Bog svim vernicima svoje Crkve u svim vremenima poklanja duhovne darove, koje svaki vernik treba upotrebiti u službi ljubavi za opšte dobro Crkve i ljudskoga roda. Dati preko Svetoga Duha, koji ih dodjeljuje svakom verniku po svojoj volji, darovi pružaju sve sposobnosti i službe potrebne Crkvi da bi ispunila svoje Bogom ustanovljene funkcije. Na temelju Svetoga pisma, za pomoć i ohrabrenje ljudima, ovi darovi uključuju takve službe kao što je verovanje, isceljivanje, proricanje, objavljivanje, poučavanje, upravljanje, pomirenje, sažaljenje, sampopregorno djelovanje i milosrđe.
Neke  članove Bog poziva i daruje ih Duhom za dužnosti što ih priznaje Crkva u pastirskoj, evanđeoskoj, apostolskoj i učiteljskoj službi, posebno potrebnoj da bi se vernici pripremili za službu, za izgradnju Crkve do duhovne zrelosti i da bi se očuvalo jedinstvo vere i poznanje Boga. Kad vernici upotrebljavaju ove duhovne darove kao verni poverenici Božjih različitih vrlina, Crkva je zaštićena od razornog uticaja lažnog učenja i sazidana u veri i ljubavi, raste napretkom koji je od Boga. (Osnovna verovanja, 17)

Riječi što ih je Isus izgovorio neposredno prije svoga uzašašća trebale su promijeniti povijest. „Idite po svem svijetu“, zapovijedio je učenicima, „i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!“ (Mk 16,15).

Cijelome svijetu? Svakomu stvorenju? Učenici su to vjerojatno smatrali neostvarivom zadaćom. Krist, osjećajući njihovu bespomoćnost, dao im je uputu da ne napuste Jeruzalem, „ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje“. (Dj 1,4.8).

Nakon Isusovog uzašašća učenici su mnogo vremena provodili u molitvi. Slaganje i poniznost zamijenili su neslaganje i ljubomoru koji su poremetili mnogo vremena što su ga proveli s Isusom. Učenici su bili obraćeni. Njihova prisna zajednica s Kristom i jedinstvo proisteklo iz nje sačinjavali su neophodnu pripremu za izlijevanje Svetoga Duha.

Kao što je Isus primio posebno pomazanje Duhom da bi Ga ono pripravilo za Njegovu službu (Dj 10,38), tako su i učenici primili krštenje Svetim Duhom (Dj 1,5) da bi ih osposobilo za svjedočenje. Rezultat je oduševljavao. Onoga dana kad su primili dar Svetoga Duha, krstili su tri tisuće ljudi (vidi: Dj 2,41).

Darovi Svetoga Duha
Isus je slikovito prikazao darove Svetoga Duha jednom pričom: „Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji, polazeći u tuđinu dozva sluge te predade imovinu svoju. Jednome dade pet talenata, drugome dva, trećemu jedan: svakomu prema njegovoj sposobnosti. I zatim otputova.“ (Mt 25,14.15).

Čovjek koji je otputovao u daleku zemlju predočuje Krista koji je otišao na Nebo. Čovjekove „sluge“ jesu Njegovi sljedbenici, koji su „kupljeni“ skupo (1 Kor 6,20) – „skupocjenom krvi Krista“ (1 Pt 1,19). Krist ih je otkupio za službu i oni „ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih“. (2 Kor 5,15).

Krist je dao blago svakom sluzi prema njegovoj sposobnosti i „svakome njegov posao“ (Mk 13,34). S drugim darovima i sposobnostima (vidi: 20. poglavlje u ovoj knjizi), ovo blago predstavlja posebne darove što ih dodjeljuje Duh.

U posebnom je smislu Krist dao ove duhovne darove svojoj Crkvi na Dan duhova. „Ulazeći u visinu“, rekao je apostol Pavao, On „dade ljudima darove“. Tako „svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar“. (Ef 4,8.7). Sveti Duh je posrednik koji razdjeljuje „svakomu kako hoće“ (1 Kor 12,11) ove darove koji omogućuju Crkvi da izvrši svoje određeno djelo.

Svrha duhovnih darova
Sveti Duh daje posebnu sposobnost nekom članu, osposobljujući ga da pomogne Crkvi ispuniti svoju od Boga danu zadaću.

Sklad sa Crkvom. Korintskoj crkvi nije nedostajao nijedan duhovni dar (1 Kor 1,4.7). Nažalost, oni su se gložili kao djeca oko toga koji su darovi najvažniji.

Zabrinut zbog dioba u njihovoj crkvi, apostol Pavao je pisao Korinćanima o pravoj naravi ovih darova i kako trebaju djelovati. Duhovni darovi, objasnio je on, darovi su milosti. Od istog Duha potječu različiti darovi koji vode k različitostima u službi. Međutim, apostol Pavao ističe da „je isti Bog koji čini sve u svimu“. (1 Kor 12,4-6)

Duh dijeli darove svakom vjerniku – za izgrađivanje Crkve. Potrebe Gospodnjega Djela određuju što Duh razdjeljuje i kome. Svi ne primaju iste darove. Apostol Pavao kaže da Duh daje jednome mudrost, drugome znanje, drugome vjeru, drugome čuda, drugome proroštvo, drugome da razlikuje duhove, drugome dar jezika i drugome tumačenje jezika. „A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakomu kako hoće.“ (redak 11). Zahvalnost za djelovanje nekog dara u Crkvi treba biti upućena Darodavcu, a ne osobi koja prakticira ovaj dar. A budući da su darovi dani za Crkvu, a ne pojedincu, primatelji ne bi smjeli smatrati darove svojom privatnom svojinom.

Budući da Duh razdjeljuje darove prema tome kako On misli da je dobro, nijedan se dar ne smije prezirati ili omalovažavati. Nijedan se član Crkve nema pravo uzoholiti zbog nekog posebnog zvanja ili službe, niti se itko treba smatrati manje vrijednim zbog postavljanja na neki skromniji položaj.

1. Uzor rada. Apostol Pavao se koristi ljudskim tijelom da bi slikovito prikazao sklad u različnosti darova. Tijelo ima mnogo udova i svaki na jedinstven način daje svoj pridonos. „Ali je Bog udove, i to svaki pojedini od njih, razmjestio na tijelu kako je htio.“ (redak 18).

Nijedan ud tijela ne treba reći drugome: „Ne trebaš mi. Svi oni ovise jedan o drugome, „najpotrebniji su oni udovi koji se čine najslabiji. I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije. Naši manje pristojni udovi prikrivaju se većom pristojnošću, a pristojnima toga ne treba. Ali je Bog složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema.“ (reci 21-24).

Otkazivanje bilo kog organa loše bi utjecalo na cijelo tijelo. Kad tijelo ne bi imalo mozga, želudac ne bi radio, a ako ne bi bilo želuca, mozak bi bio beskoristan. Isto će tako i Crkva patiti ako se neki vjernik, bez obzira koliko neznatan bio, izgubi.

Neki dijelovi tijela koji su po svom sastavu slabiji, potrebuju posebnu zaštitu. Čovjek može funkcionirati bez jedne ruke ili noge, ali ne i bez jetre, srca ili pluća. Mi normalno otkrivamo lice i ruke, ali pokrivamo druge dijelove tijela odjećom zbog pristojnosti ili uljudnosti. Namjesto da manje darove malo cijenimo, mi moramo postupati s njima s većom brižljivošću jer zdravlje Crkve ovisi o njima.

Bog je imao namjeru da prilikom razdjeljivanja duhovnih darova u Crkvi spriječi „razdore u tijelu“ i stvori duh sklada i zavisnosti, pa „da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju. Ako pati jedan ud, s njim pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi“. (reci 25.26). Isto tako kad jedan vjernik pati, cijela Crkva treba biti toga svjesna i treba pomoći da se patnja otkloni. Samo kad se ova osoba oporavi, i zdravlje Crkve je sigurno.

Nakon raspravljanja o vrijednosti svakog dara, apostol Pavao nabraja neke od njih: „I jedne je postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.“ (redak 28; usporedi: Ef 4,11). Budući da nijedan vjernik nema sve darove, apostol potiče sve „čeznite za većim darovima“ (redak 31.), pozivajući se na one koji su najkorisniji Crkvi.

2. Nužna dimenzija. Darovi Svetoga Duha, međutim, nisu dostatni sami po sebi. Postoji „još uzvišeniji put“ (redak 31.). Dok će darovi Duha nestati prilikom Kristovog drugog dolaska, rod je Duha vječan. Sastoji se od vječne vrline ljubavi i mira, dobrote i pravde što ih ljubav donosi sa sobom (vidi: Gal 5,22.23; Ef 5,9). Dok će proroštvo, jezici i znanje iščeznuti, vjera, nada i ljubav će ostati. „Ali je najveća među njima ljubav.“ (1 Kor 13,13)

Ova je ljubav koju Bog daje (na grčkom agape) požrtvovna i rađa ljubav (1 Kor 13,4-8). „Viši oblik ljubavi je taj „koji prepoznaje vrijednost u osobi ili predmetu koji voli; ljubav koja je zasnovana na načelu, a ne na osjećaju; ljubav koja raste iz poštovanja prema zadivljujućim osobinama njenog predmeta. Darovi bez ljubavi izvor su zbrke i razdora u Crkvi. Stoga je najbolji put za svakoga s duhovnim darovima da ima i ovu sasvim nesebičnu ljubav. „Težite za ljubavlju! Vruće čeznite za duhovnim darovima!“ (1 Kor 14,1)

Živjeti na slavu Boga. Apostol Pavao također govori o duhovnim darovima u svojoj Poslanici Rimljanima. Pozivajući svakog vjernika da živi na slavu Bogu (Rim 11,36-12,2), Pavao ponovo upotrebljuje sliku udova tijela da prikaže različitost, a ipak i jedinstvo kao obilježje vjernika koji su združeni zajedno u Crkvu (reci 3-6).

Priznanjem da i vjera i duhovni darovi imaju svoj izvor u Božjoj milosti vjernici ostaju ponizni. Što je više darova poklonjeno jednom vjerniku, to je veći njegov duhovni utjecaj, a i veća mora biti njegova ovisnost o Bogu.

U ovom poglavlju apostol Pavao nabraja sljedeće darove: proroštvo (produhovljeni način govora, objavljivanja), služba, poučavanje, utješavanje, davanje, upraviteljstvo i milost. Kao i u 3. poglavlju 1. poslanice Korinćanima on svoju raspravu završava najvećim načelom kršćanstva – ljubavlju (redak 9).

Apostol je Petar iznosio temu o duhovnim darovima u čijoj se poleđini nalazio kraj svemu koji je „blizu“ (1 Pt 4,7). Hitnost tog trenutka nalaže da vjernici moraju upotrijebiti te darove. „Služite jedan drugoga“, kaže on, „svaki milošću kakvu je primio, kao dobri upravitelj mnogovrsne Božje milosti.“ (redak 10.). Apostol Petar, kao i Pavao, učio je da ovi darovi nisu za hvalisanje, već „da se u svemu hvali Bog“. (redak 11.) On je također povezao s darovima ljubav (redak 8.).

Rast Crkve. U Pavlovoj trećoj i posljednjoj raspravi o duhovnim darovima, on potiče vjernike „da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svakom vrstom poniznosti i krotkosti, s strpljenjem, podnosite jedni druge s ljubavlju! Nastojte sačuvati jedinstvo Duha, povezani mirom“. (Ef 4,1-3).

Duhovni darovi pridonose njegovanju jedinstva koje se pokazuje u rastu Crkve. Svaki je vjernik primio „milost po onoj mjeri kojoj je Krist htio dati svoj dar“. (redak 7.)

Sam Krist „dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje“. Ovi darovi su dužnosti usmjerene k službi „da popravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove“. (reci 11-13). Oni koji su primili duhovne darove moraju posebno služiti vjernicima, pripremajući ih za vrstu službe koja je u skladu s njihovim darovima. To izgrađuje Crkvu do takve zrelosti koja se ostvaruje u „mjeri punine veličine Kristove“.

Ove službe povećavaju duhovnu postojanost i jačaju obranu Crkve protiv lažnih nauka, tako da vjernici neće biti „više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo u život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uzraste u njega koji je glava, u Krista“. (reci 14.15.)

Napokon, u Kristu duhovni darovi stvaraju i jedinstvo i napredak Crkve. „Od koga cijelo tijelo – skupa povezano i skupa držano svakovrsnom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je u svakom pojedinom dijelu odmjerena – ostvaruje svoj rast za izgradnju samoga sebe u ljubavi“. (redak 16.) Da bi Crkva doživjela rast, Božja je namjera da svaki vjernik mora upotrijebiti duhovne darove koje On daje.

Kao rezultat toga, Crkva će doživjeti dvostruki rast – rast broja vjernika i rast pojedinačnih duhovnih darova. Uz to, ljubav je dio ovog zvanja, jer Crkva može iskustveno doživjeti ovu izgradnju i rast samo kad se u ljubavi služi ovim darovima.

Duhovni darovi sadrže u sebi:

Opću službu. Sveto pismo ne podupire gledište da svećenstvo treba služiti, dok se vjernici oduševljavaju u crkvenim sjedištima i čekaju da budu nahranjeni. I propovjednici i vjerništvo čine Crkvu, „sveti puk“. (1 Pt 2,9) Oni su zajednički odgovorni za dobrobit Crkve i njen napredak. Oni su pozvani da zajednički djeluju, svaki prema svojim posebnim, Kristom danim darovima. Različnost darova rezultat je različnih službi, koje su sve sjedinjene u njihovom svjedočenju da bi se proširilo Božje kraljevstvo i svijet se pripravio za susret sa svojim Spasiteljem (Mt 28,18-20; Otk 14,6-12).

Uloga svećenstva. Nauk o duhovnim darovima odgovornost za podučavanje Crkve postavlja na propovjednikova pleća. Bog je postavio apostole, proroke, evanđeliste, pastire i učitelje da pripremi svoj narod za službu. „Propovjednici ne trebaju raditi ono što pripada Crkvi, iscrpljujući se na taj način i sprečavajući druge da izvrše svoju dužnost. Oni trebaju podučavati članove kako da rade u crkvi i u društvu.“

Propovjednik koji nema dar podučavanja, ne treba pripadati pastoralnoj službi, već nekoj drugoj grani Božjega djela. Uspjeh Božjeg plana za Crkvu ovisi o revnosti i sposobnosti njenih pastora da podučavaju vjernike kako će upotrijebiti svoje od Boga dane darove.

Darovi i zadaća. Bog daje duhovne darove da bi bili od koristi cijelom tijelu, a ne samo pojedincima koji su ih primili. Pa kao što primalac ne dobija dar samo za sebe, tako i Crkva ne prima sveukupne darove za sebe. Bog je obdario crkvenu zajednicu darovima da bi je spremio za izvršenje zadaće spram ovog svijeta koju je On odredio.

Duhovni darovi nisu nagrada za neki dobro izvršeni posao, već su oruđa za dobro izvršenje zadaće. Duh obično daje darove koji su u skladu s čovjekovim prirodnim darovima, premda sami prirodni darovi nisu duhovni darovi. Potrebno je novorođenje da čovjek dobije snagu Duha. Mi moramo biti nanovo rođeni da bismo dobili duhovne darove.

Jedinstvo u raznolikosti, ne u jednakosti. Neki kršćani pokušavaju sve ostale vjernike učiniti sebi sličnima. To je ljudski plan, a ne Božji. To što Crkva ostaje sjedinjena unatoč raznolikosti duhovnih darova upućuje na dopunjujuću narav darova. To pokazuje da napredak Božje Crkve ovisi o svakom vjerniku. Bog namjerava da se svi darovi, službe i postupci unutar Crkve stope u djelo izgradnje na temelju što ga je postavila povijesna Crkva. Na Isusu Kristu, glavnom ugaonom kamenu „sva zgrada čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodinu“. (Ef 2,21).

Svjedočenje – svrha darova. Vjernici dobivaju različne darove, što je znak da svatko ima pojedinačnu službu. Ipak, svaki vjernik treba biti kadar da svjedoči o svojoj vjeri, dijeleći vjerovanja s drugima i priopćavajući drugima što je Bog učinio u njegovom životu. Svrha Božjeg davanja svakog dara, bez obzira koji je to dar, jest da osposobi njegovog posjednika da svjedoči.

Neporaba duhovnih darova. Vjernici koji ne žele upotrebljavati svoje duhovne darove, neće samo utvrditi da njihovi darovi kržljaju već da ugrožavaju i svoj vječni život. U nježnom staranju Isus je svečano opomenuo da je sluga koji nije upotrebljavao svoj talanat bio ništa manje do „nevaljali i lijeni“ sluga koji je izgubio vječnu nagradu (Mt 25,26-30). Nevjerni sluga otvoreno je priznao da je njegov propust bio hotimičan i s predumišljajem. Na taj je način on morao snositi odgovornost za svoj propust. „U veliki, posljednji dan suda one koji su se prepustili strujama, izbjegavajući prilike i izbjegavajući odgovornosti, veliki će Sudac uvrstiti sa zločincima.“

Otkrivanje duhovnih darova
Da bi uspješno bili uključeni u zadaću Crkve, članovi moraju shvatiti svoje darove. Darovi djeluju kao kompas usmjeravajući onoga koji ih posjeduje k službi i uživanju u životu izobilja (Iv 10,10). U onoj mjeri u kojoj „izaberemo da ne prepoznamo, razvijemo i koristimo svoje darove (ili ih jednostavno zanemarimo), u toj je mjeri Crkva manja no što bi mogla biti. Manja no što je Bog namjeravao da ona bude.

Način otkrivanja naših duhovnih darova treba obilježavati sljedeće:

Duhovna priprema. Apostoli su se ozbiljno molili za sposobnost da govore riječi koje će grešnike dovesti Kristu. Oni su odbacili sve razlike i želje za prvenstvom koje su postojale među njima. Priznanje grijeha i pokajanje dovelo ih je u usku zajednicu s Kristom. Oni koji danas prihvaćaju Krista potrebuju slično iskustvo u pripremi za krštenje Svetim Duhom.

Krštenje Duhom nije događaj koji se zbiva jedanput; mi ga moramo doživljavati svakoga dana. Potrebno je da se zajedno s Gospodom zauzimamo za to krštenje, zato što ono Crkvi daje silu da svjedoči i objavi evanđelje. Da bismo to ostvarili, moramo stalno svoj život predavati Bogu, potpuno ostajući u Kristu i moleći Ga za mudrost da nam otkrije naše darove (Jak 1,5).

Proučavanje Svetoga pisma. Naše proučavanje uz molitvu onoga što uči Novi zavjet o duhovnim darovima, dopušta Svetome Duhu da u naš um utisne posebnu službu koju ima za nas. Važno je da vjerujemo kako nam je Bog dao najmanje jedan dar da ga upotrijebimo u Njegovoj službi.

Otvorenost prema vodstvu Proviđenja. Mi ne trebamo koristiti Duh, već On treba upotrijebiti nas, jer je Bog taj koji djeluje u svom narodu „onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti“. (Fil 2,13). Prednost je biti spreman da djeluješ u svakoj grani službe koju ti pruža Božje proviđenje. Bogu moramo dati priliku da preko drugih djeluje i zatraži našu pomoć. Stoga trebamo biti spremni da odgovorimo na potrebe Crkve kad god se one pojave. Ne trebamo se bojati pokušti nešto novo, ali također moramo biti slobodni da obavijestimo one koji traže našu pomoć o svojim darovima i iskustvu.

Potvrda od strane tijela. Budući da Bog daje ove darove kako bi izgradio svoju Crkvu, mi možemo očekivati konačnu potvrdu naših darova koja će potjecati iz prosudbe Kristovog tijela, a ne od naših osjećaja. Često je teže prepoznati svoje osobne darove nego darove drugih. Ne samo što moramo htjeti slušati ono što nam drugi imaju reći o našim darovima već je veoma važno da kod drugih prepoznamo i potvrdimo Božje darove.

Nema većeg uzbuđenja i zadovoljstva od spoznaje da zauzimamo položaj, službu ili posao što nam ga je Providnost odredila. Kakav je blagoslov za nas da u Njegovoj službi upotrijebimo taj poseban dar koji nam je Krist dao Svetim Duhom. Krist čezne da podijeli svoje duhovne darove. Danas možemo prihvatiti Njegov poziv i otkriti što Njegovi darovi mogu učiniti u životu koji je ispunjen Duhom!

(37)

17. Duhovni darovi i službe

17. Duhovni darovi i službe | 0 Comments