5. poglavlje

JERUZALEM I PODRIJETLO NEDJELJE

Jeruzalemska crkva u Novom zavjetu
Jeruzalemska crkva nakon 70. g. po Kr.
Napomene
 

Premda tri novozavjetna teksta koji se obično navode kao dokaz apostolskog podrijetla štovanja nedjelje pripadaju zamljopisnom području kršćanskih zajednica s grčkoga govornog područja (1. Korinćanima 16,2) ili Male Azije (Djela 20,7; Otkrivenje 1,10), u novijim radovima postoji izrazita sklonost da se apostolskoj zajednici u Jeruzalemu pripiše inicijativa i odgovornost za odbacivanje subote i uvođenje bogoslužja nedjeljom. Na primjer, J. Daniélou potvrđuje da “ustanova nedjelje seže unatrag do prve zajednice i ona je u cijelosti kršćanska tvorevina”.1 U drugom djelu isti autor izjavljuje da se “običaj okupljanja u taj dan [to jest u nedjelju] javlja već u prvom tjednu nakon uskrsnuća, kad nalazimo apostole okupljene u gornjoj sobi. Nedjelja je nastavak ovoga tjednog susreta.”2

C. S. Mosna zaključuje svoje istraživanje o podrijetlu nedjeljnog bogoslužja izjavom: “Sa sigurnošću možemo zaključiti da je nedjelja rođena u prvoj jeruzalemskoj, a ne u Pavlovoj zajednici.”3 W. Rordorf slično tvrdi da se “može iznijeti nekoliko uvjerljivih dokaza u prilog mišljenju da je kršćansko štovanje nedjelje istinska kršćanska tvorevina koja seže unatrag do najstarijih vremena prve zajednice, pa čak i do namjere uskrslog Gospodina”.4

Ova postavka počiva na nekoliko osnovnih pretpostavki. Na primjer, P. K Jewett primjećuje da “je nevjerojatno da bi Pavao predvodio u štovanju nedjelje, kad je on jedini novozavjetni pisac koji upozorava svoje obraćenike protiv štovanja dana” (Kološanima 2,16; Galaćanima 4,10; Rimljanima 14,6).5 Isti pisac oštroumno zapaža: “Da je Pavao uspostavio štovanje nedjelje među neznabošcima, vrlo je vjerojatno da bi židovska oporba osudila njegovu smjelost  bog odbacivanja zakona o suboti kao što je bio slučaj s obredom obrezanja  Djela 21,21).”6 Štoviše, W. Rordorf primjećuje da bi Pavao “više govorio o  tovanju nedjelje i... odgovarao bi na prigovore židovske oporbe”.7 Stoga se pretpostavlja da je “Pavao običaj štovanja prvog dana u tjednu već zatekao među kršćanima kad je otpočeo svoje poslanje među neznabošcima; može se, dakle, reći da je štovanje prvog dana kršćansko-židovskog podrijetla”.8

Pretpostavlja se da su apostoli prvi uspostavili štovanje nedjelje kako bi zasebnim kršćanskim danom i jedinstvenim kršćanskim bogoslužjem proslavili uspomenu na događaje Isusovog uskrsnuća i ukazanja koji su se zbili u Jeruzalemu u nedjelju. Štoviše, pretpostavlja se da se promjena dana bogoslužja i njezino naknadno usvajanje od strane mnogih kršćana moglo ostvariti samo apostolskim autoritetom iz Jeruzalema, matične crkve kršćanstva.9 Načelo koje sadržava ova primjedba doista je valjano, i mi ga trebamo imati na umu dok istražujemo nastanak štovanja nedjelje. Kršćani bi sigurno teško poslušali zapovijed da promijene dan svoga tjednog bogoslužja ili vrijeme godišnjeg slavljenja Pashe od bilo koje crkve, izuzev one koja je uživala sveopći ugled i zauzimala nedvojbeno vodeći položaj. Rasprava oko Pashe pruža najprikladniji primjer.

Drugi važan dokaz jest navodna potreba prvih kršćana u Jeruzalemu za posebnim vremenom i mjestom njihovoga bogoslužja budući da se tvrdi da se oni “više nisu osjećali dijelom židovskog bogoslužja subotom”.10 Na primjer, C. S. Mosna misli da su apostoli uspostavili nedjelju “davno prije nego što je Pavao mogao i pomisliti da je uvede” budući da su “prvi kršćani imali potrebu za vlastitim danom bogoslužja jer je sadržaj subote tada postao nedostatan za potrebe nove vjere”.11 W. Rordorf sličnim riječima iznosi isto uvjerenje kad kaže da “praktična potreba za redovitim vremenom bogoslužja u kršćanskim zajednicama upućuje na uvođenje štovanja nedjelje prije Pavla”.12

Nekoliko stručnjaka podastire Euzebijev (260-340. g. po Kr.) izvje štaj o ebionitima, judeo-kršćanskoj sljedbi u ranom kršćanstvu, kao dodatni razlog za dokazivanje apostolskog podrijetla nedjelje. Ovaj povjesni čar izvještava da je liberalno krilo ebionita “štovalo subotu i ostale židovske obrede, ali su istovremeno, poput nas, slavili dan Gospodnji kao uspomenu na Spasiteljevo uskrsnuće”.13 Iz ovoga se hoće izvesti zaključak da su ovi židovski kršćani preuzeli prvobitni običaj slavljenja nedjelje iz Jeruzalemske crkve budući da ga oni ne bi preuzeli od crkve obraćenih neznabožaca nakon odvajanja od njih.14

Ovi se dokazi čine doista uvjerljivima, ali njihova se valjanost mora ispitati u svjetlu povijesnih podataka koje pruža Novi zavjet i rana patristi čka literatura u vezi s etničkim sastavom i teološkim usmjerenjem Jeruzalemske crkve. Mi ćemo sada upravo to učiniti i proširiti naše istraživanje do 135. g. po. Kr., to jest sve do vremena Hadrijanovog razorenja grada. U to vrijeme, kao što ćemo vidjeti, i grad i Crkva doživjeli su korjenite promjene koje je prouzročio carev ukaz o protjerivanju Židova i židovskih kršćana. To je zadalo konačni udarac ne samo židovskim težnjama o nacionalnoj nezavisnosti od Rimljana, već i vodećoj ulozi Jeruzalemske crkve. Nakon toga uloga ove Crkve postala je toliko beznačajna da nije mogla utjecati na ostatak kršćanstva.

Jeruzalemska crkva u Novom zavjetu

Koje informacije pruža Novi zavjet u vezi sa stavom Jeruzalemske crkve prema židovskim vjerskim obredima i liturgijskom kalendaru? Upućuje li Novi zavjet, kao što neki smatraju, na to da se Crkva “više nije osjećala dijelom židovskog bogoslužja subotom: stoga se morala sama okupljati u zasebno vrijeme”?15 Mi ćemo nastojati odgovoriti na ova pitanja razmatrajući, prvo, mjesto i vrijeme prvih kršćanskih okupljanja i, drugo, etnički sastav i teološko usmjerenje Jeruzalemske crkve.

Mjesto kršćanskog okupljanja. Mjesta okupljanja koja se najčešće spominju u Djelima jesu hram, sinagoga i privatne kuće (jednom su se okupili na otvorenom prostoru).16 Izvještaj iz Djela 2,46 da kršćani “kao što su svaki dan... bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh” ukazuje na moguću razliku između javnog evanđeoskog propovijedanja i privatnih zajedničkih okupljanja. Međutim, u poglavlju 5,42 kaže se da su “svaki dan neprestano i u hramu i po kućama navješćivali Isusa kao Mesiju”. To bi značilo da nije postojala formalna razlika između javnih evanđeoskih sastanaka i privatnih zajedničkih okupljanja.17 Slika koju predočavaju Djela slika je živog zajedničkog života novih obraćenika koji su “bili jednodušni” (Djela 1,14) i koji su se često okupljali da propovijedaju svoju vjeru i javno u hramu, u Salomonovom trijemu, ili u sinagogama, i privatno u domovima.18 Međutim, razlika između ove dvije vrste sastanaka vjerojatno je ipak postojala. U hramu i sinagogi prva je zajednica mogla propovijedati evanđelje (Djela 3,11; 5,12), sudjelovati u molitvi (Djela 3,1; 22,17; 2,46-47) i poduci iz Pisma. S druge strane, na privatnim sastancima vjernici su mogli primiti osobne upute od apostola (Djela 6,42; 1,14) te izraziti svoje zajedništvo i povezanost zajedničkim obrocima i Gospodnjom večerom.19

Premda su privatna okupljanja prve zajednice bila namijenjena slobodnijem i potpunijem izražavanju sadržaja njihove vjere u uskrslog Gospodina, ona se ne prikazuju kao proturječnost već nadopuna bogoslužju u hramu i sinagogi. Ralph P. Martin primjećuje da “u ranim danima života Crkve nije bilo želje da se napusti vjera otaca, barem kad je bilo u pitanju vanjsko izražavanje vjere”.20 Pisac ističe da je “prva kršćanska Crkva izgledala kao skupina unutar židovskog stada” te je nazvana “nazarejskom sljedbom” (Djela 24,5). Ista riječ “sljedba” rabi se u Djelima da se opišu i kršćani (Djela 24,5.14; 28,22) i židovske skupine saduceja (Djela 5,17) i farizeja (Djela 15,5; 26,5). Stoga Martin zaključuje da “izvana nije bilo ničega neobičnog u vezi s okupljanjem Židova istomišljenika koji su prozvani nazarejima.”21

Neki stručnjaci čak misle da je prva zajednica možda u početku imala i zasebnu sinagogu budući da je, prema Mišni, trebalo samo deset Židova muškaraca da bi se negdje osnovala sinagoga.22 Kristovi sljedbe nici, kaže se u Djelima 1,14, “svi su bili jednodušno ustrajni u molitvi”. Grčki izraz koji se ovdje rabii označuje redovite “molitvene skupove” u sinagogi (usp. Djela 16,13.16). Uporaba naziva koji se odnose na sinagogu da bi se opisala molitvena okupljanja prvih vjernika ukazuje na moguć nost da su kršćanska okupljanja smatrana nekom vrstom sastanaka u sinagogi.

Činjenica je da je sinagoga mjesto bogoslužja koje se najčešće spominje. Ovo se odnosi i na Kristovu službu budući da je On naučavao i vršio bogoslužje u sinagogama u subotu (Marko 1,21-28; 3,1-6; 6,2; Matej 4,23; Luka 4,15.16-30,44; 6,6; 13,10-17; Ivan 6,59; 18,20). I u Djelima izvještaj o nazočnosti kršćana u sinagogi vrlo je dojmljiv. Pavao se redovito sastajao u sinagogama sa “Židovima i Grcima” (Djela 18,4.19; 13,5.14.42.44; 14,1; 17,1.10.17) pa se čak i Apolo, kad je stigao u Efez, susreo s efeškim vjernicima u sinagogi (Djela 18, 24-26). C. W. Dugmore, koji nas je zadužio svojom iscrpnom studijom o utjecaju sinagoge na kršćansko bogoslužje, uvjerljivo pokazuje da je “sinagoga ipak utjecala i na oblik bogoslužja i na vrijeme kad su se kršćani okupljali na javne molitve u prva četiri stoljeća naše ere u puno većoj mjeri nego što smo nekada spremni priznati”.23

Je li prihvaćanje Mesije kao Gospodina i Spasitelja stvorilo trenutnu potrebu da se odredi novo mjesto i vrijeme bogoslužja da bi se izrazila nova vjera? Jednostavno je i primamljivo tumačiti nepotpune zapise o Jeruzalemskoj crkvi u svjetlu kasnijeg rascjepa Crkve i sinagoge. Pobuda za ovaj pokušaj jest hvalevrijedna želja da se umanji odanost Jeruzalemske crkve židovskim vjerskim običajima te time obrani jedinstveni sadržaj i izraz kršćanske vjere od samog njezinog začetka. Premda su takve nakane pohvalne, one ne opravdavaju netočne rekonstrukcije ranih vjerskih običaja u Jeruzalemskoj crkvi.

Često spominjanje hrama, sinagoge, molitve i propovijedanja upućuje na to da kršćansko bogoslužje nije nastalo kao neka ex novo ustanova, već kao nastavak i reinterpretacija židovskih vjerskih obreda. Petar i Ivan, na primjer, nakon iskustva na Dan duhova, išli su u hram u vrijeme molitve (Djela 3,1). Odlaženje u hram i sinagogu nastavlja se, premda su se održavali i dopunski privatni sastanci. Isto tako ostaje u uporabi i jezik židovskog bogoslužja: žrtve, darovi, svećenik, straješina. Očito je da se ovi elementi iznova tumače u svjetlu njihovog mesijanskog ispunjenja, pojave Krista. Međutim, nema nagovještaja da je njihova nova vjera prouzročila trenutno odbacivanje redovitih židovskih mjesta bogoslužja.

Vrijeme kršćanskih okupljanja. Sad ćemo razmotriti vrijeme bogoslu žja u Jeruzalemskoj crkvi. Jesu li prvi kršćani poštovali i koristili židovski bogoslužni kalendar ili su ga namjerno odbacili izabravši radije nove dane i nadnevke za svoje tjedne i godišnje blagdane? Oscar Cullmann tvrdi da su se prvi kršćani “sastajali svakodnevno (Djela 2,46; 5,42; vidi također Luka 24,53). Subotu su također povremeno svetkovali. Međutim, ... već na samom početku prvo kršćansko bogoslužje za sebe je oblikovalo poseban kršćanski okvir u kojemu je jedan dan, dan Gospodnji, bio posebno izdvojen kao dan kršćanskog bogoslužja. To nije židovska subota, već su prvi kršćani promišljenim odvajanjem od židovstva izabrali prvi dan tjedna budući da je Krist tog dana uskrsnuo iz mrtvih i ukazao se učenicima okupljenima na večeru.”24

Prema našem autoru, a to mišljenje podupiru mnogi stručnjaci, prva se zajednica svakodnevno okupljala, povremeno u subotu, a redovito nedjeljom da proslavi uspomenu na Kristovo uskrsnuće i ukazanje. Nema potrebe ponovno razmatrati tvrdnju o redovitom svetkovanju nedjelje u prvim danima Crkve budući da smo u prethodnom poglavlju utvrdili da takva postavka isključivo počiva na tri pogrešno shvaćena novozavjetna ulomka i na teološkim motivima kojih nema u apostolskoj literaturi.

U vezi sa svakidašnjim okupljanjima, Luka u najmanje tri prigode govori o apostolima i vjernicima koji su se “svaki dan” (Djela 2,46; 5,42; usp. Luka 24,53) sastajali radi poduke i zajedništva. Moguće je da su se vjernici u oduševljenju nakon Dana duhova neko vrijeme okupljali oko apostola, ali je očito da su samo apostoli mogli osmisliti stalni dnevni program podučavanja u hramu i u domovima (Djela 5,42). H. Riesenfeld dobro primjećuje: “Za one koji nisu bili apostoli ovo mora da je bilo pretjerivanje.”25 Ova dnevna okupljanja bila su, nema sumnje, evanđeoske naravi, namijenjena propovijedanju Evanđelja Židovima i neznabošcima. Moguće je da su i novi obraćenici sudjelovali na ovim sastancima, ali nema pokazatelja da se od cijele zajednice očekivalo da pribiva dnevnim bogoslužjima.

Subota koja je, prema O. Cullmannu, utjelovljivala pučko gledište, bila je štovana “tu i tamo”, ali od samog početka Crkva je izabrala prvi dan tjedna kao novi dan bogoslužja i time se “namjerno udaljila od židovstva”.26 U idućem poglavlju imat ćemo priliku pokazati da je potreba da se kršćani razlikuju od Židova doista bitno pridonijela usvajanju štovanja nedjelje umjesto subote. Međutim, to je kasniji razvoj koji se nije zbio u ranim danima Jeruzalemske crkve.

C. S. Mosna smatra da su se jeruzalemski kršćani vrlo rano odvojili od hrama i sinagoge zbog progonjenja od strane vjerskih vođa: “Onog istog dana nastade velik progon Crkve u Jeruzalemu.” (Djela 8,3) Progonstvo je pridonijelo da se oni odvoje od Židova i njihovih obreda (Djela 9,2).27 Nema sumnje da su progoni od strane Židova s vremenom pridonijeli udaljavanju kršćana od židovskih vjerskih obreda i običaja, ali kao što ćemo pokazati, takvo odvajanje nije se odigralo tako iznenada i brzo. Pavao je, na primjer, nakon Stjepanova mučeništva otišao tražiti kršćane u sinagogama u Damasku (Djela 9,2; usp. 22,19), vjerojatno zato što su se tamo još uvijek sastajali. Sam apostol se kasnije u svojoj službi “po svom običaju” (Djela 17,2) redovito subotom susretao u sinagogi ili na otvorenom prostoru ne samo sa Židovima (Djela 13,14; 17,2; 18,4), već i s neznabošcima (13,44; 16,13; 18,4). To je bilo moguće jer još nije došlo do potpunog odcjepljenja od židovskih mjesta i vremena bogoslužja.

Također treba zamijetiti da prvi židovski progon zabilježen u Djelima 6-8 nije bio usmjeren protiv cijele Ckrve, već isključivo protiv “helenista“. Ovi su, prema novijim istraživanjima, bili nekonformistička skupina židovskih kršćana, naizgled prilično različita od glavnog tijela Crkve.28 Na to upućuje redak u Djelima 8,1 gdje stoji da “nastade velik progon Crkve u Jeruzalemu, te se svi kršćani, osim apostola, raspršiše”. Činjenica da je apostolima bilo dopušteno ostati u gradu dokazuje, primjećuje O. Cullmann, “da cijela zajednica nije imala udjela u vrlo čudnim i smjelim idejama ove skupine [tj. helenista]”.29 Međutim, helenistima u čast treba spomenuti da je njihova smjela i javna misionarska djelatnost dovela do evangeliziranja Samarije (Djela 8,1-40).

Neki misle da je ova skupina helenističkih kršćana (Židova s grčkoga govornog područja) “javno za sebe prisvajala Isusovu vlastitu slobodu u vezi sa subotom”30 i prigrlila štovanje nedjelje. Čak ako i prihvatimo takvu pretpostavku, koja počiva na proizvoljnim nagađanjima, treba zamijetiti da su ovi helenisti bili samo jedna radikalna skupina koja se rano odvojila od matice Crkve kojoj su pripadali apostoli. Budući da nisu nastupali u ime Crkve, oni nisu mogli cijeloj Crkvi nametnuti prihvaćanje novoga dana bogoslužja. Štoviše, da je štovanje nedjelje doista bilo jedno od prepoznatljivih obilježja njihovih vjerskih običaja, to bi uzrokovalo oštro sukobljavanje unutar Crkve, osobito u pogledu njihove “javne” misionarske djelatnosti.31 Ali u Djelima se ne može otkriti odjek takve rasprave. Na primjer, na Jeruzalemskom saboru štovanje subote nije bilo jedno od prijepornih pitanja. Mi ćemo sada, naprotiv, razmotriti brojne pokazatelje njezina redovitog svetkovanja, posebno u najkonzervativnijoj židovsko-kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu.

Teološko usmjerenje Jeruzalemske crkve. Proučavanje etničkog sastava i teološkog usmjerenja Jeruzalemske crkve pruža možda najznačajnije podatke na temelju kojih se može ispitati valjanost postavke koja tvrdi da je Jeruzalem mjesto rođenja štovanja nedjelje. Crkva u gradu formirala se oko jezgre od dvanaest apostola. Budući da su njezini članovi kao i prvi obraćenici bili, kao što to dobro primjećuje T. W. Mason, “Židovi po rođenju i odgoju, to je a priori vjerojatno da su oni u novu zajednicu unijeli neke vjerske običaje na koje su otprije bili naviknuti.”32

Luka izvještava da su među brojnim židovskim obraćenicima “mnogi svećenici prihvaćali vjeru” (Djela 6,7). F. A. Regan dobro primjećuje da “Luka ne nagovještava da je njihovo obraćenje na bilo koji način proturje čilo njihovoj odanosti starom Zakonu”.33 Moguće je, naprotiv, kao što misli B. Bagatti, da su “oni nastavili obavljati svoju službu”.34 Njihova je služba mogla biti potrebna imamo li na umu činjenicu da je, kao što iznosi Luka, “tisuće Židova prigrlilo vjeru” (Djela 20,21). Ove obraćene svećenike vjerojatno se može poistovjetiti sa “starješinama” koji su pomagali Jakovu i apostolima u upravljanju Crkvom (Djela 15,4.22.23; 16,4; 20,17.18). F. F. Bruce iznosi postavku da “je možda njih sedamdeset tvorilo neku vrstu nazarejskog Sanhedrina, s Jakovom kao predsjedateljem”.35 Ovaj podatak koji iznosi Luka otkriva da se Jeruzalemska crkva nije sastojala samo od većinskih židovskih obraćenika, već su u njoj služili i bivši svećenici u skladu s poznatim židovskim modelom Sanhedrina. Njihov temeljni stav prema židovskim vjerskim obredima najbolje izražava Lukina sažeta izjava da su “svi vatrene pristaše Zakona” (Djela 21,20).36

Izbor i imenovanje Jakova daljnja je potvrda “židovskog” teološkog usmjerenja Jeruzalemske crkve. Zašto je Jakov, “brat Gospodinov” (Galaćanima 1,19), a ne neki apostol, bio izabran da bude vođa Crkve? Očito je u izboru vođe Crkve krvna srodnost smatrana važnijom nego neki prethodni odnos s Kristom. Ovaj razlog, koji se već sadržava i u Lukinom i Pavlovom37 podatku o Jakovu, izričito je naglašen u nekoliko kasnijih djela judeo-kršćanskoga podrijetla.

Hegesip, židovski obraćenik iz drugoga stoljeća, rođen u Palestini, i razni anonimni pisci koji su pisali djela kao što su Protoevanđelje po Ivanu, Evanđelje po Hebrejima, Životopis Josipa Tesara i Evanđelje po Tomi veličaju Jakovljevu ličnost.38 Jakov se u ovim djelima slavi kao legitimni predstavnik Krista,39 kao pravi Kristov brat kojemu se On prvi javio,40 kao glava Crkve,41 kao onaj “zbog koga su stvoreni nebo i zemlja,”42 kao jedini svećenik kojemu je “dopušteno ući u Svetište... da moli božanski oprost za narod”, kao sin svećenika i kao “svetac od majčine utrobe”.43 Izgleda da je u očima židovskih kršćana, kao što to sažeto iznosi B. Bagatti, “Jakov... bio iznad Petra i Pavla jer je on bio Davidov potomak, iste krvi kao i Isus te stoga legitimni predstavnik posvećenog roda, a naposljetku, on je junački vršio zakon. Nijedan drugi apostol nije mogao tvrditi da ima takve vrline.”44

Premda ovo uzvisivanje Jakova potječe iz kasnijeg razdoblja kad je očito postojala potreba da se poboljša položaj Jeruzalemske crkve, u vrijeme kad je ona tonula u zaborav, ostaje činjenica da je Jakov izabran jer je bio Kristov krvni srodnik, a time je ispunjavao ulogu legitimnoga kršćanskog “velikog svećenika”. To otkriva kako je novo kršćansko “svećenstvo” i vodstvo u gradu doista bilo židovski usmjereno. Ono što je još korisnije za naše istraživanje jest temeljni stav Jakova i njegove skupine prema židovskim zakonskim obvezama.

Godine 49./50. po Kr. vođe kršćanske Crkve sastali su se u Jeruzalemu da razmotre osnovne zahtjeve koje trebaju ispuniti neznabošci koji su prihvatili Krista. Povod ovoga Sabora bio je razdor u Antiohiji kad su u Crkvu došli neki agitatori iz Judeje učeći: “Ako se ne obrežete po mojsijevskom običaju, ne možete se spasiti.” (Djela 15,1) Ovi su požidovitelji očito tvrdili da govore u Jakovljevo ime, premda je on izričito poricao da ih je ovlastio da to čine (Djela 15,24). Da bi se utišala svađa, smatralo se potrebnim da Pavao i Barnaba pođu u Jeruzalem raspraviti problem s “apostolima i starješinama” (Djela 15,3). Na ovom je sastanku došlo do “žestokog raspravljanja” (Djela 15,7), a govorili su Petar, Pavao i Barnaba (redci 7 i 12). Na kraju je Jakov, koji je vršio dužnost predsjedatelja, predložio da neznabošci koji su postali kršćani budu izuzeti od obrezanja, ali da im se poruči da se “uzdržavaju od onoga što je okaljano idolima, od bluda, od udavljenoga i od krvi, jer Mojsije ima od starih vremena u svim gradovima svoje propovjednike koji ga svake subote čitaju u sinagogama” (redci 20 i 21).

“Apostoli i starješine” (22. redak) prihvatili su ovaj prijedlog te su poduzete žurne mjere da se osigura njihovo provođenje. Odluka Sabora, koja se s malim izmjenama spominje tri puta (Djela 15,20.29; 21,25), pruža uvid u stav Jeruzalemske crkve prema židovskom zakonu. Vrijedi zamijetiti nekoliko točaka.

Izuzimanje od obrezanja bilo je odobreno samo “braći obraćenoj s poganstva” (23. redak). Nije bilo promjene za židovske kršćane koji su i dalje obrezivali svoju djecu. Na ovo ne ukazuje samo postojanje sljedbe obrezanja nakon Sabora, koju je Jakov očito podržavao (Galaćanima 2,12) i koja je neprekidno uznemiravala zajednice obraćene iz neznaboštva koje je Pavao evangelizirao (Galaćanima 3,1; 5,12; 6,12; Filipljanima 3,2), već i oštra optužba koju su “Jakov i starješine” prenijeli Pavlu (oko deset godina kasnije): “A o tebi su čuli da svojim učenjem odvraćaš od Mojsijeva zakona sve Židove koji su raspršeni među poganima, govoreći im da ne obrezuju djece i ne žive po (otačkim) predajama.” (Djela 21,22) Briga vođa Jeruzalemske crkve zbog takvih glasina (čak i u tako kasnom razdoblju, oko 58. g. po Kr.) i njihov prijedlog Pavlu da utiša optužbe podvrgavanjem obredu očišćenja u hramu (Djela 21, 24), otkriva kako su oni još uvijek bili duboko privrženi židovskim ustanovama kao što je obrezanje.

Štoviše, rješenja koja je predložio Jakov a Sabor prihvatio pokazuju da obraćenici iz neznaboštva nisu bili potpuno oslobođeni od zakona, točnije, od četiri uredbe jedna je moralna (da se uzdržavaju “od bluda”), a tri su obredne (“uzdržavanje od onoga što je okaljano idolima, od udavljenoga i od krvi” - 20. redak). Ova prekomjerna briga za obrednu čistoću i zakon o hrani doista odražava veliko poštovanje prema obrednom zakonu koje je još uvijek bilo sveopće. Da ne bi povrijedili predrasude židovskih kršćana, obraćenici iz neznaboštva trebali su se uzdržavati od jedenja svega što je bilo žrtvovano idolima, pa čak i sudjelovanja u neznabo žačkim domaćim blagdanima gdje se možda služila hrana prinesena idolima. Oni su također trebali poštovati židovski zakon o hrani ne jedući meso zadavljenih životinja. Ova pretjerana briga Jakova i apostola (Djela 15,22) za poštovanje židovskih odredbi u vezi s hranom i druženjem s neznabošcima ne dopuštaju nam pomisliti da su ozbiljnija pitanja kao što je štovanje subote bila jednoglasno ukinuta.45

Ali kako netko može protumačiti šutnju Sabora o pitanju subote kao “najuvjerljiviji dokaz da je cijela apostolska Crkva priznala štovanje nedjelje te da su je Pavlove crkve prigrlile?”46 Imajući na umu nekoliko činilaca teško je vjerovati da je takva drastična promjena dana bogoslužja bila jednoglasno usvojena i prihvaćena, a da nije izazvala razdor. Dominantan stav Jeruzalemske crkve, kao što smo već primijetili, bio je obilježen beskompromisnim poštovanjem i držanjem židovskih običaja i ustanova. U takvim bi okolnostima bilo gotovo nemoguće promijeniti vrijeme tisućljetne ustanove kao što je subota koja je još uvijek bila posebno poštovana.

U tom je pogledu značajna i izjava koju je dao Jakov da bi potkrijepio svoj prijedlog: “Jer Mojsije ima od starih vremena u svim gradovima svoje propovjednike koji ga svake subote čitaju u sinagogama.” (Djela 15,21) Veza između Jakovljevog prijedloga (20. redak) i ovoga objašnjenja (21. redak) različito se shvaća. Neki smatraju da to znači da se židov ski kršćani ne trebaju bojati da će sloboda neznabožaca potkopati štovanje Mojsijevog zakona jer “ga svake subote čitaju u sinagogama”.47 Drugi su ovaj redak razumjeli da, budući da su se uredbe Mojsijevog zakona marljivo podučavale svake subote, kršćani obraćeni iz neznaboštva moraju paziti da ne povrijede predrasude svoje židovske braće.48 Treći to opet tumače da obraćenici iz neznaboštva zasigurno neće ovu zabranu smatrati proizvoljnom ili teškom jer su bili dobro upoznati s levitskim pravilima zbog stalnog dolaska u sinagagu subotom.49 F. F. Bruce misli da Jakovljeva “primjedba ima za cilj smiriti strahovanja farizejske sljedbe u Jeruzalemskoj crkvi, u čijim je očima bilo posebno važno da se neznabošcima iznosi cijela Tora”.50

Premda ova tumačenja Jakovljevu primjedbu primjenjuju na različite skupine ljudi (kršćane iz neznaboštva, židovske kršćane, oboje, i farizejsku sljedbu), svi oni priznaju da Jakov i u svom prijedlogu i u obrani iznova potvrđuje obvezujuću narav Mojsijevog zakona koji se po običaju tumačio i čitao svake subote u sinagogama. Ovakvo pretjerano saborsko očitovanje poštovanja Mojsijevog obrednog zakona i Jakovljevo izričito spominjanje da se on redovito čita i tumači u subotu u sinagogama kategori čki isključuje postavku da je nedjelja već bila zamijenila subotu.

Pavlov posljednji posjet Jeruzalemu (58.-60. g. po Kr.), koji smo ranije spomenuli, pruža daljnje dokaze o odanosti Jeruzalemske crkve štovanju zakona. Lukino spominjanje da se Pavlu “žurilo da bude, ako je moguće, na Duhove u Jeruzalemu” (20,16) i da su dane “beskvasnih kruhova “ proveli u Filipi (Djela 20,6) upućuje na zaključak da su se kršćani još uvijek upravljali prema normativnom židovskom bogoslužnom kalendaru. Međutim, još je obavjesniji izvještaj o onome što se dogodilo u samom Jeruzalemu. Jakov i starješine, nakon što je Pavao “počeo redom iznositi sve što je Gospodin njegovom djelatnosti učinio među poganima” (Djela 21,19) izvijestili su Pavla: “Vidiš, brate, koliko je tisuća Židova prigrlilo vjeru i svi su vatrene pristaše Zakona. A o tebi su čuli da svojim učenjem odvraćaš od Mojsijevog zakona sve Židove koji su raspršeni među poganima, govoreći im da ne obrezuju djece i ne žive po (otačkim) predajama”. (Djela 21,20.21)

Duboka odanost vodstva Jeruzalemske crkve židovskim vjerskim predajama sama je po sebi bjelodana. Ne samo da su Jakov i starješine izvijestili Pavla da su tisuće Židova, članova njihove Crkve, bili “vatrene pristaše Zakona” (Djela 21,20), već su oni suočili apostola s glasinama da je on odgovarao židovske vjernike od vršenja otačkih predaja kao što je obrezanje djece koje im je Mojsije dao. Želeći vjerovati da su njihove zle slutnje neutemeljene (i doista nema dokaza da su one istinite), Jakov i starješine predložili su Pavlu da opovrgne ove zlurade optužbe i dokaže da on sam “vrši Zakon” (Djela 21,24) time što će se podvrći obredu očišćenja u hramu zajedno s četiri člana Crkve koji su očito bili obredno nečisti. Smatrali su da bi mnoštvo jeruzalemskih vjernika kao i ostalo stanovništvo u gradu mogli i sami vidjeti da se apostol još uvijek pridržava Mojsijevog zakona.

Ovo nastojanje uprave Crkve da uvjeri židovske vjernike u Palestini u Pavlovo poštovanje otačkih predaja upućuje, kao što primjećuje R. C. H. Lenski, da su, s jedne strane, članovi Crkve možda trpjeli zbog lažnih glasina o Pavlu i da su, s druge strane, “još uvijek zadržali svoj židovski način života, obrezivali svoju djecu, jeli po propisima židovskog zakona, držali subotu itd.”51 To je nesumnjivo omogućilo obraćenje “tisuća” (Djela 21,20) Židova, sve dok prihvaćanje evanđelja nije zahtijevalo značajne promjene u njihovom načinu života.

Ova naglašena privrženost Jeruzalemske crkve židovskim vjerskim običajima možda će zbuniti kršćane koji Majku Crkvu kršćanstva smatraju idealnim uzorom svoga vjerskog života. Međutim, ne smije se zaboraviti da je kršćanstvo izraslo iz korijena i debla židovstva. Prvi židovski obraćenici prihvaćanje Krista nisu smatrali uništavanjem njihovog vjerskog temelja, već ispunjenjem mesijanskih očekivanja koja su njihovom vjerskom životu dala novu dimenziju. Proces razlučivanja sjene od stvarnosti i prolaznog od trajnog bio je postupan i nije prošao bez teškoća.

Pavlovo ponašanje također zaslužuje da ga pobliže razmotrimo. Je li on prihvaćanjem prijedloga da se očisti u hramu pogazio svoja uvjerenja? Ne čini se da je tako budući da se on, na primjer, nije sramio spomenuti ovaj događaj kad se branio pred Feliksom (Djela 24,17.18). Neki, zapravo, misle da je, budući da je već ranije na vlastitu inicijativu uzeo nazarejski zavjet (Djela 18,18) u Kenhreji, on već ranije planirao prinijeti žrtvu u hramu da bi ispunio svoj zavjet. Ovu pretpostavku podupire činjenica da se ne spominje Pavlovo zavjetovanje u Jeruzalemu.52 Nadalje, kao što primjećuje F. J. A. Hort, “spomenuto se vrijeme čini previše kratkim da bi se zavjet počeo i završio”.53 Stoga je razumno pretpostaviti da je Pavao namjerno planirao donijeti “milostinju svom narodu i da prinesem žrtve” (Djela 24,17) da bi približio židovsko i neznabožačko krilo Crkve.54 Da bi ostvario ovaj cilj, on je očito smatrao da treba pružiti i opipljiv prikaz svoje osobne lojalnosti zakonu i običajima. Ova briga apostola da uvjeri židovske vjernike u svoje poštovanje zakona ne otkriva samo odanost ovih potonjih židovskim vjerskim običajima, već i Pavlovu želju da ne povrijedi svoju židovsku braću u tom pitanju (ako se nije radilo o načelu). Ovakav apostolov stav opovrgava svaki pokušaj da mu se pripiše odgovornost za ukidanje subote i uspostavljanje štovanja nedjelje.

Kristove riječi u vezi s bijegom iz Jeruzalema i ovom su prigodom značajne. U Mateju, evanđelju upućenom židovskim kršćanima, zabilježen je Kristov savjet: “Molite se da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu.” (24,20) U ranijoj raščlambi ovoga teksta zaključili smo da ulomak, kao što kaže E. Lohse, “iznosi primjer štovanja subote od strane židovskih kršćana”.55 Ova rečenica možda dobro odražava brigu Jeruzalemske crkve za štovanje subote ne samo zbog toga što se u njoj aludira na grad, već posebno zbog toga što je prema predaji rane Crkve Evanđelje po Mateju bilo pisano na aramejskom za židovske kršćane u Palestini.

Prethodnom raščlambom novozavjetnih izvora u vezi s Jeruzalemskom crkvom utvrđeno je da su prvu crkvenu zajednicu prvenstveno tvorili, a njome su i upravljali, obraćeni Židovi koji su ostali duboko privrženi židovskim običajima, kao što je štovanje subote. Stoga je nemoguće pretpostaviti da je Jeruzalemska crkva uspostavila novi dan bogoslužja prije uništenja grada 70. g. po Kr. Mi dodajemo da bi, imajući na umu golem utjecaj koji su na Crkvu vršili vodstvo i članovi židovskih kršćana bilo u kojoj crkvi, bilo gdje, praktično bilo nemoguće nametnuti štovanje nedjelje prije 70. g. po Kr. W. D. Davies, poznati stručnjak za rano kršćanstvo, sažeto i oštroumno opisuje vjersku situaciju u ono vrijeme: “Posvuda, a posebno na istoku Rimskog carstva, bilo je židovskih kršćana čiji se vanjski način života nije mnogo razlikovao od židovskog. Oni su kao gotovu činjenicu prihvatili da je Evanđelje nastavak židovstva. Njima novi savez, koji je Isus uspostavio prigodom Posljednje večere s učenicima i zapečatio ga svojom smrću, nije značio da savez koji je Bog sklopio sa Židovima više nije na snazi. Oni su i dalje štovali blagdan Pashe, Duhova i Sjenica. I dalje su se obrezivali, svetkovali su tjednu subotu i vršili Mojsijeve uredbe u vezi s hranom. Prema nekim stručnjacima, oni su bili tako utjecajni da su sve do samog pada Jeruzalema 70. g. po Kr. Bili dominantan segment kršćanskog pokreta.”56

Jeruzalemska crkva nakon 70. g. po Kr.

Sada možemo postaviti pitanje je li moguće da je kršćanska zajednica iz Jeruzalema uspostavila štovanje nedjelje umjesto subote nakon što je napustila grad neposredno uoči njegovog uništenja 70. g. po Kr.? Povijesno značenje judeo-kršćanskog napuštanja grada i preseljenja u Pelu (transjordanski grad u sjevernom području Pereje) ne smije se podcijeniti. J. Lebreton sažeto iznosi važnost ovog događaja: “Preseljenje je imalo ozbiljne posljedice za Jeruzalemsku crkvu. Raskinuta je posljednja karika koja je povezivala one koji su ostali vjerni židovstvu i hramu. Oni su sve do kraja voljeli njegovu veličanstvenu građevinu, njegove obrede i sjećanja. Sada tamo nije ostao ni kamen na kamenu. Bog ih je odvojio od njega. Ovaj bijeg konačno je otuđio Židove od njih; oni su napustili Jeruzalem u trenutku njegove najveće nevolje; njihova vjera nije bila vjera njihovog naroda, i oni su potražili spasenje negdje drugdje.”57

Je li napuštanje grada od strane judeo-kršćanske zajednice dovelo do otuđenja od židovskih ustanova kao što je subota? F. A. Regan u svojoj disertaciji zastupa upravo ovo mišljenje i smatra da 70. g. po Kr. obilježava ključan raskid između subote i nedjelje. On piše: “Može li se ukazati na neki poseban događaj kad se zbio ključni raskol između subote i dana koji mi nazivamo nedjeljom? Najvjerojatnije je to 70. g. po Kr. i razorenje hrama u Jeruzalemu.”58

Nema sumnje da su bijeg i razorenje Jeruzalema izvršili ključan utjecaj na odnose između kršćanstva i židovstva. Međutim, postoje važni povijesni pokazatelji koji isključuju mogućnost da su već tada, 70. g. po Kr. ili uskoro nakon toga, židovski kršćani iz Palestine prekinuli sa štovanjem subote i prihvatili štovanje nedjelje. Sažeto ćemo razmotriti neke važnije povijesne podatke.

Povjesničari Euzebije (oko 260-340. po Kr.) i Epifanije (oko 315-403. po Kr.) izvještavaju da se Jeruzalemska crkva sve do Hadrijanove opsade (135. g. po Kr.) sastojala od obraćenih Židova, a njom je upravljalo 15 biskupa iz  obrezanja”, to jest židovskog podrijetla.59 Njihov osnovni stav po svemu sudeći bila je duboka odanost židovskim vjerskim običajima. Na primjer, Euzebije izvještava da su i konzervativno i liberalno krilo ebionita (židovsko-kršćanske skupine) “vatreno zahtijevali doslovno vršenjezakona”.60

Ebioniti. Neki dokazuju da Euzebijeva izjava da je liberalna skupina ebionita štovala “ne samo subotu i ostale židovske uredbe” već i “dan Gospodnji kao uspomenu na Spasiteljevo uskrsnuće” znači da su neki židovski kršćani štovali nedjelju od samog početka. Pretpostavlja se da ovi židovski kršćani ne bi od kršćana iz neznaboštva prihvatili dan bogoslužja nakon što su se odvojili od njih.61 Manjkavost ove postavke jest da ona počiva na nekoliko proizvoljnih pretpostvki. Pretpostavlja se, na primjer, da se liberalna skupina ebionita koja je štovala nedjelju držala “prvobitnog običaja štovanja nedjelje u židovskih kršćana”, a da su ebioniti konzervativne skupine, koja je štovala subotu, bili neki odmetnici koji su “je [nedjelju] kasnije, iz nekih razloga, odbacili”.62 Zbog dubokog poštovanja zakona koje je, kao što smo već primijetili, obilježavalo prve židovske kršćane, doista je teško povjerovati da su se oni koji su počeli kao liberali kasnije pretvorili u konzervativce, a ne suprotno. Treba također zamijetiti da je Euzebije pisao svoj izvještaj o ebionitima skoro dva i pol stoljeća nakon razorenja Jeruzalema ne određujući pobliže vrijeme njihovog prihva ćanja štovanja nedjelje. Valja zamijetiti da iako Irenej (oko 130.-200. po Kr.), kao puno raniji izvor, izvještava na gotovo istovjetan način kao i Euzebije, ne spominje nikakvo štovanje nedjelje.63 Moguće je stoga da je skupina židovskih kršćana u nastojanju da se pridruži glavnom tijelu Crkve kasnije prihvatila štovanje nedjelje, ali je i dalje nastavila štovati subotu.

Druga je kriva pretpostavka da su ebioniti bili prvi židovski kršćani ili da su s njima u najmanju ruku bili povezani. Istina je da su obje skupine naglašavale važnost držanja zakona, ali njihova stajališta o Kristovoj naravi bitno su se razlikovala. Ebionitska kristologija bila je zapravo slična gnostičkoj: smatrali su Krista običnim, jednostavnim čovjekom “koji je bio plod odnosa čovjeka s Marijom”.64 Takva kristološka zabluda teško da se može pripisati prvim židovskim kršćanima. Stoga, zbog takve temeljne doktrinarne razlike, kao što dobro primjećuje J. Daniélou, ebionite “ne treba pobrkati s baštinicima prvih kršćana koji su govorili aramejski i prebjegli u Transjordaniju nakon pada Jeruzalema 70. g. po Kr.”.65 Marcel Simon dokazuje na temelju podataka koje daje Euzebije da se “ebionitska sljedba pojavljuje kao posljedica sjedinjavanja prvobitnih židovskih kršćana i pretkršćanske židovske sljedbe”.66

Podrijetlo ove inovjerne judeo-kršćanske sljedbe ne može se smjestiti u novozavjetno doba. Mi, na primjer, znamo da u Justinovo vrijeme židovske kršćane nisu obilježavala samo kristološka krivovjerja, već i dva proturječna razumijevanja zakona: jedni od kršćana iz neznaboštva nisu zahtijevali da se “obrezuju ili drže bilo koje druge obrede”, dok su drugi željeli “prisiliti neznabošce... da u svakom pogledu žive u skladu sa zakonom koji je dao Mojsije.”67 Valja uočiti činjenicu da je prema Justinovom izvještaju i umjerenija i radikalnija skupina židovskih kršćana naglašavala štovanje subote. Da su židovski kršćani pored štovanja subote već svetkovali i nedjelju, Justin bi to gotovo sigurno dao do znanja u svojoj raspravi o pitanju subote koje iznosi u svom djelu Razgovor s Trifonom. Postoji li bolji način da svog prijatelja Židova Trifona i njegov narod potakne na štovanje nedjelje od ukazivanja na njihove srodnike, židovske kršćane, koji su to već činili! Ali odsutnost bilo kakvog spomena o štovanju nedjelje u židovskih kršćana, zajedno s naporima koje Justin ulaže da na temelju Starog zavjeta dokaže nadmoćnost nedjelje nad subotom, ukazuje na činjenicu da je u njegovo doba štovanje nedjelje bilo strano i Židovima i židovskim kršćanima.

Nazareji. Da prvi židovski kršćani nisu štovali nedjelju potvrđuje i svjedočanstvo Epifanija u vezi s “pravovjernom” judeo-kršćanskom sljedbom, nazarejima. Biskup izvještava da “je sljedba nastala nakon bijega iz Jeruzalema, kad su učenici živjeli u Peli napustivši grad u skladu s Kristovim riječima i preselivši se u planine zbog skore opsade. Tako se ona pojavila dok su oni o kojima govorimo živjeli u Pereji. Tu je najprije počelo nazarejsko krivovjerje.”68

Izgleda da su ovi nazareji, o čijem postojanju u četvrtom stoljeću svjedoči i Jeronim,69 izravni potomci jeruzalemske kršćanske zajednice koja se odselila u Pelu. M. Simon dobro procjenjuje njihov identitet kad piše da “ih je obilježavala uporna privrženost židovskim obredima. Ako su bili krivovjerci u očima majke Crkve, to je samo zbog toga što su ostali čvrsto odani zastarjelom stajalištu. Oni dobro prikazuju, premda to Epifanije odlučno odbija priznati, izravne potomke prve zajednice za koje ovaj pisac zna da su ih Židovi nazivali istim imenom nazareji.”70

Ako su nazareji, kao što većina stručnjaka tvrdi, doista “izravni potomci prve jeruzalemske zajednice”, očekivali bismo da su oni (a ne ebioniti) zadržali izvorne običaje židovskog kršćanstva. Zato treba pročitati što Epifanije ima reći o njima, posebno u vezi s njihovim danom bogoslužja. Usprkos biskupovom pokušaju da ih ocrni kao “krivovjerce” u podužem izvještaju o njihovom vjerovanju, nema ničega krivovjernog u vezi s njima. Nakon što ih je poistovjetio sa Židovima zbog korištenja istih starozavjetnih knjiga (što i nije krivovjerje), on nastavlja: “Nazareji se nisu bitno razlikovali od njih [to jest Židova] budući da oni vrše običaje i nauk koje propisuje židovski zakon, osim što oni vjeruju i u Krista. Oni vjeruju u uskrsnuće mrtvih i Božje stvaranje svemira. Propovijedaju jednog Boga te da je Isus Krist njegov Sin. Vrlo su učeni u hebrejskom jeziku, čitaju zakon... Razlikuju se i od Židova i od kršćana, od prvih jer vjeruju u Krista, a od istinskih kršćana jer vrše židovske obrede obrezanja, štuju subotu i druge uredbe.”71

Ova slika nazareja dobro odgovara slici Jeruzalemske crkve koju smo ranije rekonstruirali. Postoji stoga mogućnost da su nazareji ostatak i etničkog i teološkog nasljeđa prvobitnih židovskih kršćana.72 Činjenica da su zadržali štovanje subote kao jedno od prepoznatljivih obilježja uvjerljivo pokazuje da je to bio prvobitni dan bogoslužja u Jeruzalemskoj crkvi te da među palestinskim židovskim kršćanima ni nakon razorenja grada nije došlo do odbacivanja subote i prihvaćanja nedjelje.

Kletva protiv kršćana. Drugi pokazatelj ostataka štovanja subote među židovskim kršćanima u Palestini, premda neizravan, jest provjera koju su uvele rabinske vlasti da bi otkrile nazočnost kršćana u sinagogi. Provjera se sastojala u kletvi koja je bila sastavni dio dnevnih molitava - Šemoneh esreh - te su je svi sudionici bogoslužja u sinagogi trebali izgovarati protiv kršćana. Marcel Simon prenosi palestinski tekst kletve, a procjenjuje i vrijeme njezina uvođenja koje prihvaća većina stručnjaka: “Na prijedlog R. Gamaliela II., ubrzo nakon pada Jeruzalema i vrlo vjerojatno oko 80. g. po Kr., u Šemoneh esreh umetnuta je poznata formula protiv minima: ‘Neka otpadnik bude bez ikakve nade i neka kraljevstvo ponosa bude iskorijenjeno u naše doba. Neka nazareji i minimi nestanu u trenutku, neka svi budu izbrisani iz knjige života da se ne mogu ubrojiti među pravednike. Blagoslovljen budi, o Bože, koji obaraš ponosite.’”73

Svjedočanstva nekoliko crkvenih otaca potvrđuju da se ova kletva redovito izgovarala u sinagogama.74 Jeronim, na primjer, jasno kaže: “Triput dnevno u svim sinagogama vi pod imenom nazareja proklinjete kršćane.”75 Svrha ove kletve nije bila samo da izrekne prokletstvo nad kršćanima kao otpadnicima, već je to bila, kao što primjećuje Simon Marcel, “odgovarajuća provjera” radi njihovog otkrivanja. On objašnjava: “Budući da su svi članovi zajednice mogli biti pozvani da redom, u odsutnosti službenog svećenika, obave javno bogoslužje, metoda je bila pouzdana: sudionik koji je bio zaražen krivovjerjem sigurno će oklijevati da s blagoslovom izrekne vlastitu osudu. Talmud vrlo jasno kaže: ‘Kad god je netko učinio pogrešku u čitanju bilo kojeg blagoslova minima, njega je trebalo pozvati da se vrati na svoje mjesto jer je on navodno min.”76

Činjenica da su palestinske rabinske vlasti nakon razorenja Jeruzalema uvele ovu provjeru da bi spriječile kršćansku nazočnost i sudjelovanje u službi u sinagogi pokazuje da su mnogi židovski kršćani u Palestini sebe i dalje smatrali Židovima.77 Njihovo prihvaćanje Krista kao Mesije nije ih spriječilo da budu nazočni subotnjem bogoslužju u sinagogi. Postojanje ovakve situacije opovrgava svaki pokušaj da se židovski kršćani učine odgovornima za zamjenu štovanja subote s nedjeljom u to vrijeme.

Hadrijanova politika. Dodatni neizravni pokazatelji da je štovanje subote u Jeruzalemskoj crkvi nastavljeno i nakon 70. g. po Kr. jesu događaji povezani s Hadrijanovim razorenjem grada 135. g. po Kr. Car, nakon što je surovo ugušio Bar Kohbinu pobunu (132.-135. g. po Kr.), ponovno je na ruševinama Jeruzalema izgradio novi rimski grad, Aelia Capitolina.78 U to vrijeme Židovima su bila nametnuta oštra ograničenja. Bili su prognani iz grada, zabranjeno im je da uđu u njega i da ispovijedaju svoju vjeru, a posebno da njeguju svoja dva karakteristična običaja - subotu i obrezanje. Rabinski izvori obilno govore o ograničenjima koja je nametnuo Hadrijan, čija se vladavina uobičajeno naziva “doba progonstva - šemed” ili “doba ukaza - gazerah”.79 Sljedeći navod sažima izjave koje se često nalaze u Talmudu u vezi s Hadrijanovom protužidovskom politikom: “Rimska vlast izdala je naredbu da ne smiju proučavati Toru, da ne smiju obrezivati svoje sinove te da moraju oskvrnjivati subotu. Što su Juda Šamu’a i njegovi drugovi učinili? Otišli su i posavjetovali se s nekom domaćicom koju su svi rimski plemenitaši običavali posjećivati. Ona im je rekla: ‘Idite i objavite svoje jade noću’. Oni su otišli i objavili ih noću govoreći: ‘Jao! U ime Neba, nismo li mi vaša braća, nismo li mi sinovi jedne majke? Zašto smo mi različiti od svih naroda i jezika da izdaješ tako oštre naredbe protiv nas?’”80

Ove represivne mjere koje je car poduzeo protiv Židova nisu utjecale samo na opći stav kršćana prema Židovima, već i na etnički sastav i teološko usmjerenje Jeruzalemske crkve. Euzebije izvještava o ovom potonjem:

“I tako, kad je grad bio ispražnjen od židovskog naroda i pretrpio poptuno uništenje svojih drevnih stanovnika, naseljen je drugi narod, a rimski grad koji je nakon toga izgrađen nazvan je Elija, u čast cara Elija Adrijana. I budući da se Crkva sada sastojala od neznabožaca, prvi koji je preuzeo upravu nakon biskupa iz obrezanja bio je Marko.”81

Činjenica da su obraćenici iz neznaboštva zamijenili judeo-kršćanske biskupe i članove zbog Hadrijanovog ukaza pokazuje da je među njima u to vrijeme postojala jasna razlika. Mi pretpostavljamo da se razlika nije odnosila samo na etnički element, već da je obuhvaćala i novo teološko usmjerenje, osobito u odnosu na prepoznatljive židovske blagdane kao što su Pasha i subota. Ovu postavku podupire Epifanijevo svjedočanstvo koji u svom dugom izvještaju o raspravi oko nadnevka slavljenja Pashe tvrdi: “Nastala je rasprava (doslovno: izazvana je) nakon odlaska biskupa iz obrezanja [135. g. po Kr.] i ona se nastavlja sve do naših dana.”82 Biskup posebno spominje petnaest judeo-kršćanskih biskupa koji su upravljali Jeruzalemskom crkvom sve do 135. g. po Kr. i koji su dotad slavili kvartodecimanu Pashu budući da su se pozivali na dokument poznat kao Apostolske konstitucije gdje se nalazi sljedeće pravilo: “Ne mijenjajte računanje vremena, već je slavite u isto vrijeme kao vaša braća koja su došla iz obrezanja. Svetkujte Pashu kad i oni.”83

Premda Epifanije nije uvijek pouzdan izvor, njegovi podaci o Jeruzalemskoj crkvi i štovanju kvartodecimane Pashe do 135. g. po Kr. i izvještaj o raspri koja je nastala u to vrijeme vjerodostojni su iz nekoliko razloga. Izvještaj se podudara s onim što znamo o teološkom usmjerenju Jeruzalemske crkve iz izvora koje smo ranije proučili. Štoviše, u ovom slučaju biskup samo izvještava što su audijanci84 (sljedba koja je odbila prihvatiti odluke Nicejskog sabora o računanju Pashe) vjerovali, naime, da su oni slijedili primjer i autoritet apostola (kao što piše u Apostolskim konstitucijama) proslavljanjem Pashe 14. nisana. Epifanije ne dovodi u pitanje vjerodostojnost ove navodne apostolske uredbe, već proizvoljno dokazuje da su audijanci pogrešno razumjeli njezino značenje, budući da je namjera apostola bila da se svi ujedine u vjeri konačnim prihvaćanjem zajedničkog nadnevka za uskrsnu nedjelju umjesto 14. nisana. Nedostatak ovakvog tumačenja očituje se u samom spominjanju (onoga što je očito bilo poznato i prihvaćeno kao činjenica) da je rasprava o nadnevku slavljenja Pashe “nastala nakon egzodusa biskupa iz obrezanja” dajući time jasno do znanja da se prije tog vremena jednodušno slijedilo kvartodecimano računanje.85

Rasprava oko Pashe, koju ćemo kasnije razmotriti, očito je izazvala manjinska skupina koja je odbila odbaciti kvartodecimano držanje pravila i prihvatiti novinu uskrsne nedjelje.86 Činjenica da se ova rasprava oko nadnevka Pashe nije pojavila prije, već u vrijeme kad je careva nova protužidovska politika dovela do preustroja Jeruzalemske crkve dovođenjem članova i vođa iz neznaboštva, upućuje na zaključak da je, prvo, sve do tog vremena Crkva, isključivo sastavljena od židovskih kršćana, bila odana temeljnim židovskim vjerskim ustanovama kao što su Pasha i subota i, drugo, da su nove represivne mjere koje je car poduzeo protiv židovskih vjerskih običaja prouzročile neke promjene, posebice u bogoslu žnom kalendaru. Ovo ćemo pitanje još razmatrati kad budemo istraživali odnos između uskrsne nedjelje i tjedne subote. Objasnit ćemo da su oba blagdana, koji su bili i još su uvijek međusobno povezani, nastala istodobno, na istom mjestu, a i uzroci su im nastanka isti.87

Ovi povijesni podaci koje smo ukratko razmotrili opovrgavaju svaki pokušaj da se Jeruzalemska crkva, prije 135. g. po Kr., učini predvodnicom bogoslužnih novina kao što je svetkovanje nedjelje. Saznali smo da je od svih kršćanskih crkava ona bila etnički i teološki najbliža i najodanija židovskim vjerskim predajama.88 Nakon 135. g. po Kr., kad je Jeru zalem ponovno bio izgrađen kao poganska rimska kolonija Aelia Capitolina on je izgubio svoj politički i vjerski prestiž i za Židove i za kršćane. Stoga bi nakon ovog vremena bilo uzaludno istraživati podrijetlo štovanja nedjelje u maloj crkvi neznabožačkih obraćenika u gradu o kojoj se u drugom stoljeću ništa ne zna, osim nekoliko nepouzdanih imena biskupa.

Naše proučavanje podrijetla štovanja nedjelje dosad je imalo negativan pristup. Njime se pokazuje neutemeljenost tvrdnji da je prvobitna zajednica u Jeruzalemu uspostavila bogoslužje nedjeljom da bi držanjem Gospodnje večere slavila uspomenu na uskrsnuće i Kristova ukazanja. Međutim, ovaj napor još nije dao mogući odgovor na pitanje o mjestu, vremenu i uzroku podrijetla štovanja nedjelje. Stoga ćemo se sada prihvatiti ove zadaće nastojeći rekonstruirati sliku za koju tvrdimo da je povijesnotočna.

   __________________________