< 2. Poglavlje Sadržaj 4. Poglavlje >

 

Treća glava

 

BOG SE BAVI FARAONOM

 

Izlazak 5,1 — 7,7

 

U sledećem činu drame Izlaska Mojsije i Aron se suočavaju s faraonom. Bog je pozvao Mojsija i dao mu nalog. Sa svoje strane, Izrailjci su upravo otvoreno izrazili uverenje da je Jahve pohodio svoj narod. Odgovarajući na to, klanjaju se i služe Bogu. Kao prividno ujedinjeni front, Bog, Mojsije, Aron i narodne starešine, uz narodno mnoštvo, spremni su da se suoče s tiraninom, faraonom.

 

Imajući na umu sve što je Jahve rekao i učinio i spremnost Izrailja da odmah poveruje, Mojsije očekuje pozitivan odgovor od vladara Egipta. Međutim, očekuje ga šok. Faraon ga nadmeno pita: “Ko je Gospod?” Ugnjetavanje biva pojačano, umesto da se smanji. Narod i Mojsije su smeteni, narod se gorko žali. U odgovoru na to, Bog milostivo šalje obnovljene poruke obećanja i nade, utemeljene na Njegovom zavetu i Njegovom identitetu.

 

U završnom delu, Gospod objavljuje jasnu poruku o sudu nad Egiptom. Taj sud će izbaviti izrailjski narod i osvedočiti Egipat da je Jahve i zaista “Gospod”. Mojsije i Aron ponovo stiču hrabrost i, poslušni Božjoj naredbi, polaze na razgovor s egipatskim vladarem. Sve je spremno za zla koja su Božji delotvorni dokaz svega što je obećao.

 

Iako Bog često daje jasne iskaze o svojim namerama, vremenska komponenta se povremeno gubi. Ljudska očekivanja u pogledu trenutka kada će Bog delovati često daju povoda za nesporazume. Poglavlja Izlaska podstiču nas na oprez pri pokušaju tačnog predskazivanja kada i na koji način će Bog izvesti izbavljenje koje je milostivo obećao.

 

l Ulaženje u Reč

 

Izlazak, 5. glava

 

Tekst 5. glave Izlaska pročitaj nekoliko puta. Čitajući tekst s puno razmišljanja, imaj na umu sledeća pitanja:

1.      U čije ime i sa čijim ovlašćenjem su Mojsije i Aron došli pred faraona (1. i 3. stih)? S kakvim pitanjem uzvraća faraon (2. stih)? Koga Mojsije proziva zbog problema koje Izrailj ima s faraonom (22. i 23. stih)? Šta nam to govori o stvarnoj prirodi tog susreta? Ko je u toj priči stvarno sukobljen? Kako nam to pomaže da bolje razumemo priču?

2.      Pažljivo razmotri pravu prirodu Mojsijevog zahteva faraonu, u 1. i 3. stihu. Uporedi to sa 6,11.13.26 i 7,2.16. Da li je Mojsije tražio od faraona da se menja? Zašto tako misliš? Šta pokušavaju da učine Bog i Mojsije? Zašto je zahtev iznesen na takav način? Šta Bog u stvarnosti namerava da učini? Da li je to fer-igra?

3.      Navedi različite nivoe upravljanja koje nalaziš u egipatskom nadziranju robova (5,4.5.10-18.21). Da li se stiče utisak da sistem funkcioniše? Kakvu ulogu su u toj organizaciji igrali sami Izrailjci? Šta nam to govori o teškoćama Izrailjaca?

4.      Koristeći neki od biblijskih rečnika i/ili druge izvore, utvrdi sve što možeš u vezi s izradom opeka u drevnom Egiptu. Zašto je slama bila važna? Koliko je dodatnog posla faraon nametnuo Izrailjcima, tražeći da sami sebi nađu slamu?

5.      Neki prevodi Biblije tako formulišu 22. i 23. stih da glase kao da je Bog “navukao zlo” na svoj narod Izrailj. Kako stoji u drugim prevodima kojima raspolažeš? Šta je u tim stihovima, po tvom mišljenju, Mojsije stvarno želeo da kaže o Bogu i njegovim postupcima?

 

l Istraživanje Reči

 

Bog protiv faraona

 

Odmah po završetku svog uspešnog sastanka s izrailjskim starešinama Mojsije i Aron odlaze faraonu. Kao da u tim trenucima misle: ako Bog može da pomogne Izrailju i njegovim vođama da poveruju i da se poklone Bogu, On to isto može da učini i s egipatskim vladarem. Ali dva brata doživljavaju neprijatno otrežnjenje, jer se faraona ne dotiče njihova vest. Bog jeste nedvosmisleno obećao izbavljenje Izrailja, ali Mojsije i Aron još uvek ne razumeju kako će se to dogoditi i kada. Oni i Izrailj (faraon, takođe) treba nešto da nauče, pa je ovaj deo knjige Izlazak izveštava o tome kako to počinje da se zbiva.

 

Dvojica vođa staju pred faraona direktno, kao proroci. Reči koje govore sadržaj su onoga što zapoveda Gospod, Izrailjev Bog. Oni su imali susret s Bogom i od faraona se očekuje da posluša ono što kaže njihov Bog (1. i 3. stih). Možemo samo da zamišljamo zaprepašćenje koje je moralo obuzeti posmatrače u egipatskoj palati, dok su pratili kako ove vođe porobljenog naroda govore smelo, čak drsko pred vladarem najmoćnije nacije na Zemlji.

 

Faraon nije impresioniran. On ne zna tog Boga i sigurno je da neće osloboditi svoje robove Izrailjce (2. stih). On robovima još više otežava, terajući ih da rade još napornije. Kad se požale, on ne biva mekši, nego ih jednostavno naziva lenjivcima.

 

Zapazimo da se isti izraz “ovako [tako] veli” koristi i za Gospoda i za faraona (1. i 10. stih). Ljudi od nauke taj izraz često opisuju kao “formulu vesnika”. Proroci i vesnici drugih ličnosti na vlasti karakteristični su po upotrebi tog izraza. To nam nagoveštava da se dve krupne ličnosti na vlasti obraćaju jedna drugoj.

 

Izrailjske vođe se žale Mojsiju (5,20.21) i prizivaju na njega sud zbog nevolje koju je navukao na njih. Mojsije, sa svoje strane, vapi tužeći se Bogu i pita — zašto? (22. i 23. stih). Njemu je potpuno jasno da Bog stoji iza faraonovih postupaka.

 

Priča ovde jasno pokazuje da se ta borba ne odvija na ljudskom nivou. S Egipćaninom se ne bore Mojsije i Aron. Gospod, Bog Izrailja nalazi se u direktnom sukobu s vladarem najveće zemlje na svetu i njegovim bogovima. Ono što se nazire treba razumeti kao kosmički sukob bogova, u kojem treba da se pokaže ko stvarno upravlja svetom. Gospod će delovati odlučno na sebi svojstven način i u svoje vreme, zato što On sâm vlada.

 

Čak ni Božji saveznici to ne razumeju jasno. Zapazimo da Mojsiju i Aronu nije data nikakva zapovest da tom prilikom izađu pred faraona. Tek kasnije, posle iskustva i otkrivenja prikazanih u 5. i 6. glavi, Gospod izričito zapoveda dvojici braće Izrailjaca da izađu pred egipatskog vladara (6,29; 7,2). Pred Mojsijem i Izrailjcima su pouke koje treba da nauče, tako da sukob s faraonom mora biti takav da svi  učesnici razumeju ko je Bog i šta namerava. Način na koji on vremenski postavlja stvari i metodi delovanja moraju se prihvatiti. I sami Božji vesnici moraju uvideti da potezima mora da upravlja Božji, a ne njihov “red vožnje”. Na kraju će biti pružen uverljiv dokaz o Božjoj sili i spasenju, a ovo je uvod u to iskustvo.

 

Praznik obožavanja i službe Bogu

 

Prvi Mojsijev zahtev faraonu (1. stih) jeste da pusti Izrailja da praznuje praznik Bogu u pustinji. Jevrejska reč upotrebljena u ovom stihu obično se koristi da označi praznik hodočašća s procesijom. Namera je verovatno bila da se, kao hodočasnici, vrate na mesto gde je Mojsije imao svoj prvi susret s Bogom, pošto je Bog u jednoj ranijoj prilici obećao da će se Izrailj na tom mestu sresti s Njim (3,12). U Izlasku 5,3 čitamo kako Mojsije traži dozvolu da, s narodom, ode na trodnevni put u pustinju radi prinošenja žrtve Gospodu. Žrtve su u onoj kulturi verovatno bile prirodna komponenta svakog praznika.

 

Na faraonovo odbijanje dva brata iznose dodatni, vrlo uverljiv razlog za putovanje: Gospod će udariti Izrailj zlima i mačem (smrću) ako ne pođu u pustinju da mu posluže. Bog Mojsiju nigde tako nešto nije rekao. Ne možemo a da se ne pitamo da li Mojsije u to stvarno veruje ili to kaže da bi ubedio egipatskog vladara da pusti narod.

 

Kad je Mojsiju govorio o izbavljenju naroda, Bog mu je rekao jasnim rečima da ga šalje da izvede Izrailj iz Egipta (3,10; vidi takođe 6,11.13.27; 7,2). Potom će narod dobiti svoju zemlju u kojoj će živeti (6,8). S druge strane, kad je dobio uputstva za obraćanje faraonu, Mojsiju je rečeno da traži dopuštenje za narod da izađe u pustinju da se pokloni Bogu (3,18; 7,16). Čak i pred kraj zala, stiče se utisak, faraon kao da razmišlja u okvirima ideje da Izrailj odlazi u pustinju samo u “ekspediciju” obavljanja službe Bogu (10,24).

 

O čemu je ovde reč? Da li je to svesno obmanjivanje faraona?

 

Faraon Mojsija i Arona verovatno ne bi ni slušao da je njihovo prvobitno traženje bilo direktan zahtev za dobijanjem slobode. Jednostavna molba da se odobri odlazak radi poklonjenja pred Bogom, ako ništa drugo, bila je razumna. Negde u tom periodu, egipatski vladar je možda natuknuo šta to Izrailjci zapravo traže, ali da otvoreno pristane da pokloni slobodu Izrailjcima za faraona bi značilo slabost i gubitak časti. Bilo je lakše dozvoliti im da idu za vreme koje je potrebno da posluže Bogu, a onda zaključiti da su pobegli. Sve strane su to verovatno znale i nastavljale su svoju igru, zato što je to svima bilo na korist. To je, najverovatnije, bilo prilagođavanje preovladavajućoj kulturi.

 

S druge strane, trebalo bi da pitamo i za razlog Izrailjevog izbavljanja iz Egipta. Zašto je potrebno da izađu u sopstvenu zemlju? Zar klanjanje i molitva Bogu nisu ono najosnovnije pitanje? Žrtvovanje Bogu Jahve bilo je gnusno Egipćanima i prinosioci takvih žrtava mogli bi biti kamenovani (8,26). Izrael mora da bude u prilici da potpuno slobodno služi Gospodu. Zahtev za izlaskom iz Egipta radi poklonjenja Bogu je najdublji i najelementarniji od svih razloga za Izlazak. Ako je Jahve uistinu Gospod [i Gospodar] svega, Njemu se valja klanjati i služiti mu.

 

Proučavaoci Biblije ne mogu a da ovaj izrailjski izlazak radi poklonjenja Bogu ne uporede sa onim završnim izlaskom iz ovog sveta u nebeski Hanan. Suštinsko pitanje završnog sukoba ujedno je i pitanje bogosluženja. Bog svoj narod mora da izbavi od njegovih progonitelja koji će im silom nametati lažno obožavanje zveri, kako bi na ispravan način mogli da služe pravom Bogu (Otkrivenje 14,6-12). Suštinsko pitanje za sve ljude u svim naraštajima jeste da li žele da služe carevima i carstvima ovoga sveta, ili Caru i carstvu Gospoda, pravog Boga.

 

Ropstvo i opeke

 

Faraon i Egipat s kojima se suočavaju Mosije i Gospod zastrašujući su neprijatelji. Sistem ropstva koji su stvorili bio je mudar sistem (5,4, 6, 10-18, 21). Faraon je očigledno na vrhu. Ispod njega su goniči robova i nadzornici. Goniči robova su egipatski gospodari, dok su nadzornici jasno — Izrailjci (5,15). Kada se ne zadovolje norme u proizvodnji opeka, goniči robova koji su odredili nadzornike — tuku te nadzornike. Ti nadzornici verovatno su i sami imali pravo da tuku Izrailjce koji su im bili potčinjeni. U tom smislu, na nivou širokih narodnih masa, Izrailjci prisiljavaju Izrailjce da rade. Tim izrailjskim nadzornicima su nesumnjivo bile date određene privilegije. Znamo bar toliko da su oni verovatno imali mogućnost da svoje probleme iznesu pred faraona (5,15). Egipćani su naterali same Izrailjce da postanu deo prisilnog sprovođenja sopstvenog ropstva!

 

 Na traženje Izrailjaca da izađu na određeno vreme radi poklonjenja Bogu faraon odgovara tako što traži od njih da naprave istu količinu opeka kao i do tada, ali da sami nalaze slamu.

Slama je iz dva razloga bila bitan deo proizvodnje opeka. Prvo, ona je bila vezivni materijal, s kojim su opeke bile jače. Drugo, raspadanjem organske slame oslobađala se supstanca koja je povećavala snagu i elastičnost opeke. Opeke načinjene sa slamom bile su tri puta jače o onih bez slame. One se nisu ni skupljale, niti pucale na isti način (Nims, 25, 26).

 

Pošto je to bilo tako, nije bilo ni teoretske mogućnosti da faraon dopusti proizvodnju opeka bez slame. Ranije su Egipćani donosili slamu, a sada su Izrailjci morali da je sami nalaze, verovatno sakupljajući strnjiku po poljima. Zbog te dodatne aktivnosti bilo je nemoguće ispuniti norme u proizvodnji opeka koje su postavljali goniči robova i koje su verovatno iznosile između 2.000 i 2.500 opeka dnevno, po jednom robu.

 

Na osnovu ovoga lako je razumeti zašto su izrailjski nadzornici bili tako gnevni na Mojsija i Arona. Izrailjci kao celina nesumnjivo su osećali isto. Nije ni čudo što su dvojica vođa čekali da vide kakav će biti ishod odlaska nadzornika kod faraona (5,20). Oni u ovome imaju veliki ulog!

 

Mojsije je zbog toga vrlo neraspoložen u razgovoru s Bogom. Zašto se sve to dogodilo? Po Mojsijevim rečima, Bog je “navukao … zlo na narod”. Problemi, teškoće i kazne često se u starijim prevodima opisuju jednom rečju, “zlo”. Setimo se, kada čitamo te prevode da “zlo” ne treba shvatiti  kao greh, nego jednostavno kao zbivanja koja narod doživljava kao nevolju. Kada verujemo da Bog drži zbivanja u svojim rukama, lako je Njemu pripisati sve, pa i ružne stvari. Mojsije i Izrailj će uskoro naučiti da je to sve deo Božjeg plana i ubrzo će videti Boga na delu.

 

Potrebno je istovremeno zapaziti da zbog Mojsijevih optužbi Bog nije uvređen. Naprotiv, on uzvraća dugom porukom nade i ohrabrenja, utemeljenom na onome što je činio i što će činiti za Izrailj i što će učiniti faraonu. Tu poruku ćemo temeljno proučiti u sledećem odseku.

 

l Ulaženje u Reč

 

Izlazak 6,1 — 7,7.

 

Tekst u Izlasku 6,1 — 7,7 pročitaj odjednom najmanje dva puta. Čitajući tekst, razmišljaj o sledećim pitanjima:

 

1.      Obrati pažnju na vremensku rečcu koju Gospod koristi u 6,1 (sad). U svetlu Mojsijevih i Aronovih ranijih susreta s faraonom i svih događaja iz 5. glave, kakav značaj ima ova reč? Kako ta reč i vremenski okvir koji se njome postavlja utiču na sve što se događa u ovom odseku? Po tvome mišljenju, zašto je Bog čekao do tog vremena da upotrebi tu reč?

2.      Navedi šta se to pominje u Izlasku 6,2-5, a što se u odnosu na Boga nije promenilo od Avramovog vremena, i ujedno obrati pažnju na nešto koje se (jeste) promenilo. Šta znači ta promena u Božjem imenu? Zašto to Bog ovde pominje? Reč za Boga svemogućeg (6,3) je, na jevrejskom, el Šadai. Koristeći neki od biblijskih rečnika ili konkordanciju, potraži druga mesta na kojima se pojavljuje to ime i pokušaj da otkriješ njegovo značenje.

3.      Tekst u Izlasku 6,6-8 daje nam spisak divnih obećanja koja Bog upućuje Izrailju, od kojih vako sadrži izraze namere, rešenosti (u obliku sufiksa   “-ću”). Ispiši taj spisak od sedam konkretnih obećanja. Razmisli valjano o izrazu kojim počinje i završava se ovaj odsek. Šta, po tvome mišljenju, znači taj izraz i zašto je on ovde naveden dva puta? Kakav je bio odgovor Izrailja na ta obećanja (9. stih) i zbog čega je dat? Šta iz toga mi možemo da naučimo?

4.      Uporedi rodoslov iz Izlaska 6,14-27 s onim u 1. Mojsijevoj 46,8-27. Zašto rodoslov u Izlasku izostavlja neka imena? Koja su imena u njemu dodata? Zašto? Pažljivo obrati pažnju na uvod i zaključak ovog rodoslova. Kako nam ti stihovi olakšavaju razumevanje svrhe tog spiska imena?

5.      U tekstu u Izlasku 6,30 – 7,2  Gospod određenije opisuje način na koji će opštiti s faraonom. Koji su koraci u Božjoj metodologiji? Šta na osnovu toga saznajemo o prirodi proroštva? Šta saznajemo o načinu na koji Bog komunicira s ljudima?

6.      Bog kaže u Izlasku 7,3.4 da će učiniti da “otvrdne” faraonovo srce. Ta ideja se prvo pominje u Izlasku 4,21. Korišćenjem konkordancije, potraži i načini spisak svih citata u Izlasku, u kojima se pominje otvrdnjavanje srca. Postoje jasne razlike u načinu kako su izgovorene te rečenice. U čemu se sastoje te razlike? Šta one znače? Šta se stvarno događa u Božjem susretu s faraonom? Da li je faraonu bila pružena mogućnost slobodnog izbora? Objasni svoj odgovor. Zašto Biblija koristi tu terminologiju i čemu ona pokušava da nas nauči, koristeći je?

 

l Istraživanje Reči

 

“Sad”

 

Značajno je napomenuti da ovaj tekst počinje time što Bog govori i njegova prva reč je “sad”. Najvažniju reč u rečenici jevrejski jezik obično stavlja na početak i tom rečju rečenica počinje i u jevrejskom i u srpskom jeziku. Reč znači “u sadašnjem trenutku” ili “u sadašnjoj prilici”.

 

Ovaj tekst ne pokušava da objasni zbog čega su se zbili problemi pomenuti u 5. glavi. Ne govori se ko je za to odgovoran, ali zato sad, za razliku od nekog drugog vremena, Bog je spreman da odlučno deluje u prilog svog naroda. Bog je u ranijem periodu obećao određene stvari, ali ne naznačujući kada  će se to ispuniti, bar ne što se tiče Njegovih namera u odnosu na faraona. Međutim, On na početku 6. glave jasno izražava da je to vreme nastupilo.

 

 Sve ono što sledi u ovom odseku mora se čitati [i razmatrati] u svetlu reči sad.  Ranije smo imali obećanja za budućnost, a sada imamo sadašnju akciju. Ranije je Mojsije možda činio korake koji su bili ispred Božjeg “reda vožnje”, ali u ovom trenutku Bog kaže sad — idi pred faraona SAD! Mojsije je poslušan zapovesti (7,6). Često se događa da Božji vesnici pokušavaju da čine Božju volju pre nego što nastupi božansko SAD, iz Njegovog “reda vožnje”, ali ovde Mojsije deluje u okviru Božjeg “reda vožnje”.

 

Neki su ovaj odsek shvatili kao ponovno potvrđivanje Mojsijevog pozivanja. To može da bude tačno sa stanovišta da je pomenuto nekoliko istih stvari. Međutim, kontekst je drugačiji. Ranije smo imali opštu najavu misije i poziv u tu misiju. Sada imamo sasvim jasnu tvrdnju da je došlo vreme određenih događaja i stoga se traži preduzimanje neodložnih postupaka. Dati su i drugi detalji, koji se odnose na datu situaciju.

 

Jahve deluje

 

Bog koji dolazi Mojsiju na mnogo načina je onaj isti Bog, Bog Avrama, Isaka i Jakova, koji se patrijarsima javio kao Bog svemogući (el Šadai [Shaddai] — vidi 6,3). Tekstovi u 1. Mojsijevoj 17,1; 28,3; 35,11 i 48,3 koriste tu terminologiju kada je reč o Bogu. Većina eksperata smatra da se to odnosi na Njegovu silu, iako neki nalaze drugo značenje — “planina”. Ako je tako, to bi svakako moglo da znači “čvrst”, “masivan” i/ili “visok”, kao planinski vrh. Izlazak ovaj izraz za Boga nedvosmisleno smatra karakterističnim za period patrijaraha.

 

Ovaj Bog je takođe isti po tome što je svoj zavet ustanovio i s patrijarsima i s Izrailjem i obećao da će im dati hanansku zemlju. Bog se “opomenuo” svog ranijeg zaveta i čuo “uzdisanje” Izrailjaca u ropstvu.

 

Ovde je, međutim, prisutna jedna krupna razlika. Bog saopštava Mojsiju da se patrijarsima nije  predstavio svojim imenom, ili titulom, Gospod  (Jahve). Oni su ga poznavali kao Boga svemogućeg, a ne kao Jahve, Gospoda. Šta Bog ovde želi da kaže?

 

Očito je da izveštaji o patrijarsima u knjizi 1. Mojsijeva sadrže ime Jahve. Knjiga Izlazak hoće da nam poruči da je to ime odnosno titula, uneto u nekom kasnijem terminu, kada je zapravo pisana knjiga 1. Mojsijeva. Prvo predstavljanje (otkrivenje)  imena učinjeno je u Izlasku 3,14. Tekst koji ovde istražujemo često koristi to ime. Tekst posebno naglašava izraz Ja sam Gospod  (vidi 6,2, 6, 8, 29). Velika kulminacija odseka je, kako izgleda, u Izlasku 7,5 kada, u zaključku na sve što će Gospod učiniti, “poznaće Misirci da sam ja Gospod”.

 

Sve to upućuje na činjenicu da je to ime/titula, najvažnije ime i najosnovnija titula Boga u Starom zavetu, apsolutno povezana s izbavljenjem u okviru Izlaska. Nije da je Bog nešto krio od Avrama, Isaka i Jakova. Oni Boga nisu poznavali kao Jahvea zato što nisu doživeli Izlazak. To je razlog što je ta tilula posebno naglašena u ovom odseku i uokviruje veličanstveno sedmostruko obećanje “ja ću…” iz teksta u 6,6-8 i zaključka egipatskog iskustva (7,5). Jahve je Jahve zato što On istovremeno divno izbavlja Izrailj i moćno sudi Egiptu. Oba naroda, zahvaljujući iskustvu Izlaska, upoznaju i Njega i značenje Njegovog imena. Izgovaranje samog imena Gospod  znači dozivanje svih sećanja na izbavljenje i nastajanje naroda, koje Izlazak simbolički prikazuje.

 

Za roba koji je bio oslobođen zahvaljujući Objavi o oslobođenju [iz 1863. godine], ime Abraham Linkoln nije bilo samo ime predsednika Sjedinjenih Američkih Država nego i ime koje ga je podsećalo na svu ljubav, poštovanje i divljenje koje duguje čoveku što je omogućio da jedan potlačeni, ugnjetavani narod pređe iz ropstva u slobodu. Ime Jahve  je imalo takvu ulogu u očima Izrailjaca, koji su od Gospoda primili dar statusa naroda. Setimo se samo šta taj Gospod sada  obećava (6,6-8):

 

¨      izvešću vas ispod bremena Misirskih

¨      oprostiću vas ropstva njihova

¨      izbaviću vas mišicom podignutom i sudovima velikim

¨      uzeću vas da mi budete narod

¨      ja ću vam biti Bog

¨      ja ću vas odvesti u svoju zemlju, za koju podigoh ruku svoju zaklinjući se da ću je dati Avramu, Isaku i Jakovu

¨      daću vam je u nasledstvo

 

Odsek se završava posebno naglašenim obećanjem “Ja [sam] Gospod!”, koje ujedno izražava i obavezu o ispunjenju.

 

Verujem da je taj isti Bog živ i da je voljan i kadar da učini danas to isto za one koji vape k Njemu u svome ropstvu. Izrailjci su bili tako razočarani zbog tiranije i ugnjetavanja koje su trpeli, zbog svog okrutnog ropstva, da nisu mogli da slušaju niti da reaguju na to divno otkrivenje (6,9). I danas mnogi ljudi ne mogu da “reaguju” na milostive darove Boga Izlaska jer su tako “bijeni” da čak ne mogu ni da čuju divna obećanja koja Bog daje. Njihova potreba su živi dokazi Božje sile; potrebne su im vođe kao što je bio Mojsije, spremne da smelo zakorače napred s verom da je Jahve zaista kadar da izvrši ono što je obećao.

 

Vođe

 

U prvom delu 6. glave imamo uveravanje da je sada pravi trenutak za to izbavljenje. Rodoslov koje nalazimo u sledećim stihovima (13-27) obaveštava nas da takođe — “sad” — imamo prave ličnosti za posao — Mojsija i Arona.

 

Kada taj rodoslov uporedimo s onim u 1. Mojsijevoj 46,8-27, zapažamo značajne razlike. Rodoslovi su u osnovu isti samo za prva tri Jakovljeva sina — Ruvima, Simeuna i Levija. Ostatak rodoslova iz 6. glave je proširenje koje pokriva Levijevu porodicu. Mojsije i Aron su iz Levijeve porodice i očigledno je da su oni središte tog spiska imena. I uvod (6,13.14a) i zaključak 6,26.27) jasno pokazuju da se rodoslov odnosi na dva brata i da su oni zaista ti koje Bog koristi za izbavljenje Izrailja.

 

Rodoslov u Bibliji praktično znači legitimnost. Ako ta dva čoveka treba da budu vođe, oni treba da budu zvanično priznati, ne samo na osnovu dela koja Bog čini kroz njih, nego i na osnovu toga što su pravi Izrailjci, koji mogu da dokažu svoje poreklo unazad sve do patrijaraha. Taj spisak imena služi upravo takvoj svrsi.

 

Spisak imena nedvosmisleno stavlja Arona ispred Mojsija. Aron se pominje pre Mojsija. Imenom se navode Aronova žena, njegova četiri sina i jedan od njegovih unuka. Navode se imena čak tri sina njegovog rođaka Koreja. Iz Mojsijeve porodice ne navodi se niko. Mogli bismo pretpostaviti da Mojsiju, zbog njegove liderske uloge, praktično nije bila potrebna pomoć da bude poštovan i držan u časti. Ipak, verovatnije je da su bila prisutna neka ozbiljna pitanja u vezi s Aronom, pa je zato uložen veći trud da se pokaže koliko je on zapravo bio važna ličnost. Čak se i u zaključku na kraju rodoslova (6,26) obrće normalni red imena i Arona dolazi ispred Mojsija. Trebalo bi, takođe, da imamo na umu da je Aronova porodica postala porodica sveštenika u Izrailju. Dokaz o poreklu je za sveštenike čak važniji nego za prosečnog Izrailjca. Bog je želeo da obezbedi da Aron i sveštenstvo koje je s njime započelo dobije i odgovarajuću meru poštovanja.

 

Božanska metodologija

 

Nastupilo je pravo vreme. Vođe su pravi ljudi — potvrđeni i svojim postupcima i svojim poreklom. Sada je vreme da se primeni prava metodologija za pristupanje vladaru Egipta. Bog tu potrebu milostivo zadovoljava u sledećem odseku teksta (6,28 – 7,7). On takođe daje i sliku rezultata koji se od takve metodologije mogu očekivati.

 

Prvi korak je da se uvidi da Bog u svojoj ruci drži ceo proces zbivanja. Jahve kaže: “Ja  sam Gospod; kaži faraonu caru Misirskom sve što sam ti [ja] kazao” (6,28). Božanskog porekla su sve reči koje Mojsije iznosi kao i njihov celokupni sadržaj. Mojsije je vođa jedino u tom smislu što je vesnik božanskih poruka.

 

Mojsije se brani i kaže da je čovek “neobrezanih usana” (30. stih). On ili nije dobar govornik, ili je u tolikoj meri zaboravio egipatski jezik da se oseća nelagodno kada treba da se obrati ljudima javno. Ništa ne smeta, reče Gospod, “pomoći će ti Aron”. Mojsije će govoriti, a Aron će poruku prenositi faraonu.

 

Ovaj tekst je bio često upotrebljen da se pokaže istinsko delo proroka. Mojsije je kao Bog Aronu, koji je kao prorok faraonu. Ovde je jasno da proroci ne sastavljaju svoje govore, nego samo prenose ono što im je Bog rekao. Faraon, na taj način, treba da primi Božje poruke i treba pouzdano da zna da se od njega očekuje da pusti Izrailjce.

 

Kao reakcija na tu poruku odigraće se četvorostruki sled događaja: (1) Bog će otvrdnuti faraonu srce. (2) Bog će učiniti znake i čuda, a faraon će slušati. (3) Bog će izvesti Izrailj iz Egipta putem silnih kazni. (4) To će navesti Egipat da shvati da “Ja sam Gospod”.

 

Taj tekst je, nedvomisleno, zaključak obnovljenog naloga Mojsiju i uvoda u sledeći odsek knjige, kada Bog prelazi na ostvarenje onoga što je najavio.

 

Otvrdnuto srce

 

Ovo je pravo mesto za davanje šireg komentara o prvom koraku u prethodno pomenutoj četvorostrukoj seriji događaja — otvrnjavanju faraonovog srca. To pitanje je dugo obuzimalo misli izučavalaca Biblije u područjima zapadne kulture, kojima je posebno stalo do slobode izbora. Da li je to Bog prisiljavao faraona da čini zle postupke, a onda ga kažnjavao zato što ih je činio? Da li je to fer? O čemu je ovde reč?

 

Prvo što sa sigurnošću možemo reći jeste da faraon ima određeni stepen izbora u tom pogledu. Nemojmo misliti da je Bog čisto proizvoljno odlučio o nečemu, a da se potom poigravao s Egipćaninom, da bi to i realizovao.

 

Faraonova sloboda izbora jasno proističe iz samih reči biblijskog teksta. Iako postoji devet ili deset tekstova koji govore o tome kako Bog otvrdnjava srce faraonu, šest drugih kažu samo toliko da je faraonovo srce otvrdnulo, bez imenovanja faktora koji su doprineli otvrdnjavanju (vidi 7,13.15.22; 8.19; 9,7.35). Još su značajnija tri teksta u kojima stoji da je faraon otvrdnuo svoje srce (8,15.32; 9,34). Biblija tako vidi i Boga i faraona kao odgovorne za to otvrdnjavanje srca.

 

Radnja same priče u Bibliji jasno pokazuje da je faraon imao slobodu delovanja. U Izlasku 10,1 stoji da je Bog otvrdnuo srce faraonu i njegovim slugama. Međutim, čitajući dalje, otkrivamo da zapravo faraonove sluge vrše pritisak na vladara da se pokori zahtevima Mojsija i Arona (10,7). Faraon u početku popušta i otpušta izrailjske vođe, govoreći im da idu. Tek kasnije im zabranjuje da odu, pošto su mu odgovorili ko će tačno ići (10,8-11). Mojsije i Aron sa svoje strane upućuju stalne zahteve faraonu da se menja. I reakcija Egipćana i zahtevi dvojice braće Izrailjaca bili bi besmisleni, da su obe strane to otvrdnjavanje faraonovog srca od strane Boga shvatili kao nekakav samovoljni postupak, kojim se ljudi lišavaju ličnog izbora.

 

Pitaćete se, zašto su onda Bog i Mojsije koristili takvu terminologiju? Zar ne bi bilo bolje koristiti reči koje će manje izazivati nerazumevanje? Smatram da je Bog hteo snažnim rečima da istakne svoju moć delovanja u srcu egipatskog vladara. Mnogi ljudi su u Mojsijevo vreme smatrali da njihovi bogovi deluju jedino u okviru njihovog naroda i na njihovoj geografskoj teritoriji. Mojsiju i Aronu bilo je potrebno uveravanje da Bog vlada kako Izrailjem, tako i Egiptom. On je mogao da se pokaže kako Mojsiju, tako i faraonu. U svom strahu i nedoumicama ova braća Izrailjci trebalo je da steknu nepogrešivo uverenje da Bog u svojoj vlasti drži ne samo njihovu budućnost nego da može da deluje i u faraonovom srcu.

 

Tokom većeg broja godina, predajući predmet Izlazak i Petoknjižje studentima koledža u Severnoj Americi, uočio sam značajnu razliku  u pitanjima koja oni postavljaju o pomenutom problemu otvrdnjavanja srca, u poređenju s pitanjem koje su jasno postavljali sami Izrailjci. Severnoamerikancima je na prvom mestu stalo … do Božjeg poštenja u ponašanju. Oni žele da ljudi dobiju poštenu priliku za donošenje svoje lične odluke. Pomisle li da faraonu nije data sloboda izbora, ljute se na Boga.

 

Ipak, moramo imati na umu da je priča pisana uzimajući u obzir ono do čega je bilo stalo Izrailjcima, a ne ono do čega je stalo zapadnjacima u dvadesetom veku. Izrailjci su bespomoćni robovi, očajni zato što ne znaju da li će se ikada osloboditi svog strašnog stanja. Nisu posebno zaokupljeni time da li je njihovom progonitelju, tiraninu faraonu, pružena sloboda izbora. Oni vape za izbavljenjem. Njihova nedoumica u pogledu Boga jeste da li On može da ih izbavi prema svom obećanju o spasenju. Ima li On uopšte rešenosti i sile da ostvari njihovo izbavljenje? Ako imamo na umu da je Izrailjcima stalo do tog gorućeg pitanja, moći ćemo da shvatimo zašto je priča ispričana ovako kako je ispričana. Kad je Bog otvrdnjavao faraonovo srce, bio je to jedan od načina da se poruči da Bog deluje na silan način čak i u duši njihovog najmoćnijeg neprijatelja. Srž priče je ulivanje sigurnosti Izrailju, a ne pošteno postupanje prema faraonu.

 

Bog drži situaciju u ruci i nesumnjivo deluje u srcima Egipćana. Međutim, to vladanje situacijom ne ukida faraonovu slobodnu volju. Faraonu je pruženo mnogo prilika za saradnju u Božjem planu za Izrailj. Ipak, sve dok ostane pri svom neprijateljskom stavu prema Božjem planu, on neće imati uspeha. Božja neprikosnovenost ne ukida čovekovu slobodu izbora, niti naša sloboda izbora ostavlja Boga manje neprikosnovenim. Božja neprikosnovenost i naša sloboda izbora deluju zajednički u ovom izveštaju.

 

U zaključku, vidimo Mojsija i Arona kako uzbuđeno nastupaju u Božje ime i dolaze pred faraona s Božjim ultimatumom. Bivaju odbijeni i, kao posledica, Izrailj još više trpi. Nastaju uzajamne optužbe i protivoptužbe.

 

Bog u svojoj milosti ponovo razgovara s Mojsijem, pa se scena ponovo postavlja za drugi pokušaj s faraonom. Sad  je trenutak kada je Bog spreman da deluje radi spasenja svog naroda. Upravo tako će On to učiniti. U sledećoj glavi počinju da se ostvaruju obećani događaji.

 

l Primena Reči

 

Izlazak 5,1 — 7,7

 

1.      Jesam li nekada počinjao da radim nešto za šta sam mislio da je Božja volja i pritom ulazio u ozbiljne teškoće? U čemu je bio problem? Da li je bilo u pitanju pogrešno vreme, pogrešan postupak ili nešto drugo? Čemu može da me pouči Mojsijev prvi susret s faraonom?

2.      Da li su moji postupci nekada uvukli u probleme druge ljude? Da li je njihov odgovor bio sličan odgovoru Izrailja Mojsiju i Aronu u Izlasku 5,20.21? Čemu se mogu poučiti od Mojsijevog odgovora, što bi mi moglo pomoći u takvim okolnostima?

3.      Da li sam nekada smatrao da treba da se žalim Bogu, ako se situacija nije dobro odvijala? Jesam li se žalio, ili sam gušio u sebi razlog za žalbu? Da li bi trebalo da imam priliku da se žalim Bogu direktno, kao Mojsije u Izlasku 5,22.23? Zašto tako mislim?

4.      Osećam li ponekad potrebu da čujem ponavljanje Božjih obećanja upućeno meni, ili je možda dovoljno ako ih čujem samo jednom? Zašto tako mislim? Stiče se utisak da su Mojsiju potrebna ponovljena uveravanja u Božju prisutnost. Ako je i meni to potrebno, da li je to možda pokazatelj da kod mene nešto nije u redu? S kojom učestalošću i na koje načine bi trebalo da dobijam podsećanja na Božja obećanja?

5.      Ako bi nekim slučajem sastavljao svoj duhovni rodoslov i pravio spisak osoba koje su omogućile moje rođenje i rast u duhovnom carstvu, ko bi se našao na spisku? Zašto? Odajem li dovoljno priznanja onima koji su mi svojim uticajem pomogli u izgrađivanju odnosa s Bogom?

6.      Jesam li nekada video da Bog “otvrdnjava” nečije srce? Kakve su tada bile okolnosti? Verujem li zaista da Bog može da deluje na srce glavnih protivnika božanske istine? Kako Bog radi s takvim ljudima i na koji način bih ja mogao olakšati takav Njegov rad u svom životu? U životu drugih ljudi?

7.      Na koji način neko otvrdnjava svoje srce za Božju volju? Na koji način prepoznajem iskušenje koje me navodi da to činim? Na koji način mogu najbolje da se sačuvam da ne pokleknem pred takvim iskušenjem?

 

< 2. Poglavlje Sadržaj 4. Poglavlje >