< 10. Poglavlje

Sadržaj

12. Poglavlje >

11. Svjetski ratovi

            Prisustvo Mihaela u viziji i pomoć koju je pružio Gabrijelu ohrabrila je Danijela U jedanaestom poglavlju Danijelove knjige Gabrijel ulazi u mnogo šire detalje konflikta velikog rata. S ovim poglavljem i mi ulazimo u vrijeme ratovanja. Ratni sukobi su bili stalno prisutni u Danijelovoj knjizi, ali u ovom poglavlju nastaje prava eksplozija ratnih sukoba. Zapaža se veliki porast motiva rata s kulminacijom u jedanaestom poglavlju:

·           U prvom poglavlju Babilon pobjeđuje Jeruzalem (Dan. l, 2).

·           U trećem i šestom poglavlju rasplamsava se pritajena borba između neznabožačkih funkcionera uprave Babilona i Jevreja - Božjih slugu.

·           Zatim se nagovještava ukidanje zemaljskih carstava i uspostavljanje nebeskog, vječnog. Na scenu stupa Sin Čovječji i nebeski sud, kao i rušilačka aktivnost malog roga (Dan. 2, 34. 44; 4, 15. 23. 32. 33; 7, 13.14; 8, 11. 25).

·           U devetom poglavlju sukob sila zla protiv sila Neba poprima univerzalne dimenzije koji završava pogubljenjem Mesije nad mesijama.

            Deseto poglavlje daje opis početka velikog rata (jevrejski cava gadol).

            Danijelova lična duhovna borba i post imaju svoju paralelu u bici koja uključuje natprirodne sile, što prikazuje nevidljivi svemirski

            rat i duhovnu prirodu sukoba koji nadolazi. Jedanaesto poglavlje nas uvodi u sam centar svemirskog rata.

            Prve riječi Gabrijela u jedanaestom poglavlju vraćaju nas u vrijeme Danja Medskog kada je Danijel dobio viziju o 70 sedmica (Dan. 9, 1). Nakon desetog poglavlja nagovještava se sva žestina rata između sila dobra i zla. Burni događaji zapisani u jedanaestom poglavlju završavaju se epilogom - pobjedom Mesije i uništenjem predstavnika kneza zla.

Ratovi u jedanaestom poglavlju

Perzija

            11,1 - Gabrijel počinje da priča od početka. On počinje s prvom godinom cara Danja. Značajno je utvrditi da se vizija usredsređuje na cara Artakserksa, četvrtog cara Perzije. Tog cara smo već upoznali kao izdavaoca dekreta o ponovnoj izgradnji Jeruzalema. To je bilo 457. godine prije nove ere, koja je početna godina računanja velikog proročanstva o 2300 večeri i jutara.

            11, 2 - Gabrijel se obraća Danijelu i kaže: "A sada ću ti kazali istinu. Evo još će tri cara nastati u Perziji: i četvrti će biti bogatiji od svih, i kad se ukrijepi bogatstvom svojim, sve će podignuti na Grčko carstvo." Ovo su četiri perzijska cara o kojima Gabrijel govori.

            1. Kambis (530 - 522. pr.n.e.)

            2. Darije (522 - 486. pr.n.e.)

            3. Kserks (486 - 465. pr.n.e., muž carice Estere)

            4. Artakserks (465 - 423. pr.n.e.)¹

            Povijest potvrđuje ono što je Biblija izjavila o bogatstvu cara Artakserksa. Povijesni izvještaji ga opisuju kao veoma bogatog vladara i mudrijeg od svih njegovih prethodnika. Spominjanje cara Artakserksa u samo praskozorje velikog rata je naročito značajno. Danijelov proročka knjiga bilježi donošenje dekreta o zidanju razrušenog Jeruzalema 457. god. pr.n.e. (9, 25), koja je sedma godina vladavine cara Artakserksa (Ezdra 7, 1.11-13). Kao što je Bog vodio povijest sve do dolaska Mesije, opisane u devetom poglavlju Danijelove knjige, tako će je vodili do samog kraja (prema osmom poglavlju), a isto tako će ih voditi u svim fazama ratnih sukoba opisanih u jedanaestom poglavlju.

Grčka

            11, 3.4 - "Potom će nastati silan car, i vladaće velikom državom i radiće što hoće. A kako nestane, rasuće se carstvo njegovo i razdijeliće se u četiri vjetra nebeska, ne među natražje njegovo, niti s vlašću s kojom je on vladao, jer će se carstvo njegovo ukinuti i dopasti drugima a ne njima." Car koji dolazi na vlast nakon Artakserksa lako se može prepoznati. Jezik koji koristi Gabrijel u trećem i četvrtom stihu jedanaestog poglavlja isti je kao onaj koji koristi u Danijelu 8, 8. "I jarac posta vrlo velik; a kad osili, slomi se veliki rog, i mjesto njega narastoše znamenita četiri roga prema četiri vjetra nebeska." Tu je riječ o Aleksandru Velikom, čiju su imperiju nakon njegove smrti podijelila četiri generala "u četiri vjetra nebeska".(11, 3)

            Riječ carstvo koji se spominje-u drugom i četvrtom stihu se odnosi na cjelokupno Grčko carstvo koje je obuhvatalo i sve grčke kolonije. To će se carstvo raspasti i konačno "...ukinuti i dopasti drugima a ne njima. "(8, 22; 11,4) Ovaj izraz se svakako odnosi na prelaženje vlasti na četiri generala, koji su vladali Grčkom nakon Aleksandrove smrti.

Rimsko carstvo

            Svjetska vlast sada prelazi u ruke carstva koje nastaje nakon Grčkog. Kako u osmom tako i u jedanaestom poglavlju vrlo se malo spominje Rimsko carstvo. Sva težina i važnost se usredsređuje na silu koja će dominirati u periodu koji će trajati "do kraja, vremena". (11,45)

            Sjever suprotstavljen Jugu. -11,5- Događaji s kojima se ovdje upoznajemo pripadaju periodu rimske vlasti. Da- ponovimo: vrijeme koje obuhvata carstva i događaje u Danijelu 11, 5-45 je isto vrijeme u kojem dominira mali rog iz Danijela sedmog i osmog poglavlja, te period stopala iz Danijela drugog poglavlja.

            Strukturalni paralelizam osmog i jedanaestog poglavlja potvrđuje takav zaključak. Tekst osmog poglavlja koji govori o malom rogu i tekst jedanaestog poglavlja koji govori o sukobu sjevera i juga međusobno se podudara.²

Sila sjevera, opisana u jedanaestom poglavlju, ima mnogo zajedničkoga s malim rogom.

Sjeverni car i mali rog imaju iste karakteristike, isto ponašanje, potiču iz istog kraja i završavaju na isti način. Oni pokrivaju isti vremenski period koji se proteže od pada Rimske imperije pa sve do kraja vremena. Naš je zaključak da su car sjevera i mali rog jedna ista sila koja uživa političko priznanje svijeta i prisvaja sebi božanske atribute.

            Danijelov izvještaj o vojnim sukobima između sjevernog i južnog cara u ovom poglavlju je isti kao i izvještaj o malom rogu iz osmog poglavlja. Važno je da razumijemo značenje ovih sukoba u velikom ratu i povijesne spletove koje oni obuhvataju.

            Duhovno značenje.- Literarna struktura teksta ovog poglavlja, a isto tako i simbolizam izraza sjever i jug ukazuju na činjenicu da je sukob o kome je tu riječ duhovne prirode.

Ostatak jedanaestog poglavlja se odnosi na "kraj vremena". Stihovi od 40- 45 su epilog, zaključni događaji. I u ovim stihovima ratni sukob slijedi datu strukturu.

            A Jug napada sjever (11, 40a).

            B Sjever napada jug (11, 40b).

            • Djelimična pobjeda nad krasnom zemljom.

            B' Sjever napada jug (l l, 42.43a).

            A' Jug u savezu sa sjeverom (l 1,43b).

            • Napad na "svetu goru" i neprirodni kraj cara sjevernog -"niko mu neće pomoći" (11, 44.45).⁵

            Simetrija i struktura ovih tekstova nas opominje da ne primjenjujemo stroge kriterije u povjesnosti datih podataka. Riječ je o stilskoj tehnici i simboličnom izražavanju što je važnije nego stvarnost događaja. Simbolizam je ovdje bitniji.

            Simbolizam izraza sjever i jug. - Važno je zapaziti da se od petog stiha više ne pominje ni carstvo Perzije ni carstvo Grčke. Izrazi sjever i jug postaju apstraktni i slikoviti. Na drugim mjestima Biblija koristi izraz sjever - jug da označi cjelovitost zemaljskih prostora. "Tvoje je Nebo i Tvoja je Zemlja; Ti si sazdao vaseljenu i što je god u njoj. Sjever i jug Ti si stvorio..." (Ps. 89, 11.12) "I reci šumi južnoj: Čuj riječ Gospodnju, ovako veli Gospod Gospod: Evo ja ću raspaliti u tebi oganj koji će proždrijeti u tebi svako drvo zeleno i svako drvo suho... i izgorjeće od njega sve od juga do sjevera. " (Ez. 21,3)

            Ako odvojimo izvještaje o sjeveru i jugu, i sjever i jug će dobiti svoja zasebna značenja.

            Sjever. - Prema Bibliji sjever predstavlja zlo koje se suprotstavlja Bogu. Mali rog dolazi sa sjevera. Isto tako proroci opisuju zlo i tragediju kao nešto što dolazi sa sjevera: "Ridajte, vrata; viči, grade; rastopila si se, sva zemljo Filistejska, jer sa sjevera ide dim i niko se neće osamiti u zborovima njegovim. "(Iz. 14, 31) "Tada mi reče Gospod; Sa sjevera će navaliti zlo na sve stanovnike ove zemlje. "(Jer. l, 14)

            Ovaj jezik prijetnje sa sjevera ima svoje korijenje u prijetnji babilonske vojske koja je nagrnula preko plodnog polumjeseca Azije. "Govori Gospod nad vojskama, Bog Izraelov: Evo, ja ću pohoditi ljudstvo u Noji, i faraona i Egipat i bogove njegove i careve njegove, faraona i sve koji se uzdaju u nj. I daću ih u ruke onima koji traže dušu njihovu, u ruke Nabuhodonozoru caru babilonskom i u ruke slugama njegovim... "(Jer. 46, 25.26)

            Veza između Babilona i sjevera se potvrđuje u drevnoj bliskoistočnoj književnosti. Prema kananskoj mitologiji, bog Baal je živio na sjeveru.⁶ Usmjeravanje pažnje na sjever, bilo kroz Baala ili Babilon, nosi sa sobom religiozne oznake i ukazuje na protivljenje Bogu. Izaija je komponovao svoj ep o caru Babilona (koji je slika sotone) u kojem se upravo nalazi ideja o protivljenju Bogu u svome umu: "A govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignuću prijesto svoj, i sješću na gori zbornoj, na strani sjevernoj. Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim." (Iz. 14, 13.14)

            Slično se želi reći u Otkrivenju gdje se mali rog, protivnik Boga naziva Babilon (Otk. 14, 8; 16, 19; 17, 5; 18,2.10.21).

            Jug. - S druge strane jug, prema biblijskoj tradiciji predstavlja ljudsku moć koja se suprotstavlja Bogu. Jug simbolizira Egipat, a naročito faraona koji ponosno odbacuje autoritet Boga: "Ko je Bog da bi ga ja poslušao... ja ne poznajem Boga. "(2. Moj. 5, 2)⁷

            Proroci su gledali na savez između Izraela i Egipta kao na prebacivanje vjere i odanosti s Boga na čovjeka. Vjera u Boga se zamjenjuje vjerom u čovjeka: "Teško onima koji idu u Egipat za pomoć, koji se oslanjaju na konje i uzdaju se u kola što ih je mnogo, i u konjanike što ih je veliko mnoštvo, a ne gledaju na Sveca Izraelova i ne traže Gospoda... Egipćani su ljudi a ne Bog, i konji su njihovi tijelo a ne duh, i zato će Gospod mahnuti rukom svojom, te će pasti pomagač, pašče i onaj kome se pomaže, i svi će zajedno poginuti. "(Iz. 31, 1)

            Tako mi sad znamo da sjever predstavlja religioznu silu koja se protivi Bogu, a s druge strane jug simbolizira ljudske napore, odbacuje Boga i pokazuje u čovjeka i njegovu mudrost.

            Ovakvo razumijevanje pojma sjever i jug bilo je poznato i običnom Izraelcu. Izrael je bio smješten između Egipta i Babilona. Mnogi Izraelci su vjerovali da se njihova budućnost određuje na osnovu njihovog odnosa prema ove dvije dominantne svjetske sile tog vremena (Egipat i Babilon). Zato nije neobično što Danijel koristi tradicionalne simbole sjevera i juga opisujući budućnost Božjeg naroda. Primijetimo da već sama pomisao na mali rog svjedoči o duhovnom karakteru sukoba. Danijelova knjiga uvijek opisuje mali rog kao silu simboličnim jezikom.

            U Danijelu drugom poglavlju glina, simbol ljudskog elementa, predstavlja mali rog. Mali rog u sedmom i osmom poglavlju takođe ima ljudske karakteristike.

Povijesno značenje

            Nije lako povući povijesne paralele u tekstu jedanaestog poglavlja. Međutim, moguće je vidjeti u njemu tri glavne teme:

            Sukob između sjevera i juga. - To je sukob u kojem su bila uključena dva neprijatelja od samog početka.

            S jedne strane to je religiozna sila (sjever), koja uzima na sebe ulogu Boga na zemlji, i predstavlja se kao jedini posrednik između čovječanstva i Boga. S druge strane to su filozofski i politički pokreti (jug), koji se bore protiv religije oružjem razuma.

            Oba ova pokreta su u stalnom međusobnom ratu. (neoplatonistička filozofija, progonstvo neznabožačkih imperatora, bujica humanizma, francuska revolucija, ideologije sekularnih i materijalističkih oblika vlada današnjeg svijeta).

            Tema saveza između sjevera i juga (11,6.17.22.23). - Čine se pokušaji da se nađe kompromis između crkve i države. To je činio car Konstantin. Taj su cilj postavljah" srednjovjekovni savezi i tome teže mnoge religiozno-političke sile koje djeluju danas.

            Sukob sjevera i juga s Božjim narodom.- Progonstvo i netolerancija bila je karakteristika crkve od četvrtog stoljeća pa sve do francuske revolucije (11, 16.28.30.31.35).

            Sukob sjevera i juga, njihovi savezi i sukobi, kao i napad sjevera na Božji narod uvod je u posljednju fazu. Mi moramo sačekati posljednju fazu, što je u stvari vrijeme kraja (11, 40-45), da bismo shvatili pun značaj koji se krije iza svih navedenih sukoba i saveza- Tekst ovog poglavlja nam govori iz perspektive kraja, dajući u nedorečenim detaljima sliku razvoja događaja koji su bitni za kraj vremena. Jedino kad sagledamo kraj i cjelinu samog izvještaja, možemo donekle shvatiti značenje ove tri teme i proročkog izlaganja jedanaestog poglavlja.

            Zapazimo da se ova bitka dešava u formi dviju ofanziva, pri kojoj se svaka od njih na neki način odnosi i na Božji narod.

            Sjever prvi napada na jug. Bitka je bila kratka ah' intenzivna, u kojoj je konačno jug potpuno poražen (11, 40). Sjever konačno uspijeva da dosegne do zemlje krasne, ali pobjeda još nije potpuna: Mnoge zemlje će pasti, ali Edom, Moab i vođe Amona neće mu biti predane u ruke. "(l 1,41)

            Povijesno gledano, to znači da će religiozno-politička sila trijumfirati nad ateističko-političkim pokretima. Za vrijeme ovih kretanja događaja biće učinjeni pokušaji ustajanja protiv Božjeg naroda. Isto tako u svom simboličnom jeziku, proroštvo nam ukazuje na otpor koji dolazi iz Edoma, Moaba i Amona. Ovo znači da će različiti ateistički i humanistički pokreti dati otpor i za neko vrijeme stati nasuprot religioznim silama.

            Međutim, proročanstvo ide i dalje. Ono govori o drugoj ofanzivi. Car sjevera prodire do najudaljenijih krajeva juga - Egipta, Libije i Etiopije. Njegove namjere su "da uništi". Njegovi neprijatelji konačno mu se pridružuju ulazeći u savez s njim. Po prvi puta sjever i jug sklapaju savez. Narod juga priznaje sjever kao svoga vođu i slijedi ga u posljednjoj bici protiv "krasne svete gore". (11, 45) Jug podiže svoj logor "među morima" (11, 45), što znači između Sredozemnog i Mrtvog mora, a to je u stvari Izrael. Njegovo pojavljivanje prijeti Božjem Hramu. Prema biblijskom jeziku, "krasna gora Božja "označava mjesto na kojem je izgrađen Hram.

            Hram čini zemlju krasnom: "Prekrasna je visina, utjeha svoj zemlji gora Sion, na sjevernoj strani njezinoj grad cara velikoga." (Ps. 48, 2) "A govorio si u srcu svom: Izaći ću na Nebo, više zvijezda Božjih podignuću prijesto svoj, na gori zbornoj na strani sjevernoj. Izaći ću u visine nad oblake i izjednačiću se s Višnjim." (Iz. 14, 13) Solomun takođe govori o Božjem mjestu prebivanja: "Da budu oči Tvoje otvorene nad domom ovim dan i noć, nad ovim mjestom, za koje si rekao: Tu će biti ime moje, da čuješ molitvu kojom će se moliti sluga Tvoj na ovom mjestu... čuj s mjesta gdje stanuješ, s Neba, čuj i smiluj se." (1. Car. 8, 29.30)

            Izraz "krasna sveta gora" je nebeska lokacija gdje Bog živi. U drugom poglavlju Danijela takva planina se spominje u kontekstu kraja. Ona se spominje za vrijeme posljednjih pokušaja zemaljskih carstava da se ujedine (Dan. 2, 35.44.45). Isti elementi nalaze se u Otk. 16 gdje se spominje proročanstvo o Armagedonu. Tu je takođe riječ o vremenu kraja i savezu "careva cijeloga svijeta"(Otk. 16, 14).

            Armagedon iz knjige Otkrivenja kao i planinu iz Danijelove knjige ne treba razumjeti kao geografsku lokaciju, već upućivanje na njihovo značenje kao duhovne borbe svemirskih proporcija.⁸ Prema drugom poglavlju Danijela i Otkrivenja 16. poglavlje, "svi carevi zemlje"', među koje spada i sjever i jug, ujedinjuju se po prvi puta za bitku koja ima duhovno značenje. Njihov zajednički cilj je osvajanje Božjeg prijestola i Njegovog carstva.

            Bacimo sada svoj pogled na događaje koji se odigravaju danas da bismo se uvjerili u istinitost proročke riječi. Malo ljudi danas vjeruje u Božje carstvo. Većina kršćana danas je prihvatila vjerovanja humanističke i materijalističke ideologije. Umjesto da gledaju na grad Božji koji uskoro dolazi, današnji kršćani rade na izgradnji onoga što postoji danas i ovdje. Težište pažnje je preusmjereno s Neba na Zemlju, s Boga na čovjeka. Savremeno kršćanstvo ide stopama socijalističkih i egzistencijalističkih shvatanja pravde, ljubavi i sreće koja zanemaruju Boga.

            Taj fenomen se nalazi i u takozvanoj liberalnoj teologiji, posebno u nedovoljno razvijenim zemljama To je teologija Bullmana koja svodi Božje carstvo na iskustvo pojedinca. Ona uklanja Boga s povijesne pozornice i arene. Teolozi poput Bultmana više ne priznaju Božje carstvo u razmjerama povijesne realnosti.

            Crkva u našem vremenu nikad nije bila toliko politički uključena u društveni život kao što je to danas. Poslije pada komunizma glas crkve nikad nije bio uticajniji u zemljama Istočne Evrope. Isto tako stranke takozvane kršćanske desnice u kapitalističkom Zapadu sve više uspijevaju u svojim pokušajima povezivanja religije i politike.

            Prisutnost istog takvog mentaliteta primjećuje se i u islamskom svijetu. Ekstremistički pokreti su svuda prisutni, uključujući Maroko, Tunis, Afganistan, Irak, Iran, Liban, Saudijsku Arabiju, Tursku, Alžir i Egipat Ekstremni islam je sve više zainteresovan da dosegne političke pozicije i vlast. Isti mentalitet se primjećuje i u državi Izrael. Religiozno-političke partije imaju veliki uticaj na savremenu politiku Izraela. Slična shvatanja inspirišu različite pokrete Novog doba (New Age) koji uzdižu čovjeka na nivo Boga. "Postaćete kao bogovi"'(1. Moj. 3, 5), rekao je sotona.

            Car sjevera sakuplja sve religiozne pokrete koji na bilo koji način koriste svoj politički uticaj pod plaštem pobožnih namjera, kao i sve organizacije koje propagiraju nebo na Zemlji pokopavajući sve nade u nebesko carstvo.

            Savremena politička kretanja potvrđuju Danijelovo proročanstvo. Vođe svijeta ujedinjuju svoje snage u Novom svjetskom poretku. Takav razvoj društvenih kretanja u svijetu nije se mogao zamisliti do nedavno. Sve se odigrava velikom brzinom. Neuništivi Berlinski zid je pao. Komunizam je stvar prošlosti. Medjutim, stara utopija Babilona o jedinstvu cijelog svijeta je oživjela. Jedinstvo ponovo postaje mogućnost. Potreban je samo vođa koga će svi prihvatiti. Da bi sve bilo fer, on treba biti iznad nacionalnih pretenzija.

            Bitka koju prorok opisuje ne odnosi se na modemu državu Izrael. Hram više ne postoji. Neki zamišljaju Armagedon kao bitku koja će se desiti u Pelestini. Na prvi pogled to mišljenje ima biblijsku osnovu. Međutim, Armagedon nema nikakve veze s modernom državom Izrael. Armagedon je borba u kojoj smo svi mi uključeni. To je borba između dva mentaliteta, dva različita shvatanja o religiji i čovjekovoj sreći.

            Na jednoj strani nalaze se oni koji imaju Boga Višnjega i vjeru u Njegovo stvaranje. Tu su oni koji su uvjereni da spasenje i sreća čovječanstva ovisi o Njemu. To je nada u dolazak Božjeg carstva. Na dragoj strani nalaze se oni koji gaje iluzije da su sami sebi dovoljni. Oni se oslanjaju na svoju snagu da sagrade svijet mira i sreće. Ta borba je toliko stara koliko i sam svijet. Od krošnje Edenskog vrta kad je zmija rekla Evi da će postati kao bogovi, ona se nastavlja sve do naših dana. To je borba u koju je uključeno svako ljudsko biće suočavajući se s izborom da se vrati Bogu ili da se odluči za prolazni svijet. Duhovna bitka Armagedona će ući u svoju najžešću fazu na kraju vremena. Mjesto bitke je cijeli svijet. U to vrijeme će Božji narod, narod Ostatka, usred mnoštva koje se oslanja na bogove načinjene od tijela i cementa, držati ruku nevidljivog Boga, vjerni do posljednjeg trenutka, trenutka slave.

            ¹ E. J. Bickerman, Four Strange Books of the Bible: Jonah, Daniel,

            Koheleth, Esther (New York: 1967), p. 117.

            ² Vidi Doukhan, str. 170.

            ³ Ibid., p. 171

            ⁴ Ibid., p. 171

            ⁵ Ibid., p. 171

            ⁶ Ibid., p. 172

            ⁷ Ibid., p. 173

            ⁸ Ibid., p. 175

< 10. Poglavlje

Sadržaj

12. Poglavlje >