< 11. Poglavlje Sadržaj 13. Poglavlje >

 

DEO ČETVRTI

UČENICI POZIVAJU JEDNU NOVU GENERACIJU

Jovan 13 — 17

 

 

GLAVA DVANAESTA

UČENICI DOLAZE NA ISUSOVO MESTO

Jovan, 13. do 17. glave

 

S trinaestom glavom transformiše se celokupna intonacija Jovanovog Jevanđelja. Umesto da aktivno radi, poučava ljude i raspravlja javno, Isus se povlači na jedno nenaznačeno mesto (13,1.2; po svoj prilici, u Gornju sobu, pomenutu u drugim Jevanđeljima — Matej 26,17-19; Marko 14,12-15; Luka 22,7-12) da bi na miru il opširno podučavao svoje učenike. U glavama 13 do 17 senka krsta nadvijena je nad prostorijom, dok učenici počinju da zaključujuću da će ih Isus uskoro stvarno napustiti. Zato On nastoji da ih pripremi za to iskustvo. Isus neprestano ponavlja misli u tom delu knjige, a učenici su, čini se, ipak, nemoćni da razumeju.

Većina materijala u ovom odseku Četvrtog Jevanđelja uopšte ne postoji u Mateju, Marku i Luki. Tekst je uvršten ovde zbog Jovanovog jedinstvenog angažovanja za drugu generaciju hrišćana, koji neće imati ličnog dodira ni s Hristom ni s Njegovim učenicima. Isus u ovom odseku drži svojim učenicima oproštajnu propoved, u kojoj ih uči kako treba da žive bez Njegovog fizičkog prisustva, kao što će i druga generacija morati da živi bez fizičkog prisustva učenika.

Ipak, druga generacija neće biti hendikepirana. Zahvaljujući Svetome Duhu, njeni pripadnici će imati pristupa punini života koju Isus daje, u istoj meri kao i bilo koji učenik koji se stvarno družio s Isusom na ovoj Zemlji. Zapravo, učenici su u Gornjoj sobi bili posebno tupih umova i nesposobni za shvatanje. Tako tekst u glavama od 13. do 17. podvlači istinu da je za učenike bolje da Isus nije više fizički prisutan, pošto će i veća dela i bolje razumevanje biti mogući tek kada Duh dođe (14,12-17; 16,7).

Ovaj deo Jevanđelja počinje izveštajem o pranju nogu i razotkrivanjem onoga koji će izdati Isusa (13,1-30). Judin odlazak odatle daje Isusu slobodu za iskren i otvoren razgovor s učenicima o svojoj i njihovoj budućnosti (13,31 - 14,31). Po završetku večere Isus ostaje u Gornjoj sobi sa svojim učenicima (14,31; 18,1). Drži im dugu propoved, u kojoj obrađuje iste teme koje je pokrenuo i u jednom ranijem razgovoru (15,1 - 16,33). Propoved teče uz samo zanemarljive upadice od strane učenika (16,17.18.29.30). Odsek se završava veličanstvenom Isusovom molitvom za svoje učenike i drugu generaciju, one koji će poverovati u Njega zahvaljujući pisanim rečima učenika (17,1-26).

Odsek počinje pranjem nogu (13,1-12), a završava se scenom u kojoj Isus i Njegovi učenici napuštaju sobu i, preko  doline Kedron, upućuju se ka masliniku u kojem će Juda izdati Isusa (18,1-3). Zanimljiv problem imamo u 14,31, kada Isus traži od učenika da napuste sobu. Da li je do propovedi u glavama od 15 do 17 došlo u situaciji kad je grupa oklevala da napusti sobu, pošto su prethodno ustali (ništa neobično u ljudskom ponašanju)? Ili, možda je to, kako tvrde neki biblisti, dokaz da je posle Jovanove smrti neko drugi “udenuo“ pisani materijal o istom predmetu o kakvom se govori u 13. i 14. glavi? Pošto nemamo vidljivih dokaza da se ovo potonje dogodilo (iako je nastanak knjige Proroci i Carevi, od Elen Vajt, primer o tome kako se moglo dogoditi jedno takvo umetanje materijala — vidi  Life Sketches, 435,436), treba dati prednost onom prvom (Elen Vajt dodaje još jednu pretpostavku, naime, da se radnja 15. do 17. glave odigrala na putu iz Jerusalima za Getsimaniju, The Desire of Ages, 674).

Pošto je tekst od 13. do 17. glave izložen kao jedno objedinjeno iskustvo, odlučio sam da materijal ne delim na odvojena poglavlja, nego da ga obrađujem kao celinu, na dva različita načina. Prvo, ovo poglavlje knjige ima zadatak da otvori glavne tačke odseka i prikaže u četiri dela (13,1-30; 13,31 - 14,31; 15,1 - 16,33 i 17,1-26). Sledeće poglavlje se koncentriše na Isusove izjave o ulozi Svetoga Duha u vremenu između Njegovog prvog i Drugog dolaska (14,16.17; 14,26.27; 15,26.27; 16,7-15). Ovo poglavlje se neće ograničiti na tekst od 13. do 17. glave, nego će istraživati Isusove izjave o Svetome Duhu u svetlosti svega što se u Jovanovom Jevanđelju govori o  ulozi Svetoga Duha.

 

l Ulaženje u Reč

Jovan 13,1-30

Tekst u Jovanu 13,1-30 pročitaj najmanje dva puta, a onda odgovori na sledeća pitanja:

1. Pažljivo navedi sve ono što, u ovom tekstu, Isus zna, a učenici ne znaju.

2. Pokušaj da, u jednom ili dva pasusa, napišeš objašenje za svako od sledećih “teških“ rečenica: stihovi 8, 10, 14, 19, 27a.

3. U jednom ili dva pasusa, objasni zašto se, po tvom mišljenju, Petar tako uporno opire da mu Isus pere noge (8. stih)?

4. Navedi, po redosledu, sve ono što tekst govori o Judi. Pokušaj da opišeš vrstu odnosa koji je on mogao imati s Isusom. Uz upotrebu konkordancije dopuni ono što je poznato iz Judine biografije iz drugih Jevanđelja. Ono što si našao, uporedi s člankom o Judi u nekom od biblijskih rečnika.

 

l Istraživanje Reči

Pozadina teksta

U ono vreme je među ljudima bio običaj da se okupaju pre prisustvovanja nekoj svečanosti. Kada stignu na mesto održavanja svečanosti, ponovno kupanje nije potrebno; potrebno je samo da operu noge. Pranje nogu je, tako, bilo kao ceremonija koja je prethodila ulasku u kuću u kojoj su takvi ljudi trebalo da budu gosti (Barclay, 2:141).

 

 

Detaljno istraživanje teksta

Pre Praznika pashe, koji treba da otpočne dvadeset i četiri sata kasnije, po Jovanovom izveštaju (19,31-37; u Mateju, Marku i Luki večera u Gornjoj sobi zapravo je(ste) Pashalna večera), Isusove misli se okreću sopstvenom odlasku s ovoga sveta i efektu koje će Njegov odlazak imati na Njegove učenike (1. stih). Ovo je, u tim okolnostima, zaista vrlo značajna misao. Kako se Isus približava krstu, neko bi od Njega očekivao da misli o sebi i užasnim strahotama kroz koje će proći sledećeg dana. Ne, On je toliko obuzet ljubavlju prema svojim učenicima da, zapravo, razmišlja o tome kakav će njima biti život nakon što se On vrati svom Ocu. On u mislima posmatra vreme posle svojih neposredno predstojećih patnji; bavi se njihovim budućim stradanjima i priprema ih za njih.

Prema tome, tekst u 13.1, najsažetijim jezikom izražava ono što se zapravo događa u tekstu od 13. do 17. glave. Njime je obuhvaćena Isusova oproštajna propoved u kojoj On svoje učenike priprema za realnosti sveta s kojim će morati da se suoče bez Njegove fizičke prisutnosti. Za autora ovog Jevanđelja je osećaj gubitka i bespomoćnosti u srcima učenika — kada shvate da će vrlo brzo izgubiti Isusa — paralela iskustvu druge generacije hrišćana koji će takođe vrlo brzo izgubiti Jovana, svoju poslednju živu sponu sa zemaljskim Isusom.

Pranje nogu nije nikakav uobičajeni postupak. Isus je svestan svog identiteta (3. stih), a poznaje i karakter onih kojima služi (2. stih). Reč o svesnom činu Božanstva u službi grešnim, čak i nepopravljivim ljudima. Petar, zna se, reaguje sa za njega karakterističnom naglošću. U grčkom jeziku, Petar, najsnažnijim mogućim jezikom kaže da on apsolutno neće (dvostruka negacija) dopustiti Isusu da opere njegove noge, bez obzira koliko dugo će o tome morati da razmišlja (8. stih). Grčki iz 8. stiha mogao bi se prevesti savremenim [engleskim] ovako: “Ne dolazi u obzir, ni u celoj večnosti!“ Petar je beskrajno prestrašen mogućnošću da njemu Isus pere noge.

Petar je, van svake sumnje, mislio da će Isusa time zaštititi od poniženja. Ali, odgovor koji mu Isus daje (8. stih) jasno izražava okolnost da je Petar zapravo štitio sebe od poniženja sadržanog u priznavanju svoje potrebe za Isusovom službom izgubljenima (Marko 10,45). “Poniznost nije ako odbijemo ono što Gospod namerava da učini za nas“ (Jameison, Fausset, and Brown, 1058). Najintegralnija poniznost nastaje u trenutku kada prihvatimo samožrtvujuću [samopožrtvovnu] Hristovu milost.

Isus u 10. stihu povlači analogiju od kupanja, da bi istakao razliku između dve vrste duhovnog čišćenja. Prvo, u asocijaciji s punom telesnom kupkom/ kupanjem, nastaje početno opravdanje — trenutak u životu osobe kada on ili ona prihvate Isusovo očišćenje njihovog celokupnog života, čime im se postavljaju nove skretnice i oni kreću novim smerom. Ovakvo jednokratno čišćenje, na početku hrišćanskog života, prikazano je činom krštenja.

Pranje nogu, na drugoj strani, predstavlja potrebu hrišćanina da ukloni zaprljanost koja nastaje u svakodnevnom dodiru s grešnim svetom i njegovim zagađenjima. Stopalo je deo tela koji je u stara vremena dolazio u redovan kontakt sa zemljom i zato ga je bilo potrebno uvek čistiti. I tako je onima koji su bili jednom opravdani, potrebno konstantno obnavljanje tog opravdanja, kako život teče. U ovoj analogiji nalazimo jedno predivno ohrabrenje — da naši svakodnevni propusti i neuspesi na ovoj Zemlji ne dovode u sumnju naše opravdanje! Neko ko se već okupao, potrebno je samo da ponovo opere noge! Oslobodimo se bojazni da smo po više puta na dan unutar, pa izvan Božje milosti! Bićemo sigurni sve dotle dok svesno ne odlučimo da se odvratimo od Boga (Jovan 10,27-29).

Lik Isusa koji pere učenicima noge slika je Njegovog praštanja greha, koje nastupa posle krštenja. Ako je to tako, onda je okolnost u kojoj učenici jedni drugima peru noge — znak spremnosti na praštanje za one svakodnevne iritacije i ogrešenja, koji prete opstanku jedinstva u ljubavi, koje je Isus namerio svojim učenicima (stihovi 34, 35 — Talbert, Reading John, 194).

Očigledno je da Juda nikada nije bio očišćen u onom prvom smislu (11. stih). Iako je “hodio“ [družio se] s Isusom dug period vremena, on nikada nije bio u urednom odnosu s Bogom. Za njega je pranje nogu bilo beskorisno. Ali drugi učenici, ma kako slabi i puni nedostataka, posmatrani su kao oni čiji je odnos s Bogom uredan, zahvaljujući službi koju je Isus obavio na njima.

Iako se hleb i vino iz obreda Večere Gospodnje u Jovanovom Jevanđelju ne pojavljuju eksplicitno, 18. stih sadrži snažnu aluziju da je pranje nogu bilo obavljeno u kontekstu večere. Oni čije je noge On tek oprao, uzimaju učešća u “Isusovom hlebu“. U svom tekstu o Gospodnjoj Večeri Pavle govori o ljudima koji će nedostojno jesti i piti za Obrednim stolom (1. Korinćanima 11,27-30). Može biti da je na umu imao Judin primer. Oni koji jedu za Gospodnjom trpezom, a svojim ponašanjem izdaju Gospoda, sami postaju Jude.

Isusovo citiranje 41. psalma (18. stih) podseća čitaoca na slučaj kada je Davida izdao Ahitofel, njegov poverljivi prijatelj i savetnik (2. Samuilova 15,12.31-37). Ahitofel je možda bio Virsavejin deda — zanimljiv obrt situacije; vidi Freedman, 1:193). Pošto je umakanje hleba i pružanje drugome smatrano posebnim gestom prijateljstva (Jameison, Fausset, and Brown, 1059; Barclay, 2:146), iz toga kao da proizlazi da je Isus težio dubokom relacionalnom prijateljstvu s Judom i da mu je, stoga, njegova izdaja posebno teško pala (20. stih; vidi White, The Desire of Ages, 645, 716-722).

Zanimljivo je da učenici nikada nisu posumnjali na Judu. Pošto su mu poverili da brine o novcu (12,6; 13,29), on je verovatno poslednji učenik na koga bi posumnjali. Ali i uprkos Juidinim postupcima, Isus ga nikada nije izdao pred drugima (stihovi 27-30). Dozvoljava mu, čak, da sedne na mesto najviše časti, s leve strane Učitelja (Barclay, 2:145). Do tog trenutka Juda je mogao da se obrati, da učini obrt, ali pod sotoninim uticajem je njegov um postao definitivno opredeljen (stihovi 27, 2). Za razliku od Nikodima, on iz videla prelazi u tamu (30. stih; uporedi 3,2.19-21).

 

Glavne teme teksta

Verovanje mora da bude izraženo u ponašanju

Prvenstvena pouka u obredu pranja nogu jeste da se hrišćansko verovanje ne može smatrati adekvatnim, sve dok se ne pokaže i u ponašanju. Učenici Isusa nazivaju “Učiteljem“ (13. stih, grčki), ista titula koju je upotrebio i Isus, opisujući Nikodima (3,10). Isto tako, oni ga nazivaju i “Gospodom“ (20,28), što znači da On ima pravo da im govori šta treba da rade. Za razliku od Nikodima, koji se zadovoljavao naučavanjem teoretskih istina, Isus je učitelj koji od svojih učenika ne očekuje samo da veruju onako kako On veruje, nego i da žive onako kako On živi (13,14-16). Oni koji slušaju Njegovu nauku pozvani su da ga slede, služenjem onako kako je On služio (12,26). Isus, međutim, skreće pažnju na to da je u hrišćanskom životu “izvršavanje“ često slabije od “znanja“ (17. stih). Svi mi bolje poznajemo, nego što primenjujemo istinu.

 

Proročko tumačenje

Iako nije centralna tema teksta, Isusova izjava u 13,19 ima svečane i duboke implikacije. Isus izražava kako On “kazuje“ određene događaje (kao što su bili Judina izdaja i dolazak Duha — 14,29), pre nego što se odigraju, tako da bi, kad  se dogode, učenici verovali. Ovaj tekst ponavlja nešto što smo otkrili na drugom mestu (7,39; 12,16). Učenici su u punom smislu, stvarno, verovali tek nakon što ih je Isus napustio. Oni sebi nikada unapred nisu mogli da predstave događaje.

Verujem da ovaj stih ima implikacije za razumevanje biblijskih proročanstava. Iako u Bibliji Bog izlaže svoje planove za budućnost, ta Njegova izlaganja nisu nikada tako precizna, da bi ograničila Njegove postupke u budućnosti, niti su tako eksplicitna/ određena, da bi se Njegovi postupci mogli unapred opisati u vrlo podrobnim detaljima. Svrha proročanstava je dvojaka. Ona bi trebalo da utiču na način kako danas živimo i da jasno označe Božji postupak u budućnosti, nakon  što su se takvi postupci dogodili. Nikada ne treba da očekujemo da nam se sve prikaže unapred. Mnogi “apokaliptični Jevreji“ su mislili da su unapred videli neke događaje; međutim, sama preciznost njihovih proračuna učinila je da su propustili stvarno ispunjenje — onda kad se dogodilo.

 

l Ulaženje u Reč

Jovan 13,31 - 14,31

Tekst u Jovanu 13,31 - 14,31 pročitaj najmanje dva puta, a onda odgovori na sledeća pitanja:

1. Zašto Isus čeka da Juda ode, da bi tek tada izneo materijal iz ovog odseka? Kojim dokazom u tekstu podupireš svoj odgovor?

2. Navedi dokaze iz 14,9-14 koje nudi Isus, za tvrdnju da je jedno s Ocem. Možeš li da se setiš drugih dokaza, pruženih u Isusovoj nauci u prvih dvanaest glava Jevanđelja? (Pomoć: glave 3, 5 i 8 su posebno korisne, a korisna je, za tu svrhu, i konkordancija.)

3. Šta je, po tvom mišljenju, Isus mislio kad je rekao da će Njegovi sledbenici činiti veća dela (14,12) nego što je On činio? Veća, u kom smislu? Napiši svoj odgovor.

4. Navedi iz ovog teksta sve što je asocijativno povezano s rečju ljubav.

 

l Istraživanje Reči

Struktura i pozadina teksta

Počev od 13,31, pa sve do kraja 17. glave, Isus održava svoj završni govor, ili oproštajnu propoved, pred svojim učenicima. Čineći to, On sledi običaj mnogih drugih velikih ličnosti u svom jevrejskom nasleđu. On se trudi da svoje učenike pripremi za zemaljski život bez svoje fizičke prisutnosti.

Više istaknutih biblijskih ličnosti održale su oproštajne govore neposredno pred svoju smrt. Među njima su Jakov (1. Mojsijeva 47,29 - 49,33), Mojsije (cela 5. Mojsijeva), Isus Navin (Isus Navin, glave 22 - 24), David (1. Dnevnika 28. i 29. glava) i Pavle (Dela 20,17-38; 2. Timotiju 3,1 - 4,8). Slične govore možemo naći u literaturi pisanoj u periodu između dva Zaveta, verovatno pod uticajem starozavetnih primera (na primer, Tobija 14,3-11; 1. Enohova 91 i 2. Jezdrina 14,28-36). Ti govori se, kako izgleda, prilagođavaju prilično stabilnim klišeima, što nam kazuje da je oproštajni govor bio ustaljen književni žanr u starom svetu (Brown, 2:597-601; Talbert, Reading John, 200-202).

 

Detaljno istraživanje teksta

Odlazak Jude je po svoj prilici prekretnica u ovom odseku Jevanđelja (13,31 — “Kad on iziđe“, u grčkom stoji “prema tome“). To Isusu otvara mogućnost da svojim učenicima prvi put govori slobodno (Jameison, Fausset, and Brown, 1059). Pet pominjanja, u 13,31-35, reči “slava/ proslaviti“ (stihovi 31,32) i četiri pominjanja reči “ljubav“ (stihovi 34, 35), čine podlogu Isusovog uvoda za stalnu temu oproštajne propovedi: On uskoro odlazi, a oni neće moći da ga nađu (33. stih; vidi 7,33-36; 8,21.22). Isusova slava (13,31.32) je Njegova smrt, vaskrsenje i vaznesenje (12,27-32.38-40; 17,1-5). Misija Njegovog života (slava) je Njegovo otkrivenje divnog [punog ljubavi] karaktera svoga Oca svojim učenicima (1,14-18).

Misija učenika svetu, s druge strane, nije opisana u kontekstu slave, nego u kontekstu ljubavi (13,34.35). Kao što je Isus ljubio njih u obredu pranja nogu i svojoj smrti na krstu, tako i oni treba da ljube [vole] jedan drugoga. Učenici Onoga koji je za svet položio svoj život biće [pre]poznati kad se budu ponašali po ugledu na svog Učitelja. Ljubav o kojoj Isus ovde govori nesumnjivo će nadmašiti svetovnu ljubav. Ljudi ne pomažu obično kada to nije zgodno; ne daju kada boli; ne izlažu se podsmehu i optužbama, a da ne uzvrate. Prema tome, svako će znati da se dogodilo nešto posebno.

Isus pominje “novu“ zapovest, u smislu da ona svoju silu dobija od uzora krsta. Krst ne menja staru zapovest, nego je formuliše u jasniji oblik (1. Jovanova 2,7; Marko 12,28-33). Kao što krst čini da je Božja ljubav jasno vidljiva Isusovim sledbenicima, tako će i njihova uzajamna/ međusobna ljubav jasno pokazivati Božju ljubav prema svetu.

U 14,1-4 Isus svoju izjavu o odlasku (13,33) daje u pozitivnijem svetlu. On odlazi kući svoga Oca, a kad se bude vratio, povešće ih sa sobom, u kuću svog Oca. Ovaj jezik odlaženja i vraćanja kao da ima namerno dvostruko značenje. Jasno je da se Isus, u jednom određenom smislu, vraća svojim učenicima u ličnosti svog predstavnika, Savetnika, ili Svetoga Duha (14,16-18). To je duhovni, a ne fizički povratak. Ali u najpotpunijem smislu teksta, Isus ovde govori o svom fizičkom i ličnom povratku prilikom Drugog dolaska, kada će sve one koji idu za Njim odvesti natrag kući svoga Oca, da bi tamo večno bili s Njime. Isus u 4. stihu postavlja jednu zagonetku, čiji je cilj da izvuče pitanja, kako bi mogao još više da se otvori razumu svojih učenika.

 Toma se hvata za “mamac“ i poriče da zna kuda Isus ide (5. stih). Ovo Isusu daje priliku i povod za jednu od najuzvišenijih izjava u svojoj zemaljskoj službi (6. stih — vidi Glavne teme, posle ovoga). Filip, kao i obično, ne povezuje pojmove, pa traži vidljivu manifestaciju Oca (8. stih). Isus naglašava ono što su učenici trebalo da znaju i što čitalac zna još od Prologa: videti Isusa, znači videti kakav je Otac (9. stih). Sin je najvernije obličje Oca. Njegovo opštenje [s ljudima], u rečima i u delima, odvija se preko Sina (stihovi 10, 11).

Potom dolazi izjava koja izaziva najveće čuđenje (12. stih). Ko veruje u Isusa, ne samo što će činiti dela kao što je On činio, nego će činiti još veća od tih dela! U kom smislu se za učenike može reći da bi činili veća dela nego Isus? Zemaljski Isus je bio predmet ljudskih ograničenja. Otišavši Ocu, ostavio je za sobom ta ljudska ograničenja. Kad se Isus obraćao učenicima, oni su Oca mogli videti jedno u ličnosti Isusa. Ali kad se On vratio svom Ocu i poslao im svog Duha, učenici su postali oruđa, sredstva, kojima će se Božji karakter predstavljati svetu.

Pošto je Isus otišao svom Ocu (12. stih), milioni učenika (stihovi 11, 12), osnaženi silom Svetoga Duha (stihovi 16, 17) kroz molitvu (stihovi 13, 14), proneće Isusovo delo u razmerama koje ranije nisu bile moguće. Suština tog “većeg dela“ će, razume se, biti sabiranje hrišćana druge generacije! I tako, Isus još jednom ističe koliko je za Njega značajna ta druga generacija. To je trebalo da postane i sada je, središte Njegove pažnje u kući Oca.

Učenici, ne samo što treba da se ponašaju kao što se ponašao Isus (u ljubavi i silnim delima), nego treba, zahvaljujući sili koju će dobiti od Duha (stihovi 16, 17), da budu i stalno poslušni Njegovim rečima (stihovi 15, 21). Isus podvlači poentu: voleti Njega, znači biti poslušan Njegovoj nauci; takva poslušnost će se odraziti u prisutnosti samog Oca među učenicima (stihovi 23, 24). Otac će se pokazati poslušnima, pa će tako prisutnost Oca učenici proširiti po celome svetu. Ljubav je više od samo ljubaznih reči. Ona podrazumeva predanje i vladanje [ponašanje] (Barton, 1912).

Završne reči 14. glave su Isusov jedini poziv da ustanu i izađu iz sobe. Izgleda da se događaji iz glava 15 do 17 odigravaju dok Isus i Njegovi učenici ustaju da pođu. Poput mnogih rastanaka, nikome se ne žuri da napusti drago mesto izgovaranja poslednjih reči. Može biti da reči, “Ustanite, hajdemo odavde“, upućuju na Isusovu živu želju da započne finalnu bitku sa sotonom (30. stih). Od tog trenutka na dalje, učenici praktično ništa ne govore, jer ono što vidimo, postaje propoved.

 

Glavne teme teksta

Ljubite kao što sam ja ljubio

Središnja tema dela teksta u Jovanu 13,31 do 14,31 kao da je ljubav koju učenici treba da pokažu u vremenu kada Isus bude bio odsutan. Ljubav učenika jednih prema drugima ugledaće se na uzor ljubavi koju je Isus pokazao na krstu (13,34). Ona će biti nadahnuta Svetim Duhom (14,16.17.26), koji će za njih postati stvarnost u molitvi (stihovi 13, 14) i poslušnosti (15,21-24). Prema tome ljubav Oca će, preko učenika, postati vidljiva svetu (13,35; 14,23), na isti način kao što je postala vidljiva učenicima u Isusovom životu, smrti, vaskrsenju i vaznesenju.

Biti voljen, najmoćnija je motivacija na svetu (Barton, 1909). Naši načini za izražavanje ljubavi prema našim bližnjima, načini su na koje smo i mi sami doživeli ljubav. Kad je “ljubav“ koju smo primili bila u znaku zlostavljanja i “držanja u šaci“ [controlling], mi se trudimo da “volimo“ druge ljude na sličan način. Mi volimo druge onako kako smo i sami bili voljeni. Čista, nežna, ne-posesivna i bezuslovna Isusova ljubav prema ljudima čiji nedostaci su mu u potpunosti poznati (13,1.18), daje nam temelj i motivaciju da razbijemo klišee zloupotrebe (ljubavi). Mi možemo naučiti da istinski volimo druge ljude do onog stepena u kojem smo sebi dozvolili da steknemo iskustvo Njegove ljubavi. Oni koji su mnogo voljeni mogu i mnogo da vole.

 

 

Spaseni u hiljadugodišnjem carstvu

Iako Jovan verovatno u trenutku zapisivanja Isusovih reči u 14,1-3, nije mislio na milenijum, taj tekst daje jedinu preciznu izjavu u celom Pismu o mestu, lokaciji vernih u vreme hiljadu godina posle Drugog dolaska. Kada dođe, Isus se neće pridružiti svojim sledbenicima ovde na Zemlji. Naprotiv, povešće ih sa sobom natrag, u nebo (3. stih). On ne kaže: “Doći ću da ponovo budem s vama gde ste i vi.“ Naprotiv, On kaže: “Opet ću doći, i uzeću vas k sebi da i vi budete gde sam ja.“ Tako, nasuprot najvećem delu protestantskih premilenijskih očekivanja, Isus za vreme milenijuma neće vladati na Zemlji, s vernima, nego će oni zajedno vladati na nebu (vidi takođe Otkrivenje 20,4-6). Zemlja će opusteti. Isusovi sledbenici će je ostaviti, dok će ostatak pripadnika ljudskog roda biti uništeni prilikom Drugog dolaska (Otkrivenje 19,17-21). Sama 20. glava Otkrivenja ovu misao ne izražava eksplicitno.

 

Put, Istina i Život

U Jovanu 14,6 u jednoj rečenici imamo divan pregled poruke Jevanđelja: “Ja sam Put i Istina i Život.“ Ovo je ujedno i sažetak glavnih tema Prologa Jevanđelju. Isus je put Ocu za sve one koji idu za Njim (stihovi 1-10; 1,12.18). On je istina u smislu što je On — Onaj koji je sišao na Zemlju da na njoj objavi Božji karakter i istine s neba (1,1-5.9-11.14-18). Život je ono što primaju svi koji veruju u Njega (17,3; 5,24; 1,4.5.12.13.16.17). Ekskluzivni karakter ovog teksta sigurno nije politički korektan u naše vreme i naše doba. Ali put koji Isus nudi dovoljno je jednostavan i širok da bi ga svako mogao iskoristiti, ako je spreman i voljan da ga prihvati. Bog je nesumnjivo u stanju da prosudi odgovor onih koji, zbog okolnosti ili zbog tuđeg nemara, nikada nisu čuli za Isusa.

 

l Ulaženje u Reč

Jovan 15,1 - 16,33

Tekst u Jovanu 15,1 do 16,33 pročitaj najmanje dva puta, a onda odgovori na sledeća pitanja:

1. U “priči“ u tekstu 15,1-10, ko su oni koji su opisani kao loze, i oni koji su opisani kao rod? Imaju li ti izrazi više od samo jedne primene? Obrazloži svoj odgovor. Šta misli Isus kada govori o “ostajanju“ u Njemu?

2. Navedi iz teksta sve što je asocijativno povezano s rečima ljubav  i mržnja. Kakav je, po tvome mišljenju, međusobni odnos ovih pojmova u Isusovim mislima? Kakav je odnos, u ovom odseku, između ljubavi i poslušnosti?

3. Navedi sva pojavljivanja reči svet  [world] u ovom tekstu. Šta Isus misli tim izrazom?

4. Koji događaj ima Isus na umu u 16,20-22? Obrazloži svoj odgovor. Na koji način se radost sveta stavlja nasuprot radosti učenika?

 

l Istraživanje Reči

Struktura teksta

U glavama 15 i 16 Isus se nadovezuje na teme iz ranijeg izlaganja, ali sada bukvalno bez prekidanja od strane učenika (izuzev u 16,17.18 i 16,29.30). Stiče se utisak kao da su učenici tako tupih umova uoči vremena dolaska Duha, da čak i najjednostavnije učenje treba da po nekoliko puta da im se ponovi.

 

Detaljno istraživanje teksta

U Jovanu 15,1-10 sadržana je dobro poznata simbolična pouka o čokotu i lozama. Ona se temelji na čestim starozavetnim poređenjima Izrailja s lozom i vinogradom (Isaija 5,1-7; Jeremija 2,21; Jezekilj 15,1-8). Većina hrišćana se porede s lozama oslikanim u ovom tekstu. Obrati pažnju na ovu “priču“, kao na podsetnik na važnost održavanja ličnog odnosa s Isusom. Čitanje ovih reči je tokom mnogih vekova bilo vrlo plodonosno.

Međutim, u uvodnom kazivanju ove stilske figure, čokot je predstavljao Isusa, a loze bile slika učenika kojima se On obraćao. Rod koji će loze donositi ilustrovao je sve one koji će prihvatiti veru, ali ne u okviru direktne Isusove službe, nego u okviru službe učenika — drugim rečima, drugu generaciju (Elen Vajt ovaj tekst koristi na oba načina u The Desire of Ages, 676, 677). Svi oni koji su prihvatili veru od vremena one prve generacije, sakupljeni su u rodu koji raste na lozama, povezanima s čokotom. Druga generacija prihvata veru u Hrista upravo zahvaljujući rečima i postupcima učenika. Prema tome, čokot je analogija za celu crkvu i on obuhvatajući i prvu i drugu generaciju, kao i sve kasnije generacije.

Isus iz ove analogije izvodi nekoliko implikacija. Vinova loza se može upotrebiti na samo dva načina. Ili će donositi hranu i piće, ili će morati da se poseče za vatru (Jezekilj 15,1-5; Isaija 5,1-7; Jeremija 2,21). Na pozitivnoj strani, Otac je vinogradar koji brine u svim fazama procesa (Jovan 15,1). Odnos s Isusom se ne razliku od odnosa s Ocem. Kad se održi odnos  sa čokotom i s Vinogradarem, rod će neizbežno doći.

Na onoj negativnoj strani, učenicima je skrenuta pažnja da će loze koje ne nose roda biti odsečene (2. stih). Na isti način kao što su temelj održavanja odnosa sa “čokotom“ (7. stih), Isusove reči su i sredstvo za “sečenje“ i “čišćenje“ (3. stih). Isusove reči učenicima hranile su njih, ali su “očistile“ Judu sa “čokota“ (13,18-30). Što se tiče druge generacije, Isusova fizička prisutnost je zamenjena  Isusovim rečima, upućivanim kroz spise učenika. Poštovanje Isusovih reči ujediniće crkvu i, istovremeno, ukloniti iz nje one koji su u neskladu s Njegovim uputstvima (15,3-6). Dok učenici ostaju “u“ čokotu, crkva će napredovati [rasti] kao odgovor na njihove molitve (donositi rod — stihovi 7, 8).

Isus u Jovanu 15,9-17 proširuje pouku o čokotu, razrađujući značenje izraza “ostati“ u čokotu. “Ostajanje“ u čokotu znači ostajanje u Isusu uz pomoć dva srodna principa, ljubavi i poslušnosti. Kao što je On ranije istakao, ljubav će kod učenika učiniti da žive i “ljube“ kao što je Isus “ljubio“ njih (stihovi 9, 12, 13; 13,34.35) i da budu poslušni Njegovim zapovestima (15,10.14; 14,15.21-24). Isus je oba principa već uživo demonstrirao u svom odnosu s Ocem (15,10). Učenici će biti prepoznatljivi, koliko po tome što čine ono što je Isus činio, toliko i po poslušnosti onome što je Isus rekao. Takvo ostajanje u Isusu biće plodonosno, pošto će molitve učenika, prirodno, biti u saglasnosti s Božjom voljom.

Isus u Jovanu 15,181-21 razrađuje temu rezultata odnosa s Njim, baziranog na izjavi iz konteksta pranja nogu, “nije sluga veći od gospodara svojega“ (15,20; 13,16). Oni koji stoje u prisnom odnosu s Isusom treba od “sveta“da očekuju isto protivljenje kakvo je doživeo Isus u vremenu svoje zemaljske službe i na krstu (15,18.20; vidi takođe Matej 10,34-36; Luka 12,49-53). Pod izrazom “svet“ Isus misli na ljudsko društvo organizovano nasuprot pravome Bogu (Barclay, 2:185).

Kao što Isusov odnos s Ocem treba da bude uzor za druženje učenika s Isusom (Jovan 15,10), tako i Isusov odnos sa svetom ima paralelu u odnosu vernih s nevernicima (18. stih). Mržnja sveta prema učenicima vuče svoj koren u mržnji prema Isusu (stihovi 22-25). Dok je Isus bio na Zemlji, mržnja sveta je bila prvenstveno usmerena prema Njemu. Posle Njegovog odlaska, pažnja sveta će se okrenuti prema onima koji ga predstavljaju na Zemlji. Razlog protivljenja, suprotstavljanja je u tome što se Isus i Njegovi učenici ne uklapaju u šeme, pravila ponašanja sveta (19. stih — iako je to protivljenje, u određenom smislu, totalno van razuma; 25. stih). Vrednosti sveta često su suprostavljene Božjim vrednostima. Svet neće olako tolerisati ugrožavanje svoje vlasti/ vladavine [control]. U jednom ovakvom svetu učenici će se često osećati kao strano telo.

O ovoj temi Isus nastavlja da govori u 16,1-4. Kratak komentar o Svetome Duhu (15,26.27) uklapa se u ovaj odsek dvostrukom upotrebom reči svedočiti  (u Grčkom srodne s rečju mučenik [martyr]). Učenici neće morati sami da se suoče s protivljenjem sveta. Isus će im biti od pomoći u njihovom svedočenju preko Savetnika koga će poslati. Kada dođe vreme protivljenja i ljudi počnu da misle da “Bogu službu čine“ progonjenjem učenika (16,2), oni će biti dodatno utvrđeni Isusovim rečima, koje će im Sveti Duh dozivati u sećanje (stihovi 1,4; 14,26). Isus zna da će bez Njegovih upozorenja unapred, učenici biti savladani “dvostrukom mukom/ nevoljom“ [double whammy]. Ne samo što će im nedostajati Isusova fizička prisutnost, nego će se i s protivljenjem sveta suočiti u meri u kojoj to nikada ranije nisu doživeli.

Ako će Isusov odlazak naneti učenicima toliki bol, zašto On onda odlazi? Zašto što prednosti prisustva Duha daleko pretežu gubitke koji nastaju zbog Isusove odsutnosti i mržnje sveta (16,7). Sveti Duh neće samo suditi svetu (stihovi 8-11), nego će i učenicima iznositi istine koje Isus ne može da im iznese sada, u njihovom stanju bez Duha (stihovi 12-15). U Isusovom razmišljanju sveobuhvatna jednačina [overall equation] deluje u korist učenika, uprkos teškoćama.

Isus u Jovanu 16,16 postavlja pred svoje učenike još jednu zagonetku. Zagonetka u njihovim mislima pokreće četiri pitanja (stihovi 17-19). (1) Na šta Isus misli kada kaže “još malo, i nećete me videti“, da bi u isto vreme rekao (2) “i opet malo, pa ćete me videti“? (3) Na šta misli kada kaže da ide Ocu? I (4) Na šta misli kada kaže “još malo“? Nema sumnje da zagonetka iz 16. stiha ima dvostruko značenje. U onom neposrednom smislu, Isus govori o svojoj smrti (kada osete da ga više nikada neće videti) i svom vaskrsenju. U konačnom smislu, On govori o svojoj odsutnosti posle vaznesenja i njihovoj radosti prilikom Njegovog konačnog, drugog dolaska.

U 20. stihu opisuje se veliki preokret. Dok se svet raduje Isusovom “odlasku“, učenici su rastuženi. Ipak, njihova tuga pretvoriće se u radost, dok će, prećutno, radost sveta biti kratkog veka. U stihovima od 21 do 24 očigledno je da su motivi mržnje sveta i prednosti učenika u Duhu i dalje aktuelni. Žalost koju će doživeti za vreme Isusovog odsustvovanja umanjena je njihovom radošću zbog nove vrste odnosa s Isusom i s Ocem. Isus uverava učenike da će videti da je Otac isto što i On (stihovi 25-28)! Kad se, u Isusovo ime, mole Ocu, Otac ne odvraća uho. On je već unapred sklon [predisponiran] da usliši njihove molitve, zbog svoje ljubavi prema njima i zbog njihovog odnosa s Isusom.

Poslevečernja propoved završava se duhovitom malom razmenom mišljenja u kojoj učenici konačno misle da razumeju Isusove reči (stihovi 29, 30). Ali Isus ih vraća natrag u stvarnost, uz malu primesu ironije: “Dakle, konačno ste poverovali? To mora da je objašnjenje za vašu nameru da me ostavite“ (vidi stihove 31, 32)! Učenici hvataju tek najelementarnije obrise onoga što je Isus mislio i izražavaju veliko zadovoljstvo svojim uspehom. Čini se kao da su uzbuđeni što su u Njegovim rečima uopšte našli neki smisao. Isus mora da se teši činjenicom da postoji Neko ko ga neće napustiti (32. stih). U svojim poslednjim satima na Zemlji On će biti prisiljen da živi bez ljudskog saosećanja (vidi Pslam 69,20). Ali zbog krsta će učenici, jednoga dana, naučiti da uživaju u miru na istom temelju na kojem je On u miru: odnos s Bogom (stih 33; 14,27).

 

Glavne teme teksta

Nastavak teme o ljubavi

Tema o ljubavi koja je imala izrazito centralno mesto u diskusiji za stolom (13,31 - 14,31), dodatno je naglašena u Jovanu 15,12-17. Ljubav koju gaje učenici među sobom treba da se oblikuje prema ljubavi koji Isus gaji prema njima (15,12). Pojam ljubavi Isus u ovom odseku proširuje i opisuje ga kao samopožrtvovno prijateljstvo (13. stih). Kao što je Isus spreman da za njih položi svoj život, i njihova međusobna ljubav često će tražiti najvišu žrtvu. Iako ovde Isus zapoveda svojim učenicima, oni nisu samo sluge koji primaju i izvršavaju naređenja, iako ne znaju zašto. Oni su prijatelji koji pokazuju poslušnost na osnovu činjenice da ga prisno, intimno poznaju (15. stih).

Centralno mesto u kontekstu prijateljstva između Isusa i Njegovih učenika imala bi molitva. Isus će nestrpljivo čekati da udovolji njihovim molbama (14,13.14) — zbog prisnosti između Njega i njih (15,7) i zbog roda koji će donositi (16. stih). Misao koja se ponavlja u Isusovoj oproštajnoj propovedi je da učenici mogu da traže i dobiju bilo šta (16,23-27), ako je njihova molitva nastala na tlu prisne usklađenosti, u okviru ostajanja u Isusu.

 

Mržnja sveta

Primarni naglasak u propovedi posle večere (15,1 - 16,33) stavljen je na dvostruko iskustvo Isusovih sledbenika u svetu. Na jednoj strani će učenici doživeti istu mržnju i progonstvo kakve je doživeo Isus. To će se dogoditi zato što su slični Isusu i što se razlikuju od sveta. (15,18-25; 16,1-4). Međutim, sve to će ponovo doći na svoje mesto, zahvaljujući prednostima koje će dobiti zato što Isus odlazi Ocu i šalje svog Duha (15,26.27; 16,7-15). Tenzija između ova dva aspekta onoga što će doživljavati učenici ilustrovana je idejama kao što su pomešana osećanja prilikom rađanja deteta (16,21.22), mešavina mira i nevolje (33. stih) i [gledanje, iako se ne može gledati] (16. stih).

 

l Ulaženje u Reč

Jovan 17,1-26

Tekst u Jovanu 17,1-26 pročitaj najmanje dva puta, a onda odgovori na sledeća pitanja:

1. Uz pomoć konkordancije navedi sve stihove u Jovanovom Jevanđelju u kojima je upotrebljena reč slava [ glory] . Zaključujući na osnovu tih tekstova, šta, po tvom mišljenju, znači proslavljati nekoga? Šta Isus ovde stvarno traži?

2. Uz pomoć konkordancije navedi sve stihove u Jevanđelju u kojima se pojavljuje reč istina. Na koji način ljudi bivaju posvećeni istinom?

3. Razmišljaj o Isusovoj molitvi kao o “izveštaju“ koji On podnosi svom “Pretpostavljenom“ o svojim aktivnostima na Zemlji. Napiši svoju verziju izveštaja, uz poseban naglasak na svemu onome što je Isus činio da bi izvršio zapovesti svog “Pretpostavljenog“. Kakvi su rezultati Isusovih aktivnosti?

 

l Istraživanje Reči

Struktura teksta

Oproštajni sastanak Isusov s Njegovim učenicima približava se svom završetku, s posredničkom molitvom u tri dela. U stihovima 1 do 5 Isus se moli za sebe. U stihovima 6 do 19 Njegova pažnja pomera se ka Njegovim učenicima i njihovoj potrebi da budu utvrđeni za okolnosti u kojima će morati da žive i rade bez Njegove fizičke prisutnosti. Potom, u 20. stihu, Isus svoju pažnju okreće eksplicitno ka drugoj generaciji, onima koji će poverovati zahvaljujući reči učenika, a ne Isusovoj neposrednoj službi. Njegova želja za obe generacije je da dođu u odnos jedinstva u ljubavi i u Njemu (stihovi 21-26).

 

Detaljno istraživanje teksta

Svoju molitvu Isus započinje molbom za pomoć da završi zadatak proslavljanja Oca, prvo završavanjem svog dela na Zemlji, a onda i da ga uzdigne natrag u nebesku slavu koju je imao od početka (17,1-5); uporedi 1,1-5). Isus želi da bude proslavljen, kako bi i Otac bio proslavljen (17,1). Isusovo proslavljanje proističe iz savršene prirode dela koje je obavio na Zemlji, naročito Njegovog dela na krstu (4. stih; 12,23.24). Upravo se na krstu najjasnije vidi Božji karakter. Rezultat tog Njegovog proslavljanja je činjenica da je večni život postao dostupan svima koji stoje u odnosu s Isusom (17,2.3).

Isus potom usmerava svoju pažnju na učenike koji su korisnici Njegovog otkrivenja Očeve slave (6. stih; vidi takođe 14,6-11). Učenici sada znaju da je Isus na Zemlju došao od Oca, pa stoga znaju i to da je On otkrivenje Očevog karaktera (17,7.8). Isus se ne moli za svet. Prednosti Njegove molitve nisu namenjene samo onima koji su se odrekli sveta (9. stih). Glavni sadržaj Njegove molitve je za učenike, pošto će oni morati da ostanu u svetu kada se On vrati Ocu (11. stih).

Tri su cilja za koje se Isus moli. Na negativnoj strani, moli se da učenici budu zaštićeni od mržnje sveta i od zloga (stihovi 12, 14, 15). Na pozitivnoj, da učenici dožive puninu Njegove radosti uprkos Njegovom odlasku (13. stih) i da budu posvećeni istinom Očeve reči (stihovi 17, 19). Ovo posvećenje ne samo što će ih posebno odvojiti za delo u kojem će ga predstavljati svetu, nego će ih i opremiti vrednim svojstvima uma i karaktera, neophodnim za to delo (Barclay, 2:216).

Isus se u 20. stihu okreće drugoj generaciji, onima koji će poverovati zahvaljujući svedočanstvu učenika. U svom najpotpunijem smislu time su obuhvaćeni svi hrišćani koji nisu imali lični susret s Isusom u telu. Ovaj odsek uspostavlja komunikaciju kako s tragedijom, tako i s prilikama crkve. Kada ljubav za koju se Isus moli dovede do jedinstva u crkvi, svet će saznati da je Isus uistinu Onaj koji na Zemlji predstavlja karakter Oca (stihovi 21, 23; 13,34.35; uporedi Efescima 1,9.10). Uslišavanja Isusove molitve nastaje svakom prilikom kada crkva, u jedinstvu na temelju ljubavi, privuče iz sveta nove vernike. Na suprotnoj strani, svet nikada neće verovati u Hrista preko crkve koja je u stanju gorke podeljenosti.

Učenici su upoznali Oca u okviru Isusove zemaljske službe. Šaljući im Duha, Isus će nastaviti s delom obznanjivanja Oca među pripadnicima druge generacije hrišćana (26. stih).

 

Zaključak

U svojoj oproštajnoj propovedi Isus hrabri svoje učenike i poručuje im da Njegov odlazak neće biti kraj Njegove službe. Postojaće dve zamene za Isusovu službu. Isus će, Svetim Duhom, nastaviti da im manifestuje sebe i svog Oca. Posredstvom Duha, sve prednosti sadržane u Isusovoj službi pripadaće njima. Ali to nije sve. Kao loze, Duhom povezane sa Čokotom, učenici će u realnom smislu sâmi zameniti  Isusa. Zahvaljujući svojim rečima i svojim spisima, oni će učiniti da Isus postane stvarnost novoj generaciji. Kao što se Duhom služi njima, i oni će se, Duhom, u službi, okrenuti svetu i na taj način stvarati novu generaciju vernika, u čijim će se slučajevima Isusova reč istinski pokazati da je — vredna koliko i Njegov dodir.

 

l Primena Reči

Jovan, 13. do 17. glave

1. Imaš li na umu osobu u svom životu koja je ilustracija značenja, svrhe pranja nogu u odnosima među ljudima? Na koji način to Isusovo učenje možeš da primeniš u najmanje jednom odnosu u ovoj sedmici? Šta znači “prati noge“ u kontekstu svakodnevnog porodičnog života?

2. Na lestvici od jedan do deset — koja je pozicija tvoje mesne crkve u izvršavanju Isusove zapovesti da ljubimo kao što je On ljubio? U čemu se sastoje neke od glavnih prepreka primeni Njegove zapovesti? Šta možeš učiniti da promeniš situaciju u toj oblasti?

3. Ako bi neko pokušao da ospori ekskluzivni karakter teksta u Jovanu 14,6, kako bi ti odgovorio? Da li se ovde na neki način uklapaju i muslimani, budisti, itd.? Da li su hrišćani zloupotrebili taj tekst u svom odnosu s drugim ljudima? Ako jesu, na koji način?

4. Isus kaže da će učenici činiti “veća dela“ nego što je On činio. Misleći na sva dela koja je učinio Isus, koje od njih bi ti najradije učinio? Ako bi učinio jedno takvo delo, da li bi ono bilo na blagoslov svetu, ili bi mu možda donelo više štete nego dobra?

5. Kako si doživljavao mržnju sveta prema istini o Isusu? Do koje mere je ta mržnja bila izražena zbog tvojih propusta u ličnosti ili propovedanju?

5. Koliko dobro podnosiš promene u svom životu? Između onoga što Isus kaže u ovom tekstu, pripremajući svoje učenike za krupne promene, šta bi tebi bilo najvrednije, najkorisnije kad se lično suočavaš s promenama?

 

l Istraživanje Reči

1. Pregledaj neke od velikih oproštajnih govora u Bibliji, izvan ovog Jevanđelja (za neke od primera, vidi odsek “Pozadine“ iz 13,31 do 14,31). Pokušaj da iz svih tih govora načiniš spisak zajedničkih elemenata. Do kog stepena  se Isus prilagođava opšte poznatom i opšte prihvaćenom literarnom klišeu? U čemu On odstupa od ranijih primera? Ako bi trebalo da održiš oproštajni govor pred svojom porodicom i prijateljima, koji bi se temeljio na biblijskom uzoru, šta bi rekao?

2. Uz pomoć konkordancije pronađi sve tekstove u Novom zavetu koji govore o Božjim zapovestima u kontekstu ljubavi. Pregledaj sve te tekstove, naročito se angažujući da utvrdiš odnos između ljubavi i držanja zapovesti. Šta znači držati zapovesti iz pobude ljubavi? Kako hrišćani mogu znati da li drže zapovesti iz pobuda ljubavi? Šta se događa kada zapovest držimo (ili pokušavamo da držimo) na osnovu neke druge pobude?

 

< 11. Poglavlje Sadržaj 13. Poglavlje >