< 19. Poglavlje Sadržaj 21. Poglavlje >

 

20. "Osećaj za misiju"

 

  Sto devedeset i tri zastave! Uzbudljivo je bilo posmatrati ih kako, najrazličitijih boja, vijore pred zgradom kongresnog centra u Beču. Svaka zastava predstavljala je jednu zemlju u kojoj su adventisti sedmog dana zastupljeni organizovanim radom, odražavajući stanje do 52. zasedanja Generalne konferencije, odnosno do jula 1975. godine. Koliko ih je danas? Rad u toliko zemalja zaista je veliki uspeh; najuspešnija protestantska crkva pored adventističke može da se pohvali tek polovinom tog broja.

 

     Između tog datuma i leta 1859. godine protekao je period od preko 100 godina. Da su tadašnji adventisti bili spremni za pozni dažd, da li bi stvarno trebalo da prođe toliko vremena da se uđe u ovoliki broj zemalja?

 

     Adventisti su uvek imali "osećaj za misiju". Član 5 prvog "Ustava Generalne konferencije" iz 1863. godine zahtevao je izbor tročlanog tela koje će delovati kao "misionski odbor". Pre te godine bila je kupljena štamparska mašina s ciljem da se na njoj štampaju tekstovi koji će objaviti svetu biblijsku istinu. Još ranije, 1848. godine, Elen Vajt je dobila viziju  o tome "... kako da radimo i poučavamo još uspešnije." A pre svega, prvog dana nakon velikog razočarenja, Hajram Edson se podsetio slike iz Otkrivenja 10. poglavlja u kojoj je anđeo kazao proroku da mu ".... valja dalje propovedati, svim jezicima i plemenima i koljenima i narodima."

 

     Od najranijih početaka svog postojanja adventisti su bili više nego samo jedna religijska organizacija. Adventni pokret je uvek znao šta je aktuelna vest i imao osećaj za misiju. "Neka vest leti," - pisao je Džejms Vajt 1849. godine, "jer je vreme kratko!"

 

     Zbog uverenja da je vreme kratko i da će Isus brzo doći, adventisti nisu odmah upoznali niti odmah objavljivali treću anđeosku vest. To je na neki način ometalo viziju prvih vernika; ali kada su "došli sebi", upotrebili su ono malo novca što su imali i izneli tu viziju putem štampanog teksta.

 

     Još u decembru 1844. godine Elen Vajt je dobila jednu viziju o veoma velikom poslu koji Bog želi da se obavi pre Isusovog povratka. Elen je bila podignuta na nebo, a zatim je, po savetu anđela pratioca, pogledala na Zemlju. Kada astronauti danas iz svojih letilica pogledaju "dole", ostaju zadivljeni lepotom "plave planete"; ali ono što je Elen videla bila je tama - moralna tama.

 

    Posmatrajući pažljivije, ona je opazila na zemlji "tačkice svetlosti, slične zvezdama" kako sijaju tu i tamo u pojedinim krajevima. Onda ih je videla još više, pa još više, kako "postaju veće i sjajnije, obasjavajući istok i zapad, sever i jug, ceo svet." Pravi izvor svetlosti ovih tačkica bio je Isus, a one su predstavljale ljude koji su imali istinu i koji su prihvatili treću anđeosku vest. Nešto kasnije, u novembru 1848. godine, zasjala je istina o suboti kao "reka svetlosti koja obasjava svet jasnom svetlošću."

 

     Dok su slušali izveštaj Elen Vajt o ovoj viziji, mnogi su joj zamerali što izostavlja Isusov drugi dolazak. Ali bilo je i takvih koji su razumeli vrednost ovih poruka. Džozef Bejts dao je u štampu tekst koji je potvrđivao postojanje svetkovatelja subote u Rusiji, Francuskoj, na Bliskom istoku i Britaniji. Godinu dana kasnije (1849.) Džejms je bio ubeđen da će vest o suboti "odjeknuti Amerikom jačinom koju adventna vest nikada nije dostigla." Kakvo smelo predviđanje!

 

     Istina, adventisti su jedno vreme verovali u teoriju "zatvorenih vrata", koja nije bila ništa drugo nego zamišljanje da je prošlo vreme milosti za grešnike. Vođe Milerovog pokreta su često govorili o "zatvorenim vratima". Sam Miler verovao je da su se vrata milosti zatvorila nekoliko dana pre 22. oktobra 1844. godine za sve one koji su odbacili vest prvog anđela. Nakon razočarenja mnogi čekaoci Isusovog dolaska nastavili su da veruju u ovu "istinu". Zna se, na primer, da je Elen Vajt bila tog mišljenja sve dok nije primila prvu viziju. Njen muž Džejms živeo je u tom uverenju nešto duže od nje, a Džozef Bejts duže od oboje.

 

     Kada su otkrili "pravu istinu", Bejts i Vajt, zajedno sa svojim istomišljenicima, potrudili su se svim silama da podele svoju veru sa svima koji hoće da ih slušaju. Pri svemu tome oni su se najviše obraćali nekadašnjim učesnicima pokreta očekivanja Isusa u jesen 1844. godine; ali zbog predrasuda koje su mnogi mileriti gajili prema njima, rezultati njihovih napora bili su gotovo jednaki nuli.

 

     Možda nama danas njihova koncepcija izgleda smešna i nelogična; ali ona je u dubini duboko biblijska. Izveštaj o životu i radu apostola kroz knjigu DELA APOSTOLA pokazuje da su Isusovi sledbenici takođe prvo ostali u Jerusalimu, ograničavajući se na vrlo stidljive pokušaje i u prilično uskom krugu da objave vest o prorečenom Mesiji. Preokret je nastao tek odlaskom u Samariju, Judeju i ostale krajeve, a posebno početkom progonjenja hrišćana. Tako je bilo potrebno da se i sada dogodi "Samarija", "dijaspora", a do toga je došlo početkom 1850-ih godina; 1850. Elen je pisala iz Osvega, Njujork, da ljudi "dolaze sa svih strana", da bi dve godine kasnije Baptistička i Metodističa crkva takođe pokazale želju "da hodaju putem na kojeg ukazuju sve Božje zapovesti."

 

     Kada su neadventisti počeli da izražavaju želju da pristupe redovima svetkovatelja subota, vernici su postupili vrlo mudro. Umesto da insistriraju na ponekad zamornom raspravljanju o svakom detalju Isusove službe u svetinji nad svetinjama nebeskog Svetišta, oni su ispitivali ostale delove njihovog verovanja, da ne bi nešto prevideli. Međutim, njihovo shvatanje stvari je pokazivalo da razumeju Isusovu posredničku službu do 1844. godine i njegovu istražnu službu nakon 1844. godine, što je bilo ne samo biblijski ispravno, nego i osvežavajuće za "stare vernike".

 

     Kako je sećanje na veliko razočarenje bledilo, tako su ljudi koji nisu učestvovali u Milerovom pokretu postajali sve više otvoreni za slušanje. U proleće 1852. godine takve osobe sačinjavale su više od polovine broja novokrštenih. Par godina kasnije, spomenuli smo to u prethodnim poglavljima, ponovo je "ušao u modu " šator kao mesto održavanja evangelizacija, a govornici kao što su bili Lafboru, Vajt, Endrus, Kornel i Vagoner mnogo su doprinosili da mesta za posetioce još pre početka propovedi postanu prava retkost.

 

     Pa ipak, čak da je posetilaca na takvim sastancima bilo još deset puta više, na takav način teško da bi se ispunio Isusov nalog o propovedanju evanđelja celom svetu. Svetkovatelji subote nisu negirali evanđeoski zadatak koji im je bio poveren; šta više, uviđali su veliku sličnost između Isusovog naloga: "I propovedaće se ovo evanđelje o carstvu po svemu svetu...."  (Matej 24,14) i vesti prvog anđela  ".... koji imaše večno evanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakome plemenu i jeziku i koljenu i narodu...." (Otkrivenje 14,6). Jedno vreme oni su smatrali da su ispunili zadatak time što su poslali adventnu vest u svaku misionarsku stanicu do 22. okotabra 1844. godine. Ali kada su se susreli s mnoštvom ljudi koji nikada nisu čuli za adventnu vest, a koji su sada dolazili pod njihove šatore, morali su da preispitaju svoju teologiju. Još dok su mnogi mislili da je prva anđeoska vest predviđena za ceo svet a treća samo za pravedne, Elen Vajt je poručila da je i treća anđeoska vest poslana "grešnom svetu". To se moglo zapaziti i iz opisa ova tri nebeska vesnika; oni su leteli uporedo, sve do Isusovog dolaska, navodeći na zaključak da sva tri dela ove velike poruke moraju biti objavljena svetu pre nego se Gospod pojavi u svojoj slavi.

 

     Godine 1855. Džozef Bejts je ohrabrivao vernike da šalju literaturu u "... neke strane misionarske stanice, posebno na ostrva Srednje Amerike." Godinu dana kasnije Džejms Vajt je upozorio: "Misionarski duh treba još izraženije da podigne svoj glas u novim poljima, i da dozvoli da zvuk uzbune prođe kroz hrišćanski svet." Još jednu godinu kasnije R. F. Kotrel propovedao je pred Seneka Indijancima. Iste godine su dvojica kanadskih blizanaca, braća Bordije (Bourdeau) počela s propovedanjem na francuskom govornom području u predelu grada Vermonta. Džon Fišer (John Fischer), nekada baptistički propovednik, pošao je u rad na danskom jeziku za doseljenike u Mičigenu. Ohrabren ovakvim razvojem, Juraja Smit je u jednom broju PREGLEDA iz 1859. godine izjavio kako bi "možda" taj nalog o propovedanju svim narodima, kolenima, plemenima i jezicima mogao da se ostvari upravo u Severnoj Americi!

 

     Tamo gde je Smit stavio "možda", Džozef Klars (Joseph Clarce), po zanimanju učitelj, iz države Ohajo) je ostao bezuslovan. "Delo se ne sme deliti po područjima," - opominjao je on. "Irska nam je jednako blizu kao Ohajo, Rusija jednako draga kao Ajova!" Drugi su takođe bili dalekovidiji od urednika PREGLEDA i već su slali knjige i časopise rođacima koji su živeli s druge strane okeana. Ranih 1860-ih godina iz Irske je stiglo pismo od grupe vernika koji su počeli da svetkuju subotu i koji su zahvaljivali uredništvu PREGLEDA i Elen Vajt za njena SVEDOčANSTVA. "Ja, moja deca i služavka," - stajalo je u jednom pismu, "svetkujemo subotu. Subotom je, naime, služavci 'zabranjeno' da radi u našoj kući."

 

     Lako se može razumeti zašto je tada bilo jednostavnije slati literaturu u strane zemlje nego ljude. Propovednika je i inače bilo veoma malo; prenatrpani poslom, slabo plaćeni, bez nekoga ko će ih voditi, oni su jedva savladavali probleme i potrebe u "svojoj kući". Džejms Vajt je imao utisak da potrebe zahtevaju još dvadeset puta više propovednika neko što ih je bilo u aktivnoj službi. Osim toga, na takav korak nije bilo moguće odlučiti se bez odgovarajuće organizacije. Tako ponovo dolazimo do godine 1863. i već spomenutog tročlanog izvršnog tela kao "misionskog odbora".

 

      Ali, ako je to "telo" bilo misionski odbor, zašto je onda proteklo punih jedanaest godina do slanja prvog misionara u jednu stranu zemlju?

 

      Već je spomenuto da je propovednika bilo toliko malo da nisu mogli da pokriju ni potrebe Severne Amerike. S druge strane, jedna od prvih akcija ovog "misionskog odbora" bila je slanje misionara, ali - na području Amerike. Ovaj ogromni kontinent, sastavljen od mnoštva saveznih država, takođe je imao područja gde adventna vest nije doprla, pa su zato propovednici koji su polazili u te krajeve nazivani i smatrani "misionarima."  U stvari, to je bila praksa još iz ranih 1850-ih godina; 1853. godine Lafboru i Kornel proveli su nekoliko meseci na putovanju kroz slabo naseljene prerije saveznih drzava Viskonsin i Ilinoi kao "misionari". Desetak godina kasnije, evanđelista Sanborn (Sanborn) prevalio je oko 3600 kilometara za osam meseci objavljujući adventnu vest u državi Minesota; zatim ponovo Lafboru s jednim od braće Bordije 1868. godine u seriji propovedi pod šatorom u Kaliforniji, kada su, da bi došli do Sen Frensiska (San Francisca), prvo plovili Atlantikom do Paname, zatim nju prešli kopnom, pa dalje brodom do konačnog odredišta, i tako prevalili preko 10 000 kilometara....

 

     Iako je od osnivanja "misionskog odbora" Generalne konferencije do slanja prvog misionara u Evropu (J. N. Endrusa) proteklo jedanaest godina, to ne znači da ovaj odbor nije razmišljao i planirao  slanje misionara u strane zemlje. Revni Džejms Vajt izvestio je da je ovo tek nekoliko dana staro "telo" donelo odluku da pošalje propovednika B. F. Snuka (B. F. Snooka) u Evropu kao "misionara" još pre isteka 1863. godine. Međutim, ideja nije ostvarena odmah, što se kasnije pokazalo kao pozitivno, pošto je Snuk okrenuo adventistima leđa i pridružio se "univerzalistima".

 

     Godinu dana kasnije M. B. Čehovski (M. B. Czechowski) zamolio je crkvu da ga ovlasti da pođe u Evropu kao misionar. Crkva je to u početku odbila, pošto je imala plan da on pođe u takav poduhvat, ali nešto kasnije. Čehovski je obezbedio potrebna sredstva od adventista koji su još svetkovali nedelju i otišao u Evropu "na svoju ruku". Par godina kasnije u Ameriku je stigao izvesni Džejms Ercberger (James Erzberger), adventista iz Švajcarske koji se obratio radom čehovskog. Posle izvesnog vremena Džejms je rukopoložen u Americi i omogućeno mu je da se vrati u svoju zemlju "... da učestvuje u velikom delu propovedanja poslednje opomene ljudima." Nije bilo nikakve dileme da je, 1870. godine,  on smatram "misionarem", a samim tim Evropa "misionskim poljem".

 

     U međuvremenu događalo se još nešto što će pokazati bogate rezultate već nakon nekoliko godina. Grupa žena u  mestu Saut Lankaster (South Lancaster) u državi Masačusets, ohrabrena radom propovednika Stefena Heskela (Stephen Haskell) i pod vodstvom energične Roksi Rajs (Roxie Rice) oformila je 1869. godine BUDNO MISIONARSKO DRUŠTVO. One su nalazile vremena za molitvu, za posete prijateljima i susedima, za pomaganje starima i nevoljnima i za slanje stotina i hi-  ljada knjiga, časopisa i traktata na adrese u Americi i inostranstvu. Za uzvrat, primale su izvanredne izveštaje  i dirljiva pisma. Sledeće godine, kada je izabran za predsednika Oblasti, Heskel je osnovao PODRUčNO I MISIONARSKO DRUŠTVO za državu Novu Englesku (New England),  poznato pod engleskom skraćenicom "T & M" ("Trackt and Missionary Society"). Njegovi napori bili su usmereni na to da što je moguće više lokalnih crkava organizuje "T & M" na mesnom nivou. Godine 1873. Heskel je bio zamoljen da ovaj oblik rada proširi na celo područje SjEdinjenih država. U mnogo slučajeva trostruka anđeoska vest stizala je u udaljene krajeve i otvarala srca ljudi delovanjem "T & M" pre pojave ijednog propovednika ili misionara.

 

     Ovo poglavlje počeli smo izveštajem o brojnosti zemalja u kojima se organizovano propoveda adventna vest, odnosno gde je zastupljena Crkva adventista sedmog dana, sa stanjem 1975. godine, na tadašnjem zasedanju Generalne konferencije u Beču. Jednu godinu ranije adventisti su obeležili stotu godisnjicu slanja prvog adventističkog misionara u jednu stranu zemlju. Nije postojala nikakva proslava, ali je obnovljena uspomena na ovaj važan korak u razvoju adventne vesti i Adventističke crkve kao njenog nosioca.

 

     Ali, to nije jedina stogodišnjica koja je potvrđivala da je adventna vest uvek puna "osećaja za misiju"; 1959. godine navršilo se sto godina od kako je prvi Evropljanin upoznao i prihvatio trostruku anđeosku vest, da bi 1964. bio obeležen  jubilej od stupanja u službu prvog dobrovoljnog misionara u jednoj zemlji izvan Severne Amerike - Mihaela Beline čehovskog (Michael Belina Czechowski).

 

< 19. Poglavlje Sadržaj 21. Poglavlje >