Dobrodošli savjetnici!

Mudri Salomon kaže: “... Jer spasenje je u mnogim sa­vjetnicima... Ne uspijevaju nakane kad nema vijećanja, a ostvaruju se gdje je mnogo savjetnika.” (Izr 11,14 i 15,22)

Pastor, stariji čovjek, priča:

“Mlada žena, ne starija od 21 godine, došla je k meni po savjet. Udana je već godinu dana, ima dvomjesečnog sina. Ljubazna je, živahna, njegovanog izgleda. Još s vrata je uzvik­nula:

— Moj brak je postao nepodnošljiv! Hoću rastavu!

— Zašto?

 

— Moj muž nije više onakav kakav je bio u početku. Po­znajemo se tri godine, a stariji je od mene šest godina. Dok smo bili zaručeni, bio je pun obzira i veoma pažljiv prema meni. Uvijek me je želio vidjeti, razgovarati i raspravljati sa mnom o raznim temama. Ali sada više nije takav. Tijekom dana radi, uvečer ne dolazi na vrijeme kući, kaže da je imao posla. A to nije sve. Često donosi neka pisma i papire i završi ih oko deset, jedanaest sati uvečer. Istina, želi da sam pokraj njega, ali ne razgovara sa mnom. Kad pođemo na spavanje,

želi sa mnom spavati, ali to čini kao bračnu dužnost i odmah zapada u san. Mislila sam da će se to promijeniti kad budemo imali dijete. Svakako, on voli našeg sina, ali ga dođe samo pogledati i opet se vraća poslu.

— Prošlog tjedna — nastavila je ona — dogodilo se nešto što me natjeralo da dođem k vama. Moj muž je sreo svoju prijateljicu iz vremena kad je bio neoženjen i odveo je na čaj, a meni o tom susretu nije rekao ni riječi. Prijateljica mi je to sve ispričala. Zašto mi on nije rekao? Ne želim više ni dana živjeti s njim!

Kod tih je riječi zaplakala i zašutjela.
Kad se malo smirila, ja sam joj rekao:

— Većina muževa sliče na vašeg. Muškarci se više zanima­ju za stvari nego za osobe. Oni se bave svojim zvanjem, za­nimanjem, tehnikom. Kad su mladi i ambiciozni, kao što je vaš muž, ako su svjesni svojih odgovornosti, posao ih posve obuzima. Muškarac više misli na napredovanje u službi, ali i na dobrobit svoje obitelji. Na taj način pokazuje, zapravo, lju­bav prema njoj.

— A zašto mi ne kaže što misli i čini?

— Udali ste se za njega jer ste bili uvjereni da ste jedno za drugo. A budući da ste njegova žena, on zamišlja da vi mislite kao on i da cijenite njegov posao. Vjerojatno devet od deset muževa tako razmišlja. U tome je problem: svatko zamišlja da drugi misli kao on. Međutim, muž i žena ne mogu u svim stvarima imati iste misli i osjećaje.

 

— Ali zašto mi nije rekao da je sreo svoju nekadašnju

prijateljicu? Sigurno mu savjest nije čista! Pastor joj je pokušao objasniti:

— Znate, ja ne poznajem dovoljno vašeg muža, ali pret­postavljam da mu taj susret nije bio tako važan da bi vam ga spomenuo. Muževi više misle o stvarima, rekao sam vam već, nego o osobama. Zato je nestrpljiv kad mu nešto pričate. To je i razlog što se ne zanima više za sina. Djeca postaju uis­tinu zanimljiva očevima tek kad počnu govoriti, a dotle pripadaju više majci koja ima dar da priča sa svojim novoro-đenčetom.

Nakon tog razgovora pastor je pozvao njezinog muža. On je bio zaprepašten kad je čuo da njegova žena nije sretna.

— Pa ima sve što joj treba — uzbuđeno je govorio pastoru.

— Imamo lijep stan, auto, ne manjka joj ni novca.

— Da, ali nema vas! Vi nemate vremena za nju, ne razgo­varate s njom, dolazite kasno kući i nastavljate s radom.

 

— To je istina, ali želim popraviti svoju situaciju na poslu

i stoga moram raditi prekovremeno. Tada sam mu dao savjet, nastavio je pastor:

— Ostavite posao u uredu, razgovarajte sa svojom ženom, pričajte joj što vas brine, što ste radili preko dana, s kim ste se sreli — sve je zanima. Čitajte nešto zajedno, izlazite zajedno. Tako ćete otkriti svijet svoje žene, a ona vaš.

Nakon nekog vremena zajedno su došli k meni — završio je pastor. — Bili su raspoloženi, veseli, o rastavi više nije bilo ni riječi. Zapravo, ona je na vrijeme došla po savjet.

Drugi pastor je dodao:

— Da, točno. Svaki bračni par može utvrditi različitost svojih zanimanja. Kad moja žena i ja putujemo, ona gleda ljude koji sjede u automobilu, a ja se divim automobilima. Moja žena voli čitati u novinama tko je sve dobio dijete, tko se vjenčao, tko umro, a ja pak čitam o političkim događajima. Kad nam sin dođe u posjet, ja ga pitam kako mu ide posao, što radi, a moja se žena zanima za njegovo zdravlje, što jede, gdje se hrani kad je na putu...

 

Kad se pojave problemi

Način kako rješavate probleme i sukobe u svojem braku otkriva nekoliko važnih istina o vama samima.

Ako zanemarite problem, pravite se da ga ne vidite ili odbijate suočiti se s njim, to može biti znak da ste nesigurni, da se ne osjećate mjerodavnim, da vam nedostaje osjećaj od­govornosti, spoznaje ili povjerenja u sebe — što nema temelja.

Pokušavate li rješavati probleme bez svojeg bračnog dru­ga, to često dokazuje kako ga smatrate nesposobnim da pri­donese uspješnom rješenju problema. Međutim, zajedno rješa-vati neko teže pitanje znači najveću radost koju oboje možete doživjeti, jer je to onda pravo zajedništvo, dokaz obostranog uvažavanja i podjele odgovornosti s drugim.

Svaka konf liktna situacija je nova prilika zajedničkog ra­sta. Tako ćete postići da bolje shvatite što vaš bračni drug očekuje od vas i otkriti da su neke njegove ili njezine naoko površne potrebe zapravo izraz mnogo dubljih i značajnijih zah­tjeva koje je i te kako vrijedno poznavati.

Analizirati neku kriznu situaciju i rješavati je zahtijeva strp­ljivost, otvorenost duha, postojanje raspoloženja i, dakako, vre­mena. Čimbenik vrijeme možda je s pravom izvor najvećeg broja poteškoća i kriza u braku. Međutim, ulaganje više vre­mena u takvu situaciju nije pitanje izbora. To vrijeme za raz­govore može biti vrlo korisno upotrijebljeno za bolje među-sobno upoznavanje u najkraćem mogućem vremenu, ali i za otkrivanje potreba i zahtjeva, svjesno ili nesvjesno skrivenih u duši.

Stoga je dobro odvojiti vrijeme za razgovor “udvoje” o raznovrsnim bračnim pitanjima kako bi jedno i drugo saznalo što bračni drug očekuje i kakve stvarne osjećaje gaji prema drugom.

Ne zaboravite: vaš odnos s bračnim drugom vrijedan je da mu posvetite trud, vrijeme i samog (samu) sebe. Tako ćete mnogo lakše pronaći rješenja koja će vas približiti jedno dru­gom pa ćete se sve više međusobno cijeniti i prilagođavati.

 

Svijest o osobnoj vrijednosti

Predodžba o nama samima, o našoj osobnoj vrijednosti jedan je od temeljnih elemenata bračnih i obiteljskih odnosa. Ta predodžba utječe na naš način govora i slušanja, na našu reakciju obrane, stav prema kritikama, sklonost da razmišlja-mo o sebi, na stupanj naše agresivnosti. Apostol Pavao piše Efežanima: “Ako tko misli da je nešto iako nije ništa, sam sebe vara. Neka svatko ispita svoje vlastito djelo, pa će tada jedino u samom sebi naći razlog slave, a ne u drugome...” (Gal 6,3-4)

Upravo je vlastito mišljenje o nama samima često uzrok kriznih situacija u braku. “Ako imate previsoko mišljenje o sebi, vi ćete si umišljati da su vaši postupci plodonosniji no što oni zapravo jesu, te ćete pokazivati neovisnost koja se graniči s nadutošću. Ako pak odete u krajnost, te gajite vrlo loše miš-ljenje o sebi, vi ćete odavati dojam o svojoj inferiornosti koja će uvelike umanjiti utjecaj koji biste mogli vršiti u korist do­bra... Morate imati pravo mišljenje o svojoj vrijednosti koje će vas spriječiti da odete u obje krajnosti. Vi možete imati svijest

o svojoj vrijednosti a da ne upadnete u oholost, možete biti ljubazni i uslužni a da se ne odreknete svog samopoštovanja ili svoje neovisnosti, te će tako vaš život moći vršiti veliki utjecaj na one koji se nalaze više ili niže na društvenoj ljestvici.” (T3, 505, 506)

Nakon duljeg vremena došao brat svojoj sestri u posjet. Ona je imala tri sina: najstarijem je bilo jedanaest, a najmla-đem četiri godine.

Kad je ujak stigao, dječaci su se okupili oko njega, a on ih je pohvalio kako su odrasli i lijepi dečki. Podijelio im je poklone i raspitivao se o školi, kako uče i što rade.

U jednom se trenutku ujak okrenuo prema najstarijem dječaku i rekao mu:

— Okreni se, da vidim na koga sličiš.

Dječak se okrenuo, pa kad ga je ujak dobro promotrio, zaključio je:

— Vidim, sličiš na svojeg tatu.

Dječak se zadovoljno nasmiješio.

—             A ja, na koga ja sličim? — zanimao se mlađi brat i na­mjestio se da ga ujak bolje pogleda.

—             I ti sličiš na tatu.

Dječaku je to bilo drago i nasmiješio se od zadovoljstva.

—A ja — javio se najmlađi — na koga ja sličim?

Ujak ga je okretao lijevo, desno i rekao:

— Ti sličiš na svoju mamu.

 

Kad je to mališan čuo, lice mu se zgrčilo i, razočaran, briznuo je u plač. Kroz gorke suze je govorio:

— Svi sliče na tatu, samo ja na mamu.

Njegova mati, koja je sve vidjela i čula, razumjela je svojeg sinčića. Tješila ga je:

— Znaš, sine, ti zapravo sličiš na mojeg mlađeg brata, onog drugog ujaka. Sad tek vidim kako sličiš na njega.

Kad je to mališan čuo, obrisao je suze, nasmiješio se i gordo izjavio:

—             Vidite, i ja sličim na muškarca!

 

Dakle, i mala djeca imaju visoko mišljenje o sebi.

 

Međutim, kad svijest o vlastitoj visokoj vrijednosti prijeđe u samozadovoljstvo, oholost, narcizam, uobraženost i sebič­nost, takvo mišljenje o vlastitoj vrijednosti postaje vrlo nega­tivno za međusobne odnose. Počinje sličiti na onoga koji je izjavio: “Ja sam bog! Na božjem prijestolju sjedim u srcu morskom...” (Ez 28,2). Takvi stalno pokušavaju isticati sebe, ponašaju se nadmoćno prema drugima i podcjenjuju ih, a to je u braku stalni povod za krizne situacije.

 

Stoga je vrlo važno njegovati vlastitu vrijednost u duhu Isusa Krista i Njegove poniznosti. Tada ćemo lakše moći pri­znati da i sami imamo slabosti, bit ćemo pravedniji prema bračnom drugu, lakše ćemo razvijati osjećaj međusobne pri­padnosti.

Supružnik koji je svjestan svoje vrijednosti cijenit će vri­jednost svojeg bračnog druga, bit će ljubazan, pun pažnje i obzira prema njemu. Isus je rekao: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima...” (Mt 7,12)

A apostol Pavao završava svoju poslanicu kršćanima u Filipima riječima: “Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubazno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli...” (Fil 4,8)

 

 

Komunikacija

U svijetu je od stotinu brakova na rastavu osuđeno 40, uz stalne sukobe i krize održava ih se, kako-tako, 25, a onih u kojima su muž i žena doista sretni, uživaju u miru, zajedniš-tvu, ljubavi i slozi samo je 10.

Kad su ispitivali ovih 10 posto kako su uspjeli, koji je bio temelj njihove sreće u braku, odgovorili su: “Održala nas je komunikacija.” Što je komunikacija?

Komunikacija je pojam koji se upotrebljava u odnosima među ljudima i odredištima. Označava zajedništvo, vezu, pri­manje i pružanje informacija, lako sporazumijevanje među oso­bama, pristupačnost, otvorenost u razgovoru, razumljivost, do­stupnost.

Kad govorimo o braku i komunikaciji u njemu, mislimo na povezanost bračnih drugova, na otvorenost među njima za svaki razgovor, na njihov stalni dodir, blizinu, zajedništvo. Mi, muškarci i žene, neprekidno održavamo međusobnu vezu, “emitiramo” znake koje upućujemo jedni drugima govorom, gestama, pismima. Nisu svi ti znaci uvijek pozitivni ni kon­struktivni. Stoga je u međusobnoj komunikaciji nužno dobro poznavanje, otvorenost i jasnoća.

To je osobito važno u braku i bračnom životu. Za dobru komunikaciju je važno međusobno poštovanje i uvažavanje. “Ako nema međusobnog poštovanja, ljubav ne traje dugo.” (Testimonies 2, str. 261)

Uobičajeni oblik komunikacije je govor, jezik. To je naše sredstvo priopćavanja, posrednik u komuniciranju koji stvara zajednički život i omogućuje razmjenu mišljenja. Međutim, govor je samo jedan od višestrukih načina naše povezanosti, a upravo raznovrsnost našeg komuniciranja može stvarati po-teškoće.

Roditelji se, primjerice, obraćaju djetetu riječima, gestama, postupcima ili primjerom, pohvalom ili ohrabrenjem, opome­nom ili kažnjavanjem. To su sve načini komuniciranja ili pri­jenosa nekih znakova djetetu. Ono na taj način doživljava po­jedine “isječke” života, doživljava samog sebe.

Nastavnik, učitelj ili instruktor imaju odlučujuću ulogu. Nekom se djetetu sviđa školski predmet, drugom ne. Jedno dijete rado ide u školu, drugo ne. Iz toga se očituje razlika u odnosima učitelja i učenika. Stoga važnu ulogu u tom područ­ju vrši učiteljeva sposobnost i način njegovog obraćanja uče­niku, njegovi nalozi i ponude, mjesto i vrijeme njegovog dje­lovanja. U spletu raznih čimbenika komunikacija između uči­telja i učenika može nastati ili izostati.

Komunikacija se vrši i pokretima, gestikulacijom i mimi-kom u različitim izrazima. Primjerice, vozač automobila daje drugom vozaču svjetlosni signal kako bi mu pokazao hoće li skrenuti lijevo ili desno.

Pogled upućen drugome, govor, slušanje što ona ili on govori — to je komunikacija. Komunikacija je i povezanost kad se uhvatimo za ruke. Zašto se uopće ljudi rukuju kad se sret­nu? Taj dodir ruku je oblik komuniciranja i sâm po sebi sadrži poruku, znak: “Drago mi je što se ponovno vidimo”, ili “po­zdravljam te”, “dobro došao”, “sretno ti bilo u odlasku” i slič­no.

Dakle, neverbalna komunikacija je važna. Netko je izra­čunao da se komunikacija dijeli na:

—         govor riječima: 7 posto,

—         ton govora, intonaciju riječi, boju glasa, naglasak: 38 posto,

—         neverbalne poruke gestikulacijom, mimikom, sta­vom tijela ili pokretima ruku: 55 posto.

 

I sâm pogled nešto govori, a bez riječi. Možda taj pogled kaže: “Nisi sâm ili sama. Ja sam tu, kraj tebe.”

Kad muž dođe kući s posla te dodirne rame svoje žene ili je pomiluje po kosi, tim nijemim govorom joj kazuje što misli ili osjeća. Imamo jedan slučaj takvog komuniciranja u Bibliji:

“Kako su se ondje duže zadržali, kralj Filistejaca Abimelek jednom pogleda kroz prozor i opazi kako Izak miluje svoju ženu Rebeku.” (Post 26,8)

Umijeće prilagođavanja jedno drugom također je oblik komuniciranja, međusobno približavanje, izraz dobre volje da se drugom učini nešto što mu odgovara više ili bolje. “Vi ćete praviti nekom željezni krevet kojem se on mora prilagoditi: ako je krevet prekratak, morat će se produljiti, ako je pak predug za njegovu mjeru, trebat će se skratiti!” (T5, 355)

Vratimo se govornoj komunikaciji koju smo u početku spomenuli.

Isus je razgovarao sa svojim učenicima, govorio im: “Kad Isus vidje veliko mnoštvo naroda, uspe se na goru. Kada sjede, približiše mu se njegovi učenici. Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti...” (Mt 5,1)

U braku i obitelji treba razgovarati, govoriti. Međutim, nije dovoljno govoriti o tekućim poslovima, o pojedinostima svakodnevnog života. Dobili smo dar govora da bismo izraža­vali svoje osjećaje, misli, kazali što je u nama te pozvali svojeg bračnog druga da i on progovori o sebi.

Razgovor nije samo govor, već i tišina, šutnja. Treba znati slušati. Krize u braku često nastupaju zbog toga što bračni drug ne razgovara, ne sluša što mu se govori ili se pak ljuti kad mu se kaže nešto osobno.

Može se dogoditi da se bračni drugovi ne slažu, da imaju posve različita mišljenja. To nije razlog da se prekine razgovor te da se jedno ili drugo zatvore u šutnji ili ljutitosti. Apostol Pavao savjetuje: “Ako se ljutite, ne griješite! Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom!” (Ef 4,26)

Oni koji se ne znaju ili neće pomiriti uvečer, “prije no što sunce zađe”, pogoršavaju svoje odnose i to može trajati do sutradan, pa i dulje.

Još nešto, što je danas mnogima vrlo teško, ali što je dobro i čiji će nedostatak kad-tad dovesti do krize, jest okupljanje oko stola pri objedu ili večeri bar jednom dnevno. Zajednički objed ili večera stvaraju zajedništvo. Obitelj, mala ili velika, mora se naći oko stola zajedno. Obiteljski dom se ne smije pretvoriti u samoposluživanje ili restoran u kojem svatko ob­jeduje sâm kad zaželi ili kad mu se svidi.

Komunikacija sadrži i pokoju riječ priznanja ili zahvalno­sti. Mlada žena predbacuje mužu tužnim riječima:

— Ti i ne zapažaš koliko mislim na tebe tijekom cijelog dana! Kad god kupujem namirnice, pitam se hoće li ti se svidjeti današnji objed. Unaprijed se radujem dok ti ga pri­premam. Stalno razmišljam o tebi dok nešto radim, jer bih željela da budeš zadovoljan. Ali ti nikada ne kažeš nijednu riječ kojom bi izrazio svoje zadovoljstvo. Ja gubim volju i hrabrost i nemam više radosti...”

Zar je to tako teško reći? A jedna bi riječ zagrijala ozračje u domu.

“On ništa ne vidi”, žali se jedna žena, “on nema pojma da se u kući ništa ne događa samo od sebe. Uopće ne primjećuje da je kuća čista, da je rublje oprano, da su djeca zdrava. Sve što čujem kad dođe kući jesu pitanja: ‘Jesu li stigle novine? Što imamo za večeru?’”

Žena ima težak posao, malo poduzeće kod kuće. Ako nje­zin muž to ne vidi, ne cijeni, nastupit će osjećaj poniženosti. Takav osjećaj ispunjava dušu kad očekuje priznanje, a ne do­bije ništa. Kućanstvo je jedan od najtežih poslova, i to treba shvatiti i priznati.

U jednoj obitelji majka je, kao dobra kućanica, vodila skrb

o mužu i trojici sinova. Svakog je dana pripremala dobru hra­nu, nastojala im ugoditi, ali oni su je samo kritizirali i zamjerali što im nije skuhala ovo ili ono. Nikada nisu izrekli riječ pri­znanja ili zahvalnosti.

Jednog dana, kad su svi stigli s posla i onako gladni sjeli za stol, mati je donijela sijena i svakom stavila u tanjur poveću gomilu. Pogledali su se iznenađeni, netremice zurili u sijeno i bez riječi se pitali što to znači. Na posljetku im je majka od­govorila: “Mislila sam kako nećete primijetiti da je u tanjuru sijeno, a ne jelo. Kuham vam toliko godina, a nisam čula nijed­nu riječ po kojoj bih znala da ono što sam vam spremila nije bilo sijeno.”

Netko je rekao da u svakom bračnom krugu postoji božanska sila ljubavi koja se može oživjeti. Kako se to postiže? Ta sila mora biti oslobođena iz svoje krletke u dubokoj raz­mjeni misli između muža i žene, u međusobnom otkrivanju osjećaja, i to tijekom cijelog života. Stoga treba uzeti vremena i posvetiti sate i dane tom cilju.

U toj je vrsti komunikacije veoma važna iskrenost. Ona obuhvaća potpuno međusobno povjerenje muža i žene i nji­hovu spremnost da priznaju svoje slabe strane ili pogreške. Licemjerju među bračnim drugovima nema mjesta. Ako bi postojalo u bilo kojem obliku ili samo zakratko, donijelo bi neizbrisive posljedice. Iskrenost zahtijeva slobodno izražava­nje onoga što leži na srcu, ali i prihvaćanje različitih mišlje-nja.

Što je iskrenost? Iskrenost ne znači reći sve što jedno ili drugo zna, pogotovu ako bi povrijedilo drugoga. Iskrenost ne obuhvaća najtajnije kutove duše. Treba poštovati tajni vrt u drugome, kaže jedan pisac. A iskrenost nije ni govor bez pre­stanka. Mudri Salomon kaže: “Obilje riječi ne biva bez grije­ha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je!” (Izr 10,19)

Nepoznata pjesnikinja govori svojem mužu u prvim dani­ma braka:

     Pokazat ću ti
sve stranice
mene same,
malo pomalo,
sasvim polako,
ako budeš strpljiv i nježan.
Otvorit ću za tebe sve ladice
koje su gotovo uvijek zatvorene
te ću iz njih izvući
na vidjelo dana
mjesta, osobe i stvari,
zvuke i mirise, ljubavi i razočaranja,
nade i tuge,
usahle ostatke, skupljene tu i tamo,
koji su se ponovo našli u mojim rukama.
Oni su prokrčili put i prodrli u moje uspomene,
oni su iskopali svoj grob u mom srcu,
svi zajedno.
Ni ja ni ti nećemo ih nikada zapaziti,
jer su oni ja sama.
Ako ih olako uzmeš,
ako niječeš njihovu važnost,
a što je još gore — ako im sudiš,
desit će se da ću ih ja početi obavijati,
mirno, polako,
u sićušne komadiće baršuna —

kao da je riječ o starom nakitu od srebra i zlata,

i stavljati u škrinjicu i zaključati

u male ladice,

zauvijek...

 

Kako rješavati bračne probleme i krize

Već smo spomenuli kako riješiti probleme: komunikaci­jom, razgovorom udvoje, iskrenošću, uvažavanjem, prizna­njem.

Razgovor je nadasve važan dio u razrješavanju sporova, nesuglasica, svađe. “Hodi, draga, hodi, dragi, da porazgovara­mo!”

A što ako je gnjev još uvijek zapreka razgovoru, ljutitost još prisutna, uvreda prava rana na srcu?

Čini se da je kralj Salomon imao loša iskustva sa ženama, kad kaže: “Streha koja prokišnjava za žestoke kiše i svadlji­va žena — jedno su te isto. Tko nju zaustavlja, zaustavlja vjetar i desnicom hvata ulje...” (Izr 27,15-16) “Bolje je živjeti pod rubom krova nego u zajedničkoj kući sa ženom svad­ljivom...” (Izr 21,9)

Namjesto riječi žena mirno bismo mogli reći muž, jer u svađi su jednaki. Normalno je da nastanu neslaganja. Apostol Pavao se otvoreno i javno suprotstavio apostolu Petru, a upu-ćivao je i oštre prijekore Korinćanima: “Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama...” (2 Kor 2,4)

Ako bismo parafrazirali apostolove riječi, istaknuli bismo razliku između “gnjeva u ljubavi” i “gnjeva u mržnji”, ili “sva-đu u ljubavi” i “svađu u mržnji”.

Što je gnjev? Svađa je obično prepirka visokim tonovima u gnjevu! A gnjev je velika ljutitost, žestoko izražena srdžba, bijes, jarost.

Kad se gnjevi, čovjek gubi kontrolu nad svojim umom, prijeti, ili pak smrtno šuti, hladan je kao ledeni brijeg, odnosi se prema najbližoj i najvoljenijoj osobi s neprijateljskom rav­nodušnošću. U gnjevu dolaze na površinu sebičnost, netole­rancija, ljubomora, a Salomon ga opisuje: “Uvrijeđen brat jači je od tvrda grada, i svađe su kao prijevornice na tvrđavi.”

(Izr 18,19)

Postoji li izbor? Moraju li muškarac ili žena u neslaganju iskopati ratnu sjekiru? Ili prijeći u rezignaciju, mirenje s neiz­bježnim?

Gnjev je eksplozivan, izgovara ružne riječi i etiketira ruž­nim izrazima, podcjenjuje drugoga, nema više nadzora nad osjećajima, postupcima.

Može li se gnjev spriječiti, svladati? Može! Prilika je za pobjedu nad samim sobom.

Apostol Jakov savjetuje: “Ovo znajte, ljubljena braćo mo­ja: Neka svaki čovjek bude brz na slušanje, a spor na govor, spor na srdžbu, jer čovječja srdžba ne čini što je pred Bo­gom pravedno...” (Jak 1,19-20)

Apostol Pavao također govori: “Ali i sada odbacite od sebe sve ovo: srdžbu, naglost, zloću; izbacite iz usta svojih psovku i sramotne riječi...” (Kol 3,8)

Postoje dva uvjeta koja treba ispuniti da bi se kriza utišala i riješila, a to su istina i ljubav.

Istina kaže: “Reci iskreno i jednostavno što misliš. Raz­govarajmo bez ljutnje.”

Ljubav se ne zadržava na ponašanju, već ima pred sobom osobu, ne sudi (“Siđi sa sučeve stolice!”), ne prekopava po prošlosti, a zna reći: “Oprosti!”

Istina bez ljubavi je gruba, bezuvjetna, a s ljubavlju ona liječi, zalječuje, stvara mir.

“Ne dopustite da u vašem braku dođe do sukoba... Budite ljubazni u riječima i nježni u postupcima, odričući se svojih želja. Bdijte nad svojim riječima, jer one snažno utječu na dobro ili na zlo. Ne dopustite da se u vašem glasu osjeti oštri-na. Unesite u svoj sjedinjeni život miomiris Kristove ličnosti.” (TSD, str. 92)

Nakon mučne prepirke sa svojim mužem, pjesnikinja Mar­gareta Sangster je napisala:

Da sam jutros znala
za mučni dojam onih neljubaznih riječi
što sam ih izgovorila
kad sam napuštala svoj dom,
obazrivija bih, dragi, bila
i ne bih ti zadavala nepotrebnu bol.

A koliko puta mučimo i rastužujemo
svoje drage pogledom i riječima
čiji više ne možemo zaustavit let!
Istina, u tihi, večernji sat
ti mi možeš dati poljubac pomirenja,
ali mi on neće povratiti mir
niti utišati bol srca.
Koliko je njih otišlo u rano jutro,
da se uvečer više nikada ne vrate!
I koliko je srca ranjeno grubim riječima
čija se bol nikada više nije izbrisala!

Brižljivo pazimo kad razgovaramo sa strancem, sladak osmijeh čuvamo na usnama za gosta, a za svoje mile i drage imamo samo gorčinu iako tvrdimo da ih ljubimo više no druge.

Usne, što tako često pokazuju nestrpljenje, obrve i čelo, na kojima se vidi trag gnjeva, sjetite se da će možda uvečer biti prekasno da popravite ono što je dragog jutros ražalostilo!

 

Dokaz ljubavi u — praštanju

Kako riješiti kriznu situaciju? Kako reagirati na uvrede, opore riječi, neutemeljene optužbe, ljutnju, predbacivanja, svađe? Kako dokazati ljubav, kako biti i ostati kršćanin?

Čovjek je sklon reagirati na uvrede ili nepravdu nekom vrstom osvete ili pak nakupljanjem gorčine u srcu. A kako postupa kršćanin ili kršćanka? Apostol Pavao odgovara: “Neka

se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Ef 4,31-32)

Dakle, kršćanin oprašta! Opraštati znači odreći se duga, kažnjavanja, osvete, ne spominjati (Jr 31,34). Oprostiti ne znači ugušiti u sebi osjećaj što je pravedno ili što nije, već osloboditi krivca posljedica njegove pogreške ili grijeha i pomoći mu da snosi posljedice.

Isus Krist nam je uzvišeni primjer: “Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on ‘koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare’; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao praved­nom Sucu...” (1 Pt 2,21-23)

“S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom u kojoj nemamo udje­la. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mi mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Ranom njegovom mi se iscijelismo.’” (ČV, 10)

Zakon oprosta glasi: zlo ili uvreda je tu, ali je primam, prihvaćam, zaboravljam. Kako je svakom od nas potreban op­rost, on je velika potreba našeg srca. Oprost uskrisava ljubav i dokazuje je. To Krist potvrđuje Šimunu: “Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi? Šimun odgovori: ‘Držim, onaj kome je više oprostio.’ ‘Pravo si sudio’, reče mu Isus.” (Lk 7,41-43)

Biblija opisuje tugu i bol proroka Hošee, koji pati i pod­nosi bol u srcu zbog samoće jer ga je žena napustila. Osjeća gorčinu napuštenog čovjeka. Doživljava iskustvo samog Boga, koga je Izrael napustio i postao Mu nevjernim. Međutim, pro­matrajući Božji oprost Njegovom narodu, stječe moralnu sna­

gu da sâm oprosti nevjernoj ženi i vrati je k sebi. Tako čitamo u njegovoj knjizi: “Užima za ljude privlačio sam ih, konop­cima ljubavi... Kako da te dadem, Efrajime, kako da te pre-dam, Izraele!... Neću više gnjevu dati maha...” (Hoš 11,4,8-9)

 

Oprost

Joseph Bradford, Wesleyev pomoćnik, bio je vrlo odan Wesleyu, ali kad bi Wesley s njim postupao grubo, lako bi se razgnjevio. Jednog mu dana Wesley reče:

— Josephe, odnesi mi ova pisma na poštu!

— Hoću, gospodine, odnijet ću ih odmah nakon vaše pro­povijedi!

— Odnesi ih sada, Josephe!

— Ne mogu sada — odvratio je Joseph — jer želim najprije slušati vašu propovijed, a poslije ima još dosta vremena i za poštu!

— Ali ja zahtijevam da pođeš odmah, Josephe!

— Sada ja pak neću ići!

— Tako, dakle! Nećeš?

— Ne, neću sada!

— Onda se rastajemo, Josephe!

— U redu, gospodine!

 

Nakon tog “ugodnog” razgovora došla je večer i opet jutro. Budući da su obojica bili ranoranioci, čim su ustali, jučerašnji se razgovor nastavio. Wesley je upitao Josepha:

— Jesi li promislio o onome što sam ti jučer rekao da se moramo rastati, Josephe?

— Jesam, gospodine.

— I nećeš me moliti za oprost, Josephe?

— Ne, neću, gospodine.

— Nećeš? Eh, onda, Josephe, ja tebe molim za oprost.
I Wesley mu pruži ruku.
Kad je to čuo, Joseph se zagrcnuo i grčevito zaplakao, te

 

i on zamolio Wesleya za oprost. Još su mnogo godina odano surađivali. Wesley je u povodu tog događaja zapisao:

“Kad god se sjetiš da si oprostio, znači da si zaboravio prošlost; ali kad zaboraviš na oprost, prošlost nije zaboravlje­na i oprost je izgubljen!”

Dakle, ne zaboravljajte oprost u braku u raznim prilika­ma, čak i u sličnim slučajevima.

“... Zaboravite neugodne i nesretne događaje iz prošlosti. Budite hrabri u Gospodu. Zatvorite prozore duše koji su otvo­reni prema Zemlji, a otvorite ih prema Nebu. Ako svoju mo­litvu za svjetlost uputite Nebu, Gospod Isus, koji je svjetlost i život, mir i radost, čut će vaš vapaj. On, Sunce pravde, rasvijetlit će vaš um i obasjati hram duše. Ako s dobrodošlicom prihva­tite sjaj svjetlosti Njegove prisutnosti u vašem domu, vi nećete izgovoriti riječi koje će prouzročiti žalost...” (TSD, 315)

 

Mješoviti brakovi

Mješovitim brakom nazivamo brak između kršćana i ne-kršćana. Među njima dolazi do težih kriznih situacija. U doba apostola Pavla bilo je takvih mješovitih brakova te apostol daje savjete: “... Ako koji brat ima ženu nevjernicu koja pristaje da živi s njim, neka je ne otpušta! A žena koja ima muža nevjernika koji pristaje da živi s njom, neka ne otpušta muža, jer muža nevjernika posvećuje žena, a ženu ne­vjernicu posvećuje brat kršćanin. Inače bi vaša djeca bila nečista, a sad su sveta.” (1 Kor 7,12-14)

“Sjedinjen s članom svetoga naroda, supružnik nevjernik na izvjestan je način pripojen Bogu i njegovoj Crkvi. I djeca rođena iz takve ženidbe pravno su članovi svetoga naroda...” (Jeruzalemska Biblija, str. 1631, L.) 

 

Rastava braka

Najgori rezultat kriznih situacija u braku je rastava. To je bila tema Isusovog razgovora s farizejima: “Približiše se farizeji, u nakani da ga kušaju, te ga upitaše: ‘Je li dopušteno čovje­ku otpustiti svoju ženu s kojeg mu drago razloga?’... ‘A ja vam kažem: tko otpusti svoju ženu, osim zbog bludništva, te se oženi drugom, čini preljub, i tko se oženi otpušteni-com, preljub čini.’” (Mt 19,3-9)

“Kad je Isus rekao: ‘Neka se čovjek ne rastavlja’, on je utvrdio pravilo ponašanja za Crkvu u razdoblju milosti, pravilo koje mora uvijek biti iznad svih građanskih zakonskih odre­daba ukoliko se one ne bi slagale s tumačenjem božanskog zakona o bračnom odnosu. On ovdje iznosi pravilo svojim sljedbenicima kojega se oni trebaju pridržavati bez obzira na to što država ili udomaćeni običaji dopuštaju možda veću slo­bodu.” (ACP, 171—172)

Rastavljenom bračnom paru upućujemo ozbiljne riječi: “Ni-ste trebali poći ovim putem i do toga ne bi došlo da ste oboje njegovali strpljenje, ljubaznost i popustljivost, koji uvijek treba­ju postojati među supružnicima...” (TSD, 315)

Zlostavljanoj ženi Ellen G. White ne savjetuje da se vrati mužu koji je zlostavlja i ne zna postupati s njom, a jednom ostavljenom suprugu savjetuje da uzme svoj križ i pokaže hrabrost. Međutim, u istom tekstu ona izjavljuje: “Samo jedan grijeh, i to preljub, može muža ili ženu osloboditi pred Bogom od bračnog zavjeta. Iako zemaljski zakoni mogu odobriti rastavu, oni su u svjetlosti Biblije, u skladu s Božjim zakonima, i dalje supružnici.” (TSD, 316—317)

Što kad se naravi nisu uskladile pa život u bračnoj zajed­nici postaje nemoguć? Prema biblijskim načelima, muž i žena se mogu rastaviti “od stola i postelje”. O tome govori i apostol Pavao: “Oženjenima naređujem — ne ja, nego Gospodin — da se žena od muža ne rastavlja; ako li se rastavi, neka ostane neudata ili se izmiri sa svojim mužem; i muž da ne otpušta žene...” (1 Kor 7,10-11)

Crkva tolerira rastavu “od stola i postelje”, to jest prekid bračnih odnosa ili rastavu po sudskom postupku zbog “nesla­ganja naravi”, “po obostranom sporazumu” ili zbog kojeg dru­gog razloga, ali oni i dalje ostaju supružnici i za njih vrijedi ono što je Krist izjavio: “A ja vam kažem: tko otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — te se oženi drugom, čini preljub; i tko se oženi otpuštenicom, preljub čini.” (Mt 19,9)

Dakako, treba na vrijeme poduzeti pastoralne korake da ne dođe do takve rastave, a kad doista i dođe do raskida, djelovati na pomirenju.

 

Vjernost bračnom zavjetu

“Kako pažljiv mora biti muž i otac da bi sačuvao vjernost svom bračnom zavjetu! Koliko opreznosti mora pokazati u svojoj službi da ne bi kod mladih djevojaka ili čak kod udanih žena ohrabrio misli koje nisu u skladu s uzvišenim, svetim mjerilom — zapovijedima Božjim! ...

Oženjenim ljudima poručujem: dugujete ljubav i poštova-nje svojim suprugama, majkama svoje djece. Poklonite im svo­ju pažnju, a vaše misli neka budu zauzete planovima koji će ih usrećiti.

Vidjela sam obitelji u kojima muž i otac nije sačuvao ono što dolikuje Kristovim sljedbenicima, onu uzdržljivu, pleme­nitu i Bogu sličnu narav. Njegovi postupci prema supruzi, ko­joj je obećao pred Bogom i anđelima da će je voljeti, poštovati i cijeniti dokle oboje budu živi, nisu bili ljubazni, nježni i uljudni...” (TSR, 310—311)

 

Još neki uzroci bračnih kriza

Nailaze godine, oboje su sada već stariji. Djeca su odrasla, sada su sami. Muž ima manje snage za rad, čini pogreške, osjeća nesigurnost u zvanju, mlađi ga prestižu. Tu su i novčani problemi, deprimiran je, strahuje od budućnosti. Postaje po-malo i umišljeni bolesnik, kontrolira otkucaje srca, čita osmrt­nice ljudi čije je srce zakazalo, brine se. Ako ga žena zbog toga ismjehuje, nastaje još gore stanje.

Nailaze problemi i kod žene: “valovi vrućine”, pamćenje slabi, važni datumi i imena blijede, javlja se zamor i slabost. Počinje se bojati da će izgubiti ljubav muža, pa i djece.

Namjesto da se međusobno saslušaju, jedno drugom dr­že “prodiku”, ponašaju se kao da ne čuju, šute, svejedno im je.

Namjesto da se jedno drugom daju, predaju u povjerenju, oni dijagnosticiraju jedno drugo, prosuđuju stavove, optužuju se, osuđuju.

Namjesto da izraze želju jasno i otvoreno, ostavljaju jedno drugo u neizvjesnosti, “dure se”, izražavaju razočaranje.

Namjesto da imaju vremena jedno za drugo, troše vrijeme za hobi, poslove izvan radnih obveza.

Namjesto da praštaju jedno drugom, stalno spominju što je bilo u prošlosti, gaje predrasude, predbacuju.

 

Važna pitanja

U svojoj knjizi The total Man Dan Benson daje savjete i preporučuje da svaki muž razgovara sa svojom ženom i postavlja joj određena pitanja sa svakog područja života u braku i obitelji.

On kaže da bračni drugovi trebaju svađu pretvoriti u ras­pravu. Namjesto “ti” trebali bi govoriti “mi”, a izostaviti one poznate riječi “ti uvijek” ili “ti nikad”. “Dalje”, kaže on, “ne napuštajmo sobu, poprište naše rasprave, već načinimo stan­ku da bismo mogli malo disati prije nastavka.”

Evo spomenutih pitanja:

Naš brak

1) Što smo važno naučili otkako smo u braku?

2) U čemu je brak obogatio tvoj i moj život?

3) Postoje ili područja u kojima bih se, po tvojem mišlje-nju, trebao popraviti?

4) Što misliš, provodim li dovoljno vremena s tobom i s djecom?

5) Koliko bih tebi, svojoj ženi, trebao pokloniti pažnje?

6) Imaš li osjećaj da na nekim područjima teško dolazimo do sporazuma?

7) Imaš li osjećaj da ne izražavam dovoljno ljubavi prema tebi i djeci?

8) Kad sljedeći put budemo izlazili, što bismo trebali ra­diti i kamo ići?

9) Što smo učinili ili što se dogodilo prošle godine da smo postali međusobno bliži?

10) Postoje li neke napetosti između tvojih ili mojih ro­ditelja ili uže rodbine? 11) Vjeruješ li da te prihvaćam takvu kakva jesi ili te prisiljavam na promjene?

12) Osjećaš li se neraspoloženom kad imam drukčije mišljenje od tvojeg, ili kad donosim odluke koje ti se ne svi-đaju?

13) Kako bismo mogli imati različito mišljenje a da zbog

toga među nama ne dođe do prepirke ili svađe?

14) Osjećaš li se slobodnom izraziti svoje mišljenje?

15) Ima li u mojem načinu života navika ili osobina koje

ti doista smetaju?

16) Jesam li ti učinio nešto u prošlosti što je u tebi osta­vilo trajnu gorčinu?

17) Koje prioritete trebamo zajedno preuzeti:

— naše osobne promjene,

— naši međusobni odnosi,

— naša djeca,

— poslovi,

— novčani izdaci,

— materijalne potrebe?

                   
18) Koji cilj, po tvojem mišljenju, trebamo postaviti u sljedećoj godini? Ili u sljedećih pet godina?

19) Jesam li dovoljno strpljiv?

20) Postoji li u našem životu nešto što se ne slaže s nau­kom Svetog pisma?

 

Naši intimni odnosi

1)     Jesi li zadovoljna našim intimnim odnosima?

2)     Ispunjavam li tvoje intimne potrebe?

3) Jesam li sklon sebičnosti u našoj intimi?
4) Ima li u našoj intimi nešto što ti se ne sviđa?
5) Ima li nešto što bi ti se možda svidjelo, ali nemaš slobodu to kazati?

6) Što ti se naročito sviđa u našim odnosima?

 

Naša djeca

1)     Znaju li naša djeca da se nas dvoje doista volimo?

2)     Znaju li kako ih oboje volimo? Kažemo li im to i doka zujemo li svojim svakodnevnim postupcima?

3)     Posvećujem li im dovoljno vremena?

4) Kojim ih pozitivnim putem i načinom možemo ohrab­riti da:

— budu nesebični,

— vole druge,

— imaju osjećaj odgovornosti,

— razvijaju svoje sposobnosti,

—                        ljube Boga?

5) Slažemo li se mi, kao roditelji, s time kako odgajamo svoju djecu?

6) Kako da ih naučimo određenom postupku s televizijom i možemo li im dopustiti da sami biraju program?

7) Kojih se vrijednosti djeca trebaju držati kad jednog dana napuste roditeljski dom?

8) Koje im praktične pouke trebamo dati, a trebat će im u životu?

9) Što sve trebamo poduzeti da bismo povećali sklad i ljubav u našoj obitelji?

 

Naš novac

1)     Gajiš li gorčinu zbog ograničenosti naših prihoda?

2)     Jesi li zadovoljna kako raspolažemo novcem?

3) Postupamo li doista onako kako vjerujemo da će se Bog

pobrinuti za naše potrebe?

4) Planiramo li mudro našu financijsku budućnost?

5) Koje smo uštede mogli postići u protekla tri mjeseca?

6) Odvajamo li dovoljno sredstava za siromašne i nevoljne?

7) Kako i što učiniti da i naša djeca nauče raspolagati

novcem?

 

Naš duhovni život

1) Jesi li zadovoljna našim odnosom prema Bogu? 2) Kako ojačati naš kršćanski život u obitelji?

3) Možemo li spomenuti neke osobite trenutke u kojima bismo trebali imati više povjerenja u Boga?

4) Što smo to čitali jutros u Bibliji? Kako to danas spro­vesti u život?

5) Što je Bog učinio za nas u posljednje vrijeme zbog čega bismo Mu trebali zahvaliti?

6) Što bismo trebali učiniti da naš duhovni život ojača?

“Ako iskreno ne težite da postanete Božja djeca, vi nećete znati kako pomoći jedno drugom. Budite uvijek nježni i paž­ljivi međusobno, odričući se svojih želja i planova da biste drugog usrećili. Iz dana u dan možete naučiti kako da ojačate slabe strane svog karaktera. Gospod Isus bit će vaša svjetlost, vaša snaga, vaš vijenac radosti, zato što ste svoju volju pokorili Njegovoj volji...” (TSD, 81).

 

Nada

Talijanski je umjetnik pokušao slikovno predočiti nadu.

Na istoimenoj slici vidi se žena, a u pozadini zvijezda. Ženine su oči obavijene rupcem, u rukama joj harfa. Na harfi su sve žice pokidane, osim jedne jedine. Ona zna da je i ta jedina žica slaba i krhka, ali gotovo nečujno i dalje svira po njoj. Žicu dodiruje nježno, svira vrlo tiho, ali svira i dalje sve dok traje i ta posljednja žica na harfi.

 

< 10. Poglavlje

Sadržaj

12. Poglavlje >