< 4. Poglavlje Sadržaj 6. Poglavlje >

 

Peta glava

PUSTINJA: ŠKOLA UPOZNAVANJA SAMOG SEBE

 

Jedno po jedno, s kapom i ogrtačem, svako od Svindolove dece prešlo je preko podijuma, primilo u ruke svoju srednjoškolsku diplomu i sišlo stepenicama u sledeće poglavlje svog života.

Međutim, pre tog trenutka, auditorijum je bio ispunjen veličanstvenim zvucima muzike posvećene svršenim maturantima; pre nego što je tatu i mamu uopšte mogla poneti reka nostalgije, svako iz našeg “plemena” već se borio s pitanjem fakulteta.

Studirati, ili ne studirati. Raditi izvesno vreme, igrati se neko vreme, ili odmah, svom snagom, zaroniti u studije. Živeti kod kuće izvesno vreme ili rizikovati da odeš negde gde nijedan od Svindolovih do sada nije bio. Privatni fakultet, hrišćanski fakultet, državni fakultet ili neki drugi; veliki fakultet, ili neki mali, ili zaboraviti na sve fakultete. Šta će od toga biti?

Ako ste kroz to ikada prošli, znaćete da je to ponekad uzbudljiv proces, a ponekad i velika muka oko donošenja odluke. Naša porodica doživela je sve to: prospekte, brošure, kataloge, obilaske fakulteta, sa i bez studentskih domova, telefonske pozive iz sekretarijata fakulteta, traumu zbog pritisaka da se donese odluka, iznenadno odustajanje i promene usred semestra od kojih se prevrće želudac.

S vremenom se spisak kandidata sužava, udaljene alternative nestaju kao para u nemilosrdnoj vrelini stvarnosti (“Ne dete, uopšte nisam siguran kad je reč o univerzitetu na Fidžiju”), pa tada onaj najbolji izbor postaje sve očigledniji i logičniji.

Zatim dolazi trenutak pred kućom, kad je auto napakovan do samog krova i kada mladić, ili devojka izlazi iz kuće. Svi oklevamo na vratima od automobila, svesni da se život menja od trenutka kad taj auto ode. Tada slede zagrljaji, poljupci, poruke koje treba zapamtiti, koje se daju u poslednjim minutima, strogi saveti, još poneki zagrljaj ... i suze. A onda, auto odlazi, a mama i tata, ruku pod ruku, stoje na praznom parkiralištu, iščuđavajući se kuda tako brzo odoše godine.

To je rutinski način odlaska dece na fakultet.

Ali, i Bog ima školu. Da li ste to znali? No, u njoj ništa nije uobičajeno. Ona nema internate, hemijsku laboratoriju niti teren za košarku. Nje nema ni u jednom katalogu, časopisu ili vebsajtu. Savetnik za buduće studente možda o njoj ništa ne zna. A ipak, reč je o jednoj od najozbiljnijih obrazovnih ustanova koje uopšte možete pohađati.

Znam to, jer sam i ja tamo studirao. Bio sam tamo ... više nego samo jednom. Možda ste i vi tamo nešto studirali. Kao otac koji voli svoju decu, ne mogu reći da sam baš oduševljen da bilo ko od moje dece provodi vreme u toj školi. S druge strane, pošto je život ono što jeste, znam da će se to najverovatnije ipak dogoditi. Pošto sam ja na tom mestu doživeo Gospodnji glas i Gospodnju prisutnost, ne mogu a da ne težim da svako od mojih sinova i kćeri upozna Njega kao što sam ga ja upoznao i da čuje Njegov glas kao što sam ga ja čuo. Pa ipak, u svom očinskom srcu, svoju decu bih rado poštedeo plaćanja školarine, jer ona može biti neverovatno visoka.

Govorim o Božjoj školi u pustinji, a ne mislim na Saharu ili neku drugu pustinju. Govorim o tom nezanimljivom, često pustom  kampusu gde Bog stavlja svoju decu, pripremajući ih za sasvim određen zadatak u životu. Kada govorimo o toj pustinji, tu nema ničega glamuroznog, bojama bogatog ili privlačnog. Nikada nije ni postojala namera da tako bude. To, morate mi verovati, nije nikakav turistički pustinjski kraj, nego verovatno nešto slično Sahari ili pustinji Gobi.

To mesto je sinonim za opustelost: kršne stene, pesak u kojem nema tragova, vrelina koja isisava život. Neki ljudi u takvoj pustinji provedu nekoliko nedelja, a drugi čak više meseci. Mojsije je tom ogolelom zemljom hodao četrdeset godina. To je č-e-t-r-d-e-s-e-t godina, dobro ste pročitali.

 

Mnoga lica pustinje

Možda će vam pomoći ako znate da je jevrejska reč za “pustinju” midbaar. Ona dolazi od korena reči dahbaar, koja znači “govoriti”. Dozvolite da na osnovu tog korena izvedem zaključak i kažem da je pustinja mesto gde Bog govori, gde nam On upućuje neke od svojih najvažnijih poruka.

Bez obzira na to pustinjsko iskustvo, ti i ja možemo živeti svoj život a da nikada ne čujemo, odnosno, ne saznamo šta Bog, Tvorac svemira želi da nam kaže. Pustinja u to unosi promenu. Na tom usamljenom mestu zaključićeš da si lišen svega onoga od čega ti zavisi udobnost življenja — svih onih stvari za koje si smatrao da su ti tokom celog života bile neophodne, a u stvari ti uopšte nisu bile potrebne.

 U tim širokim peščanim prostranstvima veoma je tiho — tako tiho da možete čuti otkucaje svog srca, tako tiho da možete čuti Božji glas.

Sećam se kad sam se jednom prilikom, pre nekoliko godina, našao u pustinji — pravoj pustinji. Bio sam pozvan na sastanak s grupom starešina iz druge crkve, radi planiranja crkvenih aktivnosti. Da bih došao na ugovoreno mesto, trebalo je da vozim prilično dugo kroz jedan deo južnokalifornijske pustinje. Na povratku kući, iz čistog zadovoljstva, sišao sam s autoputa na mali bočni drum koji je, krivudajući, vodio u divlje i usamljeno područje. Izlazeći iz automobila na žegu kasnog popodneva, krenuo sam u malu šetnju kroz pesak i žbunje, da bih konačno došao do tačke odakle nisam mogao videti ni drum ni svoj automobil.

Ne umem da objasnim šta me je tamo privuklo. Možda sam imao potrebu da za nekoliko minuta upijem nešto od te retke osame. I baš sam to i učinio. Tamo sam, jednostavno, stajao izvesno vreme, potpuno sâm.

Utom se podigao pustinjski vetar, zavijajući preko svih tih kilometara puste zemlje. Nije se mogao čuti nikakav drugi zvuk. Ništa. Osećao sam sunce na glavi i leđima i bockanje peska nošenog vetrom. Žmirkajući i škiljeći u daljinu, posmatrao sam udaljene horizonte koji su trepereli na žegi. Nalazio sam se u jednom sprženom i opustelom predelu. U njemu nije bilo nikakvog voća, niti žbunja. Nije bilo bujnih, zelenih travnjaka. Nije bilo voćnjaka pod teretom plodova. Potoka s raspevanim obalama. Bez obzira na to što sam znao da se auto i autoput nalaze u neposrednoj blizini, osećao sam, čudno, kao da sam preseljen u neki drugi svet. Usamljenost je, svuda oko mene, što sam se duže zadržavao na tom pustom mestu, počela sve više da me pritiska. Tišina me je obavijala poput neke druge kože.

Tvoj “pustinjski predah” možda se uopšte neće dogodiiti u pravoj pustinji. On bi se mogao odigrati na nekom usamljenom šumskom gradilištu, na izolovanom prostoru za kamp-prikolice, u seoskoj kući u planini ili u luksuznom smeštaju u divljini, među jezerima. Tvoje “pustinjsko iskustvo” možda će biti briga za bolesnog člana porodice ili, tokom dužeg vremena, staranje za ostarelog oca ili majku, bez ikakve pomoći pri ruci i bez ikakvih izgleda da se situacija ublaži. Tvoj boravak u “suhoti” moglo bi biti hronično i mučno fizičko stanje, koje te drži vezanog za bolesničku sobu. To bi mogao biti onaj duboki bol duše koji nastaje s neverstvom bračnog druga, ili s buntovnošću deteta u tinejdžerskom dobu. To bi moglo biti preseljenje iz područja s brojnim prijateljima i snažnim porodičnim vezama na mesto koje ti se čini čudno i tuđe, gde baš nikoga ne poznaješ. Osećaš se kao “raseljena osoba” ... kao predmet premešten na neku sporednu policu. To bi mogao biti i neuspeh u školi, na fakultetu, otuđivanje od prijatelja; dosadan, nezahvalan posao, ili rok za završavanje nekog posla koji te tišti kao kakav grubi vodenični kamen.

Pustinja ima mnoga lica.

Ona može biti prepuna ljudi, a ipak usamljena.

U njoj može padati kiša danju i noću, bez pauze i odlaganja, a da ipak bude neplodna.

Cveće svuda oko tebe može da cveta i drveće da pupi, a ona je ipak pusta.

Zna li to Bog? Razume li? Odlično razume, dragi prijatelju. Konačno, On te je i stavio u nju. Njegovim obrazovanjem obuhvaćen je i period proveden u pustinji. Tamo On zadobija našu pažnju.

 

Uvod u teoriju pustinje

Sveti Duh zapisuje sledeće reči o izrailjskom narodu, u 32. glavi 5. Mojsijeve. S tvojim dopuštenjem, rado bih te reči primenio na vrlo ličan način. “Nađe ga u zemlji pustoj, na mestu strašnu, gde buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva ga kao zenicu oka svojega” (10. stih).

Nenapisano “On” u ovom stihu je Bog, a “ga” su Izrailjci. Ali, hajde da ovde personalizujemo Gospodnje reči. Stavi svoje u stihu ime umesto “ga”. Nađe    (tebe)    u zemlji pustoj, na mestu strašnu, gde buči pustoš; vodi    (tebe)    unaokolo, uči    (tebe)    i čuva    (tebe)    kao zenicu oka svojega.

Gospod, koji te je doveo u tu pustu zemlju sasvim tačno zna koja ti je vrsta pustinjskog iskustva potrebna. On zna baš ono mesto gde će biti utišano ono što ti je remetilo pažnju u životu, i gde ćeš moći da čuješ Njegov glas. Tvoja “zemlja pusta, mesto strašno” možda će izgledati sasvim drugačije od moje. Bog svakoga od nas poznaje u dubini naših srca; On zna šta će biti potrebno da nas oslobodi štakâ koje nas sprečavaju da idemo putem Njegove volje, i bučnih glasova i zvukova koji nas sprečavaju da čujemo Njegove savete, da čujemo reči Njegove nežne ljubavi. On zna kako da nadgleda naš nastavni plan u toj pustinjskoj školi, ugrađujući u naš život osobine karaktera kakve u drugim uslovima ne bismo stekli.

Izolacija je uvek sastavni deo iskustva pustinje. Nikada to nemoj smetnuti s uma. U trenutku kada pronađe pustinju koja je tebi potrebna, Bog ti kaže da siđeš iz autobusa, a zatim daje gas i odlazi. Tako bar izgleda. U istom trenutku, javlja se osećanje: Bog je otišao! Gde je? Ostavio me je — ovde! Usred tog bolnog iskustva zaključuješ da više ne možeš da radiš ono što si nekada mogao. Na scenu stupa strah. Govoriš sebi: Izgubiću svoje darove. Prestaću da budem koristan. Zaboravljen sam! Bog me je napustio. Vreme ističe. Prilike me mimoilaze. Odavde nikada neću izaći.

Tako se morao osećati izrailjski narod dok je lutao Sinajskom pustinjom. A Mojsije, na sredini svog života, toliko udaljen od jedine zemlje koju je poznavao, bez ijedne prilike (tako je bar mislio) da se vrati, nesumnjivo je nosio u sebi neke od tih misli i osećanja.

Međutim, pre nego što se predamo osećanjima odbačenosti, potrebno je da malo neposrednije i malo više lično razmotrimo taj stih u 5. Mojsijevoj. “U zemlji pustoj, na mestu strašnu” Bog čini četiri stvari. Ako nekim slučajem pred sobom imaš otvorenu Bibliju, preporučio bih ti da uzmeš marker i da obeležiš svaku od njih.

Prvo, On nas nalazi. Drugo, vodi nas. Treće, uči nas i četvrto, čuva nas kao zenicu oka svojega. Nije li to divno? Kada o tome razmišljate, shvatate da je zenica vašeg oka najštićeniji deo vašeg tela. Ne dopuštate da ga išta dotakne. Štitite ga vrlo brižno. Zaklanjate ga od sunca i neprekidno brinete o njemu. Ako bi i najmanja trunčica dotakla njegovu membranu, preduzimate neodložne mere da je se oslobodite.

U pustinji si ti zenica Božjeg oka. I tako, na tvoje veliko iznenađenje, na kraju shvataš da te Bog nije ni ostavio, niti od tebe odstupio. U stvari, brinuo se za tebe više nego u bilo kom drugom periodu tvog života. Neka te, prijatelju, ta misao ohrabri, ukoliko zaključiš da se danas nalaziš u pustinji.

Zapazi dva stiha koji dolaze posle 10. stiha: “Kao što orao izmamljuje orliće svoje, diže se nad ptićima svojim, širi krila svoja, uzima ih i nosi na krilima svojim. Tako ga Gospod vođaše ...” (11. i 12. stih).

On nas vodi. Taj podatak dva puta nalazimo u citiranom biblijskom tekstu. Znao ti to ili ne, osećao ili ne, pa čak verovao ili ne, Bog nije uklanjao svoju ruku s tvog života. U toj pustoj zemlji osećao si se go i otkriven, ali je On sve vreme širio nad tobom svoja krila. Nalazio si se pod zaklonom krila Višnjega.

Privukla me je mala reč “sâm” (“Tako ga Gospod sâm vođaše”, prema izvornom tekstu), u 12. stihu. On sâm te vodi. Nikog drugog nema da te vodi kroz pustinju. Tamo nema putokaza, nema informativnih punktova, nema mapa s ucrtanim strelicama, koji će reći: “Evo, ovde se nalaziš.” U stvari, ti i ne znaš gde se nalaziš. Ti ne znaš kada ćeš (ako uopšte) napustiti tu okrutnu pustinju. Ipak, Biblija kaže da će te On sâm voditi. Bog te je posebno izdvojio, sebe radi.

 

Ulazi u pustinju

Možda ovo pišem nekome ko je imao prednost da stekne zavidno obrazovanje i kome je, po završetku fakulteta, bilo pruženo više vrednih prilika. Ali sada, bez obzira na to šta je razlog, ti si se našao lišen svih šansi, napušten.

Možda si student-atletičar, koji je godinama radio na usavršavanju svog sportskog umeća, da bi u svojoj završnoj godini bio “poslat na klupu” zbog toga što je neki drsko uspešni iz prve ili druge godine zauzeo tvoje mesto u startnom sastavu.

Možda si najvećim delom svog života uživao dobro zdravlje i snagu, a onda ti, iznenada, doktor kaže: “Znaš, video sam jednu mrlju na tvojim plućima. Iskren da budem, ne sviđa mi se to što sam video.” Ili: “Prema nalazima biopsije, ovo ne izgleda dobro. U stvari, utvrđen je malignitet.”

Posle takve informacije tebi se zavrti u glavi, gubiš ravnotežu, a onda u srcu vapiš: Gde je Bog? Čemu nadanje? Šta ću sad?

Možda si neoženjen, neudata i čekaš (i čekaš) da prava osoba uđe u tvoj život. Kako meseci i godine tiho prolaze, nada koju si gajio, gajila kao skriveni plamen sveće, počinje da treperi. Pre više godina, iz jednog hrišćanskog časopisa izvukao sam jedan mali tekst. Pisac, Natali Rej, dočavarava osećaj odbačenosti u poemi pod naslovom “Nema nikog da me voli.”

 

Nema dragog da svakoga dana traži moje usne.

Nema ruke koja moju preko stola traži ruku.

Nema mile bebe da zaspi na mojim grudima.

Nikome ne treba moja ljubav.

Gde je taj znak

Da me ljubi Bog, moj Otac? Sigurno je,

To bogatstvo ljubavi On stvara da bude preobilno.

Kako je moguće da niko ko me je želeo

Nije postao moj? Zašto ih odbih?

 

Ali, da li je sve to važno, svako Zašto?

Da li bi svi odgovori mogli ukloniti bol,

Ili sva objašnjenja zaustaviti moje suze,

Pa makar došla i iz nebeskog dvora? Ne, opet bih plakala.

Bože, spasao si me od crnog ponora pakla;

O, spasi me i od nasilja ozlojeđenosti.[1]

 

To je žena koja čezne da u svojoj pustinji čuje Božji glas.

U očima drugih, to je neizbežni strah da će voljena osoba izaći na vrata, ne ostavljajući nadu da će se ikada vratiti. To je moglo početi onog dana kad si s posla došao kući i ustanovio da ti je žena ostavila poruku. Njen ormar i fijoke su prazni. Otišla je. Počeli su da duvaju strašni vetrovi. Ili si, zahvaljujući spletu događaja, otkrila da ti je muž bio neveran. Još jedna vrata u pustinju!

Sve je suvo. Usamljeno. Osećaš se nesrećan i tužan. Ipak, bez obzira na ono što bi ti osećanja mogla reći, Biblija kaže da nisi sam, nisi sama. Bog je tu. On te pronalazi. Uči. Čuva te kao zenicu svog oka. Obećava da će te voditi kroz taj čudni predeo, u kojem nema ni putokaza ni staze. Ti nisi napustio Njega, niti je On napustio tebe. U stvari, On ti, u ovom trenutku, može biti bliži nego što je bio ikada ranije.

 

Pustinja po meri

Obavljajući završne radnje na ovom poglavlju, razmišljao sam kako je zanimljivo to što je Bog Mojsija smestio četrdeset godina u pustinju, a onda mu rekao da se okrene i da izrailjski narod povede pravo natrag — u pustinju, za sledećih četrdeset godina. (Vreme koje je između toga proveo u Egiptu nije nikakav predah u vidu odmora!) Da li ste nekad o tome razmišljali? Mojsije je studirao u pustinji četrdeset godina, da bi naučio kako da kroz sličnu pustinju vodi ceo jedan narod.

Evo šta je Mojsije rekao Izrailjcima kad je trebalo ući u Obećanu zemlju: “Opominji se svega puta kojim te je vodio Gospod Bog tvoj četrdeset godina po pustinji, da bi te namučio i iskušao, da se zna šta ti je u srcu, hoćeš li držati zapovesti Njegove ili nećeš” (5. Mojsijeva 8,2).

Zašto nas Bog vodi kroz pustinjske predele? Odgovor potražimo od Mojsija koji ima najviše diplome Božje škole u pustinji. On to čini da bi nam pomogao da postanemo ponizni, da bi nas iskušao i da bi se otkrilo pravo stanje našeg srca. To se ne događa zato da bi Bog mogao upoznati tebe (On te već poznaje), nego da bi ti mogao upoznati sebe. Ništa ti tako kao pustinja ne može pomoći da upoznaš sebe onakvog kakav stvarno jesi. Kada skineš sve ukrase, zguliš sve maske i skineš sve kostime iza kojih si se skrivao, počinješ da posmatraš svoj pravi identitet — lice koje se nije pojavljivalo godinama, a možda i nikada do sada.

To je učinila pustinja u Mojsijevom slučaju. To je ona učinila i u mom slučaju, u više pustinjskih boravaka moga života. Ona će te dovesti do poniznosti. Ona će te uputiti na tvoje jake i slabe strane. Pomoći će ti da upoznaš sebe kao nikada do sada.

Stara lepa himna “Kako je tvrd temelj” (iz 1787. godine) veoma lepo izražava tu misao. Stih koji veoma volim glasi:

Kada te kroz ognjene nevolje povede tvoja staza,

Hraniće te moja blagodat, sasvim dovoljna;

Vatra ti neće nauditi, jer jedino želim

Da tvoju trosku spalim i tvoje zlato prečistim.[2]

Bog nas nikada neće voditi kroz visoku peć pustinje da bi nas uništio. Naprotiv, On to čini da bi nas prečistio. Tako, u toj pustinji koja buči, u procesu vremena, pesak uklanja našu rđu i koroziju i mi postajemo korisno oruđe u Njegovim rukama.

U nebrojenim prilikama u mom dosadašnjem životu imao sam radosno iskustvo druženja s ljudima i ženama kaljenim u jednoj takvoj pustinji. Uvek ćeš znati — ponekad već posle samo par trenutaka — da si upoznao osobe koje je Bog prečistio na taj način. One se ubrajaju među najpouzdanije, istinski najponiznije, najljubaznije i najčasnije osobe koje možeš zamisliti. Za to je bila potrebna pustinja. Kako je to himna uverljivo poručila, njihova troska je spaljena a njihovo zlato prečišćeno.

Takvom je životu težio Psalmista, kad je zapisao reči navedene u daljem tekstu. On je doživeo nevolju i stradanje. Gospod ga je poslao na duge studije u bezimenoj pustinji. Ali Psalmista je gajio nadu: kada sve to prođe, želeo je da bude čovek koji će moći da Božjem narodu donese ohrabrenje i nadu.

Koji se Tebe boje, videće me, i radovaće se što se uzdam u Tvoju reč. ...

Nek se obrate k meni koji se Tebe boje, i koji znaju otkrivenja Tvoja (Psalam 119,74.79).

Pre nego što krenemo dalje u ovom poglavlju o Božjoj školi za samootkrivanje, vratimo se još jednom priči o Mojsiju.

 

U senci Sinaja

A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku madijanskom, i odvede stado preko pustinje, i dođe na goru Božiju Horiv. (2. Mojsijeva 3,1)

Mojsije se nalazio u senci Sinaja, one planine gde će Bog u oblaku i ognju i tresenju zemlje sići da se susretne s decom Izrailjevom. Međutim, Mojsije u to vreme verovatno nije razmišljao ni o čemu tako dubokom i kataklizmičnom. Oštrim pastirskim okom najverovatnije je pretraživao to pusto mesto, tražeći malo trave za ispašu svog vunenog stada.

U monografiji koju sam ranije pomenuo nalazi se slika predela u koje je Mojsije toga dana najverovatnije došao. Ako u tom suncem sprženom predelu otkrijete imalo trave, tada sigurno imate bolje oči od mojih! Bino Rotenberg, autor knjige Božja pustinja, naziva taj predeo mestom na kojem je “vreme stalo”. To je predeo bez žbunja, berznadežan i zastrašujući kao mesečevi predeli. Tu i tamo su se, razbacani bez ikakvog reda, nalazili veliki komadi stena, kao komadi kakvog bombama raznetog hrama. Teško da ste negde mogli zakoračiti a da se ne sapletete o stene i kamenje.

Sećam se jedne stare reklame za kreditne kartice u kojoj čudni, osedeli prodavac za tezgom u nekoj oronuloj kući pozdravlja mušteriju rečima: “Dobrodošli ... na poslednje mesto na Zemlji.” Poenta reklame bila je da će čak i tamo, primiti Viza-karticu.

To su reči koje su mi odzvanjale u mislima dok sam proučavao onu fotografiju Madijana: poslednje mesto na zemlji — mesto gde ni sa Viza-karticom ne možeš kupiti osvežavajuće piće. Ako se ikada neko mesto moglo opisati kao pustinjska zabit, onda je to bilo to.

Jevreji su imali zanimljiv način opisivanja određene lokacije. Licem su se okretali prema istoku, pa je sve što je bilo iza njih, zapadno područje, bilo zvano zaleđem. Sever, jug, istok i zapad određivani su na osnovu pravca kojem su bili okrenuti licem. Da bi utvrdili gde je sever, jug ili zapad, okretali su se licem prema istoku, odakle izlazi sunce. Mojsije se u onom trenutku nalazio na zapadnoj strani ili na “poleđini” pustinje.

Na to mesto nije stigao udobnim, klimatiziranim turističkim autobusom. Nije se ponašao kao čovek koji je došao da provede jednu zabavnu sedmicu, uživati u jahanju kamila, sakupljanju kamenja i beleženju neobičnih predela video kamerom, da bi se posle toga vratio u udobnost turističkog autobusa. Naprotiv, Mojsije je u to područje došao da živi. Pustinja je bila njegova adresa.

Da li vam se dogodilo da se vozite automobilom kroz neki zabačeni predeo, pa se obratite svom bračnom drugu ili prijatelju i kažete: “Zar nisi srećan što ovde ne živimo?” I tada, ne razmišljajući, pritiskate papučicu gasa malo jače i nestajete dalje iz tog područja ničije zemlje, vraćajući se u udobnost svoga doma.

U Mojsijevom slučaju, nije bilo bežanja od pustinje; ovo je bio njegov dom. Sin Amrama i Johavede došao je u Madijan i tu ispraznio svoj prtljag. Na tom mestu će zabosti u zemlju stubić sa svojim poštanskim sandučetom, iako svoju novu adresu nije ostavio nikome.

Ta lokacija nije bila nimalo privlačna, a to nije bio ni njegov poziv. Služio je kao pastir u kući svog tasta. Nije čak imao ni sopstveno stado. Oženio se ćerkom svog domaćina, pozajmio polovni pastirski štap i pitao: “Gde su ovce?” Živeći tako, postao je otac dvoje dece — dvojice sinova, kako čitamo u Delima 7,29. I tako je Mojsije živeo, obavljajući svoje tri uloge: muža, oca i pastira. I to je bilo sve. On i monotonija postali su prisni prijatelji.

 

Nema prečica

Možete li poverovati? Čovek s vrhunskim poznavanjem hijeroglifa, matematike, književnosti i vojne taktike sada je životario u zaleđu pustinje, stanovao kod svog tasta, podizao dva dečaka i vodio brigu o malom stadu ovaca.

To je pustinja, dragi prijatelju.

Jedan pisac je mudro primetio: “Vreme kod Boga ima sasvim sporedan značaj, jer On zahteva kvalitet po svaku cenu. Prema tome, nema svrhe nervirati se zbog tegoba koje sa sobom nosi period školovanja, ili nastojati da pronađemo neku prečicu. To će nas sigurno odvesti u ćorsokak.”[3]

Zaista! Pokušate li da pronađete prečicu na putovanju kroz pustinju, sebe ćete odvesti u ćorsokak. Sećate li se onih starih vesterna u kojima su loši momci jahali daleko ispred potere? Jedan od zamenika šerifa u poteri neizbežno bi viknuo: “Pobeći će nam, šerife!” A onda bi predstavnik zakona sa smeškom rekao: “Ti nesrećnici jašu pravo u zatvoreni kanjon. Hvatamo ih!”

Nema izlaska iz zatvorenog kanjona ili iz ćorsokaka, osim onim putem kojim si došao. Kroz njih ne možeš proći. Isto tako, nema prečica za izlazak iz pustinje u koju te je Bog stavio; svi ti putevi kojima se, smatraš, može pobeći, završavaju u ćorsokaku. Mnogi ljudi troše vreme trčeći od jednog ćorsokaka do drugog, dok im se na kraju ne zavrti u glavi. Bog kaže: “Ostaćeš tamo gde sam te smestio sve dok te ja ne premestim.”

Mojsije, taj nekada veliki i moćni prestolonaslednik Egipta, naučio je šta znači deliti život sa ženom i dva mala dečaka. Možeš li zamisliti kakvi su morali biti ti mali nametljivci koji su rasli u tim predelima? Tačno je, ništa kao mala deca ne može dovesti do poniznosti i najobrazovanijeg čoveka. Biti doktor nauka ne znači ništa kada pokušavaš da obuzdaš par živahnih dečaka koji su naumili neki nestašluk.

Imamo Mojsija, s mnogo dugih titula, koji menja pelene, koji se igra skrivalica i trudi se da stavi hranu u bebina usta. Znate, stručnjaci vam mogu izložiti čitav naučni ekspoze o tome od čega treba da se sastoji hrana za bebe, kakav je postupak proizvodnje te hrane i kako se ona vari. Ipak, ne mogu vam reći kako uneti hranu u usta male bebe. U tom poslu zaista se moraš snaći sâm.

Sve je to sastavni deo pustinje. U pustinji ćeš naučiti da radiš stvari koje nisi ni sanjao da ćeš morati da radiš. Učiš da podnosiš neprijatnosti i da se miriš sa situacijom; učiš da prihvatiš splet okolnosti za koje nikada nisi mogao zamisliti da bi se mogle dogoditi u tvom životu. Sve je to sastavni deo školovanja. A to je samo jedna faza u nastavnom programu na Božjem univerzitetu pustinje.

Da li sam rekao nešto o programima koji se nude u toj školi? Takav izbor nećeš naći ni na kojem drugom mestu! U toj visokoškolskoj ustanovi postoje četiri grupe za studije.

 

Grupa za anonimnost

Kao što sam u prethodnoj glavi već pomenuo, pustinja je mesto gde ste nepoznati, anonimni. Mojsije je morao da se pomiri s tim da bude niko. Tokom sveg svog mladalačkog i zrelog doba bio je velika ličnost, veliki neko. Svaki njegov pokret praćen je svetlima, uglavnom onako kako današnja svetla prate britanske prinčeve Vilijama i Harija. Kad god bi Mojsije ustao, ljudi bi s iščekivanjem pogledali u tom pravcu. Kad god bi im se obratio, ljudi su prestajali da razgovaraju i slušali. Kad god bi prolazio ulicama, za njim su se okretali.

Ovce to ne rade.

Ma šta da kažeš, čak i da u recitovanju poezije napraviš salto unazad, stado uopšte neće biti impresionirano. Ono neće ni prekidati da pase, glava zagnjurenih u travu. Ma koliko cenili vunene džempere i vunene čarape, ovce su u osnovu neinteligentne i ravnodušne životinje. Mojsije je imao zadovoljstvo druženja s njima četiri duge decenije svog života.

“Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu.” Nije li to ponižavajuće? Zamisli da neki Mojsijev drug iz mladih dana dođe u Madijan da poseti nekadašnjeg princa — možda i neki od njegovih drugara i kolega s Univerziteta Hram sunca. I taj prijatelj, izlazeći iz svoje blistave kočije, odmerava Mojsija od glave do pete, primećuje njegovu razbarušenu kosu, bradu i jednostavnu odeću, tkanu u domaćoj radinosti.

    Pa, prinče Mojsije, čime se sada baviš?

    Ja, pa, znaš, ja sam pastir.

    Stvarno? Ko bi pomislio! Sigurno je ovo tvoje stado? Veliki biznis, a?

    Ne. Ovo nisu moje ovce. Radim za oca svoje žene.

    Radiš za svog tasta?

    Da, da.

    Hteo bih to bolje da razumem: ti hodaš uz te ovce. Da li je to tvoj posao.

    Jeste, tako je.

    Dobro, Mojsije, ja stvarno ne znam šta bih rekao. Osvesti se, čoveče: šta bi sa svim tvojim obrazovanjem? Ti si bio najbolji!

    O tome nemam šta da ti kažem. Sve što znam, jeste da Bog želi da budem ovde i zato ću ostati.

Možda ćeš u toj situaciji prepoznati sebe. Čitajući, verovatno potvrđuješ glavom. Anonimno pripremaš neki stručni rad; svakoga dana se boriš s ograničenjima koja moraš da trpiš. Zbog same prirode pustinje prisiljen si da se odrekneš mnogih privilegija, beneficija i aktivnosti, bez kojih ranije nisi mogao. Sada samo “preživljavaš”, održavaš goli opstanak.

To je Božji plan, dragi prijatelju. Naime, ako želiš da diplomiraš u Njegovoj pustinjskoj školi, nastavu ćeš morati da pohađaš anonimno; to je prva obavezna grupa u toj školi.

Ejmi Karmajkl, jedan od mojih najdražih pesnika, napisao je sledeće reči:

Pre nego što stanu nemirni vetrovi,

Nauči me prebivati u Tvome miru:

Pre nego što bol tiho umine,

Dozvoli mi, Bože, da ti pevam psalam.

Ne daj da ispustim priliku da se uverim

U puninu ljubavi koja me krepi.

O, ljubavi Božja, učini mi to:

Učini da moja pobeda ostane stalna.[4]

Evo neulepšane istine: ako ne naučiš da živiš mirno anonimnosti, predmet ćeš ponavljati sve dok u tome ne uspeš. Ne možeš diplomirati ako preskočiš taj predmet.

U igranom filmu Skrovište u jednoj sceni prikazana je Kori Ten Bum koja, moleći se, saopštava Bogu svoju želju da je On upotrebi na bilo koji način koji je po Njegovoj volji, pa makar se to odnosilo i na život u senci. Ubrzo posle toga, nacisti je hapse zajedno s njenim ocem, od koga je odvajaju. Njen otac umire u logoru smrti, a onda nju silom odvajaju od sestre koju je veoma volela. Nacisti Kori bacaju u hladnu, važnu ćeliju u Nemačkoj.

Na završetku scene, Kori leži u jednom uglu i drhti. A onda, očiju punih suza, šapuće, obraćajući se Gospodu: “Ali, Bože, nisam znala da ću morati da budem sama.

To je anonimnost.

Mi možemo savladati gotovo sve, dok smo okruženi ljudima koji nas mogu ohrabriti i pomoći nam da ponesemo teret. Međutim, u Božjoj pustinjskoj školi školsko imanje je prazno. Osim tebe tamo nema nijednog drugog studenta, nego samo udžbenik pod naslovom Anonimnost i mnogo vremena za čitanje.

 

Grupa za vreme

Mojsije pobeže ... i posta došljak u zemlji madijanskoj, gde rodi dva sina.

I kad se navrši četrdeset godina ... (Dela 7,29.30).

U svojoj Bibliji podvukao sam reči “četrdeset godina” samo zato što ne želim da dejstvo tih reči izmakne mojoj pažnji. Mojsije je u pustinju došao kao stranac, a posle četrdeset godina, škola je bila završena. Sećam se da sam u svom ranijem okrugu, a bilo mi je četrdeset godina, održavao seriju predavanja o Mojsiju. U to vreme, zapanjio me je podatak da je Mojsije celokupnu dužinu mog dotadašnjeg života proveo u madijanskoj pustinji. U pustinju je došao sa četrdeset a iz nje izašao tek kad mu je bilo osamdeset godina. Tako je tokom tih godina — koje mnogi smatraju najproduktivnijim godinama čovekovog života — Mojsije čuvao ovce u području koje bi isto tako dobro moglo biti i predsoblje pakla.

Da li si ti možda u dobu između četrdeset i osamdeset godina i nalaziš se u pustinji? Dobrodošao. To je deo Njegovog plana. Bog ne samo što planira koliko će proba biti “široka” nego i njenu dužinu. Vreme kako ga On planira podjednako je važno kao i Njegovo kušanje. On zna kada je tebi potrebna pustinja, a i to kada si spreman da kreneš.

Mi danas živimo u civilizaciji mikrotalasne pećnice. Ako je za pripremu obroka potrebno više od pet minuta, za nas je to već predugo! Nekada je, čak, trebalo čekati da se zagreje TV-prijemnik. Možete li to zamisliti? U to vreme nije bilo mogućnosti da se pritisne samo jedno dugme na telefonu da biste pozvali kuću sa unapred memorisanog broja, nego ga je trebalo birati okretanjem birača ... prstom, kako je to tužno. Treba li da govorimo o kamenom dobu? Sećam se kako sam pre kratkog vremena automobilom prolazio pored jednog praznog zemljišta, da bih nekoliko nedelja kasnije prošao istim putem. Tamo gde samo tri nedelje ranije, osim trave, korova i praznih pivskih konzervi i smeća, nije bilo ničega sada je, završeno, stajalo ogromno skladište, sastavljeno od prefabrikovanih delova, spremno da primi robu.

Eto kakav je život danas. Brz. Komprimiran. S mnogo buke i galame i — gotovo. Ali, nije tako u Božjoj školi pustinje. Kada je reč o hodanju s Bogom, ne postoji pojam kao što je instant-zrelost. Kada je reč o Njegovim svetima, Bog nije organizovao masovnu proizvodnju. Svakoga od njih On svojeručno oblikuje, a i to je uvek duže nego što mi očekujemo.

Nestrpljivom “aktivisti” kakav je bio Mojsije, te godine u pustinji bile su potrebne da se opusti — da siđe s brze trake i pronađe Božju traku. Božje delo je, doduše, bilo veoma sporo, ali Božji cilj bio je da formira Mojsija, a onda i da ga upotrebi onako kako nijedan čovek do tada nije bio upotrebljen.

 

Grupa za usamljenost

   Tebi i meni tišina je potpuno strana. Zbog toga nas hvata gotovo panični strah kad se nađemo sami. Zbog toga neki ljudi gotovo da ne mogu podneti da bez elektronske buke putuju automobilom ili sede u sobi. Nekada sam bio zapanjen gledajući ljude kako džogiraju na stazi ili prolaze našom ulicom sa slušalicama na ušima. Sada to gotovo i ne primećujem, jer je za mene to već sasvim uobičajena slika.

Kad sam onom prilikom izašao iz automobila u pustinji i malo se odšetao od puta (taman toliko daleko da znam da ne želim da se tamo dugo zadržim), prvo što me je pogodilo bila je apsolutna tišina. Dok onaj vetar nije počeo da zavija preko peska, nije bilo nijednog zvuka — čak ni oglašavanje cvrčka ili zuj mušice. Samo sam stajao i izvesno vreme upijao tu tišinu.

Zvuk usamljenosti je zanimljiv. Gotovo da sam zaboravio kakav je to bio zvuk. Ako ste i vi zaboravili, treba da pođete na put. Idite koliko god morate da biste se udaljili od zujanja, brujanja i žamora civilizacije. Nemojte ići na obalu jezera ili mora, pošto tamo neprekidno odjekuje zvuk obrušavajućih talasa. Dakle ne tamo, nego visoko u planine, u neku pustinju ili negde u širinu beskrajnih polja. No, zato kod kuće obavezno ostavite vokmen i CD-plejer. Odvojte vreme za mir i slušanje veličanstvenog zvuka tišine.

To je zaista nešto izuzetno. Ako tamo ostanete dovoljno dugo, možda ćete početi da stičete osećaj za nešto što ste odavno zaboravili. Vaše će misli početi da istražuju ispod tog plitkog, površinskog nivoa, na kojem većina od nas provodi svoje budne sate. Uz dovoljno vremena u takvoj sredini, dubinu ćete početi da osećate sve bolje.

Tokom godina zaključivao sam da su većina velikih ljudi sveta bili usamljeni ljudi. Mnogi umetnici i svetski majstori umetnosti, oni koji su nam ostavili u nasleđe svoju umetnost i muziku, bili su ljudi usamljenosti. Neki od velikih svetskih vođa vodili su usamljenički život.

U njegovoj dugoj karijeri vođe, Mojsija bi osporavali, napadali, optuživali, mrzeli i izdavali. Prolazeći kroz sve to, on bi stajao i ostajao sâm. Kako je u tome uspevao? Kako je mogao izdržati? Bio je naučen da to savlađuje. Diplomirao je u Božjoj pustinjskoj školi na grupi za usamljenost. Dobro je savladao pouke iz tog predmeta. Više mu nije bio potreban niko ko bi ga potapšao po leđima. Čak je i naočigled gorkog protivljenja mogao odmah da nastavi da radi ono na šta ga je Bog pozvao.

 

Grupa za neudobnost

Zapišite, podvucite to da, što se tiče Madijana, nije bilo nikakve udobnosti.

Bio je to okrutan predeo, s nemilosrdnom žegom i upadljivo lišen onoga što nazivamo elementima udobnosti za razumna bića: hrana, svežina, udoban krevet, dovoljno tople i hladne vode za kupanje, itd. Mojsije koji je kao beba bio izvađen iz reke Nil i najvećim delom svojih četrdeset godina živeo blizu te velike reke, morao se prilagoditi predelu u kojem je voda bila skupocena roba. Naučio je da živi suvog grla, ispucalih usana i uz neprekidno žmirkanje, štiteći se od prodorne siline sunca.

To je bio nastavni plan Božjeg fakulteta u pustinji: četiri glavne grupe studija do diplome. Obratite pažnju na to kako se proces odvijao tokom godina pustinjskih studija, pošto se isto odnosi i na tebe i na mene. Bog, da bi mogao obnoviti naše duše, mora da prodre kroz više tvrdih ljuštura, slojeva omotača, prepreka u našem životu. Njegov dosledni cilj je probijanje do unutrašnje ličnosti čoveka. Tako je i David rekao: “Gle, istinu ljubiš u srcu, i iznutra javljaš mi mudrost” [Gle, istinu želiš u najintimnijem delu bića, i u onom skrivenom delu hoćeš da je upoznam] (Psalam 51,6).

Kakve su to otporne ljušture, slojevi u našim srcima i kako se On probija do tog skrivenog dela? On prvo nailazi na ponos. Svoju “šmirglu” anonimnosti koristi da bi je pažljivo i postepeno uklonio.

A onda vidi kako smo okovani strahom — strahom od svoje prošlosti, uznemirenošću zbog svoje sadašnjosti i užasom u očima zbog nečega što nam možda predstoji — pa koristi protok vremena da bi uklonio taj naš strah. Mi uviđamo da se stvari nisu otele iz ruku, nego da se nalaze u Njegovoj ruci.

Potom, nailazi na prepreku zlovolje — na tiraniju gorčine. Taj sloj On razbija oruđem usamljenosti. U tišini Njegove prisutnosti mi dobijamo novu perspektivu, postepeno se oslobađamo svojih prava, oslobađamo se očekivanja koja su nas držala u zatočeništvu.

Na kraju, On dolazi do osnovnih navika našeg života, u neposrednoj blizini naše unutrašnje ličnosti i tamo, uz pomoć neudobnosti i tegoba, odstranjuje poslednji sloj otpora. Zašto? Da bi nas mogao obnoviti u samoj srži našeg bića.  “Da spali našu trosku ... da prečisti naše zlato.”

Rejmond Edmen bio je, pre svoje iznenadne smrti, dugogodišnji predsednik jednog koledža. Dr Edmen, u svojoj maloj knjizi U tišini i poverenju opisuje sopstveno iskustvo pustinje.

Dogodilo mi se nešto bolno. Evo kako sam se s time suočio: izvesno vreme proveo sam u tišini s Gospodom, a onda, za sebe samog, napisao sledeće reči:

Prvo, On me je ovamo doveo. Na ovom teškom mestu nalazim se po Njegovoj volji: što se toga tiče, miran sam.

Zatim, On će me ovde čuvati u svojoj ljubavi i daće mi blagodat, kao svom detetu.

A onda, učiniće da iskušenje postane blagoslov, učiće me poukama koje želi da naučim delovaće na mene svojom blagodaću koju treba da mi dâ.

Na kraju, ponovo će me izvesti u vreme koje sâm izabere — kako i kada, to samo On zna.

Reći ću da sam ovde, prvo, u skladu s Božjom namerom; drugo, pod Njegovim staranjem; treće pod Njegovom obukom; četvrto, za vreme koje On odredi.”[5]

Sada, eto, imamo diplomca magna cum laude [s velikom pohvalom] sa Božjeg univerziteta pustinje! Svakom prilikom uočićete ponekog od njih. Međutim, nismo svi, u svom druženju s Isusom Hristom, dostigli taj nivo zrelosti. U stvari, zaključio sam da postoje tri različita odgovora koje možemo dati kad se nađemo u pustinji. Priznajem, mada mi je to pomalo neugodno, da sam u različitim prilikama svog života uputio uputio Bogu sva tri odgovora.

Prvi: “Nije mi potrebno.” To je odgovor ponosa. “Takvo iskustvo potrebno je mom komšiji. Potrebno je mom prijatelju. Potrebno je mojoj ženi. Potrebno je mom mužu. Potrebno je mojoj deci. Potrebno je mom cimeru. Sasvim sigurno je potrebno mom šefu! Ali ja? Meni ono nije potrebno.”

Drugi: “To me zamara.” To je odgovor kratkovidosti. Možda si te reči izgovorio baš danas. Mogao bi reći meni: “Pastore, kad bi samo znao! U pustinji sam bio tako dugo da se ne mogu setiti kako izgleda s one druge strane.”

Treći odgovor je onaj koji Bog čeka da čuje: “Prihvatam.” To je odgovor zrelosti.

Na moja vrata zakuca bol i reče

Da je došao da ostane;

Iako ne htedoh da ga primim

Nego mu rekoh da ide,

Ušao je unutra. Kao moja senka

Išao je svuda za mnom,

I nijednog trenutka ne bih slobodan

Od njegovog prodorno oštrog mača.

 

A onda je jednoga dana neko drugi, vrlo blago,

Zakucao na moja vrata.

Rekoh: “Ne, Bol je ovde.

Za još nekog nema mesta.”

A onda začuh Njegov blagi glas,

“Ja sam, ne boj se.”

I od dana kad je ušao —

O, kako je sve postalo drugačije![6]

Događalo se da izađem pred vernike na bogosluženju i osetim kao da pevamo prazne, šuplje reči. Divna muzika, veličanstvene reči, ali isprane od autentičnog životvornog sadržaja. Pevamo: “Klikujmo svi Isusovom imenu ... slavimo ga kao Gospodara nad svim!

Zaista, činimo li mi to? Slavimo li ga kao Gospodara nad svim, samo ne — nad pustinjom?

Da li ti se nekad dogodi da kažeš nešto slično ovome: “Gospode, predajem Ti svoj život, ali sam smrtno umoran od tog nerviranja, te osobe, te okolnosti, te neprijatne situacije. Osećam se, Gospode, kao uhvaćen u zamku. Želim da budem slobodan — moram biti slobodan! Ako mi Ti to ne učiniš brzo ... znaš, Gospode, već mi je dosta. Rado bih pobegao od svega toga.”

Možeš bežati, dragi prijatelju, ali nema prečica. Evo jednog boljeg predloga: uhvati se za ruku svog Vodiča! On je Gospodar pustinje, da, baš tvoje pustinje. Najdragoceniji predmet Božje ljubavi je Njegovo dete u pustinji. Ako to dozvoliš, ti Njemu u ovom vremenu značiš više nego u bilo kom drugom vremenu. Ti si kao zenica Njegovog oka. Ti si Njegov voljeni student koji studira Njegove najteže grupe na fakultetu. Količina ljubavi kojom te On voli je beskrajna.

Zbog tebe, Isus je prošao najgoru od svih pustinja. Nijedan čovek, nikada, nije bio tako usamljen kako je On bio usamljen. Bio je odbačen. Živeo je anonimno. Trpeo je ono najgore što su na Njega mogli sručiti Zemlja i pakao. Na krstu je rekao: “Žedan sam.” A onda je, kad je ta pustinjska noć bila najmračnija, zavapio: “Bože moj! Bože moj! zašto si me ostavio?”

Isus je najpre prošao kroz pustinju. Osetio je njenu vrelinu. Iskusio njenu samoću. Prihvatio njenu anonimnost. Smelo se suočio sa samim sotonom, dok su oko njega zavijali pustinjski vetrovi. On nikada, nikada neće zaboraviti niti napustiti onoga koji ga sledi, gazeći po pesku.


[1] Natalie Ray: “No Lover”, in Eternity Magazine.

[2] ——————, “How Firm a Foundation”

[3] J. Oswald Sanders: Robust in Faith, str. 62.

[4] Amy Carmichael, from Rose from Brier, str. 12.

[5] V. Raymond Edman: In Quietness and Confidence, str. 63.

[6] Martha Snell Nicholson: “Guests”, in Poems That Preach, str. 33.

 

< 4. Poglavlje Sadržaj 6. Poglavlje >