| < Predgovor | Sadržaj | 2. Poglavlje > |
1. NAŠ SVIJET DANAS
Brzina! Napredak! Rekordi!
Te tri riječi upućuju na samu bit našeg doba. Tisućama godina ljudska su
bića živjela u uvjetima koji su, u glavnim crtama, ostajali nepromijenjeni.
Tjelesna snaga čovjeka, kotač, kola i tegleća životinja određivali su ritam
života. Ali je već stotinu i pedeset godina čovječanstvo prisiljeno da se stalno
sučeljava s neviđenim preobražajima. Vijek tehnike iz trena u tren mijenja lice
naše Zemlje. Prevelik napredak ubrzava tijek povijesti, ruši stare ideale
mnogobrojnih stoljeća i navodi naše suvremenike da u znanosti vide jamca mira i
blaženstva.
Na pragu trećeg tisućljeća ljudsko se znanje udvostručuje svakih pet
godina. Dok je 1300. godine čuvena pariška knjižnica na Sorboni brojila jedva
1338 djela, danas je ljudima žednim znanja koji posjećuju impresivnu "Kongresnu
biblioteku" u Washingtonu D.C., u SAD na raspolaganju 98 milijuna knjiga i
časopisa. Sad je moguće pohraniti šesnaest milijuna informacija u memorijski čip
ne veći od nokta! U takvim uvjetima nema mjesta iznenađenju što prvi put u
svojoj povijesti čovjek ne trpi od nedostatka znanja, već od njegove
prekomjernosti.
Polet
znanosti, ponos naše epohe
U znanosti je doista ostvaren vrtoglavi napredak. Jedva da je prošlo
nešto više od jednog stoljeća otkako je Theodor Billroth izvršio svoj prvi
kirurški zahvat na želucu. Međutim, već danas se medicinska znanost krupnim
koracima približuje granici koju je ljudskom biću moguće i dopušteno dosegnuti.
Ubrzan razvoj metode transplantacije organa pretvara tijelo pokojnika u pravo
skladište bioloških rezervnih dijelova! Presađuju se bubrezi, jetra, srce, i
veliki broj tih operacija na putu je da postane rutinskim. Najvatreniji
pobornici napretka razmišljaju čak i o transplantaciji
mozga.
Prošlo je stoljeće i pol kako je engleski fizičar Dalton s mukom nastojao
srediti svoja prva teorijska znanja o atomu. U naše doba, znanstvenici bez
ikakve muke vrše fisiju i fuziju atomskih jezgri; oni rastaču tvar i oslobađaju
energiju koja će, po mišljenju jednih, pretvoriti našu Zemlju u raj, a prema
drugima, načiniti od nje nesagledivo groblje.
Godine 1781. William Herschel otkrio je planet Uran uz pomoć teleskopa
vlastite izrade. Kad se steknu atmosferski uvjeti, taj planet, udaljen od Sunca
2 870 milijuna kilometara, može se sa Zemlje razaznati golim okom. Herschel ga
je smatrao kometom. Danas, pak, astronomi su u stanju istraživati dubine
kozmosa. Teleskop "Hubble Space" koji, montiran na satelitu, plovi svemirom na
590 km iznad Zemlje, do te je mjere usavršen da je njime moguće snimiti miša na
udaljenosti od 700 km. Jedan od najvećih teleskopa na svijetu, iz Mount Palomara
u Kaliforniji, s objektivom čiji promjer iznosi više od pet metara, može
uhvatiti svjetlosti koliko milijun ljudskih očiju, odnosno šesnaest tisuća puta
više od prvog Galilejevog teleskopa s promjerom od svega 40 milimetara.
Osmatranja sa supersatelita KH-12 tako su precizna da omogućuju čitanje
naslova novinskog članka na Zemlji. Napokon, sa satelita "Elint", koji kruži oko
Zemlje na visini od 36 000 km, mogu se slušati poruke sa džepnih aparata za
vezu!
Godine 1812., najveća američka pobjeda u ratu protiv Engleza izvojevana
je petnaest dana nakon potpisivanja mira između tih dviju zemalja. Do toga je
došlo zato što su vojni šefovi neprijateljskih strana nastavili boriti se,
neobaviješteni o onome što se dogodilo. Danas se na čitavom planetu veza između
kontinenata održava telefonom, telefaksom, radiom i televizijom. Prva
televizijska emisija na svjetskoj razini, emitirana 25. lipnja 1967. godine,
uvela je globalni televizijski sustav koji svatko od nas, pri kraju dvadesetog
stoljeća, smatra sasvim uobičajenim.
U 16. stoljeću, Magelanu i njegovoj posadi trebalo je tri godine da na
jedrenjacima oplove svijet. U viktorijansko doba isti pokušaj izveden je za 78
dana. U dvadesetom stoljeću zrakoplov na mlazni pogon "zatvori krug" za nešto
više od dva dana, dok je astronautu za to potrebno samo sat i
pol.
Prvi prijelaz preko Atlantika parobrodom "Savannah" trajao je 29 dana.
Sila pare korištena je samo kad nije bilo vjetra, jer se u brodska skladišta
nije moglo smjestiti dovoljno ugljena za cijelo putovanje. Suvremeni "Savannah",
prvi trgovački brod na atomski pogon, može prijeći 480 000 km s 59 kilograma
goriva U-235. U stanju je ploviti morima tri godine bez dodavanja pogonskog
goriva.
Sedamnaestog prosinca 1903. godine, suvremeni čovjek ostvario je svoj
dugogodišnji san: da se vine u zrak! Podsjetimo se da se toga dana, na svome
letećem stroju, Orville Wright uspio, pri brzini od pedeset kilometara na sat,
zadržat u zraku dvanaest sekundi. Čovjek je mogao letjeti! Danas nam taj početak
djeluje jako skromno...
Dvadesetog srpnja 1969. godine došao je na red još jedan "ludi san"
čovječanstva, ostvarila se stoljetna čežnja: čovjek je stupio na Mjesec!
Milijuni gledatelja na svojim malim ekranima promatrali su kako Neil Armstrong
gazi po tlu Zemljinog satelita, i čuli kako izgovara povijesne riječi: "Ovo je
samo mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo!"
Širenje
ratova – prokletstvo našeg planeta
Poslije tog uzbudljivog nabrajanja izuzetnih događaja, nameće se pitanje:
je li sve to doista pridonijelo ljudskoj sreći? Evo, tim povodom, komentara
Sylvije Fanti, doktorice medicinskih znanosti: "Po mom uvidu, nikada
čovječanstvo nije doživjelo takvu epidemiju pokušaja samoubojstava među visokim
političkim i religioznim ličnostima. Ranije se rijetko zamjećivala, a danas je
veoma izražena i vidljiva patnja ljudskih bića, koja, ako nemaju cilja pred
sobom, postaju dezorijentirana, izgubljena i beznadna. Nikada, na primjer,
alkoholizam nije bio toliko rasprostranjen, niti su seksualni delikti bili tako
brojni kao u naše vrijeme." Tehnika nije ojačala moralne snage pojedinca;
naprotiv, lišila ga je duše, tako da je on na dobrom putu da postane robotom
među robotima. Dosad se većina znanstvenih otkrića stavljala u službu rata, tog
velikog neprijatelja ljudskog roda. Oružani sukobi, na nesreću, oduvijek su
važili za "uobičajene događaje" povijesti. Ipak, od prvog svjetskog rata oni su
sasvim izmijenili svoj lik. Plaćenik vojske Karla Petog, ukoliko bi ponovno
došao na svijet dvije ili tri stotine godina kasnije, ne bi se osjetio posvema
otuđenim među vojnicima Friedricha Velikog ili Napoleona. U to doba ratnici su
još uvijek dolazili na bojno polje pješice ili na konju, kao što su to,
uostalom, činili i vojnici Aleksandra Velikog. Više stoljeća, usprkos
zastrašujućoj pojavi pušaka i topova, poprišta vojnih operacija ostajala su
relativno sužena.
Ali jao, ti podaci će se naglo i iz korijena mijenjati. Ratovi i pripreme
za rat nisu više ono što su nekada bili. Tehnika je poremetila prirodu i način
sukobljavanja. Čak je i zrak postao mjestom nemilosrdnih borbi. Na kopnu su se
bojišnice protezale tisućama kilometara; ratni požar zapalio je čitave
kontinente; bačeni jedni protiv drugih, milijuni vojnika su ginuli. Flote,
opremljene radarima, uzajamno su se uništavale a da nisu vidjele neprijatelja ni
dalekozorom a kamoli golim okom. Rakete iz stratosfere izazivale su užas širom
svjetskih metropola, a tisuće bombi sustavno su rušile brojne gradove i
uništavale njihove stanovnike.
Samo u jednoj bici vođenoj tijekom Prvog svjetskog rata nastradalo je
više vojnika nego tijekom čitavog Napoleonovog pohoda na Rusiju, dok se ukupan
broj ubijenih popeo na deset milijuna. Međutim, to je tek polovica od izginulih
ratnika tijekom Drugog svjetskog rata, kada su gubici (riječ je o vojnicima,
građanima i zarobljenicima) iznosili pedeset sedam i pol milijuna žrtava.
Usporedbe radi, navedimo da je u oružanim sukobima 19. stoljeća bilo ukupno oko
tri i pol milijuna mrtvih.
Otada je napredak postignut u ratnoj tehnici bez presedana u ljudskoj
povijesti. U slučaju nuklearnog sukoba bio bi doveden u pitanje čak i opstanak
naše civilizacije. Bomba bačena na Hiroshimu, koja je izazvala smrt 80 000
osoba, odavno je postala muzejskim predmetom: supersile bi mogle, u slučaju
općeg sukoba, nanijeti početni udar čiji bi učinak bio ravan učinku 800 000
takvih bombi! Samo jedna atomska podmornica mogla bi uz pomoć svojih raketa s
višestrukim eksplozivnim glavama sravniti sa zemljom dvije stotine
neprijateljskih gradova. Ukratko, eksplozivna snaga, ekstremna toplina i
radioaktivno zračenje izazvani svjetskim atomskim ratom, vjerojatno bi značili
kraj čovječanstva. Srećom, i sami političari svjesni su te realnosti. "Ljudski
rod", izjavio je Michail Gorbatschow još prije više godina, "samo što nije
prešao granicu poslije koje povratak više nije moguć. On odsad oscilira između
biti ili ne biti."
Nove i
užasne opasnosti
Međutim, dok "ravnoteža straha i interesa" trenutačno onemogućuje atomsko
uništenje, nove užasne opasnosti koje su do prije jedva nekoliko desetljeća
spadale u oblast znanstvene fantastike već prijete čovječanstvu. Galopirajući
demografski rast očitno nam pokazuje da više života znači i više smrti i da
napredak istodobno sadrži blagoslov i prokletstvo, moć i nemoć, nadu i
strah.
Pristaše napretka zapravo još uvijek vjeruju da će, zahvaljujući
računalima, robotici, genetskoj tehnologiji, osvajanju kozmosa i mirnodopskom
korištenju atomske energije, na kraju krajeva ipak biti moguće stvoriti "lijepi
i nov svijet" o kome sanjaju. S druge strane, brojni znanstvenici nas opominju
da se svjetska katastrofa u vidu atomskog rata, od koga čovječanstvo strepi
desetljećima, može ipak sručiti na nas, ali u drukčijem vidu. Oni podsjećaju na
ozbiljne štete nanijete ekološkoj ravnoteži, na klimatske promjene do kojih je
došlo na Zemlji, na ubrzan porast broja novorođenčadi i na glad. Neki od tih
znanstvenika misle da su trenutačno uvjeti na zemlji posljedica nezaobilaznih
prirodnih zakona; drugi pak ističu činjenicu da suvremena ekološka kriza
predstavlja "moralni problem" jer "čovjek je, odsad pa nadalje, u stanju
uništiti samoga sebe".
U vrijeme kad su se još mnogi među nama podrugljivo smješkali pri spomenu
mogućnosti kriza izazvanih demografskim rastom, prve raščlambe članova Rimskog
kluba zaključju se moralno osjenčenim apelima, jer – tvrdili su njihovi autori –
"veliki problem ovog svijeta jest nedostatak ljubavi, razumijevanja i
solidarnosti".
To uvjerenje uvelike je prisutno i danas. Čovjek shvaća da nagomilavanje
znanja ne služi ničemu ako nema mudrosti da se ono na odgovoran način primijeni
u praksi, ili da se pak odustane od njegove porabe ako se pokaže opasnom. No
mudrost se nalazi jedino u Onome koji je njezin izvor; u Stvoritelju i Davatelju
svakoga života. Pisac Alexsander Solschenizyn s pravom je rekao: "Svi pokušaji
da se nađu rješenja za probleme našeg vremena ostajat će uzaludni ako se ljudsko
biće ne vrati Onome koji je sve stvorio."
Neposredno pred svoju smrt Hoimar von Ditfurth, poznati njemački znanstvenik, popratio je mračne prognoze o sudbini naše Zemlje ovom porukom nade: "Jedino oživotvorenje pouka iz Besjede na Gori može zalutalo čovječanstvo vratiti na pravi put; ali ne preostaje nam još mnogo vremena za to."