< 24. Poglavlje Sadržaj 26. Poglavlje >

 

25. Nadahnuta da spašava duše

 

  Osim što je bila "majka u Izrailju", Elen Vajt je bila i stvarna majka u svome domu. Međutim, da bi mogla da odgovori na božanski poziv i putuje zajedno sa svojim mužem, morala je da ostavlja svoje sinove na brigu kuvarici ili kućnoj pomoćnici. Ovo stanje bilo je stalni izvor brige za nju, jer su njeni sinovi, Džejms Edson i mali Vilijam, kao što je to slučaj s mnogim drugim dečacima, koristili svaku priliku za nestašluke. Posebno Džejms Edson.

 

     Pred sam Edsonov šesnaesti rođendan, majka mu je napisala jedno veoma ozbiljno pismo. "Kada svi oko mene utonu u san," - pisala je ona, " ja ostajem budna, u strahu zbog tvog duhovnog stanja..."  i "mir dobijam jedino u tihoj molitvi." "Kada smo mi kod kuće, ti možda slediš naše želje; ali.... kada smo odsutni, ti si neposlušan. Tada slediš sopstvenu volju i sopstvene planove. To si učinio mnogo puta, krijući to od nas i žalosteći nas, postupajući potpuno suprotno svim našim savetima, uputstvima, pa čak i zabranama, koje, na žalost, ne možemo uvek da stavimo na tebe.... Umesto da nam budeš uteha, ti si postao izvor bolnog straha. Trnje i korov izrasli su u mome vrtu i zagušili seme koje sam pokušala da negujem. Još gore, tama kakvu ti ne mogu opisati okružuje moje misli kada god razmišljam o tvom uticaju na Villija. Ti ga navodiš na ponašanje u kojem ima neposlušnosti, nevaljalstva i prevare....

 

     O, Edson, svest o ovome veoma boli i dovodi me u obeshrabrenje, koje  može da me dovede čak do toga da napustim svoju javnu službu."

 

     Dakle, kad Elen Vajt savetuje i upozorava roditelje da se mole za svoju decu, sa rukama stavljenim na Bibliju, uhvaćeni čvrsto za Božja obećanja, sa glasom molitve kakve samo roditelji mogu da upućuju, sa dubokom poniznošću, iskrenom pokornošću i nepokolebljivom verom, onda ona dobro zna o čemu govori.

 

     Iz sopstvenog iskustva ona takođe zna šta znači pisati mladim ljudima, "studentima u našim školama", "mojim mladim prijateljima", Polu, Delbertu, En, Meri i svim drugim mladima, uključujući i sopstvene, koje joj je Bog stavio na srce. I dok je pozivala ove mladiće i devojke da predaju svoje srce Hristu, da se pripreme za njegov dolazak i više služe drugima nego sebi, mora biti da se mnogo puta pitala zašto tako malo mladih ljudi pokazuje interes za posao spašavanja duša kao što ga je ona pokazivala kada je bila mlada.

 

     Da se vratimo u detinjstvo Elen Vajt. Da se prišunjamo s njenom mamom do vrata spavaće sobe koju je Elen delila sa sestrom, bliznakinjom Elizabet, i oslušnemo.

 

    "O, Gospode! Marta još nije spremna!" - dolazio je šapat iz sobe. "Molim Te, molim Te, otkrij mi šta bih mogla da učinim da joj pomognem."

 

    "Ti si mi već mnogo puta pomogao da dovedem neke od mojih prijatelja Isusu," - nastavio je šapat posle kratke pauze. "Rebeka, Rejčel, Sjuzan, Viola i njen muž, En i njen muž, Lui, Fani, Pejšens... Ja sam tako srećna za svakoga od njih. Hvala Ti, hvala Ti mnogo.... Ja sam tako srećna što će Isus uskoro doći. Ali Marta mora biti spremna! Molim Te, pokaži mi šta treba da učinim da bih joj pomogla!"

 

     Mama zna da je Elen čekala da Elisabet zaspi da bi se izvukla iz kreveta i klekla pored njega. Ona takođe zna da će Elen ostati  celu noć na molitvi, da bi sutra, zajedno sa svojom sestrom Sarom, otišla u posetu Marti, i da se neće vratiti sve dok Marta ne odluči da preda svoje srce Hristu, čak ako za to bude potrebna cela noć. Ovakvi napori ozbiljno ugrožavaju ionako krhko zdravlje mlade Elen, ali izgleda da ona o tome ni ne misli. Uskoro, veruje ona, svi će dobiti novo telo. Svi, što znači, oni koji su spremni za Isusov dolazak. I zato je s novim oduševljenjem nastavila da posreduje za Martu.

 

     U prošlom poglavlju naša pažnja bila je usmerena na žene koje su dale svoj doprinos uspehu adventnog pokreta. Ali ono je veoma malo govorilo o najpoznatijoj ženi adventizma - Elen Vajt.

 

      Za adventiste sedmog dana Elen je bila prorok, pisac, savetnik, ekonomista, osnivač institucija. Da bismo je, međutim, bolje razumeli, neophodno je da shvatimo kakva je bila suština njenog bića. Pre i posle svega, Elen je bila osoba koja je zadobijala duše. Ona je želela da gleda ljude u radosti spasenja - ne samo dok je bila mlada, nego kroz čitav svoj život.

 

     Godinama nakon udaje za Džejmsa Vajta, ona se jednom prilikom, zajedno s mužem, izgubila u šumi. Šumareva porodica, na čiju kuću su naišli u lutanju, primila ih je, nahranila i pokazala put, a ona je njima ostavila literaturu koja je govorila o njenog veri. Mnogo godina kasnije ona je, na jednom sastanku pod šatorom, susrela istu porodicu kao obraćene adventiste sedmog dana. U jednoj drugoj prilici, primorana da čeka voz koji je kasnio pet sati, održala je proširenu duhovnu temu jednoj gospođi, a drugu uputila u proučavanje Biblije. U Švajcarskoj, u jednoj časovničarskoj radnji u koju je ušla da preda svoj sat na popravak, srela je jednog mladog sveštenika i pozvala ga da je poseti kod kuće. Kada je sveštenik došao, dovela ga je do odluke da prestane da krši subotu i preda svoje srce Gopsodu.

 

     Elen Vajt nikada nije shvatala svoju službu kao aktivnost ograničenu samo na dobrobit crkve. Šta više, ona je često uviđala da potrebe i zahtevi crkve ograničavaju njen rad na spašavanju duša i onemogućavaju je da ispuni svoju osnovnu misiju. "Ja nisam došla u ovaj deo Australije," -      pisala je jednoj grupi vernika, "da posvetim svoje vreme i snagu održavanju vašeg duhovnog dobra... Moja je misija da idem u udaljenje predele, k onima koji sede u tami i do kojih nije stigla svetlost." Na zasedanju Generalne konferencije 1901. godine, obratila se okupljenim vođama sledećim rečima: "Moje srce gori u čežnji za spasenjem ljudskih duša."

 

     Ali, da se vratimo opet u njenu mladost.

 

     U svojoj sedamnaestoj godini Elen je primila prvu viziju, koja je povela vernike od velikog razočarenja prema drvetu života. Zajedno s anđelima ona je pevala "Aliluja" i postala željnija nego ikada ranije da vidi duše kako prihvataju dar spasenja. Ona je videla nebo! Svojim sopstvenim zapažanjem zaključila je da se nikakvo svetovno oblačenje, konfor, popularnost ili bogatstvo ne mogu uporediti sa životom u Božjem gradu.

 

     Ali, biti misionar u mladim godinama bilo je mnogo lakše nego biti misionar-prorok. Kao prorok ona je bila pozvana na mnogo odgovorniji posao. Kao i proroku Jovanu, njoj je pružena radost da vidi stvarnost neba i razgovara s Isusom, ali, slično proroku Isaiji, od nje se takođe zahtevalo da "pokaže svom narodu grehe". Slično Jeremiji, ona je ponekad patila zbog neprihvatanja. Kao Pavle i ona je putovala kroz mnoge predele, često u opasnosti i oskudici. (Poznata su najmanje četiri fizička napada na Elen Vajt dok je govorila u javnosti.  Međutim, ni u jednim od tih napada ona nije bila povređena; šta više, uvek bi, posle kratke pauze, nastavila propoved kao da se ništa nije dogodilo).

 

     Dok su je s jedne strane mnogi voleli i prihvatali, bilo je, naravno, i onih koji su je smatrali fanatikom ili uobraženom osobom. Kada bi je, na primer, Bog uputio jednoj osobi da joj ukaže na  njen greh, ona je ponekad pokušavala da taj greh ublaži, kako bi dotična osoba lakše prihvatila ukor. Tada bi joj se, međutim, pojavljivao Isus u punoj ozbiljnosti; ona bi pročitala ljubav s njegovog lica i razumela da bi ljudi, ako bi nastavili da greše zato što ih ona nije upozorila, izgubili svoje duše za večnost. Zato se molila za njih, a često i s njima.  Njena slabost pojavljivala se s vremena na vreme, naročito kada se osećala nesigurnom kako da prenese poruku u naročito teškim slučajevima ili naročito komplikovanim osobama. Jednom propovedniku, uspešnom ali slabom na jednom području, odnela je vest tek kada je on ležao na samrtničkoj postelji. Ali, najčešće je Elen savladavala otpore koje je osećala u sebi i iznosila ljudima božanske poruke. Nijedna žrtva nije bila prevelika, samo ako je cilj bio spasenje ljudske duše.

 

     Kada se danas spomene ime Elen G. Vajt, prvenstveno se misli na njene knjige. Elen je bila veoma plodan pisac; ispod njenog pera izašlo je 40 000 stranica štampanog materijala i preko 50 000 stranica rukom pisanih ličnih pisama ili manuskripata. Pisala je o moralnim predmetima, o porodičnom životu i teologiji; o prinicipima vaspitanja, upravljanja materijalnim dobrima i fizičkom zdravlju; o shvatanju svetovne istorije i tumačenju Svetog Pisma i još o mnogo čemu drugome. Da bi uspela sve to da postigne, ona je često odlazila rano na spavanje, kako bi mogla da ustane u ranim jutarnjim časovima, dok je u kući još tišina. Ponekad je to bilo u pet, ponekad u tri, a ponekad jedan sat posle ponoći.

 

      Osim što je dobro poznata kao pisac, Elen Vajt zaslužuje da je malo bolje upoznamo i kao javnog govornika.

 

     Još od mladih dana nju je pratilo hronično gubljenje glasa u situacijama kada bi ustala da nešto kaže okupljenoj grupi ljudi. Međutim, već nekoliko trenutaka kasnije situacija bi se potpuno me- njala. Ovaj fenomen se često ponavljao u njenom životu.  Naravno da je Bog mogao da je izleči; ali, On je očigledno želeo da joj obezbedi dokaz da je blizu nje kada bi ustala da progovori. Elen se pridržavala zdravstvenih principa najviše što je mogla i što je znala; ostatak je poveravala Bogu.  Njena molitva je glasila: "Gospode, ja sam učinila sve što mogu, koristeći se tvojim sredstvima; sada od Tebe tražim da izliješ svoj naročit blagoslov na mene." često je znala da kaže Džejmsu, kada bi ostali nasamo: "Koliko bi mi samo bilo lakše i koliko bi mi značilo kada bih bila sigurna, pre nego ustanem da propovedam, da ću moći odmah da  propovedam." Džejms je na to odgovarao: "Bog do sada nikada nije propustio da te blagoslovi u onom momentu kada si ustala da govoriš. Bez obzira kako izgledaju tvoja osećanja, ti moraš nastaviti da se poveravaš u njegove ruke i dozvoljavaš da se tvoja bespomoćna duša uhvati za njegova obećanja."  "Ovo sam pokušavala da činim," - govorila je Elen kasnije. "Naučila sam pri tome da mi moramo da učinimo naš deo u  saradnji s Bogom, a On će nam dati snagu za svaku dužnost na koju nas je pozvao."

 

     U najvećem broju slučajeva Elen je propovedala jasnim i snažnim glasom. Pre nego su uvedeni mikrofoni, njen glas su mogle da čuju grupe od preko pet hiljada slušalaca. Jednom je čak zabeleženo da je njenu propoved slušalo između petnaest i dvadeset hiljada prisutnih.  Pacijenti sanatorijuma u Vošingtonu sedeli su na balkonu drugog sprata i potpuno jasno je čuli kako se obraća skupu u jednom šatoru podignutom pored sanatorijuma.

 

     Elen nije vikala. Slušaoci u prvim redovima imali su osećaj da se obraća upravo njima. Ovu pojavu ona nije objašnjavala kao posebno čudo, iako nikada nije propuštala da Bogu oda hvalu za njegovo delovanje. Umesto toga, ona je praktikovala tada poznate naučne metode govora uz pravilno korištenje dijafragme i veliku pažnju posvećivala artikulaciji glasa. Za nju je to bio sastavni deo duhovnosti. Jasno iznešena poruka povećavala je efektivnost u prenošenju i prihvatanju trostruke anđeoske vesti. Dubokim disanjem jačala je svoja pluća i produžila im životni vek. Na taj način, pravilnim govorom, pomogla je mnogim dušama da dođu do poznanja istine o spasenju. Šta više, govorila je da svako može da nauči da govori efektivno u javnosti, samo ako se pridržava pravila kojih se i ona pridržavala u svojoj službi. Oni koji su imali priliku da je čuju kako govori, opsivali su kasnije atmosferu među slušaocima kao "pažnju punu poštovanja", "praćenje izlaganja bez daha", "naročitu tišinu"  i "ozbiljan uzdah okupljenih dok je Elen stupala za propovedaonicu".

 

     Dok je govorila, njen je glas bio svečan i ozbiljan, ali je lice uvek krasio blagi osmeh. Nakon jedne propovedi u Evropi, koja je bila osiromašena utoliko što je morala da bude prevođena, slušaoci su joj prilazili i, nesposobni da joj se obrate na engleskom jeziku, pružali ruku, sa suzama u očima koje su bile izraz zahvalnosti i dirnutosti. Reporter lista DETROIT POST opisao je jednu njenu propoved na zasedanju Generalne konferencije u Mičigenu kao "značajno i oduševljavajuće iskustvo".  "Iako su slušaoci poznavali njene govorničke vrline," - pisao je on, "ipak su bili nepripremljeni za snažni, neodoljivi poziv koji im je uputila. Ona je zaista delovala skoro isto tako nadahnuta kao kad poziva grešnike da se mole za oproštenje svojih greha. Rezultat njenog govora koji je privlačio kao magnet, a način kako ga je iznela bio je veoma zapažen."

 

     Još plodonosnije od njenih propovedi bile su molitve koje je upućivala Bogu na javnim skupovima. U Koloradu, kao starica osamdesetih godina, govorila je tako jasno i ubedljivo, da su je slušaoci čuli kao kišu koja dobuje o metalni krov zgrade. Na kraju je pozvala prisutne da kleknu na molitvu. Poniznost i usrdnost kojom se obraćala Bogu i molila ga za dobro prisutnih do suza je dirnula prezbiterijane, metodiste, baptiste, adventiste i pripadnike ostalih verskih pravaca koji su bili okupljeni na proučavanju. Jedan mornar ovako je prokomentarisao njenu molitvu: "Ona je pozvala Boga među nas i predstavila nas njemu, tražeći njegov blagoslov za nas; ja moram da postanem bolji čovek."

 

     Uz sve, Elen je imala i smisao za humor. Za vreme jedne propovedi u sanatorijumu Sent Helena, njen sin Vili, koji je sedeo na propovedaonici iza nje, zaspao je naočigled prisutnih. Kada je zapazila šta se dogodilo, Elen je na kratko prekinula propoved i objasnila: "Dok je Vili bio još beba, imala sam običaj da ga u korpi stavljam pokraj propovedaonice i nogom ljuljam dok govorim. Izgleda da se Vili još nije oslobodio te navike."

 

     Neka ova kratka epizoda posluži kao uvod u jedan kratak izveštaj o Elen Vajt kao domaćici i majci u domu. Tim mislima počeli smo ovo poglavlje, jer je njena majčinska uloga najčešće zapostavljena u proučavanju njenog života. Knjige CHILD GUIDANCE, THE ADVENTIST HOME i MESSAGES TO YOUNG PEOPLE, nastale su ne samo na osnovu vizija koje je primala, nego i dubokog praktičnog iskustva kojeg je stekla. Ona je savetovala roditeljama da se ne razbesne na decu  i kazne ih čim učine nešto loše, nego da sačekaju nekoliko sati da se stišaju njihova osećanja i tek onda ih pozovu na molitvu, a ako zatreba i kazne. Pre nego je dala ovakav savet drugima, Elen ga je prvo primenila u sopstvenom domu.

 

     Njeno uverenje bilo je da domaćica koja pripremi obrok zdrave hrane isto tako služi Bogu kao i propovednik koji iznosi evanđelje s propovedaonice; zato je mnogo puta poželela da ostane kod kuće i posluži Bogu na taj način, umesto da toliko putuje i propoveda po crkvama.

 

     Kada im se rodilo prvo dete, Henri, Elen se ponadala da će sada duže ostajati kod kuće i posvećivati više pažnje novorođenčetu. Ali, Božji plan je bio drugačiji. Ona i Džejms sreli su se na jednom putovanju i ta činjenica kao da je obeležila njihov dalji način života. Bog ih je, naime, pozvao da nose svedočanstva vernicima rasejanim po celoj Americi, pa i šire. S tugom u srcu mlada majka je ostavila svoje čedo Stokbridž Haulendu, vraćajući se, kao nekada Ana, jednom godišnje da ga vidi i daruje ga poklonom. Jedan od njenih principa bio je da se nikada ne tuži na sudbinu koja joj je određena; ali kada bi čula komentare ljudi u smislu da je njoj lako jer ne mora da ostane kod kuće i brine se za dete, nije mogla da izdrži a da se ne žali na teret koji joj je stavljen na leđa.

 

     Zato što je sama veoma značajna ličnost u adventnom pokretu, često se zaboravlja da je Elen bila udata za čoveka koji je takođe bio izuzetno sposoban i potreban mladoj crkvi. Ako je Elen bila nadahnuti začetnik ideja o izdavanju časopisa i osnivanju prve adventističke izdavačke kuće, Džejms Vajt je bio neumorni radnik na ostvarivanju ovih vizija. Od prve, skromne štamparije koju je nabavio i opremio, razvio se današnji REVIEW AND HERALD PUBLISHING ASSOCIATION, s godišnjim obrtom od oko 20 miliona američkih dolara. Džejms je takođe osnovao i drugu izdavačku kuću, tzv. PACIFIC PRESS, gotovo jednake veličine kao REVIEW. Pod njegovom rukom nastali su prvo sanatorijum u Betl Kriku, a zatim i obrazovna ustanova na istom mestu.

 

     Džejms je bio odličan pisac, uspešan govornik i veran prijatelj. Takođe se isticao i kao ekonomista. One godine, na primer, kada je bio bolestan i nije mogao da vodi poslove REVIEW-a, gubici su dostigli svotu od 3 000 američkih dolara. Sledeće godine, nakon ozdravljenja, zarada je iznosila oko 7 000 dolara. Ponekad ga je ometala fizička slabost, ponekad nestrpljenje zbog sporog napredovanja dela. Bolest ga je, međutim, navela na pokajanje. Preko njegove supruge stiglo mu je svedočanstvo od Boga u vezi s njegovim slučajem. Ono je počinjalo rečima: "U viziji od 25. decembra 1865. godine pokazan mi je slučaj sluge Gospodnjeg, a mog supruga, brata  Džejmsa Vajta."

 

     Sluga Božji, brat Džejms Vajt, oženio je Elen Hermon 30. avgusta 1846. godine. On je prvi zapazio Elen, par godina ranije, dok je ona na poziv propovednika posećivala crkve u Portlandu i iznosila svoje duhovno iskustvo u dobrim, starim danima "Milerovog pokreta". Elen je zapazila Džejmsa tek kasnije, kada su se zajedno našli na jednom putovanju s istim ciljem ohrabrivanja razočaranih adventista. Ideja venčanja tada se nije pojavljivala, jer su oboje smatrali da je Isusov dolazak pred vratima. Ipak, Džejms je bio prvi koji je izneo ovaj predlog, "i tako smo se venčali", kako je prokomentarisala ovu epizodu Elen. S puno osećaja ona je dodala: "čini mi se da je Džejms najbolji čovek koji je ikad hodao ovom zemljom."

 

     Mnogi su zadržali Džejmsa u veoma pozitivnoj uspomeni. "On je prijatelj najsiromašnijih; mnogi mogu to da potvrde zahvalnog srca," - pisao je B. F. Snuk (B. F .Snook) 1863. godine. Ljude koje je zapošljavao plaćao je više od dogovorene plata, uzimajući za sebe manje nego što mu pripada. Često je sam plaćao kamatu na novac koji je posuđivao za REVIEW, da ne bi takvi troškovi opteretili blagajnu izdavačke kuće. Jednom je prilikom posudio novac bez traženja kamate nekom siromašnim propovedniku, iako je sam posudio taj novac uz kamatu od 10 procenata. Često je odbijao da primi novčani prilog od ljudi za koje je bio siguran da sami nemaju dovoljno sredstava za život.

 

     Da bi mogao da podnese sve ove troškove, uključujući i one koji su se odnosili na spremačice i kuvarice da bi Elen mogla da putuje s njim, Džejms je osim svog uobičajenog posla provodio još mnoge sate u dodatnom zarađivanju novca. Ali, sve je to još uvek bilo premalo u odnosu na ono što mu se činilo da treba pružiti ljudima. U jednoj od poslednjih šetnji s Elen, razgovarao je s njom o siromašnoj crnkinji koja je prala veš za novac, a pored čije kuće su upravo prošli. "Ženo," - kazao je Džejms, "moramo videti šta može da se učini za ovu sirotu ženu. Ne smemo dozvoliti da se toliko udubimo u naše poslove i obaveze da ne primetimo siromahe koji se bore za goli život.... Kada bih imao dovoljno novca, sazidao bih jednu pristojnu kuću... za odmor tih jadnih ljudi. Videćemo šta može da se uradi za njihovo dobro."

 

     Vajtovi su imali četvoro dece, tj. Četiri dečaka. Henri se vratio u njihov dom kada je imao pet godina kao "dobro vaspitan dečak, naučen da se moli." Porodica Haulend opravdala je njihovo poverenje. Dečaci su preboleli sve uobičajene dečje bolesti, za koje tadašnja medicina nije imala leka. Ali, Elen je naučila da ceni vrednost čiste vode, sunčeve svetlosti i svežeg vazduha. Osim toga, dobro je savladala lekciju molitve za decu u trenucima kada se senka smrti približi njihovoj postelji, kao i dubokog odmora koji dolazi iz potpunog poverenja u Božju doborotu i mudrost. Međutim, iako su mnogo puta bili svedoci pravih Božjih čuda u izlečenju dece, dva dečaka su umrla. Najmlađi, Džon Herbert (John Herbert), imao je samo tri meseca kada ga je smrt odnela u grob; prvenac Henri doživeo je šesnaesti rođendan. Po prirodi vesele naravi, on je vrlo često i veoma lepo pevao; njegova smrt predstavljala je za Džejmsa i Elen strašan gubitak.

 

     Od najranijih dana Vili se razvijao ispravno. Kada je Džejms umro od malarije i iscrpljenosti 1881. godine, Elen je pozvala Vilija da bude njen stalni pratilac i pomoćnik. U jednoj viziji Bog joj je otkrio da je opremio Vilija "duhom mudrosti i oštroumnosti." Po uzoru na oca, Vili je postao uspešan službenik adventnog pokreta.

 

     Edson, rođen otprilike u vreme kada je počeo da izlazi časopis PRESENT TRUTH, bio je sin koji je godinama zadavao glavobolje roditeljima. Čak ni ono ozbiljno pismo, koje mu je majka napisala kratko pred njegov šesnaesti rođendan, nije uticalo na njega da se promeni; u prvi mah je čak izgledalo da ga je još više udaljilo od roditelja.

 

     Mladi Edson nije mogao da se smiri na jednom mestu, u jednom poslu. Oprobao se prvo kao izdavač, osnivanjem štamparije veće nego što je bila očeva, ali sa ciljem da na njoj zarađuje. Izdao je nekoliko pesmarica u saradnji sa svojim rođakom Frankom Beldenom. Zatim je pokušao da eksperimentiše s fotografijama, u vreme dok je ova grana bila još u povojima. Jedno vreme boravio je i radio na jednom rečnom parobrodu. Iako nominalno uvek adventista, Edson nikada nije osetio šta zanči predati sebe Hristu. Ali, odjednom, kratko nakon što je Elen otputovala u Australiju, mladi Edson je na divan način pronašao sebe i put do Spasitelja.

 

     Gotovo slučajno njemu su u ruke dospela neka već zaboravljena i zanemarena svedočanstva njegove majke u kojima je upućivala poziv za rad među crncima na američkom jugu. U njima je stajalo da crnce prvo treba naučiti da čitaju, kako bi se sami snalazili u Bibliji, a zatim postupati prema njima kao prema pravoj Božjoj deci.

 

     Iskustva koja je Edson sticao u raznim pokušajima životnog zvanja sada su odjednom dobila svoj smisao i punu vrednost. Parobrod kojim je plovio opremio je štamparijom, foto-laboratorijom, kapelom i uredio nekoliko soba za sebe i pomoćnike, a zatim se otisnuo duž reke Mississippi. Da bi mogao da finansira ovo putovanje, Edson je naručio i prodavao knjigu koju je nazvao "evanđeoskim bukvarom", koja je nudila osnove pismenosti na temelju biblijskog teksta. Da bi privukao i zadržao pažnju nepismenih slušalaca pripremio je ilustracije i štampao ih takođe u Betl Kriku, a svojom priručnom štamparijom izdavao je različite prigodne traktate.

 

     Nakon obavljenih priprema, Edson je mogao da počne s radom na poučavanju crnaca kako da čitaju i kako da razumeju Bibliju. Rezultati su bili fantastični; za pet godina rada osnovano je pedeset crkava!

 

     Naravno da nisu svi jednako primali Edsonov uspeh. Jednom prilikom jedan razbešnjeli belac skoro je do smrti prebio jednog Edsonovog saradnika; najgore je sprečio jedan drugi belac, veći prijatelj crnaca od prethodnika, zapretivši razjarenom izgredniku - revolverom. Na prelazu iz 19. u 20. vek problem rasizma u Americi nimalo nije bio jednostavan; vrlo često situacija je bila okrenuta u odnosu na prošlost, tj, belci su osećali da im crnci ugrožavaju bezbednost. Ali Proviđenje se pobrinulo da treća anđeoska vest dođe i do crne rase.

 

     Edsonova "ploveća štamparija" postala je vremenom tzv. SOUTHERN PUBLISHING ASSOCIATION, treća adventistička izdavačka kuća koju su osnovali Vajtovi u Americi. "Evanđeoski bukvar" prodan je u milion primeraka. Kaže se da je to bila prva knjiga takve vrste uopšte u Americi, jedinstven doprinost adventista napretku američkih crnaca.

 

     Kao što smo videli, rane godine službe Elen i Džejmsa Vajta bile su obeleže putovanjima i selidbama. Nešto kasnije, 1872. godine, dospeli su i do Californije, gde su par godina kasnije pokrenuli ZNACI VREMENA i osnovali PACIFIC PRESS.

 

     Džejms Vajt je umro 1881. godine. Četiri godine kasnije Elen je otplovila na "misionarsko putovanje" u Evropu u pratnji Villija (avgust 1885. / avgust 1887. godine). Još četiri godine kasnije, 1891. dakle, otisnula se u Australiju, gde je radila kao pionir adventnog pokreta punih devet godina. Po povratku se nastanila blizu sanatorijuma Sent Helena, gde je uselila u kuću prozvanu "Elmshaven", dovoljno veliku da smesti i njene sekretarice i spreči stvaranje gužve od mnoštva posetilaca koji su dolazili da traže njen savet.

 

     Kada je bilo normalno očekivati da se povuče u "penziju", Elen je s puno entuzijazma i nadahnuća radila dalje u Gospodnjem delu. Iako u sedamdesetim i osamdesetim godinama života, pomagala je osnivanju nekoliko značajnih institucija, sanatorijuma i škola, između ostalih i čuveni centar Loma Linda.

 

     U "Elmshavenu" je dovršila seriju VELIKA BORBA, napisala brojne članke i pisma i pripremila nekoliko knjiga. Odatle je poslednji put otputovala na zasedanje Generalne konferencije, u Vošingtonu 1909. godine, s čije govornice se, kao obično, čuo njen jasan, snažan glas. Na povratku je još jednom otišla u Portlend, da se potseti svog detinjstva, gde je očekivala Isusov dolazak 22. oktobra 1844. godine i dobila prvu viziju nekoliko sedmica kasnije.

 

     U časovima predaha od napornog rada, Elen je uživala u pričanju priča deci, pevanju pesama o Isusovom dolasku i posećivanju prijatelja i suseda. Porodice u okoline dugo su se sećale "male starice bele kose, koja je uvek tako toplo pričala o Isusu." I tada, na rastanku od ovozemaljskog života, ona je težila da privede ljude Spasitelju.

 

     Jednog sunčanog petka, 16. jula 1915. godine, Elen je sklopila oči, s poslednjim rečima sinu: "Znam kome sam verovala!" Ona je bila svedok brojčanog rasta pokreta adventista sedmog dana od nekoliko sledbenika nakon razočarenja do 137 000 u času svoje smrti. List NEW YORK INDENPENDENT  zabeležio je: "Živela je životom dostojnim proročice, obavila je delo dostojno proročice."

 

     Svoj poslednji javni nastup Elen je imala u kapeli "Pacific Union"  koledža. Slaba i drhtava, uz pomoć dva propovednika, stala je za propovedaonicu i pozvala mlade adventiste da ustanu i završe delo zadobijanja duša za Spasitelja, kako bi Isus mogao skoro da dođe.

 

< 24. Poglavlje Sadržaj 26. Poglavlje >