< 3. Poglavlje Sadržaj 5. Poglavlje >

 

Četvrta glava

POUKE NAUČENE U NEUSPEHU

 

“I živeli su dugo i srećno”, reči su koje obično čitamo na kraju neke bajke, ali ne i u opisu hrišćanskog života. Život u Hristu je stvarnost. On nije od plastične mase; nije od obojenog stakla, niti od saharina; nije ni zemlja snova. Za sve godine življenja sa Gospodom još nisam upoznao hrišćanina koji je “živeo dugo i srećno”. S druge strane, upoznao sam mnogo, mnogo značajnih hrišćana koji su tokom godina trpeli nevolje, gubitke, razočaranja, neuspehe, promašaje i periode neopisivog bola. Isto tako, upoznao sam mnoge od takvih istih hrišćana, oba pola, pa čak i ponekog adolescenta koji se drže svoje radosti, koji zrače nadu i održavaju stanje privlačnog duha ... i pored teških patnji ... i pored suza ... pa i na vratima smrti.

Pošto živimo u civilizaciji orijentisanoj na proizvode, mi i svoju veru hoćemo da upakujemo. Najviše nam odgovara da prodamo elegantno upakovanu verziju spasenja, u kojoj su sadržani sreća i mir, i to sreća ovde i danas, a u budućnosti — nebo. Iako nema ničega lošeg u metodima i tehnikama dobrog marketinga, niti u učenju principa istinskog uspeha, loše je ako izostavimo pominnjanje procesa, koji neizbežno mora uključivati i periode poraza i neuspeha.

Neću zaista morati da se vraćam daleko u svom kalendaru da bih opisao sedmicu u kojoj sam promašio metu — celu metu — u kojoj sam više promašivao nego što sam pogađao u centar mete. Isto tako, ne moram biti prorok da bih pogodio da si i ti doživeo slično. Razume se da si doživeo. Može biti da se, baš dok čitaš ove reči, nalaziš u jednoj takvoj sedmici.

Želeo bih da znam ko je postavio, pre svega, to merilo savršenstva, koje kaže — “i živeli su dugo i srećno”? Bog dobro zna da mi nismo u stanju da stvorimo savršenstvo; zbog toga nas je Isus, savršeni Božji Sin, učinio članovima svoje porodice. Zato nam je i dao status savršene pravde u Njemu, podsećajući nas istovremeno da će naše svakodnevno iskustvo biti stalno praćeno neuspehom.

Ako, prijatelju, iščekuješ besprekornu sedmicu, “bez mana i mrština”, tvoje je čekanje uzalud. Tako nešto ne postoji. Sve dok ne budemo shvatili kako se izvlače pouke iz promašaja i gubitaka, ćemo ponavljaćemo te promašaje — ukopavajući se sve dublje — umesto da napredujemo dalje, odrastajući.

Tebi i meni potreban je proces koji vodi u pobede i uspehe. A onda, dok u našim srcima budu sijala sećanja na te dragocene trenutke, shvatićemo kako se mogu izbeći neki od tih neuspešnih perioda, ili kako iz se njih možemo brže iskobeljati. Taj proces je, verujem, u svakom slučaju važan koliko i sam proizvod.

 

Psalmista spremno preuzima kritiku i posledice

Pozivam te da, zajedno sa mnom, pročitaš dva moja omiljena stiha, iz 119. psalma:

Pre stradanja svojega lutah, a sad čuvam Reč (reč) Tvoju. (67. stih)

Dobro mi je što stradam, da se naučim naredbama Tvojim. Miliji mi je zakon usta tvojih nego tisuće zlata i srebra. (71. i 72. stih)

Kakvog li zrelog razmišljanja! Parafrazirajući te reči, autor poznate “Žive Biblije” na iznenađujući način izražava smisao gornjih stihova: “Imadoh običaj da lutam daleko, dok me Ti ne kazni; sada pomno sledim sve što Ti kažeš ... Kazna koju si primenio na meni bila je najbolje što mi se moglo dogoditi, jer me je naučila da pazim na Tvoje zakone. Oni su mi vredniji od miliona u srebru i zlatu!”

Ne dopusti da ti promakne ideja. Psalmista je izvestan period vremena patio i tužio. Ne kaže nam šta je uzrok njegovog bola, niti koliko dugo ga je podnosio. Kaže, samo, da ga je bilo. Opisuje nam mračne i pogubne posledice neuspeha i ozbiljne nevolje koje je doživeo od Gospodnje ruke.

Oštrog oka osvrćući se unatrag, nakon što je stradanje bilo završeno, Psalmista glasno razmišlja: “O neuspehu mogu reći dve stvari ...”

 

Neuspeh kao uvod u život poslušnosti

Prvo, kada prolazim kroz neuspehe, dobijam do tada najjači podsticaj da živim životom poslušnosti. Kad se izvučem iz mračnih epizoda življenja i delovanja u telu i (konačno) dođem do kraja te ružne scene, moje srce glasno vapi i traži čistotu. Traži svetlost. Za njima osećam glad! Gadim se svoje sebičnosti i tada, više nego ikada ranije, rešen sam da ostanem na pravoj stazi i da uz Hrista hodam bliže nego ikada do sada. Vremena neuspeha dovode me u situaciju kada želim da živim u beskompromisnoj poslušnosti.

Postoji još jedan princip, jednakog značaja.

 

Doživljen neuspeh čini duh poučljivim

Dobro mi je što stradam, da se naučim ... (71. stih).

Možeš li navesti imena današnjih ljudi o kojima imaš utisak da pažljivo slušaju Boga — ljudi srca posebno osetljivih na glas Svetoga Duha? Skoro da bih mogao garantovati da su to ljudi i žene koji znaju šta znači biti ranjen i slomljen. Oni to mogu dokazati ožiljcima.

Može biti da, dok čitaš ove reči, nosiš na sebi znake sedmice telesnog življenja, u kojoj si dan za danom išao sopstvenim putem i žalostio Božjeg Duha. A sada čitaš ove stranice i imaš očajničku želju za promenom u srcu — da čuješ reči od Boga i obnoviš svoju zajednicu s Njim. Jesi li svestan šta se dogodilo? Tvoj neuspeh dao ti je osetljiv, poučljiv duh. Srušio je prepreku oholosti u tvom životu. To je ono što Pavle naziva “žalošću koja je po Bogu” (2. Korinćanima 7,10).

Ipak, uprkos tome, među najtežim stvarima za tebe i mene jeste otvoreno priznavanje sopstvenih neuspeha. Bilo da se obraćamo bračnom drugu, svojoj deci, svom poslodavcu ili samom Gospodu, protivno je našoj prirodi da u potpunosti priznamo svoja ogrešenja. U svakoj takvoj prilici refleksna reakcija je aktiviranje odbrambenih mehanizama: poricanje, izgovor, opravdavanje lažnim razlozima, ponovno tumačenje svojih propusta.

Najbolji i najzdraviji metod jeste: priznati. Neuspeh nazvati imenom “neuspeh”. Nazvati greh njegovim pravim imenom. Priznati da nismo bili u pravu i, izjavivši to, saznati čemu možda Bog hoće da nas pouči ih tog iskustva.

Usred nacističkih bombardovanja, ser Vinston Čerčil rekao je građanima Londona: “Ovo nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ono što jeste, možda je kraj početka.”[1] On je dao najbolju definiciju uspeha koju sam ikada pročitao: “Uspeh je ići od neuspeha u neuspeh bez imalo umanjenog oduševljenja.”

Čerčilove reči izvrsno se primenjuju na naše neuspehe u hrišćanskom životu. To nije kraj! To nije čak ni početak kraja, ali je zato, možda, kraj početka. Drugim rečima, počinjući da pravilno tumačiš neuspeh, učinićeš svoj prvi divovski korak ka zrelosti.

Fiorelo la Gardija, gradonačelnik Njujorka 1930-ih godina, imao je običaj da kaže: “Ja ne grešim često. Ako kad to učinim, to je prava stvar!” Možda ti razmišljaš baš na taj način. “Znaš, ja ne posrćem tako često, ali čoveče, kada posrnem, onda je to kao kad kralj padne na trbuh.”

Dobro ... kao kad kralj padne, ali zato kad kraljevski padneš, to može dovesti i do sticanja kraljevskih pouka. Ako padneš samo neznatno, naučićeš i samo neznatnu pouku. Ali ako ti se pod izmakne i ti padaš četrdeset spratova, to je situacija kada počinješ da učiš. U stvari, padanje ne boli... boli ono iznenadno zaustavljanje na dnu!

Mojsije je, baš tako, pao sa četvrdesetog sprata. Kada počnemo da čitamo biblijski izveštaj, vidimo njega, potištenu, ranjenu dušu, koja se iznenadno zaustavila na dnu. Za samo par dana survao se s vrha piramide, od faraonovog prestolonaslednika do prašnjavog izbeglice bez prebijene pare, na periferiji jednog pustinjskog sela.

Upravo sam, lično, prošao kroz krajnje tešku sedmicu. Nije potrebno da iznosim pojedinosti; biće dovoljno ako kažem — par stvari skrenule su mi pažnju dok sam gledao u drugom pravcu. Korake, čak, nisam ni čuo! Osećam se kao kvoterbek* koji zastaje da bi pratio svog primača koji trči po unapred određenom šablonu, i u tom trenutku nailazi linijski bek od sto četrdeset kila, koga je neko zaboravio da blokira. Posle gaženja, u sledećem trenutku gledaš kroz otvor za uvo na kacigi i pitaš se: Šta se dogodilo?

Sinoć, dok sam pokušavao da vratim svoju glavu u koliko-toliko normalan položaj i pomalo vidao rane, u glavi sam sastavljao ovo poglavlje. I, počeo da razmišljam: “Hvala, Gospode ... ovo mi je bilo stvarno potrebno. Sada će mi biti lakše da napišem ono što treba napisati. (Bruka je, rekao bih, da neko mora da plati baš takvu cenu samo da bi nešto malo bolje shvatio. Drago mi je što ne pišem o raspeću!)

U 2. Mojsijevoj 2,15 čitamo o Mojsiju koji “sede kod jednoga studenca”. U tom trenutku osećao se kao da se našao na dnu studenca i gleda nagore. Od svih mogućih mesta baš taj studenac u Madijanu. To mesto je bilo kraj njegovog trčanja. To je nesumnjivo morala biti najniža tačka, najniža grana u njegovom životu. Možda si baš ti stigao na neko slično mesto u protekloj godini, ili u pređašnjem godišnjem dobu i sada razmišljaš: Bogu je već dosta ovog naduvenka. On je sa mnom završio. Njemu nikada neću biti od koristi!

Ošamućen i iscrpljen, Mojsije je tog vrelog pustinjskog popodneva nesumnjivo zurio u dubinu tog studenca, neobavezno razmišljajući o poukama iz svoje bliske prošlosti. Predložio bih četiri takve misli koje su mu u tim trenucima razmišljanja mogle biti na umu. Prva pouka proističe iz prethodnog poglavlja.

 

Duhovni ciljevi nikada se ne dostižu telesnim sredstvima

Pre toga, u Egiptu, podsetićete se, Mojsije, “obazrev se i tamo i amo”, ubio je jednog Egipćanina i zakopao ga u pesak. Kao što smo već napomenuli, Mojsije je možda mislio kako u tom trenutku izvršava Božji plan, ali nikada nije smatrao za shodno da treba da prati “signale”. Sigurno je da se pre zadavanja smrtnog udarca Egipćaninu uopšte nije molio Bogu. Nigde nije zapisano da je izašao pred Boga i tražio mudrost pre tog značajnog koraka. Posledica toga bila je ta što je Mojsiju i njegovim snovima propao pod, kao u mokroj kartonskoj kutiji. Bio je to najveći neuspeh u njegovom životu.

Činjenica je da ne možeš posejati telesno seme a požnjeti duhovnu žetvu. Ne možeš zasaditi telesno delo, a da iz njega izraste duhovni rod. Ako se koristiš manipulacijama, prećutnim prihvatanjima i spletkama, lažući, kako bi došao na vrh, nemoj za unapređenje zahvaljivati Bogu! Bog zna, a znaš i ti, da si manevrisao, povlačio konce i ukopavao u zemlju one telesne leševe kako bi došao do unapređenja. I tako, kada dobiješ tu veću kancelariju i ključ kupatila za prvu izvršnu ličnost u organizaciji, zaslugu za to nemoj davati Njemu. On to ne želi. U celoj toj zaveri nalaze se tvoji, a ne Njegovi otisci prstiju.

Ponekad, kažemo Gospodu: “Hvala Ti za to, Oče.” Pa tada Gospod mora da odgovori: “Kome? Meni? To nije moja zasluga. To si ti obavio.” Kada lažiraš ispit i dobiješ dobru ocenu, tada za desetku zahvaljuješ Bogu. Varaš u pogledu svog poreza na prihode, dobijaš visok povraćaj i Njemu zahvaljuješ za “neočekivanu” gotovinu, koju sada možeš dati u fond za gradnju molitvenih domova.

Tako se to — ne radi, prijatelju. On ti poručuje: “U tome ja nisam učestvovao; to je bio tvoj plan.”

Dok je Mojsije sedeo pored onog studenca, mogu zamisliti tih i tanak glas koji je prekidao njegova neobavezna razmišljanja. “Ne zahvaljuj meni, Mojsije, što jedan Egipćanin leži zakopan u pesku. Ti si to učinio. Jedno takvo telesno delo nikako ne može doprineti ostvarenju mojih planova. To je, Mojsije, od početka do kraja bilo telesno postupanje, a i ti si toga svestan.”

Da, bilo mu je jasno. Osetio je to na najbolniji način kad je onom prilikom, narednog dana, ponovo došao među Jevreje i pokušao da im se nametne kao vođa ... i, šta je doživeo — samo da su mu se narugali i da su ga odbacili. A onda, razotkrivena je cela zavera, pa je morao da beži da spase goli život. Srećom, Mojsije je tu svoju prvu lekciju dobro naučio. Mislim, u stvari, da je uz nju, naučio i još jednu.

 

Vreme je važno koliko i sâmo delo

Ponekad mislim da je ono važnije. Koliko sam puta učinio pravu stvar u pogrešno vreme ... da bi mi se na neki neprijatan način osvetilo? Neprijatno mi je da se prisećam prošlosti i pamtim koliko se to puta dogodilo. Čijenica je da Bog ne samo što planira ono što mi treba da radimo nego je i odredio pravi trenutak da to učinimo.

Vraćajući se na događaj s onim Egipćaninom (mora da ga je, u godinama koje su prolazile, hiljadu puta rekonstruisao u svojim mislima), Mojsije je preko tog celog telesnog iskustva mogao da napiše samo jednu reč: preuranjeno. On se u onu situaciju umešao nepozvan; uvukao se u pobunu. Nametnuo se. Postupio je kao kad neko obije vrata i uđe. I sve se, naravno, rđavo završilo.

Pre više godina, naiđoh na reči koje su za mene postale jednostavan princip koji mi je u nebrojenim situacijama pružio ogromnu pomoć. Želeo bih da ga i s vama podelim, ako ni zbog čega drugog a ono da vam pomogne da se u prst na nozi ne udarite onoliko puta koliko sam se ja udario. Evo, kako glasi:

Kada je u nečemu Bog ... ono ide glatko.

Kad je u tome telo ... ide na silu.

Događa li ti se da u okruglu rupu pokušavaš da zabiješ četvrtast klin? Možda navaljuješ, možda se naprežeš i istresaš emocionalne tovare ne bi li nešto pokrenuo da ide? Mislim da bi bilo bolje da zatražiš “tajm-aut” i sa Trenerom proveriš strategiju! Kada je u nečemu Bog ... ono teče.

Zamislimo da želiš da pokreneš neku vrstu crkvene aktivnosti na mestu gde radiš. Poželiš da dobiješ priliku da sedneš s grupom saradnika i da, možda, za ručkom, provedeš s njima petnaest minuta oko Biblije. Izvrsna zamisao! Ali ne forsiraj je. Stavi je pred Boga i pusti neka On otvori vrata. Ako je On deo toga, pašće ti u oči kako potrebno odobrenje stiže, kako će se pokazati sve veće interesovanje i kako će se vreme za izvršenje tog posla besprekorno uklopiti. Sve će to doći na svoje mesto, čak i protivno potezima koje ti vučeš.

Vreme je važno koliko i sâmo delo. Rekao bih da je ono mesto gde na vrata ulazi mudrost. Znanje mi govori šta da činim; mudrost — kada da to učinim i kako da izvršim. Što duže živim, to više verujem rečima mudre izreke koja glasi: “Jedan udarac zadat u pravo vreme vredi kao hiljadu udaraca zadatih prerano, u nestrpljivoj revnosti.” Boga ništa ne ograničava ako u nečemu treba da uspe, ali On će to učiniti u svoje vreme, ne ranije.

Šta bi bilo da je Isus Navin rekao nešto slično ovome: “Hajde da obiđemo pet puta oko Jerihona, a onda da trubimo u trube. Sedam obilazaka su za mene ipak preterivanje.” Mislite li da bi i tada zidovi pali?

Šta bi bilo, da je David rekao, videći cara Saula u pećini, onako ranjivog: “Evo moje prilike da skratim godine ove iscrpljujuće igre žmurke po pustinji. Samo ću, evo ovog trenutka, likvidirati tog starca i zatražiti krunu. Konačno, Bog i jeste rekao da ću je ja dobiti.” Mislite li da bi Bog blagoslovio jednu takvu prečicu?

Svi se mi ljutimo zbog frustracija, smatrajući kako nebo na svom putu štekće u prvoj brzini, a nama treba da to bude u petoj. U svojim manje slavnim trenucima skloni smo da kažemo Gospodu: “Bože, ovo je ozbiljno. Zar Ti to ne bi mogao pomeriti za jedno ili dva mesta na svom spisku prioriteta? Možeš, valjda, da ovde, dole, malo ubrzaš zbivanja? Hajde to malo brže, Gospode! Već nedeljama ti to govorim.”

Razume se, problem nije u tome da je Bog, možda, spor. Ne, nego u tome što mi previše brzamo. Previše brzamo za naše lično dobro.

Da li ste nekada videli nedresiranog psa na povocu? Smešno je gledati, ukoliko se vi ne nalazite na drugom kraju tog povoca. Tako, mladi Fido, koji svom snagom zateže konopac, iskolačenih očiju, izbačenog jezika, trza ovamo, vuče onamo, dahće i brekće u hodu, gotovo gubi dah. Kakav se problem pojavljuje u ovom našem opisu? Da li je kriv taj siroti gazda koji dopušta da mu Fido zamalo iščaši ruku iz ramena? Da li je gazda okrutan i nerazuman jer korača, umesto da trči ovamo i onamo, po psećem tempu? Ili bi se moglo reći da pas treba da savlada poneku novu reč kao npr. “mesto” i “sedi”?

Jednog takvog psa imali smo u našem ranijem komšiluku. Obično bih ga video ujutru kad bih, na kalifornijskom suncu, izlazio na verandu da uzmem svoj primerak L. A. Tajmsa. Uvek ste mogli znati da dolazi baš ta domaća životinja, jer ste ga mogli čuti duž našeg bloka kuća — kako brekće, krklja i pišti, nogama klizeći i grebući po trotoaru. Gazda je, neizbežno, trpeo cimanje i trzanje sad na ovu, sad na onu stranu, dok je pas istezao vrat, vukući kao da se nalazi na tragu ranjenog divljeg zeca. Bilo je to tako svakoga jutra, a u tome, kako je izgledalo, ni pas ni njegov gazda nisu uživali.

Jednoga dana, još jednom posmatrajući spektakl, sećam se, razmišljao sam: Ta scena me podseća na — mene! Hoću da istrčim daleko ispred Boga, vučem i zatežem, gušim se od sopstvene gorljivosti i u tome zaista nemam neko zadovoljstvo. Bog mi tada kaže: “Polako. Smiri se. Uz petu! Sâm sebi nanosiš bol. Hajde, da uživamo u lepom jutru. Uživajmo u zajedničkoj šetnji.”

Mojsije je bio preterano jak. Preterano obrazovan. Preterano kulturan. Preterano darovit. Preterano privilegovan. Zatezao je povodac, a morao je da nauči da čekanje — učenje da hoda, umesto da juri — nije bilo znak slabosti nego znak snage. Može biti da, dok čitaš ove reči, i sâm moraš priznati da to nisi naučio. Zatežeš povodac, krkljaš i podižeš mnogo prašine, uznemiren zato što se život ne kreće dovoljno brzo; okolnosti se ne menjaju dovoljno brzim tempom.

Mislim da je ono što imam da ti kažem — prilično tužno. Naime, ako je to tvoja stvarnost, ti ćeš biti uvek frustriran. Zašto? Zato što život teče sopstvenim tempom. Bez obzira na to koliko imaš jaku volju da to bude tako, okolnosti se, prosto, neće prilagoditi tvojim očekivanjima ili “redu vožnje”. Pokušaš li da forsiraš zbivanja, zaradićeš sebi samo plikove, čireve ili preuranjen srčani udar. Pokušaš li da forsiraš ljude, oni nikada neće odgovoriti tvojim očekivanjima, pa će ubrzo početi da ti zameraju, da te izbegavaju ili, što je još gore, da te jednostavno ignorišu. Niko ne želi da trpi pritisak.

Evo još jednog razmišljanja koje se moglo vrzmati po glavi našem umornom prijatelju kraj strudenca.

 

Skrivanje krivice ne briše krivicu, nego samo odlaže trenutak njenog otkrivanja

Prema 2. Mojsijevoj 2,12, Mojsije je sakrio telo ubijenog Egipćanina. Ali već sledećeg dana to je brujalo u svim novinama. Egipćanina su našli. Petnaestak centimetara suvog peska ništa nije moglo da skrije.

Skrivanjem krivice, morao je Mojsije da shvati, nikako se ne postiže brisanje krivice. Ubeđen sam, naime, da je od tog trenutka Mojsije bio rešen da više nikada ništa ne krije i da će ono što misli uvek biti providno. Rešio je da govori što mu je na srcu, bez obzira na to što će time često rizikovati da otkrije svoju ranjivost. Ništa više neće skrivati.

“Najadamskiji” mišić kod svih nas je “mišić skrivanja”. To nas vraća daleko unazad, u Edemski vrt. Bila je to (a i danas je) klasična refleksna reakcija grešnikâ po celome svetu. Zanimljivo, zar ne? Prvo što su Adam i Eva učinili kad su u vrtu čuli Boga kako im se približava, bilo je skrivanje iza nekog žbunja. Sledeće što su učinili bilo je da sastave par smešnih “bikinija” od smokvinog lišća, kojim bi sakrili svoju golotinju.

Sećate li se prizora? Bog je došao da sa čovekom i ženom koje je stvorio šeta u smiraj dana, kako je to uvek činio. Ali, gde je sada bila kruna stvaranja? Gde je bio čovek koga je On načinio od praha zemaljskog? Skrivao se. Šćućuren iza rascvetalog grma rododendrona, zurio je kroz lišće. A i mi smo se oduvek skrivali. Skrivamo posledice svog delovanja u telu. Istinu o sebi krijemo od sebe samih. To je efektno izrazio pisac Mark Tven: “Mi smo svi kao Mesec. Imamo tamnu stranu koju ne želimo da iko vidi.”

Zašto? Zato što ti i ja smatramo kako je od ogromne, vrhunske važnosti naglašavanje našeg imidža i našeg spoljašnjeg izgleda. To kako mi izgledamo drugima u potpunosti zasenjuje ono što stvarno jesmo. Želeo bih da znam zašto je to tako.

Planiram da, jednom, u svojoj službi prikupim dovoljno hrabrosti i zakažem čas iskustava, na kome će jedina tema biti naši promašaji i neuspesi. Zar to ne bi bilo zaista novo? Jeste li nekada bili na času iskustava gde je izgledalo kako su svi ostali na oblaku br. 39, a ti u tunelu br. 7? Jedan za drugim, govornici pričaju o lebdenju u nebeskim prostorima, dok ti bauljaš po mračnom tunelu. Zašto ne bismo sagledali i onu drugu stranu? Zašto ne bismo ponudili mikrofon u krug i kazali: “Kada ti se poslednji put dogodilo da naglo padneš? Možeš li podeliti s nama kako je izgledalo doživeti veliko razočaranje?”

Daleko od toga da hoću da vas oneraspoložim, naslućujem nešto što bi ljudima koji se u svojim životnim borbama osećaju potpuno usamljeni moglo pokazati kao veliko ohrabrenje. Mnogi, mnogi među nama osećaju kao da moraju da skrivaju svoje  promašaje, misleći kako niko i nikako nije mogao da toliko zataji kao mi. Nekima je strašno, čak, da i Bogu o tome govore, bojeći se da bi i On mogao biti zgranut, kao što zamišljamo da će biti zgranuti drugi ljudi.

Međutim, slažete li se da On uopšte nije takav? Kada padnemo i zavapimo Bogu u svojoj sramoti i očajanju, On nam, prema rečima Psalmiste, “priklanja svoje uho”. On se naginje da bi slušao. Mi tada kažemo: “O, Oče, zatajio sam! Teško sam pogrešio. Pogledaj, šta sam učinio!” Tada nas On obgrli svojom rukom, kao što bi učinio i zemaljski otac pun ljubavi i kaže: “Primam te takvog kakav si. Prihvatam da je to što si učinio bilo nepravedno, kako si mi i priznao. Sada, sine, kćeri, hajdemo napred.”

Neka od mojih najprijatnijih iskustava u životu dogodila su se kad su mi deca otvoreno rekla: “Tata, hteo bih da ti kažem da ono što sam uradio nije bilo u redu.” Isto tako, i neka od najbolnijih iskustava u životu oca događaju se kada dete ne želi da prizna grešku i pokušava da je prikrije.

Mojsije, u to sam uveren, nikada ništa više nije prikrivao. Tu pouku izvukao je iz svog promašaja. Naučio je i četvrtu lekciju.

 

Uloga duhovnog vođe je nešto što Bog daje, a ne što sami uzimamo

Ova misao je neverovatno strana našem sekularnom svetu. Kako se napreduje u svetu i njegovom sistemu? Treba da glumiš apsolutno samopouzdanje. Sastavljaš “ubistvenu” biografiju, šetajući ivicom preterivanja. A onda, nastupaš u maksimalno ispoliranom oklopu, sa zastavicama, kao neko ko je sposoban da obavi svaki posao, bez razlike, od generalnog direktora pa sve do pomoćnika šefa odeljenja (po mogućnosti ono prvo).

Tako se ne radi u Božjoj porodici, ali Mojsije to nije razumeo ... bar do tog trenutka. On je bio summa cum laude (najpoželjnija karakteristika na diplomi) Univerziteta hram sunca. Postigao je zvezdice u svojoj izvanrednoj vojnoj karijeri. Bilo je samo pitanje trenutka kad će biti proglašen za faraona Mojsija I (možete li zamisliti!). Potpuno samostalno se uspeo stepenicama uspeha (tako je bar zamišljao). S takvim pouzdanjem u sopstvene sposobnosti, pokretanje pobune izgledalo je kao nešto što je u svakom slučaju u domenu njegove nadležnosti. Jednostavno je otišao i to uradio. A i zašto ne bi? Za njega je to bilo nešto sasvim prirodno.

Međutim, u domenu duhovnog života to je nešto što mora doći natprirodnim putem.

Isti princip važi i prilikom izbora vođâ mesne crkve. Evo šta hoću da kažem: Obično smatramo, pošto je određena osoba vrlo uspešna u poslovnom svetu, da će neizostavno biti uspešna i kao rukovodeći službenik crkve. Ali, to prosto nije istina. Neki ljudi i žene koji su mnogo ostvarili i mnogo postigli na profesionalno-poslovnom planu, za žaljenje su kada se nađu na rukovodećim ulogama u mesnoj crkvi. Kad je reč o Hristovom telu, mi ne tražimo takozvane “rođene vođe”, naprotiv, tražimo duhovne, od Boga određene vođe. Te ličnosti možda će se mnogo, mnogo razlikovati od svojih svetovnih kolega.

Ako je u tvom slučaju reč o pastoru koji se tek formira, nemoj se zavaravati i misliti kako ćeš dospeti na vrh i dobiti crkvu koju god poželiš, samo zato što si pun harizme i što si povukao prave konce ili se obratio pravim ličnostima. Nikako. Češće će biti tako da će te Bog pozvati baš u onu crkvu koju nisi želeo.

Začuđujuće je koliko smo puta moja suproga Sintija i ja morali da se ugrizemo za jedik tokom godina svoje zajedničke službe. U samom početku mislili smo kako je sve utvrđeno. Kazali smo Gospodu u molitvi: “Spremni smo da Ti služimo, Gospode, gde god Ti želeo da idemo, s izuzetkom područja Dalasa, Nove Engleske i Kalifornije.” Smatrali smo kako je to prilično razumno; bila su to tri područja u kojima, prosto, nismo želeli da živimo. Bog nas, čvrsto smo verovali, neće poslati tamo gde mi izričito ne želimo.

I, pogađajte! Tačno, apsolutno ste u pravu i smeškate se. Obavljali smo pastorsku službu u sva tri područja uzastopno; Bog nas je poslao u sva tri. Sada smo ponovo u Dalasu, u onom prvom području za koje smo rekli kako “tamo ne želimo da idemo”. Sećam se kako me je jednom prilikom Sintija pogledala i rekla: “Čarlse, nećeš imati prilike da me čuješ kako se molim Bogu i govorim mu kako ne želim na Aljasku! Jer, čim kažem, ’Ne na Aljasku, Gospode’, tada je bolje da počnem da pakujem duge vunene gaće i vunene rukavice bez prstiju.’” Oboje smo se glasno smejali. A i, uzgred, nikada nismo rekli: “Ne na Aljasku!”

Vrlo je zanimljivo kako Bog određuje i upućuje po svojoj volji, i mi gotovo ništa nemamo da kažemo. Tu pouku je Mojsije naučio iz neuspeha.

Sledeće reči dolaze nam od autora A. V. Tozera: “Pravi i pouzdani vođa je verovatno neko ko nema želju da vodi, ali ga na položaj vođe nagoni unutrašnji pritisak koji dolazi od Svetoga Duha i neodložni spoljni razlozi.”[2] Takav je bio slučaj s Davidom i sa starozavetnim prorocima. Čak se i Saul, prvi izrailjski car, skrivao među prtljagom, nadajući se da neće biti prozvan. Neko manji rastom uspeo bi u tome, ali je Saul bio dugajlija pa su ga lako pronašli.

A i što se tiče crkve, ne bih se mogao setiti nekog velikog vođe, od Pavla pa do danas, koga nije Sveti Duh pozvao da obavi zadatak. Većina velikih vođa crkve nisu bili od onih koji će pogledati ka zvezdama i reći: “Ah, eno moje budućnosti. Uspeću se na vrh i udisaću taj razređeni vazduh.” Božji kandidati za vođstvo najčešće su preplašeni izborom. Sa svojevrsnim osećanjem jada gledaju zadatak koji im je postavljen. Oni gotovo da ne mogu verovati svojim ušima kad im Bog kaže: “Ti si taj čovek” ili “Ti si ta žena”.

Autor Os Ginis podseća nas na neobično iskustvo Martina Lutera, koje živo ilustruje njegovo iznenađenje kad ga je Bog upotrebio da tako veliki broj ljudi povede u reformaciju koja je zahvatila Evropu. On kaže:

Mučno se uspinjući po mraku stepenicama srednjevekovne katedrale, dohvatio je konopac koji je visio pored stepenica da uspostavi ravnotežu, a onda je, zapanjen, čuo kako se gore iznad njega oglasilo zvono — nehotice je povukao konopac zvona i razbudio ceo kraj.

Daleko od pomisli da bude čovek sa širokom vizijom reforme i dobro primišljenim planom za njeno ostvarenje, Luter se s bolom borio pred Bogom za spasenje, pokrenuvši, na svoje iznenađenje, nezadrživi pokret 16. veka koji mi danas, kratko, nazivamo Reformacijom.[3]

Znate li kako sam shvatio da je Mojsije naučio tu lekciju poniznosti? Zato što je, četrdeset godina kasnije, kraj zapaljenog grma, kad je Bog rekao: “Ti si čovek koji će izbaviti narod iz Egipta”, on praktično odgovorio: “Gospode, to mora da je neka šala. Nisam ja taj. Naišao si na pogrešnog čoveka; pogrešna adresa. Pretpostavljam da si nameravao da se, u nekom drugom grmu, javiš nekome drugom! Sećaš li se mene? Ja sam onaj promašeni. Pre četrdeset godina nisam uspeo, pa to sigurno neću moći ni sada. Ne, nemoj mene, Gospode.”

    Upravo tebe hoću, Mojsije.

    Ne, nikako! Ja čak ne umem ni da govorim, jer stalno mucam.”

    Ja ću upotrebiti tvoja usta.

    Ali, ja ne umem da vodim. Imam, ovde, dovoljno problema s ovih nekoliko vašljivih ovaca.

    Pokazaću ti kako se vodi.

    Ne, Gospode, ne razumeš, ja ne umem da govorim u javnosti.

    Uzeću za to tvoga brata. On će govoriti umesto tebe.

    Uh ... dobro, ako insistiraš ...

Osamdesetogodišnji Mojsije “ispucao” je sve izgovore. A onda je, onako nevoljno, rekao (s velikim ograđivanjem): “O, pa dobro, Gospode. Ali to neće uspeti.

Ipak, uspelo je. Bog je doneo uspeh. I Mojsije je postao najsilniji vođa koga je Izrailj ikada imao — od Boga postavljen, ne neko ko se na taj položaj sam progurao. (Time ćemo se znatno dublje baviti u 6. i 7. glavi knjige.) U tome se, prosto i jednostavno, ogledala tajna.

Da li se Mojsije promenio? Da li je bilo nekih strateških promena u njegovom životu? Jeste, smatram da je bilo nekoliko promena. Razmišljajući o preobražaju toga čoveka, vidim da postoje najmanje tri promene.

 

Izgradio je stav sluge

A sveštenik madijanski imaše sedam kćeri, i one dođoše i stadoše zahvatati vodu i nalivati u pojila da napoje stado oca svojega. A dođoše pastiri, i oteraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. (2. Mojsijeva 2,16.17)

Mojsije, egipatski prestolonaslednik, san svih devojaka, poji stoku? Kako to?

Evo zašto. U tom trenutku, Mojsije je upravo s mukom progutao najveću pilulu poniznosti koju možete zamisliti. U tom trenutku čovek je bio spreman da učini bilo šta. Ipak, nije li zanimljivo što je u tom malom događaju Mojsiju bilo dopušteno da posluži kao izbavitelj u neuporedivo manjoj razmeri? Nekada je mislio kako će izbaviti ceo jedan narod. Imao je veličanstvene snove i silne planove. Ali ovom prilikom, Bog mu je rekao: “Kažeš da hoćeš da budeš izbavitelj? Ako je tako, ustani, sine, i uradi to. Počni ovde. Evo, ovde u Madijanu je sedam žena kojima je u ovom trenutku potreban junak.”

Mojsije je to mogao lako odbiti i reći: “Neka, hvala. Ne bavim se više tim poslom. Neka to uradi neko drugi.” Međutim, nije postupio tako. Već tu, Mojsije je učinio prve korake da postane čovek, oličenje nesebične odanosti.

Devojke su kasnije mogle pričati svom ocu: “Jedan Egipćanin odbranio nas je od pastira, ali ne samo to, nego nam je čak i izvlačio vodu i napojio nam stado” (19. stih).

To se nije dogodilo u filmu nekog slavnog režisera, s hiljadama statista oko junaka; ne, bio je to samo jedan mali hrabri postupak. Autor Metju Henri o tom događaju piše: “Dobro se osećao čineći ono što je pravo, ustajući u odbranu onih kojima je video da se čini nepravda, nešto što bi trebalo da čini svaki muškarac, ukoliko je u njegovoj moći da to učini. Dobro se osećao dok je činio dobro. Gde god da nas odvede Božje proviđenje, naše je da želimo i da nastojimo da budemo korisni, a onda kada ne možemo da učinimo dobro koje bismo želeli da učinimo, moramo biti spremni da učinimo ono dobro koje možemo. Tako, ko je veran u malome, nad mnogim će biti postavljen.”[4]

Ta misao mi ne da mira. Ako ne možeš učiniti dobro koje bi hteo, učini dobro koje možeš. Možda si u životu imao veličanstvene planove — snove o “prvoj ligi” koji se nisu ostvarili. Nameravao si da napišeš bestseler-knjigu, ali prilike to, jednostavno, nisu omogućile. Da li bi rado pisao za bilten svoje mesne crkve? Verovali ili ne, neki od trenutaka mog najvećeg zadovoljstva u ulozi pisca dogodili su se pre mnogo godina, dok sam pisao svoju rubriku u crkvenom sedmičnom biltenu. To nije bilo u nekom svetski poznatom časopisu, kao Tajms ili nekom drugom, ali Bog mi je u tom poslu darovao mnoštvo radosti i istinskog zadovoljstva. A i kasnije, na moje bezmerno iznenađenje, Njemu je bilo ugodno da taj moj trud blagoslovi na jedan širi način.

Možda si želeo da predaješ na nekom seminaru ili biblijskom tečaju, ali su te pritisci života terali u nekom drugom pravcu. Da li si spreman da predaješ na verskoj nastavi? Da li ti odgovara da vodiš biblijske časove s malom grupom polaznika? Da li te, zaista, privlači sama predavačka aktivnost ili te privlači prestiž koji je sastavni deo takvog posla?

Možda si se nekada nadao da ćeš raditi kao misionar i kao takav nositi Hristovu Reč u kakav udaljeni predeo planete, ali ti se, iz ovog ili onog razloga, ta vrata nikada nisu otvorila. Jesi li voljan da organizuješ evangelizaciju u kraju u kojem živiš? Jesi li spreman da radiš s pripadnicima možda ne baš omiljenih nacionalnih manjina u svom gradu? Da li bi se rado sprijateljio s nekolicinom usamljenih stranih studenata?

Vidite, uspeh nas uči da prihvatimo stav sluge. Šta je to što sluga radi? On obavlja onaj “sledeći posao”. Ona radi ono što joj je na domaku i što je pripremljeno. Oni koji nemaju takav stav vode računaju da ne “uprljaju” ruke. Nikada ne žele da se uključe u one “prljave” delove rada s ljudima. Uvek žele uglancani, zabavni deo. Ali šta ćemo s onim neželjenim delovima posla, iza scene? Pa, dajte to nekome drugom.

Međutim, Bog će naše neuspehe i promašaje upotrebiti da u nama odneguje srce sluge. To je sve deo procesa.

Ali, primetio sam da se još nešto promenilo kod Mojsija.

 

Prihvatio je da bude nepoznat

A sveštenik madijanski imaše sedam kćeri, i one dođoše i stadoše zahvatati vodu i naljevati u pojila da napoje stado oca svojega. A dođoše pastiri, i oteraše ih; a Mojsije usta i odbrani ih, i napoji im stado. I one se vratiše k ocu svojemu Raguilu; a on reče: što se danas tako brzo vratiste? A one rekoše: jedan Misirac odbrani nas od pastira, i nali nam i napoji stado. A on reče kćerima svojim: pa gde je? zašto ostaviste toga čoveka? zovite ga da jede. I Mojsije se skloni da živi kod onoga čoveka. ... (2,16-21)

Dobro obratite pažnju na ovu poslednju rečenicu: “I Mojsije se skloni da živi kod onoga čoveka.” Zaista, izvanredno. Imamo čoveka koga Mojsije nikada ranije nije video; nepoznati pustinjski sveštenik i pastir, koji je ceo svoj život proveo u gajenju ovaca (i kćeri!) u pustom predelu zemlje poznate kao Madijan. “I on dade Mojsiju kćer svoju Seforu. I ona rodi sina, i on mu nadede ime Girsam, jer sam, reče, došljak u zemlji tuđoj” (21. i 22. stih).

Mojsije, koji je, prvobitno, trebalo da se oženi nekom lepoticom “tipa Kleopatre” u Egiptu, skrasio se ovde s jednom pastiricom. Kad mu je ona rodila sina prvenca, Mojsije mu je dao neobično ime: Girsam. Ono znači “došljak”. Mojsije je upravo to postao — došljak u jednoj dalekoj zemlji, zaboravljen i nepoznat. U Madijan je došao ne znajući nikoga, ne vladajući veštinama ni jednog jedinog posla, pa ne znajući ni gde će živeti. Ali kad mu je Jotor rekao: “Mladiću, da li bi želeo da živiš s nama?”, Mojsije je odgovorio: “Da, želeo bih. Živeću bilo gde.”

Postaviću ti direktno pitanje: Jesi li spreman da budeš nepoznat? Stav sluge reći će ti na šta se takav stav zapravo odnosi. Da to izrazimo jednostavnim rečima: neki ljudi su u Hristovom telu pozvani da budu prsti nogu. Ne može svako biti desna ruka, oko, ili uho. Neki ljudi moraju biti prst noge, ili peta, ili bubreg, ili jetra. Ti vernici se (nadajmo se) retko vide. Ali neka samo jedan od njih za izvesno vreme prestane da deluje, pazimo se! Celo će telo biti u nevolji.

Mojsije je bio voljan da bude nepoznat, da živi daleko od svetala pozornice, da prihvati svoj novi status. Ponovo postavljam pitanje: Jesi li i ti na to voljan? Bog će upotrebiti poraz u tvom životu kako bi oborio tu jaku želju u tvom srcu da svoje ime osvetliš svetlima pozornice. A onda, kada konačno kod tebe ukloni taj prohtev za priznavanjem i uvažavanjem, možda će te staviti pred reflektore na način koji nikada ranije ne bi zamislio. No, tada to i neće biti važno. Biće ti svejedno da li si pod svetlima u udarnom vremenu, u vremenu znatno posle ponoći, na centralnoj bini ili iza kulisa; da li si glavni, najodgovorniji ili neko ko slaže prtljag. Ti si samo pripadnik Careve vojske. Ljudi koji su nesebično odani uglavnom su ... na raspolaganju. To je izvrsno!

Evo još jedne pouke koju je Mojsije izvukao iz svog poraza.

 

Naučio je da se poverava Bogu i oslanja na Njega

Poslednja tri stiha 2. glave 2. Mojsijeve istovremeno su obremenjena tugom i puna života nade.

A posle mnogo vremena umre car Misirski; i uzdisahu od nevolje sinovi Izrailjevi i vikahu; i vika njihova radi nevolje dođe do Boga. I Bog ču uzdisanje njihovo, i opomenu se Bog zaveta svojega s Avramom, s Isakom i s Jakovom. I pogleda Bog na sinove Izrailjeve, i vide ih. (Stihovi 23-25)

Treba verovati da je Mojsije, iako skriven u jednom kutku puste zemlje, čuo za tu novost od putnika iz karavana koji su na svom putu iz Egipta prolazili kroz Madijansku pustinju. Čuvši kako Jevreji viču od silne muke koju trpe, Mojsiju mora da se prevrnula utroba. Ali, ovom prilikom on nije reagovao kao nekada: sada je bio smiren i oslanjao se na Boga. Ovom prilikom nije pokušavao da organizuje akciju spasavanja. Nije jurnuo natrag u Egipat kao ubica ili saboter. Svako, samo ne on! Tu lekciju je naučio. Sada je samo govorio u srcu: Bog o tome sve zna. Kada bude bio spreman, On će i delovati. Ja mu to moram potpuno prepustiti. Umesto da odjuri natrag u borbu, on se oslonio na Boga i počivao u Njemu.

Pre nekoliko godina čitao sam jednu publikaciju kuće “Navigator” i u njoj našao članak autorke Rut Majers. Ona i njen prvi muž, Din Denler putovali su po celoj jugoistočnoj Aziji i ostrvima Dalekog istoka, noseći u sva mesta muziku i Božju reč. Međutim, Din je izgubio neravnopravnu borbu s rakom, ostavljajući Rut kao udovicu i dvoje male dece. Nakon što se, kasnije, udala za Vorena Majersa, ona je jednoga dana zastala i osvrnula se na to mračno poglavlje svog života. Iz tog njenog razmišljanja nastale su sledeće reči:

Sećam se, bilo je proleće i bila sam udovica. Oboje moje dece bilo je suočeno s veoma bolnim problemima. Ležala sam u krevetu noću, mučena uznemirenošću. Bez obzira na to što sam se molila za njihove potrebe, brige me nisu napuštale. Zašto sam bila toliko zabrinuta? U tom periodu bojala sam se da ću zatajiti kao majka — a to je moja prva i najvažnija odgovornost. Nije bilo njihovog oca s kojim bih podelila tu odgovornost. Pokušavala sam da nađem sebe u uspešnim nastupima pred ljudima.

Shvativši to, molila sam se s novim razumevanjem stvari. Rekla sam: “Gospode, priznajem svoju neprestanu zabrinutost i oslanjanje na uspešne nastupe i odobravanje drugih ljudi. Hvala ti za Tvoje praštanje. Deca su posvećena Tebi. Ako će njihova teška iskustva proslaviti Tebe, pa makar izgledalo da sam zatajila kao njihova majka, dopuštam da bude tako. Čak, ako cena toga treba da bude moj neuspeh u mojim pojavljivanjima pred svetom, slažem se da tako bude.” Moja bolna zabrinutost nestala je poput pare.

Znaš li ko stalno uzdiže sva ta nerealna merila u tvom životu? Znaš li ko stalno postavlja prepreku, ne dajući nikakvu nadu da će ona biti uklonjena?

To si ti. Ti to radiš. To radim i ja. To ne radi naš nebeski Otac. Psalmista kaže, kako “On zna građu našu”. “Opominje se da smo prah.” Mislimo da smo propali, zbog svojih neuspeha, ali Bog kaže: “Ne, ti si tek na početku. Drži se!”

Naš problem nije u tome što smo pretrpeli neuspeh. Naš problem je u tome što nismo bili dovoljno neuspešni. Nismo se spustili dovoljno nisko da bismo naučili ono što Bog hoće da naučimo. I dalje pokušavamo da izbavimo Izrailj bez tuđe pomoći.

Ima jedna starija pesma iz sedamdesetih, koju smo pevali vrlo često. Njen tekst kaže kako smo naučili da se uzdamo u Isusa i u Boga, prolazeći “kroz sve to”. Ne obilazeći. Kroz to.

Kroz sve to. Tako valja! Kroz pobede i poraze. Kroz Egipte i Madijane. Kroz blistave dane uspeha i dane skrhanog srca uz studenac. Kroz opojne dane smeha i uspeha, i one bezimene periode neuspeha i čistog očajanja. Kroz sve to On je s nama, On nas vodi, uči, čini nas poniznima i priprema nas.

Završavajući ovo poglavlje, srećan sam što smo u jednom području života — bez obzira na to ko smo i bez obzira na to kakva je naša prošlost — svi na istom nivou. Mi se svi kvalifikujemo kao neuspešni. Svi mi!

Dakle, šta pokušavaš da dokažeš? Koga pokušavaš da impresioniraš? Zar ne bi bilo uputnije da siđeš s “pokretnog tepiha” (beskrajne trake za vežbanje u zatvorenom prostoru) i budeš ono što jesi? Traži od Božjeg duha da te pripremi, a onda i da te upotrebi, kakva god da je Njegova volja, prihvatajući sve uslove, bez razlike. Bićeš zadivljen videći kako to oslobađa pritiska.

Baš u ovom trenutku ti i ja primamo dar od Onoga koji nas ljubi, voli baš onakve kakvi smo, s našim manama, nedostacima, neuspesima i svim ostalim. Pošto je to dar, poželjno bi bilo da pružiš ruku i primiš ga. Pogledaj — na etiketi, ispod ukrasne trake, stoji tvoje ime.

Taj dar se zove blagodat.


[1] Winston Churchill, citirano iz: Bartlett’s Familiar Quotations, 15. izdanje, revidirano i prošireno, str. 621.

* Dirigent, glavni tehničar igre u američkom fudbalu

[2] A. W. Tozer u: The Reaper, februar 1962, str. 459, citirano od J. Oswald Sander u: Spiritual Leadership.

[3] Os Guinness. The Call: Finding and Fulfilling the Central Purpose of Your Life, str. 162.

[4] Matthew Henry, Commentary on the Whole Bible: New Modern Edition. Electronic Database.

 

< 3. Poglavlje Sadržaj 5. Poglavlje >