< 6. Poglevlje Sadržaj 8.Poglavlje >

 

7. BOJIŠTE

Prva bitka
Zemlja kao bojište
Bojište duše
Shvatanje unutrašnjeg bojišta
Bojišta odraslih
Crkva kao bojište
Moj lični plan vojevanja

 

 

 

Svaki rat ima svoja jedinstvena bojišta. U drugom svetskom ratu vojnici su se borili na tropskim pacifičkim ostrvima, u pustinjama Severne Afrike, u planinama Italije i u poljima i među živicama u Francuskoj i Nemačkoj. U Koreji su bojišta bila bregovita; u Vijetnamu tropske džungle, a u Iraku peščane pustinje. Pa ipak, svim bojištima je zajedničko to što se ratnici izdižu do velikih visina hrabrosti i odvažnosti, suočavajući se sa smrću radi nekog cilja.

I sukob oko vladavine svemirom ima svoja bojišta. Kao i u svakom drugom ratu, poznavanje bojišta tog kosmičkog rata značajno je za svakog ratnika molitve. Jedino se s takvim znanjem možeš kompletno pripremiti za bitke koje sada biješ — kao i za one koje tek predstoje. Ali gde su se bile one odlučne bitke u velikom sukobu između Hrista i sotone? Gde možemo dobiti informacije o tim bitkama, koje bismo mogli upotrebiti za svoje lične duhovne pobede?

Prva bitka

*

Rat između Boga i Njegovog neprijatelja izbio je na nebu; veličanstveni prestoni Božji grad bio je prvo otvoreno bojište. Tu bitku smo već jednom pomenuli govoreći o Hristu kao Mihailu, Velikom Knezu, koji je predvodio svete anđele protiv agresivne pobune sotone i njegovih palih anđela, i njihovog pokušaja da preuzmu presto. Međutim, značajno je da se podsetimo da čak ni otvoreni sukob koji je tada izbio na nebu nije bio prvo bojište. Naime, bitka protiv Hrista je pre toga otpočela u srcu Lucifera i anđeoske vojske, koju je Lucifer, odnosno, sotona nastojao da angažuje u svojoj pobuni protiv Boga. Iako se vidljive bitke u tom velikom sukobu možda biju pred očima sveta, najžešće se borbe uvek odigravaju u mislima i srcima razumnih bića, koja se bore s alternativama poslušnosti ili pobune protiv Boga.

Bitka je na nebu bila žestoka. To je bio svojevrstan građanski rat. Prijatelj se borio protiv prijatelja. Kako je to tragično! Kako je to moralo biti bolno za Boga, koji ne samo što je stvorio svakog pobunjenog anđela nego i svakoga od njih poznavao i pojedinačno voleo. To isto se odnosi na bitke koje se odigravaju danas. Današnji ratnici molitve moraju imati na umu da, bez obzira koliko ogorčene bile njihove bitke, ma koliko žestoki napadi ljudskih oruđa sotone na njih, Bog poznaje, voli i i dalje čezne za svakim ljudskim bićem. On ih sve naziva imenom i želi da zauvek postanu članovi Njegove porodice. Bitke koje danas ti i ja bijemo uvek su “porodična stvar”, pošto je Bog “učinio … da od jedne krvi sav rod čovečji živi” (Dela 17,26).

Teško je u žaru bitke setiti se da je duhovna borba uvek porodična stvar. Bez obzira koliko su opaki napadi naših bližnjih protiv nas, ljudi nikada nisu naši pravi neprijatelji. Stvarni neprijatelj je mračna figura sotone, koji smišlja i vodi napade preko prevarenih umova i srca. Naš Vojskovođa ne samo što poznaje svakog od svojih ratnika molitve, nego i lično poznaje svakog ljudskog pomoćnika sotone. On čezne za njima i želi da prihvate večni život koji je On za njih kupio na Golgoti, po veoma visokoj ceni. Ratnici molitve se trude da to imaju na umu i oni se, u svojim molitvenim bitkama, mole i za svoje najokrutnije neprijatelje među ljudima. Sotona i njegovi anđeli beznadežno su okoreli u svojoj pobuni, dok se njihovi ljudski robovi i dalje mogu osloboditi od neprijatelja i postati pripadnici kruga Božjih ratnika.

Zemlja kao bojište

*

U 12. glavi Otkrivenja stoji zapisano da u nebeskom ratu, “zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koji vara sav vasioni svet, i zbačena bi na Zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom” (Otkrivenje 12,9). Na taj način se na našu planetu premestilo žarište sukoba između Boga i sotone, verovatno ubrzo posle stvaranja Zemlje. Na Zemlji je sotona pristupio Adamu i Evi, koji su postali gospodari nad Zemljom i stvorenjima na njoj, i na podmukao način ih ubedio da se pridruže njegovoj pobuni protiv Boga. Naši prvi roditelji su odlučili da više ne budu lojalni Bogu, nego sotoni, pa je tako počela istorija greha, patnje, bola i tuge, koju danas nazivamo “ljudskim životom”.

Na ovom mestu je značajno da se setimo da je sotona neprijateljski duh na ovom svetu. Zemlja nije prirodno stanište ni sotone, ni njegovih palih anđela. Zemljom vladaju ljudi, načinjeni od “zemaljskog materijala”. Ta vladavina je u početku bila nešto što se događalo u skladu s Božjim slavnim planom i namerom, podređeno Njegovim načelima i sili. Posle greha čovek vlada pod uputstvima i upravom sotone, u saglasnosti s njegovim principima i namerama. Sotona se, čak i danas, retko pojavljuje onakav kakav je u stvari. Neprijatelj na ostvarenju svojih zlih planova uvek deluje preko ljudskih stvorenja. Razlog je jednostavan: “Nebo je nebo Gospodnje, a Zemlju je dao sinovima čovečijim” (Psalam 115,16). Zemljom, dakle, vladaju ljudska bića. Bog ne želi da radi bez naše saradnje, a ni sotoni ne dopušta da tako radi.

Od vremena kad je čovek prihvatio sotonu kao upravitelja ove Zemlje, neprijatelj ubrzano unosi teške promene. Svaki Božji trag u prirodi bio je izobličen i iskrivljen. Od mirnog suživota životinje su prešle na međusobno hvatanje i ubijanje. Strah i nasilje su, umesto ljubavi, postali zakon prirode. Orkanske oluje zauzele su mesto stabilnog, umerenog vremena. Trnje, čičak i otrovne biljke počeli su se pojavljivati među zdravim biljkama za hranu. Cela priroda je počela da odražava prisustvo zla koje vlada, dajući samo slabašne odraze Stvoritelja punog ljubavi. Zemlja i nebo još uvek “kazuju slavu Božju”, ali ta slava je često pokrivena sotonskom izopačenošću.

U stvari, to sotonsko iskrivljavanje najdrastičnije se ispoljava u čovekovoj prirodi i u njegovom odnosu prema drugim ljudskim bićima. Umesto ljubavi i uzajamnog uvažavanja, ljudi i žene počeli su da se gledaju s podozrenjem, gnevom i mržnjom. Pohlepa, požuda, licemerje i glad za vlašću pokazali su svoja jeziva lica. Zanemarujući poštovanje žene kao druga koga su dobili od Boga i suvladara sveta, muškarac je počeo da je ponižava, posmatrajući je samo kao objekat svoje požude. Umesto da druge ljude poštuju kao ravne sebi pred Bogom, ljudi su počeli da ih posmatraju kao potencijalne robove, koje će mučiti i prisiljavati na rad pod uslovima koji ubijaju sve što čini čoveka, radi prestiža i bogatstva malobrojnih.

Zemlja je bojište — i bila je bojište hiljadama godina. Civilizacije i nacije nastaju i padaju u zaborav. Vojska jedne zemlje gazi preko teritorije drugih zemalja u izopačenoj želji za vlašću i prestižom. Gradovi se stavljaju pod opsadu, a onda u njima nastaje pokolj nevinih, bespomoćnih žena, dece i starih. Bolest i patnje odnose čitava stanovništva. Nezamislivo teške patnje nameću se desetinama hiljada ljudi koji u uslovima prirodnih katastrofa ili ratova ostaju bez krova nad glavom. Čak i u našoj “naprednoj” haj-tek civilizaciji, istoričari i sociolozi kažu da se broj perioda bez rata na Zemlji u našem sadašnjem veku može brojati u danima, a ne u nedeljama ili mesecima.

Ipak, Bog svoju zemaljsku decu nije ostavio bez nade ili pomoći. Njegov plan otkupljenja i dalje je aktivan. Svaka generacija ima svoju vojsku ratnika molitve, koju saziva i pokreće Vojvoda vojske Gospodnje. Ti ratnici postaju sveti kvasac, so za očuvanje, kojima Bog odbija talase greha i propasti. U istom trenutku kada sotona pokrene neku veliku ofanzivu radi uklanjanja svakog traga prava i dobrote, Bog već pokreće svoje ratnike molitve na posredovanje u korist svojih bližnjih. Sotona biva potisnut polako, ponekad do bola sporo, i njegovi planovi bivaju osujećeni.

Bojište Zemlja je “ničija zemlja”, na kojoj su još uvek blokirane u sukobu velike, nevidljive sile. Posao ratnika molitve samo je ljudska strana tog rata. Božja reč povlači zavesu i dopušta nam pogled na realnost drugih aktivnih sila:

I potom videh četiri anđela gde stoje na četiri ugla Zemlje, i drže četiri vetra zemaljska, da ne duše vetar na Zemlju, ni na more, niti na i kakvo drvo. I videh drugoga anđela gde se penje od istoka sunčanoga, koji imaše pečat Boga živoga; i povika glasom velikim na četiri anđela kojima beše dano da kvare zemlju i more, govoreći: Ne kvarite ni zemlje, ni mora, ni drvetâ, dokle zapečatim sluge Boga našega na čelima njihovima. — Otkrivenje 7,1-3.

Pogledajte pažljivo te reči: sile uništavanja i razaranja zadržavaju se kako bi se moglo u potpunosti ostvariti delo otkupljenja u životu Božjih ratnika molitve i životu drugih ljudi. Ti i ja imamo značajnu ulogu u tom procesu, jer možemo uticati na brzinu ostvarivanja tog dela. Otvaranjem svojih života Božjem Duhu i delu, marljivim posredovanjem u molitvi za druge ljude, mi vojskama Božjih anđela omogućavamo pristup ljudima i njihovim životnim situacijama, i anđeli tada mogu da obave svoj posao. Zamislite samo! Ti i ja svojim molitvama možemo da pokrenemo nebeske vojske. Možemo da ubrzamo Božju veliku pobedu i završetak tog užasnog rata.

Bojište duše

*

Bez obzira na celokupnu dramu u nebeskim bitkama i ratom opustošenoj “ničijoj zemlji”, koju nazivamo Zemljom, osnovno bojište nalazi se u srcu, umu i duši svakog čoveka i žene. Upravo tu se odlučuje o večnoj sudbini ljudi. Mi smo možda pod uticajem onoga što se događa oko nas, ali se odlučujuće bitke, u kojima sotona svakodnevno doživljava poraze, biju i dobijaju na nevidljivim unutrašnjim bojištima. Ratnici molitve moraju postati duboko svesni te činjenice i moraju je neprekidno koristiti za svoje dobro.

Međutim, teško je uvek imati na umu realnost postojanja lične bitke, naročito u toku bitke. Korak života je do te mere ubrzan da nas neprekidni stres odvraća od svesti o postojanju bitke. Stručnjaci procenjuju da su ljudi koji danas žive na Zemlji izloženi većoj količini prizora, zvukova, informacija i stresova zbog donošenja odluka nego što su za svoj ceo život uspeli da sakupe ljudi koji su živeli pre 150 godina. Brza sredstva prevoza, haj-tek komunikacije i novi medijski kanali usmeravaju ka nama neprekidnu bujicu podsticaja, od kojih svaki zahteva odgovor. Mi smo već do te mere drogirani tom navalom buke da viđamo ljude koji navodno izlaze u tihu šetnju, silom uvučene u “portabl”-buku, zahvaljujući svojim slušalicama na ušima.

Ali nešto što bi znatno više trebalo da nas zaokupi jeste sukob sistema vrednosti kojima smo okruženi. Pre stotinu godina Sjedinjene Države bile su suočene s dva osnovna sistema vrednosti: tradicionalna religija i narastajuća naučna škola mišljenja, koja je izražavala sumnju u Boga. Hrišćani su u to vreme bili prisiljeni na donošenje sudbonosnih, temeljnih odluka u pogledu dva sistema. Naša realnost danas su ta ista dva sistema, uz desetine drugih, kojima nas bombarduju nametljivi mediji. Suočavamo se s upornim svetovnim humanizmom, religio-filozofijama Dalekog istoka, s alternativnim stvarnostima predstavljenim posredstvom pokreta “Njuejdž”, s moralnim stavovima koji se međusobno znatno razlikuju i s konfuznim preporukama za brak, podizanje dece i etikom rada. Zaista i nije čudo što čak i Božji posvećeni ratnici molitve postaju zbunjeni, bivaju odvraćeni, a ponekad i klonu.

Shvatanje unutrašnjeg bojišta

*

Tvoj život je teritorija koju priželjkuju i Bog i sotona. Bog je “snimio” tvoje potencijale i On te privlači ka svemu onome što u Njemu možeš biti. Osim toga, nema granica onome što možeš postati u Njegovom planu. Njegovi anđeli su dobili posebna uputstva o načinu na koji treba da ti pomognu u napredovanju i kretanju u pravcu velikih mogućnosti koje se nalaze u tebi. S druge strane, tu je sotona koji te mrzi i koji mrzi odraz Božjeg obličja u tebi. Neprijatelj ti zavidi na pravu vladanja Zemljom — na vlasti koju bi baš on hteo da upotrebi za svoje buntovničke planove. Bog u tebi neće obavljati svoje delo ako mu svakoga dana za to ne uputiš poseban poziv. Njegovi anđeli su nemoćni kada treba raditi za tebe i u tebi, ako nisu pozvani. Bog je učinio da i sotonina moć u tvome životu bude podređena tvome izboru. Neprijatelj nema stvarne vlasti u tvom životu ako mu je ti nisi dao svojim izborom.

Ti i ja smo rođeni u grešnom svetu u kojem sotona vlada svojom izopačujućom silom. Rođenjem, mi postajemo pripadnici njegovogo carstva i dok smo deca, on ima pristupa u naše srce zato što još nismo ušli u Božje carstvo. Već veoma rano u našem životu neprijatelj počinje da nas programira i ugrađuje u nas obrasce reagovanja, koji će uticati na nas u preostalom delu naših života. Uz pomoć primera naše porodice, traumatskih iskustava, neprimetnih [subtle] pouka kojima smo tokom detinjstva bili neprekidno izlagani, Božji neprijatelj umrtvljuje našu osetljivost na duhovne pojmove i nastoji da naša srca zatvori za Boga. Stručnjaci su izračunali da se 66 odsto naših obrazaca odgovaranja [response patterns] u odraslom dobu već ugrađeno do naše šeste godine.

Zar od tog izopačujućeg uticaja nema nikakve zaštite? Svakako da ima! Naš Bog svoju decu ne ostavlja bez nade i sposobnosti da izbegnu sotonu. Odgovor se nalazi u roditeljima i baki i deki koji se mole. Bog nama koji ga poznajemo i koji smo savladali veštine dobijanja zaštite molitvom, omogućava da to zaštitno posredovanje proširi i na našu decu. Pošto se ona ne mogu samostalno odupreti sotoni, to za njih možemo učiniti mi u molitvi. Naše molitve za decu — našu ili drugih ljudi — imaju dva osnovna oblika delovanja:

1.    Molitva ometa sotoninu silu i ograničava sotoni pristup detetu.

2.    Molitva daje zeleno svetlo Božjim anđelima i pristup deci, kako bi njihov život oblikovali za Njegovo carstvo.

Dobro upućeni ratnici molitve obezbeđuju deci redovnu posredničku zaštitu.

Odrastajući, naročito u periodu od devete ili desete godine pa nadalje, mi počinjemo da preuzimamo odgovornost za sopstvene životne odluke. Praktično smo savladali veštinu donošenja odluka o pojedinostima svog života. Odlučujemo o tome šta ćemo obući, kako želimo da izgledamo, kako hoćemo da se ponašamo. To je vrlo osetljiv period života, pošto decu danas tako veliki broj glasova poziva na donošenje pogrešnih odluka. Tokom presudnih predtinejdžerskih i adolescentskih godina, mlade osobe koje polako postaju ljudi nalaze se pod velikim pritiskom i u velikoj duhovnoj opasnosti. Nisu uvek dovoljno zreli da bi se molili za sebe. Konfuzna potraga za identitetom često navodi na pobunu protiv vrlo religioznih običaja, koji su njihova zaštita od neprijatelja.

Međutim, ratnici molitve u tom periodu tranzicije mogu sačuvati zidove duhovne zaštite nad tim “skoro odraslim” osobama. Mi možemo da odbijamo sile zlog neprijatelja, a Božjim anđelima omogućavamo pristup njihovom tek poniklom životu. Tačno je da roditelji i bake i deke imaju najjača prava za pristupanje Bogu u molitvi za svoju decu. Međutim, svaki ozbiljni ratnik molitve ima puno pravo da uzme tinejdžere u zaštitu pred Bogom i da odbija sile tame. Neću se izvinjavati za otvorenost kada kažem: Kada bi, umesto da odmahujemo glavom i komentarišemo kako “mladi ljudi propadaju”, crkva krenula u molitvenu bitku za te mlade, mi bismo doživeli čudesne promene u životu mladih kojima smo okruženi. Ne kritikujte, nego se zauzimajte!

Bojišta odraslih

*

Mi koji savetujemo druge ljude koji se bore u svojim bitkama života, često smo zbunjeni silinom “ratnih operacija” koje se, nevidljivo, odvijaju u tim ljudima. Isto tako, zapanjeni smo gledajući bitke koje biju hrišćani, kojih sami možda uopšte nisu svesni. Toliko se navikavamo na borbu protiv stresa i pritisaka života, da smo u svemu tome kao riba u vodi — kao u svojoj prirodnoj sredini. Krize, teški periodi života izgledaju nam tako obično da čak i ne osećamo da se nalazimo u borbi. Biolozi kažu da žabu možete staviti u sud s vodom na štednjak, gde ćete postepeno povećavati temperaturu. Žaba će ostati u vodi i doslovno će se skuvati i uginuti, a neće ni primetiti opasnost u kojoj se našla. Sotona pokušava da nas na isti način privikne na svoje napade. Malo-pomalo, iz dana u dan, on postepeno povećava temperaturu. Mi nastavljamo borbu u sopstvenoj snazi, gubeći oslonac korak po korak, prepuštajući neprijatelju bojište, a da toga i nismo svesni.

Ratnici molitve moraju postati svesni stvarnosti ratovanja! Ovde imamo početak spiska stvari koje sotona najčešće koristi da napadne i savlada i nas i naše bližnje: strah, krivica, stid, samoosuđivanje, potištenost i osećanje beznadežnosti, bespomoćnosti i bezvrednosti. On koristi finansije — i u blagostanju i u siromaštvu — seksualnu želju, potrebu da budemo prihvaćeni, zavisnost od imovine radi sigurnosti, zaokupljenost zadovoljstvima, rekreacijom, zabavama, kao i karijerom i poslovnim uspehom. Neki od tih elemenata nisu zlo sami po sebi, ali svaki može da se pretvori u sotonsku zamku, koja ugrožava život na taj način što istiskuje ono što je duhovno i odnos koji imamo s Bogom.

Kakva je sotonina namera s našem životu? Da iskrivi i uništi Božje obličje u nama. Ako već ne može da nas spreči da postanemo hrišćani, neprijatelj ulaže svu svoju izopačujuću moć kako bi stvorio takve okolnosti da ne možemo služiti Bogu. On se trudi da oblikuje naše životne okolnosti tako da nas one ometaju u služenju našem Gospodu i Učitelju. Kakvo bi se rešenje moglo naći? Svest o ratu koji je u toku i uspešne pobede postižemo zahvaljujući molitvi i vremenu koje provodimo u Božjoj prisutnosti i u druženju s Njegovom Rečju. Iskusni ratnici molitve dobro znaju da se glavno bojište u borbi između dobra i zla nalazi u njihovom srcu i životu.

Crkva kao bojište

*

Na kraju, crkva je primarno bojište u ratu između Boga i Njegovog neprijatelja. Ona ne može a da ne bude glavno područje sukoba. Kao što vidite, kada se hrišćani međusobno udruže, oni umnožavaju sposobnost suprotstavljanja sotoni. Jedinstvo i usklađenost među Božjom decom stvaraju kanal dotoka sile, pred kojim ne može opstati nijedan problem: “Ako se dva od vas slože na Zemlji u čemu mu drago, za što se uzmole, daće im Otac moj koji je na nebesima” (Matej 18,19). Pošto je to tako, možeš očekivati veliki sotonski napad na jedinstvo među vernicima.

Kritikovanje, iznalaženje tuđih grešaka, zlobno ogovaranje i ogorčeni sukobi oko pojmova kao što su položaj u crkvi, boja crkvenog tepiha ili nijanse tumačenja neke doktrine — taj ili bilo koji od stotina drugih problema mogu da izazovu poraz pri sotoninom napadu. Isus je jasnim rečima izrazio da razdor donosi pad. To nigde nije tako uočljivo kao u crkvi. Nije nikakva slučajnost što je prva faza svake vojne obuke obučavanje novih vojnika da marširaju strojevim korakom i da se jedinstveno kreću prema komandama svojih starešina.

Međutim, šta se može učiniti kada u crkvi nastane sukob? Odgovor nalazimo u Isaiji 62,6.7:

Na zidovima tvojim, Jerusalime, postavih stražare, koji neće umuknuti nigda, ni danju ni noću. Koji pominjete Gospoda, nemojte mučati. I ne dajte da se umukne o Njemu dokle ne utvrdi i učini Jerusalim slavom na Zemlji.

Uporno posredovanje je isceljujuće rešenje za crkvene razdore. Saglasnost u molitvi Bogu donosi izlečenje sukoba u crkvi.

Ratnici molitve na bojištima — na Zemlji, u srcu, umu, svakodnevnom životu, u crkvi — to je Božji ključ pobede. Na svim mestima gde sotona napada ustaju Božji ratnici duboko osetljivi na sve što se događa na bojištu i obučeni u Božju ratnu opremu, bijući bitku molitve. Kada oni to čine, slede pobede.

 

 

Moj lični plan vojevanja

*

1.    Objasni šta, po tvom mišljenju, znače sledeće reči: “U duhovnoj bici ljudi nikada nisu stvarni neprijatelji.”

 

 

2.    Navedi četiri znaka koje vidiš u svetu koji te okružuje i koji ti poručuju da je Zemlja i dalje poprište rata između dobra i zla:

a.

b.

c.

d.

3.    Navedi četiri iskustva ili osećaje koji ti pokazuju da je tvoj život duhovno bojište:

a.

b.

c.

d.

4.    Navedi najmanje dva pokazatelja koji kažu da su crkve istovremeno i duhovna bojišta:

a.

 

b.

5.    Objasni zbog čega tekst u Filibljanima 1,6 daje nadu u pobedu:

SLEDEĆE POGLAVLJE*