 |
|
Čitate knjigu:
SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI
Jevanđelja
 <<Predhodno
poglavlje
|
Sledeće
poglavlje>>
Možemo slobodno reći da su jevanđelja zasebna književna vrsta, različita od tadašnjih knjiga s nazivima »životi«, »djela« i »sjećanja«. »Životi« (bioi) su prikazivali - poput današnjih biografija - slavne vojskovođe ili mudrace, ulazeći u mnoge detalje o njihovim precima, kulturi i okruženju, kao što je to učinio Plutarh u svojim djelima. Takvih detalja nemamo u Jevanđeljima, kao što ni nemamo savremeno psihološko analiziranje ličnosti. »Djela« (praxeis) su opisivala junačke poduhvate znamenitih osoba. Ona obično podrazumijevaju velike pokrete i pobjede, čega zapravo nema u Jevanđeljima. »Sjećanja« (apomnhmoneumata) (suprotno današnjim »memoarima«), bila su zbirke anegdota i izreka neke poznate ličnosti, obično od strane nekog njihovog učenja. Najpoznatija su sjećanja o Sokratu koja su ostavili Ksenofont i Platon. U toj pomiješanosti naracija i izreka »sjećanja« sliče Jevanđeljima.
Jevanđelja su s jedne strane istorijski izvještaj o događajima iz života Isusa Nazarećanina, ali s druge strane ona su teološka interpretacija iznijetih događaja, gdje je naglasak na oba dijela sintagme - teološkom tumačenju i istorijii.
Da su jevanđelja istorija predstavlja
odbranu od svih pogrešnih tumačenja tokom istorije, od docetizma prvog
vijeka, koji je tvrdio da je Isus samo izgledao kao čovjek (što znači da
nije patio), do skepticizma i kriticizma našeg vremena, koji »demitologizira«
Isusov život, ili čak dovodi u pitanje i istorijsko postojanje Isusa
Nazarećanina. Čitanjem jevanđelja, bez obzira na stav koji bi čitalac
mogao imati o njegovoj istinitosti, dobijamo neporeciv dojam da njegovi
pisci (kao i u slučaju Starog zavjeta) vjeruju u realnost opisanih
događaja i da je glavni lik - Isus - osoba od krvi i mesa. 
S druge strane, jevanđelisti ne kane samo čisto objektivno iznijeti događaje iz prošlosti, nego nam pokazati kakvo značenje ove činjenice imaju za nas lično. Takav je stav ekspliciran u Jovan 20,31: »A ova su (čudesa) opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu.« Stoga i ona imaju sve već pobrojane odlike biblijskih hronika: teističnost, selektivnost, tematičnost, bez stroge hronologije, no i činjeničnost. Sve ovo zajedno znači da jevanđelisti ne izmišljaju događaje, ali ih slobodno interpretiraju, uzimajući ono što im je potrebno za bolje izražavanje poruke. Selektivnost je takođe eksplicirana u Jovanu 21,25: »A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.«
Ove su odlike evanđelja odgovorne i za dvije činjenice poznate svim čitaocima četiri jevanđelja:
1. Ona nisu (kao što već rekosmo)
biografija i teško je sastaviti strogo istoriografsku knjigu Isusov
život. Mnogi detalji Isusovog života uopšte nisu ni prikazani, a takođe
nemamo ni jasnu hronologiju, barem na razini tadašnjih hronologija. Sve
dakle knjige s naslovom Isusov život mogu biti jedino teološke ili
homiletičke prirodei, a ne strogo biografske. Od Isusovog života
prikazano nam je njegovo rođenje, zatim jedna anegdota u dvanaestoj
godini života i onda opet ništa do početka službe. Od same službe
najveći dio opisa se zadržava na poslijednjim danima i raspeću.
2. Nemoguće je postići potpunu saglasnost među jevanđelistima. Iako je sigurno da su oni bili međusobno zavisni (barem kada je riječ o Mateju, Marku i Luki, koji se još nazivaju sinoptičarima, tj. onima koji imaju zajedničko gledište), u mnogim se detaljima (ali detaljima!) razlikuju tako da nikakva analiza ne može dati do u detalja tačnu rekonstrukciju događaja i njegovo vrijeme. Time se zadatak precizne hronologije dodatno onemogućuje. Takozvane "harmonije jevanđelja" koje nam daju paralelne izvještaje, nisu dostatne da bi smo imali konačnu sliku opisanih zbivanja.
Jedan vrlo očit primjer neslaganja
jesu Isusovi rodoslovi iz Mateja i Luke. Kod Mateja ono seže od Avrama
do Isusa, čime Matej želi pokazati Isusovo jevrejsko, a posebno
davidovsko porijeklo; rodoslov je izložen gematrijski, odnosno davanjem
brojevne vrijednosti jevrejskim slovima, gde zbir imena ima svoje
značenje. Brojevna vrijednost imena David, iz čijeg je roda Mesija,
jeste 14 (D/alet/=5; +V/au/=4 + D/alet/=5), a što je pak 2 puta 7.
Rodoslov je očito selektivan kako bi se postigla vrijednost 3x14 (što je
opet lakše za pamćenje). Kod Luke (3,23-38) rodoslov ide do Davida, da
bi se dokazalo Isusovo mesijanstvo, a onda nastavlja do Adama, kako bi
se Isus u skladu s Lukinim interesom za nejevreje prikazao pripadnikom
cijelog čovječanstva i onda Sinom Božjim. Cijelom rodoslovu inače
prethode riječi iz 3,22 gdje se Bog obraća Isusu riječima "Ti si Sin moj,
Ljubljeni moj, koga sam odabrao!". Lukina genealogija ima 77 imena (opet
se naglašava vrijednost broja 7). Svi dosadašnji pokušaji usklađivanja
ova dva rodoslova nisu dali potpuno zadovoljavajući odgovor, jer se
uvijek mora imati u vidu da biblijski rodoslovi imaju prvenstveno
teološko značenje.