< 18 Poglavlje Sadržaj 20. Poglavlje >

 

Devetnaesta glava

NEKROLOG HEROJU

 

Jednog popodneva, pre mnogo godina, moj najstariji sin Kurt i ja krenuli smo u razgledanje nadgrobnih spomenika. Zapisivao sam završne misli o trideset i četvrtoj glavi 5. Mojsijeve, pre nego što ću o njoj propovedati, pa sam imao određenih problema u nameri da proniknem u njenu duhovnu poruku.

Šetajući se po dnevnoj sobi, ugledao sam Kurta kako se odmara na podu.

“Kurte”, rekoh, “idem u razgledanje nadgrobnih spomenika.”

“Jel’ mogu i ja s tobom?”, upita.

“Svakako, sine. Bilo bi lepo.”

Tako smo seli u auto i odvezli se do obližnjeg groblja, kojim smo šetali oko jedan i po sat. Da li ste to ikada radili? Možda vam zvuči jezivo, ali čitajući epitafe na nadgrobnim spomenicima stičete pravo malo obrazovanje. To zaista fascinira!

Na jednom spomeniku u mestu Loma Vista, u Kaliforniji, stajale su samo tri reči: “Ne možeš pobediti”, a onda je sledilo ime. Zar to nije svojevrsna poruka? Drugi epitaf kaže: “Našem voljenom sinu, od 3. maja 1940. do 7. maja 1940. godine.” Reči pune emocija.

Rado lutam grobljima kad se nađem u istorijskim gradovima. Možete me nazvati i ekscentrikom, ali obilaženje grobalja postalo je jedan od oblika moje razonode. Veoma mi je zanimljivo da čitam šta je u granitu ugravirano o ljudima kojih već odavno nema na ovoj staroj Zemlji.

Jedan od mojih prijatelja, koji deli sa mnom to neobično interesovanje, nedavno mi je elektronskom poštom poslao par stranica epitafa za moju kolekciju. Imajte na umu, neko je morao da priđe, da se sagne i da sa spomenika obriše prljavštinu i mahovinu, da bi pročitao sledeće natpise:

Sledeći epitaf na groblju u gradu Vermontu očigledno je sročila neka usamljena udovica:

Za drago sećanje na

mog supruga Džona Barnsa

koji je umro 3. januara 1803. godine.

Njegova zgodna mlada udovica, 23. godine,

ima mnogo osobina dobre supruge i

čezne za utehom.

Na jednom nadgrobnom spomeniku u Engleskoj neko je video, ugraviran, sledeći natpis:

Ser Džon Strejndž

Ovde leži jedan pošteni advokat,

što je neobično [strejndž].

Na groblju u Džordžiji:

Rekoh vam da sam bolestan!

Na grobu Elen Šenon iz mesta Žirar u Pensilvaniji stoji tekst koji izgleda kao reklama za potrošače:

Koja je umrla od opekotina

21. marta 1870.

u eksploziji lampe

napunjene “neeksplozivnom tečnošću

za lampe, firme R. E. Denfort”

Kakva nam se poruka upućuje s groba Izekijela Eikla, na groblju Ist Dalhauzi, u kanadskoj provinciji Novoj Škotskoj?

Ovde leži Izekijel Eikl

star 102 godine

Dobri umiru mladi

Nešto sam zapazio: svaki nadgrobni spomenik na potpuno isti način predstavlja protok vremena. Kuda god da odete, razlike neće biti. Vreme koje smo proveli na ovoj zemlji uvek je predstavljeno malom horizontalnom crtom, i to je sve. Osoba je mogla doživeti osamdeset ili devedeset godina, ali na nadgrobnom spomeniku ceo život upakovan je u jednu malu crtu. To je život, a onda ga više nema.

Mislim da sam o smrti počeo ozbiljno da razmišljam ubrzo posle smrti svog oca, koji je umro usred jednog bogosluženja, pre gotovo četvrt veka. Smešten je u bolnicu, a njegovo stanje je išlo od lošeg u još gore. Najpre je doživeo srčani udar. To je bio uvod u nekoliko uzastopnih moždanih udara, koji su izazvali paralizu, pa mu je tada bilo teško da guta. Zahvaljujući dodatnim komplikacijama njegovog stanja, u njegov organizam se uselio jedan virus koji je doneo visoku temperaturu, a onda je dobio akutnu upalu pluća.

U jednoj hladnoj noći između utorka i srede, pre nego što je umro, posetio sam ga u njegovoj minimalno osvetljenoj bolesničkoj sobi. Posmatrao sam medicinske sestre u belim uniformama kako žurno obavljaju svoje rutinske poslove, a onda pogledao u čoveka koji je umirao na metalnom krevetu. Sutradan sam ponovo došao i video čoveka bez zuba, bez svesti, kako gleda pravo preda se, s praznim pogledom u očima, uprtim u daljinu. Taj čovek, koji me je nekada držao za ruku, koga sam ja, mnogo godina kasnije, držao, milovao i grlio, sada nas je napuštao. Samo jedan kratki dah i više ga nije bilo.

To iskustvo, u sprezi s mojim tihim obilaskom nadgrobnih spomenika, odjednom je počelo da mi stvara osećaj kao da učestvujem u prizoru koji se odvijao na gori Fazgi, tamo gde je Mojsije umro. To osećanje vas obuzima tiho, ali istinski duboko. Mislim da nije u redu pristupiti nekom tekstu iz Biblije tako kao da završavate neku lekciju, ili u ovom slučaju, knjigu. Božja knjiga je knjiga života. Izuzimajući smrt Njegovog Sina, Autor Biblije nikada se ne zadržava dugo na temi smrti. Mogao bih da izbrojim na prste obe ruke, pri čemu bi neki ostali neupotrebljeni, broj dugih nekrologa u Božjoj reči. Božji ljudi jednostavno umiru i čekaju na vaskrsenje života.

Ali, kada proučavate o životu velikog čoveka kao što je bio Mojsije, kada ga na kraju proučavanja sahranite, a potom se osvrnete na mesto gde ste bili, videćete da ste stvari sveli na nekoliko zaista realnih osnova. Čitajući nekrolog možemo napabirčiti mnogo toga vrednog. Zato nas Bog poziva da razmišljamo o Mojsijevoj sahrani i njegovoj nadgrobnoj ploči, kako bismo otkrili kako nebo ocenjuje tog velikog Božjeg slugu — čoveka, oličenja nesebične odanosti Bogu.

 

Pogled odozgo

Tridesetčetvrta glava 5. Mojsijeve počinje da govori o mestu i svrsi Mojsijeve smrti: “Tada izide Mojsije iz polja Moavskoga na goru Navav, na vrh Fazge ...” (1. stih).

Vrh Fazge visok je 1.370 m. To je preko jednog kilometra. Ne može se mnogo stodvadesetgodišnjaka pohvaliti da se mogu popeti na planinu te visine, i da prežive da bi o tome govorili. Ali, Mojsije je mogao. Učinio je to, hvatajući se rukama za stene. Na tom putu nije bilo dovoljno široke staze da bi njom mogao ići pešak, a ona Mojsiju i onako nije bila potrebna.

Ako se pitate u kakvom je Mojsije bio stanju, taj njegov podvig će vam odgovoriti. Kada ste se poslednji put uspinjali planinom? Verovatno prilično davno, a možda i nikada do sada. Ja sam se uspinjao dva puta i ne pada mi na pamet da to još jednom uradim. Oba puta sam duvao i dahtao i rušio sve pred sobom od duvanja, celim putem uz to ludo brdo, a ono nije bilo visoko ni 1.000 metara. Osećao sam se kao pravi mučenik.

A ipak, ovde imamo Mojsija, starog sto dvadeset godina, koji se penje na vrh od 1.370 metara i koji se, stigavši tamo, izvanredno osećao. Kod Mojsija ne možete naići na samosažaljenje. Znao je da će umreti, jer mu je to Bog rekao. A i Bog je pre toga na njegovo mesto već postavio Isusa Navina. Prvi put u njegovih poslednjih četrdeset godina života na njegovim leđima nije bilo velikog bremena vođenja naroda. Olakšanih pleća, Mojsije je svaki korak na uzbrdici savlađivao s lakoćom. Vrlo dobro je znao da, još malo, pa će udahnuti svoj poslednji dah.

Mojsije nas uči da vernik nema razloga za strah, niti da u panici juri ulicama kada zna da treba da umre. Mi svi umiremo; to je stvarnost našeg života. Za život nismo istinski spremni sve dok nismo spremni za smrt. I tako, kad smo spremni da umremo, neka tako bude.

Shvatam, razume se, da pomisao na umiranje donosi sa sobom najrazličitija snažna osećanja. Sve što je u nama želi da pažljivo čuje svaku reč drage osobe koja umire. Ta snažna želja upečatljivo se ogleda u sledećoj poemi.

 

Šta je to sa mnom, Gospode?

Sedmicu za sedmicom

Molio sam Te da je uzmeš.

U očajanju sam plakao i čekao

Dok se ona rvala s podmuklim bolom.

Pratio sam postepeno propadanje

Njenog nekada snažnog i lepog tela.

Video sam njene iscrpljene crte,

Njenu stalnu uznemirenost.

Slušao sam njene isprekidane jecaje

Dok je preklinjala, tražeći oslobođenje.

Osećao sam stisak

Njenih drhtavih prstiju

Kad bi se pojačavao bol koji ne popušta.

Osećao sam njenu sve veću slabost,

Njenu duboku depresiju.

Kroz besane noći

Slušao sam njeno naporno disanje.

U tami, vapio sam k Tebi —

Plakao uvek iznova ...

A onda, juče ujutru, Gospode,

U cik zore,

Uslišio si moju molitvu.

Nežno si je uzeo k sebi —

Hvala ti, Gospode.

A ipak, dok ti još zahvaljujem,

Žao mi je što je ne mogoh

Zadržati bar još samo jedan dan.

Šta je to sa mnom, Gospode?[1]

Stigavši do poslednjeg stiha 34. glave 5. Mojsijeve, nisam želeo da to bude kraj Mojsijeve priče. Poželeo sam da ga slušam još nekoliko poglavlja. Nije mi bilo drago što je krenuo na to poslednje uspinjanje uz strmu padinu Fazge.

Da li si se nekada našao u situaciji kada ne želiš da se ni za trenutak ne odvojiš od drage osobe koja je na samrti? Svakako da jesi. To je deo telesne prirode duboko u nama — da zadržimo a ne da damo, da držimo uza se, a ne da delimo. Želeo sam da zadržim Mojsija uza se i da mu makar još samo malo slušam glas. Želeo sam da još malo ostane, ali Bog kaže: “Dosta je. Sada je on moj.” I On ga, tako, prati na vrh i omogućava mu poslednji pogled, kakav ti i ja ne možemo ni zamisliti. Mi Obećanu zemlju nikada nećemo ugledati onako kako ju je Mojsije video — tu još neobrađivanu zemlju, onu po kojoj još niko nije gazio, koja će tek početi da se lepi za obuću Izrailjaca.

Zamisli pogled koji se pružao pred njim. Mojsije je gledao, i “pokaza mu Gospod svu zemlju od Galada do Dana; i svu zemlju Neftalimovu, i svu zemlju Judinu do mora zapadnoga, i južnu stranu, i ravnicu, dolinu pod Jerihonom, mestom gde ima mnogo palmovih drveta, do Sigora” (stihovi 1-3).

Bog Mojsiju daje “kartu za putovanje na istok”. Počinje, gledajući na sever, a onda se okreće i gleda na zapad, pa se okreće dalje i gleda na jug, da bi se na kraju okrenuo i gledao prema istoku. Mojsije je kao snop svetlosti u svetioniku koji se okreće ukrug. To je potresan prizor, čak i u svojim geografskim relacijama. Za sve to vreme Mojsije je morao coktati jezikom i mrmljati sebi u bradu: “Au, pogledaj ovo. Divno! Predivno! O, Gospode, pogledaj ovo. Kakva zemlja!”

Dajući završnu analizu, rekao bih da smrt vernog Božjeg deteta otvara panoramski, nebeski pogled koji zapanjuje um. Reč je o jednoj potpuno novoj dimenziji. Pavle nam o tome kaže: “Što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čoveku ne dođe, ono ugotovi Bog onima, koji ga ljube” (1. Korinćanima 2,9). U to je Mojsije gledao, poslednji put uživajući u pogledu na Obećanu zemlju, na nekretninu na koju nikada neće stati svojom nogom.

Onda je Bog rekao: “To je bilo to, Mojsije. A sada, Mojsije, vreme je.”

I reče mu Gospod: ovo je zemlja, za koju sam se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu govoreći: semenu tvojemu daću je. Pokazah ti je da je vidiš očima svojima, ali u nju nećeš ući. I umre onde Mojsije sluga Gospodnji u zemlji Moavskoj po reči Gospodnjoj. (4. i 5. stih)

Mojsije je “predao duh”. Bili heroji ili ne, svi mi dolazimo do tog trenutka. Dok razmišljam o Mojsiju koji umire, u misli mi dolazi dvostruka poruka.

 

Samoća smrti

Ne njena usamljenost nego njena samoća — postoji razlika. Usamljenost nas upućuje na praznu čežnju, na uzaludnu težnju ka nekome drugom. Samoća kaže da niko ne ide s nama. To je ono što ovde vidim. To je usamljeni put.

Odlazeći u smrt, nikada sa sobom ne vodiš saputnika; odlaziš potpuno sâm. U Talmudu stoji: “Čovek se rađa stisnutih pesnica, ali umire otvorenih ruku.” Sa sobom ne nosiš ništa; sve ostaje iza tebe. Mojsijev testament nije bila njegova imovina, nego njegov život. Umro je visoko na vrhu Fazge; potpuno sâm.

Želimo li biti iskreni, moramo priznati da je većini od nas stran pojam samoće. Imamo radio-prijemnike, TV-prijemnike i faksove. Imamo elektronsku poštu, telefon, a možda i mobilni telefon i pejdžer. Imamo auto, višestruke mogućnosti kontaktiranja s prijateljima i čitavu lepezu mesta za sastajanje. Društvenost je znak našeg vremena. Volimo kad se uključujemo u razne aktivnosti. Moja prijateljica, pesnikinja, Rut Harms Kelkin, daje nam zanimljiv pogled u taj predmet:

Ti, Gospode, znaš kako ti služim

S velikim žarom osećanja

Kad sam u središtu pažnje.

Znaš kako vatreno govorim o Tebi

U ženskom klubu.

Znaš kako sam živahna kada predstavljam

Novu molitvenu grupu.

Ti poznaješ moje istinsko oduševljenje

Na času proučavanja Biblije.

Ali, pitam se, kako bih reagovala

Ako bi me uputio na lavor s vodom

I zatražio da žuljevite i kvrgave noge

Neke pogrbljene i naborane starice

Perem dan za danom,

Mesec za mesecom,

U sobi u kojoj me niko ne vide,

I u kojoj za to niko ne sazna?[2]

Druga priča, zar ne? Sve je dobro i lepo samo dotle dok ne moramo biti sami. Možda je to što nekima smrt čini tako zastrašujućom. Mi smo retko sami. A ipak, Mojsije je sâm na vrhu Fazge. Isusu Navinu nije bilo dopušteno da pođe s njim. Aron je već pre toga bio umro. Samo jedna usamljena figura probijala se preko stena, na svom neprokrčenom usponu ka vrhu planine.

 

Mojsijeva smrt i sigurnost

Mojsije je umro “po reči Gospodnjoj”. Sve je bilo završeno za tog starog čoveka baš onako kako je Bog bio pripremio.

Potpuno sam pomiren sa činjenicom da Bog ne samo što zna vreme našeg života, nego zna i svršetak tog vremena. Zbog toga se i ne bojim kada ulazim u avion. Ne obuzima me zebnja kada sedam za volan automobila i krećem na dug put po američkim prostranstvima. Štaviše, ne bojim se autoputeva oko Los Anđelesa niti opasne deonice autoputa na severu Dalasa. Znam da je u svom planu Bog odredio dužinu mog života; u stvari, odredio je i sâm dan moje smrti.

Možda tebi treba mnogo da bi prihvatio tu misao. Možda je ta misao za tebe pomalo preteška. Ako jeste, vrlo je verovatno da se bojiš razmišljanja o smrti. Dozvoli mi da ti ponudim ohrabrenje.

Pogledaj ponovo 5. stih, ali ovom prilikom stavi dve fraze iz stiha jednu pored druge i tako, čitaj zajedno sledeće reči: “Mojsije sluga Gospodnji ... reč Gospodnja.” One su dovoljno blizu jedna drugoj da ih možemo prihvatiti kao vrstu ritmičke celine. “Umro je sluga Gospodnji, po reči Gospodnjoj.” One se uzajamno uklapaju, pa je to ono što je njegovoj smrti dalo dimenziju velike sigurnosti.

Ideja da se dve misli, o samoći i sigurnosti, uzajamno uklapaju čini nam se strana, pogotovo u trenutku smrti. Međutim, ako hoćemo da savladamo strah od smrti, te dve misli treba da se spoje, u našim mislima. Spojile su se, sigurno, u razmišljanju apostola Pavla. Upravo zato je i mogao da napiše: “Kao što čekam i nadam se da se ni u čemu neću postideti, nego da će se i sad kao svagda sa svakom slobodom Hristos veličati u telu mojemu, bilo životom ili smrću. Jer je meni život Hristos a smrt dobitak” (Filibljanima 1,20.21). Mnogi od nas veličamo ga u svom životu, ali je priča drugačija kada dođe vreme da umremo. To tako ne mora da bude.

Mojsije je umro sam, ali u sigurnosti. Izveštaj o njegovoj smrti dat je u završnih šest stihova 34. glave 5. Mojsijeve. Prvo, Biblija nam navodi njegovu starost: “A beše Mojsiju sto i dvadeset godina ...” (7. stih). Čitavih dvanaest decenija. Ipak, u trenutku smrti, sve Mojsijevo obrazovanje, sva njegova slava, sva njegova imovina, sve njegovo iskustvo, sve ono za šta bi se on normalno držao, otišli su s njim. Ništa od toga nije ostalo za njim.

 

Šira perspektiva

Slažete li se da nam smrt, na svoj način, dovodi sve u pravu perspektivu? Zato je i jedna od stvari koje su mi drage u vezi s mojom službom što ne postoje dva potpuno ista dana. Često se krećem u krugu večnih staza: rođenje, smrt, teška bolest, tragedije. Živim na oštrici života. Aktivnosti vezane za umiranje i smrt pastoru su podjednako blike kao što je i trgovcu bliska rasprodaja, pripremanje jela domaćici ili menjanje svećica automehaničaru. Pastori mogu rizikovati da dobiju žuljeve profesionalno se baveći smrću, ali moram reći da se ne sećam da sam nekada sahranio osobu staru sto dvadeset godina.

Jednom sam, kasno uveče, odlazio iz bolnice, posle srčanog udara moga oca, i upućivao reči zahvalnosti medicinskoj sestri koja je bila izuzetno dobra prema njemu u periodu dok je bio van svesti, iako on nije znao da je ona bila tu.

“Znate”, rekoh, “doživeo je osamdeset i tri divne godine.”

“Da”, odgovorila je, “nema baš mnogo onih koji umiru čak ni blizu starosti u kojoj je umro Mojsije.”

Ona nikako nije mogla znati da sam u vreme dok je ona to govorila razmišljao o tom događaju. Nisam mogao a da ne pomislim: “To je tačno. Nikada nisam sahranio nikoga starijeg od stotinu godina. Takvih nema još mnogo.”

Većina stogodišnjaka koje poznajem nisu baš najboljeg zdravlja. Oni su slepi, bogalji, gluvi. Nema mnogo alpinista u devedesetim godinama. A Mojsiju je bilo sto dvadeset godina! Razmišljali bismo: Ah, on mora da je bio stvarno bogalj. No, tako ne piše u Bibliji. U Bibliji stoji da “ne behu potamnele oči njegove niti ga snaga izdala” (7. stih). U engleskom prevodu “Living Bible” stoji ... “vid mu je bio savršen i bio je snažan kao mladić”.

Šta ja na to kažem? Kakav je to bio način života! Sto dvadeset godina, a ne trebaju ti naočari; vek i jedna petina a ne trebaju ti štake. Mojsije se nikada nije dosađivao u stolici za ljuljanje, niti utrljavao razne masti za cirkulaciju i pio Trentol. Neprestano se kretao, kao i Halev, i ostao u odličnoj kondiciji sve do samoga kraja.

Znate li u čemu je naš problem? Postajemo stari pre nego što ostarimo. Počinjemo da živimo kao da smo čukundede ili čukunbabe još pre nego što navršimo sedamdeset. To je pravo zlo! Čovek brani svoju doktorsku disertaciju i smatra da je već prešao zenit, zato što je proveo određeni broj godina pripremajući doktorat. Nalaziš se u uspešnom poslu, radiš svoj deo i približava ti se šezdeset i peti rođendan. Pitaš se: Da nisam već prestar za ovo? Besmislica! O tome je pisao pesnik Longfelou:

“Prekasno je!” Ah, ništa nije prekasno —

Katon je s osamdeset učio grčki; Sofokle

pisao svog velikog Edipa, a Simonid

osvojio pesničku nagradu od sebi ravnih,

kada je svima bilo preko osamdeset;

tako je i Teofrast u devedeset

počeo da piše ’Ljudske karaktere’.

Čoser je, u Vudstoku, sa svojim slavujima,

U šezdesetoj napisao ’Kenterberijske priče’.

Gete, u Vajmaru, neumoran do kraja,

Završio je Fausta prevalivši osamdesetu.

Šta dakle? Hoćemo li lenjo sedeti i govoriti:

“Došla je noć; nije više dan”?

Zašto, pa starost je ništa manja prilika

nego i mladost, samo u drugačijem odelu.

I kada večernji suton izbledi,

Nebo je ispunjeno zvezdama, nevidljivim danju.

 

Živeti potpuno!

Star si tačno onoliko koliko hoćeš da budeš star. Mislim da je sramota što ne živimo onako kako je živeo Mojsije. Džim Eliot svojevremeno je pisao: “Ma gde da se nalaziš, budi sasvim prisutan. Živi sasvim svaku situaciju za koju veruješ da je Božja volja.” Ako si student, živi maksimalno kao student! Ako se baviš biznisom, odlučno idi tim putem! Ako izgubiš posao, iskoristi i to! Budi stvarno nezaposlen. Ako čekaš bebu, organizuj veselje! Ako tvoje jedino dete odlazi od kuće radi braka ili posla, pusti ga neka ide! Nastavi da živiš! Budi “sasvim” prisutan, bez obzira na to gde se nalaziš.

Zastani i razmisli: Šta je alternativa? Odlaženje u svoju sobu i zaključavanje vrata? Nažalost, svakoga dana srećem ljude i žene, opredeljene za tu opciju. Znam da su to uradili zato što su im, za razliku od Mojsija, potamnele oči i izdala ih snaga.

Međutim, važnije od fizičkog je duhovno. Šta je Bog napisao na Mojsijev nadgrobni spomenik o toj kategoriji života svog sluge? Šta stoji u Mojsijevom nebeskom nekrologu? “Ali ne usta više prorok u Izrailju kao Mojsije, kojega Gospod pozna licem k licu” (10. stih). Kad je Isus Navin, Mojsijev naslednik, hteo da dobije uputstva od Boga, morao je da se obrati prvosvešteniku. S Mojsijem nije bilo tako. Zaista za divljenje: on je uputstva od Boga dobijao u razgovorima oči u oči sa živim Gospodom. Njegov život od sto dvadeset godina bio je bezrezervno posvećeni život s Bogom, licem k licu.

Da li si prošao šezdesetu? Ako jesi, kako stoji s tvojim druženjem s Isusom Hristom? Da li vas dvojica još razgovarate? Da li i danas nosiš sa sobom Njegovu knjigu? Da li i dalje deo svog vremena provodiš s tom knjigom? “O, pa znaš, ja sam u penziji.” Od knjige? Od svog druženja s Hristom?

U Novom zavetu Gospod kaže da “starice” treba da posluže mlađim ženama na značajan način koji snažno utiče na život (Titu 2,3.4). Ipak, ne bih mogao imenovati veći broj mlađih žena koje su imale to iskustvo. A i mnogima je ono zaista, zaista potrebno. Znate li odakle ta tako tužna situacija? Zato što većina današnjih “starica” veruje u laž da su već preživele svoje korisne godine i da ne mogu da komuniciraju s mlađom generacijom. Nije tačno! Neko kome je šezdeset ili sedamdeset godina može da ostane neverovatno koristan u Hristovoj službi.

U vreme kad sam upravo otpočinjao svoju službu, deo najboljih saveta koje sam dobio došli su od ljudi šezdesetih i sedamdesetih godina — ljudi koji su sedeli nad Božjom knjigom sve dok ona, kao kakav pločnik, nije pokrila njihov karakter. Svojevremeno sam se molio sa čovekom koji je bukvalno istrošio štamparsku boju sa stranica na mestu mnogih psalama, samo zato što je duge periode vremena provodio s tom Knjigom. Kad smo se zajedno molili, bilo je to kao da klečite zajedno s Davidom.

Mi koji smo učili pod pokroviteljstvom sada pokojnog dr Merila Angera sa seminara “Dalas”, znali smo da je vredelo biti samo predmet njegovih molitava. Dr Anger se obično molio ovim rečima: “Gospode, mnogi od ovih današnjih mladića veoma su razočarani.” Pa je onda mladić koji je klečao iza mene znao da kaže: “Čoveče, pa to se odnosi na mene. To je moja sadašnja situacija.” Dr Anger je onda nastavljao “... a i mnogi od ovih mladića ne mogu da postignu svoje finansijske obaveze.” “Eto, i to se, Gospode, odnosi na mene. Ponovo se odnosi na mene.” Ulazili smo u život molitve tog čoveka, život molitve pun i prepun sile. Nekima se možda čini dosadno da se pet minuta mole u grupi. Ali to se nije odnosilo na Merila Angera! Bilo je to kao celokupno školovanje na seminaru, kad ste makar i pet minuta proveli osećajući snagu molitve toga čoveka. Za profesorima kao što su bili Anger, Hendriks i Pentikost išli smo svuda, kao senke; samo da smo blizu njih.

Želim da budem u blizini ljudi koji poznaju Gospoda onako kako ga je poznavao Mojsije. Mojsije ga je poznavao licem k licu. U stvari, tebi i meni nije obećano da ćemo upoznati Boga licem k licu ovde, na ovoj Zemlji. Pavle kaže: “Tako sad vidimo kao kroz staklo u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat” (1. Korinćanima 13,12).  To “onda”, o kojem apostol piše, je vreme kada ćemo, prilikom Hristovog dolaska, dobiti svoja proslavljena tela i otići da živimo s Isusom i da budemo kao On. To nije danas. Za razliku od Mojsija, mi danas ne možemo upoznati Gospoda licem k licu.

S druge strane, apostol je u prilici da se moli za “bistre oči srca vašega da biste mogli videti koje je nâd Njegova zvanja, i koje je bogatstvo slave nasledstva Njegova u svetima, i kakva je izobilna veličina sile Njegove na nama koji verujemo” (Efescima 1,18.19). On može da se moli “da se ispunite poznanjem volje Njegove u svakoj premudrosti i razumu duhovnome, da živite pristojno Bogu na svako ugađanje” (Kološanima 1,9.10). On je u prilici da kaže iz ličnog iskustva: “Jer sve držim za štetu prema prevažnome poznanju Hrista Isusa Gospoda svojega ... da poznam Njega i silu vaskrsenja Njegova i zajednicu Njegovih muka, da budem nalik na smrt Njegovu” (Filibljanima 3,8.10). A onda piše i o Mojsiju:

Ako li služba smrti koja je u kamenju izrezana slovima, bi u slavi da sinovi Izrailjevi ne mogoše pogledati na lice Mojsijevo od slave lica njegova koja prestaje: a kamoli neće mnogo većma služba Duha biti u slavi? ... Jer kad je slavno ono što prestaje, mnogo će većma biti u slavi ono što ostaje. Imajući dakle takav nâd s velikom slobodom radimo; i ne kao što Mojsije metaše pokrivalo na lice svoje, da ne bi mogli sinovi Izrailjevi gledati svršetka onome što prestaje ... Mi čak svi koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u to isto obličje iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha. (2. Korinćanima 3,7.8.11.12.13.18)

Mi Gospoda možemo poznavati duboko, čak na način na koji ni Mojsije nije mogao. Pa ipak, Biblija kaže da je Mojsije razgovarao s Gospodom licem k licu. To je testament koji je ostavio za sobom taj veliki Božji čovek, testament i prelepo sećanje, nešto što njegov narod nikada nije zaboravio. Pitaćete se: Da li su ga stvarno voleli ti Jevreji koji su se stalno nešto žalili, ili im je on bio samo pogodna meta — gromobran za njihovo nezadovoljstvo? Da li su u njemu videli nekog od sebe udaljenog, dubokoumnog Božjeg čoveka?

Odgovor nalazimo u 8. stihu. Kad je umro, “plakaše sinovi Izrailjevi za Mojsijem u polju Moavskom trideset dana.”

Zamislite samo! Kako to? A danas, kad neko umre, njegovi naslednici su, obično, za trideset dana već podelili imovinu pokojnika. U Mojsijevo vreme to se nije radilo, jer su bili zauzeti žalošću. O, kako su Izrailjci voleli svog pokojnog vođu! Služba koju je obavljao među njima tako je zapalila njihova srca da im je bio potreban ceo mesec dana da ga ožale. Ali i ta žalost je na kraju prošla.

To bi trebalo da se odnosi i na naš život. Ako vam umre neko ko vam je drag, slobodno izražavajte svoju žalost. Isplačite se. Nemojte plakati kao oni koji nemaju nadu, nego plačite zbog svog gubitka. Odbolujte njihov odlazak iz života na ovoj Zemlji. Neka sva tuga i bol izađu iz vas, a onda se zaustavite.

Onog dana kad sam sa sinom Kurtom razgledao nadgrobne spomenike, ugledao sam dvoje ljudi na dva različita mesta, kako razgovaraju s nadgrobnim spomenicima. Imao sam dobru prijateljicu koja je, kad joj je muž umro, bila tako slomljena da je mnogo vremena provodila na njegovom grobu. Kad je moja majka porazgovarala s njom o veri u Isusa Hrista, ona je na divan način odreagovala na Njegova obećanja i Njegove zahteve, pa je ubrzo posle smrti svog muža učinila zavet s Gospodom. Bog ju je pokrenuo da se angažuje u službi na groblju. Gotovo do dana svoje smrti svoje vikende je provodila na groblju i tamo svedočila ljudima koji su razgovarali s nadgrobnim spomenicima.

Posle smrti dolazi sahrana, pa je tako bilo i u Mojsijevom slučaju. Međutim, u 6. stihu nailazimo na jedan od najznačajnijih iskaza u vezi s celim istaknutim Mojsijevim životom službe: “I pogrebe ga Gospod u dolini u zemlji Moavskoj prema Vet-Fegoru; i niko ne dozna za grob njegov do današnjega dana” (5. Mojsijeva 34,6).

Mojsije je jedina osoba u Bibliji koju je Bog lično sahranio. Da li ste to znali? To je zato što bi taj njegov grob postao druga Meka. Oni (hodočasnici) i danas bi gazili stazom uz goru Navav, gradili svetilišta, prodavali grickalice, nudili različite usluge zabave, a možda bi montirali i uspinjaču do tog mesta, s velikim zastavama koje najavljuju: “Ovde je sahranjen Mojsije!”

“Tako neće biti”, rekao je Gospod. “Spustiću ga u grob, zapečatiti i sakriti, tako da niko nikada neće znati gde je.” Gospodu je to bilo toliko važno da je to pokrenulo i sukob na međuplanetarnom nivou. Tekst u Judi, 9. stih, sadrži jedan od neobičnih izveštaja u Bibliji u vezi s tim događajem. Juda piše: “A Mihailo arhanđel, kad se prepiraše s đavolom i govoraše za Mojsijevo telo, ne smeše prokleta suda da izgovori, nego reče: Gospod neka ti zapreti.” Očigledno je da je đavo imao sopstvene planove s Mojsijevim telom, ali je Bog rekao: “Neće moći. To telo je moje, kao i njegov život, i ja ću ga sahraniti tamo gde ga niko nikada neće pronaći.”

Poznavaocima Biblije dobro je poznato da se Mojsije danas, zajedno s Ilijom i Enohom nalazi na nebu. Dokaz o tome nalazimo u Jevanđeljima. Kad je Isus, zajedno s Petrom i Jovanom, boravio na Gori preobraženja, dobili su neobičnu posetu: “I kad se moljaše postade lice Njegovo drukčije, i odelo Njegovo belo i sjajno. I gle, dva čoveka govorahu s Njim, koji bejahu Mojsije i Ilija. Pokazaše se u slavi, i govorahu o izlasku Njegovu koji mu je trebalo svršiti u Jerusaimu. A Petar i koji bejahu s njim bejahu zaspali; ali probudivši se videše slavu Njegovu i dva čoveka koji s njim stajahu” (Luka 9,29-32) (prim. prev.).

Sve ima svoj odgovarajući rezime, pa i izveštaj o Mojsiju:

Ali ne usta više prorok u Izrailju kao Mojsije, kojega Gospod pozna licem k licu, u svim znacima i čudesima, za koja ga posla Gospod da ih učini u zemlji Misirskoj na faraonu i na svim slugama njegovim i na svoj zemlji njegovoj, i u svim delima krepke ruke, i u svim strahotama velikim, koje učini Mojsije pred svim Izrailjem. (34,10-12)

“Sve ... sve ... sve.” Reč je ispisana preko celog ovog teksta. Žozef Renan, čuveni francuski filolog i istoričar, rekao je za Mojsija: “On je kolos među čuvenim ličnostima čovečanstva.”

Kada čitamo taj deo epitafa i razmišljamo o svoj onoj velikoj moći i svim čudima koja je Mojsije činio, mnogi od nas skloni su razmišljanju: Mojsije je iz neke druge lige. Ne mogu ga dosegnuti. Taj život koji sam posmatrao podstiče me na još jedno, novo teorijsko istraživanje. Sve to mi se gotovo ruga, pošto nisam kao Mojsije.

Kako ogromnu grešku činimo ako dođemo do takvog pogrešnog zaključka. Mojsije je nesumnjivo bio jedinstven, ali je ipak bio samo čovek u Božjoj službi. Pa ipak, mi od njegovog života i smrti možemo steći mnogo lične koristi.

 

Tri otkrivene tajne

Hajde da krenemo u rezimiranje našeg proučavanja o Mojsiju, uz tri korisna zapažanja.

 

Tajna ispunjenosti u životu jeste biti uključen

Ne dozvolite da ovo prvo zapažanje padne na mrtve uši, bez obzira na to što vam sluh nije ono što je nekada bio. Jedno od najnepoželjnijih prokletstava koja su ikada pogodila visoko civilizovane zemlje jeste prokletstvo penzionerskog stava. Nije reč o penziji kao takvoj nego o stavu koji govori: “Ne uznemiravaj me; zaslužio sam da se odmorim”, ili “Moj je život pri kraju; ne opterećuj me.”*

Takav stav se ponekad pojavljuje u razmišljanju: Ja stvarno ne mogu više nešto naročito da doprinesem. Zato ne treba da nas čudi što je stopa samoubistava osoba preko šezdeset godina, bar u tim zemljama, tako visoka, a mnogi među njima su vrlo imućni ljudi. Tajna ispunjenosti je biti uključen — baciti se na posao, okupirati se Božjim poslom u njegovim brojnim oblicima.

Kao što smo u ovoj studiji već videli, samo je dvoje večno na Zemlji: ljudi i Biblija. Kada planirate šta ćete raditi kad budete bili u penziji, ne planirajte da se oprostite  od ljudi ili od Božje reči. Ako to učinite, to će biti udaljavanje od onoga što je večno. To je, dragi prijatelju, pogrešno usmerenje. Zato ostanite u kontaktu. Dajite sve dok više nemate ništa što biste mogli dati, a onda uzmite iz Božjeg “rezervoara” da biste mogli davati još. To je ono što produžava smisao i svrhu — a ponekad i godine — života.

 

Tajna realnosti u životu je poniznost

Ako uključivanje (u aktivnosti) životu daje dužinu, onda mu poniznosti daje širinu. Mojsije nam daje divnu sliku stvarne ljudske prirode prožete s dubokom poniznošću i istinskom pobožnošću. Mojsije nijednom nije verovao sopstvenim izveštajima. Nikada se nije opijao podacima koji su govorili o njegovim ranijim dostignućima. Nikada nije ustajao jutrom da vidi šta kažu novinski naslovi i udarni članci o njegovim dostignućima iz prethodnog dana. Tačno je, on je postavio neverovatne rekorde koji nisu i nikada neće biti oboreni, ali nikada nije “izgubio glavu” u sopstvenom ponosu. Ostajao je uvek realan, verodostojan i ponizan.

Poniznost daje životu širinu. Zato budi uvek pristupačan. Uvek dostupan. Uvek verodostojan. Solomun je napisao: “Neka te hvali drugi, a ne tvoja usta, tuđin, a ne tvoje usne” (Priča 27,2). Pohvala sme da se pojavi, ali neka ona ne dođe iz tvog govornog organa.

 

Tajna sreće u životu je perspektiva

Mislim da je ovo najbolje od troje. Ako uključenost životu daje dužinu, a poniznost širinu, perspektiva daje životu dubinu.

Biću prema vama iskren. Znam da se neki među vama koji čitate ovu knjigu u ovom trenutku nalazite u vrlo turobnoj situaciji. Niste sigurni u pogledu budućnosti. Možda ste u dilemi što se tiče profesionalne karijere. Možda te je paralisao neki zdravstveni problem. Možda ti je tek nedavno propala neka romantična veza za koju si mislio da počinje da pupi. Ili može biti da si u svom braku došao u neki ćorsokak i ne vidiš izlaz. Osećaš se kao neko ko je uhvaćen i zatvoren, zaključan u nekom prostoru iz kojeg ne možeš da izađeš.

Ako se tako osećaš, posveti posebnu pažnju priči koja sledi. Obrati pažnju na ono šta taj dobro poznati pisac govori o perpektivi, zato što verujem da većina slučajeva depresivnosti potiče od neodgovarajuće perspektive:

Kad sam, 1966. godine, prvi put počeo automobilom da odlazim u svoju ordinaciju u bolnici, primetio sam jednog mladog čoveka prijatnog izgleda koji je obavezno stajao uz prozor jedne stare zgrade koja se nalazila preko puta mesta za parkiranje za lekara. Jutro za jutrom, taj isti čovek, za koga sam procenio da je u sredini četrdesetih, pojavljivao se kraj istog otvorenog prozora dok sam pored te zgrade prolazio automobilom.  Uvek je bio tu i kad sam na kraju svog dana odlazio kući. Počeo sam da mašem ili da se smešim čoveku kraj prozora, a on je sličnim gestovima uzvraćao na moje pozdrave. Iako to izgleda neverovatno, ali nas dvojica izgradili smo svojevrsno prijateljstvo i bez ličnog poznanstva, bez i jednog jedinog razgovora.

Radoznalost me je, konačno, naterala da se bolje upoznam sa čovekom koji se krio iza tog osmeha. Jednom, u podne, izašao sam iz ordinacije i prešao do kuće u kojoj je živeo taj moj prijatelj, srodna duša, i mračnim stepeništem popeo sam se na drugi sprat. Zakucao sam na vrata, koja je otvorio “čovek kraj prozora”. Predstavio se kao Tomi i pozvao me da uđem u njegov dvosobni stan. U toku sledećeg sata ispričao mi je svoju životnu priču. Bio je uspešan direktor, sve dok ga, šest godina pre tog našeg razgovora, nije uništila teška koronarna tromboza. Njegovim srčanim problemima pridružili su se emfizem i drugi zdravstveni poremećaji, onemogućavajući ga da se bavi ma kojom vrstom posla. Primetio sam, takođe, i da mu je desna ruka deformisana, atrofirana, znatno manja od leve ruke. Tomi, kako sam razumeo, samo je u vrlo retkim prilikama mogao da izađe iz svog stana. Nije bio oženjen, a kako izgleda, nije imao ni rođaka ni bliskih prijatelja. Njegova situacija nije bila daleko od situacije čoveka osuđenog na doslovnu usamljenost i zatvor u ćeliji od dve prostorije.

Lepa strana Tomijeve priče je način na koji je odlučio da se nosi sa svojom ličnom tragedijom. Imao je sve razloge da bude deprimiran i utučen, a ipak je zračio pouzdanjem i optimizmom. Odlučio je da se sprijatelji sa što više ljudi među onima koji odlaze na posao ili se s njega vraćaju i od toga se sastojao ceo njegov društveni život.

Rekoh mu: “Tomi, mogu li za tebe nešto da učinim? Treba li ti nešto? Mogu li ti pomoći na bilo koji način?

Odgovorio je: “Hvala Vam, gospodine, veoma cenim Vašu ponudu. Ali u svemu odlično uspevam. Zaista mi ništa nije potrebno.”

Nigde se tokom našeg razgovora nije mogla osetiti ni trunka samosažaljenja; postojano je odbijao da me pusti da ga tretiram kao invalida. Jedino priznanje iz njegovih usta, da je život težak, došlo je kao odgovor na moje pitanje: “Da li se nekad osetiš razočaran ovom svojom situacijom?”

Odgovorio mi je: “Pa, ujutru, kada svi dolaze na posao, radujem se dok pozdravljam ljude na početku novog dana. Ali kada predveče krenu svojim kućama i ja ih pozdravljam, ponekad se pomalo rastužim.” To su bile jedine negativne reči koje sam ikada čuo iz njegovih usta. Tomi je očigledno bio rešen da prihvati život onakvim kakav je.

Tokom nešto preko petnaest godina Tomi je držao svoju stražu iznad bučne i prometne ulice, a mi smo ostali dobri prijatelji. Trećeg januara ove godine zaustavio sam vozilo pod njegovim prozorom, želeći da ga pozdravim nakon svog odsustva za vreme kratkog božićnog odmora. I ne razmišljajući, pitao sam ga: “Jesi li lepo proveo praznike?”

Tomi je odgovorio: “Bilo je odlično.”

Kasnije sam saznao da je ceo period božićnih praznika i slobodnih dana proveo u samoći svoje sobe, posmatrajući dole na ulici užurbane i nervozne kupce i ljude koji odlaze na posao.

Nekoliko nedelja kasnije, Tomija nije bilo na njegovom uobičajenom mestu kraj prozora. Narednog jutra, ponovo ga nije bilo i obe zavese su bile navučene. Od čuvara parkirališta saznao sam da je Tomi tokom prethodnog vikenda doživeo srčani kolaps i umro. Moj prijatelj je umro. Sahrana je već bila obavljena, iako sumnjam da joj je iko prisustvovao. Danas, svakoga jutra dok prolazim pored njegove zgrade, mogu da čujem Tomija kako izgovara poslednje reči koje su meni bile upućene: ““Bilo je odlično.”

Ono što sam želeo, pišući o Tomiju, bilo je ilustracija činjenice da je potištenost obično stvar perspektive.[3]

Moj dugogodišnji prijatelj, dr Džejms Dobson, napisao je prethodni tekst pre mnogo godina, a ja sam od toga vremena razmišljao o toj priči. Možda je život koji vodiš prilično težak, ali ti verovatno nije teško kao Tomiju, zato što sediš i čitaš ovu knjigu. Ovako ili onako, bilo s tuđom pomoći ili potpuno sam, ti možeš da kupiš knjigu, da otvoriš njene stranice, uključiš svetlo i da ili čitaš ili slušaš reči iz knjige. Možda će tvoje sutra biti teško, ali ako ne paziš, moglo bi se lako dogoditi da se predaš samosažaljenju. To sve zavisi od tvoje perspektive.

Vidite, sreća u hrišćanskom životu u velikoj meri zavisi od toga kako je shvatamo. U Tomijevim očima, život je bio “odličan”. Kakvo je tvoje mišljenje o tome? Ako umreš pre mene i ja odem na tvoj grob, šta će stajati na tvom nadgrobnom spomeniku? Perspektiva je prožela Mojsijev život i to je razlog što nam njegov epitaf pruža tako veliku nadu.

 

Dostojan cilj

Smrt dolazi svakome od nas. I osim ukoliko naš Gospod pre toga ne dođe po nas na nebeskim oblacima, taj dan odlaska nastupiće ... možda pre, možda kasnije. Nad tim mi nemamo nikakvu vlast, ali zato imamo vlast nad vođenjem svog života, i to sve do trenutka smrti.

Kad se odamo samosažaljenju, podsetimo se Tomija i hiljada drugih Tomija po celoj zemljinoj kugli koji svakoga dana žive u nadi. Mi imamo Boga koji zaslužuje da živimo za Njega, a svakako zaslužuje i da umremo za Njega. Osim toga, vreme je da “podesimo” svoju perspektivuako počinjemo da živimo kao da to nije istina.

Mojsije nas uči da Bog bez obzira na to da li živimo ili umiremo, ostaje dostojan našeg veličanja. Prema tome, naš cilj, kao što je bio i Mojsijev, mora biti da mu dajemo čast, bilo životom ili smrću.

A onda nadgrobni spomenik neće biti ni važan.


[1] Ruth Harms Calkin: “What’s Wrong With Me?”, from Tell Me Again, Lord, I Forget, str. 21.

[2] Calkin: “I Wonder”, from Tell Me Again, Lord, I Forget, str. 14. 15.

[3] Dr. James Dobson, What Wives Wish Their Husbands Knew About Women, str. 177-180.

 

< 18 Poglavlje Sadržaj 20. Poglavlje >