< Uvod

Sadržaj

2. Poglavlje >

1. KAKO SE BOG OTKRIVA LJUDIMA

"Ako Bog ne postoji - trebalo bi ga izmisliti" - izjavio je francuski filozof Volter, preteča modernog ateizma, shvativši na kraju da je za čovjeka teško i nezamislivo živjeti bez Boga. Takva ideja, koja se poput epidemije širila u XIX i XX vijeku, ostavila je za sobom pustoš, teško nasljeđe i ogromno zlo čovječanstvu. Neko je izjavio da se misao o Bogu ne može odvojiti od čovjekovog života, jer je u njemu snažno ukorijenjena. "Ateizam je ipak bolest civilizacije. Poput samoubistva čiji broj sve više raste, on spada u nenormalne pojave našeg izopačenog sveta."[1]

Po svemu sudeći, izgleda da na ovom svijetu ne postoji narod koji je bez religije. To je navelo Plutarha da kaže: "Moguće je pronaći gradove bez zidina, bez književnosti, bez vladara, bez kuća, bez blaga, bez novca i pozorišta, ali se nikada neće naći grad bez svetilišta i božanstva."[2] To znači da čovjek ima takvu težnju i potrebu za Bogom, da ako nema vjerodostojna otkrivenja o Njemu, on će Ga "stvarati" to jest izražavati svoju viziju o Njemu na bazi oskudnih informacija ili sopstvene mašte. Na svu sreću, čovjek nema razloga za to, pošto Bog postoji i otkriva mu se. On to čini na više načina. Inicijativa dolazi od samog Boga zato što zna da, kao grešna bića odvojena od Njega, možemo stvarati samo pogrešnu sliku i shvatanja o Njemu, što bi nas odvelo u razne zablude ili čak destrukciju. Zato se Bog otkrivanama, stvorenjima obdarenim razumom. On želi da komunicira i uspostavi odnos s nama.

Sigurno se svako od nas posmatrajaći prirodu divio njenoj ljepoti, funkcionalnosti, tajnovitosti, skladu i svrhovitosti koji vladaju u njoj. Jedno pitanje se samo nameće: " Kako je nastalo sve to?" Ne može nas niko ubijediti da je sve to nastalo slučajno, samo od sebe, pa ni putem postepene transformacije kakvu zagovaraju teoretičari darvinisti. Svako od nas iz iskustva zna da sve što postoji nije moglo samo od sebe nastati, ni iz čega, već da svoje postojanje duguje svome Stvoritelju.

Tako nam se Bog otkriva preko prirode:

"Nebesa kazuju slavu Božiju, i djela ruku Njegovih glasi svod nebeski."[3] (Psalam 19,1. [Tevrat] )

"Jer što se može doznati za Boga poznato je njima (ljudima): jer im je Bog javio; jer što se na Njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima, i Njegova vječna sila i božanstvo, da nemaju izgovora (ne mogu se negirati)." (Rimljanima 1,19-20. [Indžil])

Iskustvo nas uči da nema sata bez sajdžije, knjige bez izdavača, ni mašine bez inženjera. Ne može se razumno objasniti postojanje svijeta, a da se on ne pripiše djelovanju nekog koji ga je stvorio. Naučnici su danas zapanjeni dimenzijama i harmoničnošću u Svemiru, zakonima koji vladaju u prirodi i ponašanjem živih bića. U ovoj knjizi nemamo toliko prostora da navodimo mnogobrojne primjere. Neka sami čitaoci o tome razmišljaju. Uostalom, i sam Bog nas na to poziva:

"...Milostivi, koji upravlja svemirom svim. Njegovo je što je na nebesima i što je na zemlji i što je između njih pod zemljom! "(Kur'an 20,5-6.)

"Podignite gore oči svoje i vidite; ko je to stvorio?" (Isaija 40,26. [Tevrat])

"On je razastro sjever nad prazninom, i zemlju objesio ni na čem. Zavezuje vode u oblacima svojim, i ne prodire se oblak pod njima... stupovi nebeski tresu se i drkću od prijetnje Njegove. Silom svojom pocijepao je more i razumom svojim razbio bijesnilo njegovo. Duhom je svojim ukrasio nebesa, i ruka je Njegova stvorila prugu zmiju. Gle, to su dijelovi putova Njegovijeh; ali kako je mali dio što čusmo o Njemu? I ko će razumjeti grom sile Njegove?" (O Jovu 26,7-14. [Tevrat] )

Nama smrtnim stvorenjima neshvatljivo je kako Bog stvara. Njegove mogućnosti, načini i sredstva nama su nedokučivi; drugačije je od svega onog što je nama, na osnovu našeg iskustva, poznato. Ono što ipak možemo, to je da sa povjerenjem prihvatimo Božiji izvještaj o tome.

"Riječju Božijom nebesa se stvoriše, i duhom usta Njegovih sva vojska njihova. Jer On reče i postade; On zapovijedi i pokaza se." (Psalam 33,6.9. [Tevrat] )

 "I On je taj koji je nebesa i zemlju mudro stvorio: čim On za nešto rekne: 'Budi!'- ono biva; riječ Njegova je Istina; samo će On imati vlast na Dan kad se u Rog puhne; On zna nevidljivi i vidljivi svijet, i On je Mudri i Sveznajući."( Kur'an 6,73.)

Samo postojanje nas ljudi i mogućnost da kao stvorenja možemo razmišljati o svom Tvorcu, govori o tome da nismo produkt slučaja, već stvoreni po Božjoj promisli, a samim tim sa smislom i sa ciljem. Pitamo se s kojim smislom i s kakvim ciljem? Vjerujem da samo istraživanjem Božijih otkrivenja i Objava možemo dobiti odgovor na ta i mnoga druga pitanja.

Drugi način na koji nam se Bog otkriva, i to još direktniji, jeste naša savjest:

Savjest je prostor unutar našeg bića na koji Bog djeluje otkrivajući nam Svoju volju, a samim tim i Sebe. To što smo savjesna bića čini nas automatski i moralno odgovornim. Inače, zbog čega bi jedan ateista razmišljao o tome što je dobro, a što zlo - što je pošteno, a što nepošteno? Zašto lopovi ne kradu javno, nego onda kada su šanse da ih neko vidi male? Zašto se preljubočinci kriju od javnosti ako to što čine nije grijeh? Zašto nas "grize" savjest i onda kada "samo" slažemo? Očigledno je da su u nas ugrađena mjerila po kojima razlikujemo dobro od zla. Božija Riječ to takođe potvrđuje:

"Jer kad neznabošci ne imajući Zakona sami od sebe čine što je po Zakonu, oni Zakona ne imajući sami su sebi Zakon. Oni dokazuju da je ono napisano u srcima njihovijem što se čini po Zakonu, budući da im savjest svjedoči, i misli među sobom tuže se ili pravdaju." (Rimljanima 2,14-15. [Indžil] )

Ovdje vidimo kako se Bog otkriva ljudima koji Ga ne poznaju. Dakle, u nama postoji mehanizam preko koga Bog djeluje i mi to zovemo glas savjesti. Kada poslušamo taj glas, mi postupamo ispravno i možemo biti zadovoljni tim postupkom. Nasuprot tome, kada se oglušimo i ne poslušamo glas savjesti, mi povlačimo loše poteze zbog kojih se kasnije kajemo i nesrećni smo. Zašto je to tako?

Bog nas preko savjesti uči, otkriva nam svoju volju i želi da nam pomogne da ispravno i mudro živimo. Na nama je da izaberemo hoćemo li biti poslušni. Ako u kontinuitetu negativno odgovaramo na taj božanski uticaj, onda dovodimo sebe u opasnost da otupimo ili umrtvimo svoju savjest i time, po svom izboru, prekidamo vezu sa Bogom. Destruktivno ponašanje, moralna izopačenost, opsjednutost i slične pojave krajnje su posljedice takvog stanja. Od pada u grijeh, čovječanstvo se sve više degradira upravo zbog "ubijanja" svoje savjesti. Stanje bi bilo potpuno poražavajuće da Bog nije omogućio čovjeku još jedan način koji mu pomaže da izoštri svoju savjest, da je čuva, njeguje i bude osjetljiv na Božije djelovanje u njemu, kako bi imao snage da izabere i čini dobro.

Treći način kojim Bog otkriva sebe i svoju volju čovjeku jesu Sveti Spisi,  Božje Objave u vidu Knjige:

To je Božija Riječ upućena čovjeku preko Njegovih proroka koji su govorili i pisali, pokrenuti Božjim Duhom, često uz posredovanje i Božijih anđela (meleka). Tom Rječju - Objavom, Bog je čovjeku povjerio znanje neophodno za spasenje od grijeha i smrti. Ona je nepogrešivo otkrivenje Božije volje, mjerilo karaktera, ocjena za neko iskustvo, autoritet u formiranju doktrine i vjerodostojan izvještaj o Božijim djelima u istoriji. Najbolji način proučavanja i razumijevanja Objave sastoji se u ozbiljnoj analizi uz molitvu, oslobođeni koliko je god moguće od predubeđenja ili već formiranog stava. Na taj način bismo jednostavne i jasne pouke iskreno prihvatili, a one teže, pažljivim upoređivanjem sa drugim tekstovima iste tematike u cjelokupnoj Objavi, preispitali i konačno izvukli jasnu pouku. Tako ćemo pravilno razumijeti šta je Bog zaista htio da nam kaže. Vrlo je važno da čovjek iskreno prihvati Božije uputstvo onako kako ono jeste, bez subjektivnih dodataka, proizvoljnih tumačenja ili naslijeđenih shvatanja; pogotovo ako su ona tendenciozna, sa ciljem da se Božije uputstvo prilagodi sebi ili učenju zajednice kojoj čovek pripada. Upravo zbog pogrešnog pristupa u razumijevanju Božije Objave postoje neslaganja, mimoilaženja, razna cijepanja, pa i sukobi u religiji.

"Sve su Riječi Božije čiste; On je štit onima koji se uzdaju u Nj. Ništa ne dodaj k Rječima Njegovijem, da te ne ukori i ne nađeš se laža." (Priče Solomunove 30,5-6. [Tevrat] )

"Riječ je Tvoja žižak nozi mojoj i vidjelo stazi mojoj." (Psalam 119,105. [Tevrat] )

 "A onoma koji ne budu vjerovali i Knjige Naše budu poricali, biće stanovnici Džehenema; u njemu će vječno ostati." (Kur'an 2,39.)

Takođe je bitno da u proučavanju Božije Riječi imamo na umu istorijski kontekst, odnosno vrijeme u kome je, ili za koje je data Objava. Da li ona ima privremeni ili vječni karakter? Da li se odnosi samo na neko lokalno područje ili na cjelokupno čovječanstvo? Pri tom ćemo zapaziti da je Božiji upliv u istorijske događaje nepobitan, stvaran, što će sigurno utvrditi našu vjeru u Njega. To je posebna karakteristika Objave - istorijska tačnost njenih proročanstava, što znači da su se događaji odvijali baš onako kako je Božija Riječ prorekla, a što je istorija i potvrdila. Zato nas Bog poziva:

"Tražite u knjizi Gospodnjoj i čitajte, ništa od ovoga neće izostati nijedno neće biti bez drugoga; jer što kažem On je zapovjedio, i Duh će ih Njegov sabrati." (Isaija 34,16. [Tevrat] )

Zapazimo da Bog sve svoje Objave spaja u jednu knjigu - Knjigu Gospodnju. Mi, ljudi, uglavnom, radimo suprotno: odvajamo, raščlanjujemo, nešto prihvatamo, nešto odbacujemo, a onda se pitamo zašto smo razjedinjeni ako je Bog jedan, vjera jedna, put spasenja jedan.