| < 6. Poglavlje | Sadržaj | 8. Poglavlje > |
"I dade mi Gospod dvije ploče
kamene, ispisane prstom Gospodnjim na kojima bijahu riječi sve koje vam izgovori
Gospod na dan zbora vašega." (Peta Mojsijeva 9,10. [Tevrat]
)
"I Mi mu na na pločama napisasmo
pouku za sve, i objašnjenje za svašta. Primi ih svojski, a narodu svom zapovjedi
da se pridržava onoga što je u njima ljepše!" (Kur'an 7,145.)
Prethodni citati, iz Svete Biblije i
Časnog Kur'ana, ukazuju na isti veličanstveni događaj, kada je Uzvišeni Bog svom
proroku Mojsiju (Musau), tada vođi jevrejskog naroda, predao dvije kamene ploče
na kojima je Lično, svojim prstom ispisao Zakon, a prethodno ga glasno izrekao
svojim riječima. Tim gestom Uzvišeni je sigurno htio ukazati na važnost i
nepromjenljivost svojih vječnih načela po kojima će ljudi živjeti, kako u odnosu
prema Njemu tako i u međusobnim odnosima. Samo Božija mudrost je u stanju da u
nekoliko rečenica, od koliko se sastoji Njegov Zakon, da "pouku
za sve, i objašnjenje za svašta".
Njime se izražava Božiji karakter i Njegova volja za čovjeka. Dokle god je Boga
i dokle god je čovjeka Zakon će biti na snazi, a to znači, vječan i
nepromjenljiv.
Neki smatraju da se do tada nije
znalo za Božiji Zakon. Ali to je zabluda. Bog nije stvorio bezakonike! Na Sinaju
(Tur Sininu), je dat da bi podsjetio – obznanio ono što je već počelo bledjeti u
srcima i mislima ljudi. O samoj prirodi Božijeg Zakona čitamo iz Riječi
Svevišnjega:
"Tako je dakle Zakon svet i
zapovjest sveta, pravedna i dobra." (Rimljanima 7,12. [Indžil]
)
To je dokaz da se Zakon ne može
posmatrati odvojeno od Boga. On je svet i pravedan i dobar, jer je izraz Velikog
Boga koji je Svet, Pravedan i Dobar.
Još davno prije toga, Bog je objavio
preko svog proroka kako Njegov Zakon utiče na um, srce, dušu i oči
čovjeka:
"Zakon je Gospodnji savršen, krijepi
dušu; svjedočanstvo je Gospodnje vjerno, daje mudrost nevještome. Naredbe su
Gospodnje pravedne, vesele srce. Zapovijest je Gospodnja svijetla, prosvetljuje
oči." (Psalam 19,7-8. [Tevrat] )
U slavnom Kur'anu takođe
čitamo:
"U Allahovim Zakonima ti nikad nećeš
naći promjene, u Allahovim Zakonima ti nećeš naći odstupanja." (Kur’an
35,43.)
Od kolikog je i izuzetnog značaja
objavljivanje Zakona na sinajskoj gori, govori i sama priprema za taj
veličanstveni događaj. Mojsije je bio posrednik između Boga i jevrejskog naroda.
Bog ih je izabrao da Mu budu zavjetni narod koji će ispuni volju Njegovu - da
ostalim narodima putem Objave, koju će od Njega primiti, otkriju jedinog pravog
Boga i Njegova uzvišena načela života. Evo kako je opisan taj svječani
događaj:
"Prvoga dana trećega mjeseca, pošto
izađoše sinovi Izrailjevi iz Misira (Egipta), toga dana dođoše u pustinju
Sinajsku. (...) i stadoše u oko u pustinji, a oko načiniše Izrailjci ondje pod
gorom. I Mojsije iziđe na goru k Bogu; i povika mu Gospod s gore govoreći: ovako
kaži domu Jakovljevu, i reci sinovima Izrailjevim: videli ste šta sam učinio
Misircima i kako sam vas kao na krilima orlovijem nosio i doveo vas k sebi. A
sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj, bićete moje blago mimo
sve narode, premda je moja sva zemlja. I bićete mi carstvo svešteničko i narod
svet. To su riječi koje ćeš kazati sinovima Izrailjevim. A Mojsije dođe i sazva
starješine narodne; i kaza im sve ove riječi koje mu Gospod zapovjedi. A sav
narod odgovori složno i reče: što je god kazao Gospod, činićemo. I Mojsije javi
Gospodu riječi narodne. A Gospod reče Mojsiju: evo, Ja ću doći k tebi u gustom
ooblaku, da narod čuje kad ti stanem govoriti i da ti vjeruje dovijeka. Jer
Mojsije bješe javio Gospodu riječi narodne. I reče Gospod Mojsiju: idi k narodu
i osveštaj ih danas, i sjutra i neka operu haljine svoje; i neka budu gotovi za
treći dan, jer će u treći dan sići Gospod na goru Sinajsku pred svijem narodom.
A postavićeš narodu među unaokolo, i raći ćeš: čuvajete se da ne stupite na goru
i da se ne dotaknete kraja njezina; što se god dotakne gore, poginuće; toga da
se niko ne dotakne rukom, nego kamenjem da se zaspe ili da se ustrijeli, bilo
živinče ili čovjek, da ne ostane u životu. Kad rog zatrubi otežući onda neka
pođu na goru. I Mojsije siđe s gore k narod; i osvešta narod, i opraše haljine
svoje. I reče narodu: budite gotovi za treći dan, i ne liježite sa ženama. A
treći dan kad bi ujutru, gromovi zagrmješe i munje zasijevaše, i posta gust
ooblak na gori, i zatrubi truba veoma jako, da zadrhta sav narod koji bijaše u
okolu. Tada Mojsije izvede narod iz okola pred Boga, i stadoše ispod gore. A
gora se Sinajska sva dimljaše, jer siđe na nju Gospod u ognju; i dim se iz nje
podizaše kao dim iz peći, i sva se gora tresijaše veoma. I truba sve jače
trubljaše, i Mojsije govoraše a Bog mu odgovaraše glasom. I Gospod sišavši na
goru Sinajsku, na vrh gore, pozva Mojsija na vrh gore; i iziđe Mojsije. A Gospd
reče Mojsiju: siđi, opomeni narod da ne prestupe međe da vide Gospoda, da ne bi
izginuli od mene. I sami sveštenici, koji pristupaju ka Gospodu, neka se
osveštaju, da ih ne bi pobio Gospod. A Mojsije reče Gospodu: neće moći narod
izaći na goru Sinajsku, jer si nas ti opomenuo rekavši: načini među gori i
osveštaj je. A Gospod mu reče: idi, siđi, pa onda dođi ti i Aron s tobom; a
sveštenici i narod neka ne prestupe međe da se popnu ka Gospodu, da ih ne bi
pobio. I siđe Mojsije k narodu i kaza im." (Druga Mojsijeva 19. [Tevrat]
)
To je bio jedinstveni događaj
poslije čovjekovog pada u grijeh. Nakon izbavljenja Izraelaca iz egipatskog
ropstva, Bog želi da učini Zavjet sa čitavim narodom Izraela. Taj zavjetni odnos
temelji se na Božijim moralnim načelima izražena u Deset zapovjesti. Narod je
morao da izvrši temeljnu pripremu kroz fizičko i duhovno očišćenje, postupajući
striktno po Božjim uputstvima. Te mjere, vrlo precizne i rigorozne, ukazivale su
na ozbiljnost i uzvišenost tog svječanog čina, kao i na veličinu samoga Boga. On
je, s jedne strane, zbog svoje božanske prirode, nepristupačan, previše svet i
uzvišen, a, sa druge strane pak, blizak i naklonjen ljudima. Razlika između
Stvoritelja i stvorenja suštinska je i ogromna, ali ona ne može spriječiti
Stvoritelja da uvijek iznova nalazi načina da se približi svom stvorenju, da
komunicira sa njim, da mu se otkrije i da ima zajednicu sa njim. Čak i poslije
pada čovjeka u grijeh, kada je svojom nesmotrenošću okrenuo leđa Stvoritelju, On
ga ne prepušta njegovoj sudbini, već nalazi način da ga ponovo privije uz sebe.
I sada, u podnožju planine Sinaja, koja se dimi i trese od Božijeg prisustva,
narod sa zebnjom iščekuje izricanje uzvišenih načela po kojima će živjeti i
izražavati zahvalnost i odanost Onome, koji ga izbavlja i vodi stazom
spasenja.
Kada je sve bilo spremno zavladala
je tišina, a onda se čuo prodoran glas Boga Svedržitelja, kao
grmljavina:
"Tada reče Bog sve ove reči
govoreći:
1. Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam
te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih Bogova uza
me!
2. Ne gradi sebi lika rezana niti
kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod
zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog
revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga
koljena, onijeh koji mrze na mene; a činim milost na tisućama onijeh koji me
ljube i čuvaju zapovijesti moje!
3. Ne uzimaj uzalud imena Gospoda
Boga svojega; jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo
uzalud!
4. Sećaj se dana od odmora da ga
svetkuješ. Šest dana radi i svršuj sve poslove svoje. A sedmi je dan odmor
Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni
sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je pred
vratima tvojim. Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je
god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan od odmora i
posvetio ga!
5. Poštuj oca svojega i mater svoju,
da ti se produlje dani na zemlji koju ti da Gospod Bog
tvoj!
9. Ne svjedoči lažno na bližnjega
svojega!
10. Ne poželi kuće bližnjega
svojega, ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje
njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega
tvojega!"
(Druga Mojsijeva 20,1-17. [Tevrat]
)
Sam Tvorac je izgovorio ove riječi i
one su strašno odjekivale. Kasnije je Bog te iste riječi upisao na dvijema
kamenim pločama, prstom svojim, i predao ih Mojsiju. Tim Zakonom je regulisan
odnos između Boga i ljudi, i između samih ljudi. Prve četiri govore o odnosu
čovjeka prema Bogu. To su religiozno–moralna načela po kojima će ljudi
izražavati svoju odanost, poslušnost, zahvalnost i vjernost Bogu. Ostalih šest
regulišu međuljudske odnose. One su moralnog značenja i govore o poštovanju
opštih ljudskih vrijednosti. Da bi izrazio samu suštinu ovih zapovjesti i
njihovu vrijednost, Isus Hristos (Mesih Isa) ovako je
podučavao:
"A Isus reče mu: ljubi Gospoda Boga
svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. Ovo je
prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao
samoga sebe. O ovima dvjema zapovijestima visi sav zakon i proroci." (Matej
22,37- 40. [Indžil]
)
Mnogi hrišćani pogrešno shvataju ove
Isusove riječi, tvrdeći kako je On ukinuo onih Deset zapovjesti koje su,
navodno, bile samo za Jevreje, a postavio nove dvije koje hrišćani treba da
poštuju. Takvo shvatanje nema nikakvu podršku, utoliko prije što je Isus još
ranije kategorično izjavio:
"Ne mislite da sam ja došao da
pokvarim zakon ili proroke: Nijesam došao da pokvarim, nego da ispunim. Jer vam
zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca ili
jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši." (Matej 5,17-18. [Indžil]
)
Nebo i zemlja će zauvijek stajati,
pa samim tim i Božiji Zakon će vječno važiti, jer je izraz Božije volje i
Njegovog karaktera. On ga je izrekao u negaciji – u vidu zabrane i osude
grijeha. To je zbog toga što Stvoritelj želi da čovjeka oslobodi od te pošasti i
njegove posljedice – smrti.
Osim Boga, niko još nije
ponudio rješenje za ovaj problem. U svojim Objavama, Stvoritelj uspostavlja
pravu "dijagnozu" stanja u kome se čovjek nalazi, a onda mu nudi i "lijek".
Njegov Zakon ima ulogu da ukaže na grijeh, razobliči ga, nazove pravim imenom i
osudi. To je način da naš Zakonodavac i Tvorac izrazi svoj stav prema grijehu,
nudeći nam u svojoj milosti rješenje za prevazilaženje grešnog stanja. Zakon je
izraz Božije pravde; on pomaže da shvatimo kakva se pravednost očekuje od nas,
ali nam direktno ne može pomoći da budemo pravedni. Time što znamo i razumijemo
Zakon, ne znači da već možemo živjeti po njemu. Za tako nešto potrebna je pomoć
i intervencija odozgo. Bog je u svojoj milosti intervenisao. Šta je to On uradio
vidjećemo u narednim poglavljima, a sada ćemo ukratko analizirati Njegove
zapovijesti.
"...Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam
te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih Bogova uza
me!" (Druga Mojsijeva 20,2-3. [Tevrat] )
"A vaš Bog – jedan je Bog! Nema Boga
osim Njega, Milostivog, Samilosnog!" (Kur'an
2,163.)
Prvom zapovješću, Bog otkriva sebe
kao izbavitelja iz ropstva. Time podsjeća na iskustvo izbavljenja, koje su
Izraelci doživjeli zato što je za njih intervenisao Onaj koji je jedini mogao da
ih izbavi iz takvog stanja, čineći veličanstvena i strašna čuda, koja je samo
Bog Stvoritelj mogao činiti. Pretvorio je vodu u krv, izazvao nepogode,
koristeći zakone prirode i baratajući prirodnim pojavama, nanosio zlo buntovnom
faraonu i njegovom narodu. Konačno, izazvao je smrt prvijenaca i faraonovog
nasljednika, što je slomilo njegov bunt i doprinijelo da je pustio jevrejski
narod da iziđe sa stokom i svim što su mogli ponijeti. Bog se na taj način
otkrio kao neprikosnoveni vladar koji može sve, a Njemu niko ništa ne može; kao
Onaj koji upravlja zakonima prirode, jer je njen Tvorac i Zakonodavac; kao Onaj
koji ima vlast nad životom, jer je Izvor Života. Strašno je suprotstaviti mu se.
Ali On je i Bog milostiv, jer se smilovao na potlačene, porobljene; čuo je i
reagovao na njihov vapaj, sa željom da ih oslobodi, obećavši im da će ih odvesti
i naseliti u bogatu zemlju. Kada su se našli u bezizlaznom stanju, otvorio im je
prolaz preko Crvenog mora. U prirodi se takav prizor nikada nije vidio. Voda je
stajala poput zidova sa strane, dok je narod išao po suhom morskom koritu. U
takvoj čudesnoj intervenciji, ljudi su našli spasenje na drugoj obali. Kada je
Egipatska vojska krenula za njima, vodeni zidovi su se srušili na njih i
potopila ih. Hljebom sa neba je hranio i vodom iz stijene pojio narod, dok su
putovali pustinjom, pokazujući da Mu je sve moguće i da je prava sigurnost
osloniti se na Njega. Želio je, da prolazeći kroz ovakva veličanstvena iskustva,
narod stekne povjerenje i dobrovoljno uđe u zajednicu sa Njim, da Mu služi iz
ljubavi i zahvalnosti, jer se pravom Bogu jedino tako i može služiti. Dao im je
do znanja da je On jedini i pravi Bog, dostojan obožavanja i poštovanja, i da
nema drugih bogova sa kojim bi Ga mogli izjednačiti.
Poslije svega što su vidjeli i
doživjeli, ova zapovjest im je potpuno mogla biti jasna i logična. Šta bi ona za
potonje generacije i za nas danas, mogla značiti?
Svako od nas ima svoj duhovni Misir -
Egipat, zemlju ropstva iz koje želi izaći ili treba da iziđe. Čitav ovaj svijet
je zemlja ropstva – ropstva grijehu. Tu se krše Božiji principi i ruši sve što
je plemenito i dobro. Bog Milostivi želi i može nas osloboditi tog ropstva. On
je pravi Oslobodilac porobljenih. Zato ga ne smijemo ni sa čim i ni sa kim
izjednačavati ili uz Njega nekoga ili nešto drugo
obožavati.
"Ne stavljaj uz Allaha nekog drugog
boga – da ne bi osudu zaslužio i bez podrške ostao." (Kur'an
17,22.)
"Ne gradi sebi lika rezana niti
kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod
zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog
revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga
koljena, onijeh koji mrze na mene; a činim milost na tisućama onijeh koji me
ljube i čuvaju zapovijesti moje!" (Druga Mojsijeva 20,4-6. [Tevrat] )
"Zato se mimo Allaha, ne moli drugom
bogu – da ne bi bio jedan od onih koji će biti mučeni!" (Kur'an 26,213.)
Nepoštovanje ove zapovijesti, kao
što vidimo, ima strašne poslijedice po čovjeka i njegovo potomstvo. S druge
strane, poštovanje otvara vrata Božijoj milosti. Zašto je tako stroga ova
zapovijest?
"I progovori Gospod k vama isred
ognja; glas od riječi čuste, ali osim glasa lika ne vidjeste;...zato čuvajte
dobro duše svoje; jer ne vidjeste nikakoga lika u onaj dan kad vam govori Gospod
na Horivu isred ognja, da se ne biste pokvarili i načinili sebi lik rezan ili
kaku god sliku..." (Peta Mojsijeva 4,12.15-16. [Tevrat]
)
Kod paganskih naroda je
karakteristično da svoja božanstva - koja su plod njihove mašte – predstavljaju
kipovima (kumirima) ili slikama u liku životinja, ljudi ili njihovom
kombinacijom. Tim božanstvima su pripisivane životinjske i ljudske osobine.
Obožavati ih i služiti takvim bićima je tipično idolopoklonstvo. Takva
vjerovanja kvare čovjeka i unižavaju njegovu duhovnost, intelekt pa i fizičko
zdravlje. Udaljavanjem od pravog Boga Stvoritelja, otvara se put nemoralu,
dekadenciji i devijaciji. To žalosno stanje se prenosi na potomke, a odvojenost
od Stvoritelja neminovno vodi u propast. Zato su čitave civilizacije nestajale,
kako one primitivne, tako i one koje su važile za napredna društva.
Idolopoklonstvo kvari, degradira, uništava. Bog je svojom zapovješću opomenuo
ljude da se čuvaju idola, jer samo pod Njegovim okriljem mogu se zaštiti od
praznovjerija i napredovati u svakom pogledu.
"Kad izrodiš sinove i unuke, i
ostarite u onoj zemlji, ako se pokvarite i načinite sliku rezanu od kake tvari i
učinite što nije ugodno Gospodu Bogu vašemu, dražeći Ga, svjedočim vam danas
nebom i zemljom da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da
je naslijedite, nećete biti dugo u njoj, nego ćete se istrijebiti. Ili će vas
rasijati Gospod među narode, i malo će vas ostati među narodima u kojima vas
odvede Gospod." (Peta Mojsijeva 4,25-27. [Tevrat]
)
Prijekor onima koji se klanjaju
rukotvorinama kako bi se, navodno, preko njih približili Bogu, nalazimo i u
Kur'anu, i taj prijekor je izričit:
"Iskreno ispovijedanje vjere dug je
Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: 'mi im se klanjamo samo
zato da bi nas što više Allahu približili' – Allah će njima, zaista, presuditi u
onome u čemu su se oni razilazili." (Kur’an 39,3.)
Bog potpuno razumije našu potrebu za
Njegovom blizinom i ima odgovor na nju. On nam je dao svoju
Riječ:
"A koji drži riječ Njegovu, u njemu
je zaista ljubav Božja savršena; po tom poznajemo da smo u Njemu." (Prva
Jovanova 2,5. [Indžil] )
Idolopoklonstvo vrijeđa Boga,
izaziva Njegov pravedni gnjev, jer je omogućio ljudima da Ga spoznaju i povežu
se s Njim; ali oni uporno traže drugačija sredstva.
"S kim ćete me izjednačiti i
isporediti? Koga ćete mi uzeti za priliku da bi bio kao Ja? Prosipaju zlato iz
toboca i mjere srebro na mjerila, plaćaju zlataru da načini od njega boga, pred
kojim padaju i klanjaju se. Meću ga na rame i nose ga, i postavljaju ga na
mjesto njegovo, te stoji i ne miče se s mjesta svojega; ako ga ko zove, ne
odziva se niti ga izbavlja iz nevolje njegove. Pamtite to, i pokažite se da ste
ljudi, uzmite na um, prestupnici! Pamtite što je bilo od starine; jer sam ja
Bog, i nema drugoga Boga, i niko nije kao ja, koji od početka javljem kraj i iz
daleka što još nije bilo; koji kažem: namjera moja stoji i učiniću sve što mi je
volja." (Isaija 46,5-10 . [Tevrat] )
Međutim, pored klasičnog
idolopoklonstva, koje je još uvijek prisutno, čak i među slijedbenicima Knjige
(kipovi i ikone među nekim hrišćanima), u našem modernom društvu postoji i jedno
podmuklo idolopoklonstvo, izraženo u obožavanju medijskih ličnosti, filmskih i
estradnih "zvijezda", luksuznih i skupocijenih predmeta, automobila, novca itd.
Sve što na taj način preokupira našu dušu, da drugome dajemo prvo mjesto u svom
životu (osim Bogu) jeste idol, jer odvraća interesovanje od
Boga.
"Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga
svojega; jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme ime njegovo uzalud!" (Druga
Mojsijeva 20,7. [Tevrat] )
"Allah ima najljepša imena i vi Ga
zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili,
onako će biti kažnjeni!
Pravi vjernici su samo oni čija se
srca strahom ispune kada se Allah spomene..." (Kur'an 7,180;
8,2.)
Ime predstavlja ili simboliše nečiji
identitet. Ono upućuje na unutrašnju suštinu ličnosti koju označava. Bog,
takođe, ima svoje ime, odnosno više imena, jer se samo jednim imenom ne može
obuhvatiti suština njegove ličnosti. U Svojoj Riječi Bog se čovjeku otkrivao pod
raznim imenima. Najčešće ime u Tevratu jeste JAHVE ili JEHOVA što znači: JA SAM
ONAJ KOJI JEST.
"A Mojsije reče Bogu: evo, kad
otidem k sinovima Izrailjevijem, pa im rečem: Bog otaca vaših posla me k vama,
ako mi reku: kako mu je ime? Šta ću im kazati? A Gospod reče Mojsiju: Ja sam onaj što jest. I reče: tako ćeš kazati sinovima Izrailjevijem: koji
jest, on me posla k vama." (Druga Mojsijeva 3,13-14. [Tevrat]
)
Bog je Onaj Koji Jest. Juče, danas,
sutra. U svako doba. Bez početka i kraja. Vječan i
Sveprisutan.
Ime JAHVE, kod nas prevedeno sa
GOSPOD, naglašava Božiju vjernost zavjetu i Njegovu milost. Drugo ime koje se
spominje u Tevratu jeste ELOHIM. To ime označava Božansko biće, ali služi i kao
lično ime. Ono otkriva Božiju moć i silu. "U
početku stvori Bog (Elohim) nebo i zemlju" - prve su riječi zapisane u Starom Zavjetu (Tevratu). Interesantno
je da je riječ Elohim data u množini, a glagol "stvori" - "bara" u jednini. U
našem jeziku, teško bi se takva kombinacija riječi mogla prevesti, a da ne zvuči
kao da je riječ o više bogova. Po mnogim učenjacima - teolozima, riječ ALLAH,
koja na arapskom označava Boga, i riječ ELOHIM na jevrejskom od istog su
korjena, jer su i jezici srodni. Kada Allah u Kur'anu govori o sebi i svom
djelovanju, gotovo uvijek govori u množini "MI SMO", dok istovremeno insistira
na tome da je "BOG JEDAN". Isti je slučaj sa Tevratom i Indžilom. Čudesno, zar
ne?
Pored ovih postoje i druga imena kao
što su ELION što znači VIŠNJI i EL ELION – BOG VIŠNJI, što ukazuje na Božiji
položaj. Kao neprikosnoveni Vladar Bog je prikazan imenom ADONAJ, što znači
GOSPOD; zatim EL ŠADAJ – BOG SVEMOGUĆI. U Tevratu, a pogotovo u Indžilu, Bog se
otkriva mnogo prisnije, kao OTAC NEBESKI:
"Tako li vraćate Gospodu, narode
ludi i bezumni? Nije li On Otac tvoj koji te je zadobio? On te je načinio
i stvorio." (Peta Mojsijeva 32,6. [Tevrat] )
"Ići će plačući, i s molitvama ću ih
dovesti natrag; vodiću ih pokraj potoka pravijem putem, na kome se neće
spoticati; jer sam Otac Izrailju, i Jefrem je prvenac moj." (Jeremija
31,9. [Tevrat] )
Isus Hristos (Isa Mesih) poziva
vjernike da Boga oslovljavaju Ocem Nebeskim. Nema ko nije čuo za molitvu OČE
NAŠ.
"Ovako, dakle, molite se vi: Oče naš
koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje, da dođe carstvo tvoje, da bude volja
tvoja i na zemlji kao na nebu; hljeb naš potrebni daj nam danas; i oprosti nam
dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojijem; i ne navedi nas u napast;
no izbavi nas oda zla. Jer je tvoje carstvo, i sila, i slava vavijek. Amin."
(Matej 6,9-13. [Indžil] )
Bog je Otac svakog ljudskog bića -
svakog čovjeka, jer je On Tvorac i održavalac njegovog života. Riječ Otac
proizilazi od riječi Tvorac. Bog je Tvorac svega, zato je On i Otac svemu. Mi
kao razumna bića, trebalo bi da mnogo dublje i uzvišenije shvatimo to. Međutim,
izgleda da su baš to ime – tu riječ, ljudi zloupotrebljavali i nakaradno
tumačili, tako da u Kur'anu ima intervencija na račun toga. Zato Boga, kao Oca
Nebeskog, ne treba shvatati u doslovnom smislu, čak ni ako je vezano za Isusa
Hrista. On nije na tjelesan način naš Otac, i to je zaista nezamislivo i ružno.
On je naš Otac u duhovnom smislu i prenosnom značenju, kao Tvorac – Onaj koji
daje život i održava ga; Onaj koji je zainteresovan za nas i najbliži nam je u
svakom pogledu. Na zemlji nema boljeg primjera, bolje riječi kojom bi se,
ljudskim jezikom, izrazila Njegova ljubav prema nama. Naši zemaljski roditelji
nam prenose zamaljski život, zato što je Tvorac dao tu sposobnost ljudima, ali
On, kao Nebeski Otac, jeste izvor i održavalac tog života. Naši životi su u
Njegovoj vlasti i trajaće onoliko koliko On hoće. Za to vreme, On nas želi
pripremiti za vječni život, koji ćemo primiti, ako se Njemu predamo i postanemo
Njegova duhovna djeca po vjeri, na temelju Njegove spasonosne milosti, koju nam
kao griješnicima ukazuje.
Svako ime Božije govori o Njegovom
karakteru, ali i namjerama koje ima sa nama, kao i Njegovom postupanju prema
nama. U Kur'anu se za Boga kaže da ima najlepša imena. On je: GOSPODAR
SVJETLOSTI, MILOSTIVI, SAMILOSNI, VLADAR DANA SUDNJEG, ŽIVI I VJEČNI, SILNI I
MUDRI, POMAGAČ, SVJEDOK, HVALJEN, GOSPODAR ISTOKA, ZAŠTITNIK, SVEZNAJUĆI, SUDIJA
NAJBOLJI, VLADAR ISTINITI, VELIČANSTVEN I PLEMENIT.
Njegova imena su i: AL-KHALIQ,
AL-BARI, AL-MUSAWWIR, što znači: STVORITELJ, OBLIKOVATELJ, DAVALAC LIKA. On je
i: AR-RAZIQ – HRANITELJ, AL-MUHYI AL-MUMIT – ONAJ KOJI DAJE I KOJI UZIMA
ŽIVOT.
Imena Božija nas podstiču da Ga
obožavamo, da Mu se divimo, izražavamo zahvalnost i pokazujemo pokornost. On to
zaslužuje. Pravi vjernici neće olako izgovarati Božija imena, sigurno ne u nekim
neozbiljnim konotacijama, ili uobičajenim poslovima i razgovorima. Ako to čine
oni koji kažu da su vjernici, znači da još nisu spoznali, niti razumjeli nosioca
tih imena. To ne umanjuje njihovu odgovornst, jer tim svetim i uzvišenim imenima
doziva se Vladar Neba i Zemlje – Gospodar Svijetova. Međutim, ako u vjeri i
poniznosti prizivamo Boga Njegovim imenima, On nam neće uskratiti svoju milost i
spasenje.
"I svaki koji prizove ime Gospodnje,
spašće se." (Joilo 2,32. [Tevrat] )
Četvrtom zapoviješću, određen je dan
odmora koji je Tvorac posvetio nama ljudima. To je vrijeme posebnog duhovnog
zajedništva između Boga i čovjeka. O tome čitamo u Bibliji i u
Kur'anu:
"Sećaj se dana od odmora da ga
svetkuješ. Šest dana radi i svršuj sve poslove svoje. A sedmi je dan odmor
Gospodu Bogu tvojemu; tada nemoj raditi nijednoga posla, ni ti, ni sin tvoj, ni
sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je među
vratima tvojim. Jer je za šest dana stvorio Gospod nebo i zemlju, more i što je
god u njima; a u sedmi dan počinu; zato je blagoslovio Gospod dan od odmora i
posvetio ga." (Druga Mojsijeva 20,8-11. [Tevrat] )
"Vama je poznato ono što se dogodilo
onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli:
'Budite majmuni prezreni!' Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili
opomenom, a poukom onima koji se boje Allaha." (Kur'an
2,65-66.)
"Svetkovanje subote je propisano
onima koji su imali različita mišljenja o njoj, i Gospodar tvoj će na Sudnjem
danu njima presuditi u onome oko čega su se razišli." (Kur'an
16,124.)
Dan odmora – subota, uspostavljena
je još u Edemskom Vrtu nakon završetku stvaranja, koje je trajalo šest dana. U
prekrasnom ambijentu, šestoga dana stvoren je čovjek, koji od Boga dobija vlast
da bude Njegov namjesnik na Zemlji o kojoj će se starati. Sedmoga dana,
Stvoritelj je počinuo, to jest, prestao je da stvara, jer je sve bilo tako
savršeno, da više nije imao šta dodati, ni oduzeti. Taj dan je još onda bio
obilježen kao dan počinka - odmor:
"I svrši Bog do sedmoga dana djela
svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini. I
blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svijeh djela
svojih, koja učini." (Prva Mojsijeva 2,2.3. [Tevrat]
)
"I Subote svoje dadoh im da su znak
između mene i njih da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem. I Subote
moje svetkujte da su znak između mene i vas, da znate da sam ja Gospod Bog vaš."
(Jezekilj 20,12.20. [Tevrat] )
Subota je takođe i znak zajedništva
između čovjeka i Boga. Čovek je sklon da to zaboravlja i zato ga Milostivi
podseća da on, čovjek, pripada Bogu Tvorcu, i da nije postao od majmuna putem
evolucije. Zauzetost čoveka u potrebi da sebi stiče sredstva za život nije
opravdanje da subotnji dan ne odvoji za Boga i koristi ga u duhovne svrhe kao
što su: molitva, zahvaljivanje, proučavanje Božjih Objava, pomaganje bližnjima u
bolesti, starosti ili u nekim drugim životnim potrebama, kako fizičkim tako i
duhovnim; što će ujedno vjernika približiti Tvorcu i ojačati njegovu zajednicu s
Njim. Subotnje zajedništvo s Bogom podsjeća čovjeka i vraća ga u onu i onakvu
bliskost kakva je bila u Edemu (Džennetu). Svetkovanjem subote vjernik pokazuje
da želi da bude sa svojim Tvorcem i obožava Ga - da se istinski, već sada,
priprema za život u Raju obećanog od Boga kao nagrada vjernima.
Zanemarivanjem ove zapovijesti,
čovječanstvo se udaljilo od Boga i degradiralo. Možda su ljudi zbog toga lako
prihvatili lažnu teoriju o evoluciji, jer su odbacili Subotu koja bi ih, svake
sedmice, podsjećala na stvaranje i Tvorca.
Pored duhovnog okrepljenja, čovjek
bi se subotom i fizički mogao okrijepiti, odmorivši se od svakodnevnog rada u
proteklih šest dana. To bi važilo i za članove njegove porodice, na koje on može
utjecati, pa čak i za stranca koji se zatekne u njegovom domu. On bi takođe
mogao uživati u subotnjim blagoslovima. I životinje koje se koriste za rad treba
da se odmore toga dana, da bi sakupile snagu za radne dane koji slijede.
Izvršenje ove zapovijesti zaista pomaže vjerniku da fizički, duhovno i mentalno
bude okrijepljen i spreman za šestodnevne aktivnosti i životnu
borbu.
Subota je znak da je čovek vjeran
Bogu Istinitome, Onome kome duguje ovozemaljski život, a vjerom prima onaj
vječni život, koji mu je milostivo ponuđen kroz dar
spasenja.
Interesantan je tekst iz Kur'ana
(16,124), koji veli da oni,
kojima je subota propisana, "imali su različita mišljenja o njoj.” Kome je u
stvari ona propisana? Svima onima koji vjeruju u Allahove Knjige - Božje Objave.
Ona je namjenjena cijelokupnom čovječanstvu, ali oni koji tvrde da poštuju Božje
Objave, pošto mogu biti upućeni u Božije zapovijesti, biće odgovorni ako ih ne
poštuju. I zaista, Jevreji, hrišćani, muslimani – Narodi Knjige, imaju različita
mišljenja o Suboti. Oni se razilaze, između ostalog, i oko toga, i zato će biti
odgovorni na sudnjem danu. Jevreji sa pravom misle da je Subota dan odmora po
Bogu. Međutim, oni su je toliko opteretili nekim svojim pravilima, da su od nje
načinili teret, a ne odmor. Ogromna većina hrišćana je odbacila Subotu, pod
izgovorom da je jevrejska ustanova i preuzeli nedelju, kao dan odmora. To je
paganski praznik, posvećen Suncu, kao božanstvu. Najprije se u rimskoj crkvi
počela slaviti Nedjelja, a onda širom hrišćanskog sveta. Uz pomoć cara
Konstantina Velikog, 321. godine nove ere, dekretom je ozvaničena kao "Dan
Gospodnji". Većina hrišćana se izgovara da Nedjelju svetkuje kao dan sjećanja na
Hristovo uskrsnuće, ali u Božijim Objavama takvih preporuka jednostavno nema.
Isus Hristos je naglasio da je Subota data svim ljudima, od Adama pa do
posljednjeg čovjeka koji će se roditi na ovoj planeti, jer je to Božija
zapovijest i određenje za čovjeka. Zato će na Sudnjem Danu svi biti odgovorni
pred Bogom za kršenje Njegovih načela, pa i za Subotu.
"Subota je načinjena čovjeka radi, a
nije čovjek subote radi." Marko 2,27. [Indžil] )
Čovjek ne treba da bude rob Subote,
optrećujući se raznim pravilima i ceremonijama, već da je prihvati kao vrijeme
radosti i zajedništva s Tvorcem koji ju je zato i namijenio. Grijeh je odbaciti
Božiju volju i plan za čovjekovo dobro.
Muslimani takođe imaju svoje
mišljenje o Suboti. Smatraju da je ona bila namjenjena sljedbenicima Biblije,
pre svega Jevrejima, ali ne i njima. Misle da je Petak njihov blagdan, ali Petak
nije dan odmora, jer poslije odlaska na "džum'u-namaz", oni se vraćaju svojim
poslovima. Da bi opravdali svoj stav, oni kažu da Allah traži od vjernika da
radi, a ne da ljenstvuje; time, maltene, uzdižu kult rada.
"O vjernici, kada se u Petak na
molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje,
neka znate!" (Kur'an 62,9.)
Ovim tekstom iz Slavnog Kur'ana,
tradicionalni muslimani, obrazlažu da je Petak njihov praznik – dan svetkovanja.
Međutim, iz teksta se vidi da se vjernici pozivaju da obave molitvu, što je
svakako bolje, nego u vrijeme molitve trgovati. Utoliko prije, jer se Petkom
drži propovijed - poduka o vjeri. Nije ni jednom riječju navedeno, ni prije ni
poslije ovog teksta, da se u tom danu treba odmarati od svakodnevnih poslova.
Naprotiv, jasno se vidi da su vjernici trgovali, pa čak i molitvu zbog toga
zapostavljali. Po Kur'anu, Subota je dan odmora, a Petak je dan sastanka za
molitvu.
Počev od Adama, do poslednjeg
poslanika, svi su bili Bogu vjerni u Njegovim načelima. To važi i za Subotu. U
Tori (Tevratu), ona je jasno naznačena, još od stvaranja. Novi Zavjet (Indžil)
potvrđuje Toru i u njemu se jasno može vidjeti da su Isus Hristos, Njegovi
učenici i prvi Hrišćani svetkovali Subotu. Kur'an potvrđuje Tevrat i Indžil i
otkriva da će onima kojima je Subota propisana imati različita mišljenja o njoj,
što se i obistinilo. Poslanik Muhamed je slijedio vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu,
što podrazumjeva i poštovanje Subote. I ako se u Hadisima to ne navodi, na
osnovu tekstova iz Kur'ana to bi bio logičan slijed stvari. Allah mu je
objavio:
"Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru
pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim! Svetkovanje Subote je propisano
onima koji su imali različita mišljenja o njoj, i Gospodar tvoj će na Sudnjem
danu njima presuditi u onome oko čega su se razišli." (Kur'an 16,123-124.)
I pored toga što se narodi Knjige
razilaze i različito tumače zapovijest o Suboti, uvek je bilo, biće, a i sada
ima pravih vjernika koji su istinski u svemu, pa i u vezi sa Subotom, vjerni
Allahu – Bogu. I danas, u naše vrijeme, i među Jevrejima i nekim hrišćanima, čak
i među muslimanima, ima onih koji su razumjeli važnost i suštinu ove zapovijesti
i drže se nje. Božijom pomoći, biće ih sve više.
"O vi kojima je Knjiga data, u ovome
što objavljujemo povjerujte – ono što potvrđuje kao istinito ono što već imate –
prije nego što izbrišemo crte lica i ne damo im oblik kakav je straga, ili prije
nego ih prokunemo kao što smo prokleli one koji nisu Subotu poštivali. A Allahova zapovijest se mora izvršiti." (Kur'an
4,47.)
Prve četitri zapovijesti Božije,
koje smo analizirali, očigledno govore o dužnosti čovjeka u odnosu na Boga. Iza
svake zapovijesti stoji i obrazloženje –razlog, zašto Bog insistira na
poštovanje tih načela. One regulišu odnos između Boga, kao Stvoritelja, i
čovjeka, kao stvorenje koje treba da nosi Njegove crte karaktera. Onaj koji
istinski poštuje ova Božija načela, potvrđuje da je Bog njegov najveći Autoritet
i da je u prijateljskom odnosu s Njim. On će to činiti iz ljubavi i zahvalnosti
prema svom Tvorcu, koji tolika dobra pruža čovjeku.
Izražavanje takve ljubavi i
zahvalnosti prema Stvoritelju, podstaknuće i naše bližnje da prihvate Njegovo
spasenje i život po Njegovoj volji. To se posebno odnosi na mlade
naraštaje.
Sada ćemo analizirati zapovijesti koje
regulišu odnose između ljudi. One takođe odražavaju poštovanje Boga, jer onaj
koji ne poštuje brata koga vidi, kako može poštovati Boga, koga ne vidi. Naš
Tvorac sve ljude tretira podjednako i želi da živimo u bratskoj ljubavi. Svi mi
potičemo od jednog ljudskog para i bližnji smo jedni drugima. Grijeh je
poremetio međuljudske odnose. Preostalih šest zapovijesti osuđuju takvo stanje
ili pojave, a istovremeno ukazuju kakvi bi odnosi među ljudima trebalo da
budu.
"Poštuj oca svojega i mater svoju,
da ti se produlje dani na zemlji, koju ti da Gospod Bog tvoj!" (Druga Mojsijeva
20,12. [Tevrat] )
"Mi smo svakog čovjeka zadužili da
bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni
nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj. Meni ćete se
vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili obavijestiti." (Kur'an 29,8.)
"Gospodar tvoj zapovijeda da se samo
Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje,
ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: Uh! – i ne podvikni na njih,
i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i
reci: Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!"
(Kur'an 17,23-24.)
Porodica je osnovna ćelija društva,
najjači temelj i najpovoljiniji teren za razvoj ljudskog društva. Ugrožena
porodica je ugroženo društvo. Raspadanje porodice vodi ka raspadanju društva.
Bog je dao ovu zapovijest, da njenim držanjem obezbijedi jedinstvo i sigurnost
članova porodice i omogući skladan razvoj svakog pojedinca u njoj. Time bi i
samo društvo, i sve ustanove u njemu, bile jake. Djeca će jednom, po prirodi
stvari, otići iz porodičnog gnijezda, ali to ne znači da nemaju nikakvu
dužnost prema roditeljima.
Naprotiv. Oni su dužni da brinu o njima i pomažu im, a posebno u danima bolesti,
starosti i nemoći.
Poštovanje ove zapovijesti donosi
poseban blagoslov djeci:
"Djeco! Slušajte svoje roditelje u
Gospodu: jer je ovo pravo. Poštuj oca svojega i mater; ovo je prva zapovijest s
obećanjem: Da ti blago bude, i da živiš dugo na zemlji." (Efescima 6,1-3.
[Indžil] )
Kada Bog traži da djeca slušaju
svoje roditelje u Gospodu, onda se podrazumjeva da su i sami roditelji poslušni
Bogu. Ako nisu, onda djeca mogu odreći svoju poslušnost roditeljima, pošto su
njihovi zahtjevi suprotstavljeni Božijoj volji.
"Mi smo svakog čovjeka zadužili da
bude dobar prema roditeljima svojim. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni
nekoga ravnim smatraš, o kome ti ništa ne znaš, onda ih ne slušaj. Meni ćete se
vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili obavijestiti." (Kur'an
29,8.)
Roditelje ne smijemo prestati
voljeti, poštovati i uskraćivati im pomoć kada im je potrebna, čak ni onda ako
nisu vjernici. Mi se nećemo slagati, niti prihvatati njihova pogrešna shvatanja,
ali pobožnim držanjem, poštujući ih i pomažući im, možemo uticati na njih da se
i oni okrenu ka Bogu. Toga ćemo se držati čak i ako nam, zbog vjere, roditelji
postanu neprijatelji i progonitelji. Isus Hristos (Mesih Isa) je rekao:
"Ljubite neprijatelje svoje,
blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se
Bogu za one koji vas gone." (Matej 5,44. [Indžil]
)
To načelo djeca treba da primjenjuju
na svoje roditelje, utoliko prije ako od njih trpe probleme kakvi su pobrojani u
prethodnom citatu. Nijedna ljudska zapovijest, ni običaj, ne smiju ukinuti
Božiju zapovijest.
"Ne ubij!" (Druga Mojsijeva 20,13.
[Tevrat] )
"...i jedni druge ne ubijajte!"
(Kur'an 4,29.)
Vrijednost života ljudskog bića je,
ovom Božijom zapoviješću, visoko uzdignuta. Bog je Izvor i Vlasnik života. Sve
što živi, živi njegovom milošću i voljom, jer je On Davalac i Održavalac života.
Vrijednost ljudskog života je utoliko veća, kada se uzme u obzir da su prvi
ljudi, Adam i Eva, a samim tim i
cio ljudski rod, stvoreni da odražavaju samog Stvoritelja.
"Potom reče Bog: da načinimo čovjeka
po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar...i od cijele zemlje i
od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju
svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko, stvori ih." (Prva
Mojsijeva 1,26-27. [Tevrat] )
Čovjek je, dakle, stvoren po Božijem
obličju, od strane samog Tvorca. Na osnovu te istine možemo razumjeti ozbiljnost
i značenje zapovijesti "Ne
ubij!" Ubiti čovjeka značilo bi
dići ruku na samog Tvorca.
Nažalost, sa padom u grijeh, ljudski
život je obezvrijeđen i ubrzo je uslijedilo prvo bratoubistvo. Kajin je ubio
Avelja iz zavisti, i od tada čitava istorija ove planete ispisana je
bratoubistvom. Do danas je more krvi proliveno zbog beznačajnih, trivijalnih
stvari, a ljudski život biva sve više obezvrijeđen. Živimo u vremenu kada
etiketa "plaćenog ubice" postaje zanimanje. U urbanim sredinama, periferijama,
ratnim poprištima širom ove planete, dešavaju se takve grozote i surovosti, koje
prate oduzimanje nečijeg života. Takve scene se snimaju ili fotografišu i putem
medija prikazuju cijelom svijetu. Ljudi se najprije frapiraju, ali se vremenom
sve više privikavaju na takve užasne scene; savjest im otupljuje i postaju sve
ravnodušniji, dok život gubi na cijeni.
Svemu tome đavo se raduje, jer
kršenjem ove i ostalih zapovijesti, ljudi gube Božije obličje, i sve više liče
na njega - neprijatelja Boga i ljudi. Utoliko veća je njegova radost kada uspije
da "nagovori" ljude da se međusobno ubijaju u ime Boga, zarad takozvanih,
Božijih interesa - u ime vjere ili neke vjerske zajednice. Utoliko je apsurdnije
kada narodi Knjige – Jevreji, hrišćani, muslimani, čak prednjače u ubijanju, bez
obzira što u Objavama, za koje kažu da ih poštuju, stoji "Ne ubij!". Ipak, Bog i
oni koji Ga poštuju, znaju da cijene ljudski život, a svi ostali će jednog dana
biti odgovorni, svaki za svoja nedjela. Koliko je Bogu dragocjen život nas
griješnika, otkriveno nam je u Njegovom planu spasenja. U Objavama Milostivog je
sve zapisano i svaki čovjek treba to da sazna.
Zapovijest "Ne ubij!", ne štiti samo
puki čovjekov život u fizičkom smislu, već i njegovo dostojanstvo i ličnost. Svi
smo nekada doživjeli da budemo ubijani ili da ubijamo riječima. "Ubi me prejaka
riječ" – zapisano je na jednom nadgrobnom spomeniku. Sjetimo se Isusovih riječi
zapisanih u Jevanđelju (Indžilu) da je ljubav izvršenje Zakona. Prema tome, sve
što nije iz ljubavi, povreda je Božijeg Zakona i autoriteta. To se svakako
odnosi i na ovu zapovijest.
Prije nego što čovjek digne ruku na
čovjeka, on ga je najprije ubio u sebi, a time i Onog ko je stvorio čovjeka -
ubija Ga u sebi. Na taj način ubija i sebe.
"Svaki koji mrzi na brata svojega
krvnik je ljudski; i znate da ni jedan krvnik ljudski nema u sebi vječnoga
života." (Prva Jovanova 3.1. [Indžil] )
"Ne čini preljube!" (Druga Mojsijeva
20,14. [Tevrat] )
"I što dalje od bluda, jer to je
razvrat, kako je to ružan put!" (Kur'an 17,32.)
Brak je svetinja, jer je Sveti Bog
uspostavio to zajedništvo između muškarca i žene još u Raju (Dženetu), kada je
stvorio prvi ljudski par. Najprije je stvoren Adam, a potom je od njegovog rebra
stvorena žena, Eva. Jedan mali vremenski razmak je postojao između stvaranja
jedne i druge jedinke. To vrijeme je bilo potrebno da bi Adam poželio druga
prema sebi, jer je vidio da su sve životinje kojima je on davao imena, bile u
paru i djelovale kao jedna cjelina. Zato je Tvorac konstatovao:
"Nije dobro da je čovjek sam; da mu
načinim druga prema njemu." (Prva Mojsijeva 2,18. [Tevrat]
)
Eva nije nametnuta Adamu, već je
bila čežnja njegove duše, koju je Bog uslišio.
"I Gospod Bog pusti tvrd san na
Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; I Gospod Bog
stvori ženu od rebra koje uze Adamu, i dovede je k Adamu." (Prva Mojsijeva
2,21-22. [Tevrat] )
Na osnovu ovog izvještaja, možemo
zaključiti da je između prvog para postojala dvostruka povezanost – genetska, jer je Eva bila stvorena od
Adamovog dijela tijela, i duhovna,
jer je sam Bog "doveo" Evu Adamu i stvorio zajednicu koju je
blagosiljao:
"I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog:
rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom..." (Prva Mojsijeva
1,28. [Tevrat] )
Naravno, to je bio blagoslov
vjenčanja, sklapanje prvog braka. Zato se i dan-danas, zakoniti brakovi sklapaju
javno, pred svjedocima i predstavnicima organa vlasti, a po pravilu, i u
religijskim ustanovama. Sve to podsjeća na prvi sklopljeni brak, još u Raju, i
potvrđuje ga kao Božansku ustanovu. Iz ovoga se jasno vidi da, po Božijoj
promisli, takvu zajednicu čine dvoje, jedan muškarac i jedna žena. Taj idelni
broj partnera u braku je izraz Božije volje i predstavlja ravnotežu,
ravnopravnost, harmoniju, lakšu komunikaciju i nedjeljivost, jer njih dvoje čine
cjelinu. Sve što je preko toga, i izvan toga, a tiče se intimnosti između
muškarca i žene, posljedica je čovjekovog pada u greh i produkt je grešne
prirode. Zato je Bog dao zapovijest koja će zaštiti bračnu zajednicu. Blud,
preljuba i razvrat jesu nazivi za kršenje bračne veze i Božije
volje.
Zakonito mnogoženstvo je bila pojava
još u antička vremena i održala se sve do danas. Interesantno je da su neki
Božiji poslanici, takođe, imali više zakonitih žena i sluškinja sa kojima su
bili intimni, ali tu pojavu moramo razumjeti u kontekstu okolnosti koje je greh
prouzrokovao, što se odrazilo na običaje, kulturu i pravilo ponašanja u ljudskom
društvu. Robovlasnički sistemi, socijalni, ekonomski i drugi razlozi, neminovno
su utjecali da poligamija postane "normalna" pojava. U takvim okolnostima, da bi
zlo bilo manje, Bog je, preko poslanika, davao uputstva i regulative, po kojima
bi se zajednice vjernih trebale ponašati, pa i po pitanju braka. U tim okvirima,
mnogoženstvo je bilo zakonito.Ipak, ako ispravno pratimo i tumačimo tekstove u
Božijim Objavama, vidjećemo da je zakonito mnogoženstvo bila iznuđena pojava i
izraz je Božije dozvole, ali ne i Njegove volje i prvobitne, idealne, zamisli za
čovjeka.
„Ne
kradi." (Druga Mojsijeva 20,15. [Tevrat] )
"Napunite
mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru! To je bolje
iposljedice
su ljepše. " (Kur'an 17,35.)
Ova
zapovijest je jasna i ne treba je posebno objašnjavati. Jasno je da
njomeBog
želi zaštititi imovinui
sve ono što nekome pripada, od onoga koji bi da to bespravno prisvoji. Lopovi
znaju za tu zapovijest, jer u krađu idu najčešće krišom ili maskirani, kako im
se ne bi ušlo u trag i biliotkriveni.
Naravno, ako su u poziciji i ne boje se posljedica oni će nasilno oteti, ali će i sami uvijek znati
da to ne pripada njima, i kad nemaju kud, priznaće da su oteli. To je jak dokaz
da je Zakon Božiji, prilikom stvaranja čovjeka, upisan u njegov um. Grijeh nije
u potpunosti uspio da ga izbriše. Ovom zapoviješću su obuhvaćeni i prekršaji
svih drugih zapovijesti. Kako? Sve ono što je Bog odredio, kako bi regulisao
odnose čovjeka s Njim i odnose između samih ljudi, a nipodaštava se i ne
poštuje, jeste potkradanje Boga. Analizirajmo svaku od Deset Zapovijesti kroz
prizmu Osme, pa ćemo se uvijeriti da nepoštovanjem bilo koje od njih, postajemo
odmetnici. U posljednje vrijeme sotona se svojski potrudio da zatupavi savjest
ljudi, predstavljajući im lopovluk i otimačinu kao nešto uzbudljivo, zabavno, a
one koji se time bave, kao simpatične avanturiste, koji vode neobičan život pun
uzbuđenja. Štaviše, to kršenje Božijeg načela sve više postaje zanimanje i
sredstvo opstajanja u borbi za egzistenciju. Tome je ponajviše doprinijela
filmska industrija, kojom kao da sam đavo upravlja. Scene nemorala i nepoštenja
sa ekrana prenose se u svakodnevni život. Mnogi ne mogu odoljeti tom uticaju, a
među njima ima i onih koji kažu da su vjernici. To je samo jedno od mnogih
obilježja posljednjeg vremena opisanih u Božijoj Riječi.
Danas, kada je moralnost sve manje popularna, pravi je izazov i podvig ostati pošten i odan Bogu.
„Ne
svjedoči lažno na bližnjega svojega." (Prva Mojsijeva 20,16.
[Tevrat])
„Neka
prokleti budu lažljivci." (Kur’an 51,10.)
Ovom
zapoviješću Bog želi da sačuva ugled pojedinca. Lažno svjedočenje može itekako
ukaljati ugled, nanijeti sramotu i bol, štaviše, može ugroziti nečiji život. Sve
se to isto može desiti i onome koji izriče laž. Neka svako ko se služi lažima,
bez obzira na povod ili motiv, zna da je nadahnut đavoljim duhom i da radi
šejtanov posao. Đavo je prvi počeo da se služi lažima. One su bile uperene
protiv Boga i sve što je Božije. Zato svaka izgovorena laž, protiv bilo koga,
automatski se odnosi na Boga. Jednom je Isus, zbog laži i licemjerstva, ovako
ukorio učenjake, duhovne vođe jevrejskog naroda tog vremena:
"Vaš
otac je đavo; i slasti oca svoga hoćete da činite: on je krvnik ljudski od
početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu ; kad govori laž, svoje
govori: jer je laža i otac laži." (Jovan
8,44
.[Indžil]
)
Prosto
je neshvatljivo da oni koji treba da tumače Riječi Božije, služe đavolu kao
oruđe laži. To povlači još veću odgovornost. Oni su nazvani "djecom đavoljom"
jer je u njima đavolja narav koja ih nagoni da svjesno griješe, radi
ostvarivanja svojih sebičnih interesa.
"A
ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu laži iznosi dok se u pravu vjeru
poziva?" (Kur’an 61,7
.)
„Allah
nikako neće ukazati na pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik." (Kur'an
39,3
.)
"Na
ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši Njegovoj: oči ponosite, jezik
lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu, srce koje kuje zle misli, noge koje
brzo trče na zlo, lažan svjedok koji govori laž, i ko zameće svađu među braćom."
(Priče Solomonove 6,16-19. [Tevrat] )
Božiji
gnjev kad-tad će sustići lažnog svjedoka, jer:
"Lažan
svjedok neće ostati bez kara (osude), i ko govori laž, neće uteći." (Priče
Solomonove 19,5. [Tevrat] )
Mnogi
se koriste lažima u sticanju materijalne koristi, nesvjesni da čine smrtni
grijeh, ubjeđujući sebe da "sitne" laži i nisu neki grijeh. Međutim Božija Riječ
je kategorična:
"Blago
sabrano jezikom lažljivijem taština je koja prolazi među one koji traže smrt."
(Priče Solomonove 21,6. [Tevrat] )
Takvi
neće ući u Raj (Džennet) jer stoji zapisano:
"I
neće u njega ući ništa što je pogano, i što čini mrzost i laž." (Otkrivenje
21,27.
[Indžil]
)
"Teško
na taj Dan onima koji su poricali, koji su se, ogrezli u laž, zabavljali!"
(Kur’an 52,11-12.
)
Iz
tog razloga pozvani smo da odbacimo laž:
"Zato
odbacite laž, i govorite istinu svaki sa svojijem bližnjijem." (Efescima 4,25.
[Indžil] )
"Istinom
suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane." (Kur'an
21,18
)
"
Ne
poželi kuće bližnjega svojega, ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge
njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta
što je bližnjega tvojega." (Druga Mojsijeva 20,17. [Tevrat] )
"Nemojte
željeti ono čime je Allah odlikovao jedne od vas nad drugima." (Kur’an
4,32
.)
Ova
zapovijest je vrlo važna, jer direktno zadire u tajne čovjekovog uma. To
dokazuje da, po Bogu, grijeh nije samo neki čin, već i grešna misao ili želja,
koja se njeguje u duši. Iz ljubavi prema nama, Bog je dao ovu zapovijest, jer
želi da i naše misli budu čiste, a želje nesebične i neporočne. Prekršaj ove
zapovijesti stvara poziciju da učinimo grijeh, a to je put ka smrti. Po tom
pitanju je Riječ Božija jasna:
"Nego
svakoga iskušava sopstvena želja, koja ga mami i vara. Tada želja zatrudnjevši
rađa grijeh, a grijeh učinjen rađa smrt." (Jakov
1,14-15
.
[Indžil] )
Želja,
grijeh, smrt. Od želje do učinjenog grijeha, put nije dalek. Pogotovo ako se
ukaže prilika. U svojoj mudrosti i dobroti, Bog nam je uskratio samo ono što
pripada drugome i na šta nemamo pravo, ali Njegove riznice su prebogate i On nas
poziva da želimo i tražimo od Njega, da u svemu što nam zaista treba, budemo
zadovoljeni:
"Zato
vam kažem: ne brinite se za život svoj, šta ćete jesti, ili šta ćete piti; ni za
tijelo svoje, u što ćete se obući.Nije li život pretežniji od hrane, I tijelo od
odijela?...Nego ištite najprije carstva Božijega, i pravde Njegove, i ovo će vam
se sve dodati." (Matej 6,25.33. [Indžil] )
"Ištite,
i daće vam se; tražite, i naći će te; kucajte, I otvoriće vam se…Kad dakle vi,
zli budući, umijete dare dobre darivati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš
nebeski dati dobra onima koji Ga mole?" (Matej
7,7-11.
[Indžil]
)
Spasonosna
Božja blagodat se pokazala u davanju, ne u
uzimanju:
"Jer
se pokaza blagodat Božija koja spasava sve ljude. Učeći nas da se odrečemo
bezbožnosti i želja ovoga svijeta, i da pošteno i pobožno poživimo na ovome
svijetu, čekajući blažena nada i javljanja slave velikoga Boga i Spasa našega
Isusa Hrista." (Titu 2,11-13. [Indžil] )
Samo
oni koji ka nebu podižu svoje oči i od Milostivoga primaju blagodat, neće
poželjeti išta što je bližnjega njegova. Samo će takvi biti nasljednici Božijih
obećanja i vječnoga života.
Ovom
analizom Deset Božijih Zapovijesti možemo, bar donekle, uvidjeti kolika je
njihova važnost, po pitanju odnosa nas sa našim Tvorcem. U Njima je izražen
Božiji karakter, Njegova ličnost i Njegova volja za nas. One su izraz i mjerilo
Božije pravednosti i na osnovu Njih će Bog, kao Sudija, suditi
svijetu.
U
svojoj ljubavi prema nama, Bog je našao način da nas oslobodi od grijeha, šta
više, On želi da svoj Zakon - svoju Pravdu - ugradi u naša srca, da bi tvorili
volju Negovu. Sami u tome nikada nećemo uspjeti, jer je taj čin ravan ponovnom
stvaranju, a to može samo Bog. Sljedbenici PRAVOG PUTA to znaju, jer svoju vjeru
u Boga temelje i grade na Njegovoj Riječi. Prorok i car David (Davud) imao je to
iskustvo:
"Velik
mir imaju oni koji ljube Zakon Tvoj, i u njih nema spoticanja." (Psalam 119,165.
[Tevrat] )
To može biti i naše iskustvo.
| < 6. Poglavlje | Sadržaj | 8. Poglavlje > |