7. OSLOBOEN KRIVNJE – SLOBODAN ZA SLUŽBU

Nema jeftine milosti!

            Naše opravdanje je stečeno time što je Krist, primivši na sebe grijehe svijeta, bio razapet na križ. Tu tvrdnju Pavao ovako izražava: "Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću." (Rim 6,14) Ipak, apostol nipošto ne tvrdi da je Zakon, kao mjerilo pravde, prestao djelovati. To, uostalom, jasno proistječe iz sljedećeg retka: "Pa što? Da griješimo, kad nismo pod Zakonom, već pod milošću? Daleko od toga!" (Rim 6,15) Ne griješiti znači živjeti u skladu s Božjom voljom i Njegovim Zakonom; a vjera što živi u nama kroz Isusa Krista, potiče nas na poslušnost božanskim zapovijedima (Rim 8,3). Ono što smo ranije činili iz sebičnosti i pod prisilom, činit ćemo ubuduće pokrenuti ljubavlju prema Bogu i bližnjima. Ta poslušnost proistekla iz vjere ne dolazi od čovjeka: ona je plod Božje milosti. Ne smijemo se hvaliti svojim izmijenjenim načinom života: hvalu dugujemo samo Kristu koji je rekao: "Jer bez mene ne možete ništa učiniti." (Iv 15,5) Biti slobodan od Zakona nikako ne znači biti oslobođen obaveze pokoravanja Zakonu, nego biti oslobođen njegove osude. Smrt Isusova oslobodila nas je, jednom zauvijek, vječnog prokletstva. Tužba podignuta protiv nas, na osnovu Zakona, obesnažena je zato što je Spasitelj platio naš dug i zato što svatko tko vjeruje u Njega biva oslobođen suda i kazne. Pavao nas ne ostavlja ni u kakvoj dvojbi o smislu izraza "ne biti pod zakonom" ili "umrijeti zakonu". On izjavljuje u svojoj Poslanici Galaćanima: "Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši mjesto nas proklet." (Gal 3,13) Kletva Zakona, osuda što proistječe iz kršenja Božjih zapovijedi jest smrt, i ne samo privremena već i vječ. Krist nas upravo spašava od te druge smrti.

            Apostol Pavao ozbiljno nas upozorava na svako protivljenje Zakonu, kad piše: "Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo." (Rim 3,31) I da bi se izbjegao svaki nesporazum, on podsjeća u Poslanici Korinćanima da nije oslobođen Zakona, već da je pod Kristovim Zakonom (1 Kor 9,21). On pod tim podrazumijeva Zakon ljubavi, Zakon kakav je Isus objavio u Besjedi na Gori. Taj Zakon podrazumijeva ljubav prema Bogu i prema bližnjima, odnosno ispunjavanje propisa moralnog Zakona – Dekaloga (Deset Božjih zapovijedi). Kršćanin je dakle pod milošću, ali ne odbacuje ni Zakon. Osloniti se na milost koja opravdava, i vjeru smatrati čisto unutarnjom stvari, bez vanjskog iskazivanja poslušnosti u vidu dobrih djela, značilo bi ići pogrešnim putem. Istina je da kršćanin dobrim djelima ne može zaslužiti spasenje, ali to ne znači da su dobra djela nepotrebna. Ona su svjedočanstvo o njegovoj zahvalnosti Bogu i plod njegovog zajedništva s Kristom. Vjera je, prema tome, uvijek djelotvorna vjera, iskazana kao poslušnost iz ljubavi.

Radosno pokoravanje, plod ljubavi

            Što je ljubav? Isus je opisuje kao bit Zakona, a Pavao kao njegovo ispunjenje (Mt 22,34-40; Rim 13,9). Tko god vjeruje da nas Božja ljubav oslobađa držanja zapovijedi, ili ih smatra zastarjelim, još nije shvatio osnovna načela Evanđelja. U izvornom tekstu Svetog pisma smisao te riječi ide usporedno s riječju vjera, koja izražava ne samo pouzdanje već i vjernost. Vjernik je dakle veoma ovisan o Bogu i Njegovoj volji. Čisto intelektualna vjera, naprotiv, pogubna je i vodi u smrt (Jak 2,19). Zbog toga nam Sveto pismo kaže da je "tako i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi" (Jak 2,17).

            Katolički teolog Algermissen s pravom je pisao: "Bilo bi vrlo nerazumno suprotstaviti Božji Zakon i Božju ljubav te tvrditi da vjerniku ispunjenom ljubavlju Božjom nisu više potrebne zapovijedi." I Karl Barth, jedan od najistaknutijih protestantskih teologa, daje za pravo prethodno spomenutom teologu u ovom svom objašnjenju: "Propovijedanje vjere (za Pavla) ne znači ukidanje, već uzdizanje Zakona."

            Odnos između Zakona i Evanđelja mogao bi se ovako izraziti: "Stoga: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (Rimljanima 7,12). Međutim, budući da su svi ljudi prijestupnici Zakona, ono ih osuđuje na smrt (Rim 7,10) Da bi ih sačuvao od konačnog uništenja, Bog je otvorio pred njima put milosti, kojim se ide preko vjere u Krista, isključujući svaku pomisao na nagradu (Rim 3,23). Na tom putu Zakon ima ulogu vodiča, savjetnika koji nas usmjerava k Iskupitelju (Gal 3,24). I svatko tko je stigao do Isusa Krista, koji je "ispunjenje Zakona", neće više nikada pokušati opravdati se vlastitim djelima, jer je uvjeren u svoje spasenje vjerom. Drugim riječima, Zakon je potpuno isključen kao sredstvo opravdanja. Ali on ipak ostaje mjerilo pravde, jer vjerovati u Krista znači biti poslušan kroz Krista. Zakon se utiskuje u čovjekovo srce (Heb 8,10) i djeluje savršeno kao plod milosti (Ef 2,8-10). Tako Evanđelje uzdiže vrijednost Zakona i čini od njega probni kamen sredstva s Bogom (Iv 14,15). Bog u svom Zakonu zahtijeva ljubav, a u Evanđelju nam je daruje.

Vječan i nepromjenjiv

            Sad se postavlja pitanje na koje zapovijedi i na koja djela Novi zavjet posebno cilja kad govori o držanju Zakona. Riječ zakon najčešće se u Bibliji rabi za označavanje Deset zapovijedi, na koje apostol Pavao podsjeća u svojoj Poslanici Rimljanima (Rim 7,7). Ali događa se da se taj izraz upotrijebi i kad je riječ o Starom zavjetu u cjelini (Iv 15,25), ili pak isključivo o pet Mojsijevih knjiga (Petoknjižju) i tada razlikujemo "zakon" i "proroke" (Dj 24,14). Riječ zakon može se primijeniti i na razne obredne propise kao što su prinošenje žrtava ili obrezanje, koji se tiču samo Židova (Pnz 31,24-26).

            Kad se u Novom zavjetu govori o opravdanju djelima, ne pravi se razlika između moralnih propisa Deset zapovijedi i obrednog zakona, s obzirom da se ne možemo spasiti ni izvršavanjem tih Deset riječi ni brižljivim obavljanjem vjerskih obreda (žrtve, obrezivanje itd). Ali kad Novi zavjet govori o poslušnosti, koju vjernicima daruje Duh Sveti, onda pomenute zapovijedi mogu biti samo one koje su po svojoj naravi svete i nepromjenljive. Obredni zakoni Starog zavjeta imali su samo jedno značenje i privremenu primjenu, jer su upućivali na buduću smrt Iskupitelja, a onda su s njome izgubili i smisao i važnost.

            Moralni zakon bio je utisnut u svijest čovjekovu još prilikom stvaranja, prije pojave grijeha u Edenu, kako to kaže Pavao: "Jer kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise zakon, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest..." (Rim 2,14.15)

            I sam Stari zavjet razlikuje obredne propise od Deset zapovijedi. Ploče na kojima su one bile urezane nalazile su se u kovčegu zavjeta: "Svjedočanstvo koje ću ti predati, u Kovčeg položi." (Izl 25,16) Ostali zakoni, sabrani u jednoj knjizi, čuvani su pored kovčega (Pnz 31,24-26). U Ivanovom Otkrivenju, napisanom pri kraju apostolskog doba, što će reći, u već poodmaklo vrijeme Novog zavjeta – prorok u viziji promatra kovčeg saveza Crkve Božje na Nebu (Otk 11,19). U tom su kovčegu, kao i u vrijeme starog Izraela, ploče s Deset zapovijedi (Otk 15,5).

            U vrijeme Starog zavjeta, vjernici su poštivali dvije vrste zakona – Deset zapovijedi i obredne zakone. U novozavjetno doba, obredni propisi, koji su upućivali na Kristovu žrtvu, izgubili su razlog svog postojanja. Dekalog je međutim sačuvao svu svoju vrijednost. Pavao jasno razlućuje te dvije vrste zakona u Poslanici Korinćanima kada piše: "Obrezanje ne vrijedi ništa, a ni neobrezanje ne vrijedi ništa, već vršenje Božjih zapovijedi." (1 Kor 7,19) U Jakovljevoj poslanici nalazimo sljedeću rečenicu punu značaja: "Doista, ako vršite kraljevski zakon u skladu s Pismom: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' – dobro postupate. Ali ako pokazujete pristranost prema osobama, činite grijeh, i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike" (Jak 2,8.9). Bez Deset Božjih zapovijedi, ne bismo uopće mogli vidjeti svoje grijehe. Nužno je, prema tome, da se pokoravamo tim božanskim odredbama, tom odsjaju Božjeg karaktera (Jak 4,11.12), i to ne samo djelomično nego u cjelini. Naime, prestupanje ili ukidanje samo jedne ravno je kršenju svih zapovijedi (Jak 2,10.11).

            U svim vremenima, poznati kršćanski mislioci shvaćali su značaj razlikovanja ooralnog od obrednih zakona. Neki od njih išli su u razvrstavanju čak i dalje, pa su dvjema prethodnim kategorijama dodavali "građanske" ili "sudske" zakone. Tu bi se mogli ubrojiti reformatori Jean Calvin, P. Melanchton i H. Bullinger, kao i evanđelist, propovjednik duhovnog preporoda John Wesley.

            U Drugom helvetskom vjerovanju, koje je napisao Bullinger (1566), može se pročitati: "Mi učimo da je volja Božja izražena u zakonu... Stoga priznajemo da je zakon dobar i svet i da ga je ispisao prst Božji... Da bi bilo jasnije razlučujemo između:

            a) moralnog zakona, koji je Mojsije ispisao na kamenim pločama,

            b) obrednog zakona, koji uređuje vjerske obrede i bogoslužja,

            c) državnog zakona, koji se primjenjuje na političke i društvene ustanove" (čl. XII, "O zakonu").

            Tako piše i u naše vrijeme rimokatolički teolog Hermann Schmidt: "Mi dalje dijelimo Mojsijev zakon na Moralni zakon koji važi za sve ljude, obredni zakon što se odnosio na obavljanje izraelskog bogoslužja s njegovim krvnim žrtvama i na 'sudski' zakon – nacionalni, koji je Bog dao izabranom narodu da bi mogao dijeliti pravdu. Ovaj posljednji zakon, baš kao i obredne uredbe, prestao je važiti kada je stari savez ustupio mjesto novome" (Most između vjeroispovijedi, Paderborn 1951., str. 139).

            Držimo uvijek na umu da u Svetom pismu pojam "zakon" može imati više značenja. Bitno je znati prepoznati koji su zakoni samo privremenog karaktera, a koji će vječno ostati punovažni i neizmijenjeni. Proroku Danielu otkriveno je da će nakon pada Rimskog Carstva jedna izuzetna sila (opisana kao "mali rog") dobiti prevlast (Dn 7,19.21.23.24). A da bi prorok mogao utvrditi narav tog malog roga, Bog mu je priopćio čitav niz njegovih osobitosti. Jedna od njih bila je da će "pomišljati da promijeni blagdane i Zakon" (Dn 7,25).