JEVREJIMA POSLANICA
SIGURNOST ZA HRIŠĆANE DANAŠNJEG VREMEN
dr Vilijam Džonson
s engleskog: Miodrag Marinković
lektura: Mirjana
Đerić
UVOD: POSLANICA JEVREJIMA
Pre nego što pristupiš proučavanju onoga
što je neko napisao o Poslanici Jevrejima, pročitaj samu knjigu. Uzmi Bibliju, najbolje
neki savremeni prevod — pošto ćemo u uglastim zagradama, kada god se za to ukaže
potreba, navoditi tekst ili izraz iz engleskog prevoda Biblije NIV — i otvori
Poslanicu Jevrejima. Pročitaj odjednom ceo tekst Poslanice. To neće trajati tako
dugo kao što možda misliš, biće ti za to potrebno oko jedan sat.
Kada počneš da čitaš, pomoli se Bogu da
ti otvori oči da vidiš i razumeš. Osim toga:
1.
Ispiši na listu hartije šta je po tvom mišljenju glavna misao ili ideja u
svakoj pojedinoj glavi Poslanice. Pokušaj da posmatraš i pratiš kako se svako poglavlje
nadograđuje na prethodno, čime se knjiga spaja u jedinstvenu celinu.
2.
Šta je po tvom mišljenju tema knjige kao celine? Oko kojih je problema ili
teškoća autor možda nastojao da pomogne pripadnicima hrišćanske zajednice kojoj
je pisao?
3.
Za svaku glavu Poslanice navedi ili podvuci jedan tekst ili ideju, koji su
posebno namenjeni tvom duhovnom životu u ovom trenutku. Iz kog razloga su taj tekst
ili misao tako vredni u tvojim očima?
Poslanica Jevrejima ume da začudi a i da deluje zagonetno. Mnogim hrišćanima, uključujući
i one koji s Biblijom provode mnogo vremena, ova knjiga ostaje nekako nepristupačna,
daleka. Zadivljeni su uzvišenošću njenih slika i snagom njene logike, ali se ne
mogu oteti utisku da njen jezik sveštenika i hramova, žrtava i obrednih čišćenja
pripada nekom drugom vremenu.
Ne treba da nas iznenadi podatak da su, u svom radu, savremeni naučni istraživači
Biblije umnogome zapostavili Poslanicu Jevrejima. Dok su pre stotinu godina divovi,
poput W. H. Vestkota, stvorili remek-dela od komentara te knjige, spisi o tome iz
skorijeg vremena nekako su slabašni, ukočeni. Tek su u poslednjih trideset i nešto
godina protestantski naučnici ponovo počeli da se ozbiljno bave Poslanicom Jevrejima.
Šta reći za adventiste? Poslanica Jevrejima je, zbog svog učenja o Isusovoj prvosvešteničkoj
službi i o nebeskoj svetinji, odigrala jednu od glavnih uloga u formiranju adventističke
doktrine. Nažalost, i mi smo u poslednje vreme tu knjigu zapostavili. Uveliko smo
propuštali da odvojimo vreme da slušamo i razumemo, da se na tekstu zadržimo dovoljno
dugo kako bi nam Sveti Duh mogao otkriti njegovo značenje i poruku za naše vreme.
Poslanica Jevrejima nije laka knjiga, mada nije ni tako teška kao što bismo mogli
pomisliti. Ako je proučavamo kao celinu — počinjući iz početka, prateći odmerenu,
veličanstvenu argumentaciju, prepuštajući Reči da nam ona prva govori, pod svojim,
a ne našim uslovima — moći ćemo da proniknemo u njeno značenje.
Poslanica Jevrejima ima Gospodnju poruku za nas. Ona jeste Reč od Gospoda.
Budući da je to tako, taj drevni spis doživećemo kao nešto što intelektualno podstiče,
u duhovnom smislu nagrađuje — i, kao nešto što sadrži neočekivano savremenu poruku.
Struktura Poslanice Jevrejima
Šta se posebno izdvaja u tvojim mislima
dok čitaš Poslanicu Jevrejima? Ako zakratko ostaviš po strani svoja moguća pitanja,
da li si u argumentaciji knjige koja se pred tobom uobličava, uočio neki obrazac
ili neku strukturu?
Na primer, da li si zapazio kako se, s
vremena na vreme, rasprava o Isusu — o tome ko je On i o Njegovom prvosvešteničkom
radu — zaustavlja da bi se istakle praktične primene? Teološka argumentacija prekida
se periodično radi isticanja neke praktične primene. Ti prekidi najavljuju se rečima
kao što su toga radi, zato (2,1; 3,1; 10,19), kao i naglim prelaskom s trećeg
na prvo ili drugo lice. To znači da Jevrejima poslanica daje, naizmenično, teološku
raspravu i primenu. O Poslanici Jevrejima ljudi često razmišljaju kao o knjizi bremenitoj
teološkim dokazima; međutim, teologija se vrlo često meša s primenom na svakodnevni
život. Možemo, dakle, prepoznati sledeći obrazac:
obrazlaganje
1,1-14
primena
2,1-4
obrazlaganje
2,5 – 3,6 I deo
primena
3,6 II deo – 4,13
obrazlaganje
5,1-10
primena
5,11 – 6,20
obrazlaganje
7,1 – 10,18
primena
10,19 – 13,25
Takva struktura je jedinstvena u Bibliji.
Da bismo sagledali i osetili njenu punu snagu, moramo shvatiti da tu imamo posla
s nečim što je mnogo više od metoda naizmeničnog izlaganja. I teološka argumentacija
i praktična primena bivaju sve opširnije i snažnije, pri čemu obe na kraju dostižu
sopstveni vrhunac. U isto vreme, te dve kategorije međusobno se slažu i uzajamno
prepliću.
Nekih hiljadu milja od okeana, Rio Negro
uliva se u moćni Amazon. Amazon teče brzo; njegova voda je smeđa i silna, dok je
voda Rio Negra bistra i crnkasta. Reke se spajaju i stapaju, ali pre toga miljama
teku paralelno, jedna pored druge. Ako to posmatrate iz aviona, možete videti vodu
reke Rio Negro usred vodenih masa Amazona.
To liči na Poslanicu Jevrejima. Dva vodena
toka, ali jedna reka; dve struje, od kojih svaka ide sopstsvenim putem, ali to je
samo jedno delo i jedan cilj. Kakvo remek-delo!
Druga odlika Poslanice Jevrejima je pažljivo
razvijanje glavnih ideja. Svaka od njih biva predstavljena, jedna po jedna, poprima
svoje biće, a onda se zaokružuje. Na primer, ideja prvosveštenika predstavljena
je u 2,17.18; razrađuje se u tekstu 4,14 – 5,10, dok se u potpunosti razvija u delu
teksta 7,1 – 10,18. Ideja zaveta javlja se u 7,22, razvija se u tekstu 8,6-13, i
dostiže kulminaciju u 10,16-18. Isto tako i vera: predstavljena je u 2,17, razrađena
u 3,1-6, a u potpunosti obrađena tek u 11,1-39.
Treća odlika strukture knjige jeste način
na koji 110. psalam utiče na teološko izlaganje. Aluziju na početni stih tog psalma nalazimo već u Jevrejima 1,4, a onda
se kasnije pominje i u 1,13; 8,1; 10,12.13 i 12,2.
Međutim, krucijalnu ulogu igra četvrti
stih pomenutog psalma — “Gospod se zakleo, i neće se pokajati: ti si sveštenik do
veka po redu Melhisedekovu”. Taj biblijski stih je najistaknutiji starozavetni primer
anticipacije ideje o prvosvešteniku, pa ga, u svojoj raspravi, autor Poslanice Jevrejima
uzima tačku po tačku. Taj stih se, u Jevrejima 5,5, koristi da se pokaže božanski
akt postavljanja sveštenstva; u 6,19, da je Isus postao prvosveštenik; u 7,11 i
12, da se prikaže božansko predskazivanje nove vrste sveštenstva; u 7,15-17, da
je Hristovo sveštenstvo večno; i u 7,20 i 21 da se On za funkciju prvosveštenika
izdvaja božanskom zakletvom.
Cilj Poslanice Jevrejima
Pisac ovo svoje delo opisuje kao “reč
poučenja” (13,22). On nije želeo teološku raspravu udaljenu od života, a to su i
te kako potvrdila naša istraživanja strukture ove Poslanice. Teologija i primena
prilagođeni su jedna drugoj, pošto teološka argumentacija služi primeni, a primena
proističe iz argumentacije.
Mi ćemo, stoga, Poslanicu Jevrejima najbolje
razumeti ako je posmatramo kao propoved. Kao pri svakom uspešnom propovedanju, pastor
pred sobom ima određeni cilj. On (ili ona) govori na temu neke duhovne potrebe.
Ipak, propovedanje nije isto što i puko držanje govora; propovedanje ima teološki
osnov. “Poučenje” će biti delotvorno jedino ako nastaje na temelju Reči i teološkog
rasuđivanja.
Šta je, prema tome, bio propovednikov
cilj u propovedi upućenoj Jevrejima? Odgovor nam daju aspekti primene. Proučavajući
tekstove koje smo naveli u okviru strukture Poslanice, saznajemo nedostatke verništva
i savete koje propovednik upućuje svojim vernicima, imajući na umu te nedostatke.
Na osnovu svega toga dobijamo prilično jasan duhovni profil tih ljudi.
Bili su to hrišćani s prilično dugim stažom,
ljudi koji su se mogli prisećati propovedanja apostolâ i čudâ koja su se dogodila
u vezi s darovima Svetoga Duha (2,3.4). U ranim godinama svog verovanja oni su trpeli
uvrede, progonstvo, pa i oduzimanje svoje imovine; stajali su, tada, rame uz rame
s onima koji su bili zatvarani radi Hrista (10,32.34).
No, godine su prolazile, a oni su se u
međuvremenu već bili umorili na svom hrišćanskom putu. Počeli su da gube volju,
jednostavno se prepuštajući uticaju gomile (2,1). Počeli su da zanemaruju veru (2,2);
osećaju kako ih privlači neverstvo (3,2-14). Zbog varljivosti greha njihova srca
su počela da otvrdnjavaju (3,13-16); zaustavljeno je njihovo duhovno napredovanje
(5,11-14). Malo-pomalo, počeli su da izostaju iz crkve, prestajali da dolaze (10,25),
dok su se neki od njih možda i javno odrekli Hrista (6,4-6; 10,26-31; 12,15-17).
Prema tome, “problem” jevrejskih hrišćana
može da bude ili zamor, prezasićenost, što je uvod u postepeno odvajanje
od zajednice, ili svesno, otvoreno odbacivanje Hrista i Njegovog naroda,
nastalo kao posledica prodiranja greha u srce.
Da li se propovednik obraća njima ili
— nama? Duhovni profil Jevreja upućuje na zapanjujuće sličnosti sa profilom današnjih
hrišćana.
“Rešenje” je primereno problemu. Propovednik
savetuje vernike da ostanu pribrani (2,1), da se drže (3,6.14; 10,23), da se “održe”
(4,14; 6,18), da se “staraju” (4,11; 6,11), da “imaju na umu” (3,1), da savetuju
jedni druge (3,13; 10,25; 13,19.22), da se “opominju” (10,32) i da istraju (10,36;
12,1).
Međutim, slavna osobina koja se posebno
ističe jeste vera. Vera je obeležavala i Isusov i Mojsijev život (3,2); odsustvo
vere dovelo je Izrailja do pada (4,12). Biblijski junaci su verom savlađivali fizičke
teškoće i pobeđivali iskušenja (11,1-39), tako isto i hrišćani prvog veka — pa i
oni koji žive danas.
Međutim, duhovni saveti nastaju na tlu
teologije, kao što smo videli — a ta teologija, konačno, upućuje na veličanstvenost
Isusa i Njegovog dela za nas. “Toliko spasenje” (2,3) — sve će se, u stvari,
svesti na to. Ako ti umorni jevrejski hrišćani bar donekle uhvate osnovne crte slike
svog Gospoda — ko je On, šta je ostvario na Golgoti, Njegovu službu na nebu — oni
više neće zanemarivati niti odbacivati veru. Biće obnovljeni, oživljeni, okrepljeni.
To će se dogoditi i nama.
Najvažnije teme Poslanice Jevrejima
1. Isusova veličanstvenost dominira
u svim misaonim obrascima knjige. Iz te istine proizlaze sve primene; te primene
nisu samo stvar jednog propovednika koji hoće da sačuva na okupu svoje stado. Isus!
On je taj koji je opisan kao potpuno veličanstven — veličanstven svojom ličnošću,
veličanstven u svom delu. Portret Isusa kao Prvosveštenika, Jevrejima Poslanica
daje kao nijedan drugi deo Biblije. Tu misao na drugim mestima možemo naći samo
kao nagoveštaj ili napomenu, kao što je to slučaj u Poslanici Rimljanima (8,34),
u Jovanu (1. Jovanova 2,1.2) ili Otkrivenju (1,12-20); međutim, u Poslanici Jevrejima
nam se to sistematski prikazuje (2,17.18; 4,14 – 5,10; 6,20 – 8,2).
No, Jevrejima poslanica donosi nam i druge
Isusove portrete — ne tako detaljne kao onaj gde je On predstavljen kao Prvosveštenik,
ali ništa manje značajne. Isus je načelnik, začetnik, koji je u životu pretrpeo
stradanja i iskušenja (2,10; 12,2); On je i apostol (načelnik) naše vere
(12,2) koji je nas radi poslan na Zemlju, i preteča (6,20), Onaj koji “uđe
napred” u nebeske odaje.
2. Potpuna sigurnost u Isusu. Jevrejski
hrišćani, prezrena, progonjena manjina, imali su na raspolaganju prednosti van zidova
jerusalimskog hrama i njegovih obreda — da su ih samo mogli videti. Gospod Isus
bio je pravi Poglavar sveštenički, služio je u istinskom — nebeskom hramu; onaj
zemaljski bio je samo njegov bledi odsjaj. Žrtvovanjem sebe na Golgoti, jednim potezom
postigao je nešto što ni sveukupnost prinošenja životinjskih žrtava nije mogla postići
— očistio je grehe, jednom za svagda.
Zato hrišćani u Isusu imaju potpunu sigurnost.
Imaju pristup nebeskoj Svetinji nad svetinjama i savest očišćenu od greha.
Imajući dakle slobodu, braćo, ulaziti
u svetinju krvlju Isusa Hrista, putem novim i živim, koji nam je obnovio zavesom
[otvorio kroz zavesu], to jest, telom svojim, i sveštenika velikoga nad domom Božjim:
da pristupamo [Bogu] s istinitim srcem u punoj veri, očišćeni u srcima od zle savesti,
i umiveni po telu vodom čistom (Jevrejima 10,19-22).
3. Međutim, greh je neverovatno
ozbiljna stvar. “Puna vera”, tj. potpuno poverenje koje hrišćani mogu imati u Isusa
ne navodi nas da olako uzimamo greh. Greh je bezgrešnog Božjeg Sina koštao života.
Greh je tako strašan, da nikakva vrsta niti broj obreda ili životinjskih žrtava
ne bi za njega mogli izdejstvovati oprost (9,6-10; 10,1-4). Te krvave žrtve bile
su samo predslike i senke nečega što će Isus kasnije ostvariti svojom smrću (10,1.2).
Autor u tri vrlo upečatljiva teksta (6,4-6;
10,26-31; 12,15-17) govori o tome koliko je ozbiljno kada neko zanemari ili odbaci
Isusa. Jezik tih tekstova tako je snažan da su o njihovom značenju hrišćani raspravljali
još od prvih vekova. Poenta je ista u sva tri teksta: Imajući na umu veličanstvenost
Isusa i Njegovog dela, kako je sramno odbaciti Njega i Njegovu krv spasenja.
4. Jedna od tema koje se provlače kroz
knjigu je i život hrišćanâ kao putnika. Božji sledbenici su, kroz istoriju,
bili gosti i došljaci na ovoj Zemlji. Oni su gledali preko zadovoljstava ovog sveta,
jer je njihova budućnost večna. Bez obzira na to kakve su teškoće, uvrede i nedaće
pretrpeli, oni su svesni da su građani jedne bolje zemlje. Oni svoj život na Zemlji,
po ugledu na Avrama,vide samo kao privremeni boravak, kao niz etapâ na putu ka svom
cilju — nebeskom Jerusalimu (11,13-16).
5. Vera se izdvaja kao osobina
iznad svih drugih i ona obeležava Božji narod putnikâ. Jedanaesta glava Poslanice
opravdano je čuvena po svojoj smotri ljudi i žena vere; međutim, činjenica je da
je naglasak na veri prisutan u celoj knjizi. Vera sadrži dva elementa: ona vidi
ono što se ne vidi i ona nadu pretvara u stvarnost. Vera je aktivna i dinamična;
ona strpljivo istrajava. Vera je odana.
6. Subota u Poslanici Jevrejima
igra istaknutu i jedinstvenu ulogu simbola našeg pokoja u Hristu. Ozbiljnim istraživanjem
teksta od 3,6 – 4,10 bićemo nagrađeni saznanjima u vezi s mestom koje je Subota
zauzimala u ranom hrišćanstvu i razumevanjem njenog teološkog značaja.
7. Drugi dolazak. Poslanica Jevrejima
koja tako snažno razrađuje ideju “putnika” i Hristovo delo na nebu, ukazuje i na
“dan” (10,25) — dan Gospodnji, u koji će
hrišćanski putnici biti pozvani u svoj večni pokoj.
U stvari, Hristov minuli rad (Golgota)
i Njegovo sadašnje delo (posredovanje) garantuju Njegov budući dolazak.
“I kao što je ljudima određeno jednom umreti, a potom sud: tako se i Hristos jednom
prinese, da uzme mnogih grehe; a drugom će se javiti bez greha na spasenje [ne da
bi nosio grehe, nego doneo spasenje] onima koji ga čekaju” (9,27.28). Iako će hrišćaninu-putniku
put izgledati dug, “još malo, vrlo malo, pa će doći Onaj koji treba da dođe i neće
odocniti” (10,37). Onaj koji je nekada, dajući zakon na gori Sinaj, potresao Zemlju,
ponovo će je potresti — i to ne samo Zemlju nego i nebesa (12,26.27).
Pregled Poslanice Jevrejima
I. Isusova veličanstvenost (1,1-4)
Bolje otkrivenje
II. Veličanstvenost Isusove ličnosti (1,5
– 7,28)
1.
Bolje
ime (1,5 – 2,18)
2.
Bolji
vođa (3,1 – 4,13)
3.
Bolji
sveštenik (4,14 – 6,20)
4.
Bolje
sveštenstvo (7,1-28)
III. Veličanstvenost Isusovog dela (8,1
– 10,18)
A.
Bolji zavet
(8,1 – 9,10)
B.
Bolja krv
(9,11 – 10,18)
IV. Življenje s Isusovim postignućima
(10,19 – 13,25)
A.
Bolja zemlja
(10,19 – 11,40)
B.
Bolji grad
(12,1 – 13,25)
Večito pitanje
Tokom mnogih godina predavanja predmeta
Poslanica Jevrejima, uvek sam čuo jedno pitanje je dominiralo nad svim ostalim pitanjima:
Ko je autor Poslanice?
U nekim prevodima Biblije, među njima
i u prevodu prema Daničiću i Karadžiću, u podnaslovu za knjigu stoji: “Svetoga apostola
Pavla”. Međutim, te reči su dodate tek posle više vekova, jer najstariji naslov
knjige jednostavno glasi: “Jevrejima”.
U stvari,
odbačen je svaki element u vezi s podnaslovom knjige u prevodu King James Version.
Jevrejima poslanica ne poseduje gotovo nijedno od uobičajenih obeležja pisma — navođenje
pošiljaoca, čitaoce, uvodni pozdrav i stvari ličnog karaktera. Reč je, kao što smo
videli, o pisanoj propovedi, pre nego o Poslanici.
Isto tako, i identitet čitalaca osporavan
je od strane nekoliko biblista, koji su davali prednost neznabožačkom sastavu čitalaca.
Međutim, ako bismo sve uzeli u obzir, mislim da dokazi upućuju na jevrejske hrišćane,
koji su trpeli bol odbačenosti od strane svojih sunarodnika, a možda i izuzimanje
od obreda vere njihovih predaka.
Pitanje i dalje ostaje — ko je pisao Poslanicu?
Budući da se autor nije predstavio, nastalo je mnogo različitih spekulacija. Znamo
da su hrišćani, još u drugom veku, raspravljali problem autorstva Poslanice Jevrejima.
Kliment Aleksandrijski je 190-ih godina zaključio da je Poslanicu napisao Pavle
na jevrejskom, da bi je zatim Luka preveo na grčki jezik.
Međutim, biblista Origen je, nekoliko
godina kasnije, rekao nešto što je problem ostavilo otvorenim:
Ako bi se od mene tražilo mišljenje, rekao
bih da misli pripadaju apostolu, dok način izražavanja i frazeologija pripadaju
nekome ko je upamtio apostolsku nauku i ko je, u svom slobodnom vremenu, zapisivao
ono što je rekao njegov učitelj. Prema tome, ako neka crkva zastupa stav da je Poslanicu
napisao Pavle, ja bih rekao da je to izjava za pohvalu. Naime, nisu je naši preci
bez razloga prenosili s kolena na koleno kao Pavlovo delo. Ipak, samo Bog zna ko
je stvarno napisao tu poslanicu. Prema tvrdnji nekih naših prethodnika, poslanicu
je pisao Kliment, rimski biskup, dok drugi smatraju da ju je napisao Luka, pisac
Jevanđelja i Dela apostolskih. No, neka ovo bude dovoljno što se tiče tih pitanja
(Eusebius, Ecclesiastical History, 6:25).
Ta pitanja rasvetljavaju jednu od najzagonetnijih
činjenica o ranoj crkvi: naime, Jevrejima poslanica bila je među poslednjim knjigama
koje će biti primljene u novozavetni kanon. Da bi se neka knjiga smatrala kanonskom,
morala je poteći od apostola ili nekoga iz bliskog okruženja apostola. Mišljenje
da je Pavle napisao poslanicu preovladalo je tek nekoliko stotina godina kasnije
i od tada se i Jevrejima poslanica smatra opšte prihvaćenom knjigom.
Ipak, nije li Pavle logični kandidat za
autora? Ko, ako ne Pavle?
Ja sam oprezan kada je reč o dokazima
koji su implicirani u ćutanju. Jednako kao što odbacujem tvrdnju da je Pavle morao
biti autor Poslanice Jevrejima, zato što je bio jedini sposoban da stvori to
i takvo remek-delo, odbacujem i shvatanje po kojem Pavle nije mogao biti
pisac Jevrejima Poslanice — stav koji danas zastupa većina biblista, uključujući
i one konzervativne. Oni skreću pažnju na krupne razlike u pogledu jezika (grčki
tekst Poslanice Jevrejima nije grčki kojim je Pavle pisao svoje poslanice) i idejâ.
Na primer, autor Poslanice Jevrejima ne govori o sebi kao apostolu (2,3.4; 13,6.7)
i izraze kao što su zakon i vera upotrebljava na načine sasvim drugačije
od onih u Rimljanima i Galatima.
Adventisti su pokazali neuobičajeno interesovanje
za pitanje autorstva. Elen Vajt, za koju verujemo da je primila dar proroštva, knjigu
pripisuje Pavlu u mnogim svojim usputnim napomenama. Međutim, ona ponekad jednostavno
govori o “apostolu”.
Iako lično uviđam postojanje neslaganja
sa Pavlovim priznatim spisima, moram reći da u Poslanici Jevrejima nalazim odjeke
tih spisa i saglasja s njima. Smatram da je knjiga bliska Pavlu i njegovim spisima,
ali uz neki drugi faktor povezan s pisanjem, koji je vrlo brzo nestao. U mojim očima,
to raspoloživim podacima daje neuporedivo bolji smisao nego spekulacije po kojima
su poslanicu pisali Luka, Petar, Apolo ili Priskila. Međutim, suštinsko pitanje
je sasvim sigurno van rasprave: knjiga je nadahnuta, i delo je Svetoga Duha
koji se silno obraća današnjim hrišćanima — i meni lično.
I poslednje pitanje: kada? Iako taj podatak
ne možemo odrediti sa sigurnošću, mnoga razmišljanja upućuju na šezdesete godine
prvog veka. M. L. Andreasen snažno zastupa kontekst u kojem su se judejski hrišćani
suočili s predstojećim gubitkom hrama, pa njegova logika zadržava svoju težinu.
Tako godina pisanja iz ranih šezdesetih svakako ide u prilog tezi o povezanosti
Pavla s tom poslanicom.
Lektira
1. M. L. Andreasen, The Book of Hebrews.
2.
F. F.
Bruce, The Epistle to the Hebrews, rev. ed., xix-xxii.
3.
P. E.
Hughes, A Commentary on the Epistle to the Hebrews, 1-32.
4.
W. G.
Johnsson, In Absolute Confidence, 9-33.
5.
Seventh-day
Adventist Bible Commentary,
F. D. Nichol, ed. 7:387-394.
6. Seventh-day Adventist Bible Dictionary
7. B. F. Westcott, The Epistle to the Hebrews,
xxvii-1xxxiv.