< 17 Poglavlje Sadržaj 19. Poglavlje >

 

Osamnaesta glava

NA MOJSIJEVOM MESTU

 

Teško je figurirati kao zamena nekom heroju. Što je heroj veći, to je zadatak teži. Nije prijatno nazuti prevelike cipele jedne legendarne ličnosti.

Čovek ili žena koji dolaze posle nekog slavnog prethodnika često bivaju zaboravljeni, bez obzira na to što su on ili ona možda vrlo sposobni i dostojni uvažavanja. Stavite se na mesto Endrua Džonsona koji je, dogodilo se, preuzeo ulogu predsednika nakon pogibije Abrahama Linkolna u atentatu. Kakav zadatak! Bez obzira na to šta je rekao, bez obzira na to šta je učinio, on će uvek biti čovek koji je sve drugo samo ne najbolji. Tako to biva kada dolazite posle diva.

Možete li mi reći ko je došao na mesto generala MekArtura, kad ga je američki predsednik Truman pozvao da se vrati iz Koreje? Koliko god se trudio, ni ja se ne mogu setiti tog imena. Ko se, posle ser Vinstona Čerčila, uselio u Dauning Strit broj 10? Toga sasvim sigurno ne mogu da se setim.

Ili, šta mislite kako se osećao pastor koga su imenovali da zauzme mesto čuvenog Pitera Maršala u Vašingtonu? Ne možete se ni imena setiti! Ne mogu ni ja. Ili, da li znate koje došao na mesto Donalda Barnhauza, u prezbiterijanskoj crkvi “Tent Memorijal“ u američkom gradu Filadelfija? Ili ko je bila osoba koja je došla na mesto poznate biblijske učiteljice Henrijete Mirs? Da li se neko seća tog imena?  Ili ko je preuzeo dužnosti ličnosti kakve su bili Heri Ajronsajd ili G. Kempbel Morgan ili Čarls Hedon Spurdžon, ili ko je zauzeo profesorsko mesto čuvenog B. B. Vorfilda na Prinstonskom Seminaru? Zaista teški zadaci! U stvari, tako teški da se o onima koji dolaze na mesto velikih vođa i velikih ličnosti često govori kao o “žrtvenim jaganjcima”, pošto na takvom mestu retko ostaju dugo.

Doson Trotmen osnovao je “Navigatore”, paracrkvenu službu, usredsređenu na “hrišćansko učeništvo”, sledbeništvo Hrista. Bio je to čovek velike discipline, beskrajnog entuzijazma, čelične odlučnosti i široke vizije. On je prvi uredio i organizovao sistem postevangelizacionog rada kojim se i danas služi evangelizacioni tim Bilija Grema.

Kad mu je bilo tek pedeset godina, Trotmen je izgubio život udavivši se u jezeru Šrun, u državi Njujork. Neposredno pre nesreće, rekao je svojoj ženi kako predoseća da će umreti, pa su njih dvoje seli i zajednički skicirali budućnost “Navigatora”, nešto slično kao kada kupujete eksere i drvo za sopstveni mrtvački sanduk.

Ličnost koju je Bog izabrao umesto Trotmena bio je Lorn Seni, čovek u osnovu drugačiji od Trotmena kao ličnost, po izgledu, fizički, po stilu i načinu izražavanja. Ko bi tada pomislio da bi Seni došao na mesto Trotmena? Seni svakako sâm to ne bi pomislio. Često je imao običaj da kaže kako je, kad su mu vođe “Navigatora” došle i kazale: “Smatramo da je Bog tebe odredio da budeš na čelu ovog dela”, poželeo da pobegne u suprotnom pravcu. A ipak, kako je taj izbor bio izuzetan!

Takođe, razmišljam i o Ričardu Seimu, koji je preko dvanaest godina služio na mestu pastora baptističke crkve “Emanuel” u Ričmondu, u (američkoj saveznoj državi) Virdžiniji. Bio je rečit, privlačne spoljašnjosti, visok i crn, evanđelista po duši i čovek koji je Božju reč tumačio na način koji greje srca, ličnost koja pridobija ljude. Zahvaljujući Božjem divnom proviđenju Seima su iznenada opozvali iz crkve “Emanuel” i poslali u crkvu “Wheaton Bible Church”, u (američkoj saveznoj državi) Ilinoisu, potez koji je mnoge od nas iznenadio.

Vernici crkve “Emanuel” čekali su i čekali na čoveka od Boga. Konačno, Bog je pozvao dr Stenlija Tuisana — ime za koje ne verujem da će mnogi prepoznati, ali čoveka koji je poslužio kao oruđe za oblikovanje mojih sposobnosti (a i sposobnosti mnogih drugih na Seminaru “Dalas”) što se tiče primene grčkog Novog zaveta — da služi na mestu pastora u Ričmondu. On nije ni visok ni crn, niti tako privlačne spoljašnjosti kao Seim. U stvari, on je niži rastom, čak pomalo zdepast, što je ostalo kao posledica borbe s dečjom paralizom u detinjstvu. Hoda šepajući, ali kako je to izuzetan Božji čovek! Nije tip čoveka koji greje srca tumačeći Božju reč, nego klasičan profesorski tip — pretežno čovek koji tumači kao predavač. Iako vrlo različit od dr Seima, Bog je dr Tuisana upotrebio tokom više uspešnih godina u crkvi “Emanuel”. Na moju radost i radost mnogih, on je sada ponovo u Seminaru “Dalas” — tamo gde mu je mesto!

Činjenica je da se ličnosti koje preuzimaju dužnosti slavnih ljudi i žena obično znatno razlikuju od svojih prethodnika, a ipak su određeni od Boga za taj svoj posao. Bog ih često koristi da bi izmenio pravac neke grupe ili organizacije, zadatak koji nije ni lak ni poželjan, ali često neophodan.

Na primer, verovatno nećete moći da navedete ime osobe koja je došla na mesto Hadsona Tejlora u Kineskoj “unutrašnjoj misiji”, ali taj novi vođa je preoblikovao celokupnu misiju. Bog je upotrebio naslednika u senci vrlo uspešnog prethodnika da izvrši jedan potpuno nov posao.

Ja, u stvari, ne znam kakav je Božji plan za tvoj život. To ne znaš ni ti. Ali, po onome što ja znam, On te uči i oblikuje baš u ovom trenutku da služiš bilo kao pastor, kao službenik ili kao član odbora ili vođa studentske organizacije, da dođeš na mesto nekoga ko je obavio izuzetan posao. Razume se, ti si drugačiji. Ali, ako te Bog poziva na to nezavidno mesto po svom izboru, On će moći da te upotrebi na izuzetan način.

Kako to neko dolazi na mesto slavnog čoveka ili slavne žene? Kako postupaš kad dođe vreme izbora naslednika nekog uspešnog vođe, bilo da se ta njegova uloga odnosi na školu, na poslovni svet, na hrišćansku službu ili politiku? Kako ćeš organizovati uspešno traženje i doneti pravu odluku, naročito ako su cipele koje treba obuti pripadale divu?

Prosta je činjenica da velike vođe moraju jednom dobiti naslednike, čak i ličnosti kao što je bio Linkoln, Ruzvelt, MekArtur, Volvord ili Bili Gream. Ili Mojsije.

Mada takvi odlasci iznenađuju mnoge od nas, one nikada ne iznenađuju Boga. Kada neki Božji čovek nestane s pozornice, ne nestaje ništa što se odnosi na Boga. On uvek ima svog Isusa Navina koji čeka iza scene.

 

Božji kandidat

Mojsije je, podsetićete se, bio sprečen da uđe u Obećanu zemlju, ne samo zato što je popustio svom gnevu, niti zato što nije poslušao Boga udarajući u stenu umesto da joj progovori, kako mu je bilo zapoveđeno. Tim svojim činom neposlušnosti Mojsije je javno zaklonio slavu koja je pripadala Gospodu i Bog je tom prilikom rekao: “Dosta je, Mojsije. Na tvoje mesto doći će neko drugi, neko koga ću ja pozvati.” Bili su to veoma bolni trenuci za Izrailj, a svakako bolni i za njegovog dugogodišnjeg vođu.

Ali, ko je zadovoljavao kriterijume? Ko je uopšte mogao zauzeti Mojsijevo mesto? Taj neko trebalo je da bude neverovatno jak vođa; neko ko se neće preplašiti pri sećanju na Mojsijevu veličinu. Njega neće smeti da uplaše prepreke u vidu brojnih spoljnih izazova, niti teškoće zbog unutrašnjeg protivljenja. Ličnost za naslednika morala je biti čovek na kome je počivala Božja ruka. O jednom takvom čoveku čitamo u 14. glavi 4. Mojsijeve.

Na ovom mestu u priči, jevrejski narod je bio stigao na granicu Hanana i poslao dvanaest uhoda radi ispitivanja zemlje. Po povratku, desetorica od dvanaest uhoda kazali su: “Nemojte više ni razmišljati o osvajanju te zemlje. U njoj žive divovi!” Bog je tom prilikom bio toliko nezadovoljan ponašanjem naroda da je rekao Mojsiju i Aronu:

Dokle će taj zli zbor vikati na me? Čuo sam viku sinova Izrailjevih, kojom viču na me. Kaži im: tako ja živ bio, kaže Gospod, učiniću vam onako kako ste govorili i ja čuh. U ovoj će pustinji popadati mrtva telesa vaša, i svi između vas koji su izbrojeni u svem broju vašem od dvadeset godina i više, koji vikaste na me, nećete ući u zemlju, za koju podigav ruku svoju zakleh se da ću vas naseliti u njoj, osim Haleva sina Jefonijina i Isusa sina Navina”. (4. Mojsijeva 14,27-30, kurzivi autora)

Ko je bio adekvatna ličnost da zauzme Mojsijevo mesto? Samo su dva čoveka imala potrebne akreditive. Samo su dva čoveka provela godine obučavanja kraj Mojsijevih nogu i gledala Božju ruku u životu izrailjskog naroda: Halev i Isus Navin.

Zašto Bog nije Haleva imenovao za Mojsijevog naslednika? Zašto baš Isusa Navina? Mislim da tekst u 4. Mojsijevoj 11,28 otkriva verovatan razlog takvog Božjeg izbora. Biblija o Isusu Navinu govori kao “jednom od (Mojsijevih) momaka” još od njegove mladosti.

Posebno je značajno što je Isus Navin služio Mojsiju na takav način. Nema nikakve sumnje da je Halev u svakom pogledu bio jednako i pobožan i hrabar i sposoban kao Isus Navin, ali njega Mojsije nije brusio i podučavao. Pomislimo kako je morao izgledati posao Mojsijevog sluge još od njegove mladosti. Upravo to se zove neuobičajena prednost! U stvari, upravo su na takav način bili obučavani ljudi koji su stupali u službu. Pre više od stotinu godina živeo je jedan čovek koji se pripremao za evanđeosku službu, koji nije išao uobičajenim putem, školujući se na propovedničkom seminaru. Ne, on se uselio u dom starijeg, iskusnijeg propovednika i iz života tog starijeg čoveka upijao načela pobožnosti, veštine proučavanja i molitve, mudrost u pogledu rešavanja složenih problema službe i uputstva u vezi s vođenjem mesne crkve. Ono što je trebalo znati naučio je radeći tokom dužeg perioda vremena rame uz rame s već ostarelim propovednikom.

Čarl Spurdžon je imao običaj da obučava mlađe “kraj svojih nogu”, da bi ih potom slao u službu. Isto tako radio je i G. Kempbel Morgan. To nije bio loš metod. Današnji propovednički seminari preuzimaju mudrost sadržanu u tom metodu. Većina seminara traži od studenata da u okviru sticanja svojih prvih propovedničkih iskustava rade kao pastorski pripravnici, pod rukom dugogodišnjih i već ostarelih pastora.

To je objašnjenje zašto je Isus Navin bio bolje kvalifikovan od Haleva za Mojsijevog naslednika; bio je posebno obučavan za taj zadatak. U stvari, ne verujem da je znao da je u dotadašnjem perodu bio pripreman za preuzimanje Mojsijeve uloge. (Mlađeg Isusa Navina sigurno bi ozbiljno uplašilo da je znao da ga Bog priprema da povede narod u Obećanu zemlju.) Međutim, Bog je tokom dugih godina u kojima je Isus Navin služio Mojsiju imao tačno takav plan.

 

Gospodnje delo ide dalje

U 27. glavi 4. Mojsijeve prikazan nam je jednostavan, osnovni princip: Kada Božji čovek umre, ništa od Boga ne umire. Kad je Božji čovek premešten na drugo mesto, ništa se od Boga ne premešta. Vrlo lako se događa da osoba koja na istom položaju ostane mnogo godina, koju je Bog upotrebio da ostvari velike stvari u Njegovom delu, počne u mislima ljudi da, takoreći, figurira umesto Boga. A onda, kad tu osobu premeste na drugo mesto, ako umre ili zataji, mnogi od onih kojima je ona bila nešto popu idola, padaju kraj puta. Bog nas u 27. glavi 4. Mojsijeve uči da, kada On uklanja čoveka kao što je Mojsije i sahranjuje ga na gori, ništa od Boga ne biva sahranjeno. Gospod i dalje marljivo radi; Njegovi planovi idu dalje, Njegove poslove kompetentno obavljaju druge ruke.

Kad je umro Donald Barnhaus, pastor prezbiterijanske crkve “Tent Memorijal”, kod Boga se ništa nije promenilo. Ništa od pokreta “Navigatori” nije umrlo s Trotmenovom smrću. Ništa od Kineske “unutrašnje misije” nije bilo okončano s Tejlorovom smrću. Zašto? Zato što je Bog uvek živ. Uvek, neizostavno, jedan od Njegovih slugu preuzima baklju i nosi je dalje. Čudno, kako je lako stvoriti viziju tunela, umesto da posmatramo Boga na delu u životu darovitih ljudi kroz vekove.

Mi u 27. glavi 4. Mojsijeve vidimo Mojsija na ivici groba, kako posmatra zemlju u koju neće smeti da uđe. Kako je taj trenutak morao biti gorkosladak!

Još reče Gospod Mojsiju: iziđi na goru ovu Avarimsku, i vidi zemlju koju sam dao sinovima Izrailjevim. I kad je vidiš, pribraćeš se k rodu svojemu [starozavetni način da se kaže da će umreti] i ti, kao što se pribrao Aron brat tvoj ...” (12. i 13. stih, tekst u zagradama, autorov)

Bog je saopštio svom sluzi: “Kada budeš video Obećanu zemlju, umrećeš.” U stvari, neki ljudi će možda, dok čitaju ovakvu najavu, pomisliti: Zar možeš, Bože, da budeš baš tako okrutan? U njihovim ušima to zvuči kao kad se mladić zaljubljuje u devojku, da bi mu Bog odmah rekao: “Pogledaj je večeras još jednom, jer će se ona sutra udati za drugog.” Ili, kao kad biste rekli gladnom psu: “Vidiš ovu svežu kosku? E, da znaš, nećeš je dobiti.” Zašto je Bog Mojsiju, uopšte, učinio tako nešto?

Prvo, Bog se ne ruga, niti je okrutan. Mojsija nigde nećemo videti obuzetog samosažaljenjem. Nikada ga nećemo videti kako diže pesnicu i govori Bogu: “Zašto si mi to učinio?” Ne, Bog nije dražio Mojsija, nego mu je davao blagoslov. Pokazivao mu je dokaze da On drži svoju reč.

Vidite, Bog je četrdeset godina govorio Mojsiju: “Odvešću ovaj narod u Obećanu zemlju.” I tako je, sasvim umesno, Gospod, na granici te zemlje, rekao Mojsiju da se popne na tu goru i da razgleda celu Hanansku zemlju. Čineći to, uveriće se da Bog drži svoju reč. To je bilo kao da je Bog rekao svom sluzi: “Mojsije, svojom neposlušnošću i neverovanjem proigrao si pravo da uđeš u tu zemlju. Uzeo si sebi slavu koja je pripadala meni, a i učinio si to javno. Ne mogu dozvoliti da takav čovek uvede moj narod u Obećanu zemlju. Međutim, ipak želim da vidiš da ja držim svoju reč.”

U Mojsijevom srcu dogodilo se nešto dok je posmatrao zemlju. Duša mu je bila obuzeta osećanjima dubljim od nostalgije. Iz dubine svog pastirskog srca Mojsije je uvideo da je izrailjskom narodu potreban vođa. U Hananu su ih čekali zli i strašni neprijatelji — visoki zidovi, gvozdena kola, uporni neprijatelji, podmukla iskušenja.

Svi ti Hananeji bili su bezbožan narod. Istorijski dokumenti i arheološki nalazi pokazuju da je pornografija najverovatnije nastala u Hananu, kao i najrazličitije izopačenosti u seksu. Prenošenje neproverenih informacija bilo je podjednako brzo i pogubno kao danas; Mojsije je znao da su ti stari mnogobošci bili pokvareni do srži. Ujedno je znao i to da je Božjem narodu, da bi bio sačuvan od kako vojnog tako i duhovnog poraza, bio potreban jak i beskompromisan vođa.

No, znati je jedno, a preduzeti — drugo. U poslednjim minutima na zemlji, Mojsije je još jednom pokazao kako može da bude iznad i jednog i drugog. U svom poslednjem zvaničnom činu, on je ponovo pokazao velikodušnost svog srca. Slušajte čoveka, dovoljno nesebičnog da misli na budućnost:

I reče Mojsije Gospodu govoreći: Gospode Bože duhovima i svakom telu, postavi čoveka nad ovim zborom, koji će izlaziti pred njima i koji će dolaziti pred njima, koji će ih izvoditi i opet dovoditi, da ne bi bio zbor Gospodnji kao ovce koje nemaju pastira. (Stihovi 15-17)

Mojsije je pred Gospoda izneo dva zahteva u pogledu svog naslednika. Znao je da će tom vođi biti potrebne dve nezamenljive osobine.

 

Čovek po Božjem izboru

Prvo, Mojsije je tražio da taj naslednik bude po Božjem izboru i rekao: “Gospode, postavi čoveka ...”

Bilo bi lako samo preleteti preko tih jednostavnih reči. Ali razmislite šta je Mojsije mogao reći. Sasvim je sigurno da je mogao izvući kratak spisak iz svog zadnjeg džepa i reći: “Ako nemaš ništa protiv, Gospode, želeo bih da Ti predložim par imena, pa da vidim kakvo je Tvoje mišljenje.”

Jake vođe sklone su da se bore kako bi imenovali sopstvene naslednike. Imao sam prilike da to vidim, i da vidim kako to uvek iznova postaje promašaj. Kada jak vođa imenuje sopstvenog naslednika, to je obično neko ko mu je vrlo sličan. Međutim, često je tako da Bog namerava imenovanje drugačije osobe, kako bi uneo jednu potpuno novu dimenziju, koja bi u protivnom ostala nerazvijena.

Mojsije je bio mudar čovek koji je to video, pa je rekao: “Gospode, Ti imenuj. Ti mi reci ko je čovek po Tvom izboru.” On nije podneo Bogu spisak kandidata da bi zatim rekao: “Izaberi jednoga od njih. Imam na umu četvoricu; koga god od njih da izabereš, biće u redu.” Naprotiv, rekao je: “Ja nemam predloge. Ti nam objavi koga si izabrao i mi ćemo ga postaviti.” Mojsije je znao da vođa Izrailja mora biti čovek koga je izabrao sâm Bog.

To je posebno značajno kada se setiš ko je zapravo Bog. Mojsije ga oslovljava rečima “Bože duhovima i svakom telu”. Za razliku od čoveka, Bog vidi kroz celog čoveka, do njegovog duha, dok mi jedino vidimo tanak, spoljašnji omot. Na tu istinu Bog nas podseća u 1. Samuilovoj 16,7, gde kaže: “Čovek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce.”

Samuilo je, više vekova posle Mojsijevog vremena, do kraja osetio i shvatio šta to znači, kad je došlo vreme da se pronađe naslednik za Saula, prvog izrailjskog cara. Saul je bio visok čovek, glavom i ramenima viši od svih drugih ljudi. On je, najverovatnije, bio privlačan, dopadljiv i osoba koja ostavlja snažan utisak. On bi u ovo naše vreme bio sjajan politički kandidat. Sa svojom impresivnom figurom i “izvajanom” privlačnom spoljašnjošću on bi bio “kao poručen” za TV reklame i naslovne stranice časopisa. Saul je verovatno morao imati dubok muževni glas, koji bi mnoge dame naveo da stanu u redove i glasaju za njega.

Ali, bez obzira na fizičku privlačnost, taj čovek bio je moralna i duhovna ruševina. Svojim životom po diktatu tela, sâm sebe je diskreditovao. Zbog toga ga je Bog uklonio s prestola i rekao Samuilu: “Idi, Samuilo, pronađi naslednika po mom izboru. Naći ćeš ga u Jesejevom domu.”

Kao poslušni prorok, Samuilo je uzjahao životinju i otišao putem prema Jesejevom imanju, blizu Vitlejema. Stigavši tamo, video je Elijava, najstarijeg među Jesejevim sinovima. Gledajući ga, rekao je sebi: “Tačno. Ovo je taj čovek. Preda mnom je Božji pomazanik.” Ali Gospod mu (parafrazirano) odgovara: “Stani, ne žuri se”, i odmah mu stavio do znanja: “Taj čovek nije moj izbor.”

Znate li šta je Samuilo stvarno hteo da nađe? Zanimljivo je, imao je na umu nekoga ko bi bio drugi Saul. Elijav je imao istu figuru i istu snažnu i privlačnu spoljašnjost kao prvi izrailjski car koji je zatajio. No, Bog je rekao: “Ne; sačekaj malo. Ja sam već izabrao svog kandidata.” I koga je Bog izabrao? Nekoga ko se u svemu razlikovao od Saula — mladog pastira, mladića tinejdžerskih godina, koji čak ni svom ocu nije došao na um. Jesej nije ni pomišljao da dovede kući i Davida, kako bi ga, zajedno s drugim sinovima, predstavio proroku. I tako je Samuilo morao da pita Jeseja: “Da li su to svi tvoji sinovi?” Tim pitanjem vraćen u stvarnost, Jesej odgovara: “Ah, da, da! Skoro da sam zaboravio. Imam još jednog sina, on je prilično daleko odavde, kod ovaca.” (To se i događa kada imaš “obor” pun dece.) Sigurno se sećate, David je raspolagao unutrašnjim vrlinama koje su mu bile potrebne da zauzme Saulovo mesto.

Bog vidi čoveka iznutra, a ne samo spolja. Upravo je to ono bitno. No, u Mojsijevoj molitvi nalazio se i drugi zahtev.

 

Čovek sa srcem pastira

Mojsije traži čoveka “koji će izlaziti pred njima i koji će dolaziti pred njima, koji će ih izvoditi i opet dovoditi, da ne bi bio zbor Gospodnji kao ovce koje nemaju pastira” (4. Mojsijeva 27,17). Drugačije rečeno: “Gospode, potreban nam je čovek, svestan da mora biti u dodiru s narodom da bi mu mogao služiti. On treba da bude ’narodni čovek’.”

Mojsije je, drugim rečima, rekao: “Ovom narodu nije potrebna nikakva tajanstvena ličnost. Ne treba im čovek koji je obuzet ljubavlju prema istraživanjima, ma kako to moglo biti važno. Ovim ljudima, stvarno, ne treba nikakav uglađeni generalni direktor ili super-efikasni genije za organizaciju. Njima treba pastir. Potreban im je čovek koji poznaje narod, koji će služiti narodu, razumeti narod i znati kako treba da vodi narod.”

Bez obzira na to u kakvom svojstvu služiš — kao biblijski učitelj (profesor biblijskih predmeta), kao student koji se priprema za propovedničku službu, kao žena po Božjem izboru koja služi u području darova kojima raspolaže — tvoja služba se prvenstveno odnosi na ljude, a ne na izmešano brdo papira, ne na borbu sa brojkama, ne na obavljanje telefonskih razgovora, ne na pisanje pisama, niti na planiranje programa ili mozganje oko strateških poteza za sledeću deceniju. Razume se, sve ovo što smo naveli mora biti obavljeno. Ja moram da potpišem, odnosno, da napišem prosečno četrdeset do pedeset pisama sedmično i moram da učestvujem i u planiranju sednica. Administrativne pojedinosti moraju se obavljati. (Najmanje, koliko stvarno moram!) Ali, često napominjem studentima na seminaru “Dalas”: “Imajte ovo na umu: (propovednička) služba, to su ljudi.” Tu lekciju sam naučio posle neprijatnih udaraca života u (propovedničkoj) službi i nakon što sam učinio neke glupe greške, zbog toga što nisam bio na istim talasnim dužinama sa srcima ljudi.

   Znate li šta najčešće čujem od osoba koje tek počinju da dolaze u crkvu? One jako žele da upoznaju nekoga od nas, iz uprave, i obično kažu: “Vi me ne poznajete, ali ja ću doći u subotu da slušam Vašu propoved.” Onda, gotovo da se izvinjavaju i kao da kažu: “Žao mi je što vam uzimam vreme, ali sam samo hteo da se pozdravimo.” Iako se to od mene ne traži, ja kažem svakome od njih: “Vi ste važni kao i bilo ko drugi u ovoj celoj crkvi. Ne postoji kategorija beznačajnog člana Božje porodice.” To ne govorim zato da bih uspostavio dobre odnose, odnosno, dao odgovarajuću izjavu niti da bih ostavio dobar utisak na ljude. Kažem to zato što tako verujem. Ko god da si i čime god da se baviš, ti si poseban pred Bogom koji te je izabrao.

Sviđa mi se jedna stara ploča koju je snimio Trio Bil Gejter, s naslovom Specijalno za decu. Album se sastojao od dve ploče, a glavna pesma je imala naslov: “Ja sam jedno obećanje.” Znam da ima dve ploče zato što smo potpuno istrošili ploču broj 1, a onda smo do istrošenosti morali da trošimo ploču broj 2. To je izričito tražio moj sin Čarls, kome je tada bilo pet godina.

Čarls je te ploče voleo više od mene. Umeo je po cele dane da sluša iste ploče, gotovo bez ijedne pauze. Nije znao da stane. A onda je došao do rešenja — slušalice za uši!

Satima i satima Čarls je sedeo u debelo tapaciranoj fotelji u dnevnom boravku, s tim prevelikim slušalicama preko ušiju, pevušeći: “Ja sam obećanje, na, na, na ...”

Pročitajte, za par sekundi, pesmu koja je tako snažno očarala najmlađeg člana naše porodice:

Ja sam obećanje, ja sam mogućnost,

Ja sam obećanje, s velikim “O”.

Ja mogu biti šta god, šta god Bog želi da postanem.

Ti si obećanje, ti si mogućnost,

Ti si obećanje, s velikim “O”.

Ti si veliki, veliki zavežljaj skrivenih mogućnosti.

(Mnogo mi se sviđa taj red!)

Ako hoćeš da slušaš, čućeš Božji glas,

Ako hoćeš da pokušaš, On će ti pomoći da doneseš pravu odluku.

Ti si obećanje, da postaneš šta god On želi da postaneš. [1]

Istini za volju, Čarls je tu staru ploču mogao da vrti sve dok njeni žlebovi ne bi postali potpuno ravni, i ne bih mu zamerio. Zašto? Zato što je pesma u pravu. Ljudi nisu ni svesni svojih skrivenih mogućnosti. To postaje deo problema u situacijama kada doživljavamo raspad identiteta. Ni ljudi ni žene, ni dečaci ni devojčice ne shvataju ko su u Božjim očima.

To, očigledno, nije bio stvarni Čarlsov problem. Njegova učiteljica koja je vodila dečji hor u crkvi, jednom je zakucala na moja vrata i rekla: “Htela bih da vam ispričam nešto što se dogodilo u vezi s vašim najmlađim detetom. Razgovarali smo o odlasku na nebo. Pričala sam svoj deci kako će to biti divno. Čarls je stajao potpuno sâm i slušao. Govorila sam: ’Kad budemo bili na nebu, bićemo stvoreni da budemo kao Isus. Imaćemo potpuno novo telo, u stvari, bićemo baš kao On. Bićemo drugačiji od onoga kakvi smo sada.’

Čarls je onda podigao svoju malu ruku, tražeći reč, i izjavio: ’Ja neću da idem na nebo.’ ’Ti ne želiš da ideš na nebo?’, upitah. ’A zašto?’ Odgovorio je odlučno: ’Zato što mi se sviđa moje telo.’”

Ja na to pomislih: “To je, sine, odlično!” Pa, ti stvarno treba da voliš svoje telo. Bog ti je dao to telo a i meni ne smeta ako si, kao devojčica od trinaest godina, visoka čitava dva metra. Evo zašto: “Ti si veliki, veliki zavežljaj skrivenih mogućnosti!” Bog tačno zna šta si i šta ti je potrebno.

Jedna od potrebnih stvari je pastir koji veruje u tebe isto onoliko koliko ti treba da veruješ u sebe. Upravo je zbog toga Mojsije rekao: “Molim te, Bože, nemoj nam poslati sterilnog naučnika! Nemoj nam pripremiti nekog nalickanog i veštog generalnog direktora, u italijanskom odelu, skrojenom po meri. Pošalji nam čoveka s velikim srcem za ljude. Pošalji nam nekoga ko će brinuti o stadu.” To je ona presudno važna mešavina kvaliteta koja se nikada ne može naučiti iz udžbenika niti u učionici propovedničkog seminara. Mogao bih nabrojati na desetine profesora, desetine vrhunskih govornika i mnogo sposobnih administratora. A ipak, ne mogu nabrojati baš mnogo pravih, brižnih pastira sa srcem sluge.

I tako se Mojsije molio da Bog odredi pravog čoveka i da taj čovek bude pastir Božjeg stada. I — Bog je baš takvog čoveka imao na umu: “A Gospod reče Mojsiju: uzmi ... Isusa sina Navina” (18. stih).

Ovo mi se dopada! Bog niijednom nije grizao nokte na nebu, pitajući se, ko bi mogao zauzeti Mojsijevo mesto. Nije imao potrebe da se posavetuje s agencijom za angažovanje personala, niti da “prekopava” po internetu, odnosno, da pošalje ekspediciju u “lov” na odgovarajuću ličnost. On je od početka znao koga će pozvati. Biografija Isusa Navina već je stajala na vrhu gomile. On ga je godinama pripremao i obučavao.

Crkveni odbori i crkvene ustanove često se pitaju ko bi mogao zauzeti mesto “zvezde” koja odlazi u penziju, ili na drugu dužnost. Naporno razmišljaju, pre donošenja odluke o tome — ko će preuzeti uzde. Oni možda već imaju na umu osobu za koju veruju da je po meri te uloge, ali mudri su oni koji, da bi bili sigurni u izbor, čekaju Gospoda. “Gospode, mi imamo nekoliko predloga, ali koga bi Ti odredio za pastira stadu? Hoćeš li nam to, Gospode, otkriti?”

Kada čekate na Boga tako, u veri, nemojte se iznenaditi kako će spontano On dati određeno ime. Upravo je tako On učinio i na Mojsijevu molitvu: “Uzmi k sebi Isusa sina Navina, čoveka u kom je Duh moj, i metni ruku svoju na nj” (18. stih).

Bog Mojsiju nije dao više mogućnosti za biranje. On nije jednu ličnost suprotstavljao drugoj, pa rekao: “Izaberi između ovih pet ličnosti; onaj ko dobije većinu glasova, pobeđuje.” Gospod je rekao: “Uzmi Isusa Navina i položi ruke na njega. On ima ono što je potrebno i u njemu je moj Duh. Njega sam izabrao.”

Zašto je Gospod uputio Mojsija da položi ruke na Isusa Navina? Polaganjem ruku se, u biblijsko vreme, prenosila vlast na primaoca. Običaj je bio slika onoga što je i predstavljao: rukopoloženje; predstavljao je sponu između rukovođenja jednom generacijom i rukovođenja drugom. To je razlog što je, u Novom zavetu, Pavle rekao Timotiju: “Rukű odmah ne meći ni na koga, niti pristaj u tuđe grehe. Drži sebe čista” (1. Timotiju 5,22).

Obredom se ne prenosi fizička vlast, ali obred zaista uspostavlja duhovnu vezu u kontekstu prenošenja vlasti. Da bi osigurao uslove u kojima niko neće propustiti da shvati značaj Njegove naredbe, Gospod je rekao Mojsiju da Isusa Navina izvede pred sveštenika i pred sav zbor, u okviru javne službe uvođenja u dužnost. “I podaj mu od slave svoje, da ga sluša sav zbor sinova Izrailjevih” (20. stih). Drugim rečima: “Mojsije, neka se javno zna da ti podupireš tog čoveka.”

Odmah pošto je primio naredbe, Mojsije je postupio po njima. “I učini Mojsije kako mu zapovedi Gospod; i uzev Isusa postavi ga pred Eleazara sveštenika i pred sav zbor. I metnu ruke svoje na nj, i dade mu zapovesti, kako beše zapovedio Gospod preko Mojsija” (22. i 23. stih).

Mojsije je bez raspravljanja postupio po Gospodnjem planu. To me oduševljava. Nije rekao: “Ali Gospode, ja bih više voleo da to bude Halev.” Čuo je šta je Božji izbor i prihvatio ga je. Tada je tog Božjeg čoveka javno predstavio kao novog vođu Izrailja.

Kako je veliki bio taj čovek! Ne mogu da otkrijem ni iskricu samosažaljenja, ozlojeđenosti ili gorčine u ovom delu njegove biografije. Nije bilo “kiselog grožđa” niti ijednog nagoveštaja zavisti ili ljubomore. Ne verujem da je, nekoliko sati kasnije, uveo Isusa Navina u šator i zakukao: “Ti, srećniče”, ili “To baš nije fer”. To nije Mojsijev stil. On je rekao (ne sumnjam da je to bilo uz širok osmeh): “Isuse, ti si od Boga izabran. Ponosim se tobom.” I odmah je požurio da se skloni s puta Isusu Navinu.

To je dobar primer za sve nas. Ako doživiš da vidiš kako tvoj naslednik stupa na pozornicu, javno pozdravi njegovo postavljanje, a onda se odmah skloni s puta. Ne zadržavaj se u prostorijama i hodnicima gde si do tada radio. Neka Bog radi i deluje na onaj divni način, kako to samo On može. Toj osobi daj podršku svim srcem i dušom. Neka ta podrška bude verbalna; neka bude lična, od čoveka čoveku; neka bude javna. Konačno, on ili ona su od Boga izabrani i postavljeni, on je čovek, ona je žena po Božjem izboru. Ti si imao svoj dan, a sada je vreme da on ili ona deluje na sceni.

 

Božja sigurna ruka u tvojim prelaznim periodima

U ovoj epizodi iz Mojsijevog života vidim tri ključne pouke koje nam mogu korisno poslužiti u našem verskom životu.

 

Kada Bog uklanja, On dovodi zamenu

Ponovio bih rečenicu izraženu ranije u knjizi: Kada umre Božji čovek, od Boga ništa ne umire. Kad se Bog sagne i uzbere cvet, On umesto njega neguje drugi cvet. Kada iščupa jednu biljku, On je već drugu pripremio za cvetanje. On nikada neće ostati bez odgovarajuće zamene.

Bez obzira na to ko si, ti u tom procesu imaš svoju ulogu. Podstakao bih te da se moliš za crkve koje traže pastore. Moli se za škole koje traže predsednike, odnosno, profesore i upravno osoblje, za odbore crkvenih ustanova kojima su potrebni direktori i za hrišćanske organizacije kojima su potrebne vođe koje će stati na platformu javne odgovornosti. Moli se za one koje će Bog pozvati da zauzmu jedinstvene položaje u planu Njegovog carstva. Moli se za nove službenike koji će doći na mesto ličnosti koje su pre njih bile na tim položajima. Moli se da Božji narod dâ svoju podršku, da svim srcem prihvati one koje Bog postavlja. Govoreći ljudskim jezikom, budućnost crkve zavisi od njenih sposobnih vođa. Moli se da i u budućnosti imamo vođe koje će biti po Božjem izboru.

Ako se tebi obrate u vezi s imenovanjem za neku službu u tvojoj crkvi, ili u vezi s nekom značajnom nominacijom van okvira tvoje udobnosti, ozbiljno razmisli o tome. To tvoje razmišljanje treba da bude praćeno molitvom. Nemoj davati brz odgovor. Imaj na umu: jednostavno, može biti da je Bog iza tog poziva. Misli o tome onako kako je Isus Navin morao misliti kad je Bog rekao: “Ti treba da zauzmeš Mojsijevo mesto.” Zauzimanje mesta jednog pobožnog vođe ogromna je odgovornost. Postavi se prema njoj kao takvoj.

 

Kad Bog imenuje, On i odobrava

Kada Bog uzme stvar u svoje ruke, a to je divno od Njega, On blagosilja. On odobrava, daje podršku kada od Njega zatražimo savet u vezi s imenovanjem neke nove ličnosti. Rekavši Mojsiju: “Uzmi Isusa Navina”, Gospod nije morao da doda: “Blagosloviću ga.” Zašto? Zato što je Isus Navin bio Božji izbor. Blagoslov je došao zajedno s imenovanjem.

Kad nas Bog bira na položaj koji podrazumeva veliku odgovornost, to je iskustvo koje nas čini poniznima. Ti si Njemu odgovoran. Ti ne otkucavaš nikakvu karticu prilikom dolaska i odlaska, da bi to neko kontrolisao. Tvoj posao samo On može da vidi. Niko ne ide za tobom da bi te proveravao.

Ustanovio sam da veliki broj crkava čini jednu od dve uobičajene greške u potrazi za ličnošću koja će doći za nekim velikim vođom. Prvo, pokušavaju da nađu nekoga ko će što više podsećati na tog vođu, ili drugo: obuzima ih panika i hvataju se za prvog raspoloživog čoveka koji naiđe. Oba pristupa su pogubna. Najbolji izbor uvek je Božji izbor.

 

Kad Bog daje podršku, vođa je uspešan

Ta istina besprekorno je ilustrovana u životu Isusa Navina. Bog je podržavao Isusa Navina u njegovom životu, tako da Stari zavet ne beleži ni jedan jedini njegov greh. Ali, ovo ne treba pogrešno shvatiti. Siguran sam da je Isus Navin grešio, ali biblijski izveštaj jasno pokazuje da njegov život nije bio obeležen krupnim promašajima. Njegov uspeh nastao je zahvaljujući činjenici da ga je Bog podržavao.

Uzgred, kada se Bogu prepusti stvarna uprava nad nekom službom, tada će u njoj neuspeh biti nepoznata reč. Nije li ta misao uzbudljiva? “Hoćeš li da kažeš da nećemo imati loše dane? Da nećemo imati ni glavobolja ni protivljenja?” To nisam rekao. Rekao sam da neće biti neuspeha ako Bog upravlja nekom službom. Zašto neće? Zato što je, ako joj On daje podršku, služba uspešna, a uspešan je i propovednik, ličnost koju je On izabrao.

 

Bog svih i najmanjih pojedinosti

Uvek sam zadivljen slušajući kako Bog koristi svoju reč u životu svog naroda. Meni nisu poznate okolnosti tvog života. Ne znam kako Bog namerava da tu epizodu iz Mojsijevog života primeni u tvom životu.

Možda će te reči pasti na veoma gladno srce. Ili te je možda okrepila i ohrabrila misao da si za Boga poseban i da nijedno od Njegove dece nije beznačajno. Ili si, možda, uključen u taj ozbiljni zadatak pronalaženja čoveka ili žene za položaj koji nosi veliki teret odgovornosti, pa si razumeo da se, više nego ikada ranije, moraš osloniti na Boga u pogledu pronalaženja Njegovog Isusa Navina. Ili si, možda, baš ti taj Isus Navin, pa su od tebe zatražili da prihvatiš odgovornost širu od svega što si do sada mogao i da sanjaš.

Bez obzira na to kakve su tvoje okolnosti, želim da ti napomenem da je našem nebeskom Ocu stalo do područja tvog života, koji bi nekom udaljenom božanstvu bili bez značaja. On nikada nije prezauzet da bi čuo šta tebe boli, da bi ti obrisao suzu, da bi ti šapatom uputio reči ohrabrenja i da bi pod tvoje breme podmetnuo svoja široka pleća.

Pišući ove reči, molim se Bogu da ti naš uzvišeni Bog bude bliska, lična uteha u sedmici koja nastupa. Posebno se molim Bogu za tebe koji se boriš protiv usamljenosti i razočaranja. Bez obzira na to što si okružen ljudima, duboko tamo te boli. Prijatelju, Bog tvoju potrebu može da zadovolji kako samo On može, kao što je učinio Mojsijevom srcu, samo nekoliko sati pre nego što je umro taj veliki čovek.

Ako si ti Isus Navin po Božjem izboru, nije potrebno da razmišljaš kako ćeš biti zaboravljen. Nije potrebno da brineš da će senka tvog prethodnika (ili naslednika) pomračiti i tebe i tvoju službu u godinama koje dolaze. U stvari, nije potrebno ni o čemu da brineš. Ako si ti Božji Isus Navin, onda se sada nalaziš upravo tamo gde i treba da budeš. Imaj na umu da je Bog neprikosnoven, Najveći. Sve se nalazi u Njegovoj vlasti. Stvari će se odvijati na Njegov način u trenutku koji je On izabrao, na Njegovu slavu, čime su obuhvaćeni tvoj život, tvoja uloga i tvoja budućnost. Briga oko bilo čega u vezi s tim samo je gubljenje vremena. On je obradio svaku pojedinost — svaku, bez razlike.

Razmišljaj o tome ovako: Bog koji je skoro suveren — tako nešto ne postoji.


[1] Bill and Gloria Gaither: “I Am a Promise”

 

< 17 Poglavlje Sadržaj 19. Poglavlje >