“Tada mu se približe farizeji i upitaju ga, u nakani da ga kušaju: ‘Je li dopuš-teno mužu otpustiti ženu?’ On im odvrati: ‘Što vam je zapovjedio Mojsije?’ Oni odgovore: ‘Mojsije je dopustio da joj se napiše otpusni list i da se otpusti.’ On im reče: ‘Zbog vašeg okorjelog srca on vam napisa tu zapovijed. U početku stvorenja stvorio ih je kao muš-ko i žensko. Zato će čovjek ostaviti svog oca i majku i prionuti uza svoju ženu, pa će oboje biti samo jedno tijelo. Dakle, što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!’” (Mk 10,2-9)

Od prvih stranica Biblija je jasna: muškarac i žena su jednaki pred Bogom. Međutim, grijeh je pokvario tu jednakost te je tijekom stoljeća muškarac ponižavao ženu. Poligamija, zloupotreba njezinog položaja, rastava, “okorjelo srce”, kako Isus predbacuje Židovima, bili su uzrok nesreće žene i obitelji.

Stoga se Krist zauzima za ženin pravi položaj u obitelji i društvu, a to je bilo posvema strano Njegovom vremenu. Bilo je, štoviše, sablažnjivo Njegovim slušateljima što su žene bile glavne osobe u nekim Njegovim prispodobama i što je njihov svakodnevni život u tim pričama zauzimao dostojno mjesto.

Isus se zauzimao za žene koje su stradale ili bile odbačene. Liječio je bolesne, dugo razgovarao sa Samarijankom, zašti-tio ženu od kamenovanja.

“Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se — čovjek i njegova žena — pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu...” (Post 3,8)

Razdvajanje muža od žene:

“Čovjek odgovori: ‘Žena koju si stavio uza me, ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.’” (Post 3,12)

Narušavanje odnosa muškarca i žene s njihovim Stvoriteljem prouzročilo je i pogoršanje njihovih međusobnih odnosa: “... On će gospodariti nad tobom...” (Post 3,16)

Raskinulo se jedinstvo muškarca i žene. Adam okrivljuje svoju ženu za vlastitu pogrešku. Tako se odvaja od nje, suprotno onom što je izjavio kad ju je ugledao prvi put: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta.” (Post 2,23)

Sebičnost je zauzela mjesto ljubavi. Nastupila je želja namjesto obostranog darivanja. Otada se i osjećaj neke krivnje povezuje sa spolnošću. Obuzeo ih je “sram”: “Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače...” (Post 3,7; 25,11-12)

Muškarac je postao ženin gospodar namjesto da je ostao glava obitelji. Ona otada pada na položaj ropkinje sa svim moralnim i socijalnim posljedicama. Pada na razinu robe koja se mogla kupiti ili prodati ili se njome moglo postupati po muškarčevoj sebičnosti ili strastima.

Božanski cilj braka iskvarili su sami ljudi. Izgubio je eden-sku nevinost i s njom pravu sliku stvaranja. Stoga je Krist želio obnoviti i uspostaviti prvobitno dostojanstvo muškarca i žene. Stoljeća su morala proći dok Krist nije vratio ženi njezin položaj i dostojanstvo, a muškarcu njegovo poštovanje i ljubav. U Novom zavjetu žena nije više vlasništvo muškarca koji nad njom vlada i posjeduje je. Kao rezultat spasenja ona ponovno dobiva svoj položaj kao muževa pomoćnica i jednaka muškarcu:

“... nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.” (Gal 3,28)

Ona postaje doista čovječica (Post 2,23 — Daničić) po svojoj usporedbi s muškarcem, po svojem poistovjećivanju s njim, a ne po osobi ili po uzajamnoj izmjenjivosti, kako bi se to izrazu “jednaka” moglo prikrpiti.

Isus o braku

U Isusovo doba često se govorilo i pisalo o braku i rastavi braka. To se vidi iz židovske literature onog doba.

“Isus je došao na ovaj svijet da iskrivljene predodžbe o Bogu ispravi i uspostavi pravu sliku o Bogu... Književnici su prenosili izraelskom narodu iskrivljenu sliku o braku, jer nisu u njemu gledali svetu ustanovu.” (RS, 132)

Rastave i raslojavanje obitelji bili su opravdavani svim mogućim izgovorima. Stoga Isus otklanja opću raspravu o onome što je po zakonu bilo dopušteno, a suprotstavljalo se Božjim namjerama i ciljevima. Isus je nadomjestio negativni stav pozitivnim. On polaže težište na moralne i duhovne odgovornosti te na stvarni značaj bračne veze. To je primjer što ga je Bog dao još u samom početku.

Krist dalje ističe stalnost i svetost braka riječima koje smo citirali u uvodnom biblijskom tekstu: “... Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja.”

Isusa vidimo i kao zaštitnika žene. Učio je da se žena ne smije smatrati stvari ili nečijim vlasništvom, već ljudskim bićem jednakim muškarcu, jer je pokazao da u Božjim očima žena zauzima isti položaj kao muž.

Isus je naučavao da je brak nedjeljiva cjelina. Ako je tada trebalo istaknuti tu činjenicu, danas je to još potrebnije. Brak nije smio biti veza iz koje bi netko usput izvlačio svoju prednost, već dio Božjeg velikog, svetog plana.

“Kod Židova je bilo dopušteno da čovjek otpusti svoju ženu zbog najbeznačajnije uvrede, i žena se onda imala pravo ponovo udati. Takav običaj je izazivao velike nesreće i grijeh. U propovijedi na Gori Isus je jasno izjavio da se bračna veza ne može raskinuti, osim u slučaju nevjernosti bračnom zavjetu. ‘Svaki’, kaže On ‘koji otpusti svoju ženu, osim zbog blud-ništva, navodi je na preljub, i koji se oženi takvom otpušte-nicom, čini preljub.’ (Mt 5,32)” (TSD, 313)

Na pitanje književnika koja je prva od svih zapovijedi, Isus je odgovorio: “Prva glasi: ‘Čuj, Izraele: Gospodin Bog naš jest jedini Bog. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! Druga je ova: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ Druge zapovijedi veće od ovih nema.” (Mk 12,29-31)

I ne može biti drukčije. Samo onaj tko samoga sebe ljubi može ljubiti svojeg bližnjeg, samo snažni ja može sebe predati drugom. Seks (tjelesna ljubav) koji nije prožet agapeom i erosom otvrdnjuje u površnosti, prisili i grubosti te svodi bračnog druga na predmet iživljavanja. Sebičnost postaje izrazita osobina. Zajedništvo muža i žene znači nedjeljivost tjelesne od duševne ljubavi, seksa od erosa odnosno erosa od agapea. Drugim riječima, to zajedništvo je spolna, erotična i socijalna cjelina — zapravo, trojedina ljubav koja se nesebično predaje.

Još nešto, vrlo važno: zajedništvo muža i žene ne iscrpljuje se u spolnosti, već uključuje cjelinu zajedništva koja obuhvaća i bolest, tugu, razočaranja, žrtvu. Prema odgovorima na pitanja iz ankete, mnogi bračni drugovi izjavljuju da je vjernost u nevolji i u drugim zajedničkim doživljajima mnogo jači čimbenik stabilizacije braka nego biološka fascinacija. “Plamen Božji” (Pj 8,6) postaje plamen pakla ako se eros i seks odvajaju od agapea.

Glavno obilježje braka je zajedništvo: “I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’” (Post 2,18)

Dakle, da jedno ne bude usamljeno, već da budu zajedno. To je zajedništvo na prvom mjestu i iznad svega. “Brak”, kaže Rendstroft, “koji bi služio samo jednom određenom cilju, dakle samo prokreaciji, bio bi brak uz neki uvjet, a ne životno zajedništvo.” Brak je, dakle, zajedništvo dvaju života ili života dvaju bića koja imaju udjela u stvarnosti života, u kojoj ni jedno ni drugo ne može samo za sebe tu stvarnost zadržati.

U Govoru na gori Krist unosi u brak nove oblike nasuprot običajima i pojmovima koji su stvoreni u starozavjetno doba. On ističe vjernost bračnih drugova i daje im apsolutni i definitivni karakter njihove zajednice.

On je otvorio svojim slušateljima uzvišenije perspektive od onih koje su dotad postojale. Bez prestanka nastoji da se Njegovi učenici uzdignu iznad svega što je zakonito samo po slovu, tjelesno, te da dostignu ono što je glavno po duhu Zakona, a to je ona razina duha koja je izvor svega što je doista i stvarno dostojno čovjeka.

Stoga Isus ističe: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim...” (Mt 5,17)

U Novom zavjetu, dakle, Isus poziva svoje učenike da ostvare ono što je savršeno, a to je posvema suprotno od “pravednosti književnika i farizeja” (Mt 5,20).

Kad se, prema tome, brak uspostavlja unutarnjim vezama kao kardia-brak (brak i po duhu Zakona, i po srcu), zajedni-štvom, ljubavlju u formi agapea, po Kristovom se primjeru jedno biće predaje drugom u ljubavi. Tada je isključena svaka “bračna” veza na neko vrijeme, privremeni ili brak na probu, brak kojeg neki “iskušavaju”, kao i kolektivne bračne zajednice u svijetu. U takvim i sličnim brakovima nedostaje agape, ljubav koja ljubi bezuvjetno, koja ne računa na drugoga niti se “obračunava” s drugim, koja je velika tajna jer ne promašuje, već služi drugome a ne samom sebi, koja daje a ne uzima, veže se a ne živi “bez obveze”.

Apostol Pavao o braku

Apostol Pavao često piše o odnosima muža i žene. Kad govori o dužnostima žena i muževa, on spominje Krista i us-poređuje njihove odnose s Kristom i Njegovim odnosima pre-ma Crkvi: “Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve — on, Spasitelj svoga Tijela! ... Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi...” (Ef 5,22.25)

Muškarci i žene koje je Krist spasio pozvani su da ostvare u braku najuzvišeniju svrhu: shvatiti ljubav kojom je Bog ljubio svoja stvorenja i živjeti u toj ljubavi.

Muž je doista pozvan “da ljubi svoju ženu kao što je Krist ljubio Crkvu”. To znači da treba postupati s njom s istim samoodricanjem, istim strpljenjem, milosrđem, istim poštovanjem, istom čašću koju je Krist pokazao prema Crkvi “koja je njegovo tijelo — punina Onoga koji ispunja sve u svima”. (Ef 1,23)

Sa svoje strane, pak, žena je pozvana poštovati muža i ukazivati mu čast i povjerenje kao što to čini prema Gospodinu (Ef 5,22-24). Treba li ovdje tumačiti da “pokoravanje” što ga spominje apostol Pavao (Ef 5,22) nema nikakve veze s ropskom pokornošću, nego je ono radosna služba u ljubavi?

Štoviše, nesavršenosti karaktera muža i žene omogućuju jedno drugom da pokažu strpljenje kao što ga Krist pokazuje prema članovima svoje Crkve. Ma kako ta Crkva bila nevjerna, Spasitelj je nijednog trenutka ne pomišlja odbaciti, čak se ni gnjeviti na nju. Slika bračne ljubavi, koju često spominju proroci Starog zavjeta da pokažu neizbrisivu Božju ljubav prema svojem narodu, ovdje je spomenuta i dovedena do savršenog razvitka i primijenjena da služi kao ideal bračnom paru.

Samoodricanjem svakog časa, do najtanahnijih struna svojeg bića, bračni drugovi imaju priliku sami proživjeti Kristovu ljubav koja Ga je priklonila žrtvovanju da namjesto ljudskih bića proživi ono bezgranično bolno iskustvo do samoga križa.

Ljubav muža i žene, koju oni stalno otkrivaju jedno drugom, kako je to rekao apostol: “Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavi! U davanju časti prednjačite jedan drugome!” (Rim 12,10) u određenoj mjeri daje naslutiti savršeno jedinstvo koje postoji između Oca i Sina: “Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem.” (Iv 10,17)

Tako u Kristu brak ponovno poprima svoj prvobitni značaj. Nesumnjivo, reći ćemo, malo je onih koji su postigli ili postižu takve ideale u životu. To je, međutim, cilj kojem trebamo težiti i održavati ga vrlo odlučno.

Razumljivo da se takav cilj ne može postići bez sile Svetoga Duha, bez žive zajednice muža i žene s Kristom. S druge strane, nema pravog duhovnog života i duhovnog napretka za muža koji ne bi postupao sa svojom ženom kao što Gospodin to traži od njega, ili za ženu koja tako ne bi postupala sa svojim mužem.

Kad jedno i drugo teže božanskom idealu, među njima neće biti neslaganja niti nerješivog problema, a nijedna poteš-koća neće biti nepremostiva.

U Novom zavjetu muž je taj koji “daje ton”, jer je on “glava ženi” (Ef 5,23). To znači da on treba biti ženino nadahnuće, vodič, oslonac, jer nosi odgovornost za nju, dužan joj je u svemu. Međutim, ako je muž slab u tome, žena treba biti svjedokinja Isusa Krista. Tada joj još više pripada odgovornost da u svojem domu stvori ozračje kako bi njezin dom bio “najprivlačnije mjesto na svijetu”.

“Dom mora biti sve ono što ova riječ označuje. On treba biti malo Nebo na Zemlji, mjesto na kome se ljubav ne guši, već njeguje. Naša sreća ovisi o njegovanju ljubavi, razumijevanja i prave međusobne ljubaznosti.

Najljepši dio Neba je dom u kome vlada Duh Gospodnji. Kad je izvršena Božja volja, supružnici će se međusobno po-štovati i njegovati ljubav i povjerenje.” (TSD, 9)

Pismo sinu Edsonu

“Draga moja djeco!

Živite tako da budete Bogu na čast. Budite jedno prema drugom ljubazni, prijazni. Bit ćete sretni ako imate povjerenja u Gospoda i ako se trudite usrećiti jedno drugo. Vježbajte samodisciplinu. Lako je izreći bez razumijevanja i samosvladavanja riječi koje žaloste drugog. Ne igrajte se nikada s osje-ćajima svog bračnog druga. Budite strpljivi jedno prema drugom, potičite ljubav. Neka svaka vaša riječ i svako vaše djelo budu utemeljeni na razmišljanju. Naučite se biti blagoslov jedno drugom. Ljubav je nježna biljka koju jake oluje često oštete, a nekiput i čupaju iz korijena.

Nemojte se nikad povjeravati trećoj osobi. Vaš privatni život je svetinja. Okružite ga tako visokim zidom da ga nitko ne može preskočiti. Budite miroljubivi, opušteni i strpljivi, uvijek spremni brzo opraštati.

I još nešto: ne izgovarajte nikada, čak ni u šali, riječi koje mogu uvrijediti drugog ili ga predstavljati u krivom svjetlu; nemojte nikada spominjati mane drugog, njegove ili njezine pogreške ili slabosti pred trećom osobom, pa makar oni bili vaši najrođeniji. Živite za Boga i jedno za drugo.

Neka bogati blagoslovi Neba počivaju nad vama, draga moja djeco! Mi ćemo se moliti za vas svakog dana...” (Ellen G. White)

< 4. Poglavlje Sadržaj 6. Poglavlje >