< 6. Poglavlje Sadržaj 8. Poglavlje >

 

Sedmo poglavlje

Unutrašnji Svedok ili plod mašte?

 

Posle jednog seminara o Svetom Duhu jedan pastor se vozio kući dok su mu u ušima odzvanjale reči himne seminara. U njegovim mislima stalno su se ponavljale reči, "Ja znam ko sam". Kada Sveti Duh ispuni moje srce i um, kao što pesma kaže, ja ću znati ko sam i zato ću želeti da se bacim pred svog prekrasnog Gospoda uzvikujući, "Ava, Oče!" Ava je bila jedna posebna reč za oca u jevrejskom jeziku koji se koristio u Palestini u Isusovo vreme. Jedino deca koja su pripadala porodici su mogla da koriste ovaj izraz. Jedan sluga nikada nije smeo da upotrebi ovu reč. Posebno su je koristila mala deca kada su se obraćala svojim očevima s ljubavlju i na jedan posebno blizak način. Kada je Isus rekao "Ava, Oče" u Gecimanskom vrtu (Marko 14:36), to je upućivalo na jednu bliskost sa Bogom, a takva bliskost je bila iznad razumevanja rabina.

Duhom ispunjeni hrišćani isto tako doživljavaju tu posebnu bliskost sa svojim nebeskim Ocem. U najvećem poglavlju o Svetom Duhu u Bibliji Pavle kaže da kroz Duha posinačkoga mi vičemo, u ljubavi, ne u strahu, "Ava, Oče" (Rimljanima 8:15). Zapazite kako je ovo povezano sa Svetim Duhom i nebeskom porodicom u Galatima: "I budući da ste sinovi, posla Bog, Duha sina svojega u srca vaša, koji viče: "Ava oče!" (Galatima 4:6). Kada kroz Svetog Duha stvarno shvatite ko ste, svakog dana ćete dolaziti Bogu u molitvi i sa dečjom jednostavnom verom reći ćete, "Ava, Oče."

Ava je slična našoj reči "tatice". Kada su naše kćerke bile male, zvale su me tatice. Postepeno su prestale to da čine, osim u nekim posebnim situacijama. Kada je naša srednja kćerka, Lindel, imala 18 godina, odlučila je da joj je potrebna vozačka dozvola. Moja supruga i ja smo se spremali da za dve nedelje otputujemo na jedan seminar i Lindel je izjavila da želi da dobije svoju dozvolu pre nego što mi otputujemo. Iako sam znao da je Lindel veoma odlučna i veoma nezavisna, galamio sam po kući i s uverenjem izjavljivao da je nemoguće da nauči da vozi i da dobije dozvolu za dve nedelje. Izgleda da je moje ponašanje samo još više učvrstilo njenu odluku, jer je par dana pred putovanje došla kući i donela taj važni papir koji je nju osposobljavao da porodični automobil izveze na put. Posle toga, Lindel me je povremeno slatko oslovljavala sa tatice, što je za mene bio znak da želi ključeve od auta.

Moguće je raditi na hrišćanstvu bez obraćenja, učeći kako da izvučemo korist iz mnogih prednosti koje imaju vernici crkve. Možemo biti opunomoćeni da održavamo neku crkvenu službu, ali samo ako Sveti Duh otvori naše umove Božjoj ljubavi i samo ako priđemo Bogu bez nekog prikrivenog motiva, jedino tada možemo imati jedan pravi "Ava" odnos sa našim nebeskim Ocem.

Reč od našeg Unutrašnjeg Svedoka

Hajde da zajedno proučimo važnost "unutrašnjeg svedočenja" Duha. Ovo je tajne ogromne sigurnosti koju ima Božji Duhom ispunjeni narod. Posle "Ava" stiha u Rimljanima 8, Pavle kaže: "Ovaj Duh svedoči našemu duhu da smo deca Božija" (stih 16). Svedočanstvo Duha omogućava hrišćanima da saznaju ko su.

"Ko si ti? Da li si ti Božje dete?" Neki hrišćani odgovaraju, "Nadam se." "Nisam sasvim siguran." "Verujem da sam Božje dete, ali ne volim da to priznajem u javnosti da ne bi zvučalo egoistički." Slušao sam jedan radio intervju sa sinom bivšeg američkog predsednika Ronalda Regana. Bilo mu je postavljeno pitanje, "Kako izgleda biti sin jednog predsednika?" Zamislite iznenađenje slušalaca kada je sin odgovorio: "Nisam sasvim siguran ko sam ja stvarno. Iako je Ronald Regan moj otac, oklevam to da priznam."

Isus je omogućio onima koji veruju u Njega da budu Božja deca. "A koji ga primiše dade im vlast da budu sinovi Božji, koji veruju u ime njegovo" (Jovan 1:12). Zapazite sigurnost sa kojom Isusovi Novozavetni sledbenici kažu: "Tako već nisi rob nego sin" (Galatima 4:7). "Sad smo deca Božja" (1.Jovanova 3:2). Zbog ove sigurnosti je rečeno: "Kod pravog hrišćanina uvek ćete naći vedrinu, sveto, zadovoljno poverenje u Boga, pokornost Njegovom proviđenju koje osvežava dušu."[1]

Put Hristu, knjiga koja je dovela milione ka sigurnosti vere i prihvatanju Isusa Hrista, sadrži ovaj odlomak: "Ne čekajte da osetite da ste izlečeni, već recite: "Verujem to je tako, ne zato što ja to osećam, već zato što je Bog to obećao!" Isus kaže: "Sve što ištete u svojoj molitvi, verujte da ćete primiti; i biće vam!" (Marko 11:24). Uz ovo obećanje vezan je i uslov - da se molimo u skladu s Božjom voljom. Međutim, upravo je Božja volja da nas očisti od greha, da nas učini svojom decom, i da nas osposobi da živimo svetim životom. Tako se mi možemo moliti za te blagoslove, verovati da ih primamo i zahvaljivati Bogu što smo ih primili... Ovim jednostavnim delom verovanja Bogu, Sveti Duh je začeo novi život u vašem srcu. Vi ste se kao dete rodili u Božjoj porodici, i On vas ljubi kao što ljubi svoga Sina."[2]

Kada je Xon Vesli plovio za Ameriku, njegov brod je upao u strašnu oluju i izgledalo je da će propasti. Strašna vriska među engleskim putnicima u suprotnosti sa mirom i lepim pesmama koje su pevali nemački Moravijski hrišćani, navelo je Xona Veslija da, kada su stigli u Ameriku, zatraži duhovni savet od Moravijskog biskupa Spangenberga. Evo srža razgovora kojeg je zabeležio sam Vesli 7. februara 1736 godine. Spangenberg je rekao: "Moj brate, moram prvo da ti postavim jedno ili dva pitanja. Imaš li ti svedoka u sebi? Da li Božji Duh svedoči tvom duhu da si ti Božje dete?" Bio sam iznenađen i nisam znao šta da odgovorim. On je to shvatio i upitao je: "Poznaješ li Isusa Hrista?" Razmislio sam i rekao: "Znam da je On Spasitelj sveta." "To je istina," odgovorio je on, "ali da li znaš da je On spasao tebe?" Rekao sam, "Znam", ali se plašim da su to bile samo prazne reči."

Kako biste vi odgovorili da vam neko postavi isto pitanje? Da li Božji Duh svedoči tvom duhu da si Božje dete? Na novogodišnjem molitvenom sastanku svedočanstvo Duha se spustilo na Xona Veslija, kao što smo to opisali u petom poglavlju.

Xon Vesli i rani metodisti su isto tako govorili o "unutrašnjem svedočanstvu" Duha. Ovo su pronašli proučavanjem Prve Jovanove poslanice. "Ovo je Isus Hristos što dođe vodom i krvlju i Duhom, ne samo vodom nego vodom i krvlju; i Duh je koji svedoči, jer je Duh istina" (1.Jovanova 5:6). Gde svedoči Sveti Duh? Zapazite stih 10: "Koji veruje Sina Božjega ima svedočanstvo u sebi." Zato ponovo pitam: "Imate li unutrašnje svedočanstvo Duha? Imate li svedoka u sebi?"

Da li je moguće stvarno upoznati unutrašnje svedočanstvo ili se moramo zadovoljiti nesigurnom verom? U Novom Zavetu se očekivalo da ljudi znaju da li su primili Svetog Duha ili ne. Zapazite šta se dogodilo kada je Pavle došao u Efes. On je pitao učenike: "Jeste li primili Duha svetoga kad ste verovali?" (Dela 19:2). Jedno je sigurno. Pavle je očekivao da ovi ljudi i svi hrišćani znaju da li su primili Svetog Duha ili ne. Kada je trebalo izabrati sedam đakona za crkvu, njihove karakteristike su bile jasne: "Nađite, dakle, braćo, među sobom sedam poštenih ljudi, punih Duha svetoga i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovim poslom" (Dela 6:3).

Vi možete znati danas i svakog dana da li ste ispunjeni Svetim Duhom ili ne. Nema potrebe da budete u bolnoj nesigurnosti. Ne treba da hodate u neizvesnosti. "Jer evanđelje naše ne bi k vama samo u reči nego i u sili i u Duhu svetome, i u velikom priznanju, kao što znate kakovi bismo među vama vas radi" (1 Solunjanima 1:5). "I mir će biti delo pravde, što će pravda učiniti biće pokoj i bezbrižnost doveka" (Isaija 32:17).

Često sam zapazio ovu sigurnost u pisanim delima pionira moje veroispovesti. Xejms Vajt opisuje svoje iskustvo u domu Xona Louboroua u Santa Rozi, Kalifornija. "Jednom, kada smo klečili na molitvi, i gospođa Vajt me je dohvatila za rame i rekla mi da ustanem i da slobodno idem, Sveti Duh je sišao na nas u tolikoj meri da smo oboje pali na pod. Sada sam bio siguran da je Bog oprostio moje grehe, koje sam priznao u duhu pravog pokajanja. Moji gresi me više nisu odvajali od Boga. I kada sam ja učinio jedan odlučan napor da se približim Bogu, On se veoma približio meni. Ta strašna težina obeshrabrenja i tame što me je pritiskala u protekle dve godine me je napustila i umesto nje u mene su se uselili nada, hrabrost, mir i radost."[3] Ovo iskustvo, koje je veoma slično iskustvu Xona Veslija, je donelo sigurnost u oproštenje greha a rezultirajuća osećanja su bila pozitivna i puna radosti. Kasnije je Xejmsova supruga, Jelena, pisala: "Sveti Duh je ličnost, jer On svedoči našem duhu da smo deca Božja. Kad se pokazuje to svedočanstvo, ono sa sobom nosi svoj vlastiti dokaz. U takvim trenucima mi verujemo i sigurni smo da smo deca Božja."[4] Svedočanstvo Duha ima svoj "vlastiti dokaz" koji pomaže nekoj osobi da bude "sigurna" da je Božje dete.

Pođite sa mnom na jedno postupno putovanje do sigurnosti. To je poznati put jer, kao i mnogi drugi hrišćani, ja svakog dana idem tim putem.

Blagoslovena sigurnost

Prvo, hajde da pregledamo naše proučavanje iz petog poglavlja. Dok svakog dana dolazimo u Gospodnju prisutnost, otvarajući iskreno svoje srce pred Bogom, Sveti Duh u nama stvara duboku žeđ i duboku želju za pravednošću i Isusovom unutrašnjom snagom (Matej 5:6; Jovan 7:37-39). Ponekad su možda potrebni sati pa i dani molitve i proučavanja Božje Reči pre nego što se ova žeđ i glad ne ostvari. Ako hodamo blizu Boga ova duboka čežnja će skoro spontano nastajati svakog dana a ponekad i više puta u toku jednog dana. U sred ove čežnje nastaje vreme kada je potrebno preduzeti korak vere, verujući da je Bog ispunio svoje obećanje i čuo i odgovorio na molitve.

Svedočanstvo Duha dolazi kao duhovni rod. Ono ne zamenjuje veru kao osnovu spasenja, već donosi jednu novu dimenziju u svakodnevni hrišćanski život. Ovde činjenice i vera daju svoj rod u osećanjima. Pavle je ovo prekrasno opisao u svojoj molitvi za Efežane: "Da vam da silu po bogatstvu slave svoje, da se utvrdite Duhom njegovim za unutrašnjeg čoveka, da se Hristos useli verom u srca vaša, da budete u ljubavi ukorenjeni i utemeljeni; da biste mogli razumeti sa svima svetima što je širina i dužina i dubina i visina, i poznati pretežniju od razuma ljubav Hristovu, da se ispunite svakom puninom Božijom" (Efescima 3:16-19). Često tražim od ljudi da obećanje iz Efescima 3:16 izgovaraju u prvom licu: da se ja "utvrdim Duhom njegovim za unutrašnjeg čoveka."

Hajde da sada zajedno pregledamo neke rečenice koje su meni mnogo pomogle. Kada govorimo o usrdnim molitvama, možemo pročitati: "Ne napuštajte svoju klet dok se ne osetite snažni u Gospodu."[5] Nekoliko stranica napred u istoj knjizi piše: "Ne zapostavljajte tajnu molitvu, jer je ona duša vere. Usrdnom, žarkom molitvom preklinjite za čistotu duše. Molite tako predano kao da se radi o vašem telesnom životu. Ostanite pred Bogom dok se u vama ne probudi neizreciva težnja za spasenjem i vi ne dobijete blagotvorni dokaz da su vam gresi oprošteni."[6]

Ovde je ravnoteža između "neizrecive težnje" i "blagotvornog dokaza". Ranije smo primetili da svedočanstvo Duha ima svoj "vlastiti dokaz" koji donosi sigurnost. Sva ova osećanja, koja su rod vere, su blagoslov koji Bog želi da Njegov narod uživa.

Dozvolite mi da ponovo naglasim: vaše spasenje i ispunjavanje Svetim Duhom nije rezultat osećanja, niti ono zavisi od osećanja. Kada verujete u Isusa, primate Ga kao svog Spasitelja, verujete da je On ispunio svoje obećanje da će vam dati Svetoga Duha, tada je to tako, bez obzira na to kako se vi osećate (Efescima 2:8.9; Galatima 3:14). Ali Bog očigledno nije zamislio da hrišćanstvo bude neka stoička religija bez osećanja u koju veruju ljudi koji u srcu i u duhu nisu pokrenuti ničim drugim osim zemaljskim stvarima. "A učenici punjahu se radosti i Duha svetoga" (Dela 13:52). "A Bog nada da ispuni vas svake radosti i mira u veri, da imate izobilje u nadu silom Duha svetoga" (Rimljanima 15:13). "I vi se ugledaste na nas i na Gospoda primivši reč u velikoj nevolji s radošću Duha svetoga" (1 Solunjanima 1:6).

Nedavno sam pronašao jednu rečenicu koja mi je pomogla da razumem delikatnu ravnotežu između vere i osećanja blagoslova od Gospoda. "Osećanje nije vera. To su dva posebna pojma. Veru treba da usavršavamo vežbom, dok su radosna osećanja i blagoslovi dar koji primamo od Boga... To je prava vera - verovati da ćemo primiti traženi blagoslov, pre no što se on ostvari. Kada se obećani blagoslovi ispune i uživamo u njima, vera to rado prihvata. Međutim, mnogi pretpostavljaju da imaju mnogo vere tek kada prime Svetog Duha u obilnoj meri, i da veru imaju samo ako osećaju silu Duha. Takvi mešaju pojam vere sa pojmom blagoslova koji dolazi kroz veru. Pravi trenutak da verujemo je upravo tada kada osećamo da smo lišeni Duha."[7] Kada obećani blagoslov dođe, nastaje takva radost, takva mirna sigurnost da vera raste. Divan dokaz oproštenja greha i pripadnosti Božjoj porodici je toliko velik da se vera izražava suzama radosti, nade i sile za pobedu.

Xon Vesli je u svom dnevniku opisao sigurnost koju je primila njegova pobožna majka, Suzana. "U ponedeljak, 3. septembra, mnogo sam pričao sa svojom majkom koja mi je rekla da je sve do nedavno jedva čula za tako nešto kao što je oproštenje greha u sadašnjosti, ili da Sveti Duh svedoči našem duhu. Ona nije mislila da je to samo jedna privilegija svih pravih vernika. Rekla je: "Nikada se nisam usudila da to tražim za sebe. Ali pre dve, tri nedelje, dok je moj sin Hal izgovarao one poznate reči "Krv našega Gospoda Isusa Hrista koja je prolivena za tebe", i dodavao mi čašu, reči su probole moje srce i znala sam da je Bog, u Hristovo ime, oprostio mi sve moje grehe." Xonov brat, Čarls, je napisao hiljade himni koje su izražavale ovo isto ubeđenje. Fani Krozbi je pisala: "Divna sigurnost, Isus je moj!" i "Spašena! Kako volim o tome da pevam!... Njegovo dete zauvek ja sam." Heti Buel je pisala: "Ja sam carsko dete, carsko dete! Kada je Isus moj Spasitelj, ja sam carsko dete!"

Često sam čuo dokaze ovog unutrašnjeg ubeđenja dok sam slušao kako Kevin Vilfli priča o svom iskustvu sa Gospodom. "Ne mogu da pokažem na tačno vreme i da kažem kada sam primio krštenje Svetim Duhom, iako se sećam dana i prilike kada sam prvi put shvatio da sam ubeđen u Njegovu prisutnost. Moje srce se nadimalo u slavi i suze su ispunile moje oči kada sam shvatio da sam primio blagoslov koji sam tako uporno tražio. Slično vetru sa kojim je Isus uporedio Svetog Duha, ne mogu da se setim tačno kada je vetar počeo da duva, ali sam siguran da on duva... Kakva promena se dogodila u mom životu! Želim da slavim Gospoda kao nikada ranije. Imam zadovoljstvo u svom srcu. Čini mi se da imam više mira sa svojim vernicima u crkvi, sa svojom suprugom, decom i drugima. Siguran sam u spasenje i u silu za pobedu nad grehom. Moj molitveni život se promenio i moje razumevanje i poštovanje prema Bibliji se povećalo. Moja služba je mnogo uspešnija i mnogo sam zadovoljniji položajem u kome se nalazim. Ukratko, ja sam novo stvorenje u Isusu Hristu."[8]

Ispitivanje ljudskog uzbuđenja

Uzbuđenje, radost i duhovni blagoslov koji dolazi od unutrašnjeg svedočanstva Duhom čini neophodnim da sada pogledamo na sve to iz jedne druge perspektive. Umesto da shvate emotivno vrednovanje kao rod vere, neki su ga shvatili kao temelj. Kada se ovo dogodi, emotivizam i ljudsko uzbuđenje počinju da dominiraju, i oni se često proizvode veštački. Neke vrste muzike se koriste da bi se emocije pobudile i uzdigle. Na religioznim skupovima ljudi padaju u trans i konačno dospevaju do jedne visoke tačke koja se pokazuje raznim krivljenjem tela i besmislenim zvucima. Oni se smatraju Božjim znacima blagoslova i narod se navodi da veruje da su sada primili Svetog Duha. Želja za pokoravanjem Isusu i spremnost da se Njegova Reč sledi i poštuje sada se stavlja na stranu u korist ljudskog uzbuđenja.

Neki oblici hrišćanstva su upali u ovu zamku. Xorx Kanti, bivši predsednik Pentekostalne crkve Elim, je zapisao jedno proročanstvo koje je prorečeno 1906 godine, na početku Pentekostalnog pokreta. "U poslednjim danima neposredno pred Isusov povratak: 1. u pentekostalnim krugovima će nastati prenaglašavanje sile umesto pravednosti. 2. Naglašavaće se slavljenje Boga, kome se više neće  moliti. 3. Naglašavaće se darovi umesto Gospodstvo Isusa Hrista."[9]

Čak i u mojoj veroispovesti je bilo trenutaka kada je nastajao veštački emotivizam. 1900 godine jedan posmatrač događaja u Indijani je pisao: "Način na koji se odvijaju sastanci u Indijani, sa svom tom bukom i zbrkom, ne ubraja ih u promišljene, inteligentne umove. U ovakvim bogosluženjima ne postoji ništa što će ubediti svet da mi imamo pravu istinu. Sami glasovi i vikanje nisu dokaz posvećenja niti silaska Svetog Duha... Gospod mi je rekao da će se, upravo ono što ste mi opisali da se dešava u Indijani, dogoditi pred sam završetak probe. Pokazivaće se sve nesvete stvari. Biće galame, sa bubnjevima, muzikom i igranjem. Svest razumnih bića će biti toliko zbunjena da im se neće moći verovati da će doneti prave odluke. I to se naziva delovanjem Svetog Duha... Urnebes zvukova šokira čula i izopačuje ono što bi moglo da bude blagoslov kada bi se sprovodilo na pravi način. Sila sotonskih oruđa pomešana sa bukom i galamom, kao kada je karneval, i to se naziva delovanjem Svetog Duha."[10]

Ali da li to znači da se pravi rod unutrašnjeg svedočenja Duha mora izbegavati? Ne, ne prema onome šta su zapisali pisci Biblije. Kada su Isusovi učenici počeli "u radosti hvaliti Boga iza glasa," fariseji su tražili od Isusa da prekori svoje učenike. On je odgovorio: "Kažem vam: ako oni ućute, kamenje će povikati" (Luka 19:37-40). Kada se Isus vazneo, učenici se "vratiše u Jerusalim s velikom radošću. I bijahu jednako u crkvi hvaleći i blagosiljajući Boga" (Luka 24:52.53). Pisac Jevrejima poslanice naglašava: "Kroz njega dakle, da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje priznaju ime njegovo" (Jevrejima 13:15). Petar je isto tako bio ubeđen u neophodnost otvorenog proslavljanja Boga. "Kojega ne videvši ljubite, i kojega sad ne gledajući no verujući ga radujete se radošću neiskazanom i proslavljenom" (1 Petrova 1:8). "A vi ste izbrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod, narod dobitka, da objavite dobrodetelji onoga koji vas dozva iz tame k čudnome videlu svome" (1 Petrova 2:9). Pavle je posebno izražajan: "I ne opijajte se vinom, u kome je bludstvo, nego se još ispunjavajte duhom, govoreći među sobom u Psalmima i pojanju i pesmama duhovnim, pevajući i pripevajući u srcima svojim Gospodu" (Efescima 5:18.19).

Sigurno je da će se sigurnost i slavljenje onih koji su ispunjeni Duhom čuti na mnogo različitih načina. Dok Duh donosi svedočanstvo u svakodnevni život i dok postoji "ava" odnos sa Bogom, biće nemoguće sakriti ovakva osećanja. Poznajete li nekoga ko ima ovakvo iskustvo? Ako vaše srce nije pokrenuto, nemojte kritikovati i osuđivati. Umesto toga, setite se da "Ava, Oče" stalno privlači svoju decu k sebi. Zapazio sam jednu odličnu ravnotežu u jednom adventističkom pionirskom dokumentu. "Sada, braćo, budite pažljivi i nemojte pokušavati da stvorite ljudsko uzbuđenje. Mi ne treba da budemo među onima koji će gajiti sumnje i postavljati pitanja u odnosu na rad Svetoga Duha; jer će postojati oni koji će postavljati pitanja i kritikovati kada Sveti Duh uđe u ljude i žene, jer njihovo sopstveno srce nije pokrenuto, već je i dalje hladno i bezosećajno."[11]

Huanita Krečmar je jedna prekrasna hrišćanka koja pomože hiljadama sa praktičnim hrišćanstvom na ulicama velikog grada Njujorka. Nekoliko puta sam čuo kako Huanita priča o svojim prvobitnim borbama sa Bogom i kako je Bog nekoliko puta dovodio do pomisli Traži Svetog Duha. Konačno je uzela svoju Bibliju i pozvala se na obećanje koje je dato u Luci 11:13. Ona kaže: "Zastala sam. Ništa se nije dogodilo. Zato sam se molila opet, i opet, sve dok konačno, posle nekih tridesetak minuta, nisam postala svesna prisutnosti Svetog Duha. Očima uma mogla sam da vidim siluete tri krsta na udaljenom brdu. Nisam videla ni jednu osobu, ali bila sam veoma svesna tog središnjeg krsta." Huanita nastavlja da opisuje svoje iskustvo dubokog priznanja i prekrasne sigurnosti u večni život. Što je više doživljavala silu Svetog Duha, sve više je želela da Ga upozna. "Ustala sam sa svojih kolena i došla do prozora svoje spavaće sobe. Pogledala sam u nebo razmišljajući: Želim da Ga vidim. Kakav je On Bog? On je čekao toliko dugo, toliko ljubazno, sve dok Mu nisam posvetila svoju pažnju, sve dok nisam slušala. Želim da se sretnem sa Njim. Želim da Ga upoznam... Vratila sam se na svoja kolena da Mu zahvalim i da plačem zbog takve ljubavi. Činilo mi se kao da su moje oči otvorene po prvi put. Osećala sam se slobodnom od sakrivanja iza fasade. Nisam ni znala da sam celog života nosila takav teret. Sada sam znala da sam slobodna. Osećala sam unutrašnji mir." To iskustvo se dogodilo pre više od 20 godina, ali od tog dana Huanita je nastavila da deli radost i mir koji je pronašla. Njen prvi jutarnji sastanak je sa Isusom, kada ona od Njega traži da vlada nad njenim životom uz pomoć Svetog Duha. Kao rezultat sigurnosti i radosti koja svaki dan raste u Huanitinom srcu, mnogi su u mogućnosti da upoznaju Isusa kao svog Spasitelja i da Mu daju svoj život. Ovo nije mašta - ovo je svedočanstvo Duha. Ava, Oče.


[1] White, Testimonies, vol. 3, p.377

[2] White, Steps to Christ, pp.51.52

[3] Arthur I. White, Ellen G. White: The Progressive Years, pp.428.429

[4] E. G. White, Evangelism, p.616

[5] White, Testimonies, vol. 1, p.158

[6] White, Testimonies, vol. 1, p.163

[7] White, Early Writings, p.72

[8] Wilfley, Studies on the Holy Spirit, pp.72.73

[9] George Canty, The Hallmarks od Pentecost, p.xv

[10] Ellen G. White, Selected Messages, book 2, pp.35.36

[11] White, Selected Messages, book 2, pp.57

 

< 6. Poglavlje Sadržaj 8. Poglavlje >