| < 22 Poglavlje | Sadržaj | 24. Poglavlje > |
Hans K.
LaRondelle
U v
o
d
U središtu pažnje svih biblijskih
proročanstava i cele istorije spasenja je uspostavljanje Božjeg carstva na
Zemlji. Sveto pismo započinje Rajem koji je bio stvoren i izgubljen (1.
Mojsijeva 1-3) i završava se u Novom zavetu obnovljenjenim Rajem (Otkrivenje
21.22). Izbor Izrailja kao Božjeg zavetnog naroda na Zemlji nije bio sam sebi
cilj, već božanski akt kojim je svim narodima na Zemlji postavljen vidljivi znak
pravednosti i mira budućeg Božjeg carstva. Hristos je svoje novozavetne
sledbenike naučio da se mole: "Da dođe carstvo tvoje i da bude volja tvoja, kako
na Nebu tako i na Zemlji!" (Matej 6,10) Na taj način je apostolska evanđeoska
poruka dobila svoju apokaliptičku perspektivu u fundamentalnom kontinuitetu sa
Božjim zavetom sa starim Izrailjem.
Skromno pojavljivanje Isusa iz Nazareta
kao Mesije, najavljenog u proročanstvima, dovelo je do odlučujuće prekretnice u
istoriji otkupljenja Izrailja, do ključne i konačne probe vere toga naroda i
njegove odanosti zavetu sa Bogom. Dok se četiri Evanđelja uglavnom bave Mesijinim životom, Njegovom smrću i
vaskrsenjem, Jovanovo Otkrivenje se usredsređuje na Njegovu misiju sudije i
obnovitelja u vreme posletka. U poslednjoj knjizi Biblije kao da se susreću sve
ostale bilblijske knjige i kao da u njoj nalaze svoje konačno slavno ispunjenje.
Prema tome, pravo razumevanje proročanstava o Crkvi i vremenu posletka mora biti
utemeljeno na odgovornoj egzegezi teološke srži i literarnog jezgra Jovanovog
Otkrivenja: Otkrivenja 12-14. U ovoj neodvojivoj celini apokaliptičkog
otkrivenja i mileritski pokret i kasnija Crkva adventista sedmog dana nalaze i
svoje korene i svoj mandat.
U središtu pažnje adventističkog pokreta,
i pre i posle 1844. godine, nalazila su se proročanstva o poslednjem vremenu,
zapisana u knjigama Danila i Otkrivenja. Upravo u svetlosti ovih proročanstava
su pioniri Crkve adventista sedmog dana počeli da razvijaju svoju teološku svest
kao novi pokret u hrišćanskoj istoriji. Verujući da su posebno izabrani da obave
posebno delo u poslednje vreme, sami su sebi dali oznake "Crkva ostatka", "Božji
narod ostatka" ili jednostavno "Ostatak". Tim oznakama su izražavali svoje
verovanje da zaista predstavljaju završni segment Crkve, prorečen u Otkrivenju
12,
I. Koncept
ostatka u Starom zavetu
II.Novozavetni
koncept ostatka: Novi Izrailj
III.Otpad
Crkve u proročanstvu
A.Pavlova
vremenska odrednica za pojavu Antihrista
B.Verska
priroda Pavlovog Antihrista
A.Starozavetno
proročanstvo i novozavetno ispunjenje
V.Vesti
trojice anđela: Božja poruka u vreme posletka
A.Dramatičan
opis vremena posletka u Otkrivenju 10.
B.Vest
prvog anđela (Otkrivenje 14,6.7)
C.Vest
drugog anđela (Otkrivenje 14,8)
D.Vest
trećeg anđela (Otkrivenje 14,9-11)
E. Obećanje
o sveopštem Danu pedesetnice (Otkrivenje 18,1-8)
A.Valdenžani
i pre-reformatori
E. Nemački
pijetistički pokret
G. Mileritsko
oživljavanje adventističke nade
VII.
Adventisti sedmog dana i Crkva ostatka
Ostatak se nikako ne može shvatiti
odvojeno od tela kojemu pripada. Prema tome, ovo razmatranje mora da započne
izučavanjem posebne uloge i
funkcije Izrailja, onako kako je prikazana u Starom
zavetu.
Uloga Izrailja kao da je bila određena
verskom prirodom i teološkim značenjem imena "Izrailj" u Starom zavetu. Ime
Izrailj se upotrebljava u dvostrukom značenju: s jedne strane, to je ime naroda
ili etničke zajednice, a sa druge, ono se odnosi na Gospodnji narod kao na
versku zajednicu. Od samog početka, ime Izrailj u Starom zavetu nosi versko
obeležje, tumači se onako kako ga je sam Bog objasnio patrijarhu Jakovu koji je
istrajno tražio blagoslov od Boga: "Odsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj,
jer si se junački borio i s Bogom i s ljudima i odoleo si." (1. Mojsijeva 32,28;
35,9.10; Osija 12,3.4) Na taj način se pokazalo da je ime Izrailj božanskog
porekla. Ono je simbolički predstavljalo Jakovljev novi duhovni odnos sa Bogom i
pokazivalo da se Jakov pomirio sa Bogom prihvatajući Njegovu blagodat
oproštenja. Pošto je dobio oproštenje greha, Jakov je dobio i novo ime "koje
više nije podsećalo na njegov greh, već je služilo kao uspomena na njegovu
pobedu" (PP 198). Ukratko, od samog početka, ime Izrailj simboličkipredstavlja
lični odnos pomirenja sa Bogom.
Stari zavet navodi sveto poreklo imena
Izrailj da bi dokazao sveto zvanje ovog naroda. Preko proroka Osije, Bog podseća
na Jakovljevo rvanje sa Gospodom
kao primer koji bi morala da slede otpala izrailjska plemena, koja su
uzdala više nego u Gospoda uzdala u ratne konje Asirije i Egipta: "Ti, dakle,
obrati se Gospodu Bogu svojemu, čuvaj milost i pravdu, i uzdaj se vazda u Boga
svojega!" (Osija 12,7.3-6; 14,1-3) Drugim rečima, trebalo bi da svi Izrailjci
traže isti religijski susret sa Bogom i isto iskustvo preobraženja kakov je
Jakov stekao da bi mogli da budu svetlost svetu i da prime blagoslove
zaveta.
Božju nameru sa Izrailjem sažeto je
izrazio Mojsije kada je rekao Faraonu: "Ovako kaže Gospod: Izrailj je sin moj,
prvenac moj i kazah ti: pusti sina mojega da mi posluži!" (2. Mojsijeva 4,22.23)
Izrailjska plemena su bila pozvana da obožavaju Gospoda Boga u skladu s Njegovom
otkrivenom voljom. Izrailj se razlikovao od svih ostalih naroda, ne zbog svojih
posebnih etničkih, moralnih ili političkih kvaliteta, već zato što ga je Bog izabrao da primi ispunjenje Njegovih
obećanja koja je dao patrijarsima (5. Mojsijeva 7,6-9). Bog je izbavio Izrailja
iz zatočeništva u Egiptu da bi ga na poseban način povezao sa sobom: "Videli ste
šta sam učinio Egipćanima i kako sam vas kao na krilima orlovim nosio i doveo
vas k sebi. A sada, ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavet moj, bićete
moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja. I bićete mi carstvo
svešteničko i narod svet." (2. Mojsijeva 19,4-6)
Izrailj je bio izabran i Božjom rukom
izbavljen iz Egipta da bi postao sveti narod, što znači, odvojen da drži
božanski zavet, da bude narod sveštenika i posrednika između Boga i
neznabožačkih naroda. Izrailj je bio spasen blagodaću od svojih smrtnih
neprijatelja, ali istovremeno spasen na Božju slavu i za spasenje drugih naroda.
Peta Mojsijeva knjiga kaže da je svrha izbora Izraiulja bila obavljanje duboko
religijske misije. Trebalo je da Izrailjci odgovore na Božje spasavalačko delo
kao "sinovi Gospoda Boga svojega" (5. Mojsijeva 14,1) svojom neogranićenom
ljubavlju prema svom zavetnom Bogu i potpunim posvećenjem svoga srca Njemu (5.
Mojsijeva 6,5), dragovoljno ga slušajući (5. Mojsijeva 6,6-9.18) i jedino Njemu
služeći (5. Mojsijeva 6,13-15). U tom verskom smislu Izrailj je bio pozvan da
odbaci svako idolopoklonstvo, da bude "savršen i bez ljage (tamim) pred Gospodom
Bogom svojim" (5. Mojsijeva 18,13. Čebušnik; 13,1-5; 2. Mojsijeva 20,1-3). Da
bismo razumeli izbor Izrailja od izuzetne važnosti je da shvatimo da božanska
blagodat ima prednost pred moralnom poslušnošću. Mojsije je tu činjenicu ovako
objasnio: "Pazi i čuj Izrailju, danas si postao narod Gospoda Boga svojega. Zato slušaj glas Gospoda Boga
svojega i tvori zapovesti njegove i
uredbe njegove, koje ti ja danas zapovedam." (5. Mojsijeva
27,9.10)
Od Izlaska na dalje, Izrailj je bio
daleko više nego samo etnička zajednica; bio je prvenstveno otkupljeni narod,
verska zajednica koja koja je svoje jedinstvo i svoju misiju našla u Gospodnjem
otkrivenju preko Tore. Božja Reč i Njegovo delovanje uzdigli su Izrailja na rang
zajednice ili skupa (qahal) vernika
koji će svoje spasonosno i posvećujuće znanje deliti sa svojom okolinom,
sa ostatkom čovečanstva.
Kod Sihema Isus Navin je zajedno sa
Izrailjem obnovio svoj zavet i zavet naroda da će služiti isključivo Gospodu u
toku svih budućih naraštaja. U tom obnavljanju zaveta Izrailj se obavezao da
obnovi svoje srce i da reformiše svoj život u skladu s otkrivenom voljom svoga
Boga i Otkupitelja: "Gospodu Bogu svojemu služićemo i glas njegov slušaćemo!"
(Isus Navin 24,24) Izrailj je svoj zavet s Bogom neprestano obnavljao svetim
liturgijama na godišnjima svetkovinama u Božjem Svetilištu. I tako su verske
svetkovine neprestano pozivale Izrailja da se vrati Bogu i zavetnom odnosu sa Bogom da bi oživeo
svoje učestvovanje u slobodi i otkupljenju Izlaska.
Knjiga Psalama upotrebljava ime Izrailj
više od 50 puta govoreći o skupu obožavalaca pravoga Boga u Hramu u Jerusalimu
(Psalam 147,19.20; 148,14; 149,2). Psalmi pokazuju da je religija Izrailja
utemeljena na Mojsijevoj Tori. Ove pesme ne samo da podsećaju na Božja
izbaviteljska dela u prošlosti, već opominju Izrailj da je slavljenje Boga radi
svih Njegovih blagoslova srž poziva i izbora Izrailja kao naroda (Psalam 103). Psalmisti nisu
slavili Jerusalim ili Davida ili Izrailja, već Boga Izrailjevog kao Stvoritelja
i Otkupitelja Izrailja. On sam je izabrao brdo Sion kao zemaljski centar svoga
sveopšteg carstva (Psalam 2; 87).
Jezekilj izjavljuje: "Ovako veli Gospod
Gospod: ovo je Jerusalim koji postavih usred naroda i optočih ga zemljama!"
(Jezekilj 5,5) Bogosluženje Izrailja u osnovi je bilo nadahnuto nadom u dolazak
Mesije ili Cara-Sveštenika koji će ispuniti Božja obećanja Avramu i njegovim
sinovima, obećanja koja se odnose na spasenje sveta: "I u tebi će biti
blagoslovena sva plemena na Zemlji!" (1. Mojsijeva 12,3; Galatima
3,8)
Konačna želja izrailjskih psalama je da
svi narodi priznaju Gospoda kao svog vrhovnog vladara: "Sve što diše neka hvali
Gospoda. Aliluja!" (Psalam 150,6) Veliki istorijski psalmi (77, 78, 105, 106,
107) pokazuju Izrailju da je njegova istorija najvećim delom izveštaj o
propustima da na odgovarajući način odgovori na Božje spasonosne pozive.
Jezekilj pred otpalim Jerusalimom uzdiže ogledalo izrailjske istorije pobuna i
obesvećenja Božjeg Svetilišta (Jezekilj 16; 23). Uopšteno govoreći, prorok
zaista gleda Izrailj kao buntovni i neposlušni narod. Ipak, i dalje ostaje verni
ostatak koji sačinjava pravi Božji narod i zato predstavlja poseban predmet
božanskog staranja.
Božji plan da preko Izrailja blagoslovi
sve narode će se ispuniti, ali na
Božji posebni promenjeni način; preko vernog ostatka Izrailja. Božji izabrani
ostatak Izrailja naslediće zavetna obećanja i zavetnu odgovornost da prosvetli
svet. Božja večna namera će opstati i na kraju će se ispuniti. Proročka
predviđanja o obnavljanju Izrailja posle vavilonskog i asirskog ropstva imaju
kao središte božansku želju da se Izrailj podigne kao teokratija, kao duhovno
čist i veran Božji narod (Isaija 56; Jezekilj 36; Jeremija 31), a ne kao
svetovna, politička zajednica (Jezekilj 20,32-38).
Posle ropstva Izrailj se organizovao kao
verska zajednica okupljena oko obnovljenog Hrama, a ne oko carskog prestola.
Malahija naglašava da samo oni Izrailjci koji se boje Gospoda spadaju u Božji
narod i da samo oni koji služe Gospodu mogu da budu priznati kao Božje posebno
blago na poslednjem sudu (Malahija 3,16-4,3). Svrha starozavetnog obećanja o
budućem ostatku bila je da uveri Izrailjce da će se zavetni blagoslovi izliti,
iako ne na neverni etnički Izrailj, već samo na izabrani Izrailj koji je ostao
veran Gospodu i koji se uzda u Mesiju Izrailja. Osnovna svrha misije Izrailja
najjasnije je izražena u četiri proročanske pesme proroka Isaije, "Pesme o Sluzi
Gospodnjemu" (Isaija 42,1-4;
49,1-6; 50, 4-10; 52,13 - 53,12). Sluga je ovde simbol vernog Mesije Izrailja,
predstavnika Izrailjaca, u kojemu je utelovljen celi narod. Izrailj je kao
celina bio pozvan da deluje kao misionarska zajednica, ali će na kraju samo
Jedan jedini ispuniti misiju koju je opisao Isaija. Izabrani Sluga će služiti
Gospodu, ne samo u širenju znanja o pravom Bogu sve do krajeva Zemlje (Isaija
42,1-4), već i u okupljanju i vraćanju Bogu vernog ostatka Izrailja (Isaija
49,5.6). Isaija pravi razliku između Izrailja koji je "slep i gluh" kao sluga
Gospodnji (Isaija 42,19.20) i napaćenog Sluge koji je poslušan Gospodu (Isaija
42,1-4; 49,1-6; 50,4-10;; 52,13 – 53,12). Kao što F. F. Brus (F. F. Bruce – 86)
kaže: "Ali, iako je Sluga u izvesnom smislu predstavnik ili otelotvorenje
Izrailja, On se razlikuje od naroda kao celine, na kojega se njegova misija
isprva odnosi, a kasnije i na neznabožački svet." Pojedinačni Sluga je od Boga dobio snagu
za svoju misiju i uživa Božju zaštitu protiv lažnih optužbi jevrejskih ili
neznabožačkih protivnika (Isaija 50,4-9). Četvrta pesma o Gospodnjem Sluzi
(Isaija 52,13-53 – 53,12) detaljno opisuje Slugu: On će prihvatiti ne samo
patnje i prezir, već i samu smrt kao vrhunsko delo poslušnosti. Ovim delom On će
ispuniti božansku nameru i osigurati blagoslov i oslobođenje mnoštvu. "Jer se
istrže iz zemlje živih i za prestupe naroda mojega bi ranjen... Ali Gospodu bi
volja da ga bije i dade ga na muke, kada položi dušu svoju u prinos za greh,
videće natražje, produžiće dane, i što je Gospodu ugodno napredovaće njegovom
rukom." (Isaija 53,8-10) Božji plan sa Izrailjcima u korist neznabožaca nije
bio, prema tome, osujećen ili odložen, već je doživeo uspeh Mesijinim zalaganjem
(Isaija 53,10).
Stari zavet upotrebljava reč ostatak
(š'ar, š'erit) da opiše tri vrste ljudi: (1) istorijski ostatak, one koji su
preživeli katastrofu; (2) verni ostatak koji održava aktivni zavetni odnos sa
Bogom i prihvata obećanja o izboru; (3) eshatološki ostatak koji se sastoji od
onih budućih odanih vernika koji prihvataju Mesiju, koji ostaju verni sve do
kraja ere Crkve i konačno se pokažu kao pobednici. Ideja o ostatku u Svetom
pismu proteže se od 1. Mojsijeve do Otkrivenja i može se naći u svakoj
starozavetnoj knjizi. Samo u Starom zavetu njena terminologija se pojavljuje na
preko 540 mesta.
Često se pojam ostatak odnosi na
preživele u Izrailju i Judi koji su preostali posle neke nacionalne katastrofe
(2. Carevima 19,31; 25,11; 2. Dnevnika 34,21; Jeremija 24,8; 52,15; Jezekilj
9,8; 11,13). Kada je ostatak Jerusalimljana bio odveden u Vavilon 586. godine
pre Hrista, samo retki stanovnici su preostali u zemlji Judinoj (2. Carevima
25,22; Jeremija 40-44). Kada je taj konačni ostatak pobegao u Egipat, Jeremija
je prorekao da im neće "ostati ostatka" (Jeremija 42,17; 44,7). Jevreje ili
Izrailjce koji su se kasnije vratili iz Vavilona u Palestinu pod Zorovaveljom
proroci koji su delovali posle ropstva opisali su kao "ostatak Božji" (Agej
1,12.14; 2,2; Zaharija 8,6.11.12). U tim tekstovima pojam "ostatak" se
prvenstveno odnosi na Izrailjce koji su preživeli nacionalnu katastrofu. Tom
ostatku Bog Izrailjev nudi novi zavetni odnos, tako da se Jerusalim može nazvati
"vernim gradom" (Zaharija 8,3).
Misao o ostatku dobija izrazito teološke
karakteristike u proročkim spisima. Primer takve teološke upotrebe pojma ostatka
je Božje obećanje Iliji, koji je mislio da više niko osim njega nije ostao veran
Bogu: "Ali sam ostavio u Izrailju sedam tisuća, koji nijedan ne saviše kolena
pred Valom, niti ga ustima svojim celivaše." (1. Carevima 19,19) Prema tome,
Izrailj kao politička zajednica ili kao etnička grupa ne može se automatski izjednačiti sa
vernim ostatkom. Samo oni koji služe Bogu u skladu s Njegovim zavetom mogu se
uračunati u verni ostatak u okviru Izrailja. Dalje je značajno da Božji narod
ostatka koji je preživeo božanske sudove u Starom zavetu treba da se vrati celim
srcem svome zavetnom Bogu ili će i on osetiti žestinu Božjih kaznenih sudova (5.
Mojsijeva 30,1-3; 2. Carevima 21,14.15; 2. Dnevnika 30,6). To ističe i Zaharijin
poziv ostatku u svoje vreme: "Vratite se k meni, govori Gospod nad vojskama, i
ja ću se vratiti vama, veli Gospod nad vojskama!" (Zaharija 1,3) Božji odgovor
je opisan u Njegovom delu božanskog opravdanja pokajničkog prvosveštenika Isusa
(Zaharija 3,3-5). Jezdra izražava istinsko pokajničko raspoloženje ostatka koji
se vratio iz ropstva: "Gospode Bože
Izrailjev, ti si pravedan, jer ostasmo ostatak, kao što se vidi danas. Evo, mi
smo pred tobom s krivicom svojom, premda se ne može stajati pred tobom za to!"
(Jezdra 9,15)
Jezdrina molitva ukazuje na trajnu
potrebu za poniznim i pokajničkim držanjem Božjeg naroda ostatka. Taj ostatak
prihvata i zavetna obećanja i zavetne odgovornosti. Svi proročki spisi prave
razliku između otpalog Izrailja i vernog ostatka u okviru etničkog Izrailja.
Amos i Isaija, obojica pišu u osmom stoleću pre Hrista, razvijaju specifičnu
teologiju ostatka u okviru svog najavljivanja suđenja Izrailju i Judi. Iako Amos
najavljuje kraj Severnog carstva Izrailja kao naroda u dan Gospodnji koji
neposredno predstoji, istovremeno nudi i nadu da bi Gospod mogao da bude
milostiv "ostatku Josifovu" (Amos 5,15), ako ga bude potražio i bude činio dobro
((Amos 5,4.6.14). Na taj način Amos je raskstio s omiljenim gledištem da Izrailj
kao celina automatski može da bude siguran u blagoslove zaveta i da je izuzet od
Gospodnjeg suda (Amos 5,18-27). On je odbacio i izrailjsku zloupotrebu činjenice
da ga je Bog izabrao kao svoj posebni narod i usprotivio se lažnom mišljenju da
su Božja obećanja bezuslovna (Amos 3,2; 9,7-10).
Ima nekih iznenađujućih novih elemenata u
Amosovoj poruci: (1) Bog će podići verni ostatak iz doma Davidova posle asirske krize; (2) osim toga,
neizrailjski narodi, kao što je Edom, imaće u svojoj sredini pripadnike vernog
ostatka koji će se sjediniti sa Izrailjem (Amos 9,11.12). Prema tome, Amosova
poruka o sudu imala je cilj da podigne verni ostatak onih koji traže Gospoda u
vremenu kraja Severnog carstva Izrailja. Njegovo obećanje o obnavljanju pravog
bogosluženja u Izrailju (Amos 9,11.12) samo se delimično ispunilo posle
vavilonskog ropstva. Mesijansko ispunjenje ovog obećanja će objaviti tek
hrišćanski apostoli u Jerusalimu (Dela 15,13-18).
Proročko obećanje o ostatku imalo je
početno istorijsko ispunjenje u toku Starog zaveta (posle asirsko-vavilonskog
robovanja), ali će svoje eshatološko ispunjenje dobiti tek u mesijansko doba.
Ovo dvostruko ostvarenje može se pripisati tipološkoj perspektivi u koju proroci
smeštaju dolazeći dan Gospodnji: taj dan ima jedno neposredno, lokalno
ispunjenje uz pomoć Asirije i Vavilona, ali će konačno dobiti mnogo potpunije i
univerzalnije ispunjenje preko Mesijinog novozavetnog naroda i na Njegov
kosmički dan suda.
Kontekst Starog i Novog zaveta mora da
odredi u kojem smislu ili meri je neko starozavetno proročanstvo o budućem
Božjem narodu ostatka dobilo svoje istorijsko ispunjenje u prošlosti i da li ono
ima i dodatno eshatološko ispunjenje u Novom zavetu. Osnovni kontinuitet između
starozavetnog i novozavetnog naroda ostatka i teologije ostatka osigurava Mesija
Izrailja, Isus Hristos.
Isaija, više od ostalih proroka, povezuje
mesijanska proročanstva sa posebnom teologijom ostatka. Čineći to, on preskače
sva istorijska ispunjenja takvih proročanstava o ostatku u starozavetno doba.
Isaija proriče da će Mesija kao "Klica Gospodnja" (Isaija 4,2) sačuvati "sveti"
ostatak ili "sveto seme" (Isaija 6,13) u Sionu usred ognja suda: "I ko ostane u
Sionu i ko još bude u Jerusalimu, zvaće se svet, svaki ko bude zapisan za život
u Jerusalimu. Kada Gospod opere nečistotu kćeri Sionskih i iz Jerusalima očisti
krv njegovu duhom koji sudi i sažiže." (Isaija 4,3.4)
Ovaj narod ostatka "će se oslanjati na
Gospoda sveca Izrailjeva istinom. Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k
Bogu silnome." (Isaija 10,20.21; 30,15) Taj "Bog silni" (El gibbor) je ime koje
pripada Mesiji (Isaija 9,6). Isaija kaže da je Mesija kamen temeljac na kojemu
će biti izgrađen novi Izrailj (Isaija 28,16; Rimljanima 9,33; 10,11). Nisu svi
pripadnici etničkog Izrailja istovremeno i pripadnici pravog Izrailja: "Jer ako
bude naroda tvojega, Izrailju, kao peska morskoga, ostatak će se njegov obratiti
(vratiti)." (Isaija 10,22)
Za Isaiju, duhovne karakteristike vernog
ostatka su vera, poverenje i dragovoljna poslušnost Bogu i Njegovom Mesiji
(Isaija 1,18.19; 7,9; 53). Isaija je to lično iskusio u viđenju u kojemu je
dobio poziv od Boga (Isaija 6,1-8). "Sam prorok se može smatrati prethodnikom
budućeg ostatka, jer je bio suočen s Gospodnjom svetošću i pojavio se kao oprana
i očišćena osoba." (Hasel 243) Prorok je čak svome sinu dao ime Searjasuv –
"ostatak će se vratiti" (Isaija 7,3) da bi sažeo jedan važan aspekt svoje
proročke objave.
Isaija dalje razjašnjava Amosov koncept ostatka
naglašavajući da će eshatološki ili mesijanski narod ostatka obuhvatati i
nejevreje, posebno one neznabošce koji odluče da slave zavetnog Izrailjevog Boga
i koji traže Njegovog Mesiju kao "zastavnika narodima" (Isaija 11,10.11;
56,3-8). Ovi preživeli iz naroda biće ponovo poslati narodima da objave Božju
"slavu među narodima" (Isaija 66,19; Zaharija 14,16). Eshatološki ostatak će
biti mesijanski narod koji će se uključiti u globalni misionarski pokret da
okupi sve koji će prihvatiti Božju poruku u jednu sjedinjenu zajednicu vere i
obožavanja Boga. Mnogi neznabošci će priznati Sion kao istinski Božji grad
(Isaija 2,1-4; Mihej 4,1-5). Isaija
posebno ističe da će jedna od značajnih karakteristika ovog probuđenja i reforme
vernog ostatka biti vraćanje svetkovanju subote (Isaija 56;
58).
I Mihej povezuje obećanje o dolasku
Cara-Mesije sa slikom Izrailja kao
Njegovog stada (Mihej 2,12.13; 5,2-4), kojemu su prestupi milostivo oprošteni
(Mihej 7,18.19). Joilo i Sofonija posebno naglašavaju obećanje o konačnom narodu
ostatka koji slavi Boga Duhom i istinom u Njegovom Hramu (Joilo 2,32) u istinskoj poniznosti i
čistoti srca i usana (Sofonija 3,9.12.13).
Jeremija i Jezekilj su najavili skori
Božji istorijski sud nad Jerusalimom i Judom preko vavilonskog cara zato što je
narod odbio da se pokaje i vrati iz svog verskog i moralnog otpada (Jeremija
5,1-3; 6,9; 8,3.5; 21,8-10; Jezekilj 5,12; 8,6-18; 9,8). Ipak, posle te
istorijske katastrofe Bog će okupiti verni ostatak koji će imati čisto srce i
novi duh i vladati se po sili Božjeg "novog zaveta" (Jeremija 31,31-34; Jezekilj
36,24-27). Pripadnici ostatka će biti međusobno povezani kao verska umesto
politička zajednica svojom zajedničkom odanošću obećanom Caru-Mesiji (Jeremija
23,5.6; 33,14-16; Jezekilj 34,23.24; 37,24-27). Ovde je eshatološki ostatak
ponovo nerazdruživo povezan s Mesijom koji će doći. Ostatak će biti narod
Mesije.
Danilova apokaliptička knjiga doprinosi
proročkom predviđanju budućnosti stavljajući eshatološki ostatak u okvire
progresivnog kalendara mesijanskog vremena. Danilo ne samo da najavljuje da će u
budućnosti sveci Najvišega biti progonjeni tri i po vremena ili 1260 godina
posle pada Rimske imperije (Danilo 7,25; Otkrivenje 12,6.14), već proriče i
vreme nevolje za konačni ostatak, koji će ipak biti izbavljen od apokaliptičkih
muka dana suda preko Mihaila kao Sina čovečjeg (Danilo 12,1-4).
Da zaključimo, Stari zavet uvek
opisuje budući ostatak
Izrailja kao vernu versku zajednicu
koja služi Bogu, koja ima novo srce nastalo pod uticajem Božjega Duha, na
temelju novoga zaveta. Proroci Isaija, Mihej, Jeremija i Jezekilj okupljaju
eshatološki ostatak i narode oko Mesije, nenadmašnog Sluge Gospodnjega (Isaija
42,1-7; 49,6).
Dolazak Isusa Hrista u Izrael bio je
konačna proba za celi jevrejski narod, prilika da se na delu pokaže teokratija i
božansko upravljanje narodom. Ali, kao Mesija, Isus iz Nazareta je postao "kamen
spoticanja" i "stena sablazni" (Rimljanima 9,32.33; 1. Petrova
2,4-8).
Odnos Izrailja prema Gospodu bio određen
njegovim odgovorom na dolazak Isusa Hrista i na Njegovu žrtvu pomirenja. Prema
Isusovim rečima, pravi Avramovi potomci ne računaju se prema Avramovoj krvi, već
prema njegovoj veri. Sinovstvo i očinstvo ne određuje se prvenstveno prema
fizičkoj, već prema duhovnoj srodnosti (Matej 12,48-50). Hristos je tvrdio da
celi Izrailj treba da dođe k Njemu da bi ušao u "pokoj" Božji inače će morati da
izađe na sud: "Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja ću vas
odmoriti!" (Matej 11,28; Isaija 45,22) "Koji nije sa mnom, protiv mene je, i
koji ne sabira sa mnom, prosipa!" (Matej 12,30)
Bog je poslao Hrista da pre svega kao
Mesija oko sebe okuplja "izgubljene ovce doma Izrailjeva", upravo onako kao što
su to proroci prorekli (Matej 10,5.6; 15,24; Jeremija 23,3-5; Jezekilj
34,15.16.23.24). Međutim, Hristos je objavio da Njegova misija – da pretrpi smrt
po Božjoj volji i sudu – treba da donese blagoslov svim narodima na Zemlji: "I
kada ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi!" (Jovan 12,32)
Govoreći o Isaijinom proročanstvu o
budućem okupljanju neznabožaca oko Božjeg Hrama, Hristos je izjavio: "I druge
ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i čuće glas moj i
biće jedno stado i jedan pastir." (Jovan 10,16; Isaija 56,8) Ova izjava je
zahtevala da se ljudi verom odluče za Njega kao Mesiju Izrailja. Da bi ispunio
svoju sveopštu misiju, Isus je iz Izrailja pozvao svojih dvanaest apostola, koji
su svojim brojem jasno predstavljali dvanaest plemena Izrailjevih. Započinjući
s tih dvanaest učenika, koje
je pozvao k sebi i opunomoćio kao
apostole (Marko 3,14.15), Hristos je oblikovao novi Izrailj, mesijanski narod
ostatka u Izrailju i nazvao ga "moja Crkva (eklesia)" (Matej 16,18). Ovom novom
organizmu, koji je ima svoju strukturu i autoritet, On je dao "ključeve carstva
nebeskoga" (Matej 16,19; 18,17).
Hristova konačna odluka o jevrejskom
narodu donesena je pri kraju Njegove misije, kada su jevrejske starešine
odlučile da odbace Njegov zahtev da bude priznat kao Mesija Izrailja. Hristove
reči otkrivaju da je krivica Izrailja pred Bogom dostigla svoj vrhunac (Matej
23,32). Njegova presuda je glasila: "Zato vam kažem da će se od vas uzeti
carstvo Božje i daće se narodu koji njegove rodove donosi!" (Matej
21,43)
Ova svečana odluka je značila da Izrailj
više neće biti narod kojim Bog vlada i da će biti zamenjen narodom koji će prihvatiti
Mesiju i Njegovu poruku o Božjem carstvu.
Hristos nije obećao Božje carstvo –
teokratiju – nekom drugom naraštaju Jevreja u dalekoj budućnosti, kao što bi to
želeli dispenzacionalistički pisci, već ljudima svih rasa i naroda koji veruju u
Hrista, ""od istoka do zapada" (Matej 8,11.12). Ukratko, Njegova
Crkva (("moja Crkva" Matej 16,18) će
zameniti narod koji je odbacio Hrista.
Sam Isus je identifikovao "narod" koji je
Bog izabrao. Rekao je svojim učenicima: "Ne boj se, malo stado! Jer bi volja oca
vašega da vam da carstvo!" (Luka 12,32; 22,29) Da je Hristos nepogrešivo
identifikovao svoje učenike kao pravi Izrailj vidi se još bolje iz činjenice da
su izrailjski proroci nazivali Božji Izrailj stadom Božjim ili Božjim ovcama
(Isaija 40,11; Jeremija 31,10; Jezekilj 34,12-14).
Pozivajući svoje učenike da sačine malo
stado koje će naslediti carstvo, Hristos je oformio jezgro novog Izrailja (Luka
12,32). Hristos je stvorio svoju Crkvu, ne uporedno sa Izrailjem, već
kao verni ostatak Izrailja koji će naslediti
zavetna obećanja i nositi zavetne odgovornosti. Hristova Crkva nije odvojena od
Božjeg Izrailja, već samo od jevrejske nacije koja je kao celina odbacila
Hrista. Neposredna posledica činjenice da je Hristos oduzeo pravo na teokratiju
od izrailjskog naroda bilo je izlivanje zavetnog prokletstva, kao što je Mojsije
naveo u 3. Mojsijevoj 26. i 5. Mojsijevoj 28.
Hristos je svoju čežnju za Jerusalimom
izrazio slikom majke kvočke koja se nežno stara o svojim pilićima. Međutim, oni
ga nisu hteli i zato "će vam se ostaviti vaša kuća pusta" (Matej 23,37.38).
Plačući gorko nad strašnom budućnošću grada nad kojim je izrečeno božansko
prokletstvo, Hristos je opisao razorenje koje će on pretrpeti od ruke svojih
neprijatelja, samo zato što nije poznao dan svoga "pohođenja" (Luka
19,42-44).
Za Izrailj, Hristov dolazak u Jerusalim
je bio dan njegovog "pohođenja". Posledice Mesijinog povlačenja bile su strašne
za judejski narod. Gubitak božanske zaštitničke teokratije nastaviće se sve do
konačnog kraja (Luka 21,24; 1. Solunjanima 2,16). Hristos je usrdno pozvao svoje
malo verno stado da napusti osuđeni grad (Matej 24,15-20; Marko 13,14; Luka
21,20-24).
Samo u Hristu je Izrailj kao narod mogao
da ostane istinski zavetni Božji narod. Odbacivši Hrista kao Božjeg mesijanskog
Vladara, starešine judejskog naroda su pale na odlučujućoj probi ispunjenja
božanske namere sa neznabošcima. Hristos je, međutim, obnovio božanski zavet sa
sa dvanaestoricom svojih apostola. On je božanski poziv starom Izrailju da bude
svetlost svetu primenio na svoje
mesijansko stado (Matej 5,14) i pozvao ga da "nauči sve narode krsteći ih u ime
oca i sina i svetoga Duha" (Matej 28,19). Bog nije zavisio od judejskog naroda
da ispuni svoju božansku nameru prema svim ljudima. Svojim odbacivanjem Mesije
judejski narod nije mogao da uspori ili osujeti ostvarenje Božjeg
plana.
Petrovo tumačenje da je izlivanje Svetoga
Duha na Dan pedesetnice neposredno ispunjenje Joilovog proročanstva o poslednjim
danima (Dela 2,16-21) potvrđuje da Crkva nije neka nepredviđena, nenajavljena
zajednica, za koju Stari zavet ne zna. Umesto toga, bilo je to iznenađujuće
ispunjenje Joilovog proročanstva o ostatku. Prema tome, Crkva nije neki kasniji
dodatak Božjem planu ili posledica promene plana sa Izrailjem na blagoslov
svetu, već ispunjenje toga plana i ostvarenje ideje o novom, mesijanskom
Izrailju.
Kratko vreme posle izlivanja Božjega Duha
na Crkvu, Petar je kategorički izjavio: "A i svi proroci od Samuila i potom
koliko ih god govori, i za ove dane javljaše!" (Dela 3,24) Drugim rečima, od
vremena Pedesetnice starozavetna proročanstva koja su se odnosila na ostatak
Izrailja dobila su svoje ispunjenje u osnivanju apostolske Crkve. I više nego
to, verna Hristova Crkva kroz sve vekove, posebno u svojoj obnovljenoj
apostolskoj veri u poslednje dane, predstavlja ispunjenje starozavetnog obećanja
o ostatku.
Petar se obratio hrišćanskim crkvama
svoga vremena, rasejanima po Maloj Aziji (1. Petrova 1,1), dajući im časne
nazive koje je nekada nosio Izrailj: "A vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo,
sveti narod, narod dobitka, da objavite dobrodetelji onoga koji vas dozva iz
tame k čudnome videlu svome." (1. Petrova 2,9) Iako se apostol ne služi imenom
Izrailj, sve što je predstavljalo Izrailja
kao Božji zavetni narod on
sada primenjuje na Crkvu. To je Petrovo ekleziološko tumačenje Božjeg zaveta sa
Izrailjem (2. Mojsijeva 19,5.6). Ta primena je izdanak hristološkog tumačenja
mesijanskih proročanstava. Ekleziološka primena je samo organsko produženje
hristološkog ispunjenja. Kao što je glava organski povezana sa telom, tako je i
Crkva povezana sa Mesijom. Ekleziološko tumačenje potpuno uklanja etnička i
nacionalna ograničenja starog zaveta sa Izrailjem. Novozavetni narod nije više
obeležen okovima rase ili zemlje, već isključivo verom u Hrista. I taj narod
Petar naziva duhovnim Izrailjem, "svetim narodom".
Petar stvarno crkve u Galatiji, na
neznabožačkoj teritoriji, naziva "Božjim Izrailjem" (Galatima 6,16). Iako su
neki komentatori pokušali da kažu da se ta fraza odnosi samo na judejske vernike
tih crkava, istorijski kontekst te Poslanice ukazuje da je Pavle odlučno
odbacivao svaki pokušaj da se hrišćani iz jevrejstva razlikuju ili uzdignu pred
Bogom iznad hrišćana iz neznaboštva. Kršteni Jevreji i neznabošci su svi jedno u
Hristu, "svi su sinovi Božji verom" u Isusa Hrista. Prema tome, "nema ni
Jevrejina ni Grka" u Isusu Hristu (Galatima 3,26-28). Pavlov izraz "Izrailj
Božji" (Galatima 6,16) predstavlja sinonim njegovog ranijeg opisa svih
hrišćanskih vernika: "A kada ste vi Hristovi, onda ste seme Avramovo, i po
obećanju naslednici." (Galatima 3,29)
Apostol ovo teološko shvatanje Crkve
odlučno potvrđuje u svojoj Poslanici Efescima. Putem evanđelja, hrišćani su
primili "državljanstvo Izrailja" i raduju se u istoj nadi kao i Izrailj
(Efescima 2,12.13). "Tako, dakle, više niste tuđi i došljaci nego živite sa
svetima i domaći ste Bogu, nazidani na temelju apostola i proroka gde je kamen od ugla sam Isus Hristos."
(Efescima 2,19.20)
Svojim krstom Hristos je i Jevreje i
neznabošce pomirio sa Bogom (Efescima 2,16). On je na taj način uklonio i
barijeru, "razvalio plot koji je rastavljao, neprijateljstvo" između Jevreja i
neznabožaca, "telom svojim zakon zapovesti naukama ukinuvši" (Efescima 2,
14.15). Ovo je jasno pozivanje na Hristovo ukidanje Mojsijevog ceremonijalnog
zakona. Hristova misija je bila stvaranje mesijanskog Izrailja, sačinjenog od
onih koji veruju u Hrista. Njegova namera je bila da "iz obojega (Jevreja i
neznabožaca) načini sobom jednoga novoga čoveka, čineći mir." (Efescima 2,15)
Ova namera se ostvarila preko Hristovog krsta (Efescima 2,16) i objavljena je
svetim Božjim "apostolima i prorocima" (Efescima 2,19). "Da neznabošci kroz
evanđelje postanu sunaslednici i sutelesnici i zajedničari u obećanju njegovu u
Hristu Isusu." (Efescima 3,6). Rečju "zajedno" Pavle tri puta naglašava da su
hrišćani iz jevrejstva i neznaboštva potpuno izjednačeni u okviru Božjeg
Izrailja i u odnosi na Božja zavetna obećanja. Nikome se, zato, ne može
dozvoliti da ponovo podiže zidove razdvajanja između Izrailja i
Crkve.
U crkvi u Rimu, Pavle se suočio sa
početnim neprijateljskim držanjem hrišćana iz neznaboštva prema judejskim
hrišćanima i samim Judejcima. On je odmah odbacio takav antijudaizam. Pavle
upozorava obe grupe hrišćana u crkvi u Rimu da se ne hvališu nekim svojim
izmišljenim prvenstvom ili pravima (Rimljanima 11,18.25; 12,3). U Rimljanima
9-11 apostol dostiže vrhunac cele Poslanice objašnjavajući kako se obraćeni
neznabošci odnose prema Božjem Izrailju. On opisuje obraćenje nezunabožaca
Hristu kao kalemljenje divlje maslinove grančice na pitomu maslinu Božjeg
Izrailja (Rimljanima 11,17-24). Na taj način Pavle predstavlja duhovno jedinstvo
i trajnost Božjeg zaveta sa Izrailjem i Njegov novi zavet sa Hristovom Crkvom.
Verom u Hrista, neznabošci su zakonski povezani sa maslinovim drvetom, sa Božjim
zavetnim narodom, i tako su se sjedinili i sa korenom Avramovim (Rimoljanima 11,18).
Pouka na temelju priče o pitomoj maslini u Rimljanima 11 glasi da Crkva živi,
crpeći snagu iz korena i stabla
starozaventog Izrailja (Rimljanima 11,17.18). U Rimljanima 11 Pavle se posebno
stara da prikaže božansku "tajnu" povezanu sa etničkim Izrailjem: "Jer vam,
braćo, neću zatajiti tajne ove (da ne budete ponositi), da slepoća Izrailju pade
u deo dokle ne uđe neznabožaca koliko treba (pleroma – puni broj). I tako
(houtos – na taj način) će se spasti sav Izrailj, kao što stoji napisano."
((Rimljanima 11,25.26)
Pavle ovde ne predlaže neki redosled
spasavanja, koja bi se dešavala jedno za drugim. On vidi mnoštvo Jevreja koji
pozitivno glredaju na spasenje mnoštva neznabožaca, koji se raduju Božjoj
milosti u Hristu. On vidi da se to dešava "sada", pred njegovim
očima.
"Jer kao i vi što se nekada suprotiste
Bogu, a sada beste pomilovani njihovoga suproćenja radi, tako i ovi sada ne
hteše da veruju vašega radi pomilovanja da bi i oni bili pomiloovani, jer Bog
zatvori sve u neverstvo da sve pomiluje." (Rimljanima
11,30-32)
Pavle ne ostavlja nijedan drugi put
spasenja Jevrejima osim puta kojim se spasavaju svi neznabošci, verom u Isusa
Hrista, priznanjem iz celoga srca da je Hristos vaskrsli Gospod Izrailja
(Rimljanima 10,9.10). On izričito navodi uslov koji je sam Bog postavio za
spasenje Izrailja: "A i oni, ako ne ostanu u neverstvu, pricepiće se; jer ih je
Bog kadar opet pricepiti." (Rimljanima 11,23) Etnički Izrailj je uglavnom tražio
da se na njemu ispune božanska zavetna obećanja pozivajući se na svoje krvno
srodstvo sa ocem Avramom, očekujući izlivanje eshatoloških blagoslova kao svoje
neograničeno pravo (Matej 3,7-9; Jovan 8,33.34). Suproteći se takvom hvalisanju
izrailjskim etničkim prednostima (Rimljanima 2,25-29), apostol objavljuje: "Jer
nema razlike među Jevrejinom i Grkom, jer je on Bog sviju, i bogat za sve koji
ga prizivlju. Jer koji god prizove ime Gospodnje spašće se!" (Rimljanima
10,12.13)
Crkva sada ispunjava misiju etničkog
Izrailja, odlomljene grane iz Rimljanima 11,17. I upravo zato, na nju se odnose
Izrailjev zavet, blagoslovi, odgovornosti, ali i prokletstva ukoliko otpadne od
Boga. Duhovni blagoslovi Božje
prisutnosti u njegovom narodu treba da izazovu ljubomoru etničkog Izrailja, zato
što je božanski spasonosni poziv Izrailju neopoziv (Rimljanima 11,29). Iako je
kao narod i kao Božji predstavnik, stari Izrailj izgubio svoj posebni položaj,
vrata spasenja ostaju otvorena za pojedinačne pripadnike jevrejskog naroda
ukoliko se kao pojedinci pokaju i odazovu na božanski
poziv.
Pavlov proročki opis istorije Crkve (2.
Solunjanima 2) predstavlja važnu i nadahnutu kariku između Danila i Otkrivenja.
Da bi se suprotstavio neopravdanim očekivanjima da će Hristos doći u njegovo
vreme, Pavle upozorava na verski otpad "čoveka bezakonja" u novozavetnom Božjem
Hramu, u Crkvi kao ustanovi, na otpad koji će potrajati sve do slavnog Hristovog
drugog dolaska: "Da vas niko ne prevari nikakvim načinom, jer neće doći dok ne
dođe najpre otpad i ne pokaže se čovek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i
podiže više svega što se zove Bog
ili se poštuje, tako da će on sjesti u crkvi Božjoj kao Bog, pokazujući
sebe da je Bog." (2. Solunjanima 2,3.4)
Dve pojave su karakteristične za Pavlov
proročki opis neprekinute crkvene istorije od njegovog vremena do Hristovog
dolaska: (1) hronološki razvoj, što znači vremensko određivanje pojave "čoveka
bezakonja" ili Antihrista, u toku crkvene istorije; (2) verska priroda
Antihristovih bogohulnih mesijanskih zahteva. Potpuno je jasno da Pavlov opis
Antihrista povezuje tri starozavetna otkrivenja o protivbožanskim silama: (1)
istorijsko, vremensko određivanje pojave Antimesije u Danilu 7,8 i 11; (2)
verski karakter obožavanja ili deifikacije koju mu odaju carevi Tirski i
Vavilonski u Jezekilju 28. i Isaiji 14; (3) konačno uništenje bezakonika slavnom
pojavom Cara-Mesije u Isaiji 11. poglavlje.
Literarno i tematsko pozivanje teksta u
2. Solunjanima 2,4. na starozavetna proročanstva postaje očigledno na temelju
sledećeg razmatranja:
A. Pavlovo istorijsko ili vremensko
određivanje pojave Antihrista
Pavle oseća posebnu pastoralnu
odgovornost (2. Solunjanima, 2. poglavlje) da ispravi pogrešno gledište
solunskih hrišćana da je dan Gospodnji već započeo (2. Solunjanima 2,3). On ih
podseća na svoje izričite usmene izjave da "prvo" najavljena pobuna (he
apostasia) treba da se pojavi u okviru "Božjeg Hrama". Tek posle tog događaja
svanuće Hristov dan i On će "bezakonika" uništiti "slavom svoga dolaska" (2.
Solunujanima 2,3-8). Po Pavlovom mišljenju, pravo poznavanje redosleda ovih
značajnih događaja bilo je neophodno da bi se ublažila apokaliptička revnost
solunskih vernika. Zato on unosi elemenat odlaganja dolaska Antihrista,
objašnjavajući tu činjenicu prisustvom ograničavajuće sile: "I sada znate šta
zadržava da se ne javi u svoje vreme!" (2. Solunjanima 2,6) Očigledno je da
apostolska Crkva nije imala nikakvih sumnji u identitet te "ograničavajuće
sile". Vernici su znali ko je to. Većina ranih otaca u postapostolskoj Crkvi
tvrdi da je građanska sila Rimske imperije, sa imperatorom na čelu, upravo ta
sila o kojoj govori apostol Pavle u 2. Solunjanima 2,6.7 (Forestell 2,234).
Uprkos mnogim novim teorijama, nekoliko vodećih današnjih teologa kaže da je
"klasično tumačenje ... sasvim zadovoljavajuće" (Ladd 68).
Dublji smisao Pavlove poruke u 2.
Solunjanima, 2. poglavlje, je potpuno jasan: kada bude propala imperija grada
Rima dolazak Antihrista se više neće odlagati. Prema tome, Antihrist se mora
pokazati bez odlaganja u vremenu neposredno posle propasti Rima, u razdoblju
koje mi obično nazivamo Srednjim vekom. To duže vremensko razdoblje Danilo je
opisao kao tri i po vremena progonstva svetaca Višnjega ili vernog Božjeg
ostatka (Danilo 7,25; 12,7).
Danilovo vremensko razdoblje (Danilo
7,25; 12,7) pojavljuje se ponovo u Otkrivenju u različitim oblicima: kao tri i
po vremena (Otkrivenje 12,14), kao 42 meseca (Otkrivenje 11,2; 13,5), i kao 1260
dana i noći (Otkrivenje 11,3; 12,6). Na temelju trajnog-istorijskog ispunjavanja
proročanstava, simbolički "dani" stoje umesto stvarnih godina (Shea 1982, 56-88;
vidi Apokaliptičko II.D!). To znači da će posle pada Rimskog carstva, u toku
1260 stvarnih godina otpad preovladavati. U vezi sa značajnim događajima u
crkvenoj istoriji koji se odnose na pojavu i pad papinske moći, granice ovog
razdoblja priznaju mnogi komentatori Biblije u Evropi i u Americi i stavljaju ih
između 533/538 godine posle Hrista i 1793/1798. godine posle Hrista (PFOF
2,765-782; 3,743-744). U okvire ovog srednjovekovnog perioda Pavle stavlja otpad
koji će se pojaviti u "Božjem Hramu". Anglikanski biskup Kristofer
Vordsvort (Christopher Wordsworth-
15) je iz toga izvukao logičan zaključak: "Pošto, prema tome, sveti Pavle ovde
opisuje čoveka greha kao biće koje traje u svetu od vremena uklanjanja
ograničavajuće sile pa sve do drugog Hristovog dolaska (2. Solunjanima 2,8),
sila koja je ovde oličena u 'Čoveku greha' mora da traje mnogo stoleća i da
nastavi svoje postojanje sve do današnjeg vremena. Prema tome, pošto joj je samo
proročanstvo odredilo tako dugo postojanje, koje daleko nadmašuje život bilo
kojeg pojedinca, 'Čovek greha' ne može biti nijedna pojedinačna osoba."
Pavle opisuje budući "otpad" kao
pokazivanje "čoveka bezakonja" koji će odbaciti i istinsko hrišćansko
bogosluženje i svako neznabožačko bogosluženje; On će se "protiviti i podizati
više svega što se zove Bog ili se poštuje" (2. Solunjanima 2,4). On će se
uzdizati do tačke samoobožavanja ili autodeifikacije u okviru novozavetnog Božjeg Hrama "tako
da će on sesti u crkvi Božjoj kao Bog , pokazjući sebe da je Bog" (2.
Solunjanima 2,4). Način na koji se Pavle služi pojmom "hram" (naos) u svojim
ostalim spisima (1. Korinćanima 3,16.17; 2. Korinćanima 6,19; Efescima 2,21)
pokazuje da ne misli na materijalni Hram u Jerusalimu, već na Crkvu kao duhovni
Božji Hram.
Posebno je značajan Pavlov navod da će
Otpadnik zauzeti Božje mesto u ovom Božjem Hramu. Ova provokantna slika nas
podseća na Danilovo viđenje u kojemu Pradavni ili Starac seda na svoju stolicu
da sudi zemaljskim silama koje su sebe uzdigle na mesto Boga. U svetlosti ove
proročke pozadine Pavlovo simboličko opisivanje Božjeg iskonskog protivnika
postaje još izrazitije: "Buntovnik će sebe postaviti za učitelja ili sudiju u
Crkvi!" (Giblin 80) Zastrašujući otpad, nagovešten u Danilu 7. 8. i 11. pojaviće
se u krilu novozavetnog naroda ili mesijanske zajednice, kao lukava igra lažnog
dogmatskog učitelja, kao prevara lažnog hrista i kao versko-kultno
samoobožavanje.
Pavle govori i o potajnoj delatnosti zla:
"Jer se već radi tajna bezakonja, samo dok se ukloni onaj koji sada zadržava."
(2. Solunjanima 2,7) U Pavlovim spisima, reč "tajna" nosi osnovnu zamisao o
istini otkupljenja, koju je nekada Bog čuvao kao tajnu, a koja je sada
razjašnjena svetima putem Hristovog evanđelja (Rimljanima 16,25.26; 1.
Korinćanima 2,7; Efescima 1,9.10; Kološanima 1,26.27). Međutim, kada govori o
"tajni bezakonja" očigledno ima na umu potpunu suprotnost otkrivenoj Božjoj
istini u Hristu: tajnu koja je karakteristična po
bezakonju.
Na temelju Pavlovog učenja, prema tome,
možemo izvući sledeće činjenice o Antihristu: (1) Ova "tajna" nije predstavljala
problem samo u apostolskog doba, već trajno nastavlja svoje delovanje od
Pavlovog doba da sve do kraja vremena. U skladu s time, neprekinuta Sotonina
aktivnost ne dozvoljava nam da "tajnu bezakonja" smestimo u neko određeno
istorijsko razdoblje u prošlosti ili u budućnosti, kao što pretpostavljaju
teorije o preterizmu ili o futurizmu. Pavle govori nešto potpuno suprotno tome!
Posle pada Rima ova buntovna tajna bezakonja biće aktivna bez ograničenja (2.
Solunjanima 2,7); (2) međutim, ova sotonska tajna je poznata pravim Božjim
izabranicima, zato što oni "znaju šta on (Sotona) misli" (2. Korinćanima 2,11).
Prosvetljeni božanskom mudrošću koja se nalazi u Knjizi proroka Danila (Danilo
11,33; 12,10), oni znaju da su Sotonini napadi usmereni protiv Božje vladavine i
Njegovog plana otkupljenja, sa središtem u Svetilištu i njegovim svetim zakonom
i evanđeljem. (3) po analogiji sa "tajnom pobožnosti", sa Božjim planom da svoju
poniznost prikaže u Isusu i Njegovom evanđelju spasenja putem jedinstva sa
Hristom, "tajna bezakonja" ukazuje da postoji i Sotonin zloćudni plan
protivljenja Božjem planu i sprečavanja Božjeg plana uz pomoć dijaboličkog
protivplana i protivkulta koji će uzdići lažnog sveštenika-mesiju.
Ukratko, apostol opominje Crkvu da bude
budna i da se čuva prevara lažnog učitelja hrišćanstva koji će tvrditi da govori
u Hristovo ime. Pavle upozorava na pojavljivanje lažnog evanđelja i kultnog
obožavanja. Iznad svega, Pavle ukazuje na kosmički izvor ove vrhunske prevare;
radi se o Sotoninoj lukavoj zamisli i dostignuću. Iz ove perspektive Pavle dalje
razvija Danilova apokaliptička gledišta.
Da zaključimo, Pavlovo teološko tumačenje
i istorijska primena Danilovog proročanstva o Antihristu predstavljaju značajnu
kariku u povezivanju Danila i Otkrivenja. Pavlovo dalje objašnjenje drugog
poglavlja Knjige proroka Danila, objavljeno u drugom poglavlju 2. Solunjanima,
predstavlja apostolsku potvrdu kontinuiranog istorijskog karaktera Danilovih
proročanstava. Apostol opisuje budući otpad u hrišćanstvu kao lažno kultno
obožavanje, koje uvodi lažni mesija. Ovaj otpad će se pojaviti u okviru
hrišćanske Crkve uskoro posle pada paganskog Rima. Jedino papinstvo kao ustanova
tačno ispunjava uslove navedene u ovom proročkom predviđanju
istorije.
A. Starozavetna
proročanstva i novozavetno ispunjenje
Nekoliko starozavetnih proroka opisuju
misiju i verski karakter Božjeg naroda u vreme posletka; posebno se to odnosi na
Joila, Jezekilja, Danila, Sofoniju i Malahiju. Da bismo njihova proročanstva o
poslednjem vremenu mogli pravilno razumeti, moramo utvrditi kako
se njihove apokaliptičke perspektive
međusobno približavaju i dostižu vrhunac u Knjizi
Otkrivenja.
Evanđeosko pravilo tumačenja biblijskih
tekstova zahteva da se zavetna
obećanja i njihova etnička simbolika shvate u njihovom hristološkom smislu. Novi zavet predstavlja Hrista kao
osnovni ključ za razumevanje temeljnog značenja svih starozavetnih eshatoloških
proročanstava. Odlučujuća proba vere je, prema tome, prihvatanje Isusa iz
Nazareta kao proročki nagoveštenog Mesiju, kao božanskog "Sina čovečjeg" iz
Danilovog apokaliptičkog proročanstva (Danilo 7,13.14; Jovan 5,22-27;
9,35-39).
U četvrtom Evanđelju Božji sud na kojemu
predsedava Sin čovečji predstavljen je i u sadašnjosti i u budućnosti (Jovan
3,19.36; 12,48). Naglasak je stavljen na novu, iznenađujuću stvarnost da je
apokaliptički Sin čovečji već sišao s Neba kao hleb koji "daje život svetu" i
koji pruža sigurnost da će doći apokaliptički "poslednji dan" (Jovan
6,27.33.37.40.53). Hristovo evanđelje ponovo definiše i preuređuje starozavetnu
eshatologiju u svetlosti svog spasonosno-istorijskog ispunjenja i zato postiže
dvostruku eshatološku primenu: sadašnje evanđeosko i buduće apokaliptičko
ispunjenje.
Jovanovo Otkrivenje služi kao dopuna
Jovanovom Evanđelju po tome što se još više usredsređuje na buduće radosti i na
buduće nasledstvo onih koji su ostali verni sve do kraja i koji su pobedili
Nečastivoga krvlju Jagnjeta i rečju svojega svedočanstva (Otkrivenje 12,11).
Četiri Evanđelja se usredsređuju na početno ispunjenje proročanstava u Hristu i
Njegovom mesijanskom narodu. Knjiga Otkrivenja usredsređuje svoju poruku nade na
trajno i konačno ispunjenje proročanstava u Hristovoj
Crkvi.
Joilo 2,28-32. proriče da će buduće vreme
biti obeleženo izlivanjem Božjega Duha
na sve ljude pre "velikog i strašnog dana Gospodnjeg" (Joilo 2,31.32).
Pravi pripadnici Božjeg ostatka su
opisani kao vernici koji prizivaju ime Gospodnje, "jer će na gori Sionu i u
Jerusalimu biti onih koji će se izbaviti" (Joilo 2,32. engleski original).
I Petar i Pavle citiraju Joila
2,32. i objavljuju njegovo početno ispunjenje u sveopštoj Crkvi Isusa Hrista
(Dela 2,21; Rimljanima 10,13). Ovo evanđeosko ispunjenje proročanstva iz Joila 2
ne isključuje njegovo posebno ispunjenje u poslednje vreme, na završetku ere
Crkve. Knjiga Otkrivenja se posebno usredsređuje na konačno ispunjenje Joilovog
obećanja o ostatku. Srednji deo Jovanovog Otkrivenja, Otkrivenje 12-14, bavi se
globalnim dovršenjem evanđeoske misije Crkve Isusa Hrista.
Služeći se tradicionalnom simbolikom
Gospodnje neveste u klasičnim proročanstvima (Isaija 54; Jezekilj 16; Osija 2),
Jovan opisuje budućnost Hristove Crkve slikom progonjene žene koja beži "u
pustinju", gde je Bog hrani u toku "hiljadu i dve stotine i šezdeset dana"
(Otkrivenje 12,6) ili tri i po vremena (Otkrivenje 12,14). Ova proročka
razdoblja upućuju na posebnu eshatološku primenu Danilovog proročanstva o
progonstvu vernih svetaca (Danilo
7,25) na one hrišćanske svete koji su bili stavljeni izvan zakona i pobijeni u
toku vladavine papinske države-Crkve. Jovan zatim nastavlja da opisuje konačni
sukob Crkve ostatka posle 1260
godina Srednjeg veka: "I razgnevi
se zmija na ženu i otide da se pobije s ostatkom semena njezina, koji drži
zapovesti Božje i ima svedočanstvo
Isusa Hrista." (Otkrivenje 12,17)
Jovan osim toga opisuje i konačnu pobedu
vernog ostatka na brdu Sionu: "I videh, i gle, jagnje stajaše na gori Sionskoj,
i s njime sto i četrdeset i četiri hiljade, koji imahu ime oca njegova napisano
na čelima svojim." (Otkrivenje 14,1) Otkrivenje 12,17. i 14,1. zajednički
opisuju ostvarenje Joilovog obećanja o ostatku (Joilo 2,28-32) pri kraju ere
Crkve. Joilov ostatak koji "priziva
ime Gospodnje" na gori Sionu (Joilo 2,32) prikazan je u svom završnom obliku,
kao ostatak poslednjeg vremena: "Ovde je trpljenje svetih koji drže zapivesti
Božje i veru Isusovu." (Otkrivenje
14,12; 12,17) Trostruka poruka iz Otkrivenja 14 će okupiti 144 hiljade
duhovnih Izrailjaca (Otkrivenje 14,1) koji su pozvani da izađu iz Vavilona da bi
se sabrali na gori Sionu gde im Jagnje nudi večnu sigurnost. Na taj način
Otkrivenje snažno nagoveštava da se Joilova proročanstva, koja su se ispunila
kao "rani dažd" u početku ere Crkve ispunjavaju još jednom na njenom završetku,
ali na globalnoj skali.
Apostolska Crkva je doživela da se
hiljade novih vernika priključe njenim redovima (Dela 2,47; 4,4). Isto tako će i
Crkva ostatka doživeti prorečeno pristupanje "vernih ostataka" mnogih naroda koji žele da prime pouku i
da se spasu na "gori Sionu" (Isaija 2,1-3; Mihej 4,1.2). Posle tog konačnog
pristupanja, svi Hristovi sledbenici će postati deo vernog "Izrailja". Nijedan
među njima neće više pripadati Vavilonu (Otkrivenje 14,4; 17,5). Ovi pratioci
Jagnjeta su opisani kao Njegovi
"pozvani i izabrani i verni" sledbenici (Otkrivenje
17,14).
Ukratko, Otkrivenje prikazuje dve
suprotne strane u velikom konačnom sukobu pred Bogom: Vavilon s jedne i Božjeg
Izrailja i Hrista s druge strane. Obe strane su predstavljene kao verske,
bogoslužbene zajednice i upravo zato se i razlikuju po verskim, bogoslužbenim
karakteristikama (Otkrivenje 14,9-11). Pravi Božji ostatak "drži zapovesti Božje
i ima svedočanstvo Isusa Hrista" (Otkrivenje 12,17). Važnost ove spasonosne
kombinacije "zapovesti Božjih" ili "Reči Božje" i "svedočanstva Isusova" u
Otkrivenju (Otkrivenje 1,2.9; &,9; 12,17; 20,4) potvrđuje je kao centralnu
teološku temu cele Knjige, pa čak i kao liniju razdvajanja između Vavilona i mesijanskog Izrailja. Kenet
Strand (Kenneth A. Strand - 133) iz toga zaključuje: "U Knjizi Otkrivenja,
vernost 'Reči Božjoj' i 'svedočanstvu Isusa Hrista' odvaja verne od nevernih i
dovodi do progonstva koje obuhvata i samo Jovanovo progonstvo i mučeništvo
drugih vernika (Otkrivenje 1,9; 6,9; 12,17; 20,4. i tako
dalje)."
Jovanova teologija ostatka je utemeljena
na Jezekiljevom viđenju o oslobađanju pokajničkog ostatka koji živi usred
idolopokloničkog Izrailja u Jerusalimu (Jezekilj 8; 9). Jezekilj je video šest
anđela; određenih da izliju čaše Božjega gneva, kako se približavaju otpalom
gradu Jerusalimu. Počevši od Božjeg Hrama, trebalo je da pobiju bez milosti ili
saučešća sve ljude, žene i decu koji nemaju posebnu oznaku na svojim čelima,
oznaku koju im je stavio posebni anđeo koji je prošao pre njih sa opravom pisarskom na boku. Plašeći se
da će celi Izrailj biti uništen Božjim kaznenim sudom, Jezekilj uzvikuje: "Jaoh,
Gospode, Gospode! eda li ćeš zatrti sav ostatak Izrailjev, izlivši gnev svoj na
Jerusalim?" (Jezekilj 9,8; 11,13)
Međutim, Bog je u svojoj milosti odredio
da po odluci čoveka u svešteničkoj odeći, "obučenoga u platno", pravi pokajnici
budu pošteđeni strahote božanskog gneva: "Prođi posred grada...i zabeleži
belegom čela onim ljudima koji uzdišu i koji ridaju radi svih gadova što se čine
usred njega." (Jezekilj
9,4)
Sedmo poglavlje Otkrivenja primenjuje
Jezekiljevo viđenje o zapečaćenju na poslednje vreme. Jovan čuje u viđenju da će
144 hiljade Izrailjaca (po 12
hiljada iz svakog plemena) dobiti "pečat živoga Boga" na svoje čelo, da će ih
anđeli zapečatiti u znak božanskog odobravanja i zaštite od poslednjih razornih
vetrova (Otkrivenje 7,1-8). Ovo otkrivenje je bilo neposredni odgovor na
očajnički vapaj onih koji su patili pod udarima Božjeg i Jagnjetovog gneva za
vreme šestog zla: "Jer dođe veliki dan gneva njegova, i ko može opstati?"
(Otkrivenje 6,17)
Jovanovo viđenje o "zapečaćenju" pravih
"Izrailjaca" ili "slugu Boga našega" (Otkrivenje 7,3) pre konačne nevolje koju
izazivaju četiri razorna "vetra" donosi utešno obećanje da će Bog zaštititi
svoje verne sluge na celom svetu u toku poslednje velike nevolje. Pripadnici
vernog ostatka će stajati sigurni i zaštićeni od razornih sila sedam poslednjih
zala (Otkrivenje 16,1.2). Pravedni karakter pravih svetaca Višnjega pokazaće se
kada budu izabrali da slede Jagnje i odbili da prave kompromise sa silama
Antihrista, odbijajući da prime "žig" vernosti "zveri" (Otkrivenje 13,15-17;
14,1.4; 22,11). Simbolički gledano, 144 hiljade Izrailjaca su duhovne "device"
(parthenoi) "koje se ne opoganiše sa ženama" (Otkrivenje 14,4). Te "žene" su
kasnije obeležene kao bludnica Vavilon i njene kćeri (Otkrivenje 14,8; 17,4.5) i
predstavljaju otpalu religiju. Sto četrdeset i četiri hiljade pravih Izrailjaca
slede Jagnje tako da "u njihovim ustima ne nađe se prevare, jer su bez mane pred
prestolom Božjim" (Otkrivenje 14,5). U tom smislu, 144 hiljade se u vreme
posletka računaju kao ispunjenje Sofonijevog obećanja o vernom ostatku: "I
ostaviću u tebi narod nevoljan i siromašan, i oni će se uzdati u ime Gospodnje.
Ostatak Izrailjev neće činiti bezakonja niti će govoriti laži, niti će se naći u
ustima njihovim jezik prevaran, nego će pasti i ležati i neće biti nikoga da ih
plaši." (Sofonija 3,12.13)
Potpuno suprotno onima koji su prihvatili
žig zveri, pravi Izrailjci će primiri znak božanskog odobravanja na svoja čela
(Otkrivenje 14,1). Oni su imali hrabrosti da priznaju Hrista kao Gospodara
svojih misli i dela. Postigli su pobedu nad Antihristom, zahvaljujući jedino
svome jedinstvu s Hristom u Njegovoj smrti i vaskrsenju. Kao pobednici nad
Antihristom, biće nagrađeni večnom počašću da stoje oko Božjeg prestola i da
pevaju pesmu Mojsija i Jagnjeta (Otkrivenje 14,3; 15,2.3).
Apokaliptička fraza "vreme posletka" u Knjizi proroka Danila zahteva pažljivo
izučavanje. Ovaj izraz se nalazi jedino u Danilovim viđenjima koje se odnose na
"daleku budućnosti" (pet puta u Danilu 8-12!). On nije potpuno identičan s
poznatom frazom "poslednji dani" ili "dani koji će doći" koja se pojavljuje 14
puta u spisima starozavetnih proroka. Dok klasični proroci
neposredno povezuju Božje sudove u svoje vreme sa
konačnim sudom, Danilo kao da vodi svoje čitaoce od svog vremena kroz sve vekove
istorije otkupljenja. Njegov vremenski okvir se proteže i dalje od nasilne smrti
našega Gospoda i Mesije (Danilo 9,26) sve do pojave Antimesije ili Antihrista
(Danilo 7,8.24.25). On nagoveštava i Božji sud nad tom zlom silom. Danilovo
sveto proročanstvo pokriva istoriju Božjeg naroda od starozavetnih vremena da
sve do kraja vremena.
Jedinstvena karakteristika Danilovog
proročanstva je jasno naznačivanje vremenskog perioda koji je određen Antihristovoj vladavini (Danilo 7,25;
8,14.17; 12,7). Danilo se služi frazom "vreme posletka" ne zato da odredi kraj
vremena, već da umesto toga obeleži izvestan vremenski period koji prethodi
konačnom sudu i vaskrsenju mrtvih
(Danilo 11,40; 12, 1.2). Ovo vreme se po svemu sudeći poklapa sa istekom 1260
godina papinske države-Crkve 1798. godine (Danilo 7,25) i sa nešto kasnijim
obnavljanjem (1844. godine) pogažene istine o Svetilištu i Hristovoj
prvosvešteničkoj službi (Danilo 8,14.17; Vidi Svetilište III. C. 2. a.b).
Danilova simbolička viđenja nije potpuno
razumeo ni sam prorok (Danilo 8,27; 12,8). U stvari, ona nisu ni mogla biti
protumačena sve do "vremena posletka", jer je tako objavio anđeo tumač: "A ti
Danilo zatvori ove reči i zapečati ovu knjigu do poslednjega vremena; mnogi će
pretraživati i znanje će se umnožiti." (Danilo 12,4) Ako Danilova proročka viđenja ukazuju na razdoblje
neposredno pre drugog Hristovog dolaska, onda božansko raspečačenje Danilovih
proročanstava mora doneti neke praktične rezultate upravo u poslednje vreme. Povećanje znanja o
Danilovoj knjizi dovelo je do
međucrkvenog buđenja interesa prema proučavanju apokaliptičkih spisa i do
obnavljanja nade u blizinu drugog Hristovog dolaska. To je Leroja E. Fruma
(LeRoy E. Froom, PFOF 4,1209) navelo da zaključi: "Tekst u Danilu 12,4.
očigledno predstavlja proročanstvo o velikom buđenju interesa prema tumačenju
proročanstava, što se i dogodilo u devetnaestom stoleću istovremenim buđenjem
takvog interesa i u Starom i u Novom svetu." Džejms Vajt (James White) je
pravilno upozorio da se obećano "umnožavanje znanja" u Danilu 12,4.10. ne odnosi
na "napredak u naučnim otkrićima, već na znanje o poslednjem vremenu" (ST 22.
jul 1880. godine). On je objasnio da "zaista mudri, deca Božja, razumeju
tematiku na koju se odnosi povećanje znanja u vreme posletka, dok bezakonici,
makoliko naučno potkovani, ne razumeju. Činjenice povezane sa ovim slučajem
odlučno govore protiv tvrđenja da se proročanstvo o povećanju znanja u vreme
posletka odnosi na otkrića na području nauke." (Isto!)
Obećanje u Danilu 12,4. ukazuje na pojavu
globalnog interesa prema proučavanju apokaliptičkih proročanstava u Svetom
pismu. Značenje i važnost Danila i Otkrivenja hrišćani su otkrili tek sredinom
devetnaestog stoleća. Tek tada se istraživanje usredsredilo na značenje Danila 8
i reformne poruke u Otkrivenju 14.
Poruke trojice anđela iz Otkrivenja 14,
6-12. objavljuju konačni nebeski
poziv svim ljudima na Zemlji da odbace svaki oblik idolopoklonstva i laži, da
obožavaju Stvoritelja i da prihvate Njegovo večno evanđelje. Bog traži da ljudi,
suočeni sa konačnom pretnjom Antihrista, pokažu dvostruku vernost: vernost
Isusovom svedočanstvu i poslušnost Božjim zapovestima (Otkrivenje
14,12).
Ovi anđeli simbolički predstavljaju
hrišćanske verske pokrete. Njihovo mesto u vremenu je prilično očigledno. Prvi
anđeo objavljuje da je došlo vreme konačnog suda (Otkrivenje 14,6.7), to je
poruka koja se povezuje s tekstom u Danilu 7,9-14; 8,14. Ovaj sud je započeo
1844. godine (Vidi Sud III.B.1!). Vest trećeg anđela se objavljuje neposredno
pre Gospodnjeg povratka (Otkrivenje 14,14-16). Prema tome, sve tri se objavljuju
između 1844. godine i Isusovog drugog dolaska. One sačinjavaju Božji poslednji
poziv čovečanstvu.
Ove tri anđeoske poruke se konačno
stapaju u jednu trostruku poruku. Prva, koja započinje u određenom vremenskom
trenutku, objavljuje večno evanđelje, koje će se propovedati sve do kraja
vremena (Matej 28,18-20). Nešto kasnije, drugi anđeo objavljuje posebnu poruku o
Vavilonu, takođe vest koja će se propovedati sve do kraja. Vavilon je opisan kao
grad koji postaje sve gori i gori. Njemu se ista vest ponavlja sve dok se na njega ne izliju
sedam poslednjih zala (Otkrivenje 17,1-6; 18,2.4.8). U stvari, druga vest se
stapa sa prvom. Nešto posle prve dvojice anđela, pojavljuje se i treći koji
upozorava na žig zveri i na konačno
uništenje svih onih koji obožavaju zver i prime njen žig (Otkrivenje 14,9).
Pošto se Božji gnev (Otkrivenje 14,10) na isti način izražava i u toku
poslednjih sedam zala (Otkrivenje 16,1-17), jasno je da se i ta vest objavljuje
sve do kraja vremena. Pošto se ona pridružuje vestima prvog i drugog anđela,
očigledno je da se do izvesne mere ove tri vesti stapaju u jednu jedinstvenu
vest: u večno evanđelje sa određenim naglaskom na poslednje
vreme.
Božji narod poslednjeg vremena ima
zadatak da propoveda ovu trostruku poruku (Otkrivenje 14,12). To je narod opisan
u istom poglavlju kao narod koji "drži zapovesti Božje i veru Isusovu"
(Otkrivenje 14,12) ili u Otkrivenju 12,17. kao ostatak koji "drži zapovesti
Božje i ima svedočanstvo Isusa Hrista".
A.
Dramatičan opis poslednjeg vremena u Otkrivenju 10.
Značenje poruka trojice anđela iz
Otkrivenja 14. može se mnogo bolje shvatiti ukoliko se ovaj segment proročanstva
dovede u vezu sa viđenjem o "moćnom anđelu" iz Otkrivenja 10. Anđeo koji se
pojavio pre nego što je odjeknuo zvuk sedme trube (Otkrivenje 10,7) bio je "obučen u oblak, i duga beše na
glavi njegovoj, i lice njegovo beše kao sunce, i noge njegove kao stubovi
ognjeni" (Otkrivenje 10,1). Ova slika vraća u sećanje viđenje o Sinu čovečjem u
Otkrivenju 1,12-16. i veličanstveni opis jednog dostojanstvenog bića u Danilu
10,5.6. i 12,5-7. Otkrivenje 10 objavljuje Hristovu autoritativnu poruku za
poslednje vreme, slikovito je prikazujući kao skidanje pečata sa Danilovih
proročanstava o vremenu posletka (Danilo 8-12). Tema teksta u Otkrivenju 10 je
stvaranje novog proročkog zadatka, sličnog onome koji je dobio prorok Jezekilj
kada je bio pozvan u proročku službu (Jezekilj 3,1-3). On se temelji na "maloj
knjizi", koju je anđeo držao otvorenu u ruci (Otkrivenje 10,2), dok je sa obe
noge stajao na moru i na kopnu, objavljujući sveopštu poruku za poslednje vreme.
Podigavši desnu ruku dao je svečanu zakletvu Stvoritelju da "odlaganja više neće
biti (chronos – vremena)" (Otkrivenje 10,6), da će vrlo skoro odjeknuti i sedma
truba i da će "tajna Božja" biti dovršena kada se ispune proročanstva
(Otkrivenje 10,7).
Anđeo sedme trube objavljuje radosno
ispunjenje Stvoriteljeve namere u celoj istoriji spasenja: "Posta carstvo sveta
Gospoda našega i Hrista njegova, i carovaće u vek veka!" (Otkrivenje 11,15)
Međutim, mnogo određenije značenje je izraženo nebeskom zakletvom da "vremena"
više neće biti, ukoliko je čovek spreman da uzme u obzir njenu suštinsku
povezanost sa Danilovim proročanstvima. Danilo je prorekao da će Antihristu biti
dozvoljeno da vlada tri i po vremena (Danilo 7,25; 12, 7). Kada moćni anđeo iz
Otkrivenja 10 objavi da su istekli svi proročki vremenski lanci (uključujući i
one iz Danila 8,14; 12,11.12), tada više neće biti odlaganja u izvršenju
božanske namere (MS 59,1900, u 7BC 971; Shea 1992,
302-316).
Zapovest moćnog anđela je značajna; ona
razgovetno poziva Božji narod poslednjeg vremena (pre nego što odjekne sedma
truba- Otkrivenje 10,7) da uzme "knjižicu otvorenu iz ruke onoga anđela što stoji na moru i na zemlji" i da je
"izjede" (Otkrivenje 10,8.9). Ovim simboličkim slikovitim opisom su se služili i
starozavetni proroci kada su bili pozivani da usvoje proročku poruku od Boga
(Jeremija 15,16; Jezekilj 3,1-3). Crkva poslednjeg vremena – ostatak – mora da
usvoji apokaliptičku poruku knjižice kao svoju misiju i svoj
zadatak.
Danilo izričito naglašava da su
proročanstva za poslednje vreme bila zapečaćena (Danilo 12,4). Ali, ta poruka će
konačno biti raspečaćena ili "otvorena". To će, prema Otkrivenju 10,8; 22,10.
učiniti sam Bog. Sveto obećanje božanskog anđela u Otkrivenju 10 sadrži istu
zakletvu o proročkim vremenima kao i tekst u Danilu 12,7. i potvrđuje radosnu
vest da su proročka vremena istekla i da je blizu vreme da se sudi mrtvima i da
sveci Višnjega budu nagrađeni (Otkrivenje 11,18). Vilijam Šea (William H. Shea –
1992, 299) donosi ovakav zalključak: "U prvom slučaju (Danilo 12,4) imamo svitak
koji je zapečaćen do poslednjeg vremena. U drugom (Otkrivenje 10,2.5-7) imamo
svitak koji je otvoren na kraju vremena."
Izražajna složenost anđelove zakletve i
njegovo pozivanje na Stvoritelja Neba, Zemlje i mora (Otkrivenje 10,6) ima
veliki značaj. Time je oblikovana posebna veza sa porukom prvoga anđela iz
Otkrivenja 14,6.7. koja takođe poziva na obožavanje Boga kao Stvoritelja. I tema
i rečenički sklop potiču neposredno iz četvrte zapovesti Dekaloga (2. Mojsijeva
20,8-11). Ali, slatke božanske reči nade (Psalam 119,103) Božji narod će
doživeti kao neočekivano gorko iskustvo (Otkrivenje 10,9.10). Kada bude najavio
skori dolazak Isusa Hrista, doživeće gorko razočarenje je se njegovo očekivanje
neće ostvariti onako kako je očekivao. Kao što poslovica kaže: "Dugo nadanje
mori srce!" (Priče 13,12)
Proročanstva o ponovnoj pojavi
Antihrista, koja će biti praćena konačnom probom vere i izlivanjem Božjega gneva
još treba da se ispune (Otkrivenje
15-18). Međutim, iskustvo gorkog razočaranja nije bilo uzaludno. Ono je
po božanskom proviđenju poslužilo svojoj svrsi: da pripremi narod da se sretne
sa svojim Bogom (Amos 4,12); da pripremi konačni pokret proroka Ilije i da celi
svet navede da se konačno odluči ili za Hrista ili za Antihrista (Malahija
4,5.6; Otkrivenje 14,6-12). Ovaj zadatak je obuhvaćen božanskom naredbom: "Valja
ti opet prorokovati narodima i plemenima i jezicima i carevima mnogima!"
(Otkrivenje 10,11) Ovaj nalog moćnog anđela (Otkrivenje 10,11) još više je
razjašnjen u trostrukoj anđeoskoj poruci iz Otkrivenja 14. Anđeli iz Otkrivenja
10. i 14. su usko povezani; oba predstavljaju dramatski nastanak ostatka Božjeg
naroda u vreme posletka, koji ima sveopštu misiju i božansko ovlašćenje da
objavi poruku o sudu, utemeljenu na Knjizi proroka Danila i njenim proročkim
vremenima.
B. Vest prvog anđela
(Otkrivenje 14,6.7)
"I videh drugoga anđela gde leti posred
neba, koji imaše večno evanđelje da objavi onima koji žive na zemlji, i svakome
plemenu i jeziku i kolenu i narodu. I govoraše velikim glasom: bojte se Boga i
podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova i poklonite se onome koji je stvorio
nebo i zemlju i more i izvore vodene." (Otkrivenje 14,6.7)
Centralni tekst u celoj Knjizi Otkrivenja
formalno i suštinski je 14. poglavlje. To je ono posebno poglavlje koje govori o
Božjem sudu (Otkrivenje 14,7.14-20). Ono dolazi pošto Antihrist (zver iz mora) i njegovi
saveznici (zver iz zemlje) dovedu do vrhunca svoj otpad i progonstvo svetih
(Otkrivenje 13). Ova dva poglavlja (Otkrivenje 13. i 14) nastavljaju da detaljno
opisuju ostvarenje proročanstva iz Danila 7.
Paralelizam naizmeničnih pokreta
proročkog signalnog svetla između Neba i Zemlje u Danilu 7. i u Otkrivenju 13. i
14. je posebno važan. Danilo 7,2-8. pruža istorijski pregled svetskih imperija,
posle kojih dolazi "mali rog". Ovaj pregled osvetljava zemaljska zbivanja posle
kojih istorijski dolazi sud na Nebu (Danilo 7,9.10). Međutim, u Danilu 7,11.12.
prorok se ponovo vraća na Zemlju da bi sledio delovanje malog roga, kao i
njegovu sudbinu. Stihovi 13. i 14. se usredsređuju na nebeski prizor dolaska
Isusa Hrista na sud. Ovaj redosled događaja u Danilu 7 se dalje odvija i razvija
u Otkrivenju 13. i 14; na Zemlji (Otkrivenje 13; Danilo 7,2-8), na Nebu
(Otkrivenje 14,1-5; Danilo 7,9.10), na Zemlji (Otkrivenje 14,6-13; Danilo
7,11.12), na Nebu (Otkrivenje 14,14-20; Danilo 7,13.14). U vezi sa ovim postaje
značajno da se Danilova fraza "neko kao sin čovečji" (Danilo 7,13) ponavlja u
Otkrivenju 14,14. Time je potvrđen zaključak Žaka Dukana (Jacques B. Doukhan –
133): "Izgleda da je tekst u Danilu 7 više od svih drugih u mislima autora
Otkrivenja 14." Upoređujući progresiju proročkih događaja u Danilu 7. i u
Otkrivenju 13. 14. Dukan primećuje: "Nebeski sud prorečen u Danilu 7 i vika
trojice glasnika u Otkrivenju 14 kao da se poklapaju."
(60)
Teološke posledice ove paralelne
situacije zasedanja nebeskog suda u
Danilu 7 ("I sud sede i knjige se otvoriše.") i prve anđeoske vesti ("Bojte se
Boga i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova!" Otkrivenje 14,7) su vrlo jasne. Anđeoski proglas se
neposredno odnosi na početak zasedanja nebeskog suda u Danilu 7,9.10. On obnaroduje celoj
zemaljskoj porodici da je započeo konačni sud na Nebu.
Ovaj nebeski tribunal započinje tek posle
pojave Antihrista (mali rog iz Danila 7) i njegovog vladanja narodima u toku tri
i po proročkih vremena ili 1260 proročkih dana (Danilo 7,25; Otkrivenje
12,6.14). To znači da bi čas početka Božjeg istražnog suda na Nebu morao da bude negde posle 1260 godina
verske netolerancije i progonstva koje su se završile 1798. godine posle
Hrista.
Poziv prvog anđela ljudima da se "boje""
Boga i da "daju slavu" Stvoritelju, jer "dođe čas suda Njegova" povezuje nebeski
sud sa stvaranjem: "Poklonite se onome koji je stvorio nebo i zemlju, mora i
izvore vodene!" (Otkrivenje 14,7)
Stvoritelj kao Sudija i Spasitelj svoga zavetnog naroda nekoliko puta se
pojavljuje u spisima Mojsija, proroka, i u jednom broju psalama. Na poseban
način, godišnji ritual na Dan pomirenja (3. Mojsijeva 16) osvetljava sudijsko
Gospodnje delo kao delo onoga koji odvaja stvarno pokajane obožavaoce
Stvoritelja od nepokajanih vernika da taj dan koji je proglašen "subotom
počivanja" (3. Mojsijeva 23,27-32). Ritual čišćenja na Dan pomirenja ukazivao je tako na božanski sud nad
Izrailjem, Njegovim takozvanim zavetnim narodom, kao na veliki dan Gospodnji.