Mesih Isa, sin Merjemin, u Kur'anu, i Isus Hristos, sin čovječiji u Novom Zavjetu (Indžilu), jedna je te ista ličnost. Što znači Njegovo ime? Riječ ISUS je grčki ekvivalent od jevrejskog JEHOŠUA – JOŠUA, što znači GOSPOD JE SPASENJE. Jevreji su ponekad svojoj djeci davali to ime da bi sačuvali sjećanje na Božije obećanje da, ne samo od Njega dolazi spasenje, već da je On spasenje. Riječ HRISTOS je, takođe, grčki ekvivalent od jevrejskog MESIJA, što znači POMAZANIK, odnosno Onaj koji je na poseban način određen i ovlašćen za neku službu ili zadatak. U stara biblijska vremena svještenici i carevi su bivali ''pomazani'' prije stupanja u službu, što im je davalo autoritet i ovlašćenje od strane Boga.

"I od toga načini ulje za sveto pomazanje, ulje najbolje veštinom apotekarskom; to da bude ulje svetoga pomazanja. I njim pomaži šator od sastanka i kovčeg od svjedočanstva, i sto i sve sprave njegove, i svijetnjak i sprave njegove, i oltar kadioni, i oltar na kome se prinosi žrtva paljenica, i sve sprave njegove, i umivaonicu i podnožje njezino. Tako ćeš ih osvetiti, te će biti svetinja nad svetinjom, i što ih se god dotakne biće sveto. Pomaži i Arona i sinove njegove, i osvetićeš ih da mi budu sveštenici." (Druga Mojsijeva 30,25-30. [Tevrat] )

"...Tada reče Samuilo Jeseju: pošlji, te ga dovedi, jer nećemo sjedati za sto dokle on ne dođe. I posla, te ga dovede. A bijaše smeđ, lijepijeh očiju i lijepa stasa. I Gospod reče: ustani, pomaži ga, jer je to. Tada Samuilo uze rog s uljem, i pomaza ga usred braće njegove; i siđe Duh Gospodnji na Davida i osta na njemu od toga dana." (Prva Samuilova 16,11-13. [Tevrat] )

Ovdje su navedena dva primjera iz Biblije u kojima se govori o pomazanju Arona (Haruna) i njegovih sinova za svještenike, i o pomazanju Davida (Davuda) za cara. Bog je direktno određivao osobu za pomazanje kao i svrhu samog čina. Primjetili smo u tekstu da su pored određenih ljudi pomazivane i stvari koje su naznačene kao "svete stvari", jer su služile u Božanske svrhe koju im je On namijenio. Čin pomazanja predstavalja Božiji izbor i pečat, a samim tim i blagodat Njegovu nad onim koji je pomazan ili nad onim što je pomazano. Time je neko (ili nešto) odvojen za Boga, ili od Njega namjenjen, da posluži u određene svrhe ili planove. Ulje koje je najčešće služilo u te svrhe bilo je spravljeno od posebnog mirisnog bilja koje je Stvoritelj naznačio. Ono je simbolički predstavljalo Božijeg Svetog Duha (Ruh Božiji) koji je pravi i suštinski Pomazatelj, koji zaista čini da nešto obično postane sveto – da nosi Božiji pečat. Postoji opasnost da se samom ulju pridaje mistični značaj, da ono što je njime pomazano čini svetim. Božiji Duh istinski posvećuje, ali se može i povući od osobe koja više ne želi da sarađuje sa Bogom, to jest, ne želi više da Mu služi.

Mesih Isa je samo arapizovano ime Isusa Hrista. To je pogotovo jasno iz etimologije po kojoj Hristos znači Mesija. To što je u Kur'anu istaknuta i jevrejska i grčka verzija u kombinaciji, možda ima i neku simboliku. Kur'an kao Objava, proizilazi i nadovezuje se na predhodne Objave – Tevrat i Indžil (Bibliju).

"U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje." (Kur'an 12,111.)

Ličnost Mesiha Ise i uloga koju Mu je Bog-Allah namjenio neraskidivo povezuje sve Objave. Kada budemo jasno razumjeli Njegovo poslanstvo, razumjećemo i zašto je to tako.

Isus Hristos – Sin Božji, kako su Ga nazivali jedni, ili Sin Merjemin (Marijin), kako su Ga nazivali drugi, a sebe je najradije nazivao "Sin Čovječiji", jeste sigurno najkontraverznija ličnost svih vremena koja je ikada živjela na ovoj zemaljskoj kugli. Ko je, ustvari, Isus Hristos – Mesih Isa? Na to pitanje ljudi su davali najrazličitije odgovore. Lepeza tih odgovora je takva da su Ga, recimo, religijske vođe Njegovog vremena - sveštenici, zakonici, fariseji i sadukeji - smatrali najvećom varalicom, obmanjivačem, čarobnjakom, koji uz pomoć sotone čini čudesna djela. Oni su se bojali da njihov uticaj i autoritet na jevrejski narod ne bude potpuno uklonjen uticajem koji je širio jednostavni Učitelj i Iscjelitelj iz Nazareta. Mrzjeli su Ga iz dna duše i stalno Mu radili o glavi. Služili su se raznim smicalicama da bi Ga lažno optužili i osudili, jer na Njegovu nauku i argumente nisu mogli da odgovore ni naukom ni argumentima.

"Tako raspra postade u narodu njega radi. A neki od njih šćadijahu da ga uhvate; ali niko ne metnu ruke na nj. Dođoše pak sluge ka glavarima svešteničkijem i farisejima; i oni im rekoše: zašto ga ne dovedoste? A sluge odgovoriše: nikad čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek." (Jovan 7,43-46. [Indžil] )

"I kad svrši Isus riječi ove, divljaše se narod nauci njegovoj. Jer ih učaše kao onaj koji vlast ima, a ne kao književnici." (Matej 7,28-29. [Indžil] )

Isus Hristos – Mesih Isa nije nikoga ostavljao ravnodušnim. Kad god i gdje god se razgovaralo o Njemu, rasprave su bile neminovne. Od prvog vijeka nove ere, koja se naziva i erom poslije Hrista, počela su i do danas traju prepiranja o Njemu, Njegovoj ličnosti i misiji. U tu svrhu korišćeni su direktni i indirektni napadi (kritikovanje same rligije kao pojave, ili verodostojnost Biblije kao Objave od Boga). Posebno su bili žestoki neki filozofski krugovi (počev od XVII vijeka) u liku Dekarta, zatim Voltera, te Marksa, Engelsa, Ničea i drugih.

I u ovo naše doba, doba postmodernizma, kad svaka individua ima svoju filozofiju i pogled na svijet, rasprava o Isusu još je aktuelna. Posebno u religijskim krugovima. Mišljenja i teološka učenja toliko su međusobno suprotstavljena da izazivaju podozrenja, netrpeljivost, čak i mržnju kod onih koji bi, bar po njihovom zvanju i onome što predstavljaju, trebalo da krase mnogo plemenitije osobine. Ta netrpeljivost se tako prenijela i na obične ljude, pripadnike ove ili one religije, koji u suštini vrlo malo razumiju na kakvim temeljima je i njihovo sopstveno vjerovanje formirano. Šta se obično dešava kada jedan Jevrejin ili musliman riješi da slijedi Isusa i Njegovo učenje? Iako muslimani, za razliku od Jevreja, priznaju Isusa i kažu da Ga poštuju, oni će žestoko kritikovati, odbaciti, možda i smrću kazniti takvog "izdajnika." Kao da se ispunjavaju riječi samog Hrista zapisane u Jevanđelju po Mateju:

"Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju; nijesam došao da donesem mir nego mač.Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegova i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine: i neprijatelji čovjeku postaće domašnji njegovi." (Matej 10,34-36. [Indžil] )

Kada bismo citirani biblijski tekst istrgli iz njegovog konteksta, onda bi slika o Isusu s "pravom" mogla biti tako mračna, da izaziva odbojnost. Međutim, da li zaista Bog Stvoritelj, ili sam Isus Hristos, zaista žele da izazivaju razdor i neprijateljske odnose unutar porodica i društva? Kakav je to mač koji je Isus donio? Koji god izvještaj da čitamo o Njemu, nigdje nećemo vidjeti da je, hodajući ovom zemljom, nosio mač ili bilo kakvo oružje. Takvog Ga ne možemo ni zamilsliti. Ali evo na kakav mač je Isus mislio:

"A svrh svega uzmite štit vjere o koji ćete moći pogasiti sve raspaljene strijele načastivoga; i kacigu spasenija uzmite i mač duhovni koji je riječ Božija." (Efescima 6,16-17). [Indžil] )

"Jer je živa riječ Božja, i jaka, i oštrija od svakoga mača oštra s obje strane, i prolazi tja do rastavljanja i duše i duha, i zglavaka i mozga, i sudi mislima i pomislima srdačnijem." (Jevrejima 4,12. [Indžil] )

Dakle, mač duhovni, koga je Isus donio na zemlju i dao ga ljudima, u stvari je Riječ Božija - Objava Božija. I ona je "uzrok" sukobima. Jedni je primaju, drugi je ne žele i ostaju u grijehu koji vlada nad njima. Ta Riječ tako djeluje na ljudsko biće kada je ono prima da mu se ona, poput mača sa obje strane oštrice, duboko zariva, siječe i odstranjuje zablude, neznanje, grešne pobude, želje i sve zlo u čovjekovom srcu. Ona vodi grešnika u pokajanje i pokornost Bogu, čisti ga i oslobađa od grijeha i griže savjesti. Zato se Božija Riječ, od samog stvaranja i pada u grijeh, počela prenositi preko Božijih poslanika, najprije usmeno, a zatim i u pisanom obliku. Ali, to nije sve. Interesantno je da se u Bibliji, a i u Kur'anu, za samog Isusa Mesiju kaže da je Riječ Božija:

"A kada meleki rekoše: 'O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih." (Kur'an 3,45.)

"O slijedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: 'Trojica su!' Prestanite bolje vam je! Allah je samo jedan Bog - hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok." (Kur'an 4,171.)

"U početku bješe Riječ, i Riječ bješe u Boga, i Riječ bješe Bog. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i od onoga što je postalo ništa nije postalo bez nje. U njoj bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. Svjetlost zablista u tami, i tama je ne obuhvati. ...To bješe istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu ona bješe i svijet kroz nju posta, i svijet je ne pozna. K svojima dođe, svoji je ne primiše. Ali svima koji je primiše, koji vjeruju u ime njezino, dade ona moć da postanu sinovi Božiji, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje čovjeka, nego od Boga. I Riječ postade put i useli se usred nas, puna milosti i istine; i mi gledasmo slavu njezinu, slavu kao što je slava jedinorođenoga Sina koji od Oca dođe. Jovan je svedočio za njega i uskliknuo: Ovo je onaj za koga rekoh: Onaj koji za mnom ide ispred mene je, jer prije mene bješe. I svi mi primismo od punosti njegove, milost za milost. Jer se zakon dade preko Mojsija, a milost i istina dođoše od Isusa Hrista."[1] (Jovan 1,1-17. [Indžil] )

Pred nama su tri teksta – dva iz Slavnog Kur'ana i jedan iz Svetog Pisma, tačnije iz Novozavjetnih Spisa. To su smisaono teži tekstovi, kako unutar sebe, tako i kada se međusobno povezuju. Zato ih treba tumačiti i razumjeti na osnovu cjelokupne Božije Objave, a svakako ih treba povezati sa srodnim tekstovima koji govore o istoj tematici, ili su u uskoj vezi s njom. Na prvi pogled, vrlo su kontradiktorni i možda ih ne bismo mogli uskladiti s nekim učenjem ili vjerovanjem koje smo već formirali. Ali, uz malo truda, dobre volje i boljeg, jezgrovitijeg, proučavanja Božijih Objava, moći ćemo da shvatimo i iznova se oduševimo veličinom Božije milosti i mudrosti, koja nam je otkrivena. Zato je vrlo važno da odbacimo predrasude, pristrasnost i licemjerstvo. Da Boga i Njegove upute ne prilagođavamo sebi ili nekim svojim shvatanjima, već da pošteno pristupimo proučavanju. Neka to bude uvijek uz molitvu, da bi nas sam Bog mogao nadahnuti, da razumijemo Njega i Njegovu volju, onako kako je ona izražena u Njegovoj Riječi.

U Kur'anu se samo za Mesih Isu kaže da je od Boga Riječ i od Boga Duh. Ovim se otkriva Njegova priroda i porijeklo. Ako se za nekoga tvrdi da je "Riječ Allahova dostavljena Merjemi i Duh od Njega", onda je ta ličnost proizišla od Boga i ima Božansku prirodu, jer je Duh od Njega. Svjestan sam kakvu reakciju ove riječi mogu da izazovu kod tradicionalnih muslimana, ali to je logičan zaključak proizašao iz teksta Kur'ana. Inače, nije u suprotnosti s predhodnim Božijim Objavama, a pogotovo sa Indžilom, koji konstantno ističe tu misao. Citat iz Kur'ana baca novu svjetlost u shvatanju i razumijevanju ličnosti Isusa Hrista kod muslimana, kao i prirodu samog Boga – Allaha.

"Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod!" (Peta Mojsijeva 6,4. [Tevrat] )

"...Gospodu Bogu svojemu poklanjaj se i Njemu jedinome služi!" (Matej 4,10. [Indžil] )

"On je Allah – nema drugog Boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Milostivi, Samilosni! On je Allah – nema drugog Boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostatka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi, Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri." (Kur'an 59,22-24.)

Citirani tekstovi, kao i mnogi drugi, jasno govore o tome da je Bog jedan. S druge strane, taj isti Bog, kada govori o sebi i svojim aktivnostima, stalno, a pogotovu u Kur'anu, govori u množini - Mi. Kako da to shvatimo? Bježeći od ove činjenice, tradicionalni muslimani, najčešće to tumače time kako Bog sam sebi persira. To je nelogično, jer zašto bi samom sebi persirao ako od anđela i nas, nižih bića, to ne traži. Neki kažu da se to (Mi) odnosi na meleke (anđele), preko kojih Allah deluje, što još manje ima smisla, jer meleci ne stvaraju, ne daju život, ne šalju Džibrila (meleka višeg reda) da podrži proroke ili odnese poruku, niti meleci naređuju melecima da se poklone Ademu. Sve je to mogao samo Allah-Bog, koji najbolje poznaje suštinu svoje prirode i otkriva nam se u množini, jer je Njegova priroda uistinu takva i lagao bi kad bi se otkrivao drugačije, a Allah ne laže. Nama, Njegovim stvorenjima, teško je da shvatimo kako to da više ličnosti mogu da budu u suštini jedno; ali to ne znači da činjenicu, kako nam je Allah otkriva, ne možemo vjerom prihvatiti kao takvu. U svakom slučaju, Bog će svojim stvorenjima uvek biti nedokučiv i tako će ostati zauvjek. Da su muslimani čitali Bibliju (Tevrat i Indžil), i upoređivali tekstove sa Kur'anom, imali bi jasnije razumijevanje o Jednom Bogu, koji se otkriva u više ličnosti, kao i o samoj prirodi Mesih Ise i Njegovom poslanstvu.

Prije nego što je bio "dostavljen" Merjemi, Isus Hrist je oduvijek bio Riječ Allahova i Duh od Njega - Božanska ličnost u Allaha. On nije bio neko ko se pored Allaha smatrao Njemu ravnim, kao drugi Bog, već je On unutar samog Boga, u potpunom jedinstvu s Njim, kao Riječ Allahova i Duh od Njega. Tekst Jevanđelja po Jovanu 1,1 (Indžil), to jasno otkriva:

Ovdje je za riječ Bog upotrebljen jevrejski izraz ELOHIM, koji označava množinu, dok je glagol "stvori" u jednini. Arapsko "Allah" je vjerovatno iz istog korijena. Na naš jezik to je nemoguće prevesti. Moralo bi se napisati Bogovi, a to odudara od prave koncepcije učenja o Bogu, na osnovu Njegovih Objava. Zapazimo sljedeći tekst:

"Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo Mi... I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih." (Prva Mojsijeva 1,26-27. [Tevrat] )

U citiranom tekstu se jasno vidi da se Jedini Bog, kao i u Kur'anu, otkriva u množini, i da je prilikom stvaranja učestvovalo više ličnosti, uključujući i Riječ Božiju. Ta Riječ je po utjelovljenju (kada je bio "dostavljen" Merjemi), postala Isus Hristos. To je zaista toliko čudesno da se pitamo da li je tako nešto moguće? A šta je Allahu nemoguće?

S druge strane, tekst u Kur'anu 4,171 jasno kaže da je Mesih Isa sin Merjemin samo poslanik, iako se ističe da je On Riječ Njegova i Duh od Njega, i da ne govorimo "Trojica su", kao i to da Allah nema dijete. Kako sada da ovo razumijemo, s obzirom na prethodni zaključak? Nije toliko teško, kao što izgleda na prvi pogled. U tome nam pomažu knjige, koje su objavljene prije Kur'ana. Zbog toga je muslimanima Kur'anom naređeno da poštuju, a to znači i da izučavaju, Bibliju (Tevrat i Indžil). U slučaju da je nešto teško razumjeti, Kur'an ih savjetuje da se raspitaju kod onih koji savjesno proučavaju Knjigu ranije objavljenu:

"Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu. Tebi istina od Gospodara tvoga dolazi, i nikako ne budi od onih koji su u sumnji. I ne budi nikako od onih koji Allahove dokaze ne priznaju, da ne bi bio izgubljen." (Kur'an 10,94-95.)

Kur'an jasno razdvaja prave od lažnih vjernika među Jevrejima i hrišćanima, pogotovo među hrišćanima. Kur'an tvrdi da će kroz čitavu istoriju, do samog njenog kraja, biti pravih vjernika.

"Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; ...oni su čestiti." (Kur'an 3,113-114.)

"I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni - i recite: 'Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Kur'an 29,46.)

Pošto je Bog Biblije i Bog Kur'ana jedan isti Bog, onda je razumjevanje između pravih pobožnih muslimana i hrišćana sasvim logično, a njihova vjera istovjetna. Problem je u tome što su tradicionalni muslimani otišli u jednu takvu krajnost, da i ne pomišljaju da se jedan Bog-Allah može, po svojoj prirodi, izražavati u tri lica - Otac, Sin i Sveti Duh - kako se u Tevratu nagovještava, u Indžilu jasno utvrđuje, a u Kur'anu potvrđuje. Tradicionalni hrišćani su, pak, otišli u drugu krajnost. Oni ističu da je Isus Hrist Allahov fizički sin i da je Merjema "Majka Božija" ili čak "Žena Božija", što je zaista bogohulno i nezamislivo. U vrijeme Muhameda većina hrišćana je uveliko zastranila pa se, između ostalog, razvio kult obožavanja Marije majke Isusove, što je Kur'an jasno razobličio i kritikovao. Evo jednog teksta u vezi s tim:

"A kada Allah rekne: 'O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: 'Prihvatite mene i majku moju kao dva Boga uz Allaha!' – On će reći: 'Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš." (Kur'an 5,116.)

To je "trojstvo" koje Kur'an kategorički kritikuje i negira, jer stvara lažnu predstavu o Bogu. Međutim, nigdje u Kur'anu nećete naći da Allah odbacuje Oca, Sina i Svetoga Duha, kao tri lica jednog Boga, što se u Indžilu – Novozavjetnim Spisima – jasno ističe kao suština Boga. Postoji tekst u Kur'anu koji, doduše indirektno, nagovještava tu istinu.

"Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate." (Kur'an 7,33.)

Navedeni tekst indirektno nas navodi na pomisao da je negdje Allah, ipak, objavio ko može sačinjavati Njegovu ličnost ili Njegovu bit i da je o tome dao dovoljno dokaza. To ne može biti niko izvan, već samo onaj ko je unutar Njegovog bića. Ti objavljeni dokazi mogu se naći samo u predhodnim Objavama. Istinski sledbenici Knjige to znaju i mogu da objasne onima, koji samo na osnovu Kur'ana, teško mogu to dokučiti. Naravno, smatrati Allahu ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije veliki je grijeh. Razumjevanje te činjenice, vezane za prirodu Božije ličnosti, od presudne je važnosti i za razumjevanje Božijeg plana spasenja čovjeka. Zato Allah poziva muslimane na poučljivost i spremnost da se bez ustručavanja raspitaju kod sljedbenika Knjige - pravih hrišćana - i da time pokažu da nisu od onih koji ne priznaju Allahove dokaze, zbog čega bi inače bili izgubljeni.

Još jedno krivovjerstvo vezano za ličnost Isusa Hrista jeste shvatanje i interpretacija Njegovog sinovstva. U Novozavjetnim Spisima (Indžilu), jasno se ističe da je Isus Hristos Sin Božji, dok se u Kur'anu na više mjesta kritikuje učenje, među sljedbenicima Knjige, koji Allahu pripisuju da "ima dijete". Pošto su Objave vjerodostojne, onda među njima ne može biti protivrječja, jer je Bog u skladu sa samim sobom. Kako onda razumijeti ova dva, naizgled, kontradiktorna stava?

Kada čitamo u Objavi da je Isus Hristos Sin Božiji ili Sin Najvišega, da li to znači da je On fizički zaista sin i da mu je Bog Otac? Naravno da ne. Čitali smo u Suri 4,171 da je On "dostavljen Merjemi. Kako se to zbilo, o tome čitamo sljedeći tekst:

"A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo." (Kur'an 21,91.)

Iz ovoga razumijemo da je Marija natprirodno začela, intervencijom Boga, koji je u nju udahnuo život, te se tako začelo dijete. Tako je Vječna Riječ Allahova postala čovjek – Isus Hristos. Riječ je postala tijelo i uselila se među ljude. Postala je čovjek i dio čovječanstva. Za Bibliju i Kur'an se kaže da su Riječ Božija data u pisanom obliku; za Isusa Hrista se može s pravom reći da je On Riječ Božija data u ljudskom obliku. Mesih Isa je bio Biblija i Kur'an, koji hoda ovom Zemljom. Njegovo porijeklo i priroda je Božanska i Duhovna, s jedne strane, i, preko Marije, tjelesna i ljudska, s druge strane. Zato je u Novozavjetnim Spisima (Indžilu), koji najdirektnije i najjasnije govori o tome kako nas Bog spasava, bilo vrlo važno istaći tu istinu o dvostrukoj ličnosti Isusa Hrista. On je nazvan Sinom Božijim ali i Sinom Čovečjim – odnosno sinom Merjeme. Zapazimo da u tekstu Jevanđelja stoji:

"I odgovarajući anđeo reče joj: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Najvišega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božiji." (Luka 1,35. [Indžil] )

Ovde, skoro da se ponavlja tekst iz Kur'ana, s tim što se ističe da će Isus biti nazvan "Sin Božiji". On dakle, nije fizički sin Božiji, začet prirodnim putem, već je nazvan "Sin Božiji" i začet je natprirodnim putem; bio je "dostavljen" Mariji, te zato ona nije "Majka Božija", jer nije rodila Boga, već čovjeka Isusa Hrista. Ona je bila obična, ali vrlo pobožna djevojka, kojoj je Allah namjenio jedinstvenu ulogu, da se preko nje, kao potomka Davidove i Avramove (Davudove i Ibrahimove) loze rodi, po obećanju Božijemu, Mesih Isa – Isus Hristos. To je biblijsko i kur'ansko poimanje ličnosti Isusa Hrista.

Nažalost, vremenom se shvatanje o ličnosti Isusa Hrista, među hrišćanima, toliko iskrivilo, da su Mu pripisivali prirodu i obilježja, koja se ne slažu s Božijim Objavama, već su nastala kao plod ljudskog shvatanja i mašte. Ta, i mnoga druga, iskrivljena učenja – o Mariji kao "bogomajci", o posredničkoj ulozi svetaca, o klanjanju ikonama, itd., izazvala su žestoku kritiku u Kur'anu s punim pravom. Izjednačavati sa Bogom bilo koje stvorenje, bilo kog anđela ili čovjeka, jeste drskost i grijeh. Po prirodi stvari to je besmisleno.

Takva učenja su se naglo širila, naročito od IV vijeka n.e. kada su paganizam i grčka filozofija na velika vrata ušle u doktrinu crkve. Car Konstantin je, do tada progonjeno hrišćanstvo, proglasio državnom religijom, što ju je učinilo popularnom i prihvatljivom za široke mase naroda, ali bez istinskog poznavanja vjere i pobožnosti. Zato je Objavom Kur'ana u VII veku n.e. Bog, obraćenjem Arapa i drugih naroda u islam, omogućio zaštitu od svih tih zabluda. Međutim, poslije Muhameda su vrlo brzo i oni počeli da odlaze u drugu krajnost, što je dovelo do odbacivanja predhodnih Objava, jer su ih proglasili iskrivljenim i falsifikovanim. To je dovelo do toga da se u tradicionalnom islamu pomrače neka vrlo važna učenja o grijehu i planu spasenja, kao i priroda Isusa Hrista i Njegovog poslanstva.

Ohrabrujuće je to da sve više istinskih istraživača Božijih Objava, vide pravu vrijednost Njegovih uputa i prihvataju ih u cjelini. Time se stvara mogućnost da se Božijom milošću stvari postave na pravo mjesto. Sve one, koji žele biti pravi vjernici, koji istinski žele spoznati Boga, razumjeti Njegovu volju i put spasenja, Allah neće zaboraviti. On će uslišiti one koji Mu se mole riječima: "Pokaži mi Pravi put!" Božije Objave govore o nekome ko je jedini mogao reći:

[1] Citat je preuzet u prevodu dr Luja Bakotića: Biblija – Stari i Novi Zavet, Beograd, 2003.

< 8. Poglavlje Sadržaj 10. Poglavlje >

< 8. Poglavlje Sadržaj 10. Poglavlje >

9. KO JE MESIH ISA – ISUS HRISTO S