6. PUT DO SPASENJA

Čežnja čovječanstva

            "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16) To je najčuveniji redak u Evanđelju po Ivanu. Neki ga rado nazivaju "Evanđelje (Radosna vijest) u Evanđelju", jer je sažetak Božjih namjera za čovjeka.

            "Ne biti izgubljen", ta želja može se sresti kod mnogih naroda i u mnogim religijama. Ona je izraz stalne čežnje za iskupljenjem i pomirenjem s Bogom, koju ljudski rod, svjestan svoje grješnosti, duboko osjeća. Ali da bi ljudi bili istinski oslobođeni krivnje, zlo treba uništiti u samom korijenu, što nitko ne ovom svijetu ne može učiniti, budući da je cijelo čovječanstvo rob grijeha. Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima to izričito ističe: "Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave." (Rim 3,23)

            Da, ljudska sudbina je do te mjere beznadežna da nitko od nas nije u stanju osloboditi se vlastitom moći snažnog utjecaja zla. Prorok Jeremija je to ovako izrazio: "Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?" (Jr 13,23) Svi koji se trude zaslužiti spasenje čineći dobra djela padaju, prema tome, u kobnu zabludu: njihovi moralni pothvati, ma koliko bili vrijedni, nikada neće biti u ravnoteži s teškim teretom njihovih prijestupa. To podjednako važi za sve nas. Osim toga, naši najplemenitiji postupci zatrovani su klicama oholosti i vlastite pravde.

            U tom pogledu, moći ćemo možda obmanuti svoje bližnje koji će, ne znajući za sumnjivu narav naših dubljih poriva, povjerovati da činimo dobro. Ali nikada nećemo moći prevariti Boga koji čita naše srce. Naši najplemenitiji moralni postupci i sami su ukaljani grijehom, što nas priječi da Gospoda i svoje bližnje volimo nesebično i odano.

            Pavao nas u tom smislu ne ostavalja ni u kakvoj dvojbi: "Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha." (Rim 3,20)

            Ako za nas, dakle, uopće ima nade da budemo oslobođeni grijeha i izbjegnemo propast, ta nada može doći samo od Boga koji, u liku Isusa Krista, preko ponora grijeha što nas dijeli od Njega, podiže most ponovnog sjedinjenja. I upravo je radi toga Sin Božji postao čovjekom: "Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih." (Matej 1,21)

            Ali što je grijeh? Sveto pismo tvrdi: "Tko god počinja grijeh, krši zakon; grijeh je kršenje zakona." (1 Iv 3,4)

            Čim ljudsko biće teži da samo usmjerava svoj život, čim Deset zapovijedi, koje su čist izraz Božjeg karaktera i Božje volje, stanu gubiti značaj pred zahtjevima ljudske volje, javlja se grijeh. No grijeh neće postojati vječno, jer je nespojiv sa slavom i dobrotom Božjom. Grijeh nije samo oprostiva ljudska slabost; kad preraste u neki smišljen zli postupak, on čovjeka čini krivcem.

Podrijetlo neprijateljstva spram Boga

            Sveto pismo nas upućuje, od svojih prvih stranica, u tajnu neprijateljstva spram Boga. Grijeh koji se uvukao u život ljudi došao je iz anđeoskog svijeta, gdje je i nastao. Tvorac mu je bio Sotona, vođa palih anđela. Buntovnim Židovima svoga vremena Isus se obratio ovim riječima: "Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži." (Iv 8,44)

            Prije no što je stao na čelo pobunjenika, Sotona je bio jedan od najuzvišenijih anđela. (Ez 28,13-15) Zbog oholosti odbacio je Boga (Iz 14,12-14) i Bog ga je zajedno s njegovim pristašama prognao iz nebeskog svijeta (2 Pt 2,4; Otk 12,12). Otada se vrag posvetio svom razornom djelovanju na Zemlji: "Vaš protivnik đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere!" (1 Pt 5,8), pisao je apostol Petar; iako nevidljiv, on je prisutan svuda gdje nailazimo na laž, izdaju, mržnju, trvenja, ubojstva i ratove. On je "knez ovoga svijeta" (Iv 12,31), jer je potčinio sebi prvog čovjeka i sve njegovo potomstvo. Upravo je on nagnao prvi ljudski par u raju da prekrši božansku zapovijed, u nadi da će se tako poistovjetiti sa svojim Stvoriteljem po snazi i slavi. Na Zemlji, baš kao i unutar anđeoskih četa, otkrivamo iste pobude u pozadini odbacivanja Boga: preziranje božanskih zapovijedi, dvoličnost i oholost. Svevišnji je dopustio to stavljanje na probu zato što je želio da Mu čovjek ostane privržen po vlastitoj slobodnoj volji i bude ojačan pobjedom nad kušnjom.

            Tjelesne muke, bol, bolest, sukobi, borbe i smrt posljedica su grijeha. A prvi grijeh, grijeh Adamov, takve je težine i takvom snagom pritišće ljudski rod da mu nijedan od njegovih pripadnika ne može izmaći. Pavao objelodanjuje užasnu dvojnost što je osjeća svaki čovjek koji, znajući što je dobro, uzalud ga nastoji ostvariti vlastitim snagama: "Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću." (Rim 7,18.19) I tako, ljudsko biće doživljuje da se njegovo "ja" razapinje između htijenja i činjenja, te mora priznati da ne raspolaže slobodno sam sa sobom. Ideja o "prvotnom grijehu" u doslovnom smislu, to jest o grijehu što ga je počinio Adam, i zbog kojeg Bog sve ljude smatra krivim, nije u skladu s biblijskim učenjem. Samo se "osobni grijesi" stavljaju na dušu počiniteljima. (Ez 18,20) Može se ipak govoriti o "naslijeđenim slabostima", naime o urođenoj sklonosti prema grijehu, što se prenosi putem zakona prirode. I zbog tog zlog nagona koji nas navodi na prijestup, mi još od djetinjstva krećemo pogrešnim putem koji je izabrao Adam – putem otuđenja od Boga. Svi smo mi po naslijeđu duhovno slijepi. Vjerujemo da se možemo samo spasiti i, budući da smo izabrali put opravdanja djelima, tonemo još dublje u grijeh. Nitko od nas ne može učiniti dobro djelo kojim bi zaslužio milost u Božjim očima. (Rim 3,10-12) Stoga živimo u stanju stalnog udaljavanja od svog Tvorca i umiremo bez nade, jer je "plaća grijeha smrt". (Rim 6,23) I to nije samo ona smrt koja nas čeka na kraju našeg ovozemaljskog života već i "druga smrt", božanska presuda koja nas isključuje iz vječnog života. (Otk 21,8)

Ljubav i pravda

            Smrt ljudskog bića međutim ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo za Boga. "Odgovori im: života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!" (Ez 33,11) Gospod je u svom proviđenju sačinio plan iskupljenja daleko prije no što je Zemlja i bila stvorena. (2 Tim 1,9) Otuda proistječe da Zakon ne može biti sredstvo spasenja. Zar apostol Pavao ne kaže izričito da Zakon daje samo svijest o počinjenom grijehu, a ne i iskupljenje? Ne treba, dakako, iz toga izvoditi zaključak da je Zakon uzrok ljudskog grijeha; on samo ima ulogu zrcala (Jak 1,22-26), u kome grješnik može otkriti svoje pravo stanje. Ako dobivena slika nije zadovoljavajuća, odgovornost za to ne snosi zrcalo, već je u pitanju nesavršenost onoga koji se ozrcaljuje. Zrcalo isto tako ne može pridonijeti ni uljepšavanju slike – odraza. Apostol Pavao bez oklijevanja upravo čovjeku pripisuje odgovornost za manjkavost slike jer, veli on: "Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra. Prema tome, što je dobro, za me je postalo smrt? Daleko od toga! Već se grijeh, da se očituje grijehom, posluži dobrom  i prouzroči mu smrt, kako bi se grijeh, uz pomoć zapovijedi, pokazao neizmjerno grešan." (Rim 7,12.13)

            Žalosno je što mnogi kršćani ne mogu shvatiti prirodu tog odnosa. Oni bi željeli da mogu ukinuti zapovijedi kako bi spasili čovjeka; međutim, ništa u tom svetom i nepromjenljivom Zakonu ne može biti izmijenjeno ni odbačeno. Iskupljenje, oslobođenje i preobražaj moraju se izvršiti u samom ljudskom biću. Kao crvena nit, kroz čitavu se Bibliju provlači uvjerenje da Bog doista želi  čovjekovo oslobođenje. Ali budući da smo mi nesposobni voditi život pobjede nad grijehom vlastitom snagom i zaslugama, sam Bog otvara pred nama put k tom cilju. Premda nismo zaslužili takvu naklonost, On se okreće k nama u svojoj beskrajnoj milosti i nudi nam neprocjenjivi "dar" u vidu praštanja naših grijeha. U svojoj Poslanici Rimljanima, apostol Pavao snažno podvlači tu istinu pišući: "I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu." (Rim 3,24)

            Nepotrebno je, dakako, istaknuti da se to ne događa zato što Bog ne drži do zahtjeva Zakona i što zanemaruje čovjekov grijeh. Gospodin nije samo Bog milosrđa i ljubavi koja prašta, spreman da se spusti do nas. On je također Bog čistote i pravde. On se ne odriče nijedne title svoga Zakona, a ovaj zahtijeva osudu grješnika, to jest vječnu smrt. I upravo tu na pozornicu stupa božanska ljubav. Isus Krist, Tvorac svemira, silazi na Zemlju i postaje sličan nama, tijelo našega tijela, krv naše krvi. On preuzima na sebe teret svih kušnji, svih patnji i svih borbi što obilježuju naš život, i napokon pristaje na samu smrt da bi nas spasio. On je to izrazio ovim riječima: "Jer Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!" (Mk 10,45) Njegova smrt na križu nije dakle smrt mučenika, nego smrt onoga koji ispašta. Da bi udovoljio zahtjevima Zakona, Sudac prihvaća da sam podnese kaznu namijenjenu osuđenima koji na taj način bivaju oslobođeni. Takvim Kristovim postupkom ispunjenje su proročanske riječi iz 53. poglavlja Knjige proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,4.5)

            Isus je bio nevina žrtva – nagoviještena brojnim prizorima žrtvovanja životinja iz Starog zavjeta – koju je Bog u svojoj milosti ponudio u zamjenu za spas ljudskog roda. Smrt Sina Božjeg je dakle jedino sredstvo kojim grješnik može dobiti oprost za svoje prijestupe, oslobođenje od presude i pomirenje sa Svemoćnim. Ono što je prvi Adam izgubio, drugi Adam, Isus Krist, ponovno je stekao po cijenu vlastitog života. Otuda, ništa nam ne može pomoći do dar tog Spasitelja. S pomoću križa Bog nas ne prisiljava, već nas poziva da podignemo svoje oči i usmjerimo pogled k Onome koji je svojom krvlju izbrisao našu krivicu, kao što su to nekada učinili Isusova majka, još neke žene i Ivan.

            Križ nam otkriva Božju svetu i pravičnu kaznu za grijeh. Ona se ne odnosi na Onoga koji je prikovan za križ, jer On je nevin. Ona se odnosi na TEBE. I zato, dok promatraš Onoga koji pati i krvari, priznaj svoje grijehe i osudi samoga sebe, jer križ je znak ljudskog poraza. Isto tako, ako si bez ikakve zaštite izložen ispitivačkom oku Boga-Suca, naći ćeš utočište samo u Kristu; On je za tebe prolio svoju krv na križu i primio na sebe prokletstvo Zakona, odnosno smrt. Prizovi Ga, jer On je tvoj Pomoćnik, tvoj Spasitelj i tvoj Iskupitelj. Pruži Mu ruke i, poput razbojnika iz Evanđelja, zavapi: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!" (Mk 10,47) Time ćeš priznati da je Krist stradao za tebe i, pozivajući se kod Oca na Njegovu žrtvu, bit ćeš opravdan i oslobođen. Takvo jedno iskustvo jest iskustvo vjere, svojevrsne vjere u raspetog Isusa. Tu se nalazi jedini put spasenja, jer stoji napisano: "Dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera uračunava u pravednost." (Rim 4,5)

            Tko se ovako kaje i potpuno predaje Kristu, može biti siguran u milost Božju; On neće dopustiti da takvo stvorenje propadne, jer "tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega". (Iv 3,18) Zbog toga se nitko ne može pojaviti pred Bogom a da to nije učinio posredovanjem Krista. On je jedini put k našem nebeskom staništu, preko svih ovozemaljskih zamki. Mi možemo tek nepotpuno cijeniti veličinu onoga što je Isus učinio za nas, i to samo onda kad nas život stavi na put odricanja i žrtvovanja. Jedan kratak povijesni događaj to najbolje potvrđuje:

            Knez jednog malog kavkaskog pastirskog naroda dobio je 1797. godine sina po imenu Šamila. Dospjevši u zrele godine, Šamil je i sam stupio na prijestol i uskoro se pročuo po hrabrosti i razboritosti. Hvalili su mu dvije značajne vrline: postojan osjećaj za pravičnost i nježnu, odanu ljubav prema majci, njegovoj pratilji u svim ratnim pohodima. Međutim, jednoga dana knez je obaviješten da su važne vojne tajne iz njegovog tabora procurile i doprle do neprijateljske vojske. Usprkos ozbiljnoj istrazi, sprovedenoj po Šamilovoj naredbi, krivca nisu mogli otkriti. Nedugo nakon toga došlo je do novog otjecanja vojnih podataka. Ovoga puta knez je priopćio svom narodu da će krivac, ako bude pronađen, dobiti stotinu udaraca bičem u prisutnosti velikog broja vojnika. Uzaludna prijetnja: glasine su i dalje kružile. Jedne večeri, jedan od savjetnika zatražio je prijem kod svoga gospodara. "Gospodaru," povjerio mu je on tihim, prigušenim glasom, "otkrili smo krivca!" "I tko je dakle on?" – upita Šamil iznenađen tolikom tajanstvenošću. "Tvoja majka...", prošaputa savjetnik. Ubrzo zatim bilo je stvarno dokazano da je to ona. Knez se povukao u svoj šator i ostao u njemu tri puna dana. Niti je jeo, niti pio, niti mu je san dolazio na oči. Strahovita borba vodila se u njemu. "O, kneže," govorio mu je neki unutarnji glas, "misli na svoju dužnost da budeš pravičan. Ako tu poklekneš u odnosu na rođeno tijelo i rođenu krv, tko će poslije toga imati povjerenja u tvoju riječ i tko će uzimati za ozbiljno tvoje naredbe?" "Vjerojatno je to tako", šaputao mu je jedan drugi tužan i blagi glas, "ali riječ je o tvojoj rođenoj, toliko voljenoj majci..."

            Po isteku trodnevnog samovanja Šamil je naredio da se sazove narod, što je i učinjeno. Knez, vrlo blijed, ali prožet nekom mračnom odlučnošću, uze riječ. Majka mu se u suzama spustila kraj nogu. "Kao knez", rekao je Šamil, "imam zadatak da osiguram vladavinu prava među svojim podanicima. Počinjena greška mora biti kažnjena, a zakon poštovan. Ti, krvniče, vrši dakle svoj posao i teško tebi ako postupiš drugačije nego što bi postupio prema mom posljednjem robu!" Ali kada se, usred mukle tišine, krvnik dohvatio biča da kazni majku, knez zbaci plašt sa svojih ramena, obnaži se do pojasa i jurnu naprijed vičući: "Ja sam od istog tijela i iste krvi! Zahtijevam da namjesto nje ja podnesem kaznu!" Tako je i bilo. Udarci, jedan za drugim, pljuštali su po leđima Šamilovim, dok se hrabri, mladi čovjek nije onesvijestio u lokvi krvi. Tako je Šamil izvršio svoju vladarsku dužnost u odnosu na pravdu a istodobno pokazao i sinovsku ljubav prema majci.

            Bio je to, nesumnjivo, čin velike plemenitosti. Ali još veći i plemenitiji je čin na koji je pristao Isus. Spasitelj je cijeli ljudski rod oslobodio vječne smrti, i onima koji vjeruju u Njega vratio mir s Bogom. "Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu." (Rim 5,1)