< 16. Poglavlje Sadržaj 18. Poglavlje >

 

17. Potreba za "evanđeoskim uređenjem"

 

  "Draga braćo, moram da izjavim sledeće: nadam se da ćemo odlučiti koje ime da uzmemo, kako želimo da se nazovemo. Vrlo često srećem prijatelje koji me pitaju za naše ime, i ja se nađem u neprijatnosti zato što ne mogu da im odgovorim. Kad nam se rode deca, mi ih, nakon nekoliko dana ili sedmica, nazovemo ovako ili onako. U početku, kada smo ulazili u ovaj posao, kada je delo bilo u povoju a broj saradnika mali, nismo smatrali neophodnim ovakav korak. Ali sada mi se čini da je dete dovoljno odraslo i da je krajnje vreme da mu damo ime."

 

     Tako je govorio Džejms Vajt tog nedeljnog jutra, 30. septembra 1860. godine na jednom od najznačajnijih sabora u istoriji adventista sedmog dana. Šesnaest godina nakon rođenja "pokreta svetinje i subote" on je bio toliko proširen da je pitanje njegovog imenovanja i organizacije postalo neizbežno.

 

     Sastanak u vezi s ovim pitanjem počeo je u subotu uveče, neposredno nakon završetka subote i trajao je sve dok nije obrađena i poslednja tačka dnevnog reda u ponedeljak popodne. Delegati su se našli u drugoj po redu izgrađenoj crkvi u Betl Kriku. Prva, podignuta pet godina ranije, postala je već premala. Ova u kojoj se održavao sabor imala je 300 mesta i bila je prevelika za mesnu crkvu, ali su energični adventisti Betl Krika planirali da ona postane upravo centar za održavanje velikih skupova. Šta više, oni su maštali i o trećoj crkvi, dok su najsmeliji planovi predviđali prostoriju za 4000 posetilaca.

 

     Mnogi adventisti sedmog dana u početku su se opirali svakoj ideji organizacije. Takva reakcija nije bila neobična u religijskom svetu Amerike u tim godinama. Protestantske crkve uveliko su bile u diskusiji da li Sveti Duh može bolje da radi kroz nezavisne grupe ili organizovane crkve. Metodisti i prezbiterijanci smatrali su da je organizacija neophodna, dok su baptisti i kongregacionalisti odlučno zastupali autonomiju mesnih crkava.

 

     Početkom 1850-ih godina Džems i Elen Vajt, zajedno s nekoliko istomišljenika, insistirali su na starešinskoj (prezbiterijanskoj) formi crkvene organizacije, ali su imali dosta glasova protiv ove ideje. Poseban otpor pružali su nekadašnji učesnici Milerovog adventnog pokreta. U vreme očekivanja Isusovog dolaska oni su pripadali organizovanim crkvama i spadali su u red njihovih najvernijih i najrevnijih članova. Međutim, crkve su im pokazale "izlazna vrata", kao reakciju na njihovo prihvatanje Milerovog učenja.

 

     Tražeći objašnjenje za ovakav postupak crkava, oni su otvorili Sveto Pismo i u njemu našli tekstove kao što su Otkrivenje 14,6-8 i 18,1-4. Prateći poruku trojice anđela iz Apokalipse, zaključili su da drugi anđeo poziva na izlazak iz crkava koje su, odbacivanjem vesti o "času suda", postale otpale crkve i simbolički "Vavilon" iz kojeg je bilo potrebno izaći. Upravo taj grubi stav crkava prema njima ulio im je sigurnost da su one pale i da je izlazak iz njih sudbonosan korak. Sada kada se postavljalo pitanje organizovanja nove crkve, uhvatio ih je strah da će tim korakom i oni sami stati u red crkava koje nose zajedničko ime "Vavilon". Ali, šta je to što jednu grupu hrišćana čini "Vavilonom"?

 

    "Greške, pogrešna učenja!" - reći će neko.

 

     Tačno; ali, da li samo to?

 

     Vodeći časopis Milerovog pokreta PONOćNI POKLIč, u broju od 15. februara 1844. godine doneo je članak Džordža Storsa koji je sadržavao opomenu sledbenicima pokreta upravo isključenima iz svojih matičnih crkava: "Pazite da ne zaželite da osnujete novu crkvu. Nijedna crkva ne nastaje ljudskom voljom; onog momenta kada se to dogodi, ona postaje Vavilon."

 

     U jednoj drugoj prilici, Rosvel Kotrel (Roswell F. Cottrell), nekadašnji baptista sedmog dana, pažljivo je proučavao 1. Mojsijevu 11. poglavlje, izveštaj o gradnji Vavilonske kule. Tada je naročito zapazio reči: "Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasejali po Zemlji." Da načinimo sebi ime! U proleće 1860. godine, tačnije 22. marta, Kotrel je napisao u PREGLEDU  da je po njegovom mišljenju  davanje imena grupi vernih i ogranizovanje crkve postavljanje temelja Vavilonu.

 

     Iako danas ovi argumenti zvuče strano i neopravdano, oni su u vreme oko 1860. godine imali svoje važno mesto u razgovorima o organizaciji. "Vavilon" ili "bludnica" iz Otkrivenja zaista predstavljaju crkvu ili grupu crkava; a crkva je jedna organizacija, udruženje hrišćana koji se drže istih normi i istih tačaka verovanja. Samim tim jasno je da će crkva nazivati jereticima sve one koji ne misle isto i nemaju iste tačke verovanja. U ekstremnim slučajevima crkva čak uzima pravo da progoni jeretike. Sećanje na progonstva hrišćana u mračnom srednjem veku, kao i na stav mnogih crkava u periodu  adventnog probuđenja prema Milerovim sledbenicima, samo je potvrđivalo uverenje da je organizacija - opasna.

 

     činjenica je, međutim, da je i odsustvo svake organizacije takođe opasno.

 

     Džejms Vajt, zajedno s nekoliko istomišljenika, kao što je već spomenuto, bio je pobornik organizacije. Još 1850. godine on je izrazio nadu da će se pokret uskoro ujediniti i preuzeti "evanđeosko uređenje". O tome je propovedao i na saboru u Osvegu godinu dana kasnije, da bi 1853. objavio seriju članaka o evanđeoskom uređenju u PREGLEDU. Izraz "evanđeosko uređenje" uzeo je namerno, s ciljem da pokaže kako crkvena organizacija treba da sledi principe evanđelja otkrivene u Novom zavetu.

 

     Zastupnika organizacije bilo je manje u odnosu na protivnike. Tako je prošlo još nekoliko godina u kojima se pokret bavio drugim pitanjima, a za sebe koristio nazive kao što su "malo stado", "rasejano stado", "ostatak", "sveti", "prijatelji" i slično.

 

     Postojalo je više razloga zašto je pokret bio jedinstven i složan iako nije imao razvijenu organizaciju. Kao prvo, svi njegovi učesnici bili su uvereni da imaju "pravu istinu", da su deo Božje crkve. Drugo, najveći broj njih pripadao je Milerovom pokretu i doživeo je bolan rastanak od svojih matičnih crkava. Zatim, iskustvo razočaranja ih je zbližilo. Ne treba zaboraviti ni  česte sabore u domovima pojedinih vernika, a takođe ni požrtvovnu službu Džozefa Bejtsa, Džejmsa Vajta i mlade proročice Elen. Konačno, specifične doktrine o suboti i svetinji na svetinjama činile su ih različitim od velikog broja hrišćana, ali međusobno zbližavale.

 

     Dok je pokret bio u takvom stanju, dok je brojao malo vernika i nije posedovao nijednu instituciju, možda i nije postojala potreba za promenom. Ali, 1850. godine pojavio se PREGLED I GLASNIK na mesto SADAŠNJE ISTINE, poduhvat koji je zahtevao osnivanje sopstvene štamparije. Broj vernika porastao je s nekih 200 na otprilike 3000, uz prosečnu stopu rasta od 30% godišnje. Uz to, postala je zapažena i geografska ekspanzija; vernika je sada bilo i na području Kanade, saveznih država Ilinoi i Viskonsin, a vrlo brzo adventna vest doprla je i do Kalifornije. Crkvi su počeli da pristupaju ljudi koji nisu učestvovali u Milerovom pokretu, koji nisu doživeli iskustvo isključenja iz svojih crkava i koji su zato imali sasvim druga razmišljanja o pitanju organizacije. Novembra 1851. godine  redakciji PREGLEDA poslan je izveštaj o grupi adventista sedmog dana u mestu Vošington (Nju Hempšir), koji su izabrali "odbor sedmorice da vode računa o potrebama siromašnih." Vernici u Vošingtonu, dakle, nisu dozvolili da strah od organizacije spreči pomaganje siromašnima. Istina, oni ih nisu nazvali đakonima, objašnjavajući da ni u izveštaju u Delima 6 ne stoji izraz "đakoni"; ali, uskoro su se počeli množiti izveštaji o "odvajanju braće naročito za đakonsku službu", da bi stigli i iz gradica Ferheven, Bejtsovog prebivališta!

 

     Značajnije od "rukopoloženja" đakona bilo je rukopoloženje propovednika. S rastom broja vernika rasla je i potreba za propovednicima, bez obzira kako će se nazivati: "učitelji", "putnici", "vesnici", "propovednici" ili drukčije. Na listama PREGLEDA iz 1851. i 1852. godine bilo ih je više od 45 na broju, gotovo dva na stotinu vernika. Pošto nije postojala organizacija koja bi ih "pozvala" u službu, oni su bili dobrovoljci, služeći se Edsonovim principom: preko leta raditi na farmi i tako se obezbediti za zimu u službi. Krstarili su od jednog kraja Sjedinjenih država do drugog, u posete svetkovateljima nedelje koji su bili zainteresovani za vest o suboti, pojedinim vernicima u udaljenim krajevima koji su se javljali redakciji PREGLEDA, na obrede krštenja  u rekama i jezerima....

 

     Neki propovednici bili su "rukopoloženi" još u svojim matičnim crkavama, kojima su pripadali pre pristupa Millerovom pokretu;  Frederik Viler, na primer, Džozef Bejker (Joseph Baker), Džon Bajington (John Byington), Džejms Vajt.... Neki su do kraja ostali "laici"; J. P. Kelog, Otis Nikols, H. S. Garni i S. Haulend. Bilo je i takvih koji su bili rukopoloženi, ali nisu ostali dugo u službi, jer, iako su bili obrazovani za takvu službu, njihov rad nije pratio odgovarajući uspeh. Plemeniti E. L. H Čembrlen (E. L. H. Chamberlain) jedan je takav primer; nakon jedne godine provedene u "delu", a na savet Elen Vajt, on je zaključio da je bolji zanatlija nego propovednik i vratio se nekadašnjem poslu. Ukupno posmatrano, bilo je jasno da bez rukopoloženja niko ne može da obavlja obrede Svete večere i krštenja; nedostatak rukopoloženih propovednika, međutim, sve više se pokazivao kao istinski hendikep delu koje je napredovalo.

 

     Prvo poznato rukopoloženje propovednika koje su obavili adventisti sedmog dana  izvedeno je u mestu Ist Betel (East Bethel, država Vermont) u leto 1851. godine. Jedna sestra poslala je izveštaj PREGLEDU da je "brat Vošington Mors (Washington Morse) 'odvojen', polaganjem ruku na njegovu glavu, za obavljanje obreda u Gospodnjoj kući." Ovaj čin obavio je brat Džordž Holt (George Holt), koji je spadao u grupu propovednika rukopoloženih u svojoj nekadašnjoj crkvi.

 

     Mnogo poznatiji datum rukopoloženja jeste 05. septembar 1853. godine. Taj datum poznat je kao "potsdamski sabor", po okrugu Potsdam u saveznoj državi Njujork. Domaćin sabora bio je Džon Bajington sa svojom ženom, i on je zamišljen tako da počne u nedelju, da se održi pod senkom stabala  pred kućom i da prihvati, ako bude potrebno, čak 300 posetilaca. Iako je u subotu doputovalo 80 vernika, Bajingtonovi su se osećali nagrađenima za svoj trud. Dve sestre došle su iz mesta udaljenog oko stotinu kilometara od mesta održavanja sabora, ali su bili srećne što su se "dobro nahranile na duhovnoj gozbi". Džejms i Elen Vajt takođe su bili među prisutnima; ali pošto se Džejms nije osećao dobro, glavni govornik bio je Džon Endrus (John Andrews), osoba čije će ime postati dobro poznato u adventističkom svetu. U nedelju uveče načinjena je poseta susednom mestu, gde je u tzv. "Veslijevoj crkvi" propoved održao Džon Bajington. Za njega je to bila posebna radost, jer je naišao na topao prijem vernika te crkve iz koje je on godinu dana ranije istupio da bi se pridruzio svetkovateljima subote.

 

     Vrhunac sabora, međutim, dostignut je u ponedeljak pre podne, najverovatnije u domu Bajingtonovih. "Shvatili smo važnost crkvenog reda i organizacije," - govorio je Džejms Vajt, koji se verovatno dovoljno oporavio da bi mogao da učestvuje u radu sabora. Elen je iznela "jasno svedočanstvo". Potekle su suze pokajanja i izmešale se sa suzama radosnicama zbog blagoslovene bratske zajednice. Događaj je "zapečaćen" polaganjem ruku na glavu posvećenog radnika Horasa Lorensa (Horace Lawrence). Ovaj mladić (nepunih trideset godina) postao je član "Hrišćanske crkve" krštenjem 1842. godine; godinu dana kasnije priključio se Millerovom pokretu, preživeo veliko razočarenje u jesen 1844. godine, doživeo isključenje iz redova onih adventista koji nisu prihvatili vest o suboti i radovao se ponovnom krštenju i prijemu među adventiste sedmog dana. Nakon krštenja, kojeg je obavio Džozef Bejts, Lorens se posvetio delu propovedanja biblijskih istina, a jedan od prvih njegovih uspeha bio je zadobijanje upravo porodice Bajington! Rukopoloženje je zaista dobro došlo; nekoliko sedmica pre ovog događaja on je već delio simbole Svete večere jednom broju udaljenih vernika.

 

     Svi koji su poznavali brata Lorensa složili su se sa zaključkom da je vreme za njegovo rukopoloženje. Tako je Džejms Vajt kasnije pisao: "Sveti Duh i mi našli smo za dobro da odvojimo našeg dragog brata Lorensa za delo propovedanja evanđelja i službu obavljanja obreda u crkvi Gospodnjoj, polaganjem ruku na njega. Crkva je je bila istog mišljenja kao i mi." 

 

     Slučaj je hteo da su se na ovom činu, kojem su prisustvovali Džejms Vajt, Džon Bajington, H. G. Bak (H. G. Buck) i Džon Endrus, jedan pored drugog nalazila trojica koji će, kada za to nastane vreme,  biti prvi predsednici Generalne konferencije!

 

     Kao što je potreba za propovednicima bila velika zbog obavljanja obreda Svete večere ili krštenja, dakle svečanih i radosnih trenutaka u životu vernika, tako se ona produbila činjenicom da je među adventistima bilo i takvih koji su stvarali probleme i unosili nemir, odnosno sramotili crkvu.

 

     Obično su tada Džejms Vajt  ili neko drugi od poznatih i priznatih vođa dela odlazili u grad, u posetu "problematičnoj" grupi i pojedincu. Zajedno s vernicima situacija je pažljivo i uz molitvu razmotrena, a onda se izjašnjavalo o odluci. Ubrzo nakon toga u PREGLEDU su se mogli čitati izveštaji, da su "braća ta i ta posetili to i to mesto" i da su se "osećali pozvanima da iz zajednice vernih udalje ovoga ili onoga, koji je pao u greh ili uči opasnu nauku", ili pak da u nekom drugom gradu "vlada prilično loše stanje, kao posledica pogubnog uticaja tog i tog brata, kojeg smo morali da isključimo iz naše zajednice."

 

     Kratko vreme iza takvih izveštaja, u PREGLEDU su se pojavila pisma otprilike ovakvog sadržaja: "Sada mogu da izjavim, da je ono što sam činio bilo pogrešno. Sada uviđam da je moja prednost, a u isto vreme i dužnost, da se pokorim glasu crkve...."  Ili: "Osećam se veoma zahvalnim zbog blagog duha kojeg ste pokazali prema meni iako sam bio nedostojan toga zbog moje hule na Svetog Duha i nanošenja sramote Božjoj crkvi.... Priznajem da sam kriv.... Žao mi je što sam doneo neprilike Božjem narodu."

 

     Ispod takvih pisama obično bi se našla primedba nekog od vođa dela: "Zbog toga se nadamo da će brat ili sestra.... uspostaviti takve odnose sa svojom braćom, kao da spomenuti problemi nisu ni postojali."

 

     Da bi delo ipak održalo čistim, Bog je jednom prilikom reagovao direktno. Dogodilo se to u ranu jesen 1852. godine, u gradu Ročesteru, u zgradi u kojoj je tek nekoliko dana bila smeštena redakcija i štamparija PREGLEDA. Jedan od radnika na ručnoj štamparskoj mašini, Osvald Stouel (Oswald Stowell), oboleo je od upale pluća i ležao u jednoj od prostorija u zgradi. Odatle je mogao da sluša bogosluženja koja su se obavljala u sobi pored njegove. Te subote propovedao je Džon Endrus, tada mladić u 23. godini, upravo o biblijskoj istini o suboti. Nju je on prihvatio preko traktata kojeg je štampao Tomas Prebl, i preko kojeg je takođe i brat Stouel postao svetkovatelj subote.

 

     Na bogosluženju je bio prisutan Džejms Vajt, ali i jedan mladi adventista koji je do tada svetkovao nedelju, po imenu Džon Lafboru (John Loughborough). Božji Duh je delovao na njega i on je prihvatio vest o biblijskoj suboti. Sutradan je Lafboru dirljivo posvedočio o svojoj odluci da potpuno sledi svetlost koju je upoznao. Okupljeni su osećali da Božji Duh prisustvuje ovom sastanku i radovali su se zbog toga. Sve ovo slušao je Osvald Stouel iz svoje sobe. Iako su mu lekari predvideli skoru smrt, on je pozvao prisutne da se mole za njega. Džejms Vajt je pomazao uljem njegovo čelo i kleknuo takođe da se udruži u molitvi za brta Stouela. Ali kada su otvorili oči i počeli da ustaju, primetili su da Stouel sedi u krevetu i da mu lice sija neobičnim sjajem. Odmah zatim čuo se uzvik: "Ja sam potpuno zdrav! Sutra ću raditi na mojoj štamparskoj mašini!"

 

     Jedino je Elen Vajt u tim trenucima još bila na kolenima. Džejms je bacio jedan pogled na nju, a onda je kazao:

 

    "Elen prima viziju. Uvek kada je u takvom stanju,  ona ne diše. Ako neko želi da se uveri, neka to slobodno učini sada."

 

     Elen je klečala pred njima otvorenih očiju, pogleda upravljenog u nešto što je samo ona videla. Za tih osamdeset minuta koliko je trajalo viđenje nije se moglo zapaziti disanje, čak ni onda kada bi izgovorila neku reč ili rečenicu u vezi s onim što je gledala. Lice je imalo prirodnu boju, a povremeni pokreti šaka i ruku bili su blagi i odmereni.

 

    Kada je viđenje prošlo, Elen se zagledala u mladog Džona Lafborua, kojeg je prvi put kratko videla tek na jučerašnjem sastanku, i iznela mu detalje o njemu samom za koje je on bio siguran da ih niko ne poznaje. Onda je progovorila o nekome koga još nikada nije srela. Kazala je samo toliko da je ta osoba na putu i da mnogo svedoči o četvrtoj zapovesti, ali da krši sedmu, zapovest o braku. Istina, jedan od Endrusovih obraćenika upravo je bio u Mičigenu; ali za njega se znalo da je veran suprug i zato niko nije pretpostavljao da se vizija odnosi na njega.

 

     Međutim, šest nedelja kasnije, kada se ovaj brat vratio kući, Elen ga je prepoznala odmah, pozvala još nekoliko osoba da budu svedoci, a zatim izjavila kao svojevremeno prorok Natan Davidu: "Ti si taj čovek!"

 

     Grešni mladi obraćenik tada se, sa suzama u očima, spustio na kolena pred svojom suprugom, priznao da je sve istina što je Elen kazala za njega, i ponizno obećao da se to više nikada neće dogoditi.

 

     Ali ako su se neki problemi koji su dolazili na "malo stado" i mogli rešiti člancima u časopisu, povremenim rukopoloženjima, tužnim isključenjima  ili ponovnim krštenjima, za mnoge to nije bilo moguće. Zato je Džejmsu Vajtu postalo jasno, kao što je citirano na početku poglavlja, da će, pre ili kasnije, "novorođenče morati da dobije svoje ime",  tj. da se vernici organizuju u crkvu.

 

< 16. Poglavlje Sadržaj 18. Poglavlje >