Čitate knjigu:

SAZNAJTE VIŠE O BIBLIJI

Naziv i značenje Biblije

SADRŽAJ>>

Sam naziv nastao je znatno nakon knjige. U feničkom gradu kojega su Izraelci nazivali Gebal a Grci Biblos bila je razvijena proizvodnja papirusa, koji se onda prodavao po cijelome svijetu. U to vrijeme ne postoje knjige u današnjem smislu (tzv. kodeksi se pojavljuju krajem antike), nego se svi spisi umotaju u rolne, koje su se onda nazivale po gradu "biblion" (što je deminutiv koji znači "knjižica", "mali svitak"). Riječ "biblia" zapravo je imenica u množini (srednji rod, nominativ) i znači "svitci". Naziv Biblija zapravo označava zbirku svitaka.

Izraelci su za Bibliju - a kod njih se radi o Starom zavjetu - koristili dva naziva - Tora i Tanak. Tora ili poduka je naziv za prvih pet biblijskih knjiga, odnosno Mojsijevo Petoknjižje. Vrlo često se taj naziv upotrebljava i za sve knjige SZ, što se vidi i na nekim mjestima kod apostola Pavla (Rim. 3,19). Ipak, Izraelci su naziv "Tora" koristili specifično za Petoknjižje, a ostale spise SZ nazivali "svjedočanstvom" (Izaija 8,20) i dijelili ih na proroke (nebi'im) i spise (ketubim). Naziv "tanak" ustvari je skraćenica od tora, nebi'im i ketubim. I novozavjetni pisci koriste naziv "sveti spisi" (hiera grammata -v. 2Tim. 3,15) misleći na cijeli SZ (što je i u njihovo vrijeme zapravo cijela Biblija). S obzirom da riječ "gramma" ujedno znači i pismo, Biblija je dobila kod nas naziv Sveto Pismo. Izvorno, trebala bi glasiti "sveta pisma", ali budući da negdje od 3-4. st. spisi bivaju uvezivani u današnji oblik (koji se tada zvao codex), na Bibliju se sve više gleda kao na spis, a ne na spise.

ZNAČAJ BIBLIJE

Biblija se može tretirati kao dokument, kao knjiga i kao sveti spis. Upravo o našem stavu kako ćemo je tretirati zavisi i značenje koje ćemo u njoj pronaći. Ukoliko na Bibliju gledam kao na dokument (tj. zbirku dokumenata) onda u njoj nalazim svjedočanstvo o vremenu i prostoru u kojemu je nastala. Ako je Biblija za mene lijepa književnost, onda u njoj tražim književne vrijednosti i mogu se zanositi njezinim umjetničkim ostvarajem. Gledam li na Bibliju kao na Sveto pismo, onda je ona Riječ koju Bog upućuje meni i svom narodu. Vrijedno je primjetiti da ćemo Bibliju posmatrati i kao dokument i kao knjigu i kao Riječ.

Biblija kao dokument

Biblija kao hronika jednog vremena i prostora najveći je sačuvani spis svog perioda. Ona govori prije svega o jednom narodu, Izraelu, i pruža popriličan materijal, a najčešće i jedini dostupni o istoriji Izraela, te pridonosi i razumijevanju istoriji drugih naroda tog vremena i prostora. Mnogi događaji iz istorije Asiraca, Vavilonaca, Egipćana i drugih naroda zabilježeni su samo u Bibliji, ali je iz života tih naroda prikazano samo ono što je bilo u vezi s istorijom Izraela. Iako je u savremenoj nauci došlo do oštre kritike Biblije kao istorijskog dokumenta, ona se u osnovi drži knjigom koja je zadržala istorijsko jezgro, mada joj se pritom zamjera da je "obogaćena" mitološkim motivima. Činjenica je da ne postoje strogi istorijski dokazi da je, na primjer, Bog razdvojio Crveno more pred Mojsijem, jer se za tako nešto dokaz ne može tražiti. Nije moguće niti dokazivati da su Avram ili Mojsije postojali, nezavisno o biblijskim izvještajima, ali je prilično neutemeljeno ove likove proglašavati potpunom fikcijom.

Biblija kao književnost

Stari narodi svoje ideje o svijetu i Bogu najčešće izražavaju kroz umjetnička djela. Biblija jeste umjetnost - s brojnim pripovjetkama, raznolikom poezijom, dramom, gnomom i svim što odlikuje književnost. Ona je jedinstvena po svom književnom pristupu, naročito u poređenju s umjetničkim djelima iz njezinog vremena. Njezini likovi nisu božanstva i heroji, nego ljudi od krvi i mesa, koji su nam bliski iako su od nas udaljeni hiljadama i kilometara i godina. I dok je sve do druge polovine XIX v. vladalo uvjerenje da književni likovi mogu biti samo kraljevi, božanstva i heroji, Biblija govori o običnim ljudima, stočarima i ratarima, neplemenitoga porijekla. Nema idealnih osoba - osim Boga - koji je prikazan na način neuobičajen u svoj dotadašnjoj književnosti i mitologiji. Svi su ostali prikazani kao pogrješivi ljudi, koji imaju i svoje pobjede i poraze. Niko nije Supermen, nema crno-bijele tehnike slikanja osoba, nema prikrivanja mana i nedostataka, ali ni cinizma ili sarkazma u razotkrivanju propusta. Za razliku od grčke književnosti Homera i Hesioda, biblijski je prikaz jednostavan i dubok - nema detaljiziranja i komentarisanja, nema ni psiholoških raščlambi i didaktičkih seansi, tako omiljenih nekim savremenim piscima. Sve je dano u kratkim potezima, kroz događaj i postupke i govore likova, pisac ne nameće svoj stav. Što se zbiva u srcu Josifa, kojega ne prepoznaju njegova izdajnička braća nama postaje jasnim tek kada pažljivije išcitamo opisani događaj. Biblijska poezija i dalje djeluje savremeno, jer gaji načelo slobodnog stiha (bez rime), što je ujedno čini lako prevodivom. Njezina misaonost i ljepota izraza mogu se bez gotovo ikakvog gubitka razumjeti na svim jezicima.

Biblija kao Sveto pismo                                                   

Svetost je osnovno značenje religije uopšte. Sveti su ljudi, prostori, vrijeme, predmeti, a između ostalog i spisi. Pojam svetosti u biblijskom razumijevanju znači da je nešto drugačije od ostaloga, izdvojeno i posvećeno Bogu. Da je Biblija sveta, to znači da je ona spis potpuno drugačiji od drugih - po svom porijeklu i svojoj obvezatnosti. Naziv "sveto pismo" najvjerovatnije potiče iz vremena nakon prevođenja Biblije na grčki, ali je Biblija oduvijek bila za njezine čitatelje iznad svega sveti spis. Ona je temelj vjerovanja (jer govori ko je Bog, a ko smo mi) i življenja (jer nam samim ovim prikazom govori kakvi trebamo biti).