluku između onoga što se vidi i onoga što se ne vidi. Čvrsto se postavio prilikom izbora. Za njega Biblija kaže kako “ne htede da se naziva sin kćeri faraonove”. Tamo stoji, doslovno: “... ne htede da ga oslovljavaju kao sina kćeri faraonove.”

Zaista, događaj koji zapanjuje! Možda se to dogodilo jednog dana kad je Mojsije ustao da govori u sudu. Možda je to rekao onim neupadljivim slugama koji su čekali na svaki njegov mig. Možda je to nagovestio svom dedi po usvojenju, koji je vladao kao svemoćni faraon. Ili je tu svoju odluku, možda, saopštio svojoj majci po usvojenju, faraonovoj ćerki. Kako god da je bilo, on je jednoga dana izjavio: “Ne oslovljavajte me više kao svog sina. Odričem se prava na presto. Više ne želim da budem faraonov izabranik za presto.”

Svojom odlukom Mojsije me podseća na Danila koji je, više vekova kasnije, stajao sâm u mnogobožačkom carskom dvoru — Jevrejin u svakom pogledu, a ipak okružen svim onim što se smatralo vavilonskim načinom života — i rekao: “Ne želim da jedem carsku hranu. Ne želim da prihvatim carski način života. Ne želim da idem carevim putem. Ja sam prvo i iznad svega sluga Boga Jahve. Njemu sam poklonio svoju bezuslovnu odanost. Živeću za Njegovu slavu i, ako tako treba, umreću za Njegovu čast.”

Jednom rečju, Mojsije se odlikovao poštenjem. Došao je do tog prvog račvanja i odlučio da odbije “da se naziva sin kćeri faraonove”. Ali, kako je on to mogao da uradi? Konačno, on je bio crvene, a ne plave krvi. Mogao je da dobije carstvo. Imao je što bi god poželeo i kad bi god poželeo. Imao je svet pod svojim nogama. Kako je svega toga mogao da se odrekne?

Reči “bolje” [opredelivši se] i “državši”, iz 25. i 26. stiha, daju nam potreban uvid za odgovor na postavljeno pitanje. Kako je to, verom, Mojsije mogao da odbije ono što je odbio?

 

Bolje stradati [opredelivši se]

U 25. stihu stoji da se Mojsije opredelio. Reč prevedena s “bolje” dolazi od grčke reči koja znači “zauzeti (za sebe) određeni stav”. Drugim rečima, Mojsije je došao do epohalnog račvanja na putu i morao da “zauzme (za sebe)” određeni stav, pre nego što bi krenuo nadesno ili nalevo. Bez zauzimanja stava on bi ostao paralizovan neutralnošću.

Deo razloga zašto ne donosimo dobre odluke je u tome što nismo zauzeli stav za sebe, u pogledu prioritetnih principa života. Nismo načisto sa sobom gde stojimo u pogledu karaktera, morala, vrednosti, pobožnosti i predanja Hristu. Upravo zbog toga se teturamo. I bivamo nošeni. Klizamo se ovamo ili onamo. Zadržavamo se na “vratu” račve i čekamo da nešto iskrsne. Ili donosimo odluku isključivo na osnovu svojih osećanja, ili na osnovu reakcije drugih, da bismo kasnije zbog toga samo žalili.

Isus Navin, Mojsijev naslednik mora biti da je upio odlučnost svog učitelja i prethodnika. Pre nego što će umreti, Isus Navin je stao pred izrailjske starešine u zemlji i ozbiljno ih pozvao da se opredele, da odluče o najpresudnijem pitanju života. “Ako li vam nije drago služiti Gospodu, izaberite sebi danas kome ćete služiti: ili bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu reke, ili bogove Amoreja u kojih zemlji živite; a ja i dom moj služićemo Gospodu” (Isus Navin 24,15).

Stojeći sâm na vrhu gore Karmil, prorok Ilija je rekao uglavnom isto to pred okupljenim Izrailjcima: “Dokle ćete hramati na obe strane? Ako je Gospod Bog, idite za Njim; ako li je Val, idite za njim” (1. Carevima 18,21).

Mojsije se nije kolebao, nije “hramao na obe strane”. Dobro je razmislio o svom stavu, došao do svog zaključka i doneo odluku. Za šta se opredelio? Opredelio se da je “bolje stradati s narodom Božjim, nego li imati zemaljsku sladost greha”.

Život je pun odluka. Mi moramo izabrati radio-stanicu, TV-kanal, moramo odlučiti kako ćemo provesti svoje popodne, moramo izabrati životnog druga (ako nameravamo da stupimo u brak), odlučiti da li hoćemo decu, opredeliti se za profesionalnu karijeru, izabrati školu, opredeliti se za program studija, odlučiti gde ćemo živeti, kako ćemo živeti, izabrati prijatelje, izabrati crkvu. Suočeni smo s neprekidnim, beskrajnim nizom odluka od kojih nam neke menjaju život.

Mojsije, prethodno zauzevši stav u pogledu svog “hodanja” s Gospodom, doneo je odluku koja nije bila ni kulturološki popularna niti finansijski opravdana. Skinuo je s glave znak faraonskog prestolonaslednika, napustio palatu kraljice, oglušio se o sve isključive privilegije koje je mogao da uživa do kraja života, odlučivši da živi s Božjim narodom.

Nemojte ni za trenutak pomisliti kako Biblija samo ulepšava tekst dok govori o “uživanju sladosti greha”. “Sladosti” ili zadovoljstva greha uvek su veće zadovoljstvo od života u pravednosti, u početku. Kad si u blizini greha, srce ti brže kuca. On je prijatan i zavodljiv, on hrani trelesnu prirodu i čini da se ugodno osećaš. Neka ti niko nikada ne priča priču kako to nije tako. On za izvesno vreme donosi pravu eksploziju zadovoljstva.

Posebno privlačna žena prišla mi je po završetku bogosluženja jedne nedelje i rekla: “Dolazim iz mesta izvan grada; došla sam želeći da upoznam Hrista i meni je stvarno teško da poverujem da Bog može da me voli.” Niz njeno brigom izjedeno lice počele su da teku suze kad je izrazila priznanje: “Sve odluke koje sam donosila bile su pogrešne. Uzimala sam droge i družila se s više muškaraca koji su znali za sve, izuzev za Boga. Sada žanjem posledice.” Posle tih reči samo je zagnjurila lice u ruke i počela glasno da jeca. Bez obzira na svoj privlačni izgled, delovala je starije nego što je stvarno bila. To biva kad prođete one mučne kilometre kojima je ona prošla.

Van svake sumnje, njenih prvih nekoliko kilometara puta bili su zabavni. Zabava. Uzbuđenje. Fascinacija. Ali, samo nešto malo o čulnim uživanjima: Biblija stalno govori kako su ona “prolazna”. Nemaju trajni karakter. A kada iščeznu, što će sigurno biti, ona za sobom ostavljaju čitav okean bola, patnje i žaljenja. Ta žena se odavala svojim prolaznim uživanjima koja su je vodila do sledećeg muškarca, sledeće droge i sledećeg uzbuđenja. To je slično padanju preko terasaste padine, gde jurite nizbrdo i dobijate ubrzanje sa svakim padom, tup, tup, sve dok ne udarite u dno i više ne možete dalje.

Mojsije se opredelio za stazu pobožnosti, umesto “zemaljske sladosti greha”. Kako je u tome uspeo? Šta se to nalazilo u njemu što ga je navelo da donese takvu odluku? Odgovor nalazimo u drugoj reči, koju vredi dobro proučiti.

 

“Državši”

Reč “državši” iz 26. stiha pomaže nam da proniknemo u Mojsijevu logiku. Izraz u originalu znači “misliti unapred”. Mojsije je gledao unapred, gledajući dalje preko račvanja na putu, pustivši svojoj mašti da otrči dalje. Došavši pred račvanje shvatio je: Ako se i dalje budem nazivao sinom kćeri faraonove, ako se i dalje budem nazivao faraonovim izabranikom za presto, ako i dalje budem gomilao ova bogatstva i dobijao ove nagrade i zadobijao odobravanje ovog naroda, naći ću se na mestu s kojeg se neću moći vratiti bez štete po narod i po sopstvenu dušu. Zašto? Zato što uporedno s takvim statusom dolazi privlačno živahno raspoloženje koje šapuće: “Hajde, hajde, vidiš, svako to radi.” Mojsije je odgovorio: “Ne. Ja vidim dovoljno daleko niz put da znam da takav život neće biti dobar. Na kraju ću skliznuti u zlo i nevolju.”

Mojsije je razmišljao, držao  “sramotu Hristovu za veće bogatstvo od svega blaga misirskoga; jer gledaše na platu”. Izvorni tekst kaže da je Mojsije odvratio pogled od svega ostalog i svoju punu pažnju usredsredio na jedno: na nagradu koju Bog daje onima koji veruju.

Ako si fudbalski navijač, znaćeš kako to izgleda. Dok traju poslednje sekunde neizvesnog meča između ljutih rivala, ti tada nećeš ustati, otići do bifea i potražiti nešto za jelo. Naprotiv, odvratićeš pogled od svega ostalog i usredsredićeš se na igrača s loptom. Da li će protivnik postići gol? Ili će pobediti tvoj tim? Mojsije je odvratio pogled od svega ostalog i usredsredio svoj pogled na Hrista. Upravo je tako doneo pravu odluku.

Ako se poigravaš raspoloživim mogućnostima, ako se dovoljno dugo prepuštaš prolaznim uživanjima, izgubićeš svoju usredsređenost na Hrista. Tako će se dogoditi! Poslušaj, to se događa i najboljim Božjim slugama i sluškinjama. Nemoj govoriti da nisi ranjiv; ne misli da si imun. Mogli bismo lako ugravirati u kamen imena četrdeset ili više poznatih hrišćana naše generacije koji su prestali da se druže s Hristom zato što su zatajili kad je trebalo usredsrediti svoj pogled samo na Njega.

Nemamo stvarnu alternativu za isključivo usredsređivanje na Hrista. Ovog trenutka razmišljam o Džimu Vosu, ozloglašenom prisluškivaču — nekontrolisanom, zanesenom čoveku. On je honorarno radio za gangstera Mikija Kouina, kao i, takođe honorarno, za Policijsku upravu Los Anđelesa — slučaj saradnje zakona i kriminala. Problem je bio u tome što je Džim Vos morao da živi sa Džimom Vosom.

Jedne večeri, daleke 1949. godine, zalutao je na evangelizaciju pod šatorom u centru Los Anđelesa i tamo prihvatio Hrista kao svog Spasitelja. Njegovo obraćenje zabilo je klin u njegovu dvostruku ličnost. Od tada više nije mogao da radi ni za kriminalce ni za vlasti. Više nije mogao da sedi na dve stolice. Zašto? Zato što je shvatio da Hristos mora da bude Gospodar svakog dela našeg života.

Jesi li stigao dotle?

Razlog zašto u Egiptu nema nijedne sfinge s Mojsijevim likom je u Mojsijevom odbijanju da podrži greh. Nema nijednog zemaljskog spomenika, pa ni otiska ruke u svežem cementu s Mojsijevim likom. On je u Egiptu zaboravljen, ali je zato na nebu predmet velike časti.

 

Druga odluka: ostavio je sve što mu je bilo blisko i poznato

Druga Mojsijeva odluka gravitira oko reči “ostaviti”. Autor Poslanice Jevrejima kaže: “Verom ostavi Misir, ne pobojavši se ljutine careve; jer se držaše Onoga koji se ne vidi, kao da ga viđaše.” Mojsije je okrenuo leđa svemu što je poznavao.

Vidite li njegovu usredsređenost? Na šta su izoštrena njegova sočiva? To nije bio tip osobe koja po inerciji odlazi subotom na bogosluženja. Nije bio neko ko, polupospano, čini dobra dela. Bio je to čovek koji je svoju pažnju usredsredio na živog Boga. Prešao je na pomno praćenje, kao kada se radarskim uređajem prati borbeni avion koji se približava ili kao kad samovođena raketa progoni neprijateljski avion. Ovako usredsređen, on je u svom srcu odlučio da napusti sve što je poznavao. “Verom ostavi Misir.”

Egipat. Tamo nikada nisam bio. O Egiptu ne znam mnogo, ali nešto znam o El Kampou. Rodio sam se u tom malom gradu južnog Teksasa. Poznajem njegove male ulice i staze. Poznajem male prodavnice i neke ljude koji su nekada tamo živeli. Ta informacija je urezana u moje misli zato što su tamo moji koreni. Ali, El Kampo sam napustio kao dete i zato taj grad ne poznajem tako dobro kao što ga poznaju oni koji su u njemu ostali celog života.

Možda si osoba koja je u istoj firmi radila tridesetpet ili četrdeset godina. Ta firma je sve što poznaješ. Kako bi ti izgledalo kad bi se jednoga dana samo podigao, dao otkaz i pronašao drugi posao? Da li bi se osećao pomalo nesigurno? Pretpostavljam da bi tako bilo.

Ili si, možda, živela u istoj kući od kad znaš za sebe. U toj kući si podigla svoju decu. I ako se stvari nastave istim putem, u toj kući ćeš i umreti. Jer, to je tvoja kuća, u njoj si pustila duboke korene.

Imam prijatelja, pastora, koji je preuzeo pastorsko mesto od čoveka koji je u toj crkvi služio i propovedao trideset i sedam godina. “Čarlse”, rekao mi je, njegov glas se nalazi u svoj drvenariji te crkve. Otisci njegovih ruku nalaze se na propovedaonici. Ima ih po njoj svuda.” Tokom trideset i sedam dugih godina jedan isti čovek služio je kao pastor u toj crkvi. Na nekom mestu možeš boraviti tako dugo da će tvoje prisustvo, još dugo posle tvog odlaska, prožimati sve što se tu nalazi.

To je za Mojsija bio Egipat. On nije znao ni za šta drugo do za zemlju kraj reke Nila. Nikada nije bio u Hananu; znao je samo za Egipat. A ipak ga je napustio. Zašto je to učinio? Kako je mogao? Verom. Bog ga je izveo napolje. Bog ga je pokrenuo. Mojsije je bio rešen da napusti sve što mu je bilo poznato, bez obzira na to što je Egipat tekao njegovim venama. Što se tiče one negativne strane problema, nije se bojao šta bi mu mogao učiniti faraon. S one pozitivne, gledao je unapred, gledajući u Onoga koji se ne vidi.

Glavna borba za većinu Amerikanaca je borba za materijalne vrednosti, za stanove, kuće, imovinu i teritoriju. Korene svoje sigurnosti mi puštamo u te stvari. Doduše, uopšte nije loše imati korene, ali mi možemo početi da ih previše volimo.

I tako, kako će sin i snaha objasniti svojim roditeljima da nameravaju da napuste svu tu svoju sigurnost i da se presele u Evropu? To dvoje mladih završili su svoje školovanje i dobili diplome. Rodilo im se dvoje zdrave dece. Upravo počinju u svojoj perspektivnoj profesiji, a onda iznenada, najavljuju mami i tati da se sele preko mora, u Evropu.

— Kuda vi to idete?

    Selimo se u Španiju.

    Zašto tamo?

    Idemo tamo verom.

— Da, dobro, ali pogledajte šta sve ovde imate. Upravo smo vam pomogli da dobijete sopstvenu kuću. Platili smo 25.000 dolara akontaciju. Pomogli smo vam da se uselite. Pomogli smo vam da vam život dobro krene. Ovde imamo odličnu zdravstvenu zaštitu. Zašto hoćete u Španiju?

    Bog nas tamo poziva.

— Ali, gledajte. Tamo, u toj zemlji, sve je mnogo drukčije. Da li ste videli kakve automobile voze u Španiji? Da li znate šta se jede u Španiji? A i šta ćete s jezikom?

    Dobro, mi smo svesni da treba da naučimo jezik.

    Vi mora da se šalite!

    Ne, sasvim ozbiljno mislimo.

    Dobro, a zašto to radite?

    Zato što Bog želi da tamo odemo.

Kako objasniti šta je u glavi bračnog para koji tako nešto planira? Kako objasniti nekome ko hoće da počupa svoje korene i preseli se ko zna kuda? To može biti neko nenaseljeno područje u Etiopiji, srednje područje Evrope, najjužnija tačka Južne Amerike, srednji deo Kanade, ili indijanski rezervat direktno u srcu Amerike. Kako ćete objasniti nameru bračnog para koji hoće da ostavi i napusti sve “dobre stvari” kod svoje kuće? Ako ih o tome pitate, reći će vam: “Zato što idemo na nešto bolje.”

Da li se ovo što govorim odnosi na sve ljude? Naravno da ne, ali se odnosi na mnoge. Glavna bitka je oko napuštanja Egipta. To je rizik vere. To je teško, zato što smo rođeni i vaspitani da se vežemo za stvari! Ipak, kad bi se dogodilo da tvoja kuća danas izgori do golih betonskih ploča i ugljenisanih ruševina, nećemo smatrati da je uništeno išta od stvarne vrednosti ukoliko su sačuvani životi u tvome domu. Zašto? Zato što si sačuvao poznanstva, veze i sećanja i na tom temelju i gradiš sve ostalo.

Mojsije je ostavio Egipat. Porušio je za sobom mostove. Nije se osvrtao unazad. Nije se uplašio faraonovog gneva. Jednostavno se otisnuo. Dopada mi se kako je to izrazio jedan čovek: “Mi živimo verom ili uopšte ne živimo. Ili preduzimamo smele i opasne korake ili samo vegetiramo. Mi rizikujemo ili korodiramo.”

U Egiptu nema sfinge s Mojsijevim likom zato što je Mojsije napustio Egipat. Kome je potreban Egipat kada Bog kaže: “Ja planiram Izlazak”? Ako si više predan Egiptu nego Izlasku, onda nisi posvećen Bogu.

 

Treća odluka: Radio je neuobičajene stvari

Možda mi je ovo najdraže od svega. Odbacio je grešna zadovoljstva, napustio sve što mu je bilo poznato, a onda radio neuobičajene stvari.

Pokušaj da zamisliš šta je taj čovek radio. Postavi se kao da nikada nije bilo Pashe, zato što, kad je on to učinio, nje do tada zaista nije bilo. “Verom učini pashu i izlivanje krvi, da se onaj koji gubljaše prvorođene ne dotakne do njih” (Jevrejima 11,28).

Pratili smo u ranijim poglavljima kako je Mojsije uvek iznova dolazio faraonu i govorio: “Pusti moj narod. Pusti moj narod.” Ali faraon je uporno odbijao. Konačno, Bog je rekao Mojsiju: “Doneću smrt na njih i tada će faraon pustiti narod. Udariću smrću svaku kuću, izuzev jedne posebne grupe kuća.”

Kako je trebalo da budu spaseni ljudi u toj posebnoj grupi kuća? Setićete se kako smo, ranije u knjizi, opisali tu scenu. Zaklano jagnje. Krv na dovratnicima. Obrok koji se jede u žurbi, sa obućom na nogama i štapom za putovanje u ruci. Ta uputstva su za Mojsija i Izrailjce bila potpuno nova. To nikada do tada niko nije radio.

“Mojsije”, rekao je Bog, “vodi računa da ti štap bude u ruci, ogrtač pod opasačem, obuća na nogama, a onda budi spreman i da trčiš! Zato što ću poslati smrt po celoj zemlji i što ćeš slušati vrisku bola s jednog na drugi kraj Egipta. Ali, ako namažete krvlju svoje dovratnike, proći ću pored vas.”

    Da to nije neka šala? Krv?

    Da, tačno to.

    Možda moja krv?

    Ne! Krv jagnjeta.

— Krv jagnjeta? Hoćeš da mi kažeš da čak nije potrebno ni da zaključam kućna vrata?

    Ne zaključavaj vrata.

Tako, imamo čoveka s doktoratom u hijeroglifologiji. Diplomirao je na Univerzitetu Hrama sunca. Njegove grudi su pune medalja. A ovde ga vidimo kako razmazuje krv po pragovima i dovratnicima svojih vrata!

    Šta to radiš?, pita neko.

    Radim ono što treba da bih udaljio od sebe smrt.

    Da, da. Pa, da, razumem. Vrlo logično.

Možete li zamisliti kako su drugi gledali na Jevreje? Mi danas na to što su oni radili gledamo kao na postupke onih koji su čisti i sveti, a i oni su to stvarno bili. Ali zamislite kakvo su ruganje ti Jevreji morali da podnesu.

— Upomoć, dolazi smrt! Zatvori prozore, Marta. Hajde da svi siđemo u podrum i da se tamo sakrijemo noćas. Hoću da kažem, tamo su zidovi od kamena. Ha, ha ha!

    Znate, mi upravo stavljamo krv na svoja vrata.

    Zašto to radite?

    Zato što — znam da će vam to zvučati čudno — ali Bog kaže, ako poprskamo ovde krvlju, smrt neće ući.

— Ooooo, zvuči prilično jezivo. Pogledaj me. Sav se tresem. Podsmevanje je nastavljeno sve do smrkavanja — do te kobne noći.

Začula se vriska. Počelo je u Memfisu i proširilo se kroz celu dolinu reke, prema zemlji Gesem. Nikada do tada niste čuli takav vrisak i zapomaganja. Deca su umirala kao muve. A ovde jedan jevrejski bračni par stoji, sa štapom, ogrtačem i obućom, žvaće jagnjeće pečenje, spreman da krene putem Izlaska. Zaista, vrlo neobično.

Međutim, imajte na umu i to da Mojsije nije imao nikakvu tradiciju na koju bi se mogao osloniti. Kako će to obaviti? Kako će ispoštovati uputstva za tu prvu Pashu, tačno onako kako ga je Bog uputio?

Učinio je to kao i Noje kad je zabijao klinove u barku u uslovima kada niko nikada nije video kišu. Mogao je da uradi to poput Avrama i Sare koji su gledali grad čiji je temelj i Tvorac bio Bog, iako nikada nisu bili u Hananskoj zemlji. Mogao je to da učini prosto zato što je Bog rekao: “Učini to.”

 

Uputstva na raskrsnici

Pisac Poslanice Jevrejima posvetio je šest stihova u “muzeju vere” čoveku po imenu Mojsije. On te reči nije pisao da bi nas obeshrabrio, razočarao, niti da bi prečku postavio tako visoko da bismo morali samo da uzdahnemo i kažemo: “Ah, kakve svrhe ovo ima? Nikada ne bih mogao postići da živim kao taj čovek.” Naprotiv, te reči zapisane su na svetim stranicama da bi popunile naše akumulatore i ispunile nas svežom rešenošću da svoj život uložimo u projekat pod nazivom “večnost”.

Mojsije je odbio da dovede u pitanje svoje predanje Bogu; to možemo i mi.

Mojsije je svesno napustio sve što mu je bilo poznato, idući za Božjim pozivom; to možemo i mi.

Po Božjoj zapovesti, Mojsije je učinio nešto što je bilo neuobičajeno, oglušujući se o rugače, kritičare i sumnjalice. Upravo to možemo i mi!

Mojsijev život je jednostavna putna mapa za ljude baš kao što smo mi — za obične, svakodnevne ljude, i mlade i stare, samce i oženjene i udate, penzionere i omladinu. Uputstva koja uzimamo iz te karte mogu nam pomoći kada dođemo na tri presudna raskršća u životu.

1. Da bismo stekli moć rasuđivanja neophodnu da odbacimo ono što je grešno, vera mora da natkrili moja osećanja. Moja osećanja mi kažu: “Beži!” Vera kaže: “Zaustavi se.”

Osećanja mi kažu: “Probaj to!” Vera kaže: “Drži se dalje od toga.”

Osećanja mi kažu: “Predaj se. Ubaci peškir u ring.” Vera kaže: “Drži se!”

Živimo u dobu osećanja. Što god želiš, učini.” Jedna nagrađena pesma pre više decenija izrazila je to shvatanje sledećim rečima: “Ne može biti da ne valja, kad osećaš kako je dobro ...” O, još kako može! Vera kaže: “Drži se. Stigao si na raskrsnicu. Ako kreneš na taj put, investiraćeš u pogrešan način života. Zaustavi se. Korakni nazad. Ponovo pogledaj.”

Možda se sada baš tu nalaziš. U dosadašnjem životu doneo si neke loše odluke. Ako je tako, vreme je da korakneš nazad. Vreme je da se vratiš tačno do mesta gde si učinio pogrešno skretanje. Za to su potrebni razbor i hrabrost, ali, možeš ti to. Bog će ti dati snagu.

2. Da bismo postigli rešenost neophodnu je da napustimo sve što nam je poznato; vera će biti temelj naše sigurnosti. Ako je vera naša sigurnost, možemo se slobodno spakovati i otputovati u Španiju, ako Bog od nas zatraži da to učinimo. Ili u Sibir, iz istog razloga. Mogao bih navesti na desetine bračnih parova, a i samaca, koji su učinili takvu vrstu koraka. Njihova vera postala je njihova sigurnost. Njihovo druženje s Bogom je čvrsta stena pod njihovim nogama, a ne onaj sigurni i poznati pod njihovog doma. Sećate li se reči autora Kori ten Bum? “Naučila sam da skupocene stvari ne stiskam u ruci, jer je bolno kada mi Bog nasilno otvori prste i oduzme ih od mene.” Ne stiskajte svoju imovinu, pa ni svoju decu. Jedan stih stare himne to lepo kaže:

Pusti svoje sinove, neka nose vest slavnu,

Pusti svoje bogatstvo, da budu brži;

Izlij svoju dušu u molitvi pobede,

Jer što god izdaš, Isus će ti platiti.[1]

Podižeš li svoju decu da bi ih sačuvao, ili da bi ih dao? Ponekad su najveće bitke koje moraju da vode naša deca, prilikom donošenja odluke da idu da rade kao misionari, bitke zbog roditelja koji ne bi da ih puste. Pustite ih! Kakvog li veličanstvenog ulaganja! Ako želiš da stekneš rešenost o napuštanju svega što ti je poznato, moraš svoju veru učiniti svojom sigurnošću.

3. Da bismo postigli disciplinu neophodnu da radimo ono što je neuobičajeno; naša vera mora da ućutka kritičare. Veruj mi da je to tako. Kritičara će svakako biti. U to budi siguran. Disciplina će biti neophodnost da bismo krenuli na put i živeli okruženi podsmevanjem, nipodaštavajućim komentarima, neizbežnim nagađanjima i naslućivanjima. Neophodna ti je određena vrsta discipline da bi kazao: “Gospode Bože, Ti si taj koji si me postavio na ovaj put i sve dok Ti ne kažeš suprotno, to će biti moj pravac kretanja. Moji kritičari su sve glasniji, sve brojniji i sve bliži. Utišaj ih. Ili, ako to ne učiniš, bar mi začepi uši da ne čujem.” Elton Trublad odlično je rekao: “Vera nije verovanje bez dokaza, nego poverenje bez rezervi.” Mi rado mislimo o sebi kao o ljudima vere. A ipak, kvalitet pa i ispravnost naše vere možda su se našli na ispitu prilikom proučavanja Mojsijevog života. Možda smo glasno izražavali svoju veru, a da ipak nismo stvarno verovali u ono što nam Bog govori o sebi i svom planu za naš život.

Želimo li da imamo veru kakvu je pokazao Mojsije, vrstu vere koja nas osposobljava da se odreknemo sigurnosti ovog sveta u korist sigurnosti koju Bog želi da nam podari, moramo izgraditi duboko usađeno, tiho pouzdanje u Onoga koji “sve čini po savetu volje svoje”.

Srećom, to je lakše nego što zvuči, pošto On čini sve kako je pravo. Mojsije je to otkrio u okviru svog dugog iskustva. Tako možeš i ti.

Želim da proživim svoj život tako beskrajno predan svom Spasitelju i toliko raspoloživ i dostupan Njemu, da će za moju poslušnost jedino biti potreban šapat s neba. Želim to svojoj ženi, svojoj deci i svojoj unučadi. Želim to nama kao Božjem narodu.

Vratio bih se na pitanje kojim smo počeli: Ako biste mogli ući u kožu bilo koje biblijske ličnosti, s kojom od biste se njih najviše identifikovali? Pozivam vas, da u ovim završnim redovima knjige uđete u Mojsijevu kožu. Uzmite u obzir čega se odrekao i šta je za uzvrat dobio. Nijedan spomenik nije podignut u čast tom čoveku, oličenju nesebične odanosti Bogu. Nijedna velika sfinga. Nijedna impozantna piramida. Egipat je i te kako želeo da zaboravi da je takav čovek ikada postojao. Bio je sahranjen na nekom usamljenom vrhu, na ogolelim padinama gore Fazge, čak bez ijednog cveta na grobu.

Dragovoljno je zamenio zemaljske spomenike i odobravanja, privilegije, moć i uživanja za nagradu u jednom nevidljivom carstvu. Sve je to uložio — svaki sikal tih vrednosti — u odnos sa živim Bogom.

Bila je to najbolja trampa koju je iko mogao izvršiti. Ono što je izgubio ionako nije mogao zadržati, a što je dobio, nikako nije mogao da izgubi.

Mojsije zaista nije mogao bolje da postupi.

A ne možemo ni mi.


[1] Corrie ten Boom

 

< 19. Poglavlje Sadržaj Zakljucak >