< Uvod Sadržaj 2. Poglavlje >

 

Prva glava

NESREĆA, BABICE I UBIJANJE

 

Predstavite sebi u mašti jednog učenog istoričara u dalekoj budućnosti, koji kopa po starim arhivima, zagledan u izbledele i prašnjave zapise, tražeći elemente o životu neke ličnosti iz prošlosti.

O tvom životu.

Stavljajući na sto sve kockice mozaika, izbledele fotografije, izvitoperene stranice dnevnika, tvoj vozački dosije i izveštaj o tvojoj reputaciji — taj istoričar će početi da izvlači zaključke o tome ko si bio (ili bila) i o svemu što se odnosi na tebe. Koje će elemente istraživač uzimati u razmatranje pri sastavljanju svog izveštaja?

Ako je mudar čovek, imaće na umu da si ti proizvod svoga vremena. Svi smo to. I to je značajan momenat koji treba da imamo na umu kada ocenjujemo bilo čiji život. Datu osobu ne možemo i ne smemo izdvojiti iz njenog vremena. Naš istorijski trenutak i naše jedinstvene, samo naše, okolnosti postaju nakovanj na kojem se iskiva i formira naš karakter. Ili ćemo se izdići na nivo izazova svog vremena, ili ćemo ostati po strani.

Mojsije je postao Božji čovek za jednu posebnu, prelaznu epohu u istoriji. Kada je do njega stigao božanski poziv, da prihvati ključnu ulogu u stvaranju sudbine ljudi i narodâ, Mojsije je zakoračio u prazno. Možda se dvoumio. Možda se i uplašio. Možda je hteo to da izbegne ili je posumnjao u sebe. Ipak, na kraju je prihvatio ... i postao Božje oruđe u svom naraštaju.

Isto to se događa i u ovoj generaciji, u ovom izuzetno važnom trenutku, na smeni milenijuma. Bog i danas traži osobu, traži čoveka ili ženu, koji će mu verovati, uprkos svojim slabostima i sumnjama i postati moćno oruđe u Njegovoj ruci ... oruđe za izvršenje Njegove namere.

 

Na šarkama istorije

Novorođeni Mojsije otvorio je oči u svetu sasvim drugačijem od ovog našeg. Iako to nisu znali ni njegov otac ni majka, rođenje tog čoveka-deteta pokrenulo je seriju događaja koji će promeniti smer istorije narodâ i odrediti sudbinu miliona ljudi. Istorija će se u trenutku tog rođenja okrenuti kao na šarkama. Od tada pa na dalje svet više neće biti ono što je bio.

Sâm naslov knjige u kojoj počinje Mojsijeva biografija skreće nam pažnju da su u pitanju slavni i veoma značajni događaji.

 

Izlazak

Reč Exodus znači “odlazak, izlazak, izlaženje”, a to svakako i jeste opis glavne teme druge knjige Staroga zaveta. U njoj je zapisan odlazak Izrailjaca iz Egipta, zemlje u kojoj su živeli preko četiri stotine godina. U tu zemlju su ušli kao jedna obična porodica, a izašli kao veliki narod. Kad je, konačno, faraon pustio Božji narod, Izrailjce, oni su krenuli iz Egipta i otpočeli (nešto što se pretvorilo u) dugo, dugo putovanje u Hanan, zemlju koja će im pripasti.

Knjiga Izlazak beleži slavne događaje i jednu veliku dramu. Ona je stvarni nastavak knjige Stvaranja, ili 1. knjige Mojsijeve, s pauzom od nekoliko vekova. Izlazak, oko tri stotine i pedeset godina kasnije, preuzima radnju tamo gde je ostavlja Stvaranje. Zapravo, veza među tim dvema knjigama jedan je od najuzbudljivijih izveštaja u sveukupnoj ljudskoj istoriji.

 

Čovek prelaznog perioda

Glavni lik na kraju 1. Mojsijeve je čovek po imenu Josif. (Ako želite kompletnije izlaganje njegove biografije, možda biste mogli da proučite još jednu knjigu iz ove serije: Josif: Čovek poštenja i praštanja.) Josifa su, kao naivnog momka, njegova ljubomorna braća na prevaru, kao roba, prodali trgovcima iz jednog karavana koji je, na svom putu za Egipat, prolazio krajem gde su oni boravili. S vremenom, i zahvaljujući nizu neverovatnih događaja, Bog je tog mladića veličanstveno proslavio i izveo iz ropstva, iz mračne utrobe egipatske tamnice i doveo na položaj s desne strane samog faraona. Protivno svakoj verovatnoći, on je postao prvi čovek, predsednik vlade najmoćnije države staroga sveta.

A evo i velikog iznenađenja: Josif, taj izuzetni čovek, bivši rob, koji se vinuo u neverovatne zvezdane visine moći i prestiža, bio je Jevrejin, kao i njegov otac i njegova braća.

Kakvog li imena koje je sebi stvorio taj mladić! Uvek iznova, Josif pokazuje svoju oštroumnost, svoje briljantne sposobnosti. Bog mu je dao mudrost za rešavanje ogromnih i veoma složenih problema. Faraon je to vrlo brzo uočio, a onda ga i uzvisio, postavljajući ga da rukovodi poljoprivredom i privredom te države.

To je ujedno bio i veoma dobar potez, budući da je u to vreme zemlju zahvatila strašna glad. Upozoren od Boga, Josif je predvideo glad i izvršio potrebne pripreme. Ali, to u Hananu nisu učinili ni Jakov ni njegovi sinovi. Oni bi bili umrli od gladi da su ostali tamo gde su živeli. Zato je nekolicina njih otputovala u Egipat u potrazi za žitom, da bi se u jednom trenutku pojavila pred gospodarem te zemlje — svojim davno izgubljenim mlađim bratom. Posle srdačnog i potresnog ponovnog okupljanja članova porodice, Josif poziva svoju braću i oca da se dosele u Egipat, kako bi mogli uživati u obilju žita, na plodnoj zemlji gde će moći da seju useve i napasaju svoju stoku.

Ako očekuješ da shvatiš knjigu Izlazak, moraš se najpre upoznati s pojedinostima o tome kako su Jevreji došli u tu stranu zemlju. Jakovljeva deca nisu bila rođena za Egipat, nego za Hanan, tu bogatu i obnovljenu zemlju obećanja, zemlju koja je čekala na njihov povratak.

Dolazak Jakovljeve porodice faraon je pozdravio raširenih ruku i velikodušno:

A faraon reče Josifu: otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi; u tvojoj je vlasti zemlja Misirska; na najboljem mestu u ovoj zemlji naseli oca svojega i braću svoju, neka žive u zemlji Gesemskoj; i ako koje znaš između njih da su vredni ljudi, postavi ih nad mojom stokom. 1. Mojsijeva 47,5.6.

Kakve li neverovatne ponude! Iz nje se vidi koliko je faraon uvažavao svog prvog čoveka. Car je rekao Josifu: “Tvoja porodica je došla i to je divno. Daj im najbolje mesto u ovoj zemlji! Neka se nasele u Gesemu i neka tamo gaje svoju stoku, a meni daj da, uz njihovu pomoć, napreduje i moja stoka. Meni su oni, Josife, od srca dobrodošli!”

Zahvaljujući faraonovoj dobroti, Josif je mogao da pozove i primi članove svoje porodice u ovoj stranoj zemlji i da im obezbedi divne uslove za život, koji su nadmašivali sve što su uopšte mogli zamisliti, pa im je rekao: “Ne bojte se dakle; ja ću hraniti vas i vašu decu. Tako ih uteši i oslobodi” (1. Mojsijeva 50,21).

Ipak, ma kako veličanstvena, faraonova velikodušna ponuda zaštite i zbrinjavanja nije, zapravo, bila onaj najdivniji deo cele priče. Mnogo lepše bilo je to što u Josifovom srcu nije bilo osećanja gorčine prema njegovoj braći, koja su ga mrzela i zlostavljala. Rekao im je: “Ne brinite se i budite spokojni, sve je u najboljem redu. Samo dođite, a ja ću brinuti o vama i vašim porodicama.” I tako su, zahvaljujući nizu čudnih i zadivljujućih okolnosti, Izrailjevi sinovi došli da žive u Egiptu.

U to vreme oni su, razume se, bili samo jedna šira porodica, mala grupa prestrašenih izbeglica. Celo pleme mogli ste smestiti u par udobnih autobusa. Ali, pošto takav prevoz tada nije postojao, braća i njihov ostareli otac sakupili su svoju imovinu i krenuli na dugo pešačenje ka jugu. Štaviše, kada su, kao stranci, došli na granicu, Egipćani ih nisu sproveli ni u kakav žicom ograđeni izbeglički logor, da tamo pokušaju da nekako organizuju život uz minimalne mogućnosti. Naprotiv, dobili su posebno odabrano prostranstvo, najkvalitetniji deo zemlje u unutrašnjosti Egipta, gde će moći da žive i u miru podižu svoje porodice.

 

Promena na horizontu

Posle te velike promene mesta boravka, život je oko sedamdeset godina tekao poput lenje reke Nil. Biblija kaže: “Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i požive sto i deset godina” (50,22). Josifu je verovatno bilo trideset i devet kad je njegova porodica došla da živi u Egiptu. Od tada je on živeo još sedamdeset i jednu godinu, a onda otišao na počinak. Poslednji stih 1. knjige Mojsijeve kratko izveštava: “Potom umre Josif, a beše mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovčeg u Misiru” (50,26).

Tihi odlazak tog dostojnog čoveka označio je početak kraja dobrog života Jevreja u Egiptu. Od trenutka kad su Josifa spustili u kovčeg, za “presađene” Jevreje život je počeo da se menja — u početku su to bile samo jedva primetne promene (tako to obično biva), ali su ubrzo potom izrailjske “akcije” pale kao one na čuvenoj njujorškoj berzi, oktobra 1929. godine — sunovrativši se do dna.

Do tog vremena jevrejsko stanovništvo u Egiptu doživelo je eksplozivni rast. Potomci Jakovljevih sinova brojčano su napredovali sve dok nisu postali silan narod u Egiptu ... na sve veći očaj egipatskih zvaničnika.

Pošto Josifa više nije bilo na pozornici da predstavlja svoj narod i zastupa njegove interese, stav Egipćana prema “tuđinima Jevrejima” postajao je sve neprijatniji. Domaće stanovništvo počelo je da popreko gleda Izrailj i sa sve većim podozrenjem. A kao što nam je više nego dobro poznato iz krvave istorije našeg sveta, nagomilano podozrenje prema nekoj etničkoj grupi samo je korak od predrasuda ... još korak od progonjenja ... i koliko se kamenom može dobaciti — od genocida.

Otkuda ta predrasuda? Mislim da za nju možemo utvrditi najmanje dva izvora.

 

“Nečisti” pastiri

Mnogo godina pre toga, Josif je svoju braću upozorio na nešto vrlo specifično u egipatskoj kulturi. To je sitnica, nešto što ćemo lako prevideti — pa ja s razlogom pomišljam da su je previdela i Josifova braća.

Međutim, kad ti neko održi predavanje o životu u nekoj stranoj kulturi, trebalo bi da dobro obratiš pažnju: Kada je, kao mlad marinac, trebalo da se prvi put iskrcam na teritoriju Japana, nikada neću zaboraviti kako je naš pukovnik stao pred nas, opisujući nam kako izgleda novi način života u koji je trebalo da zakoračimo. “To neće biti”, govorio je, “kao kad se vozite autoputem u svojoj zemlji, kao kad švrljate ulicama neke varošice u svom kraju, ili kad se opustite na nekoj od plaža na svom moru.” Mi smo bili gosti u jednoj tuđoj zemlji. Mnogi od nas nikada do tada nismo bili stranci.

Tako je bilo i kad je Josif svojoj braći dao prave, izvorne informacije o Egiptu. Evo, kako im je govorio:

A Josif reče braći svojoj i domu oca svojega ... Kad vas faraon dozove, reći će vam: kakvu radnju radite (čime se bavite)? A vi kažite: (Bakotić: sluge su tvoje stadom se bavile od svoje mladosti pa do danas, i mi i stari naši); da biste ostali u zemlji Gesemskoj; jer su Misircima svi pastiri nečisti. (46,31.33.34)

Josif im je rekao: “Čujte, uradite kako hoćete, samo nemojte reći faraonu da ste pastiri! Taj podatak strogo čuvajte za sebe, važi? Recite mu samo da vodite brigu o stoci.”

Hajde da vidimo zašto bi Josif tako nešto rekao. Zato što je znao da su pastiri bili “nečisti Egipćanima”.

Dodao bih ovde jedno malo objašnjenje. U to vreme je egipatska kultura dostigla svoj najviši stepen. Od njegovih stanovnika očekivalo se da pokazuju određeni nivo kultivisanosti. Mogli biste reći da je Egipat zauzimao najviše mesto u to doba. Što se tiče obrazovanja, on je zaista bio na vrhu. Egipćani su uveli hijeroglife; njihovi sjajni univerziteti i njihova zavidna ekonomska situacija učinili su da su Egipćani popreko gledali na svaku grupu izbeglica ili iseljenika koji bi mogli ugroziti njihovu kulturu i njihov standard. I sigurno nisu želeli da uvezu grupu neuglađenih pastira, koji bi mogli pomutiti visoko uglancani “imidž” njihove države. (Eno ih, oni iz susedne zemlje!)

Eksperti za Stari zavet, Kil i Delič daju nam na ovom mestu jedno zanimljivo opažanje:

Odbojnost koju su Egipćani osećali prema pastirima nastala je na tlu činjenice: što su temelji Egipta više počivali na poljoprivredi, to su Egipćani pojmove grubosti i varvarizma više dovodili u vezu sa samim nazivom zanimanja pastira. To je ... potvrđeno na više različitih načina preko spomenika, na kojima su pastiri redovno prikazani kao visoki i mršavi, iskrivljeni, ispijeni, a ponekad gotovo kao sablasne prilike.[1]

Drugim rečima, pastiri su bili prezrena društvena grupa. Tačnije, osobe bez kulture ponašanja. Da su, u tom osetljivom trenutku uspostavljanja odnosa s faraonom, upotrebili reč “pastir”, to bi svakako značilo pogrešno nastupiti.

Vratimo se u mislima unazad do vremena naseljavanja delova američkog Zapada, pa ćemo dobiti sličnu sliku. Vlasnici velikih krda goveda i rančeri koji su držali ovce takmičili su se ko će osvojiti više zemlje i zagrabiti više profita, ali se sasvim sigurno nikada ne bi našli u istom timu u kuglani. Ako biste, u ono vreme, otišli u grad čiji stanovnici drže goveda, sigurno je da ne biste ušli u gomilu kauboja, ili čuvara goveda, i tamo se predstaviti kao pastir, vlasnik velikog stada ovaca, koje u tom trenutku pasu na periferiji grada. Verovatno bi tada jedan od kauboja onjušio vazduh i rekao: “Ovde mi miriše na ovce.” U takvom trenutku, moraćete ili da se pobijete, da se sagnete, pucate ili bežite ... ali brzo!

Bilo je očigledno da je faraon držao stoku, dok su Jakovljevi sinovi gajili stada ovaca. Zato im je Josif rekao: “Pazite, kad vas faraon upita čime se bavite, samo mu recite da se bavite uzgojem stoke. Držite se uopštenosti tog pojma, i sve će biti u najboljem redu. Nemojte mu zucnuti da ste pastiri.”

Na nesreću, oni ili su zaboravili na savet svog brata ili su ga zanemarili. Kad ih je faraon pitao za ono čime se bave, oni su bojažljivo, piskavim glasovima, progovorili: “Pastiri su bile sluge tvoje ... i mi i stari naši.” Kako je vreme prolazilo, sve veći broj jevrejskih pastira postajao su među Egipćanima pravi, veliki problem.

To je jedan od izvora predrasude s kojom su se kasnije suočili. Ali, smatram da se u korenu stvarnih problema nalazilo nešto dublje od toga.

 

Zaboravljeni čovek

Prva glava 2. Mojsijeve, Knjige Izlazak, otkriva taj snažni, drugi razlog što su vremena za Jevreje postala tako teška. Oni jesu gajili ovce u zemlji koja je mrzela pastire, ali nam Biblija kaže i ovo: “Tada nasta nov car u Misiru, koji ne znadijaše za Josifa” (2. Mojsijeva 1,8).

Došao je dan kada je, posle smrti Josifa i faraona koji je ga je podigao na njegov visoki položaj, na presto došao novi faraon. I on je vladao zemljom, a onda svoju krunu predao sledećem faraonu. Konačno, posle nekoliko vekova, Josifovo ime bilo je praktično nepoznato. Niko više nije znao za podatak da je u zemlji nekada vladala velika glad. Niko nije znao za zlatne okeane uskladištenog žita. Niko više nije znao kako je jedan mudri mladi Jevrejin, predsednik vlade, izašao iz mraka anonimnosti da spase zemlju. Bila je to davna istorija; nešto što nikome nije bilo važno. A ugovor koji je Josif svojevremeno sklopio s jednim davnašnjim faraonom? I to je bilo potpuno zaboravljeno.

Taj novi faraon nije podnosio sve brojnije jevrejsko stanovništvo. Kako se uopšte dogodilo da su se oni tu našli? Niko mu to sa sigurnošću nije mogao reći; zapisi o tome bili su odloženi u neki zaboravljeni podrumski arhiv.

Nije se mogao zanemariti jedan podatak u vezi s tim sve brojnijim Jevrejima: oni kao da su bili pretnja Egiptu. A faraon ugrožen pretnjom ne bi bio omiljen. Stoga on kaže svom narodu:

Gle, narod sinova Izrailjevih veći je i silniji od nas. Nego hajde mudro da postupamo s njima, da se ne množe, i kad nastane rat da ne pristanu s neprijateljima našim i ne udare na nas i ne otidu iz zemlje.” (9. i 10. stih)

I tako se Jevreji suočavaju s jednim potpuno novim načinom života. Zapazite promenu. Veoma tužan prizor. “I postaviše nad njima nastojnike da ih muče teškim poslovima; i građaše narod Izrailjev faraonu gradove Pitom i Ramesu” (11. stih).

Dok čitam te zloslutne reči, ne mogu a da se ne setim sumornih dana uoči Drugog svetskog rata kad su uslovi života jevrejskog naroda u tuđoj zemlji — Nemačkoj — bili neverovatno drastično izmenjeni, pod omraženim novim vladarem, Adolfom Hitlerom. Jevreji ne samo što su bili ubijani i gomilani u logore smrti nego su od strane nekih od najvećih kompanija tadašnjeg Rajha bili prisiljavani na okrutno kolektivno ropstvo. Smešteni u staništa pod nehumanim uslovima, mnogi od tih robova modernog vremena jednostavno su bili ubijani preteranim radom.

Ono što se dogodilo u Egiptu izgleda kao čudan nagoveštaj tog tragičnog vremena. Jedna potpuno nova scena postavlja se u zemlji Nila, nešto što niko od nas, sâm, ne bi mogao zamisliti. Potpuno neočekivano za zbunjene Izrailjce, stupa na snagu nova katastrofalna politika ... i od tada život nikada više neće biti kao što je bio.

S pozornice su nestali lagodnost, obilje i blagostanje, a pojavili se: goniči robova (nadzornici) i bič.

Arheolozi su nam mnogo pomogli da bolje razumemo taj deo Svetoga pisma. Iskopali su obeliske, spomenike i stubove, s najraznovrsnijim izrezbarenim figurama i hijeroglifima. Na jednom zanimljivom otkriću mogao se videti mural — prikaz velike grupe radnika koji su radili pod nadzorom dva državnika službenika, naoružana teškim bičevima. Kakav je bio njihov zadatak? Pravili su opeke. Dvojica s bičevima prikazani su kako izvikuju: “Radite, niko ne sme da posustane!

Zamislite! Dokle god je Josif bio živ, Izrailjci su znali samo za mir, radost i opuštanje na suncem ogrejanim poljima Gesema. Ali onda je vetar promenio pravac. Oblaci su počeli da zatamnjuju horizont i u vazduh se uvukla ledena hladnoća. Njihovi egipatski susedi počeli su drugačije da ih gledaju — najpre s podozrenjem i gađenjem, a onda i s neskrivenom mržnjom.

Još niko nije bio stigao da utvrdi šta se dogodilo i šta bi se moglo učiniti; na sceni su se pojavili nadzornici, kao kakav gnevni eskadron SS-oficira, s karakterističnim dubokim čizmama. U prošlost pređoše idilični dani napasanja ovaca. Od sada su morali da prave opeke, pod oštrim komandama goniča robova i zvučnim udarcima biča.

 

Nezaboravljeno obećanje

To je verovatno potrajalo sve dok Jevreji nisu bili potpuno satrveni i pretvorili se, takoreći u egipatsku prašinu. Biblija kaže: “Uzdisahu od nevolje sinovi Izrailjevi i vikahu; i vika njihova ... dođe do Boga” (2. Mojsijeva 2,23).

Bog je čuo njihove vapaje i nije spavao; Njegova pažnja nije bila odvraćena na neku drugu stranu. Bog se dobro sećao obećanja koje je dao Jakovljevim precima. Daleko u prošlosti, više vekova pre zbivanja u 1. glavi 2. Mojsijeve, Bog se obraća Avramu, rodonačelniku Jevreja, i otkriva mu proročku sliku njegovog potomstva:

I Gospod reče Avramu: znaj zacelo da će seme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina. Ali ću suditi i narodu kojemu će služiti; a posle će oni izaći [Izlazak!] s velikim blagom. 1. Mojsijeva 15,13.14.

“Sine”, rekao je Bog Avramu, “tvoje potomstvo će brojčano narasti, a onda će otići u zemlju u kojoj nisu rođeni. U toj tuđoj zemlji biće stranci i tamo će ih zlostavljati i porobiti. Ali, oni tamo neće ostati zauvek! Posle nekoliko stotina godina pod jarmom okrutnog naroda, biće izbavljeni i napustiće tu zemlju.”

Doći će izbavitelj, čovek koga je sâm Bog izdvojio — vođa posebno pripremljen da radi i s Izrailjcima i sa samim faraonom.

Ime će mu biti Mojsije.

 

Očajničke mere

Vratite se sa mnom u prvu glavu 2. Mojsijeve. Da vidimo, kakav je bio život pod faraonima i njegovim nadzornicima. Uz udarce biča po leđima Izrailjci su Egipćanima sagradili dva nova grada. Možda ćete pomisliti kako su sav taj mučni rad i gorko zlostavljanje bili smetnja za izrailjski natalitet. Ne, nikako! Taj narod je bio plodan: “Ali što ga više mučahu to se više množaše i napredovaše, da se grožahu od sinova Izrailjevih i žestoko nagonjahu Misirci sinove Izrailjeve na poslove” (1,12.13).

Egipćani su sa strepnjom, grozeći se, gledali na sve veći broj izrailjskog naroda (“silnog naroda”, kako ga je video sâm faraon). Jevrejska reč, prevedena sa “groziti se” glasi kootz. Ona znači “osećati odvratnost i užas prema nečemu; osećanje gađenja, mučnine”. Posmatrajući iz meseca u mesec i iz godine u godinu kako broj jevrejskih stanovnika narasta kao testo, egipatski zvaničnici su osećali nešto poput mučnine u trbušnoj duplji. Da je tih dana u Egiptu bilo kafića, Egipćanin i Egipćanka možda bi sedeli za jednim od tih malih okruglih stočića i, nagnuti nad svojom “espreso-kaficom”, govorili: “Čoveče, ovo izmiče kontroli. Naš plan ne deluje. Moramo nekako zaustaviti to njihovo razmnožavanje! Ako te tuđince sada ne zaustavimo, oni će za par godina zavladati ovom zemljom!”

I tako je okrutnost postajala sve veća.

Kako često ćete, čitajući o okrutnosti u Bibliji, iza nje pronaći snažna osećanja. Odvaljajte u stranu stenu okrutnosti, pa će ispod nje početi da gmiže strah. Nesigurnost i groženje Egipćana pred njihovim susedima, Jevrejima, na kraju su doveli do ispoljavanja varvarskog ponašanja.

Za mene je to zanimljivo. Impresioniran sam sledećom mišlju: ako si sklon nasilnom ispoljavanju gneva i surovosti, možda bi bilo uputno da zastaneš i da se zapitaš čega se to bojiš. Tokom svih godina svoje službe s tugom sam gledao kako surove ljude često goni strah. Strah od gubitka. Strah od poniženja. Strah od razotkrivanja. Strah od slabosti. Strah od gubljenja uzda iz ruku.

Egipćani su plivali u baš takvoj vrsti straha. Strah da će izgubiti vlast nad svojom zemljom nagonio ih je na sve opakija dela nepravde. Kada jednom odlučiš da nekoga izgladnjuješ, tučeš ili zlostavljaš, postaje lako progoniti i čitav jedan narod. Zapazite šta se potom dogodilo: “I žestoko nagonjahu Misirci sinove Izrailjeve na poslove, i zagrčivahu im život teškim poslovima, blatom i opekama i svakim radom u polju, i svakim drugim poslom, na koji ih žestoko nagonjahu” (13. i 14. stih).

Međutim, pošto taktika prisiljavanja na ubistveni rad nije donela ostvarenje faraonovih ciljeva, on je pustio uzde jednom još mračnijem planu. I ponovo se podsećam nacističkih metoda u našem dvadesetom veku. Najpre se u dnevnoj štampi pojavljuju optužbe protiv Jevreja, a onda se uskraćuju sve privilegije koje su imali. Potom, divljačko uništavanje jevrejskih radnji i imovine. Posle toga, dolazi sramno i ponižavajuće prisiljavanje Jevreja da nose posebne oznake, kojima su bili žigosani kao neprijatelji i na kraju, pretrpavanje vagona, koncentracioni logori ... i peći.

Videći da okrutni uslovi ropstva nisu ostvarili njegove ciljeve, faraon skalu zlostavljanja pomera za još jedan jezivi zub.

Infanticid, sistematsko ubijanje dece.

Ubistvo.

I zapovedi car misirski babicama jevrejskim, od kojih jednoj beše ime Sefora a drugoj Fuva ... (1,15)

Očigledno je da su te dve žene bile postavljene nad svim jevrejskim babicama. I evo šta im zapoveda faraon: “Kad babičite Jevrejke, i u porođaju vidite da je muško, ubijte ga, a kad bude žensko, nek ostane živo” (16. stih).

Pre nego što se budemo pozabavili njihovim odgovorom, razmislimo o faraonovoj naredbi. Delujući pod diktatom straha, faraon održava tajni sastanak s ovim uglednim babicama. Kao da čujem faraonove savetnike kako mu govore: “Samo ih ti priteraj, i dovedi u kraljevske odaje, pred tvoj presto i biće manje od makovog zrna. Biće tako zastrašene da će bez pogovora raditi šta god im zapovediš!”

Da, ali ne te žene!

Pre nego što su savremena porodilišta otvorila svoja vrata, buduće majke porađale su se kod svojih kuća. Porođaj se obavljao uz pomoć babica (običaj koji je u naše savremeno doba ponovo postao poželjan).

Reči iz poslednjeg biblijskog citata, “u porođaju”, kao da su me pogodile. Ne mogu se čak pohvaliti ni da želim da znam kako je to izgledalo! Kad bi mi to i bilo poznato, pomalo se nelagodno osećam, razmišljajući o izvesnim intimnim temama. Kad su se moja deca rađala, moja želja da budem prisutan na porođaju bila je jednaka nuli. Razume se, već sam čuo o toj novoj sorti “tatica” koji ulaze u porođajni boks s nekim veselim šeširom, video-rikorderom i picom u ruci ... ali to nipošto nije bio moj stil.

Svojoj ženi sam u potpunosti prepustio odluku o tome da li hoće anesteziju. (Što se mene tiče, ja bih se odlučio za anesteziju, ali nama, očevima, nisu je nudili.) Ako pomislim na testove za utvrđivanje profesionalnih sklonosti, mislim da u kategoriji akušera ne bih dobio baš mnogo poena.

Prema faraonovom naređenju, jevrejska babica morala je dobro da pazi u trenucima dok se beba pojavljivala. Njen zadatak je bio da pol deteta otkrije odmah dok je izlazilo iz utrobe majke i da uništi život, ukoliko primeti da je muško — verovatno gušenjem dečačića još pre nego što prvi put zaplače.

Odmah zatim, babica bi mogla reći: “Zaista mi je žao, ali ovo dete je rođeno mrtvo.”

Kakvog li odvratnog, krvničkog plana! Iskreno, to me veoma podseća — u pitanju je, zapravo, samo nekoliko sekundi — na današnji odvratni postupak, bar u američkoj javnosti poznat kao “delimični prekid trudnoće”. Međutim, te babice su nepokolebljivo istrajavale na svom stavu borbe za život!* Obratimo pažnju na njihov postupak i njihov kasniji ponovni sastanak s frustriranim faraonom:

Ali se babice bojahu Boga, i ne činjahu kako im reče car misirski, nego ostavljahu decu u životu. A car misirski dozva babice i reče im: zašto ne činite, te ostavljate u životu mušku decu? A babice rekoše faraonu: Jevrejke nisu kao žene misirske; jače su; dok im dođe babica, one već rode. I Bog učini dobro babicama; i narod se umnoži i osili veoma; i što se babice bojahu Boga, načini im kuće (stihovi 17-21).

Jeste li videli, kakve su ovo heroine! Te žene su se više bojale Boga nego faraonovih zakona. U njihovom izgovoru bilo je i malo humora. (Doduše, nisam siguran da bih se bolje snašao, da sam se našao u sličnim okolnostima.) Reč iz izvornog teksta prevedena rečju “jače” doslovno znači “živahne”. Babice kažu namrgođenom, nezadovoljnom faraonu: “Ne možeš zamisliti kako su te žene brze. Kad čujemo da treba da se porode, mi pojurimo njihovoj kući, a ono, “jen-dva-tri, i gotovo! Beba je već rođena i šta nam onda preostaje da učinimo?”

Faraon, koji verovatno nije ništa više od mene voleo da sluša slikovite pojedinosti rađanja deteta, “pao je” na celu njihovu priču. Ko je, uostalom, on bio da se raspravlja s te dve babice? Srećom, te hrabre žene, kako će Biblija i kasnije reći za Mojsijeve roditelje, “ne pobojaše se zapovesti careve” (Jevrejima 11,23).

Bogu neka je hvala za takve hrabre ljude i žene vere. Do danas, od Afrike do Kine i Srednjeg Istoka, ta ista vrsta hrabrosti svetli kao svetionik. Dok vi čitate ove reči, Božji narod po celome svetu biva progonjen zbog svoje odanosti Isusu Hristu. Njegovi pripadnici ostaju nepokolebljivi uprkos dekretima careva, predsednika, generala i partijskih sekretara i kažu: “Ne želimo da učinimo ono što od nas tražite. Ne želimo da se odreknemo našeg Gospoda”, a za to plaćaju određenu cenu.

 

Nema “blanko-pokoravanja”

Biblija brižljivo savetuje Božji narod da se pokorava vlastima, da plaća poreze i da živi tihim, odgovornim životom. Hrišćanina i hrišćanku karakteriše prijatan, pokoran duh.

·        “Žene! slušajte svoje muževe kao Gospoda” (Efescima 5,22).

·        “Deco! slušajte svoje roditelje u Gospodu: jer je ovo pravo” (Efescima 6,1).

·        “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju” (Rimljanima 13,1).

·        “Sluge da slušaju svoje gospodare, da budu ugodni u svačemu” (Titu 2,9).

·        “Slušajte se među sobom u strahu Božjem” (Efescima 5,21).

A onda nailazimo na stihove, kao što su oni iz prve glave 2. Mojsijeve knjige, koji nas podsećaju da je Božji zakon uvek ispred ljudskog zakona. Biblija nas ne uči blanko pokoravanju. Zapravo, ima vreme kada se treba pokoravati i vreme kada treba pružiti otpor.

Međutim, da s tim principom ne bismo predaleko otišli, bilo bi umesno reći i reč upozorenja. Tekst iz 2. Mojsijeve ne savetuje deci da otkažu poslušnost roditeljima, ženama da uzurpiraju rukovodeću ulogu svojih muževa u domu, niti bilo kome da se ogluši o postojeći moralni autoritet. Ali tekst ipak jasno poručuje: pokoravanje građanskim vlastima ima svoje granice. Tako je, jednom prilikom, Petar rekao pred jevrejskim savetom koji je za narod predstavljao vlast: “Većma se treba Bogu pokoravati negoli ljudima” (Dela 5,29).

Drugim rečima, ako se carski dekret direktno suprotstavlja Božjoj jasno izraženoj volji, tada treba da budemo poslušni Bogu, kao što su se Boga pobojale one dve hrabre žene, Sefora i Fuva. I zato one, iako mrtve, i danas još govore. Pismo veli kako je Bog nagradio veru tih babica: “... i narod se umnoži i osili veoma; i što se babice bojahu Boga, načini im kuće” (1,20.21).

Ne mogu pouzdano reći šta je ovim poslednjim rečima zapravo rečeno.* Možda da su našle muževe, udale se i stekle svaka svoj dom i porodicu. Šta god da je bilo, te žene je sâm Bog štitio i nagradio.

U očima tih babica Božja naklonost je bila vrednija od naklonosti faraona. Pokretane dubokim i postojanim poštovanjem prema živom Bogu, odbile su da izvrše ono što je bilo sadržano u zlom carevom dekretu. Odbile su carev zahtev, kada im je zapovedio da se ogluše o Božji osnovni princip — očuvanje života.

Zastanimo za trenutak i razmislimo. Temelji protestantizma — pa i same ove države [SAD] — počivaju na otporu i pobuni. Pobunili smo se protiv “majke-crkve”, koja je govorila: “Veruj ovako i služi Bogu ovako kako ti mi kažemo.” Naši duhovni prethodnici, u vreme Reformacije, odgovorili su: “Ne prihvatamo. Slušaćemo ono što nam kaže Božja reč.” Mnogi od njih bili su proterivani, zatvoreni u tamnice, pa i završavali kao mučenici zbog zauzimanja takvog stava.

U vreme rađanja nove države Novog sveta, tadašnji hrišćani suprotstavili su se vladaru koji je govorio: “Učinite to, i to na način kako ja kažem.” Preci današnjih stanovnika te zemlje rekli su: “Nećemo to učiniti. Učinićemo onako kako Bog kaže.” Zahvaljujući tim odvažnim ličnostima koje su se suprotstavile bezbožnim vlastima, stanovnici današnjih SAD mogu s ponosom da se pozovu na istovremeno rađanje verske i nacionalne slobode.

Isto tako, moram se složiti i s Avgustinom, koji je svojevremeno pisao o tim Jevrejkama: “Bog ih nije nagradio za njihovu prevaru nego za njihovu pobožnost.” Ne verujem da je njihov lukavi odgovor bio Bogu po volji, ali verujem da ih je, uprkos tome, nagradio zbog toga što su učinile nešto što je pravo u Njegovim očima. (Doduše, još ostaje mogućnost da su one jevrejske porodilje, ipak, bile brze!)

Nažalost, problemi Izrailjaca nisu nestali zbog toga što su babice hrabro otkazale poslušnost faraonu. Faraonov krvnički bes se mogao obuzdati. Frustriran i gnevan, faraon izdaje novu zapovest: “Tada zapovedi faraon svemu narodu svojemu govoreći: svakoga sina koji se rodi bacite u vodu, a kćeri sve ostavljajte u životu” (22. stih).

Faraonova zapovest, ma kako varvarska, ima svoju modernu paralelu ... ali u suprotnom. U današnjoj komunističkoj Kini bračni parovi imaju pravo na samo jedno dete. Mnoge žene, pošto saznaju pol deteta, ili ga donesu do kraja ili odmah abortiraju. Ako je dečak, ostaje da živi; ako je devojčica, ona često biva uklonjena.

Možda se od vremena 2. Mojsijeve menjao datum na kalendaru, ali ne i ljudska priroda. Udaljena od Hristovog otkupiteljskog dela, naša su srca nepopravljivo zla. Okrutnosti je bilo u Mojsijevo vreme, a ima je i danas. Tirani su vladali u starom, p vladaju i u današnjem svetu. Nepravda je pogađala nevine u faraonovo vreme, u vreme Iroda, a tako je i u našem današnjem sofisticiranom svetu.

Ipak, u vreme 2. Mojsijeve na svetu su živeli ljudi i žene koji su bili rešeni da, čak i sami brane ono što je pravo, pa makar ih to vodilo i u smrt, baš kao što ih ima i danas. Bog u svim vremenima ima svoje svedoke!

 

Pouke za razmišljanje

Dok ovako razmišljam o tom panoramskom delu Biblije, impresioniraju me tri snažne istine na kojima počiva život — istine koje se pojavljuju uvek iznova, dok pratimo Mojsijev život.

 

Teška vremena ne brišu Božja obećanja

Izrailjski narod našao se u teškim neprilikama. Ipak, Bog je obećao: “Poslaću vam izbavitelja.” Kad su vremena teška, lako je požuriti u zaključak da je Bog zaboravio na svoja obećanja. Druga knjiga Mojsijeva pokazuje nam da Bog, kada kaže: “Obećavam vam nešto”, to nikada ne zaboravlja. Ti možeš zaboraviti; mogu i ja, a može i ceo jedan narod. Ali, Bog ne može da zaboravi.

Nemojmo danas, u doba dekadencije i moralnog propadanja, u vreme kada centar vlasti najmoćnije zemlje sveta posrće pod skandalima i biva razdirana arogantnom politikom, ni za trenutak pomisliti kako je Bog otišao na kraći odmor ili “zaturio” svoja obećanja, a ni da je zaspao u skretničarskoj kućici. Da bi ostao u toku najnovijih događaja, Njemu nije potreban Si-En-En. U tačno predviđenom trenutku, u vreme utvrđeno pre postanja sveta, On će ponovo poslati svog Sina. Silni Car nad carevima vratiće se da izbavi svoj krvlju otkupljeni narod. Doći će da izvrši pravdu. Zemlja može goreti i zvezde padati s neba — živi Bog ne zaboravlja ono što je obećao. Ovo je tek prva lekcija.

 

Zlostavljanje ne izmiče Božjoj pažnji

Nešto kasnije, prema 3. glavi 2. Mojsijeve, Bog kaže Mojsiju:

Dobro videh nevolju naroda svojega u Misiru, i čuh viku njegovu od zla koje mu čine nastojnici, jer poznah muku njegovu. I siđoh da ga izbavim iz ruku Misirskih ...” (7. i 8. stih).

Pomišljaš li nekada da tvoji teški i mučni trenuci i iskušenja izmiču Božjoj pažnji? Možda ćeš se toliko razočarati, možda će te do te mere savladati teški bol da ćeš početi da veruješ kako Bog nije mogao znati za okolnosti u kojima se nalaziš ili, ako je znao, da mu je onda baš svejedno. To je laž koju lansira lično začetnik svakoga zla.

Bog uvek zna i Njemu je do tebe i mene i te kako stalo. Videćemo, naime, da će On učiniti sve, bez obzira na to šta je to i bez obzira na cenu, samo da izbavi svoj narod. Možda će te pozvati na privremeni počinak, ili će možda razdvojiti more, kako bi ti prošao po suvom. Možda Njegovo izbavljenje neće stići u trenutku za koji ti misliš da je najbolji, niti na način kako to ti očekuješ, a ipak će stići u najboljem trenutku, u pravo vreme. On svoje neće napustiti.

 

Teška iskušenja ne isključuju Božju brigu

Bez obzira na to koliko bi tvoje iskušenje moglo biti okrutno, ono nikada ne može da zaseni Njegovu brigu. Seti se kako je Bog nagradio one babice! Njegovoj pažnji ništa ne izmiče. Ništa!

Možda je ovo za tebe bila teška godina. Možda ti budućnost koja se ukazuje pred tobom izgleda sumorna i preteća. Možda imaš veliku želju da te Bog upotrebi kao svoje oruđe, ali uviđaš da si u bezizlaznoj situaciji. Možda ćeš se, u svojim retkim trenucima tišine, pitati: Gde je Bog?

Evo gde je: neposredno uza te, dragi prijatelju. On te ni u jednom trenutku nije napustio; nikada nije skrenuo svoj pogled s tebe, niti je Njegova pažnja odlutala na neke druge predmete; čak ni za jedan otkucaj srca. On ni u jednom trenutku nije prestao da brine o tebi, da misli o tebi, da uzima u obzir tvoju situaciju i okolnosti, da te voli duboko i snažno, što prevazilazi tvoju moć poimanja.

Autor Hadson Tejlor napisao je jednim povodom: „Nije važno koliko je jak pritisak; važno je, u stvari, gde je — pritisak. Da li se pritisak nalazi između tebe i Boga ili te pritiska tako da prilaziš bliže Božjem srcu.“[2]

Nije slučajno to što si rođen baš u ovom dobu, baš na ovom raskršću istorije, u ovoj zemlji i na ovom svetu. Bog traži čoveka, ženu, koji će se staviti u službu Njegovih namera i iskoristiti pruženu priliku da Njemu posluži na slavu.

Tačno je; možda misliš da si nestručan, neobrazovan, neobučen, nenadaren, pa možda čak i bezvredan. Međutim, kao što ćemo videti u sledećim poglavljima, upravo to su odlične kvalifikacije uz pomoć kojih Bog može da izvrši neko moćno delo.


[1] C. F. Keil and F. Delitzsch, in The Pentateuch, knjiga 1, dela Biblical Commentary on the Old Testament, trans. James Martin, str. 375.

* U nekim zemljama, pokret “Pro-Life”, koji se bori protiv legalizacije abortusa.

* Dr Bakotić: “… dade Bog sreću domovima njihovim.” Engleski prevod NIV: “... dade Bog da su stekle sopstvene porodice” (prim. prev.)

[2] Dr. and Mrs Howard Taylor, Hudson Taylor’s Spiritual Secret, str. 107.

 

< Uvod Sadržaj 2. Poglavlje >