< 9. Poglavlje Sadržaj 11. Poglavlje >

 

10. Šta Isus stvarno radi na Nebu?

 

  "Sada, dakle, znamo gde je Isus: u svetinji nad svetinjama nebeskog Svetišta. Znamo, takođe, i u kojoj fazi plana spasenja je sada: učestvuje na 'svadbi' sa svojom pravom 'nevestom' i vodi 'preadventni sud'. Ali, šta sve to praktično znači, prevedeno na jednostavan, svakodnevni govor? Šta Isus stvarno radi na Nebu?"

 

     Edson i Krožer  sede za stolom u jednoj od soba Edsonove kuće na farmi u Port Džibsonu, koja je, za neko  vreme,  Krožerov dom. S njima je još i dr. F. B. Han (Hahn), lekar po zanimanju. Biblije, jedan-dva primerka biblijskog konkordansa i neki časopisi Milerovog pokreta su pred njima.

 

    članak Džozefa Tarnera u listu ADVENT MIRROR još je budućnost, o vizijama Elen Harmon nisu čuli. Zato ova trojica ljudi željnih istine traže odgovore na svoja pitanja na najsigurnijem mestu - u Bibliji.

 

    Što se češće sastaju da bi zajedno proučavali i molili se za novu svetlost, to dublje postaje njihovo razumevanje istine o nebeskoj Svetinji. Oni su ubeđeni da je, na primer, nebesko Svetište stvarno mesto, stvarno kao ".... grad koji ima temelje..." (Jevrejima 11,10), stvarno kao "mnogi stanovi u kući Oca mojega...." (Jovan 14,1-3) koje je Isus otišao da pripremi. Ipak, najviše pažnje posvećuju ključnim rečima iz Poslanice Jevrejima 8. i 9. poglavlje:

 

   "... Imamo takvog poglavara svešteničkoga koji sede s desne strane prestola veličine na nebesima, koji je sluga svetinjama i istinskoj skiniji, koju načini Gospod a ne čovek.... "   ".... kad imaju sveštenici koji prinose dare po zakonu, koji služe obličju i senci nebeskih stvari...." " Tako je trebalo da se obličja nebeskih stvari ovima čiste, a sama nebeska boljim žrtvama od ovih."

 

    Iz tekstova kao što su ovi proizlazio je zaključak da su Isusova žrtva na krstu i sveštenička služba na Nebu bile unapred predskazane i opisane simbolikom obrednih žrtava u Starom zavetu. Bog je osposobio Mojsija da organizuje gradnju Šatora od sastanka i uspostavi službu u njemu da bi na taj način narod učio velikim istinama o Isusu Hristu. U stvari, malo je bilo potrebno za pravilno razumevanje Isusove službe za ljude: odgonetanje simbolike svešteničke službe u Starom zavetu. To je bio ključ koji je otvarao riznice neprocenjivog blaga!

 

    čitajući  2. i  3. knjigu Mojsijevu, Edson i saradnici brzo su shvatili da se pod izrazom "svetinja" podrazumeva Šator od sastanka, pokretni šator koji je jednom zavesom bio podeljen u dva dela i koje je pratio Izrailjce na njihovom dugom putovanju od Egipta do obećane zemlje. Svakog dana postojala je mogućnost da grešnik prizna svoj greh tako što bi u predvorju Svetišta prineo žrtvu za greh, čiju krv je sveštenik unosio u prvo odeljenje Šatora od sastanka, tzv. svetinju, i njome pomazao zlatni oltar koji se tu nalazio. Na taj način je učinjeni greh "skinut" s osobe koja ga je učinila  i premešten, odnosno "zapisan" u svetinji.

 

    Međutim, problem greha ovim postupkom nije bio rešen. Istina, on više nije počivao na njegovom konkretnom počinitelju, ali je "prljao", zajedno s gresima mnogih koji su prinosili žrtve, svetinju zemaljskog Svetišta. Zato je jednom u godini postojao tzv. Dan očišćenja. Tog dana je poglavar sveštenički (samo on) unosio krv jedne žrtvovane životinje u drugi deo Svetišta, u tzv. svetinju nad svetinjama i njome poprskao poklopac Kovčega zaveta, kovčega u kojem su se nalazile ploče Božjeg zakona, a kojeg su ljudi svakog dana iznova kršili.

 

    Za trojicu istraživača Dan očišćenja predstavljao je najznačajniji događaj u godišnjem kalendaru jevrejskih obrednih praznika. Sve više oni su uviđali da je on bio i Dan pomirenja. Na svoje oduševljenje, pronašli su da je ta ideja stara više stotina godina, jer se "skrivala" u izrazima koje su koristili prevodioci Biblije na narodni jezik. Koren izraza "pomirenje" je "da budu jedno". "Pomirenje" znači "obnavljanje prijateljskih odnosa" između čoveka i Boga i uključuje i sredstvo kojim je ono omogućeno.

 

    Biblija jasno kaže da nas je greh rastavio od Boga (Isaija 59,1.2). Zato  što nismo u mogućnosti da sami premostimo provaliju koja je nastala i obnovimo veze prijateljstva s Bogom, neko drugi morao je to da uradi. Taj "drugi" je Isus. Mnogi protestantski teolozi shvatili su Isusovu smrt kao "pomirenje" koje Nebo nudi čoveku. Iako je taj zaključak ispravan, ponizni ispitivači biblijske istine nisu se zadovoljili samo ovim površnim saznanjem, već su se uputili u još veće dubine. Jer, Isusova smrt samo je "sredstvo" pomirenja, a sam Isus, svojom ličnošću i službom, Pomiritelj.

 

    Iako je, dakle, bilo jasno da je žrtvovanjem određene životinje grešnik skidao krivicu sa sebe i posredstvom sveštenika unosio je u svetinju, za Edsona, Krožera i Hana bilo je jasno da je dotičan greh samo uslovno oprošten počinitelju. Na Dan očišćenja, odnosno Dan pomirenja, kroz službu prvosveštenika gresi su još jednom "pregledani" i tek tada definitivno oprošteni.

 

    Službu Dana pomirenja obavljao je samo prvosveštenik. Samo tog dana u godini on je smeo da razmakne zavesu koja je odvajala dva dela Svetišta i zakorači u svetinju nad svetinjama, u kojoj se Božja milost manifestovala natprirodnom svetlošću iznad Kovčega zaveta. U vezi s njegovom službom tog dana Bog je izričito izjavio: "I neka očisti svetinju svetu i šator od sastanka, i oltar neka očisti, i sveštenike i sav narod neka očisti. I ovo neka vam je večna uredba da čistite sinove Izrailjeve od svih greha njihovih jedan put u godini"  (3. Mojsijeva 16,33.34).

 

    Čišćenje svetinje u Starom zavetu neophodno je zahtevalo i čišćenje ljudi od greha koji su im već oprošteni! Na osnovu toga Edson, Krožer i Han zaključili su da čišćenje nebeskog Svetišta, nerazdvojno povezano s očišćenjem pravednih koji su već priznali svoje grehe i preneli ih sa sebe u nebesko Svetište, jeste puni smisao ovog novog dela Isusove službe za ljude, započetog 22. oktobra 1844. godine.

 

    Uz pomoć konkordansa, Edson i prijatelji našli su dalje da se izraz "pomirenje" pojavljuje uvek u tekstovima u kojima je reč o  čišćenju, pranju, oproštenju, izbavljenju i sl. Posebnu pažnju privlačile su reči apostola Petra u Delima 3,19-21  u  kojima su pokajanje i obraćenje, a uz njih i očišćenje od greha, usko povezani s pomirenjem, u teksu označenim kao "odmaranje od lica Gospodnjeg".

 

    Zaključak je bio oduševljavajući: grešnici svih vekova težili su za oproštenjem svoje krivice, a Isus je unosio izveštaj o njihovim grešnim delima u svetinju nebeskog Svetišta. Na taj način je, međutim, uprljano nebesko Svetište i bilo je potrebno, slično zemaljskom, njegovo konačno čišćenje od greha. Taj proces čišćenja svetinje je upravo u toku kao veliko delo pomirenja: Isus, naime, definitivno uklanja svaki greh koji je odvajao verne ljude na Zemlji od Njega.

 

    Pošto je Krožer bio najbolji pisac u grupi, odlučeno je da on oblikuje tekst koji će predstaviti saznanja do kojih su došli u svom proučavanju. Inoh Džejkobs (Enoch Jakobs), adventistički izdavač u Sinsinetiju, pristao je da, o njihovom trošku, štampa vanredni broj svog lista DAY STAR ("Dnevna zvezda"), u kojem će Krožerov članak zauzeti glavno mesto. Ukupni troškovi trebali su da dostignu svotu od $ 30.-  Edson, Krožer i Han nisu mogli da pokriju ni polovinu te sume. Konačno, Edson je prodao svoj venčani prsten, a ostatak novca očekivali su od prodaje časopisa.

 

    Izgleda da su neki adventisti bili pretplatnici tog lista, a među njima i Elen Harmon, koja je upravo putovala kroz savezne države Masačusets i Nova Engleska. Kada joj je u ruke dospeo DAY STAR EXTRA od 07. februara 1846. godine ona se oduševila, jer se sadržaj Krožerovog članka potpuno slagao s vizijama koje je ona primila.

 

    Vrlo brzo stigla je najkompetentnija ocena Krožerovog teksta. U jednoj od sledećih vizija Bog je pokazao Elen da ".... brat Krožer ima pravu svetlost o čišćenju svetinje i da je Njegova volja bila da to objavi u listu DAY STAR EXTRA od 07. februara 1846." Komentar Elen Harmon: "Osećam se potpuno ovlaštenom da DAY STAR EXTRA preporučim svakom verniku."

 

    Mnogo godina kasnije, kada je Bog pustio nove zrake svetlosti na ovu istinu, Elen je još uvek isticala vrednost Edsonovog, Krožerovog i Hanovog dela u razjašnjavanju "tog velikog dela pomirenja",  "čišćenja naših greha". Nauka o nebeskoj svetinji je, prema njenoj izjavi, "jedan od međaša vesti adventista sedmog dana." "Dok ne shvatimo ovu istinu, neće nam biti moguće da sprovodimo veru koja je potrebna u naše vreme."  Pri kraju života njeno mišljenje bilo je nepromenjeno: "Nauka o svetinji je temelj naše vere."

 

    Adventisti sedmog dana postoje zato da bi objavili svetu vest o onome šta Isus čini sada za one koji mu se predaju!

 

    Godine 1889. Elen Vajt (nakon udaje za Dž. Vajta) je pisala: "Završtkom proročkog lanca od 2300 godina u oktobru 1844. nastao je period značajnih događaja, koji je otvarao pred našim zadivljenim očima prizor očišćenja nebeske svetinje i vršio odlučujuci uticaj na Božji narod na Zemlji."

 

    Kako slavan i kako ličan izgleda taj novi odnos prema vernima na Zemlji, Elen Vajt je predstavila u knjizi VELIKA BORBA rečima: "Tako će biti ostvareno potpuno ispunjenje starozavetnog obećanja: 'Jer ću im oprostiti bezakonja njihova i grehe njihove neću više spominjati....' 'U one dane i u ono vreme, govori Gospod, tražiće se bezakonje Izrailjevo, ali ga neće biti, i gresi Judini, ali se neće naći, jer ću oprostiti onima koje ostavim' (Jeremija 31,34; 50,20)."

 

    Tako su Edson i njegovi prijatelji, marljivim i poniznim proučavanjem Biblije i molitvom, raskrčili početak staze putovanja kroz veličanstvene Božje istine, koja će vremenom stići do još dubljeg poznavanja Isusove službe na Nebu, suda, treće anđeoske vesti, Božjeg pečata, Duha proroštva i, posebno, biblijskog dana od odmora, subote.

 

< 9. Poglavlje Sadržaj 11. Poglavlje >