| < 12 Poglavlje | Sadržaj | 14. Poglavlje > |
Uvod
U Starom i u Novom zavjetu tjedni dan odmora
i posebnih bogoslužja bio je sedmi dan tjedna, nazvan "subota". Ova je
riječ primjenjivana i na dane godišnjih blagdana,
premda se najčešće upotrebljavala za sedmi dan
tjedna.
U post-novozavjetnoj kršćanskoj povijesti riječ "subota" počela se u nekim tradicijama na zapadu
primjenjivati na nedjelju, prvi dan tjedna, i još uvijek kod raznih
kršćana svetkovatelja nedjelje označava nedjelju.* U ovom članku, riječ "subota", se uvijek odnosi na sedmi dan u
tjednu.
Hebrejski korijen iz kojega je "subota"
izvedena je šbt, čije ne primarno značenje "prestati" ili "odustati" od ranije
aktivnosti. Imenični oblik je šabbat, a glagol je
šabat. Suvremeni hrvatski prijevodi obično prevode imenicu kao "subota" (ponekad "dan
odmora"), a glagol kao "počivati" (ponekad "počinuti"). Premda su ovi prijevodi ispravni i
odgovarajući, koncept "prestanka" ukazuje na vezu s
nečim što je prethodilo, a ne na razlog za
umor.
Još jedna imenica, koja se u Izlasku i
Levitskom zakoniku odnosi na subotu, je šabbaton, također izvedena
iz šbt,
često je prevedena kao "sveti dan ". Šest od
jedanaest puta ona se pojavljuje u frazi šabbat šabbaton (Izl
31,15; 35,2; Lev 16,31; 23,3.32; 25,4). Pojava šabbat i šabbaton zajedno, ukazuje na intenzivnost.
U Novom zavjetu je riječ za "subotu" grčka sabbaton, ili njena, po svemu
sudeći, množina sabbata. Međutim, ova
posljednja je možda jednostavno transliteracija aramejske riječi šabbeta, koja je
naglašeno stanje imenice u jednini. Zbgo toga, kad se u Novom zavjetu javlja
izraz sabbata, kontekst nam pomaže odrediti da li se radi o jednini ili
množini.
Ponekad se sabbaton u Novom zavjetu
odnosi na cijeli tjedan. Na primjer u Luka 18,12 farizej se hvali kako posti
dvaput tou sabbatou (u sedmici). Isto tako u nizu tekstova je prvi dan
tjedna označen brojem "jedan" uz riječ sabbaton ili sabbata (Mt 28,1; Mk 16,2.9; Lk
24,1; Iv 20,1.19; Dj 20,7; 1 Kor 16,2), pri čemu se uporabom ženskog oblika broja jasno
podrazumijeva imenica "dan".
U Hebrejima 4,9 je izraz sabbatismos
ispravno preveden kao "subotni počinak". U ovom općem dijelu Poslanice Hebrejima (3,7–4,13), u
kome subota služi kao metafora duhovnog odmora, imenica katapausis
(počinak) javlja se osim puta, a glagol
katapauo tri puta.
2.
Subotnji tekstovi u Petoknjižju
B.
Povijesne knjige, Psalmi i Proroci
1. Tekstovi iz
jedanaestog i desetog stoljeća
2. Tekstovi iz
devetog stoljeća
4. Tekstovi iz
kraja sedmog i šestog stoljeća
5. Tekstovi iz
petog stoljeća: Nehemija
1.
Subota u neprijepornom okružju
2.
Događaji subotom koji su
doveli do raspre
3. Značenje Isusovih iscjeljivanja
subotom
B.
Djela, Poslanice i Otkrivenje
C.
Sažetak novozavjetnih pokazatelja
III.
Biblijska teologija subote
4.
Bog kao Davatelj dobrih darova i Održavatelj stvorenoga
B.
Subota u doktrini o ljudskom rodu
1. Subota i
čovjekova
"stvorenost"
2. Subota kao
sredstvo "izjednačenja"
3.
Subota i naša vrijednost za Boga
4. Subota i
zajedništvo, ljubav i sućut
C.
Subota i doktrina o spasenju
E. Subota i
doktrina o posljednjim događajima
A. Razdoblje
između oba zavjeta i rani
judaizam
1. Razdoblje
između oba
zavjeta
B.
Subota i nedjelja u prvoj crkvi
1.
Podrijetlo svetkovanja nedjelje
2. Subota i
nedjelja u drugom i trećem stoljeću
3. Subota i
nedjelja od četvrtog do šestog stoljeća
C.
Subota u srednjem vijeku i razdoblju Reformacije
D. Subota
među puritancima i
baptistima
1.
Puritansko nedjeljno subotarstvo
E.
Židovi i subota u naše vrijeme
F.
Subota u povijesti i praksi adventista sedmog dana
1. Počeci svetkovanja subote kod
adventista
2.
Adventističko svetkovanje
subote
B. Čovjekova potreba za
subotom
D. Kristova
načela svetkovanja
subote
E.
Svetkovanje subote i svetost
G.
Subota u posljednjoj krizi zemljine povijesti
L.
Daljnje zanimanje za subotu
Dodatak:
Sedmodnevni tjedan i julijansko-gregorijanski kalendar
B.
Julijansko-gregorijanski kalendar
U većini slučajeva šabbat, šabat i
šabbaton se odnose na sedmi dan tjedna, ali u različitim tekstovima u Petoknjižju nalazimo ovu
vrst subotnje terminologije primijenjene na neke godišnje blagdane i na sedmu
("subotnju") godinu. U nekim slučajevima ovi se izrazi u prenesenom smislu
koriste za "počivanje" zemlje.
Tri ulomka u Petoknjižju posebno povezuju
subotu sa stvaranjem: Postanak 2,1-3; Izlazak 20,11; 31,13-17. Niz drugih
ulomaka govori o počivanju sedmog dana u tjednu. U nastavku ove
rasprave analiziramo subotnje tekstove redom kojim se pojavljuju u Petoknjižju.
(Vidi Stvaranje, I. A. 14.)
2. Subotnji tekstovi u
Petoknjižju
a. Postanak 2,1.3. Nakon opisa aktivnosti iz dana u dan prvih
šest dana tjedna stvaranja, Postanak 2,1 daje sažetu izjavu o tome da je
stvaranje dovršeno. U Postanku 2,2.3 čitamo: "I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo
koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje
učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti,
jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini."
Nekoliko elemenata u ovom ulomku zaslužuje
posebnu pažnju: 1. Premda se ovdje ne pojavljuje imenica šabbat, u oba
slučaja se javlja glagol šabat koji kaže
da je Bog počinuo od svog djela stvaranja. 2. Sedmi dan
tjedna je posebno istaknut; spomenut je pet puta, od toga triput kao "sedmi
dan", a dvaput kao zamjenica. 3. Tvrdnja ima čijastički oblik, odnosno oblik izvrnutog
paralelizma.
A. Bog dovrši svoje djelo (r.
2)
B. I počinu u sedmi dan od svega djela koje
učini (r. 2)
C. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti (r.
3).
B1 jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini
A1 prigodom stvaranja (r. 3; samo
u engleskom).
Uvodne izjave u ovom čijazmu (A i B) ukazuju na Božje
stvaralačko djelo i Njegovo počivanje sedmog dana. Iste dvije misli prisutne
su i na kraju čijazma, obrnutim redom (B1 i
A1). Tako u središtu čijazma (C) ostaje spominjanje Božjeg
blagoslova i svetkovanje sedmog dana. U čijazmu ovog oblika, A-B-C-
B1-A', središnji predmet normalno predstavlja glavnu svrhu
teksta. Zbog toga je u Postanku 2,2.3 glavna misao izjava: " blagoslovi Bog
sedmi dan i posveti".
Hebrejska riječ upotrijebljena za Božji blagoslov nad sedmim
danom je barak, ista ona koja je upotrijebljena za Božji blagoslov nad
životinjama i ljudima (Post 1,22.28). Ovaj božanski blagoslov nije
statičan, već nastavlja imati posebno značenje od vremena prve objave. Osnovno
značenje hebrejskog izraza "posveti" (od
qadaš, "biti svet") je "odvojiti" ili "staviti na stranu" nešto što
pokazuje ispunjenje božanskog cilja i/ili zapovijedi. Stoga tvrdnja da je Bog
"posvetio" sedmi dan ne samo što taj dan čini drukčijim od ostalih šest, nego ističe i ideju nastavljanja posebnog
značenja tog dana za ljudska bića stvorena po Bogu. Nešto što je "odvojeno"
mora biti više od jednostavne uspomene na prošlost; to mora imati trajno
značenje. Ova svetost subote ponovljena je u
različitim kasnijim tekstovima Petoknjižja (na pr.
Izl 16,23; usp. 31,14.16; 35,2), a temeljni jezik čitave izjave u Postanku 2,2.3 ponovno se
pojavljuje u zapovijedi o suboti u Izlasku 20,8-11.
b. Izlazak 5,5. U ovom tekstu nalazimo subotnju
terminologiju u faraonovoj izjavi: "Sad kad se svjetina tako umnožila… vi biste
ih od posla odvratili?" Ova posljednja fraza u izvorniku glasi: "Vi biste
učinili da počivaju (šabat) od svojih tereta!"
Premda ovdje nije spomenut sedmi dan tjedna, sam kontekst pokazuje da je ovaj
počinak imao vjersko značenje.
c. Izlazak 16. U ovom poglavlju nalazimo prvi put u Starom
zavjetu upotrijebljenu hebrejsku imenicu šabbat (r. 23). Ustvari, u ovom
ulomku ova je imenica upotrijebljena četiri puta (rr. 23.25.26.29). Ovaj
događaj opisuje davanje
mane sinovima Izraelovim u pustinji Sin dva tjedna prije njihova dolaska na goru
Sinaj. Prema Izlasku 16,5 Izraelci su šestog dana trebali skupljati i nakupiti
"dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan". Kasnije u poglavlju
rečeno im je da sedmog dana mane
neće biti (rr. 15.16) i premda se mana skupljena
svakog dana preko noći pokvarila, ova skupljena šestog dana se ne
će pokvariti (rr. 19-24). Sedmog dana neki su
izišli da skupljaju manu, ali je nisu našli (r. 27). Božji odgovor je glasio:
"Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim
zapovijedima i mojim zakonima? Pogledajte! Zato što vam je Jahve dao subotu,
daje vam hrane šestoga dana za dva dana. Neka svatko stoji gdje jest; neka nitko
u sedmi dan ne izlazi iz svoga stana." (rr. 28.29) Upotrijebljene
riječi jasno pokazuju da Izraelcima subota nije
bila nepoznata.
d. Izlazak 20,8-11. Izlazak 20 sadrži Deset zapovijedi koje je
Bog dao Mojsiju na gori Sinaju. U ovom Zakonu četvrta zapovijed određuje da treba raditi
šest dana, a sedmi dan svetkovati kao dan odmora. Osnova za ovu naredbu je što
je i Bog "šest dana stvarao nebo, zemlju i mora i sve što je u njima, a sedmoga
je dana počinuo. Stoga je Jahve
blagoslovio i posvetio dan subotni." (r. 11)
Ovdje uzete riječi sažetak su sadržaja Postanka 2,2.3 i ne
ostavljaju sumnje da Izlazak 20,11 ukazuje na subotu stvaranja. Također je
značajno što se subota javlja u
okviru Deset zapovijedi, koje su opet bile središte Božjeg saveza. Da je ovaj
zakon deset zapovijedi bio poseban, a ostali su zakoni iz Petoknjižja bili
dodatak ili komentar, jasno je iz izjave u Ponovljenom zakonu 5,22 da Bog ovim
Desetorim zapovijedima "ništa nije dodavao", odnosno da je Dekalog bio posebna,
zasebna cjelina.
Osim toga, zavjetna osnova koja je istaknuta
u Izlasku 20 o vršenju Deset zapovijedi, uključujući subotnju zapovijed, spasiteljska je
povijest, ili bolje rečeno, smo božansko otkupljenje. Sinovi
Izraelovi ušli su u zavjetni odnos s Jahvom (vidi Izl 19). Zatim Bog u preambuli
i povijesnom prologu Dekaloga ističe primarni element u otkupljenju koje su
Izraelci doživjeli: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje
egipatske, iz kuće ropstva." (Izl 20,2) Izraelci su bili
oslobođeni od ropstva i ova
ranija Jahvina dobrota predstavljala je temelj za odnos Saveza u kojem su
Izraelci, za uzvrat, trebali biti poslušni Božjim zapovijedima.
S vremenom su subota i ideja o Božjem savezu
zapravo postali sinonimi (usp. Izl 31,16). Više od bilo kojeg od devet propisa
Dekaloga, subota je osigurala vidljivu razliku koja je Božji narod odvojila od
svih koji nisu služili Jahvi. Tako je ona na vrlo stvaran način utjelovila pravo značenje zavjetnog odnosa s Bogom, jer je
prepoznala Izrael kao narod u zajednici s njihovim Stvoriteljem i Otkupiteljem.
Što više, subotnja zapovijed je jedina u
Dekalogu koja ima tri određene oznake otiska
pečata: ime,
službu i područje pojedinca ili entiteta čiju vlast pečat predstavlja. Zato se subota može smatrati
pečatom Dekaloga. (Vidi i raspravu o suboti kao
"znaku" u vezi s Izlaskom 31,13-17 i Ezekielom 20,12.20.) Subotnja je zapovijed
posebna ne samo zbog toga što sadrži tri bitna čimbenika pečata, već i što se služi jedinstvenim uvodom,
riječima "Sjeti se". Ove riječi mogu ukazivati na više koncepata: sjetiti
se subote kao već stoljećima poštovane institucije; sjetiti se jer
postoji opasnost od zaboravljanja; i sjetiti se gledajući unaprijed, zato što je subota toliko
središnja za doživljavanje iskustva sa Savezom. Koje god nijanse ovaj izraz imao
u kontekstu izvorne izjave na Sinaju, jedno je jasno: riječi "sjeti se" predstavljaju naglašavanje u
uvodu i pozivaju na obraćanje posebne pozornosti na subotnju
zapovijed.
e. Izlazak 23,12. Nakon spominjanja "subotnje godine" u
Izlasku 23,10.11., za sedmi dan tjedna objavljena je sljedeća uputa: "Šest dana obavljaj svoj posao, ali
sedmoga dana od posala odustani, da ti otpočine vo i magarac i da odahne sin tvoje
sluškinje i pridošlica." (r. 12) Za "počinak" koji je Izraelcima zapovijeđen u Savezu s
Bogom, uzet je glagol šabat , dok je za tovarne životinje vrsta odmora
jednostavno uzet nuah, a za " sin[a] tvoje sluškinje" i za "pridošlicu"
nifalni imperfekt nafaš, "osvježiti". Ova hebrejska riječ ne mora ukazivati oporavak od umora, premda
i to može u nju biti uključeno; zapravo ona ukazuje na poboljšanje
kvalitete života ili na zadovoljstvo odmora od dobro obavljenog rada. Prema
tome, subota treba biti značajno duhovno iskustvo i za izraelske sluge i
pridošlice.
f. Izlazak 31,13-17. U ovom ulomku nalazimo izjavu
sličnu onima u Postanku 2,2.3 i Izlasku 10,11,
ali s više dodatnih elemenata. 1. Svetkovanje Božje subote je znak, ne samo
stvaranja (r. 17), već i posvećivanja Njegovog naroda (r. 13). 2. Zavjetni
odnos, ranije istaknut u kontekstu Dekaloga (pogl. 19 i 20), sada je izrijekom
primijenjen na subotu i nazvan "vječni savez" (r. 16). 3. Za oskrvnuće subote predviđena je smrtna kazna
(rr. 14.15). 4. Po prvi put su upotrijebljeni irzazi naglašavanja
šabbat
šabbaton "dan posvemašnjeg
odmora" (r. 15). 5. Pozivajući se na stvaranje subote, izjava ne spominje
samo Božji počinak kao u Postanku 2,2.3 i Izlasku 20,11.,
već dodaje da je Bog "odahnuo" (r. 17),
očito ne u smislu oporavljanja od umora,
već ugodnog opuštanja nakon završetka svog
savršenog djela stvaranja.
Zamijetimo uporabu riječi "znak" u retku 13. Znak je nešto što
nadilazi sebe u otkrivanju dublje stvarnosti. S obzirom na subotu, ta je
stvarnost bila dvostruka: subota predstavlja trajnu potvrdu Božjeg
posvećenja Njegovog naroda (r. 13) i služi kao
stalni podsjetnik Božjeg stvaralaštva (r. 17). U oba vida svetkovanje subote
jest ono što znaku daje djelotvornost (rr. 13.16).
g. Izlazak 34,21. Ovaj tekst glasi: "Šest dana radi, a sedmoga
od poslova odustani, sve ako je u doba oranja ili u vrijeme žetve." Ovdje ne
nalazimo imenicu "subota", ali je izričito naglašen sedmi dan, a glagol za
"počinak" je šabat. To što se u
zemljoradničkom društvu vjerno trebala svetkovati subota
za vrijeme najvažnijih sezonskih poslova, "u doba oranja" i "u vrijeme žetve",
naglašava veliku svetost kojom je Bog obilježio ovaj dan.
h. Izlazak 35,2.3. U ovom tekstu je izraz šabbat
šabbaton uzet u zapovijedi kojom je naloženo da se sedmi dan svetkuje kao
"dan potpunog počinka u čast Jahvi". Još jednom je proglašena smrtna
kazna za prekršaj, uz dodatnu primjedbu: "U subotni dan ni vatre ne ložite po
svojim stanovima." Ovdje se očito govori o nepotrebnom subotnjem poslu za
Izraelce.
i. Levitski zakonik. Premda u ovoj knjizi nalazimo učestalije spominjanje izraza šabbat
i
šabbaton nego u drugim knjigama Petoknjižja, srazmjerno se malo njih
odnosi posebno na tjednu subotu. Tekstovi u kojima je to slučaj jesu 19,3.30; 23,3.38; 24,8 i
26,2.
U 19,3.30 i 26,2 nalazimo jednostavnu
zapovijed: "Držite moje subote!" U prvom slučaju ova se zapovijed javlja nakon naloga o
poštovanju roditelja, a u posljednja dva slučaja prethodi rečenici: "Štujte moje Svetište! Ja sam Jahve."
U Levitskom zakoniku 23,3 ukratko stoji: "Šest dana neka se posao obavlja, a
sedmi je dan subota – dan potpunog odmora [šabbat šabbaton], dan svetog
zbora, kad se ne smije raditi nikakva posla. Gdje god boravite, subota
[šabbat] je Jahvina." Ovo pokazuje da subota nije trebala biti samo
"potpuni odmor", već i "sveti zbor". Preostali dio Levitskog
zakonika 23 posvećen je u prvom redu godišnjim blagdanima, koji
su objavljeni "povrh Jahvinih subota" (r. 38). Levitski zakonik 24,5-8
određuje da Aron svakog
tjedna u subotu treba zamijeniti kruhove u Svetištu.
U Levitskom zakoniku 16,31 godišnji Dan
pomirenja označen je kao šabbat
šabbaton. Ovaj dan i
različiti drugi godišnji blagdani u 23. poglavlju
označeni su kao "subote" ili "dani potpunog
počinka". Za četiri od njih upotrijebljena subotnja
terminologija je šabbaton ili šabbat šabbaton: prvi dan sedmog
mjeseca (glasanje truba), deseti dan sedmog mjeseca (Dan pomirenja) i prvi i
osmi dan Blagdana sjenic (23,14.15.27-32.34.36). Prvi i sedmi dan Blagdana
beskvasnih kruhova i Dan pedesetnice vjerojatno su isto smatrali subotama,
premda je esenska i betuzijanska tradicija kasnijeg judaizma protumačila tekst o "suboti" u redcima 11.15.16 kao
tjedne subote sedmog dana. Tijekom svih ovih godišnjih blagdana, osim za Dan
pomirenja, nikakvog se "težačkog posla" nije smjelo obavljati, no za ovaj
dan važila je još stroža zabrana: "Nemojte raditi nikakvog posla." (r.
28)
U Levitskom zakoniku 25,2-6 ponovno je
rabljen subotnji rječnik, ali se ovdje odnosi na "subotnju
godinu". U Levitskom zakoniku 26 nekoliko tekstova o "subotama" (r. 34 [dvaput].
35.43) su metafore, jer označavaju buduće vrijeme kad će zavjetni narod Izrael, ako bude neposlušan,
biti odveden u ropstvo pa će zemlja namiriti svoje "subote". Osim
imenice u množini, upotrijebljen je i glagol šabat koji pokazuje da
će zemlja imati "počinak" (rr. 34.35).
j. Knjiga Brojeva. Brojevi u dva ulomka govore o tjednoj
suboti. U 15,32-36 nalazimo izvještaj o čovjeku koji je u subotu skupljao drva i bio
kažnjen smrću za ono što je očito bio flagrantni prekršaj subotnjih
propisa. U 28,9.10 nalazimo propis da se subotom na žrtvu paljenicu trebalo
prinijeti dva jednogodišnja janjeta, uz redovnu žrtvu
paljenicu.
k. Ponovljeni zakon 5,12-15. Posljednji tekst koji u Petoknjižju spominje
subotu nalazimo u Ponovljenom zakonu 5,12-15. Ovdje Mojsije ponavlja subotnju
zapovijed riječima vrlo sličnim onima u Izlasku 20,8-11., osim jedne
važne činjenice: umjesto da o suboti govori u okviru
stvaranja, razlog za svetkovanje subote je Božje izbavljenje Izraelaca iz
egipatskog ropstva. "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te
odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je
zapovijedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni." (r.
15)
Neki komentatori uzimaju ovu tvrdnju kao
dokaz da je subota bila relativno nova institucija, koju je Izrael prihvatio na
osnovi izlaska iz Egipta, a da uopće nije bila povezana sa subotom stvaranja.
Takav je zaključak neopravdan iz više razloga: 1.
Rječnik upotrijebljen u retku 15 pokazuje da je
ovaj redak Mojsijevo vlastito izlaganje Dekaloga. 2. Ponovljeni zakon je sam po
sebi nabrajanje onoga što je Izrael doživio u pustinji, i u tom kontekstu
predstavlja posebno prikladno spominjanje izbavljenje iz egipatskog ropstva. 3.
Spominjanje činjenice da je Izrael izbavljen od egipatskog
ropstva ni u kom slučaju ne niječe činjenicu da je Izrael bio i te kako svjestan
subote kao uspomene na stvaranje, što je vidljivo iz Izlaska 20,11 i 31,17. 4.
Motiv izbavljenja iz Egipta u vezi s Dekalogom u Ponovljenom zakonu 5 nije nov,
jer se već pojavio u vezi s davanjem Dekaloga u Izlasku
20 (vidi I. A. 2. d).
Jahvino izbavljanje Izraela iz egipatskog
ropstva bio je otkupiteljski čin, dokaz Njegove ranije dobrote i osnova za
sklapanje saveza između sebe i svog naroda.
Preambula i povijesni prolog u Izlasku 20,1.2 ponovljen je u Ponovljenom zakonu
5,6: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz
kuće ropstva." U onovremenim
drevnim političkim savezima istog oblika, odnos vrhovnog
vladara prema vazalnom vladaru (i/ili pretku), bio je osnova za pokornost vazala
vrhovnom vladaru. Tako je i Jahvina ranija dobrota prema Izraelcima bila osnova
za njihovo prihvaćanje Boga, kako je to izraženo u Deset
zapovijedi. Stoga nas ne treba iznenaditi što je Mojsije kao osnovu za zapovijed
o svetkovanju subote uzeo činjenicu da je Jahve izveo Izraelce iz Egipta
"rukom jakom i ispruženom mišicom" (Pnz 5,15). Međutim, i posebno
spominjanje ovoga dolazi kao normalan tijek Mojsijevih misli, jer nakon što je
ponovio dio subotnje zapovijedi u vezi sa zahtjevom da se došljacima i slugama
dopusti počinak (r. 14), on
odmah nadovezuje: "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj." (r. 15)
Ovim ponavljanjem Dekaloga Mojsije objavljuje
prirodu Dekaloga kao zasebne i savršene cjeline. U Ponovljenom zakonu 5,22
Mojsije tvrdi kako Bog, nakon izgovaranja Deset zapovijedi, "ništa nije
dodavao". Osim toga, položaj Dekaloga kao jedinstvenog apodiktičkog zakona
(proširene izjave načela, univerzalnog karaktera) u Petoknjižju
također ga prikazuje
jedinstvenog, posebno ako ga uspoređujemo s mnoštvom uputa koje
tumače zakon u Petoknjižju. Bog
je odlučio subotu učiniti integralnim dijelom "moralnog zakona";
time je naglasio i sačuvao njegov moralni značaj. Svaki čovjek koji je odvaja od ostalih devet
zapovijedi ili tvrdi da je "obredna", drsko se protivi onome što je objavio sam
Bog.
U starozavjetnoj povijesti Izraela, osim
onoga što je objavljeno u Petoknjižju, subota je srazmjerno manje spominjana
nego u Mojsijevim knjigama. Međutim, dokazi da je
Izrael i dalje svetkovao sedmi dan tjedna jasni su i suvremeni stručnjaci za Stari zavjet ih ozbiljno ne
niječu. U nastavku slijedimo u osnovi kronološko
prikazivanje ovih biblijskih podataka.
1. Tekstovi iz jedanaestog i
desetog stoljeća
Najstarije tekstove o svetkovanju subote
poslije Petoknjižja nalazimo u Prvoj i Drugoj knjizi Ljetopisa. Prorok Samuel i
David postavili su razne ljude "u službu zbog njihove vjernosti" (1 Ljet 9,22).
Među njima je bilo nekih
Kehatovaca koji su bili "odgovorni za kruhove što se postavljaju svake subote"
(r. 32). I kad je ostario "i nauživši se dan", David je skupio "sve izraelske
knezove, svećenike i levite" (23,1.2) i podijelio im razne
dužnosti u hramu (23,1–28,21). S tim u vezi spomenute su žrtve paljenice
Gospodinu "subotom, za mlađaka i na blagdane"
(r. 31). Iste je dane spomenuo i Salomon u svom pismu tirskomu kralju Hiramu, u
kojem je tražio pomoć u
izgradnji Hrama (2 Ljet 2,3). Nakon što je sagrađen i
posvećen, Salomon je prinio na
žrtvu što je bilo zapovijeđeno u te iste dane
(8,13). To su dokazi o kontinuitetu liturgije sukladno propisima u Petoknjižju,
koji su razlikovali ove tri kategorije "svetog zbora" od običnih dana.
2. Tekstovi iz devetog
stoljeća
U Drugoj o kraljevima nalazimo dva teksta o
suboti iz devetog stoljeća. Prvi
(2 Kr 4,18-37) izvještava kako je, nakon iznenadne smrti sina šunamske
obitelji, majka od muža zatražila da joj da jednog momka i magaricu kako bi
mogla otići proroku Elizeju. Ne znajući da im je sin mrtav, otac pita: "Zašto da
danas pođeš k njemu? Nije ni
mlađak, niti je subota." (r. 23) Ovo spominjanje obveze prema suboti predstavlja
dokaz u prilog religiozne naravi tog dana. Bilo je očito da su ovaj dan smatrali posebno
prikladnim za posjet Božjim prorocima.
Drugi tekst, u Drugoj o Kraljevima 11,4-20
(usp. 2 Ljet 23,1-11), izvještava o državnom udaru što ga je izveo Jojada,
veliki svećenik, kad je zbacio Ataliju i na prijestolje
postavio sedmogodišnjeg Joaša. Bilo je to u subotu, u vrijeme izmjene hramske
straže. To je bilo prikladno vrijeme, jer je imao na raspolaganju dvostruki broj
stražara prisutnih za državni udar. Što više, sam državni udar imao je duhovne
dimenzije, pošto je predstavljao odbacivanje Baala kojega je promicala Atalija,
kćerka Ahaba i Izebele, pa je prema vjerskom
obredu posvećenja novi kralj po običaju stajao kod stupa pri ulazu u hram (r. 14;
ispravno u DK).
a. Povijesna literatura. Najstariji tekst o suboti iz osmog
stoljeća u starozavjetnoj povijesnoj literaturi je
bilješka u Drugoj o kraljevima 16,18 o tome kako je kralj Ahaz "uklonio iz
Jahvina Doma Subotni hodnik koji bijahu sagradili". Ovo je, uz čin oskvrnjenja samog Hrama (usp. r. 17),
učinio "pred asirskim… kraljem" (r. 18) i prema
tome bilo je dio Ahazova otpada pod asirskim utjecajem. U 2. Ljetopisi 31,3.,
vezano uz Ezekijinu veliku reformu, kralj je odredio doprinos od svoga imanja
"za paljenice što se prinose subotom, za mlađaka i na
blagdane".
b. Ukori prorok Amosa, Hošee i Izaije.
Tri od najstarijih
proročkih spisa – Amosa, Hošee i Izaije – umjesno
spominju subotu. U svom karanju onih koji u Sjevernom kraljevstvu čine zlo, Amos ih citira kako pitaju kad
će završiti subota "da tržimo pšenicu,
smanjujuć efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama" (Amos
8,5). Optužujući Izrael i Hošea citira Gospodina koji kaže:
"Učinit ću kraj svim njenim veseljima, svetkovinama,
mlađacima, subotama, i
svim blagdanima njezinim." (Hošea 2,13; r. 11 u prijevodima ŠA i DK) U
sveobuhvatnom jadikovanju zbog Judine formalističke religije, Izaija na sličan način objavljuje: "Prestanite mi nositi ništavne
prinose, kd mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive
– ne podnosim zborovanja i opačine." (Iz 1,13)
Tako Amos, Hošea i Izaija dokazuju da je
svetkovanje subote smatrano normativom za Božji narod u Izraelu i u Judi. Narod
je, međutim, u objema
kraljevstvima ravnodušno vršio religiozne obveze, među ostalima i čisto formalističko svetkovanje subote.
c. Pozitivni tekstovi u
Izaiji. Izaija pruža
nekoliko predivnih rasprava o pravom svetkovanju subote. Prva od njih, u Izaiji
56,2-8., ima oblik proširenog blaženstva. U njoj se izriče blagoslov nad onim "koji poštuje subotu da
je ne oskvrni i koji ruke svoje čuva od svakoga zla djela" (r. 2). Zatim se
sućutno obraća tuđincima i eunusima
(rr. 3-7). Eunusima koji svetkuju Božje subote i drže Njegov savez
podići će "spomenik i ime, bolje nego sinovima i
kćerima" (r. 5), a tuđince koji pristanu
"uz Jahvu" i svetkuju subotu, razveselit će u Božjem Domu molitve (rr. 6.7). U Izaiji
58,13.14 je subota spomenuta u ulomku koji kazuje što se podrazumijeva pod
pravim postom. Specifična izjava o suboti
glasi:
"Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u
sveti dan ne obavljaš poslove, nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja –
tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat
ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer
Jahvina su usta govorila."
Ovdje je subota prikazana kao dan koji Božji
narod treba svetkovati. Trebaju se ustezati da tog dana ne čine ono što je za njihovo zadovoljstvo. A Bog
zauzvrat obećava da će ih obasuti bogatim duhovnim i zemaljskim
blagoslovima. Izrazi "moj sveti dan" i "sveti dan Gospodnji" (u ostalim
prijevodima, osim u KS) paralele su izrazu "subote moje" u Izaiji 56,4 (nije
samo u KS).
Izaijin posljednji tekst o suboti nalazimo u
66,22.23. Ovdje je iznesena potvrda za budućnost: "Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju
ću stvoriti, trajati preda mnom –
riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati. Od
mlađaka do mlađaka, od
subote do subote, dolazit će svi
ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve."
4. Tekstovi iz kraja sedmog i
šestog stoljeća
a. Jeremija. Prorok Jermija, koji je u proročkoj službi djelovao oko četiri desetljeća (oko 626. do 586. pr. Kr.), podsjetio je
Judine kraljeve i narod da subotom ne unose tereta u Jeruzalem, niti bremena iz
kuće i da nikakva posla ne rade tog dana kako je
to Bog zapovijedio njihovim precima (Jr 17,21.22). Za poslušnost je
obećao slavu i dug život Jeruzalemu, a za
neposlušnost zaprijetio je neugasivim ognjem koji će progutati dvore jeruzalemske (rr.
24-27).
Jeruzalem je zbilja bio razoren. U tri vojna
pohoda Nabukodonozor je pokorio Judu, deportirao njegovo stanovništvo i razorio
hram. U takvoj situaciji nalazimo još jedan jasan Jeremijin tekst o suboti:
"Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svom prezre kralja
i svećenika." (Tuž 2,6)
b. Ezekiel. Prognan u Babilon, Ezekiel višeput ukazuje
na kršenje subote u ulomcima u kojima spominje i druge vidove otpada. U Ezekielu
20,12-24 prorok snažnim riječima ukazuje na svrhu i posljedice pravog
svetkovanja subote: "I dadoh im svoje uredbe i objavih svoje zakone, koje svatko
mora vršiti da bi živio; dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i
njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem" (rr. 12.13) i: "Svetkujte moje subote,
neka one budu znak između mene i vas, kako bi
se znalo da sam ja Jahve, Bog vaš" (r. 20). Ove dvije izjave nalazimo u okviru
teksta u kojem ponavlja doživljaje Izraela u pustinji u vrijeme izlaska iz
Egipta; tako predstavljaju očitu
vezu sa Izlaskom 31,3-17 gdje se o suboti govori kao "znaku" Božjeg
posvećenja Njegovog naroda i Njegovog stvaralaštva.
One također ponavljaju osnovno
isticanje subote kao svetog dana u Petoknjižju (Izl 20,8-11; Lev 23,3) i Izraela
kao svetog naroda (Izl 19,6; Lev 19,2).
Osim što je potvrdio značenje subote kao "znaka" (Izl 31,13-17; vidi
I. A. 2. f), Ezekiel je dodao još nešto: spoznaju da Gospodin
posvećuje svoj narod (20,12) i da im je Jahve Bog
(r. 20). Spoznaja o tome svakako podrazumijeva i intelektualnu svijest, ali u
tom izrazu se krije i mnogo bogatije značenje: on obuhvaća i potvrđuje prisnu osobnu zajednicu. Za drevne Hebreje "znati" ili "poznati" u
prvom redu je označavalo odnos. Zato Ezekiel 20,12.20
ističe – zapravo uči i zapovijeda – duboki, iskreni i trajni
duhovni susret Boga i Njegovog naroda, koji ih povezuje s Njim u najprisniju
moguću zajednicu.
Nekoliko drugih tekstova o suboti nalazimo u
dijelu o Ezekielovom "idealnom hramu" u poglavljima 40-48. Ovdje
"svećenici leviti, potomci Sadokovi" (Ez 44,15)
"neka svetkuju moje [Božje] subote" (r. 24). Knez je "dužan davati žrtve
paljenice, prinosnice i ljevanice za svetkovine i za mlađake, za subote i
blagdane" (45,17). Na kraju neka subotom i na mlađake "vrata… koja gledaju na
istok" – inače vrata "zatvorena
šest radnih dana" – budu otvorena za bogoslužje i odgovarajuće liturgijske aktivnosti
(46,1-3).
5. Tekstovi iz petog
stoljeća: Nehemija
Nehemija, židovski vođa nakon povratka iz
Babilona, triput spominje subotu. Prvi put to čini u pokajničkoj molitvi u kojoj potvrđuje da je Bog dao
Izraelu "pravedne naredbe, čvrste zakone, zapovijedi izvrsne i uredbe", i
da im je "objavio svoju svetu subotu" kao i "naredbe i Zakon" Mojsijev (Neh
9,13.14). Ovaj zapis predstavlja priznanje da se još u petom stoljeću razlikovalo između zapovijedi što ih
je Bog izravno dao, i uredaba koje je Bog dao preko Mojsija. Ova se razlika u
kasnijem judaizmu
izgubila.
Dva druga teksta povezana su sa reformom
subote. Narod je obećao da subotom i drugim blagdanima ne
će trgovati s "narodima zemlje" (10,31-33).
Kad je Nehemija kasnije vidio da se ratarski proizvodi pripremaju i njima
subotom trguje (13,15.16), naredio je da se gradska vrata u Jeruzalemu, "kad se
mrak spusti… zatvore" i "ne otvaraju do iza subote" (r. 19).
Novi zavjet pruža važne informacije o
teologiji subote i svetkovanju subote. Posebice Isusovo učenje i život otkrivaju osnove koje trebaju
rukovoditi Njegove sljedbenike u pitanjima vezanim uz subotu. U ovom dijelu
razmatramo važnije slučajeve, kad je Isus primjerom,
riječju i čudom liječenja naučavao suštinu pravog svetkovanja subote. Pri
ocjenjivanju Isusovih sukoba sa Židovima po pitanju subote, u kojima je
čak bio optuživan za kršenje subote, moramo
biti svjesni onoga što je na kocki: pitanje o važenju "usmenog zakona". Do
rasprava o suboti nije došli po pitanju onoga što je zabranjivao Stari zavjet,
već u vezi sa tradicijama koje su nastale
tijekom razdoblja između oba zavjeta (vidi
V. A. 2).
Temeljno načelo koje je Isus objavio bilo je da nije
došao ukinuti Zakon i Proroke, već da ih ispuni (Mt 5,17.18). Ovo je
načelo prikazano Njegovim odnosom prema suboti i
drugim propisima Dekaloga, kao što je poštovanje roditelja i izbjegavanje
ubojstva (rr. 21.22; 15,3-6). On je svojim stavom uzvisivao božanski Zakon, ali
je zbog toga dolazio u sukob sa židovskim dodacima i tumačenjima tog Zakona. Njegove subotnje
aktivnosti i poučavanje, prikazani u četirima Evanđeljima, otkrivaju
ponovno usvajanje izvorne svrhe subote vraćanjem njezinog cjelovitog, dubokog duhovnog
značenja.
Neki tekstovi, koji u četirima Evanđeljima spominju
subotu, nisu uključeni u
Kristovu raspravu sa književnicima i farizejima, dok drugi pokazuju da se radilo
o polemičkoj situaciji tijekom događaja ili
poslije njega.
1. Subota u neprijepornom
okružju
a. Isusovo pohađanje sinagoge.
Isus je subotom odlazio u
sinagogu (Mk 1,21; 6,2; Lk 4,16.31; 13,10). Prema Luki 4,16 imao je
"običaj" subotom ići u sinagogu. Time je pokazao pozitivno
stajalište prema suboti kao vremenu "svetog zbora" (Lev
23,3).
b. Savjet vezan u subotu u Mateju
24,20. Jedna Isusova tvrdnja
u Njegovoj eshatološkoj raspravi zapisanoj u Mateju 24 pokazuje istu vrst
pozitivnog naglašavanja subote. Proričući vrijeme kad će rimska vojska osvojiti Jeruzalem, Isus je
savjetovao svojim učenicima: "Molite da vaš bijeg ne bude zimi
ili u subotu." (r. 20) Teškoće koje donosi zima razumljive su, ali zašto
je spomenuo subotu? Ponekad se kaže da bi bijeg subotom bilo teško izvesti zbog
miješanja Židova; međutim, ako su Židovi
bili zaokupljeni borbom, subota bi bila prikladno vrijeme za napuštanje grada.
Nije uvjerljiva ni ideja da bi "subotnji dan hoda" predstavljao prepreku, jer
način svetkovanja subote
prikazan u Evanđeljima podrazumijeva
da su kršćani izbacili ovaj
izvanbiblijski dodatak (osim toga, rabinska literatura dopuštala je bijeg da bi
se spasio život). Ovaj tekst jednostavno pokazuje da su se učenici trebali moliti da ne moraju bježati
subotom ne bi li tako izbjegli situaciju u kojoj bi im bilo onemogućeno normalno svetkovanje subote i a što bi
umanjilo osjećaj svetosti subote.
c. Svetkovanje subote dok je Isus boravio u
grobu. Luka 23,54-56
pokazuje primjer svetkovanja subote u dan koji je Isus proveo u grobu. Žene su
vidjele gdje je bilo položeno Njegovo tijelo, zatim "pripremiše miomiris i
pomast", a u "subotu se nisu micale prema propisu (Zakona)". Čekale su do rano "u prvi dan sedmice" da odu
do groba i pomažu tijelu, ali su ga našle praznog (Lk 24,1-3). "Propis" koji su
poštovali bio je očito subotnja zapovijed Dekaloga. Svetkovanjem
subote u vrijeme Isusove smrti pokazale su da su slijedile Njegov primjer
svetkovanja subote. Ovo također potkopava teoriju
prema kojoj je Isus imao negativno stajalište prema suboti, koje je, navodno,
pružilo temelj kasnijem odbacivanju subote.
d. Najranija zapisana
ozdravljenja. Najraniji
zapisani primjeri Isusovog liječenja subotom čini se nisu izazvali nikakvu raspravu. Marko
i Luka opisuju izlječenje opsjednutoga koji je prekinuo subotno
bogoslužje u sinagogi u Kafarnaumu (Mk 1,21-28; Lk 4,31-37). Kasnije,
očito iste subote, Isus je izliječio Petrovu punicu od jake groznice (Mt
8,14.15; Mk 1,29-31; Lk 4,38.39). Nakon zalaska sunca uslijedilo je više drugih
izlječenja (Mt 8,16; Mk 1,32-34; Lk
4,40).
2. Događaji subotom
koji su doveli do raspre
a. Trganje klasja subotom. Prvi sukob oko subote što su ga zapisala
trojice sinoptičara nastao je oko pitanja je li dozvoljeno da
Isusovi učenici trgaju klasje subotom (Mt 12,1-8; Mk
2,23-28; Lk 6,1-5). Učenici su "trgali klasje te ga trli rukama i
jeli" (Lk 6,1). Premda je Stari zavjet dopuštao onima koji prolaze kroz njivu da
se posluže pšenicom i utaže glad,
farizeji su prigovorili Isusu.
Prema usmenom zakonu (kasnije kodificiranom u
Mišni i Talmudima), Isusove su učenike okrivili za dvije glavne vrste rada
koji je subotom bio zabranjen: žetve i vršidbe (vidi V. A. 2). Isus ih je branio
obraćanjem pozornosti na slučaj kad je David jeo postavljene kruhove jer
je bio gladan, a spomenuo je i činjenicu da su svećenici u Hramu vršili dodatni rad subotom, a
nisu zato bili krivi (Mt 12,3-5). Tako ni Njegovi učenici nisu bili krivi. Zatim je dodao: "A ja
vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!" (r. 6) i objavio da je subota
bila načinjena radi čovjeka, a ne obrnuto (Mk 2,27). Sva trojica
sinoptika zaključju snažnom Isusovom tvrdnjom da je "Sin
Čovječji uistinu gospodar subote" (Mt 12.8; Mk
2,28; Lk 6,5; vidi Stvaranje II. C).
b. Liječenje subotom kod sinoptika. U Mateju 12,9-13; Marku 3,1-5 i Luki 6,6-10
nalazimo izvještaj o liječenju čovjeka s uzetom rukom. Propisi, kasnije
kodificirani u Mišni, dopuštali su subotom liječiti bolesnu ili povrijeđenu osobu, ali samo
kad je situacija bila opasna po život. Ovo je bio kroničan slučaj pa se ovaj propis očito nije odnosio na njega. Zato su
književnici i farizeji, "u nakani da ga okrive", upitali Isusa: "Je li dopušteno
u subotu liječiti" (Mt 12,10; Lk 6,7). Isus im je odgovorio
pitanjem: "Ima li tko među vama da svoju
jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio?" (Mt
12,11) Neki su rabinski propisi to dozvoljavali, no osnovno pitanje je bilo bi
li za ljudsko biće trebalo
učiniti nešto manje (r. 12). Zatim je
farizejima postavio mnogo ozbiljnije pitanje: "Što je dopušteno u subotu:
činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga
upropastiti?" (Mk 3,4) Oni su smatrali da je ne učiniti dobro bilo isto što i učiniti zlo. Prema tome, propust da
izliječi čovjeka s usahlom rukom bio bi suprotan
njihovim osnovim načelima. Isus "ih srdito sve naokolo pogleda,
ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca" (r. 5).
Dva druga ozdravljenja koja su potakla
pitanja zapisao je Luka: "Žena opsjednuta osamnaest godina od duha koji je bio
začetnik bolesti" i čovjek s vodenom bolesti (Lk 13,10-17 i
14,1-6). U vezi s ovim ozdravljenjima Isus je ponovno ukazao na čovječnije postupanje sa životinjama subotom nego
što su to književnici i farizeji bili spremni dopustiti za ljudska
bića.
c. Liječenja subotom kod Ivana. U Evanđelju po Ivanu
zapisana su samo dva Isusovo izlječenja subotom: u 5,2-9 ozdravljenje uzetog
čovjeka u ribnjaku Bethezdi i u 9. poglavlju
izlječenje slijepca. U prvom slučaju Isus je izliječio čovjeka i zatim mu zapovijedio: "Ustani, uzmi
svoju postelju i hodaj!" (Iv 5,8). Čovjek je ustao i postupio onako kako mu je
Isus rekao (r. 9); time je pokazao da je njegovo ozdravljenje bilo stvarno i
potpuno. Ovaj je postupak izazvao sukob sa Židovima (rr. 10.16), pogotovo što je
ozdravljeni čovjek prekršio zakon noseći teret subotom, što je bio jedan od trideset
i devet glavnih poslova kasnije kodificiranih u Mišni. Isus je ovo ozdravljanje
stavio u kontekst "moj Otac neprestano radi, zato i ja radim" (r. 17). Bog je
bio stalno aktivan u održavanju svemira, kao i u djelu otkupljenja ljudskih
bića. Isus je jednostavno, ali odlučno tvrdio da sudjeluje u ovoj stalnoj
božanskoj otkupiteljskoj aktivnosti, potpuno sukladnoj svrsi subote. (Vidi
Stvaranje, II. C.)
Da je u to bilo uključeno mnogo više od tjelesnog ozdravljenja
vidljivo je iz riječi što ih je Isus uputio čovjeku kojega je kasnije našao u Hramu: "Eto,
ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!" (r. 14) Ozdravljenje
ovog čovjeka podrazumijevalo je duhovnu i tjelesnu
dimenziju. Isto je prisutno u Isusovu izlječenju uzetoga u Kafarnaumu (Mt 9,1-7; Mk
2,1-12; Lk 5,17-25) kome je Isus oprostio grijehe, pokazujući "da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe" (Mt
9,6). Poruka je savršeno ista kao ona koju je objavio prigodom izlječenja uzetoga kod ribnjaka Bethezde. Tako su
ova čuda bila proglašavanje Isusove božanske
naravi i mesijanstva.
U slučaju izlječenja slijepca od rođenja, farizeji su optužili Isusa da ne svetkuje subotu (Iv 9,16). I ovom prigodom Isus nije poštovao farizejske zakone o svetkovanju subote, a ne biblijske propise. Što više, Isus je ovo č<