< Predgovor

Sadržaj

1. Poglavlje >

Tko su adventisti sedmoga dana?

Nancy J. Vyhmeister

Uvod

Na pitanje: “Tko su adventisti sedmoga dana?”ukratko se može odgovoriti: Crkva adventista sedmoga dana (Kršćanska adventistička crkva) proširena je po cijelome svijetu i čini je više od deset milijuna kršćana koji svetkuju subotu i očekuju Isusov drugi dolazak. Ako bismo detaljnije odgovorili, rekli bismo da su adventisti sedmog dana konzervativna zajednica evangeličkih kršćana koji svoju vjeru temelje na Bibliji i usmjeruju na Krista, koji naglašavaju Njegovu smrt pomirenja na križu, službu u nebeskom Svetištu i skori povratak da izbavi svoj narod. Poznati su po svetkovanju subote, po naglašavanju očuvanja zdravlja kao dijela vjerske dužnosti i po svojim misijskim aktivnostima u svijetu.

U ovom uvodnom poglavlju nastojimo dati povijest Crkve, od njenih preteča do početka dvadesetog stoljeća. Drugi dio pruža pregled sadašnjeg djelovanja Crkve, kao i letimična zapažanja o važnim predmetima s kojima se suočava Crkva adventista sedmog dana. Bibliografija ovog članka sadrži popis upotrijebljenih izvora, kao i knjiga za daljnje upoznavanje povijesti i djelovanje Crkve adventista sedmog dana.

I. Prethodnici i adventizam devetnaestog stoljeća

A. Preteče Crkve adventista sedmog dana

B. Mileritski pokret

C. Veliko razočaranje

D. Rano učenje adventista sedmog dana

E. Prve adventističke vođe

1. Joseph Bates (1792-1872)

2. James Springer White (1821-1881)

3. Ellen Gould (Harmon) White (1827-1915)

F. Rana adventistička povijest

1. Tisuću osamsto pedesete: Nakladničko djelo

2. Tisuću osamsto šezdesete: Organizacija

3. Tisuću osamsto sedamdesete: Obrazovno i misijsko djelo

G. Kraj stoljeća

H. Reorganizacija Crkve

I. Sukob s Kellogom

II. Crkva adventista sedmog dana u dvadesetom stoljeću

A. Napredovanje Crkve

1. Nakladničko djelo

2. Radio i televizija

3. Misionarski brodovi i zrakoplovi

4. Ciljana misija

B. Uključivanje laika u misiju

C. Obrazovni sustav

D. Zdravstveno djelo

E. Dobrotvorno i razvojno djelo

F. Organizacija Crkve

G. Razvoj na teološkom području

III Literatura

I. Prethodnici i adventizam devetnaestog stoljeća

Ime “adventisti sedmog dana” prihvaćeno je 1860. godine. Ljudi koji su ga izabrali odlučili su se predstaviti pojmovima svojih osebujnih vjerovanja – svetkovanja Božjeg svetog dana u sedmi dan tjedna i uvjerenja o neposrednost skorog Isusovog drugog dolaska. The Seventh-day Adventist Publishing Association (Adventističko nakladničko društvo) organizirano je kao pravno tijelo 1861. Formalna organizacija Crkve adventista sedmog dana uslijedila je 1863. godine.

Rođenje službene Crkve pada na početak tisuću osamsto šezdesetih. Razdoblje njezinog nastajanja pokriva nekoliko desetljeća. Njezini korijeni sežu do apostolskih vremena, budući da su se njezini pioniri smatrali nastavkom novozavjetne tradicije.

A. Preteče Crkve adventista sedmog dana

Početkom devetnaestog stoljeća tumači Biblije u svijetu pisali su i govorili o blizini drugog Isusovog dolaska. Temeljito proučavanje proročanstava iz Daniela i Otkrivenja navelo je mnoge na zaključak da se približava kraj proročkih razdoblja. Manuel de Lacunza, isusovac rođen u Čileu, proučavao je Bibliju dvadeset godina prije no što će napisati La venida del Mesias en gloria y magestad (Mesijin dolazak u slavi i veličanstvu). Lacunzino djelo preveo je na engleski londonski propovjednik Edward Irving, koji se pozvao na njega u jednom izvještaju prve Proročke konferencije u Alburyju u Engleskoj. Na konferencije u Alburyju, održavane od 1826. do 1830., dolazio je kler iz različitih crkava i vjerskih zajednica da proučava blizinu drugog Kristovog dolaska, proročanstva Daniela i Otkrivenja i “dužnosti crkve koje proizlaze iz ovih pitanja” (PFOF 3:276). Joseph Wolff, jedan od dvadesetorice koji su prisustvovali konferenciji 1826. godine, proputovao je zapadnu i središnju Aziju učeći da će Krist doći oko 1847. da uspostavi tisućugodišnju vlast u Jeruzalemu. U Švicarskoj je Francois Gaussen, s početkom 1837. godine održao u nedjeljnoj školi niz predavanja o Danielovim proročanstvima; u njima je pokazao da Daniel i Otkrivenje prikazuju povijest svijeta, koja će uskoro doći kraju.

U Sjevernoj Americi je početak devetnaestog stoljeća bilo vrijeme velike vjerske revnosti. Iz ovog razdoblja “velikog buđenja” proizašli su snažan inozemni misionarski pokret, skupovi pod šatorima (camp meetings) sa svojim jedinstvenim himnama, pokret nedjeljne škole i Američko biblijsko društvo. U tom razdoblju “u većem dijelu vjerske misli i aktivnosti pokretačka snaga je bila proroštvo” (PFOF 4:85). Propovijedima, traktatima i knjigama objavljivano je da događaji koji se zbivaju u svijetu mogu biti samo uvod u milenij. Smatralo se da proročka razdoblja u Danielu i Otkrivenju dolaze kraju. U takvom okruženju pojavile su se preteče Crkve adventista sedmog dana.

S druge strane adventistički korijeni sežu mnogo dublje. U šesnaestom stoljeću je Martin Luther napisao kako je uvjeren da se sudnji dan neće odlagati duže od tristo godina. Prvi “adventisti”, odnosno vjernici koji su vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavao je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16). Svi ovi izričaji vjere bili su u suštini utemeljeni na Isusovom obećanju: “Ponovno ću doći.” (Iv 14,3 – DF)

B. Mileritski pokret

Farmer William Miller počeo je u Low Hamptonu u državi New York, u vrijeme svog obraćenja 1816. pažljivo proučavati Bibliju. Nakon dvije godine istraživanja zaključio je da će prema proročanstvu u Danielu 8,14 “za oko dvadeset i pet godina … doći kraj svemu u našem sadašnjem stanju” (Miller 12). Miller je proveo još pet godina istražujući i ponovno ispitujući razloge za i protiv svog vjerovanja. Tako se osvjedočio ne samo u blizinu Kristov dolaska, nego i u obvezu da drugima prenese što je vjerovao. Budući da je bio autodidakt i po naravi povućen, Miller se bojao ustati i objaviti ono što je našao u svom proučavanju proročanstava.

William Miller je 1831. godine obećao Bogu da će se, ako ga traže da propovijeda, “odazvati i reći im što sam našao u Bibliji o Gospodnjem dolasku” (Isto, 17). Još dok se molio, jedan je mladi čovjek bio na putu da farmera koji proučava pozove da vodi u vjerskom buđenju. Iznenađen brzim odgovorom, Miller se jedan sat borio u molitvi dok nije bio spreman prihvatiti poziv i govoriti u obližnjem Dresdenu.

Godine 1832. Miller je objavio niz od osam članaka u jednim novinama u Vermontu. Godine 1834. ga nalazimo da sve svoje vrijeme posvećuje propovijedanju i pisanju. Dvije godine kasnije izdaje knjigu, koju kasnije proširuje kronologijom i proročkim kartama. Od listopada 1834. do lipnja 1839. Millerov dnevnik bilježi osam stotina predavanja održanih kao odgovor na izravni poziv.

Kako su se propovjednici drugih vjerskih zajednica pridružili Milleru, tako je rastao broj vjernika. Oni koji su sudjelovali u pokretu nazvani su “milerovcima” ili “adventistima”. Joshua Himes je 1840. godine pokrenuo izdavanje časopisa Signs of the Times  (Znaci vremena), prvi od velikog broja mileritskih izdanja. Te iste godine upućen je poziv na sudjelovanje u prvoj “Generalnoj konferenciji kršćana koji očekuju advent” u Bostonu. Ovom je sastanku slijedio drugi 1841. godine. Dvije stotine prisutnih načinili su plan širenja literature i propovijedanja adventne vijesti među različitim vjerskim zajednicama koje su predstavljali.

S početkom 1842. održavana su mileritska okupljanja pod šatorima “da probude grešnike i očiste kršćane oglašavanjem Ponoćnog pokliča, naime, objavljivanjem neposredno predstojećeg Kristova dolaska da sudi svijetu” (Hale, Plumer, and Cole, 88). Miller je kasnije procijenio da je dvijestotine propovjednika, pet stotina predavača i pedeset tisuća vjernika iz raznih crkava i vjerskih zajednica bilo uključeno u pokret. Svojim proročkim kartama, knjigama, časopisima i velikim sastancima pod šatorima, mileriti su ostavili snažan dojam na suvremenike u sjeveroistočnim državama. Također su počeli nailaziti na protivljenje matičnih crkava.

Glasine o fanatičkom vjerovanju milerita su se brzo širile. Novine su objavljivale članke koji su sadržavali više izmišljotina nego istine; prema jednima adventisti su pripremali odjeću za uzašašće. Javno ismijavanje kojemu su mileriti bili izloženi, navelo je većinu njih da se 1843. odvoje od crkava kojima su dotad pripadali.

C. Veliko razočaranje

Miller je naučavao da će kraj svijetu doći nekako u 1843. godini. U ljeto te godine izrazio je razočaranje što Krist još nije došao, ali je pozivao vjernike da nastave očekivati skori Gospodnji dolazak. U veljači 1844. skupina adventističkih propovjednika, koja nije uključivala Millera, došla je do zaključka da proročanstvo o 2300 dana iz Daniela 8,14 neće doći kraju do jeseni 1844. Ubrzo nakon toga određen je i dan, 22. listopada.

Novi datum za Kristov drugi dolazak izračunali su na osnovi datuma za židovski Dan pomirenja u sedmome mjesecu karaitskog židovskog kalendara. Budući da je Krist kao naša Pasha bio razapet na dan kad se klalo pashalno janje, a uskrsnuo na Blagdan snopa za žrtvu prikaznicu, bilo je logično očekivati da će On izaći iz nebeske Svetinje nad svetinjama da na Dan pomirenja objavi početak jubilarne godine.

No datum 22. listopada je jako sporo prihvaćan. Međutim, nisu se svi priključili “pokretu sedmog mjeseca”. Sam Miller odlučio je samo dva tjedna pred sudbonosnim danom da je 22. listopada 1844. ispravno određen dan.

Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama da čekaju Kristov povratak. Na žalost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razočaranju pridodano je ismijavanje rugača, kojima su se pridružili neki koji su iz straha prihvatili vjeru u advent. Vjerni pak, sigurni da je Bog vodio njihov pokret, pokušali su razumjeti u čemu su pogriješili.

Nakon velikog razočaranja oni koji su očekivali advent, podijelili su se u skupine koje su se razlikovale po mišljenju zašto Krist nije došao. Većina je bila sigurna da je bila u pravu kad je proročanstvo o 2300 dana primijenilo na drugi Kristov dolazak; budući da Krist nije došao, mora da su pogriješili u svome računanju. Jedna manja skupina je bila uvjerena da je imala pravo što se tiče događaj i računanja; Kristov dolazak je bio “duhovni” događaj u životu vjernika. Postali su poznati kao “spiritualisti” i mnogi do njih prišli su šejkerima (Shakers). Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, samo da bi ponovno doživjeli razočaranje. Druga je, opet, skupina tvrdila da je računanje bilo ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači Crkve adventista sedmog dana.

William Miller je nastavio očekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. U svom očekivanju skorgo Isusovog dolaska odvojio se od onih koji su vjerovali da je greška bila u događaju, a ne u vremenu, ali se sve vrijeme odnosio prema njima kao prema kršćanskoj braći. On nije prihvatio novo razumijevanje nebeskog Svetišta, san umrlih i svetkovanje subote s pionirima Crkve adventista sedmog dana. Miller je umro 1849. s nadom u Spasitelja koji će skoro doći.

Dvadeset i trećeg listopada 1844. godine Hiram Edson i jedan mileritski prijatelj pošli su da ohrabre one koji su zajedno s njima doživjeli razočaranje. Dok su poslije molitve prelazili preko Edsonove njive s kukuruzom, Edson je odjednom doživio bljesak spoznaje. Mileriti su učili da je Svetište koje se trebalo očistiti (Dan 8,14) bila Crkva na zemlji, koju je prigodom drugog Kristovog dolaska trebalo očistiti od grijeha. Edson je shvatio da se Svetište koje je trebalo očistiti nije nalazilo na zemlji već na nebu; 22. listopada označio je početak, a ne kraj, antitipskog Dana pomirenja. Isus je ušao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta da obavi naročito djelo prije no što se vrati na ovu zemlju.

Edson i njegovi mileritski prijatelji su ponovno ispitivali Sveto pismo držeći ovo na umu. Owen R. L. Crosier razradio je 1845. Edsonovo gledište, jasno iznoseći stajalište koje su adventisti sedmog dana kasnije usvojili. Dvadeset i drugi listopada 1844. označio je početak čišćenja nebeskog Svetišta i otvaranje istražnog, predadventnog suda; drugi Kristov dolazak na zemlju bio je stvar budućnosti. Nije bilo određivanja datuma, ali su se složili da će se Isus uskoro vidljivo vratiti. Nakon toga slijedit će milenij tijekom kojega će Krist i sveti kraljevati na nebu. Na kraju tisuću godina Bog će obnoviti zemlju i uspostaviti svoje kraljevstvo.

D. Rano učenje adventista sedmog dana

Već je prije 1844. trajna važnost sedmoga dana, subote, kao dana bogoslužja, bila predmet razmatranja nekih milerita. Istodobno je Rachel Oakes Preston, inače baptistica sedmog dana, neka od izdanja svoje crkve dala kršćanima u Washingtonu, u državi New Hempshire, koji su očekivali “svoje izbavljenje” zajedno s drugim adventistima. Njihov propovjednik Frederick Wheeler uskoro je počeo svetkovati subotu i nešto kasnije u 1844. ta je zajednica postala prva grupa adventističkih svetkovatelja subote. Subota je, zajedno s nebeskim Svetištem, za ove vjernike postala “sadašnjom istinom”.

Premda je većina milerita vjerovala u svjesno stanje umrlih, niz njih usvojilo je učenje da su mrtvi nesvijesni i da ne znaju ništa. Godine 1842., poslije proučavanja o tome što Biblija govori o stanju umrlih, George Storrs, bivši metodistički propovjednik, napisao je knjigu koja je općenito poznata kao Storrovih Šest propovijedi. U njoj je potvrdio biblijsko učenje prema kojem umrli – dobri i zli – ništa ne znaju i slikovito rečeno spavaju do uskrsnuća. William Miller i ostale vođe protivili su se ovome učenju, ali nisu bili u stanju uvjeriti svoje sljedbenike da je njihovo vlastito gledište bilo ispravno. Pošto se 1845. nisu mogli složiti o stanju umrlih i vječnom kažnjavanju zlih, mileriti prisutni na konferenciji u Albanyju su se ograničili na tvrdnju da će pravednici primiti nagradu u vrijeme drugog Kristovog dolaska. U međuvremenu, prve adventističke vođe, kao što su Joeph Bates, Ellen Harmon i James White, prihvatile su – sukladno svom vjerovanju u skoro uskrsnuće – biblijsko učenje o uvjetnoj besmrtnosti i smrtnome snu.

S početkom u 1845. prvi adventisti objavili su svoja gledišta u traktatima, u svojim časopisima i prijateljski naklonjenim novinama. Iz pera adventističkih vođa potekli su traktati i razni spisi, objavljujući novo razumijevanje nebeskog Svetišta i subote. Prvi broj časopisa Present Truth (Sadašnja istina) pojavio se 1849. godine.

Od 1848. do 1850. održane su “Subotnje konferencije” u različitim mjestima na području Nove Engleske. Ovi su sastanci pojasnili učenje o suboti i služili da ujedine “braću oko velikih istina povezanih s viješću trećeg anđela” (J. White, 5). Na ovim konferencijama vjernici su proučavali Sveto pismo i molili za jasno razumijevanje ispravnog nauka. Tijekom tih godina predstavnici više vjerskih skupina došli su do zajedničkog razumijevanja stupova adventističke vjere kao što su subota, drugi Kristov dolazak i stanje umrlih. Njihova zajednička teologija predstavljala je osnovu za kasniji razvoj Crkve.

E. Prve adventističke vođe

Najistaknutiji među pojedincima koji su proizašli iz mileritskog pokreta i poveli u osnivanju Crkve adventista sedmog dana bili su Joseph Bates i James i Ellen White. No oni, kao i drugi pioniri, ne bi se smatrali utemeljiteljima novog vjerskog pokreta. Oni su se smatrali duhovnim baštinicima istine i popravljačima pukotina; ne inovatorima već reformatorima. Oni nisu izmišljali doktrine, već su ih nalazili u Bibliji. Tako su svoje korijene vidjeli u Starom i Novom zavjetu.

1. Joseph Bates (1792.–1872.)

Važan član utemeljiteljskog trija, Joseph Bates – pomorac, reformator i propovjednik – rodio se u Novoj Engleskoj 1792. Bates je sa petnaest godina otišao na more, da bi prešao put sve do brodskog kapetana 1820. U njegovoj autobiografiji nalazimo opis njegovih pomorskih pustolovina i luke koje je obišao na svojim putovanjima po svijetu. Nakon svog obraćenja oko 1824. godine, zapovijedao je brodom na kojem nije dozvoljavao upotrebu alkoholnih piće, psovanje i “pranje i krpanje odjeće nedjeljom”. Njegov pomorski život završio je 1827. godine, ubrzo nakon što se krstio i postao vjernikom Kršćanske crkve (Christian Church) u Fairhavenu, državi Massachusetts, u kojoj je njegova supruga Prudence već bila vjernica. Osrednje imućan, Bates se skrasio kao poduzetnik s velikim zanimanjem za građanska prava, uključujući trezvenost, protivljenje ropstvu i obrazovanje.

Godine 1839. Bates je prihvatio Millerova gledišta o drugom Kristovom dolasku. Od tada on će punu pozornost posvetiti mileritskom pokretu. Godine 1844. prodao je kuću, sredio račune i postao propovjednik. Početkom 1845. Bates je pročitao članak T. M. Preblea o suboti, upravo objavljen u časopisu The Hope of Israel  (Nada Izraela). Na to je otputovao u Washington u državi New Hampshire, gdje je cijelu noć proveo u proučavanju s Frederickom Wheelerom, prije nego što je odlučio svetkovati subotu. Iduće je godine Bates napisao traktat od četrdeset i osam stranica pod naslovom “Subota kao sedmi dan, trajan znak” (The Sevent-day Sabath, a Perpetual Sign). U njemu je prikazao subotu na temelju Deset zapovijedi kao moralnog vodiča i mjerila za kršćane. Sljedeće godine, u drugome izdanju, Bates je subotu stavio u okvir vijesti trećega anđela iz Otkrivenja 14. Prihvaćajući identifikaciju Zvijeri kao papinstvo, Bates je vjerovao da je promjena tjednog dana bogoslužja sa subote na nedjelju bila oznaka papinske vlasti.

Propovijedajući drugi Kristov dolazak, subotu, nebesko Svetište i smrtni san, Bates je 1849. otputovao na zapad u Michigan. Nakon što je okupio skupinu obraćenika u Jacksonu, prešao je 1852. u Battle Creek. Od 1855. pa na dalje, adventističko djelo je bilo smješteno u Battle Creeku, u državi Michigan. Tijekom godina oblikovanja Crkve, Bates je obično bio pozvan da predsjedava konferencijama. Predsjedavao je sastanku 1860. na kojem je prihvaćeno ime adventisti sedmog dana za nejaku nakladničku kuću. Također je predsjedao organiziranju Mičigeneske konferencije 1861.

Bates je zastupao i prakticirao zdrav način života. Zahvaljujući tome dugo je i zdravo živio. U dobio od sedamdeset i šest godina, Bates je bio jedan od osobitih govornika na prvom adventističkom sastanku pod šatorima, održanom u Wrightu u Michiganu, 1868. godine. Tijekom 1871. godine, već kao sedamdeset devetogodišnjak, Bates je održao najmanje stotinu sastanaka, osim što je služio u svojoj mjesnoj crkvi. Umro je u ožujku 1872. u Health Institute (Zdravstvenom institutu) u Battle Creeku.

 2. James Springer White (1821.–1881.)

Rođen u Palmyri, u državi Maine, 1821. godine, James White je kao dječak patio od fizičkih bolesti. Slabo zdravlje sprečavalo ga je da prije svoje devetnaeste godine pođe u školu. A onda, da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, učio je po osamnaest sati dnevno tijekom dvanaest tjedana da dobije diplomu učitelja. Nakon što je godinu dana radio kao učitelj, White je ponovno pošao u školu za sljedećih sedamnaest tjedana. To je bilo sve njegovo opće obrazovanje.

James se sa petnaest godina krstio u crkvi Christian Connection (Kršćanska veza). Poslije druge godine učiteljevanja saznao je od svoje majke za Millerovo učenje. Godine 1842. White je prvi put čuo Millerovu propovijed. Ubrzo nakon toga nabavio je proročke karte, posudio konja i krenuo da naviješta adventnu vijest. Bio je rukopoložen za propovjednika u svojoj crkvi 1843. godine.

Još prije razočaranja White je sreo Ellen Harmon. Njihova se veza, međutim, razvila kasnije, nakon što su se zajedno borili protiv fanatizma u istočnom dijelu države Maine 1845. Vjenčao ih je mirnovi sudac 30. kolovoza 1846. u Portlandu, u državi Maine. Ubrzo nakon toga počeli su svetkovati subotu.

Od 1848. pa nadalje, James se potpuno posvetio propovjedničkoj službi. Tijekom konferencije u Dorchesteru, u državi Massachusetts, krajem 1848. godine, Ellen je u viđenju vidjela da James treba izdati časopis u kojem bi objasnio istine koje je držala siromašna i jako raštrkana skupina svetkovatelja subote. Na to je James u srpnju 1849. počeo izdavati časopis Present Truth  (Sadašnja istina). Časopis je posebno naglašavao vijest o suboti i adventističko gledište o Svetištu. Adventisti su 1850. prvi put izdali časopis Adventist Review (Adventistički pregled) “da ohrabre i osvježe pravog vjernika pokazujući ispunjenje proročanstava u prošlim predivnim Božjim djelima” (Himes, Bliss, and Hale 1). James White je bio urednik oba časopisa. U studenome te godine dvije su publikacije spojene u jednu: Second Advent Review and Sabbath Herald  Pregled o drugom dolasku i subotnji vjesnik), prethodnik današnjeg Adventist Reviewa (Adventističkog pregleda).

Whitovi su 1855. preselili u Battle Creek. James je 1860. sudjelovao u izboru imena vjerske zajednice. Kad je u svibnju 1861. novoosnovana Seventh-day Adventist Publishing Association (Nakladnička udruga adventista sedmog dana) u Battle Creeku registrirana kao pravna osoba u skladu s mičigenskim zakonima, James White je bio njezin predsjednik, kao i urednik Review and Heralda (Pregleda i Glasnik).

James White je bio predsjednik Generalne konferencije od 1865. do 1867., od 1869. do 1871. te ponovno od 1874. do 1880. U lipnju 1874. počeo je s izdavanjem časopisa Signs of the Times (Znaci vremena) u Oaklandu u Kaliforniji.

Neprekidni rad u vođenju i administraciji, kao i u uredničkom poslu i putovanjima, potkopao je Whiteovo zdravlje. Napad malarije u kolovozu 1881. doveo ga je u sanatorij Battle Creek, u kojem je umro 6. kolovoza. Pokopan je u grobu obitelji White na groblju Oak Hill u Battle Creeku.

3. Ellen Gould (Harmon) White (1827.–1915.)

Punih trideset i pet godina je život Ellen White bio isprepleten s životom Jamesa Whitea. Zajedno su izgradili obitelj i Crkvu. Crkva adventista sedmog dana prepoznaje Ellen White kao Gospodnjeg vjesnika, primatelja jedinstvenog i plodnog dara proroštva.

Ellen je rođena u domu farmera sjeverno od Gorhama u državi Maine. Ona i njezina blizankinja Elizabeth bile su najmlađe od osmero djece. Još za njezinog djetinjstva obitelj se preselila u Portland, u državi Maine, gdje je njezin otac bio šeširdžija.

U starosti od devet godina, kad se jednog poslijepodneva vraćala iz škole kući, Ellen je u lice pogodio kamen što ga je bacio jedan dječak, učenik iz njezinog razreda. Puna tri tjedna ležala je u nesvjesti. Slomljeni nos i vjerojatan potres mozga učinili su joj disanje teškim. U starosti od dvanaest godina osjećala se dovoljno snažnom da se vrati u školu, ali nije bila sposobna dugo podnositi stres; tako je završilo njezino osnovno školovanje.

Ellenina obitelj je ozbiljno pristupala religiji. Njezin otac je bio đakon u mjesnoj metodističkoj crkvi. Godine 1840. su Ellen i ostali članovi njezine obitelji čuli predavanje Williama Millera i prihvatili vjerovanje da će se Isus vratiti na zemlju negdje oko 1843. Ellen je 26. lipnja 1842. krštena uronjavanjem i primljena u Metodističku crkvu.

U prosincu 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razočarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Ellen je sa četiri druge žene došla na bogoslužje u dom jedne prijateljice. Za vrijeme dok su se molile, sedamnaestogodišnja Ellen doživjela je svoje prvo viđenje, u kojem joj je bilo prikazano putovanje adventističkog naroda prema nebu: koračali su uskim putem prema nebeskom gradu, visoko iznad zemlje, očiju uprtih u Isusa. Ellen je također vidjela drugi Kristov dolazak i slavu Novoga Jeruzalema (EW 13-20).

Kad je Ellen ispričala drugim vjernicima što je vidjela, adventistička se grupa ohrabrila. Poticali su je da priča o onome što je vidjela u tom prvom viđenju, kao i u onima koja su slijedila. S oklijevanjem je počela ići od mjesta do mjesta iznoseći svoje svjedočanstvo. Na jednome od ovih putovanja radila je s mladim adventističkim propovjednikom James Whiteom. Vjenčali su se 30. kolovoza 1846.

Henry Nichols White, rođen 26. kolovoza 1847. godine uveo je Ellen u radosti i žalosti materinstva. Njezin drugi sin, James Edson, rodio se u srpnju 1849. u Rocky Hillu, u državi Connecticut. William Clarence pridružio se obitelji 1854. John Herbert, rođen 1860. poživio je samo nekoliko mjeseci. Njihov prvorođenac je umro od upale pluća 1863. Ellenina je najveća briga bila što je svoje dječake morala prepustiti drugima dok je putovala s mužem. Postojeća pisma koja je pisala svojim sinovima pokazuju rijetku mješavinu majčinske brige i pastoralne njege.

Krajem četrdesetih Ellen i James White su prisustvovali na nekoliko biblijskih konferencija. Na tim sastancima su doktrinalni zaključci, do kojih se došlo proučavanjem, bili potvrđeni Elleninim viđenjima, što je utvrdilo pouzdanje u donesene zaključke.

Ellen je 1848. imala viđenje u kojem je dobila uputu da njezin muž počne s izdavanjem malog časopisa. Tome je slijedio prvi broj Present Truth (Sadašnje istine). Od tog trenutka su Whiteovi posvećivali puno vremena i truda pripremi i izdavanju traktata i časopisa.

Ubrzo nakon što su preselili u Battle Creek 1855. godine, Ellen je imala viđenje u kojem su joj bile pokazane stvari važne za crkvu u Battle Creeku. Napisala je što je vidjela i sljedeće subote to pročitala u crkvi. Vjernici su odlučili da bi ovo svjedočanstvo koristilo i drugim vjernicima. Na licu mjesta je zaključeno se izda prvo od Svjedočanstava za Crkvu (Testimonies for the Church), traktat od šesnaest stranica koji će prerasti u niz od devet svezaka. Ellen je 13. ožujka 1858. imala dvosatno viđenje događaja u velikom sukobu između dobra i zla koje je obuhvatilo stoljeća od pada u grijeh do nove zemlje. Ovo je viđenje bilo osnova za prvi svezak Spiritual Gifts  (Duhovnih darova), prethodnika The Great Controversy  (Velike borbe). Kuća u Battle Creeku, u kojoj je napisala veći dio ove knjige, stoji danas kao podsjetnik ovoj generaciji na Bogom dano djelo Ellen White.

Ellen White nije sve vrijeme provodila u pisanju, propovijedanju ili putovanju. Njezini dnevnici i pisma iz ranijeg razdoblja u Battle Creeku pokazuju je kao majku i domaćicu koja ima vrt, šije odjeću ili posjećuje susjede. Njezin je dom bio sklonište za putujuće propovjednike, za mlade željne obrazovanja i za osobe u nevolji.

Nakon viđenja o zdravlju 1863. u Otsegu, Ellen White je razumjela značajnu povezanost zdravog načina života i duhovnog zdravlja. Kasnije joj je pokazano da Crkva treba osnovati ustanovu za njegovanje bolesnih i podučavanje zdravog načina života. To je 1866. dovelo do otvaranja Western Health Reform Institute (Zapadnog zdravstvenog reformnog instituta), kasnije poznatog kao Battle Creek Sanatorium (Sanatorij Battle Creek).

Tijekom sedamdesetih Ellen je putovala s mužem u potrazi za zdravljem za njega u daljnjem radu za Crkvu. Na sastancima pod šatorima ona bi se obratila velikom mnoštvu slušatelja jasnim glasom koji su tisuće mogli čuti. Njezini govori o kršćanskoj umjerenosti bili su vrlo traženi među kršćanima svih osvjedočenja. Kad je James umro 1881. godine, Ellen se povukla iz javnosti sve do 1883. Kad joj se vratilo zdravlje, ona se zavjetovala da će nastaviti s radom koji su oboje voljeli.

Ellen White je sa svojim sinom Williamom 1885. godine otputovala u Europu. Iz Bazela u Švicarskoj Ellen je putovala u Skandinaviju, Njemačku, Francusku i Italiju, potičući druge da evangeliziraju Europu i nastojeći ujediniti adventiste u tim zemljama. I dok je putovala nastavila je pisati.

Nakon povratka u Sjedinjene Države, Ellen se smjestila u Kaliforniju da nastavi pisanje. Godine 1891. crkvene su je vođe pozvale da pođe u Australiju. U njoj je radila s utemeljiteljima Avondale Collegea da otvore školu koja je trebala biti uzorak adventističkog obrazovanja.

Ellen White se 1900. vratila u Kaliforniju; nstavila je pisati kad god ne bi putovala ili govorila na crkvenim sastancima. U prvim godinama dvadesetog stoljeća mnogo je pisala o potrebi evangeliziranja gradova i dosezanju Afroamerikanaca na Jugu. U dobi od osamdeset i jedne godine prisustvovala je 1909. Generalnoj konferenciji u Washingtonu, D. C. Na tom putovanju koje je trajalo pet mjeseci, Ellen White je govorila sedamdeset i dva puta na dvadeset i sedam mjesta prije nego što se  vratila u svoj dom Elmshaven, blizu St. Helene.

Umrla je 1915. godine, pet mjeseci nakon što je pala i slomila kuk. Pogrebna svečanost održana je u velikoj crkvi Battle Creek Tabernacle. Pokopana je pored svog muža na groblju Oak Hill.

F. Rana adventistička povijest

Pioniri koji su se sastajali na subotnjim i biblijskim konferencijama pri kraju tisuću osamsto četrdesetih dugo su i s molitvom proučavali Bibliju da odrede ispravne doktrine. Smatrali su da moraju biti u skladu s Biblijom. Istodobno su se bojali pozvati druge da im se pridruže, smatrajući da su vrata spasenja zatvorena. U međuvremenu se promijenilo stajalište pionira o mogućnosti spašavanja drugih, zahvaljujući brižljivom proučavanju Biblije, viđenjima Ellen White o vijesti koja treba obuhvatiti cijeli svijet i obraćenju ljudi koji nisu bili dio pokreta iz 1844. “Zatvorena vrata” su 1852. pretvorena u “otvorena vrata” i misionarska revnost male skupine potaknula ih je na propovijedanje i naučavanje u svim istočnim državama.

1. Tisuću osamsto pedesete: Nakladničko djelo

Nakladničko djelo, prvo u Rochesteru, u državi New York, i kasnije u Battle Creeku, u Michiganu, zauzimalo je istaknuto mjesto u adventističkim naporima pedesetih godina. Prethodnih današnjeg tjednika Adventist Review (Adventistički pregled) počeo je izlaziti 1850. Youth’s Instructor  (Instruktor mladih) je izašao 1852. Od 1849. do 1854. adventistički časopisi objavili su izdavanje trideset i devet traktata. Od 1852. do 1860. objavljeno je dvadeset i šest knjiga.

Prva literatura na jeziku koji nije bio engleski pojavila se krajem tog desetljeća. Načinjeni su prijevodi traktata na njemački, francuski i holandski jezik, da bi se njima dosegli useljenici koji ne govore engleski. Postojala je nada da bi oni mgoli poslati ove materijale svojoj rodbini u domovini iz koje su došli u Ameriku.

Od 1855. do njegove smrti 1903. godine, ime Uriah Smitha bilo je sinonim za adventističko nakladničko djelo. S izuzetkom od nekoliko godina u tom razdoblju, Smith je bio urednik Reviewa (Pregleda). Ponekad je bio korektor, poslovođa i knjigovođa. S darom za pisanje, Smith je također bio obdaren sposobnošću za mehaniku; izumio je umjetnu nogu s pokretnim koljenom i skočnim zglobovima te školsku klupu sa sklopivim sjedalom. Njegove knjige o Otkrivenju (1867) i Danielu (1873) stavljene su u jedan svezak, Prophecies of Daniel and Revelation (Proročanstva iz Daniela i Otkrivenja), prvu doktrinalnu knjigu koju su prodavali adventistički kolporteri.

2. Tisuću osamsto šezdesete: Organizacija

Crkva je dobila svoje ime 1860., da bi godinu dana kasnije organizirala lokalne konferencije, a 1863. uspostavila Generalnu konferenciju. Više se vodeće braće protivilo takvoj odluci, tvrdeći da je organizacija “Babilon”. Preovladali su pragmatičniji, koji su vidjeli da je bilo neophodno postati pravna osoba da bi Crkva mogla imati vlastitu tiskaru i crkvene zgrade.

Šezdesetih godina je naglašivana vijest o zdravlju. Nakon viđenja o zdravstvu u Otsegu, u državi Michigan, Ellen White je opširno pisala o ovom predmetu. Suprug joj se pridružio izdavanjem materijala koji će podučavati ljude kako da žive u skladu sa zakonima zdravlja. Prva adventistička zdravstvena ustanova počela je radom 1866. u Battle Creeku. U Western Health Reform Institute (Zapadnom zdravstvenom reformnom institutu) pacijenti su mogli upoznati načela zdravog načina života, čak i dok su se oporavljali od bolesti. Prve su godine bile obilježene financijskim teškoćama, budući da liječnici nisu bili diplomanti dobro poznatih medicinskih škola. Kad je John Harvey Kellogg završio studij medicine na Bellevue Hospital Medical Collegeu u New Yorku i 1875. se pridružio osoblju, situacija se promijenila. Godine 1877. dograđeno je prvih nekoliko zgrada. Na prijelazu stoljeća Sanatorij Battle Creek brojio je više od devet stotina zaposlenika.

3. Tisuću osamsto sedamdesete: Obrazovno i misijsko djelo

U osamdesetim godinama dogodila su se dva prijelomna događaja. Godine 1874. osnovan je Battle Creek College. Iste godine je prvi službeni adventistički misionar napustio Sjedinjene Države da služi u Europi. Kad je Crkva 1872. godine preuzela odgovornost za “Select School” (“Škola izbora”) koju je vodio G. H. Bell u Battle Creeku, rođen je adventistički obrazovni sustav. Godine 1874. otvoren je Battle Creek College sa stotinu studenata. Isprva je nastavni program slijedio klasični model onog vremena, unatoč nastojanju Ellen White da se uvede praktično i zanatsko obrazovanje. Krajem stoljeća ukinuti su klasično školovanje i podjela akademskih zvanja po završenom studiju. Battle Creek College zatvoren je 1901. da bi ponovno bio otvoren kao Emmanuel Missionary College u Berrien Springsu, u državi Michigan. Nova škola bila je posvećena školovanju učitelja i propovjednika.

John Newins Andrews (1829-1883) bio je prvi misionar kojega je Crkva adventista sedmog dana službeno poslala u inozemstvo. Na putu za Švicarsku Andrews se 1874. sa svoje dvoje djece, koja su ostala bez majke, iskrcao u Liverpoolu. Tu je posjetio adventističke vjernike i održao javnu evangelizaciju. Međutim, njegova najveća strast bila je pisanje, budući da je, prema vlastitom priznaju, bio znanstvenik sa slabom fizičkom konstitucijom. Godine 1876. u Bazelu je osnovana nakladnička kuća. Andrews je obimno pisao o adventističkim doktrinama, na engleskom kao i na njemačkom i francuskom jeziku.

Tijekom Građanskog rata u Sjedinjenim Državama Andrews je šezdesetih godina predstavljao Crkvu u Washingtonu, D. C., kad je objašnjavao zašto adventisti sedmog dana zastupaju neborački status. On je također napisao The History of Sabbath and the First Day of the Week (Povijest subote i prvoga dana sedmice), djelo koje je u svom posljednjem izdanju brojilo više od osam stotina stranica.

Drugi razvoj sedamdesetih godina, važan za Adventističku crkvu, bio je uspostavljanje sustava desetkovanja kojim je svaki vjernik potican da Bogu vrati jednu desetinu svog prihoda. Pedesetih godina su se pioniri mučili da financiraju djelo koje su smatrali da im je Bog povjerio. James White je 1863. u Review and Herald (Pregledu i glasniku) napisao da Bog ne može tražiti manje od desetine prihoda, kao što je to tražio od Izraelaca. Otad je ideja desetkovanja postala sve poznatija. Na zasjedanju Generalne konferencije 1876. odlučeno je da svi vjernici “trebaju posvetiti jednu desetinu svog prihoda, bez obzira iz kojega izvora bio, za Božje djelo”. Osim toga, propovjednici su u ovome trebali podučavati svoje crkve. Na Generalnoj konferenciji 17. travnja 1879. prihvaćena je rezolucija: “Zaključak. Da ozbiljno tražimo od svoje braće bez obzira gdje se nalaze da se potpuno i cijelim srcem zauzmu za ovaj sustav [ desetkovanja] , uvjereni da će to ne samo poboljšati financijsko stanje djela, već donijeti bogate blagoslove njima osobno.” (“Business Proceedings”, 1879, 133)  Desetina je bila Gospodnja (Lev 27,30), da se upotrijebi za podupiranje propovjedničke službe. Tako je stvorena čvrsta financijska osnova za prekomorsko širenje Crkve.

G. Kraj stoljeća

Osamdesetih godina strane misije – usmjerene uglavnom na one koji su već bili kršćani – dobile su snažan poticaj prisutnošću Ellen White u Europi i njezinom pisanju o Europi u crkvenim časopisima u domovini. U isto vrijeme Crkva je ušla na druge kontinente, obično zahvaljujući literarnim evanđelistima. Skupina misionara, predvođena S. N. Haskellom, otplovila je 1885. godine u Australiju, a 1886. je u Melbourneu organizirana prva Adventistička crkva na južnoj polutki. Prvi adventistički traktati stigli su u Brazil 1879. godine, naslovljeni na njemačke useljenike. U razmaku od deset godina više obitelji svetkovalo je subotu. Godine 1888. Abram La Rue, bivši pomorac, ostavio je uzgoj ovaca u Kaliforniji, i samostalno, bez potpore Crkve, počeo u Hong Kongu djelovati među pomorcima koji su govorili engleski. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventističke publikacije u Južnu Afriku, kamo je otišao u potrazi za dijamantima. Oko 1885. prvi je obraćenik počeo svetkovati subotu. Ubrzo mu se pridružio drugi Južnoafrikanac, Pieter Wessels, koji se iz Biblije osvjedočio da je subota pravi dan odmora.

Osamdesete godine devetnaestog stoljeća bile su svjedokom udvostručenja broja vjernika (od 15 570 na 29 711). Međutim, glavni događaj tog desetljeća vjerojatno je bio zasjedanje Generalne konferencije 1888. u Minneapolisu. Na njemu su mladi urednici Alonzo T. Jones i Ellet J. Waggoner iznijeli niz predavanja o opravdanju vjerom. Ellen White je odobrila ono isticanje Kristove pravednosti. Neke crkvene vođe bojale su se da bi učenje Jonesa i Waggonera moglo umanjiti vrijednost onoga što su smatrali zadaćom Crkve: objavljivanje subote i uzvisivanje Božjeg Zakona. Sastanak je bio obilježen nerazumijevanjem i podjelom. Nakon ovog zasjedanja Ellen White i dvojica mladih propovjednika putovali su od obale do obale, propovijedajući vijest o opravdanju vjerom. Mnogi su vjernici pozdravili novi naglasak; drugi su inzistirali na zadržavanju legalističkog stajališta, po kome je Zakon, a ne križ, bio središtem adventizma. Spisi Ellen White nakon konferencije pokazuju još veće naglašavanje Kristova evanđelja. Na primjer: “Jedini temelj naše nade jest Kristova pravednost koja nam je darovana, i ono što Njegov Duh čini u nama i preko nas.” (Koraci prema Kristu, str. 67) Minneapolis je označio obnovljeno isticanje vijesti usredotočene na Isusa Krista.

Krajem devedesetih godina je misionarski brod Pitcairn, sagrađen subotnoškolskim darovima iz adventističkih crkva u Sjedinjenim Američkim Državama, stigao na otok Pitcairn u Pacifičkom oceanu. Izazvan izvještajem o pobuni na brodu Bounty, James White je na Pitcairn 1876. poslao literaturu. Jedan adventistički tesar, John Tay, proveo je 1886. godine pet tjedana na Pitcairnu i uvjerio stanovnike da prihvate biblijsko učenje o suboti.

S Pitcairnom su stasale adventističke misije. Poduprti od vjernika po cijelome svijetu, misionski projekti su se umnožili. Dva su kolportera 1893. počela prodavati knjige u Madrasu u Indiji. Georgia Burrus, prva misionarka koju je Crkva službeno poslala u Indiju, stigla je 1895. u Calcuttu; sljedeće godine osnovala je školu za djevojke. Krajem tog desetljeća nakladničko djelo uhvatilo je čvrste korijene. Godine 1894. premijer kolonije Capa, Cecil Rhodes, dodijelio je Crkvi 4800 ha zemlje blizu Bulawayoa u Zimbabveu. Tako je osnovana misija Solusi, danas Solusi College. Prije kraja stoljeća osnovan je Avondale College u Australiji, River Plate College u Argentini i Seminar Friedensau u Njemačkoj.

H. Reorganizacija Crkve

Oko 1900. godine Crkva adventista sedmog dana imala je 1500 djelatnika i 75 767 vjernika. Njezina se administracija uveliko razlikovala od one kad je Crkva organizirana 1863. Uprava je ostala u Battle Creeku, u državi Michigan, zajedno s nakladničkom kućom, koledžom i sanatorijem. Ljudi koji su u Battle Creeku donosili odluke često nisu imali dovoljno informacija o situacijama u mjestima na koja su se njihove odluke odnosile. Komunikacije su bile spore i otežane. Vlast je bila usredotočena u rukama predsjednika Generalne Konferencije. Kao dodatak ovoj teškoj situaciji u administraciji, tri su različita tijela slala misionare u strane zemlje: Odbor za strane misije, Generalna konferencija i Dobrotvorno udruženje. Prije 1901. već su poduzeti neki koraci na ubrzavanju crkvenih operacija. Od 1882. pa nadalje Crkva u Europi je poduzela različite mjere da omogući lokalne inicijative. Na zasjedanju Generalne konferencije 1888. predloženo je da se Sjeverna Amerika podijeli na više dijelova po uzoru na europski model. Godine 1894. su se konferencije u Australiji i Novom Zelandu same organizirale u Australazijsku uniju konferencija.

Ellen White je bila sve glasnija u zahtjevima za decentralizacijom: "Moraju se osnovati nove konferencije… Gospodin Bog Izraelov će nas sve povezati. Organiziranje novih konferencija nas neće razdvojiti. Ono će nas povezati.” (GCB, 1901, 69) Istodobno je predlagala temeljito reorganizaciju, s Odborom Generalne konferencije koji bi predstavljao sve faze rada.

Kao posljedica sastanka 1901. godine, provedeno je šest velikih promjena: (1) organiziranje unija konferencija; (2) prijenos vlasništva i upravljanja svih institucija na organizacije u mjestu u kojem su postojale; (3) osnivanje odjela, kao što su subotnja škola, obrazovanje i školstvo te nakladničko djelo, u Generalnoj konferenciji; (4) jačanje odbora tako da su u njih došli predstavnici iz različitih područja; (5) prenošenje odgovornosti za pojedinosti rada u crkvama na one koji su živjeli tamo gdje se radilo; (6) osnivanje predstavničkog Odbora Generalne konferencije.

Nakon reorganizacije 1901. Odbor Generalne konferencije sastojao se od dvadeset i pet članova. U njemu su bila šest predsjednika unija iz Sjeverne Amerike i po jedan iz Europe i Australije. Uz njih su članovi odbora bili predsjedavajući odjela – kasnije nazvani tajnicima, ili u novije vrijeme direktorima. Ovo tijelo, koje je predstavljalo Crkvu po svijetu, dobilo je veće ovlasti. Predsjedavajući ovoga odbora biran je jednom godišnje između službenika.

Arthur G. Daniells postao je prvi predsjedavajući; ostao je predsjednikom sve do 1922. Daniells zaslužuje da ga spomenemo iz više razloga nego što je njegovo dugo službovanje. Godine 1902. nadzirao je premještaj uprave Crkve iz Battle Creeka u Washington, D. C. On je proveo reorganizaciju koja je otpočela 1901. Mnogo je putovao, osvjedočen da mu je za vođenje Crkve potrebna informacija iz misionskih polja iz prve ruke. Za vrijeme Daniellsova upravljanja Crkvom broj misionara poslanih u strane zemlje jako je porastao. Osim toga Daniells je doveo do osnivanja udruge propovjednika i izdavanja časopisa The Ministry. Između njegovih spisa ističu se dvije knjige: Christ Our Rightnousness (Krist naša pravednost) i The Abiding Gift of Prophecy (Trajni dar proroštva) o djelu i osobi Ellen G. White.

Još jedan korak u razvoju organizacije u Adventističkoj crkvi bilo je osnivanje “divizija”. Isprva je rad u različitim dijelovima svijeta bio pod nadzorom jednog potpredsjednika Generalne konferencije. Godine 1913. odobren je statut  i prateći propisi za europsku Diviziju. Dodane su druge divizije. Do 1922. formirana je sadašnja organizacija divizija kao dijelova Izvršnog odbora Generalne konferencije (vidi II. F).

I. Sukob s Kellogom

Prvo desetljeće dvadesetog stoljeća bilo je za Adventističku crkvu posebno teško. Ellen White je više put savjetovala protiv koncentracije crkvenih institucija u Battle Creeku. Požar koji je zahvatio sanatorij i nakladničku kuću 1902. neki su smatrali kaznom za preziranje njezina savjeta. Možda je mnogo više od požara, što je natjeralo Generalnu konferenciju i Review and Herald da prijeđu u Washington, bio sukob crkvenih vođa i dr. John H. Kellogga.

Vrlo sposoban kao liječnik i na glasu kao kirurg, dr. John Harvey Kellogg je napisao više od pedeset knjiga, većinom o predmetima iz medicine. On je rukovodio sanatorijem u Battle Creeku od 1876. pa sve do svoje smrti 1943. Kao vatren pobornik zdravstvene reforme, Kellogg je zastupao hidroterapiju, vježbanje i vegetarijansku prehranu. Kao izumitelj konstruirao je strojeve za fizičku terapiju, formulirao prve prehrambene dijkete i izmislio prve kukuruzne pahuljice, koje je njegov brat W. K. Kellogg kasnije komercijalizirao. Od 1895. do 1920. rukovodio je s American Medical Missionary College (Američki medicinski misionarski koledž) u Chicagu. Njegova zdravstvena misija u Chicagu obuhvaćala je dom za djelatnike s jeftinom hranom i smještajem; dom za nevjenčane ili napuštene majke; različite klinike; agenciju za zapošljavanje otpuštenih zatvorenika i trgovinu s poštanskom kataloškom prodajom.

Osoblje iz Battle Creeka je 1894. otvorilo kliniku Guadalajara u Meksiku, prvu adventističku zdravstvenu ustanovu izvan Sjedinjenih Američkih Država. Ova su nastojanja prerasla u misijsku kolu i sanatorij. Ova ustanova, kao i one u Battle Creeku i Chicagu, pripadale su organizaciji Kellogg’s International Medical Missionary and Benevolent Society (Kellogovom međunarodnom medicinskom misionarskom i dobrotvornom društvu), a ne Adventističkoj crkvi.

Kellog je postupao neovisno od savjeta crkvenih vođa. Ellen White ga je više puta molila da slijedi upute. Kad je sanatorij u Battle Creeku stradao u požaru, crkvene su vođe savjetovale da obnovi samo jednu zgradu koja ne bi bila viša od pet katova i duža od 137 m (450 stopa). Kad je gradnja počela, pokazalo se da je Kellogg slijedio svoj plan za mnogo veću, kićeniju građevinu od one oko koje su se sporazumjeli. Kelloggova knjiga The Living Temple (Živi hram), izašla 1903. godine, sadržavala je panteističke elemente. Kad ga je Ellen White ukorila zbog njegovih neortodoksnih spisa, Kellogg se odvojio od Crkve. S njime su otišle i institucije pod okriljem njegovog Međunarodnog medicinskog misionarskog i dobrotvornog društva.

II. Crkva adventista sedmog dana u dvadesetom stoljeću

Organizacija Crkve adventista sedmog dana dovršena je prije smrti Ellen White 1915. godine. Po svijetu su djelovale škole i koledži. Bolnice i ambulante donosile su mnoštvu ozdravljenje kao i zdravstveno obrazovanje. Brojna su bila krštenja u dalekim mjestima. Crkva je stupila u fazu odrasle organizacije. Međutim, Crkva se morala sučeliti s izazovima, kako izvan nje, tako i u njoj samoj.

Ratovi su uzrokovali poremećaje u Adventističkoj crkvi. Prvi svjetski rat je bio posebno težak za europske adventiste i misije koje su održavali u Africi i Južnoj Americi. Rekonstrukcija i reorganizacija su sporo provođene. I tek što se činilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, u Europi su se se ponovno počeli okupljati ratni oblaci. Drugi svjetski rat doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je golema sredstva za pružanje pomoći i rekonstrukciju u Europi. Unatoč svemu tome, Adventistička je crkva rasla po cijelome svijetu.

A. Napredovanje Crkve

Rast, zajedno s bolovima koji ga prate, obilježio je proces sazrijevanja. Broj vjernika Crkve adventista sedmog dana porastao je od 5 440 vjernika u 1870. na 10 163 414 u 1998. godini. Godine 1900. samo je sedamnaest posto vjerništva Crkve živjelo izvan Sjeverne Amerike. Prema izvještaju od 1998. 19,23 posto ukupnog članstva živjelo je u zemljama izvan Sjeverne Amerike. Istodobno je 81,82 posto svih adventističkih evanđeoskih djelatnika radilo u divizijama izvan Sjeverne Amerike.

Misijski program Adventističke crkve, koji je počeo 1874. slanjem J. N. Andrewsa u Švicarsku, dobio je naročiti poticaj pod predsjedanjem A. G. Daniellsa (1901.–1922.); on je bio uvjeren da laici u Sjevernoj Americi, dobro snabdjeveni literaturom, mogu izvršiti svoju misionarsku zadaću u domovini. Propovjednike i desetinu za njihovo potporu treba poslati u prekomorske zemlje. Samo je 1902. godine – dok je u Sjedinjenim Državama bilo manje od 60 000 vjernika – zemlju je napustilo šezdeset misionara s obiteljima. Trud je prvo bio usmjeren na Englesku, Njemačku i Australiju, na zemlje koje su same mogle poslati misionare. Putem subotnjoškolskih misijskih izvještaja Crkva je bila izvještavana o napretku u dalekim zemljama.

Danas misija teče u mnogo pravaca. Više ne dolaze svi misionari iz Sjeverne Amerike, Europe i Australije. Na primjer 1960. je iz Sjeverne Amerike poslano 156 novih misionara, dok je 114 njih napustilo svoje domove u drugim divizijama. Godine 1998. je Crkvu služio 1071 djelatnik iz divizija kojima nisu pripadali. Adventistički misionari idu od svuda svuda. Filipinci vode crkvene institucije i njeguju bolesne u Africi; Argentinci vode misionarsko-zdravstveni rad u Nepalu; Indijac uređuje jedan adventistički časopis u Sjedinjenim Američkim Državama; jedan djelatnik iz Gane služi u Generalnoj konferenciji; profesori iz gotovo dvadeset zemalja predaju na Teološkom seminaru pri sveučilištu Andrews. Oosim ovih međudivizijskih djelatnika, mnogi drugi služe u susjednim zemljama ili čak u različitim dijelovima svoje vlastite zemlje.

Crkva se služi mnogim i različitim metodama da s evanđeoskom porukom dopre do ljudi. To može biti tako privatno kao posjet susjedu ili tako javno kao evangelizacija kojoj prisustvuju tisuće. U nastavku opisujemo neke od spektakularnijih metoda ili pokreta.

1. Nakladničko djelo

Već smo zapazili važnost nakladničkog djela prvih adventista. Traktati, brošure i časopisi bili su sredstvo “sadašnje isitine” koje su otkrili pioniri (vidi I. F. 1).

Isto se tako treba zamijetiti značaj tiska za širenje adventizma u svijetu. Prva prekomorska publikacija bio je francuski časopis Les Signes des Temps (Znaci vremena), koji u Bazelu u Švicarskoj izašao iz tiska 1876. U mnogim su zemljama knjige i časopisi donijeli prvi glas o adventizmu. Neke od njih su vjernici jednostavno dali nekom ljubaznom pomorskom kapetanu da ih preda u nekoj dalekoj luci; drugi su ih poslali na adrese određenih osoba. Na primjer, 1879. vijest je došla do njemačkih useljenika u Santa Catarini u Brazilu preko primjeraka časopisaDie Stimme der Wahrheit  (Glas istine), poslanog poštom iz Battle Creeka. Kolporteri su po svijetu raznosili knjige i časopise; na primjer: La Rue u Hong Kongu (1888.), Arnold u Antigui (1889. ili 1890.); Lenker i Stroup u Madrasu u Indiji (1893.), Davis i Bishop u Čileu (1894.); Caldwell na Filipinima (1905.).

Prema podacima za 1998. godinu, adventističke publikacije – uključujući knjige, časopise i brošure kako za vjernike Crkve tako i za evanđeoski rad – tiskane su na 272 jezika i dijalekata. Te iste godine pedeset i sedam nakladničkih kuća u svijetu proizvelo je 285 časopisa, a ukupna vrijednost prodane literature dosegla je gotovo 114 milijuna US dolara. Na više od 24 400 literarnih evanđelista krajem 1998. godine, 4680 su bili studenti koji su na taj način zarađivali za školarinu.

2. Radio i televizija

Adventistički evanđelist H. M. S. Richards je 1926. godine prvi put nastupio preko radija, pojavljujući se povremeno na lokalnim radijskim postajama u Kaliforniji. Osvjedočen da preko radija može doseći milijune ljudi, Richards je 1930. počeo tjednim emitiranjem u Los Angelesu. Godine 1936. pridružio mu se jedan muški kvartet. Godinu dana kasnije nazvani su King’s Heralds (Kraljevim vjesnici); program je dobio naziv Voice of Prophecy (Glas proroštva). Četvrtog siječnja 1942. taj se program prvi put čuo s jedne obale na drugu. Te iste godine Voice of Prophecy otvorio je Dopisnu biblijsku školu u koju je već prvog mjeseca bilo upisano 2000 slušatelja.

Čak su i tijekom Drugog svjetskog rata krenuli adventistički radijski programi u drugim zemljama (Australija, 1943) i drugim jezicima (španjolski i portugalski, 1943).  Domaći su govornici iznosili poruku evanđelja na svojim jezicima. Neke su emisije izabrale ime Voice of Hope (Glas nade). U nekim su mjestima domaći glazbenici pridodali programima svoje darove. King’s Heraldsi su pjevali na dvadesetak jezika. Pripremljeni su novi dopisni tečajevi na engleskom i drugim jezicima.

Godine 1992., na pedesetu godišnjicu prvog emitiranja Voice of Prophecy od jednog kraja Sjedinjenih Država do drugoga, 133 biblijskih škola na svijetu nudilo je tečajeve na 66 različitih jezika i dijalekata. Oko 2000 radijskih postaja emitiralo je programe na 36 jezika.

Adventist World Radio (Adventistički svjetski radio) prvi put se u eteru javio 1971. godine, služeći se iznajmljenim instalacijama u Portugalu. Dvadeset i dvije tjedne emisije koristile su trinaest jezika u prvome tjednu emitiranja. Dodane su i druge postaje: Malta, 1975; Šri Lanka, 1976; Andorra, 1980; Gabon u Africi, 1983. Od 1987. postaja Adventističkog svjetskog radija KSDA na Guamu emitira za Aziju i Pacifik. Program obuhvaća više od Voice of Prophecy.  Odgovori iz različitih dijelova Kine pokazuju da se evanđelje čuje bez obzira na prepreke.

Godine 1950. je William Fagal na jednoj njujorškoj postaji sa svojom ekipom uživo išao na televiziju s emisijom Faith for Today (Vjera za danas), što je doista bila prva nacionalna religijska televizijska emisija. Faith for Today je 1963. bio prvi religiozni televizijski program emitiran u boji. Program je 1985. postao Lifestyle Magazine (Magazin načina života), s voditeljem Dan Mathewsom. Tijekom svih tih godina Faith for Today  je svojim gledateljima nudio Dopisnu biblijsku školu, materijal za čitanje i kontakt s lokalnim pastorima Crkve.

Još dvije adventističke televizijske emisije zaslužuju da ih spomenemo. George Wandeman je svoju emisiju It Is Written (Pisano je) počeo 1956. godine. Wandeman i njegova ekipa ponudili su stotine seminara, posebno onaj o Otkrivenju, slušateljima koji su željeli nastaviti s proučavanjem. C. D. Brooks je 1973. godine bio inicijator uvođenja emisije Breath of Life (Dah života), posebno namijenjene Afroamerikancima. Ovaj program karakterističan je po svojoj glazbi i načinu propovijedanja.

3. Misionarski brodovi i zrakoplovi

Leo i Jessie Halliwell pozvani su 1921. da služe kao misionari u Brazilu. Na putovanju brodom po Amazoni, Halliwell se iznenadio izoliranosti, siromaštvu i bolestima duž rijeke. Bio je uvjeren da bi brodić bio najdjelotvornije sredstvo dosezanja ljudi duž 64 000 kilometara plovnih rijeka u području Amazone. Mladi adventisti u Sjevernoj i Južnoj Americi odgovorili su sredstvima za misionarski brodić. Na svom godišnjem odmoru 1930. Halliwell je upisao studij tropske medicine. Kad se vratio u Brazil načinio je nacrt za svoj brod; također je sudjelovao u njegovoj izgradnji. Sljedećih 28 godina Halliwellovi su plovili Amazonom i njezinim pritokama, prelazivši svake godine 72 000 kilometara u Luzeirou (Svjetlonoša), donoseći nadu i ozdravljenje stanovnicima riječnih obala. Događalo se da je amazonskim bazenom znalo ploviti sedam brodova istovremeno. Godinama su ovi brodovi sačuvali isto ime. Godine 1992. plovio je dvadeset i treći po redu: Luzeiro XXIII je djelovao iz Manausa.

Nakon Drugog svjetskog rata pojavili su se misionarski zrakoplovi koji su u nekoliko minuta prelijetali kilometre negostoljubivog terena. Prvi su od takve službe imali koristi Borneo i Afrika. Generalna konferencija je 1960. izdala propise o zrakoplovstvu. Prvi službeni crkveni zrakoplov, Fernando Stahl, počeo je služiti 1963. u području Amazone u Peruu. Drugi su zrakoplovi dodani floti u Južnoj Americi, Africi i Australaziji. Prenoseći osoblje i potrepštine, ovi mali zrakoplovi, kojima pilotiraju hrabri i pustolovni misionari, slijeću na male piste do kojih bi danima trebalo pješačiti.

Zrakoplovni misionarski program dostigao je vrhunac 1981. kada su, prema izvještaju, u uporabi bila trideset i dva zrakoplova. Do 1998. ovaj je program zamjetno oslabio, uglavnom zbog probijanja cesta u izolirana područja, sve većih troškova održavanja i prenošenja financijskih odgovornosti za njihovo djelovanje na lokalna polja, kojima su na raspolaganju manja financijska sredstva nego prekomorskim misionarima.

4. Ciljana misija

S reorganizacijom 1901. prioritet je dobila misija za cijeli svijet, kršćanski kao i nekršćanski. Od 1950. Crkva je preduzela odlučne korake prema sistematskom misijskom radu u svim dijelovima svijeta. Posebna pozornost posvećena je nekršćanskim područjima. Da bi se doseglo nedosegnute, načinjeni su ciljani misijski planovi.

S Erich Bethmanovom knjigom Bridge to Islam (Most prema islamu), objavljenom 1950. godine, počelo je proučavanje i istraživanje o načinima na koje evanđeljem doseći muslimane. Šezdesetih godina održano je više konferencija o islamu. U Newbold Collegeu u Engleskoj otvoren je 1989. adventistički Globalni centar za islamske studije, s ciljem da prouči prikladne metode za upoznavanje muslimana s Kristom, uvježbavanjem djelatnika u ovim metodama i služeći kao međunarodni centar izvornog materijala. Centar za religijske studije Dalekoistočne divizije počeo je početkom devedesetih djelovati u Adventist International Institute for Advanced Studies (Adventistički međunarodni institut za napredne studije) na Filipinima.

Poseban institut za proučavanje načina za naviještanje evanđelja Hindusima osnovan je 1992. godine u Indiji. Slična organizacija, posvećena studiranju budizma i evangeliziranju budista počela je 1992. godine djelovati u Tajlandu.

Godine 1955. osnovana je organizacija Hebrew Scripture Association (Udruženje za hebrejsku Bibliju). Njen je cilj bio prikazati evanđelje na načine koji bi bili privlačni za Židove. Četiri godine kasnije (1959.) u New Yorku je otvoren centar za Židove. Za židovske čitatelje redovno izlazi časopis Shabbat Shalom.

Odjel za svjetsku misiju postao je 1966. šesti odjel Teološkog seminara pri sveučilištu Andrews u Berrien Springsu, u državi Michigan. Cilj mu je bio ne samo da studentima seminara ponudi predavanja iz misijskog rada, već i da provodi intenzivno obrazovanje misionara koji se spremaju otići u dodijeljena im mjesta. Ovu drugu zadaću kasnije je preuzeo Institute of World Mission (Institut za svjetsku misiju) koji Generalna konferencija vodi na kampusu sveučilišta Andrews.

Prvi student misionar otišao je 1959. godine u Meksiko iz Columbia Union College u Washingtonu, D. C. Godine 1998. je 317 mladih iz Sjeverne Amerike služilo kao dragovoljci u deset svjetskih divizija; po cijelome svijetu broj je premašio 1200. U zamjenu za malu stipendiju i veliko zadovoljstvo, studenti misionari prekidaju svoje školovanje za čak jednu godinu da bi sudjelovali u nekom obliku misije izvan svoje zemlje. Mnogi su bili uključeni u poduku govornog engleskog jezika u azijskim gradovima. Njihovi izvještaji pobudili su zanimanje i drugih laika za misijski rad. Mnogi bivši studenti misionari kasnije su otišli u inozemstvo kao redoviti misionari.

U skladu s ciljanom misijom, crkvene vođe počele su pripremati organizirane petogodišnje programe za evangelizaciju i rast Crkve. Program Tisuću dana žetve rezultirao je u ukupno 1 171 390 krštenja, kako je izvješteno u misionskom svečanom programu na zasjedanju Generalne konferencije 1985. godine. U isto je vrijeme objavljen program Žetva 90. Njegov je cilj bio udvostručiti broj pristupa Crkvi tijekom Tisuću dana žetve i “udvostručiti broj vjernika osposobljenih za zadobijanje duša sukladno svojim duhovnim darovima, tako da svaka adventistička crkva postane središtem obučavanja za službu” (“Harvest 90 Objectives”, 18). Krajem petogodišnjeg razdoblja izvješteno je o 2 490 105 pristupa Crkvi. U područjima svijeta u kojima se vodi statistika, broj vjernika koji su se uključili u misionske aktivnosti povećao se za 76,4 posto.

Godine 1990. na zasjedanju Generalne konferencije prikazan je program Global Mission (Globalna misija), da bi stvorio svijest o veličini zadaće koja još preostaje. Globalna misija podijelila je svjetsko stanovništvo na 5000 geografskih jedinica od približno milijun stanovnika svaka. U to je vrijeme bilo oko 2300 narodnosnih skupina bez prisutnosti adventista. Prema izvještaju, u kolovozu 1999. broj narodnosnih skupina u koje adventna vijest još nije ušla smanjio se na 1700, većina kojih je u Aziji. Istodobno je Globalna misija izvijestila da su svakog dana osnovane 4,5 nove adventističke zajednice.

B. Uključivanje laika u misiju

Paralelno sa službenim misionskim naporima Crkve, značajne su laičke inicijative potakle razvoj službi i evanđeoskog rada. Mnoge od njih danas djeluju pod okriljem Adventist-Laymen’s Services and Industries (Službe adventističkih laika), djelujući u prisnoj suradnji s administracijom Crkve.

Prva veća samoodržavajuća institucija osnovana je 1904. blizu Nashvilla u državi Tennessee. Ustanove Madison obuhvaćale su jednu školu, jednu farmu, jednu zdravstvenu ustanovu, tvornicu zdrave hrane i tiskaru. Radnici školovani u Madisonu često su u seoskim sredinama ili u mjestima i gradovima otvarali svoje škole i prostorije za liječenje. Iz Madisona je izraslo nekoliko samoodržavajućih zdravstvenih ustanova, smještenih na Jugu. U drugim zemljama su adventistički laici otvorili liječilišta za hidroterapiju i masažu. Danas nekoliko samoodržavajućih srednjih škola i koledža obučavaju mlade u praktičnim i akademskim predmetima. Međutim, naglasak je na praktičnom obučavanju za služenje drugima.

Još jedan vid službe osiguran je samoodržavajućim vegetarijanskim restaurantima. U njima se uz zdravu hranu nudi Kruh života. Ove restaurante, koje vode adventistički laici, nalazimo u Sjevernoj Americi, u Europi, Južnoj Americi, Australiji i u Aziji.

Pastor J. L Tucker počeo je 1937. u Portlandu, državi Oregon, emitiranjem radijske emisije Quiet Hour  (Sat mira). Osim radijskih programa, Quiet Hour danas prikazuje Search (Potraga), televizijsku seriju o zdravlju. Uz to govornici Quiet Hour-a propovijedaju na evangelizacijama širom svijeta. Novcem prikupljenim od strane Quiet Hour kupljeni su misionarski zrakoplovi, autobusi i jeepovi, Biblije, izgrađeni su molitveni domovi u prašumama (jungle chapels) i stipendirano školovanje zaslužnih studenata.

Godine 1986. televizijska mreža Three Angels Broadcasting Network (Trojice anđela) postala je prva adventistička televizijska emisiona stanica koju vode laici. Od 1987. godine 3ANB emitira 24 sata dnevno na satelit udaljen 35 680 km od zemlje, s kojega se signal vraća na satelitske prijemnike. Program je u osnovi religiozan i uključuje nešto neadventističkog materijala.

Drugi primjer zanimanja laika za misiju je Maranatha Volunteers International (Međunarodni dragovoljci Maranata). Maranatha je počela kao skupina privatnih pilota koji su odlučili letiti gdje god je bilo potrebno podići neku zgradu. Danas dragovoljci stižu različitim prijevoznim sredstvima, ali uvijek da izgrade neki objekt za crkvu. Od 1969. na ovamo Maranatha je dovršila 1782 građevinska projekta u 59 zemalja u vrijednosti većoj od 99 milijuna US dolara. Samo se u 1998. gotovo 3000 dragovoljaca pridružilo Maranathinim projektima. Zgrade koje ovi dragovoljci podižu uključuju crkve, bolnice, ambulante, domove za siročad, škole i stambene zgrade za crkvene djelatnike. Dobrodošli su svi koji su spremni sami platiti prijevoz do mjesta građenja. Dragovoljci ne maraju imati iskustva u zidarskim radovima.

Godine 1985. osnovana je Adventist Frontier Missions koja šalje laike misionare da osnivaju adventističke crkve u zabačenim područjima. Time Adventist Frontier Missions želi američke adventiste dovesti u bliži doticaj s misijskim radom u svijetu. Godine 1998. je osamnaest obitelji služilo u petnaest različitih projekata na nekoliko kontinenata.

C. Obrazovni sustav

Battle Creek College, osnovan 1874., bio je prva adventistička škola trećeg stupnja. Njezin nasljednik, Emmanuel Missionary College, razvio se u Berrien Springsu, u državi Michigan, od 1901. kao obrazovna škola za misionare. Zbog naravi programa rada i učenja koji se u njoj odvijao, sve do 1910. nisu izdavane diplome.

Adventisti su bili sumnjičavi prema službenom priznavanju škole, jer su smatrali da bi ono moglo obrazovne ustanove lišiti njihove adventističke orijentacije. Doktorske diplome se smatralo nepotrebnima ili čak opasnima. Tako je, na primjer, Pacific Union College u Kaliforniji svog prvog doktora filozofije primio tek 1928. Bio je to prvi adventistički koledž koji se kvalificirao za akreditaciju. Njemu su  u narednom desetljeću slijedili drugi adventistički koledži u Sjedinjenim Državama. Obrazovne ustanove u zemljama izvan Sjedinjenih Država su mnogo spremnije tražile i bile priznate, uglavnom od odgovarajućih vlasti.

Prve upise na više školovanje – za propovjednike – organizirao je Pacific Union College u ljeto 1933. The Advanced Bible School (Napredna biblijska škola) radila je tri ljeta, da bi zatim bila preseljena u Washington, D. C. kao vrlo rani početak SDA Theological Seminary (Adventističkog teološkog seminara).

Najpoznatije institucije adventističkog obrazovanja trećeg stupnja u Sjevernoj Americi su sveučilište Andrews (Andrews University, Berrien Springs, Michigan), s naglaskom na obrazovanjue, akademskim predmetima i teologiji, te sveučilište Loma Linda (Loma Linda University u Loma Lindi, u Kaliforniji), s naglaskom na medicinske znanosti. Godine 1998. u Sjevernoj Americi je djelovalo petnaest ustanova obrazovanja treće stupnja. Ukupno su se u ovim ustanovama upisala 20 939 studenta.

Do 1998. adventističke više obrazovanje izvan Sjeverne Amerike davalo je sedamdeset i pet ustanova trećeg stupnja. Dosad je niz njih steklo sveučilišni status. Programe za doktorat nude tri ustanove u Sjevernoj Americi, jedna u Aziji, jedna u Srednjoj i tri u Južnoj Americi.

Na suprotnoj strani obrazovnog sustava Crkva je 1998. imala 4450 osnovnih škola sa 723 473 učenika i 1014 srednjih škola sa 208 486 učenika. Veliki postotak ovih učenika nisu djeca vjernika Crkve; oni pohađaju adventističke škole zbog dobrog obrazovanja koje one pružaju.

D. Zdravstveno djelo

Od osnivanja prethodnika sanatorija Battle Creek, Western Health Institute (Zapadnog zdravstvenog instituta) 1866. godine, adventisti su veliku pažnju posvećivali zdravstvenom djelu. Teološka podloga ovog naglašavanja je priznanje Boga kao Stvoritelja, a čovjeka kao hrama Svetoga Duha (1 Kor 6,19). Zdravlje je usko povezano s duhovnošću; zdravo tijelo pospješuje duhovni rast. Zbog toga su održavanje zdravlja, kao i zdravstveno obrazovanje i prevencija, dio religije. Osim toga adventisti nude zdravstvenu njegu kao službu Crkvi i društvu.

Ideja o osnivanju “sanatorija” začela se u Battle Creeku pod pokroviteljstvom Ellen White i dr. J. H. Kellogga. Pacijenti bi ostajali tako dugo dok ne bi imali koristi od prehrane, vježbi, masaže i hidroterapije. Također su sudjelovali u duhovnim aktivnostima u instituciji. Ideja sanatorija prenesena je 1897. u Sydney u Australiji, a 1898. je u Danskoj osnovan Skodsborg Sanitarium. Prvi “misionari medicinari” nosili su uz Biblije svoju opremu za stavljanje vrućih obloga.

Često su upravo ambulante i bolnice bile sredstvo preko kojega se ulazilo u nekršćanske zemlje. Na primjer u hinduskom Nepalu, u zemlji u kojoj nije bila dozovljena nikakva vrst evanđeoskog rada, od 1957. godine radila je uz puno odobrenje vlasti bolnica Scheer Memorial Hospital. Budući da su smanjena ograničenja za crkvene aktivnosti, u Nepalu danas postoje adventističke zajednice.

Sama Ellen White je bila uključena u kupovinu klimatskog liječilišta Loma Linda. Na tom je prostoru osnovan College of Medical Evangelists (Koledž za medicinske evanđeliste) za pripremu misionara zdravstvenog smjera. Danas je ova ustanova poznata kao sveučilište Loma Linda. Sveučilišni medicinski centar Loma Linda poznat je i po svom pionirskom radu u presađivanju srca kod novorođenčadi. Njegov protonski akcelerator počeo je raditi 1991. i jedan je od prvih ove vrste koji djeluje protiv rasta kanceroznih tumora. Njegova kirurška ekipa za operacije na srcu posjetila je mnoge zemlje da izvede operacije i izvježba mjesno osoblje.

U adventističkom medicinskom sustavu vrlo važno mjesto zauzima i preventivna medicina i zdravstveno obrazovanje. Sveučilište Loma Linda pruža mogućnost diplomiranja u predmetu javnog zdravlja, kako na samom fakultetu, tako i u njegovim područnim ustanovama. Magistarsku diplomu u predmetu zdravlja može se ostvariti i na Filipinima i u Čileu. Specijalisti u zdravstvu kao i pastori uzimaju aktivnu ulogu u poučavanju načina na koje se može sačuvati i poboljšati zdravlje. Adventistički programi za odvikavanje od pušenja, kontrolu težine i smanjenje stresa dio su ovog obrazovnog rada u cijelome svijetu.

Crkva adventista sedmog dana je 1998. godine u svijetu vodila 162 sanatorija i bolnica sa 19 700 kreveta. Osim toga imala je 102 doma za starije i umirovljenike, 361 ambulantu i dispanzera i 25 dječjih domova i domova za siročad. U ovim je institucijama služilo 75 586 zaposlenika.

E. Dobrotvorno i razvojno djelo

Usko vezano uz pomoć koju pružaju adventističke zdravstvene službe je dobrotvorno i razvojno djelo. Pomoć potrebnima pruža se na razini mjesne crkve kao i na razini Generalne konferencije. Žene u crkvi u Battle Creeku su 1874. godine osnovale Dorcas and Benevolent Association (“Tabitinu dobrotvornu udrugu”). Njihovo ime podsjećalo je na kršćanku u Jopi koja je šivala odjeću za siromašne (Dj 9,36-39). Žene u Battle Creeku su izrađivale odjeću i osiguravale hranu za siromašne obitelji, brinule se za siročad i služile bolesnima. Ova se ideja proširila i širom svijeta osnovana su mnoga Tabitina (samaritanska) društva. Prvi savez Samaritanskih društava osnovale su 1934. godine crkve u području Chicaga. Njihov je cilj bio – i ostaje – pomoći ljudima u nevolji, bez obzira na vjeroispovijest, društveni položaj ili etničko podrijetlo.

Mnoge mjesne crkve održavaju Community centers (centre za Službu u društvu), iz kojih služe siromašnima i žrtvama katastrofa. Pomoć pružaju u odjeći, posteljini, hrani, namaještaju i gotovini. Ova služba obuhvaćena i održavanje predavanja o obitelji, zdravlju i sposobnostima za snalaženje u životu. Neke crkve i federacije održavaju prerađene autobuse ispunjene odjećom i hranom, spremne da djeluju u hitnim slučajevima.

Adventistički dobrotvorni rad (ADRA – Adventisti Development and Relief Agency) djeluje iz uprave Generalne konferencije, s predstavnicimna na razinama divizija i unija. ADRA koordinira pružanje pomoći žrtvama velikih katastrofa kao što su potresi i poplave. ADRA također radi na različitim razvojnim projektima. Oni uključuju izgradnju izvora vode, škola, bolnica i brana; razvijanje primarne zdravstvene zaštite i programe samopomoći kao što su vrtlarstvo i obrti. Najveći dio ADRINIH sredstava potječe od zaklada i vlada, a ne od Crkve. Prvenstveno se pomaže onima izvan Adventističke crkve i to uglavnom u siromašnim zemljama.

F. Organizacija Crkve

Crkva adventista sedmog dana djeluje kao tijelo koje obuhvaća svijet. Mjesne su crkve grupirane u konferencije ili misije – tako nazvane zato što su financijski ovisne o višoj razini organizacije. Konferencije i misije, pak, čine unije koje su obično određene nacionalnim, etničkim ili jezičnim granicama. Unije su grupirane u divizije koje djeluju kao ogranak Generalne konferencije Crkve adventista sedmog dana sa sjedištem u Silver Springsu, u državi Maryland u Sjedinjenim Američkim Državama. Dvanaest divizija jesu: Afričkoindijsko-oceanska, Istočnoafrička, Euroafrička, Euroazijska, Srednjoamerička, Sjevernoamerička, Sjevernoazijska pacifička, Južnoamerička, Južnoazijska pacifička, Južnopacifička, Južnoazijska i Transeuropska. Na svakoj razini upravljanje je predstavničko. Mjesne crkve šalju predstavnike na zasjedanja konferencije ili misije. Predstavnici konferencije i misije sudjeluju u odlučivanju na razini unije. Odbori divizije imaju predstavnike unija. Odbor Generalne konferencije uključuje predstavnike divizija.

Odluke na svakoj razini donose odbori koji se sastoje od dužnosnika (predsjednik, tajnik i blagajnik), predstavnika crkvenih odjela i institucija i vjernika laika. Veći predmeti koji se tiču cijele Crkve u svijetu razmatraju se na Godišnjem zasjedanju Crkve (Annual Council). Promjene u crkvenim propisima (church policy) mogu se vršiti samo na zasjedanju Generalne konferencije svakih pet godina, uz široko predstavništvo cijele Crkve.

Mjesna crkva ne bira svog pastora, niti mu daje plaću. Namjesto toga, desetine koje daju vjernici odlaze u konferenciju ili misiju, koja tada, često u sporazumu s mjesnom crkvom, imenuje propovjednika i osigurava njegovu plaću. Mjesna crkva prikuplja darove za svoje troškove. Ona također prikuplja sredstva za misijski rad u svijetu, ali ih šalje preko više organizacije.

Aktivnosti su podijeljene na odjele, kako na razini mjesne crkve, tako i na višim organizacionim razinama. Odjeli su Služba za djecu, Služba za obitelj, Subotnja škola i misionski rad, Služba upravitelja i Mladi. Odjel za odgoj i obrazovanje vodi škole; obično konferencija upravlja osnovnim i srednjim školama na svom području, dok institucije na trećoj razini spadaju pod upravu unija ili divizija. Odjel za zdravstvo i umjerenost razvija i primjenjuje planove i programe za poboljšanje zdravlja pripadnika Crkve i onih koji to nisu. Odjel za javnost i vjersku slobodu savjetuje vjernike i institucije u stvarima koje se tiču njihovih odnosa s državom i društvom. Odjel za nakladništvo nadgleda rad nakladničkih kuća i prodavača, tradicionalno nazvanih “kolporterima”. Udruga propovjednika potiče djelatnost i brine za dobrobit pastora. Na kraju, Odjel za komunikacije zadužen je za objavljivanje aktivnosti Crkve.

Do drugog svjetskog rata većina vodećih položaja bila je u rukama ljudi sa Zapada. Otad se u zemljama izvan Sjeverne Amerike i Europe drastično smanjio broj inostranih administratora, jer su domaći ljudi preuzeli vodeće položaje. Na primjer, 1998. godine samo je u dvjema divizijama vodeća osoba potjecala izvan teritorija koji pokriva divizija. Gotovo su svi predsjednici unija i konferencija domaći ljudi. Istodobno u vodstvu Generalne konferencije nalaze se predstavnici sa svih kontinenata i svih rasa.

Gledano u svijetu, Crkva adventista sedmog dana je mozaik rasa, jezika i etničkih grupa. Godine 1998. crkvena izdanja izašla su na 272 jezika, dok je 748 jezika i dijalekata pokriveno u nakladničkom i govornom djelovanju. Kao primjer ove raznolikosti 1998. godine adventističke crkve u Sjevernoj Americi održavale su bogoslužja na 26 jezika. U to je vrijeme najveća i najbrže rastuća bila španjolska jezična skupina, s oko 99 000 vjernika, što čini jedanaest posto vjerništva Sjeverne Amerike. Teološki seminar na sveučilištu Andrews ima programe za magistraturu i doktorat na španjolskom. Pastori iz španjolskih govornih adventističkih zajednica zauzimaju vodeće položaje na razini konferencija, unija i divizije. Azijski adventisti u Sjevernoj Americi predstavljaju druge jezike: kineski, korejski, vijetnamski i filipinski. Najveće azijske adventističke crkve nalaze se u Torontu, u Kaliforniji, na Havajima i u New Yorku.

Od 891 176 vjernika u Sjevernoameričkoj diviziji u prosincu 1998. godine, 212 538 su bili vjernici regionalnih konferencija, organiziranih 1944. da okupe crnačke crkve pod vodstvom Afroamerikanaca. Sedam unija Sjevernoameričke divizije ima regionalne konferencije, premda u nekima od njih nisu sve crkve sačinjene od tamnoputih vjernika. Istodobno Afroamerikanci sada imaju pristup rukovodećim položajima kako u regionalnim konferencijama tako i u organizacijama Generalne konferencije. Na primjer Charles Bradford je bio predsjednik Sjevernoameričke divizije od 1979. do 1990. Oackwood College u Huntsvilleu, u Alabami, pružao je od 1896. obrazovanje mladima crne kože, pripremajući ih za službu Bogu i ljudskome rodu.

Žene čine samo mali postotak pastora Adventističke crkve. Bez propovjedničkog rukopolaganja žene djeluju kao pastorice u svojoj crkvi, pa nemaju autorizaciju da obavljaju određene administrativne zadaće na razini konferencije. S druge strane, žene su često dinamične laičke voditeljice u svojim crkvama. One također djeluju u crkvenim odjelima i odborima na razini konferencije, unije, divizije i Generalne konferencije.

G. Razvoj na teološkom području

Pioniri Crkve adventista sedmog dana, slijedeći Bibliju kao jedini temelj vjere i doktrine, suzdržavali su se od objavljivanja doktrinarnih tvrdnji i vjerovanja. Uriah Smith je 1872. napisao jednu doktrinarnu izjavu, ali u polemici koja je na konferenciji u Minneapolisu 1888. godine nastala oko vijesti o središnjoj ulozi Krista, dokument je u izvjesnoj mjeri zaboravljen. Godišnjak Crkve adventista sedmog dana (Yearbook) objavljivan je bez doktrinarnih izjava. Kako je Crkva rasla pitanja o adventističkim vjerovanjima postala su sve brojnija. Generalna konferencija je 1930. tražila da odbor od četiri osobe predloži nacrt izjave. Odbor je obavio svoj posao; sljedeće izdanje Godišnjaka sadržavalo je “Temeljna vjerovanja adventista sedmog dana.”

Ova je izjava održavala jasnije razumijevanje Trojstva, Kristove osobe i rada, te odnos između Zakona i milosti no što je to bilo u Smithovim izjavama. Međutim, ona službeno nije bila prihvaćena sve do 1946. godine, kad je proglašena neizmjenjivom, osim na zasjedanju Generlane konferencije. Prva službena objava doktrina prihvaćena je glasovanjem na zasjedanju Generalne konferencije 1980. Ovih dvadeset i sedam temeljnih vjerovanja danas se redovno pojavljuje u Godišnjaku Crkve adventista sedmog dana.

Crkva se morala pozabaviti različitim teološkim gledištima, kako u prošlosti tako i danas. Sukob 1888. oko opravdanja vjerom prešao je u dvadeseto stoljeće. U početku 1900-tih odnos Kellogga prema Crkvi uzrokovao je raspravu o ekleziologiji. Održane su biblijske konferencije 1919., 1952. i 1947. na kojima se raspravljalo o vjerovanjima i došlo do jedinstva. Bolni razdor je Crkvi osamdesetih godina donio sukob oko adventističkog razumijevanja nebeskog Svetišta. Devedesetih godina su različita gledišta o hermeneutici i stilovima bogoslužja u nekim dijelovima svijeta uzrokovala polarizaciju među laicima kao i među propovjednicima.

Temeljeći se na prihvaćanju biblijskog proroštva, adventisti sedmog dana vide sebe kao duhovne baštinike drevnog Izraela i apostolske Crkve, zajedno s blagoslovima i obvezama ove baštine. Unutar širih okvira biblijskog proroštva služba Ellen White djelovala je kao suvremeni produžetak proročkog poticaja Biblije.

Zadaća adventista sedmog dana jeste objavljivanje Radosne vijesti cijele Biblije do kraja zemlje (Mt 28,19.20) i odnošenje vijesti trojice anđela (Otkrivenje 14,6-12) svim narodima. Svetkovanje subote, kao sedmog dana, podsjeća adventiste na šest dana stvaranja zemlje (Post 1,1-25; Izl 20,11), na radost što su Božji narod (Ez 20,20) i na nadu vječnog počinka (Heb 4,9-11). Osvjedočenje da posvećenje mora pratiti opravdanje pruža osnovu za adventističko naglašavanje zdravog načina života u cijelosti – umnog, fizičkog, duhovnog i društvenog.

Preambula najnovije doktrinalne izjave Crkve adventista sedmog dana (1980.) jasno potvrđuje da Crkva i dalje ostaje otvorena za novo prosvjetljenje i dublje razumijevanje Biblije. Studije koje slijede u ovom djelu predstavljaju sadašnje, produbljeno razumijevanje glavnih biblijskih predmeta kako na njih gledaju oni koji u Crkvi vrše službu podučavanja. Svako poglavlje u ovome djelu sadrži kratku povijest stvaranja adventističkog stava koji razmatra. Tamo ćemo naći i daljnje informacije o teološkom razvoju.

III Literatura

Adventist Review. Službeno tjedno glasilo Crkve adventista sedmog dana. Ovaj je časopis izlazio bez prekida, pod raznim imenima, od 1850.

“Business Proceedings of the Fourth Special Session of the General Conference od S. D. Adventists.” Review and Herald, 24. travnja 1879.

Dabrowski, Rajmund I., urednik. Michael Belina Czechowski: 1818–1876. Varšava, nakladnik Znaki Czasu, 1979.

Delafield, D. A. Ellen G. White in Europe. Washington, D. C. Review and Herald, 1975.

Fernandez, Gil., urednik. Light Dawns Over Asia: Adventism’s Story in the Far Eastern Division, 1888–1988. Silang, Cavite, Filipini. AIIAS Publications, 1990.

 Froom, LeRoy. The Prophetic Faith of Our Fathers, 4 sveska. Washington, D. C. Review and Herald, 1950–1954.

General Conference of Seventh-day Adventists, Annual Statistical Report.

“General Conference proceedings”, General Conference Bulletin, 5. travnja 1901.

Gordon, Paul A. The Sanctuary, 1844, and the Pioneers. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1983.

Graybill, Ronald. Ellen G. White and Church Race Relations. Washington, D. C. Review and Herald, 1970.

– . Mission to Black Americans. Mountain View, California. Pacific Press, 1971.

Hale, E. Jr., Henry Plumer i Timothy Cole. “Second Advent Conference and Campmeeting.” Signs of the Times, 15. lipnja 1842.

“Harvest 90 Objectives.” Ministry, prosinac 1985.

Himes, Joshua V., S. Bliss i A. Hale. Advent Review, 1850.

Knight, George. From 1888 to Apostasy: The Case of A. T. Jones. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1987.

– , urednik. The Early Adventist Educators. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press, 1983.

Martin, Walter. The Truth About Seventh-day Adventists. Grand Rapids, Zondervan Publishing House, 1960.

Maxell, C. Mervyn. Tell It to the Word. Mountain View, California. Pacific Press, 1976.

Miller, William. Apology and Defence. Boston, J. V. Himes, 1845.

Mitchell, David. Seventh-day Adventists: Faith in Action. New York, Vantage Press, 1958.

Neufeld, Don F., urednik. Seventh-day Adventist Encyclopedia, 2. sveska, 2. prerađeno izdanje. Commentary Reference Series. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1996.

Olsen, V. Norskov, urednik. The Advent Hope in Scripture and History. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1987.

Robinson, Dores E. The Story of Our Health Message. Nashville, Southern Pub. Assn., 1943.

Schwarz, Richard W. John Harvey Kellogg, M. D. Nashville, Southern Pub. Assn., 1970.

– . Light Bearers to the Remnant. Mountain View, California. Pacific Press, 1979.

Seventh-day Adventist Encyclopedia, Don Neufeld, urednik. 2. prerađeno izdanje. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1996.

Spalding, Arthur. Origin and History of Seventh-day Adventists, 4 sveska. Washington, D. C. Review and Herald, 1962. (Ova povijest Adventističke crkve obuhvaća razdoblje od 1843. do 1947.)

Spicer, William A. Our Story of Missions. Mountain View, California. Pacific Press, 1921.

Strand, Kenneth A., urednik. The Sabbath in Scripture and History. Washington, D. C. Review and Herald, 1982.

Utt, Richard. A Century of Miracles. Mountain View, California. Pacific Press, 1963.

Vyhmeister, Werner K. Mision de la iglesia adventista. Brasilia, Seminario Adventista Latinoamericano de Teologia, 1980.

White, Arthur. Ellen G. White, 6 svezaka. Washington, D. C. Review and Herald, 1981–1986.

White, James. “The Work of the Lord.” Review and Herald, 6. svibnja 185

< Predgovor

Sadržaj

1. Poglavlje >