< 6. Poglavlje Sadržaj

 

GLAVA VII

GOVORENJE JEZIKA U 1. KORINĆANIMA 12-14

 

1.  Istorijska pozadina
2.  Kratak sadržaj 1. Korinćanima 12-14
           a.  1. Korinćanima 12
           b.  1. Korinćanima 13
           c.  1. Korinćanima 14
3.  Govorenje jezika u modernim prevodima
4.  Terminologija govorenja jezika
5.  Govorenje jezika i jezik andjela
6.  Govorenje jezika i kazivanje tajni
7.  Govorenje jezika i razumijevanje
8.  Govorenje jezika i helenističke 
misteriozne religije
9.  Govorenje jezika i izgradnja crkve
10.  Govorenje jezika kao znak za¸ nevjernike
11.  Govorenje jezika i tumačenje
12.  Govorenje jezika i proroštvo
13.  Govorenje jezika i molitva
14.  Govorenje jezika i uredno bogosluženje
15.  Zaključci

                        Tekstovi Novoga zavjeta koje smo prethodno proučavali su zapisani u Marku 16,17; Djelima 2,1-14; 10-11; 19,1-6.  Postoji još jedan tekst koji govori o govorenju jezika.   Zapisan je u prvoj Pavlovoj poslanici Korinćanima, u poglavljima 12, 13 i 14.  On zahtijeva pažljivo i detaljno proučavanje, jer se o značenju ovoga teksta često raspravlja.

                        Svi pentakostalni/harizmatski hrišćani tvrde da je 1. Kor 14 ključ za današnje prepoznavanje glosolalije.  Oni obično naglašavaju da je ono što Pavle opisuje oblik ekstatičnog govora nerazumljive vrste, koji daruje Duh Sveti, i koji ostaje nerazumljiv i govornicima i slušaocima.  Zbog toga je i potreban prevodilac.  Ukoliko ga nema, onda se preporučuje da se govorenje jezika iz 1. KOr. 14 praktikuje nasamo, kao oblik molitve koju Bog razumije.  Neki klasični pentakostalci tvrde da je govorenje jezika iz 1. Kor. 14 ustvari rijetko korišten ljudski jezik, koji se govori negdje u svijetu, mada sve veći broj pentakostalaca i harizmata danas vjeruje, na osnovu novijih istraživanja vezanih za modernu glosolaliju, koja su vršili lingvisti i brojni drugi naučnici[1] , da biblijski fenomen opisuje andjeoski jezik.  Kao podršku tome oni ističu tekst iz 1. Kor. 13,1.

                        Postoji još jedan važan pristup tumačenju biblijskih podataka o govorenju jezika.  Tumači moderne liberalne tradicije napredne učenosti, tj. teolozi koji korist istorijsko-kritički metod tumačenja, uzimaju tekst iz 1. Kor. 14 kao novozavjetni dokaz nerazumljivog, ekstatičnog govora, neke vrste ravnomjernog izmjenjivanja izgovaranja vokala, u starom svijetu navodno znanog pod nazivom glosolalija.[2]   Ovakav metod se koristi i u okviru tzv. pristupa istorije religije gdje se poredbeni materijali iz drevnih paganskih religija koriste kao pozadina za tumačenje biblijskog fenomena govorenja jezika.[3]   To znači da teolozi istorijsko-kritičkog metoda ne tumače Bibliju pomoću nje same, jer oni biblijske dogadjaje, u ovom slučaju govorenje jezika, tumače na osnovu rekonstruisanih sadržaja socio-kulturoloških fenomena starog svijeta.[4]

                        I treći važan aspekat danas postoji.  On je naišao na podršku velikog broja tumača hrišćanstva, od ranih crkvenih otaca preko perioda reformacije, uključujući ti i Kalvina i druge reformatore, pa sve do početka dvadesetog vijeka.  I dan danas se podržava od strane tumača koji su isto tako kompetentni kao i prethodna grupa, ali s tom razlikom što se oni drže biblijskog principa tumačenja teksta.  Oni govorenje jezika iz 1. Kor. 12-14 tumače kao pojam koji se odnosi na autentičan duhovni dar govorenja istinskih stranih jezika, ranije nenaučenih.[5]   U 1. Kor. 14 bide sliku zloupotrebe duhovnog dara, pogrešno upotrebljenog za lično izgradjivanje i dobrobit.  Oni ne smatraju da Pavle uvodi pagansku praksu u crkvu u Korintu, već da istinski duhovni dar Svetoga Duha usmjerava u pravcu izgradjivanje crkve kao tijela Hristovog.  Kaže se da su u korintskoj crkvi, kada su se okupili sveti, tj. različiti hrišćani, koji su primili čudesni dar govorenja jezika, upotrebili taj dar svi u isto vrijeme, ne obazirući se na red, niti na svrhu dara, koja se sastoji u propovijedanju radosne vijesti nevjernicima.  Istovremeno govorenje različitih jezika od strane razičitih hrišćana ostavlja na nevjernike, koji su prisustvovali sastanku, utisak da su govornici ludi.  Pokušavši da donekle koriguje ovu zloupotrebu, Pavle naglašava da je svaki dar poklonjen s ciljem izgradjivanja crkve, a ne zbog sebične upotrebe.  On tako ističe uputstvo za upotrebu, te preporučuje da govornik u crkvi ćuti ukoliko nije prisutan niko ko bi mogao da prevodi te jezike, za dobrobit onih koji ih ne razumiju.  On možda želi da govori samo sebi i Bogu.

                        Razmimoilaženje u mišljenjima medju teolozima i čitaocima Novog zavjeta zahtijeva od nas da pažljivo čitamo ono što je Pavle napisao.  Činjenica da on nikada nije objasnio šta u biti predstavlja govorenje jezika iz 1. Kor. 12-14, ostavlja čitaocu ovih poglavlja zadatak da oprezno i promišljeno istražuje spomenuti tekst.

                        Ispravno tumačenje će dozvoliti izolovanje 1. Kor. 14 od prethodna dva poglavlja iste poslanice i od fenomena govorenja jezika spomenutog u drugim dijelovima Novoga zavjeta.  Mora se posvetiti pažnja i navodnoj sličnosti sa helenističkim paganskim religijama na šta su se teolozi već pozivali, i što se i danas uveliko koristi kao pomoć prilikom tumačenja govorenja jezika iz 1. Kor. 12-14. 

 

1.  ISTORIJSKA POZADINA

                        Da bi se, donekle, razjasnio tekst iz 1. Kor. 12-14, potrebno je najprije sagledati situaciju koja je vladala u Korintu i hrišćanskoj zajednici toga grada.

                        Očigledno je da se govorenje jezika još jednom dogodilo u jednoj od metropola novozavjetnih vremena.  Korint je smješten u Evropi, i jedan je od najpoznatijih gradova antičke Grčke.

                        Korint je bio glavni grad rimske provincije Ahaje.  Tako se od može pridružiti Efesu, Cezareji i Jerusalimu kao četvrta metropola u kojoj se, prema novozavjetnom izvještaju, pojavilo govorenje jezika.

                        Korint je kontrolisao trgovački put koji je spajao sjevernu Grčku sa Peloponezom, a zahvaljujući lukama, zapadno i istočno od grada, postao je trgovačkim središtem mediterana.  Pomorska trgovina je stanovništvu obezbjedila život u izobilju.  Medjutim, Korint je postao i sinonimom seksualne razuzdanosti.

                        Nekoliko vijekova prije Pavlovog dova, hram posvećen Afroditi je bio opsližen sa 1000 robinja koje su bile posvećene razvratnom obožavanju.[6]   Julije Cezar je, 46. godine prije Hrista, obnovio grad, ali ovoga puta kao rimsku koloniju.  Tako većinsko stanovništvo činili Rimljani, vjerovatno oslobodjeni robovi iz Italije, ali i Grci i Levantinci, uključujući i Jevreje.

                        Raznolikost populacije se odrazila i na religiozni život.  U Korintu je postojalo mnogo svetinja stranih božanstava, kao što su Izis i Serapis.[7]   Naročito slavan je bio i Apolonov hram.  Posjetio sam Korint nekoliko puta i vidio ruševine tih hramova.  Zaista djeluju impresivno!

                        Pavle je došao u Korint u okviru svog 2. misionskog putovanja.  U samom gradu je proveo 18 mjeseci (oko 51.-52. godine), a za to vrijeme je osnovana i crkva (Djela 18,1-18).  I dalje je Apolonov hram radio veoma uspješno (Djela 18,24.27; 19,1; 1. Kor. 3,4).

                        Nakon Pavlovog odlaska iz Korinta pojavili su se brojni doktrinalni i etički problemi.  Za vrijeme službe u Efesu (oko 54.-57. godine) Pavle je bio obaviješten o naglom porastu stranačkog duha u korintskoj crkvi.  I sama crkva se obratila Pavlu sa izvjesnim pitanjima koja je on dobio pismenim putem (1. Kor. 7,1).

                        Pavle je na ta pitanja uspješno odgovorio koristeći uvodni obrazac "a sada uzimajući u obzir,"[8] koji se pojavljuje u 1. Kor. 7,1; 7,25; 8,1; 12,1, 16,1 i 16,12.  U tim djelovima se raspravlja o braku i razvodu (7,1-40), o idolskim žrtvama (8,1-13), duhovnim darovima (12, 1-14.40), prilozima za Jerusalim (16,1-4) i o Apolonu (16,12).  Pavlova poslanica Korinćanima je vjerovatno pisana u proljeće 57. godine.[9]   On je, svakako, odgovorio i na druga pitanje u 1. Kor. 7-16, iako nije pisao istu uvodnu formulu.[10]

 

2.  KRATAK SADRŽAJ 1. KORINĆANIMA 12-14

                        Radi lakšeg razumijevanja problema govorenja jezika iz 1. Kor bilo bi dobro imati na umu da se on javio u crkvi u Korintu u vezi duhovnih darova uopšte (1. Kor. 12-14).  Pavle piše o tome.

                        U okviru odgovora na ovaj opšti problem Pavle navodi različite darove Svetog Duha (12,31).  Mada ne znamo kako je tačno glasilo pitanje upućeno Pavlu, možemo pretpostaviti da se radilo o obilju duhovnih darova (12,28), naročito o vezi izmedju proroštva i govorenja jezika (14,1-40).

 

            a) 1. Korinćanima 12.  Prvi dio 1. Kor. 12-14 uvodi pitanje duhovnih darova (12,11)[11] i dolazi do vrhunca u objašnjenju šta osoba koja govori potaknuta Duhom Božijim može da kaže (12,3),  Pavle odmah zatim govori o izvoru i sadržaju govorenja.  Ono potiče od Svetog Duha.  Mada govorenje jezika ne spominje direktno, ipak je malo vjerovatno da se ne radi o tom problemu budući da koristi uobičajnu terminologiju.

                        Kada Pavle piše o paganskoj pozadini korinćanskih vjernika, tj. o idolima paganskih kultova, on koristi riječi "kako god da ste vodjeni" (stih 2) ili "zavedeni" (NRSV, prevod Biblije na engl., prim.prev.).

                        Ne postoji jedinstveno mišljenje o tome šta ovaj izraz znači.  Kaže se da se upravljanje idola odnosi na njihou vlast nad korinćanskim vjernicima u toku njihovog ranijeg paganskog načina života.  Oni su bili robovi idola.[12]

                        Neki tumači u ovom vide aluziju na zanos ili entuzijazam, na ekstatičan entuzijazam koji se obično pripisuje različitim paganskim kultovima.[13]   Poznato je, kao što smo već vidjeli[14] ,da govorenje jezika ili glosolalija, nije bilo prisutno u antičkim kultovima.  Tako se ne može vjerovati da je Pavle imao na umu aluziju te vrste.  Važno je napomenuti da ne postoji dokaz za ma koju vrstu paganske ekstatične manifestacije jednake modernoj glosolaliji u nehrišćanskim religijama.  Pavle pažljivo pravi razliku izmedju dara Svetog Duha i fenomena iz paganskih religija.

                        U 1. Kor. 12,4-7 Pavle govori o trojedinom izvoru svih duhovnih darova; o Duhu-Sinu-Ocu.  Ovo je Pavlova prva izjava opšteg principa.  Svi duhovni darovi se moraju dobiti iz trojedinog izvora ili, u suprotnom, za njih nema mjesta u zajednici vejre u Korintu.

                        Svrha duhovnih darova u crkvi je namijenjena opštem dobru (12,7).  Ni jedan dar se ne daje za ličnu upotrebu, nego za opšte dobro svih vjernika (1. Kor. 6,12; 10,23).  Pavle to ponovo naglašava[15] u 1. Kor. 14 gdje otvoreno kaže još jednom da svi duhovni darovi mora da služe iizgradjivanju, a ne samoisticanju.

                        U 1. Kor. 12,8-11 Pavle navodi devet oblika manifestacije Svetog Duha, govoreći od mnogim darovima (charismata) jednog Svetog Duha.  Posljednja dva duhovna dara su različite vrste jezika i tumačenje jezika.  Da li ih Pavle spominje na kraju zato što su jezici bili naročito cijenjeni medju Korinćanima?  Da li ih je spomenuo na kraju zato što je to posljednji značajan duhovni dar?

                        Nakon analiziranja pitanja jedinstva tijela Hristovog, uprkost raznolikosti poslova i službi članova crkvenog tijela (1. Kor. 12,12-31), Pavle stavlja naglasak na osam vrsta vjernika, od kojih je svaki obdaren različitim duhovnim darom.  Očito je da su vrste jezika (stih 28) i prevodjenje (stih 30)[16] opet spomenuti na kraju.

                        Pavle zaključuje taj predmet opomenom da se vjernici ne trude da dobiju najveće darove (12,31).  To su oni na vrhu ljestvice i naročito naglašavani brojevima (12,28).  Naglašavanje je očigledno.  Pavle pokušava da vjernicima crkve u Korintu pokaže da dar, koji su oni smatrali najvcažnijim, tj. govorenje jezika nije na vrhu ljestvice.

                        On koristi sedam pitanja (stihovi 29 9 30) da bi objasnio princip raznolikosti duhovnih darova medju različitim vjernicima, dok naglašava jedinstvo njihovog izvora.  On, takodje, opovrgava tvrdnju da Duhom ispunjene osobe moraju da govore jezike.

                        Važno je naglasiti da je od 4 liste duhovnih darova u Novom zavjetu dar govorenja jezika spomenut na samo dvije (1. Kor. 12,10, 12,28.30) i to na posljednjem mjestu.  Nasuprot tome, jedini duhovni dar, koji se ojavljuje na sve četiri liste je proroštvo (Rim. 12,6; 1. Kor. 12,10; 12,28; Ef. 4,11).  Na jednoj listi proroštvo se nalazi na prvom mjestu (Rimlj.), na dvije list je na drugom (1. Kor. 12,28; Ef 4,11) i na preostaloj se nalazi u sredini (1. Kor. 12,10).  Visoko mjesto proroštva i posljednje mjesto jezika i tumačenja ne može biti stvar slučaja; to je, bez sumnje, Pavlov promišljeni plan, kojim je htio da dar govorenja jezika stavi na prvo mjesto u niz duhovnih darova koji služe za podizanje crkvi.

                       

            b) 1. Korinćanima 13. U ovom poglavlju Pavle predstavlja najbolji put, to je put ljubavi.  Riječ je o agape ljubavi.  To je ona najuzvišenija vrsta, ljubav koju je Otac pokazao kada je dao svoga jedinorodnoga Sina (Jovan 3,16).

                        Prvi dio naglašava superiornost ljubavi (stih 1-3), drugi dio govori o potrebi ljubavi (stih 4-7), i posljednji dio naglašava njeno vječno trajanje (stih 8-13).  U kontekstu darova Svetog Duha, koji su različito rasporedjeni, Pavle naglašava da je sklad ljubavi rod Duhovni (Galatima 5,22-23).  Ne može se izjednačiti on sa najobilnijom upotrebom bilo kojeg duhovnog dara.

                        Rod ljubavi daje Sveti Duh (Rimljanima 5,5).  Čak je veći od proroštva i jezika (1. Kor. 13,1)  Oba dara će nestati, ali ljubav nikad neće (stih 8).

 

            c) 1. Korinćanima 14.  Pavle sažima prethodno poglavlje u 1. Kor. 14 riječima: "Držite se ljubavi."

                        Preostali dio ovog poglavlja govori o duhovnim darovima proroštva i jezika, izražavajući nadu da vjernici zaista žele duhovne darove (14,1).  Pavlova je namjera da proroštvo stavi iznad jezika.

                        1. Kor. 14 se može podijeliti na dva dijela.  Prvi se bavi pitanjem proroštva i govorenja jezika (stihovi 1-25), dok drugi dio tretira problem reda u toku hrišćanskog bogosluženja.

                        Ova glava sadrži i Pavlovo učenje o govorenju jezika.  Usmjerićemo svoju pažnju na razmatranje tog predmeta iz 1. Kor. 14.

                        Na osnovu konteksta Pavlovog podučavanja, možemo analizirati ono što on kaže u vezi govorenja jezika u okviru ovog diskutabilnog poglavlja.

                        Ne postoji nagovještaj da je fenomen govorenja jezika iz 1. Kor. 14 satanska patvorina.  Pavle je uvrstio jezike medju duhovne darove koji se dobijaju od Duh Božijeg.  Važno je primjetiti da u ovom poglavlju Pavle tri puta spominje govorenje jezika ili jezike.[17]

 

3.  GOVORENJE JEZIKA U MODERNIM PREVODIMA (riječ je samo o prevodima Biblije na engleski jezik, prim. prev.)

                        Engleski prevodi, isto kao i oni drugih modernih jezika, otkrivaju složanost problema govorenja jezika u 1. Kor. 14.  Već je bilo riječi o tome da prevodioci u prevod umeću riječi koje ne postoje u izvornom tekstu ili da različito prevode istu grčku riječ iz izvornog teksta.  Postoje i drige nepravilnosti.  NJima ćemo se sada pozabaviti.

                        Pridjev nepoznat, koji se u King Džejms Verziji nalazi u 1. Kor. 14,2.4.14.19.27 ne postoji u izvornom grčkom tekstu.  NJega su umetnuli prevodioci.  Nova verzija King Džejms kao i prevodi NASB, RSV I NRSV, ne sadrži tu umentutu riječ.

                        NJu Ingliš Bajbl (NEB) prikazuje grčki termij jezik kao ekstatično izražavanje, govor, jezik[18] ili kao govor/jezik ekstaze[19] . Medjutim, ne postoji tekstualna osnova za upotrebu riječi ekstatičan ili ekstaza.[20]   Ovi termini su rezultat problematičnog tumačenja riječi jezik.

                        Prevod Biblije na engleski jezik pod nazivom Djeruzalm Bajbl (JB) sadrži drugu vrstu izmjena.  Svaki put kada se u grčkom izvornom tekstu spominje termin jezik, JB ga prevodi sa darom jezika.  Tako je riječ dar umetnuta, te se razlika izmedju jednine i množine termina jezik ne može primjetiti u ovom prevodu.

                        D Gud NJuz Bajbl, tzv. Tudejs Ingliš Veržn (TEV), sa svojim prevodima na mnoge druge moderne jezike, takodje, koriti riječ koja se ne pojevljuje u grčkom tekstu.  Pridjev čudan se umeće svaki put prije riječi jezik u 1. Kor. 14.  Ova riječ jezike opisuje kao nešto što Pavle možda jeste, a možda i nije imao na umu, oslanjajući se na tumečenja modernih teologa.  Pošto nema podršku u izvornom grčkom tekstu, mora se posmatrati kao riječ koju su umetnuli prevodioci.

                        Prevod Biblije na engleski jezik nazvan NJu Internešnal Vržn (NIV) u 1. Kor. 14 koriti termin jezik s tim da na margini dodaje alternativu u vidu izraza "drugi jezik", i to uz stihove 2,4,13,14,19,26 i 27, te izraz "drugi jezici" uz stihove 5,6,18,22,23 i 39.  Ova alternativa za jezik ili jezike je "rezultat razumijevanja govoreja jezika kao govorenja ljudskih jezika prije nego besmislenog ekstatičnog govora."[21]

                        NJu Rivajzd Standard Veržn (NRSV) koristi imenicu jezik (language) svaki put u Djelima 2 gdje u izvornom tekstu stoji riječ glossa.  Medjutim, ovaj prevod u 1. Kor. 14 koristi riječ jezik (tongue) svaki put kada se on pojavljue i u grčkom tekstu.  To na neopreznog čitaoca može ostaviti utisak o dvije različite riječi koje se kriste u grčkom originalu u Djelima 2 i 1. Kor. 14.  Prema tome, stvara se utisak da se u tim tekstovima spominju 2 različita dara, koja nisu medjusobno srodna.

                        Može biti veoma zanimljivo što novo izdanje prevoda Biblije na njemački poznato pod nazovom Džrman Bajbl ili "Elberfelder Bibel" (iz 1986), koje važi za najbukvalniji prevod koji je dostupan na njemačkom jeziku i koji je najvjerniji originalnom tekstu, kristi riječ jezik (njemački "Sprache") svaki put kada se u 1. Kor. 12-14 upotrebljava grčka riječ glossa.  Drugim riječima, ovaj prevod prikazuje da se dar jezika iz 1. Kor. 12-14 sastoji od govorenja pravih jezika.

                        Ovi primjeri izmjena u modernim prevodima sa umetanjem termina koji ne postoje u izvornom jeziku i zamjenom termija jezik sa drugim riječima su pravi dokaz za tvrdnju da je tekst iz 1. Kor. 14 problematičan.  Zbog toga, nije ispravno sa stanovišta metodologije tumačiti cijeli fenomen govorenja jezika u Novom zavjetu na osnovu svima poznatog problematičnog teksta iz 1. Kor. 12-14, ili samo 1. Kor. 14, samo zato što je to najduži tekst koji govori o ovj temi.  Ovaj dio Svetog pisma nije prikladan da se smatra jedinim klučem za razumijevanje novozavjetnog fenomena govorenja jezika.

                        Kratak pregled razlika u prevodima takodje obavještava čitaoce o razlici izmedju "Formalnog prevoda", koji slijedi izvorni tekst skoro doslovni i "dinamičnog prevoda", koji prati tok misli i prevodiocu daje slobodu.[22]   U ovom drugom slučaju prevod postaje više tumačenje ili čak mini komentar.  Dobro bi bilo da analiziramo jezik iz izvornog teksta 1. Kor. 12-14.

   

4.  TERMINOLOGIJA GOVORENJA JEZIKA

                        Da li se jezik, koji je Pavle koristio prilikom opisivanja fenomena govorenja jezika, razlikuje od onog drugih novozavjetnih opisa govorenja jezika?  Da li je jezik koji Pavle upotrebljava za govorenje jezika identičan religioznom ekstatičnom govoru okolnih helenističkih paganskih religija?  Da li Pavle u 1. Kor. 12-14 opisuje fenomen koji su hrišćani u Korintu usvojili od svoje paganske okoline?  Ovu vrstu pitanja i problema ima na umu svaki pažljivi čitalac navedenih poglavlja iz 1. Kor.  Zbog toga je neophodno da obratimo pažnju na jezik koji Pavle koristi kada piše o govorenju jezika.  Trebalo bi da se uporedi sa jezikom iz ostalog dijela Novog zavjeta i kulturnog okruženja crkve u Korintu.

                        Riječ jezik se u 1. Kor. 12 pojavljuje 4 puta[23] dva puta u 1. Kor. 13[24] i 17 puta u 1. Kor. 14[25] , a sve ukupno 23 puta.  Važno je napomenuti da svaki put, i to bez izuzetaka, da je riječ jezik zamijenila grčku riječ glossa, istu riječ koja je zapisana u Marku, u Hristovom proročanstvu o novim jezicima, i koju Luka upotrebljava u Djalima kada opisuje iskustvo na dan Pedesetnice, te pojavljivanje ovog dara jezika u Cezareji i Efesu.

                        Postoji još jedna primjedba.  Svaki put kada se pojavljuje izraz govoriti jezike (12 puta)[26] glagol govoriti je prevod istog grčkog glagola lalein, glagola koji upotrebljava Luka u Djelima za govorenje jezika i Marku u Marku 16,17.  To znači da postoji apsolutna jednakost jezika u svakom tekstu Novoga zavjeta koji tretira pitanje govorenja jezika.

                        Neki teolozi tumače grčki termin glossa, jezik, kao zastario, čudan ili misteriozan način izražavanja, ekstatičan po prirodi.[27]   U grčkom jeziku termin glossa se može odnositi na "zastarjelu ili stranu riječ".[28]   Bilo kako bilo, to se još uvijek razlikuje od onoga što smatraju zastupnici ove hipoteze.  Ustvari, upotreba termina glossa kao odrednice za razumljiv, shvatljiv jezik utiče i na njeno korištenje u vanbiblijskom grčkom jeziku.[29]

                        Kakvi se dokazi mogu pronaći u prevodu Biblije na grčki (Septuaginti i Novom zavjetu) kao podrška hipoteze koja kaže da je glosolalija oblik govora koje je nerazumljiv?  Kao što sm prikazali u drugoj glavi ovoga rada, analiza upotrebe termina glossa u Novom zavjetu pokazuje da se on samo koristi za jezik kao organ govora[30] i za razumljivi ljudski jezik[31] .  A to, takodje, važi i za upotrebu termina u Septuaginti.  Čak i u Isaiji 29,24, 32,34, gdje izgleda da on upućuje na mucanje, ne postoji nikakav pokazatelj ekstaze ili nečega sličnog tome.[32]   Čak se i u ta dva teksta odnosi na jezik[33] .  Tako je vrlo vjerovato da upotreba imenice glossa u Bibliji ne podržava ideju ekstatičnog načina izražavanja.

                        Primjećeno je da grčki prdjev heteros, drugi (Djela 2,4) nedostaje u 1. Kor. 12-14.  Neki teolozi su, zato, tvrdili da se Pavlov jezik razlikuje od onoga u Djelima.  Da li je ovo izostavljanje pridjeva drugi presudno u tolikoj mjeri da se dva fenomena govorenja jezika moraju razdvojiti?  Moramo imati na umu da heteros, drugi, se ne nalazi u 1. i 2. Solunjanima, Titu i Jovanu (osim u 19,37), Marku (osim u 16,12), 1. i 2. Petrovoj, te u Jovanovim poslanicama.  Nije neophodno da se kristi nakon Djela 2,4 u izrazu govorenje jezika zato što se u ovom tekstu govorenje jezika predstaljva kao nešto što ej drugačije, i znači da je onaj, koji je primio dar na dan Pedesetnice, govorio različite jezike koji su se razlikovali of maternjeg jezika govornika i koji su mu do tada bili nepoznati.[34]   Treba naglasiti da se grčki izraz glossa lalein, doslovno govoriti jezike, takodje pojavljuje u Djelima 10,46 i 19,6 bez pridjeva.  To može naznačavati da je nakon iskustva na dan Pedesetnice govornje jezika postalo stručna odrednica[35] sa tačno utvrdjenim značenjem gdje se pridjev drugi podrazumijeva i bez ponavljanja.  Vrlo je vjerovatno da je kraći oblik govorenja jezika bez člana u grčkom tekstu i bez pridjeva, skraćeni izraz dužeg izraza "govorenje novih/drugih jezika" koje postoji samo u Marku 16,17 i Djelima 2,4.[36]   Tako, upotreba izraza u Djelima 10 i 19 i 1. Kor. 12-14 može predstavljati kraći oblig izvorno dužeg izraza.  Engelson kaže da izvorni termin postoji u nerekkonstruisanoj prošlosti,[37] ali je vjerovatnije da postoji u Marku 16,17 i Djelima 2,4 gdje je pridjev prisutan u oba slučaja.  Neizbježno je zaključiti da je hrišćansko govorenje jezika, a slično postji i u antičkom svijetu, jasno počelo na dan Pedesetnice.[38] Dar govorenja jezika, kao iskustvo na dan Pedesetnice, je "novo stvaranje"[39] , koje poduzima Sveti Duh.

                        Ne treba da ponavljamo ono što je bilo rečeno u drugom poglavlju ovoga rada u vezi jedinstvene upotrebe jezika za govorenje jezika u Novom zavjetu.  Taj grčki izraz se upošte ne upotrebljava van stranica Novoga zavjeta.  Zbog toga je stvoreno nekoliko hipoteza koje kažu da je fenomen govorenja jezika iz 1. Kor. ustvari glosolalija, tj. nerazumljiv i neartikulisan govor besmislenih slogva.  Jedna od glavnih hipoteza je ona koja nevozavjetni fenomen tumači pomoću religijsko-istorijeksih sličnosti.  Ovome ćemo se vratiti malo kasnije, iako smo jedan dio problema već razmotrili u drugoj glavi.

                        Još jedna hipoteza kaže da se navodno iskustvo glosolalije u Korintu može terminološki objasniti pomoću grčkog termina laleo.  Stari crkveni otac Origen je već bio razmišljao o nekoj vrsti govorenja.  U novije doba se ponovo pretpostavlja da laleo označava neku vrstu nejasnog govorenja ili nešto što je silično tome terminu.[40] Ova hipoteza predstavlja govorenje jezika kao glosolaliju, tj. neartikulisani i nerazumljivi govor, ali ipak priznaje da se glosolalija ne može izvesti iz termina jezik.  Bilo kako bilo, ona ne zapaža neke važne činjenice o upotrebi termina laleo u 1. Kor. 14.  U devetom stihu tog teksta Pavle koristi riječ laleo kada govori o govorenju koje je poznato u smislu aktivnosti uma.  U 1. Kor. 14,29 se daje nalog dvojici ili trojici proroka da govore i oni počinju da govore obične jezike.  U 1. Kor. 1434-35 im se ne dopušta da govore.  Opet je riječ o običnom govoru normalnog ljudkog jezika.  Tako Pavle koristi riječ laleo u 1. Kor. 14 u kontekstu govorenja jezika (stih 9), govorenja proroka (stih 29), govorenja žana u crkvi (stih 34.35).  Takav kontekst dozvoljava da se riječ laleo odnosi na običan ljudski jezik.  Možemo se složiti sa zaključkom Dž.M. Forda koji kaže da "se Pavlova upotreba riječi laleo (infinitiv lalein) ne protivi tvrdnji da su jezici ustvari ljudski jezici"[41] .

                        Ovaj zaključak podržava i citat iz Isaije 28,11 i 1. Kor. 14,21 gdje se kaže da će usne stranaca, tj. Asiraca, govoriti (laleo) narodu Izrailja drugim jezicima, a to su jezici[42] koje ne razumiju oni koji govore samo jevrejski.

                        Možemo tvrditi, na osnovu prethodnih razmatranja, da ne postoji terminološki razlog koji bi opravdao zaključak da se terminologija govorenja jezika iz 1. Kor. 12-14 na bilo koji način razlikuje od ostalog dijela Novog zavjeta.  Tako ne postoji ni opravdanje za tvrdnju koja kaže da se govorenje jezika u Kkorintu odnosi na glosolaliju, tj. "isprekidan govor osobe koja se nalazi u religioznom zanosu"[43] ili nečemu sličnom tome.

                        Mi ćemo se zadržati na klasičnoj definiciji govorenja jezika, tj. na teksu iz Djela 2 koji govori o dogadjajima na dan Pedesetnice.  To je jedini tekst u Novom zavjetu koji sadrži definiciju govorenja jezika.  Naša je tvrdnja da: 1) u Novom zavjetu postoji samo jedan dar jezika koji se dobija od Svetog Duha, 2) je govorenje jezika isto u cijelom Novom zavjetu, što podržava ista terminologija, kontekst rada Svetog Duha i jedinstvenost govorenja jezika ranih hrišćana i 3) je taj govor neekstatičan po prirodi.[44]   Naredni dijelovi našeg istraživanja govorenja jezika u 1. Kor. 12-14 će otkriti da li je ova tvrdnja, bazirana na lingvističkom i terminološkom polju istraživanja, ispravna.

 

5.  GOVORENJE JEZIKA I JEZIK ANDJELA

                        Jena hipoteza polazi od 1. Kor. 13,1 kao ključa za tumačenje Pavlovog govorenja jezika.  Osobe koje je zastupaje tvrde da je govorenje jezika "govor andjela u kome se otkrivaju tajne nebeskog svijeta".[45]

                        Da li Pavle zaista namjerava da izjednači govorenje jezika sa jezikom andjela?  NJegove riječi glase: "Ako jezike čovječje i andjeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvlni ili praporac koji zveči" (1. Kor. 13,1).

                        Šta se zna o andjeoskom jeziku?  Nekoliko tekstova jevrejske literature govori o govoru andjela.  Za taj jezik se kaže da je "andjeoski dijalekt" (aggelike dialekto)[46] koji je otkriven u apokrifnom spisu Jova, pisanom u 1. vijeku prije ili poslije Hrista[47] .  U ovom dokumentu postoji aluzija na tri kćerke, od kojih se jedna izražava govorom (dialektos) andjela(48,3).[48]   Postoji još jedna aluzija na dijalekat arhonta (49,2), dijalekt heruvima (50,2) i osobni dijalekt (57,2) kojim svaka kćerka govori.[49]   Treba napomenuti da je u ovom jevrejskom dokumentu riječ govor/dijalekat prevod grčke riječi dialektos.  Sa druge strane, Pavle ne koristi taj termin u 1. Kor. 13,1 u svojoj aluziji na jezike andjela.  On upotrebljava riječ glossa, jezik, umjesto dialetos, dijalekat.  Tako ne postoji sličnost vezana za terminologiju sa ovim jedinim dokumentom starog svijeta u kome se spominje jezik andjela, pa se ni ideologije ne podudaraju.

                        Rad Stjuarta Kirija o andjeoskom jeziku otkriva da ne postoji dokaz da su ljudi govorili andeoski jezik, niti postoji vodič koji može objasniti kako se taj jezik može prepoznati.[50]   F.F. Brus kaže da niko ne treba na prečac da zaključuje da su Pavle ili korinćanska crkva ukazivali na mogućnost govorenja andjeoskih jezika.[51]

                        Moramo priznati da Pavle u 1. Kor. 13,1 govori hipotetično,[52] na što upućuje grčka uslovna rečenica.  Pavle upotrebvljava kondicionalni veznik ean,[53] ako, iza kojeg stoji konjunktiv lalo.[54]   Takva vrsta kondicionalne rečenice u grčkom jeziku ne govori o stvarnosti.  Izgleda da Pavle govori hiperbolično da ako su mu sve jezičke mogućnosti, uključujući i andjeoski govor, na raspolaganju, a ljubav mu još jedino nedostaje, onda mu sve to što ima ništa ne znači.  "Pretpostavlja se da Pavle ne govori jezike andjela..."[55]

                        Priroda kondicionalne rečenice sa hipotetičnom prirodom one Pavlove u 1. Kor. 13,1 sasvim jasno govori da ključ za razumijevanje Pavlovog govorenja jezika nikako ne može biti ovaj tekst.  Tako će moderni glosolalisti, sa sintaksičke, lingvističke i komparativne tačke gledišta, teško moći da se pozovu na ovu rečenicu kao dokaz identiteta glosolalije koja je prisutna medju njima.

 

6.  GOVORENJE JEZIKA KAO KAZIVANJE TAJNI

                        Pavle razvija temu o proroštvu u 1. Kor. 14 uporedjujući je sa govorenjem jezika.  U 1. Kor. 14,2 osoba koja govori jezik govori tajne po Duhu (NRSV).[56]

                        NASB prevodi taj stih izrazom "u svom duhu govori tajne".  Ova verzija dozvoljava alternativni prevod na margini,[57] ali termin duh shvata kao ljudski duh u kome govornik govori jezike.

                        U KJV jednostavno piše "u duhu" (što je slučaj i sa NKJV, JB i drugim prevodima), bez objašnjenja da li se radi o ljudskom ili Svetom Duhu.  Prevod u duhu je moguć sa razliku od revoda u svom duhu, zato što riječ "svom" ne postoji u izvornom grčkom tekstu.

                        Pavle ostaje pri tome da je govorenje jezika u Korintu duhovni dar (1. Kor. 12,10.28.30) koji se dobija od Svetog Duha.[58]   Zbog toga se aluzija na "duh" u okviru šireg konteksta vjerovatno odnosi na Sveti Duh.  U ovom je slučaju on izvor tajne koja se kazuje.

                        "Tajne" koje kazuje govornik jezika nisu tajne, niti "tajne istine".  Riječ tajne u Pavlovim spisima imaju važno mjesto.  To, takodje, važi i za Novi zavjet u cjelini.[59]   Pavle je tak koji najopširnije objašnjava tajne.

                        Sam termin (grčki mysterion) se pojavljuje nekoliko puta u 1. Kor. (2,1.7; 4,1; 13,2; 14,2; 15,51).  Ali riječ dostiže kulminaciju u poslanici Kološanima i Efescima, gdje e koristi bar deset puta.[60]

                        Zanimljivo je akko Pavle tretira ovaj termin, a naročito oblik množine koji postoji i u 1. Kor. 14,2.  On se koristi samo tri puta u 1. Kor. i nigdje više u Novom zavjetu.  Prvo se pojavljuje u 1. Kor. 4,1.  Pavle insistira na tome da su on i njegovi saradnici "nadzornici Božijih tajni" (NRSV).  Bog ima "tajne" koje je povjerio Pavlu i njegovim saradnicima da ih kao nadzornici nadgledaju.  Ove božanske tajne predstavljaju široko prostranstvo hrišćanskog učenja.[61]

                        Druki tekst se nalazi u 1. Kor. 13,2.  Odnosi se na tajne u okviru Pavlove tvrdnje da "ako znam sve tajne i sva znanja,... a ljubavi nemam, ništa sam".  Kaže se da "Pavle koristi riječ tajna da označi eshatološku volju Božiju..."[62]   Ovo upućuje na tvrdnju da je Bog postao poznat davši otkrivenje svoje volje i plana koji je jednom bio skriven od čovjeka.

                        Riječ tajna se koristi u jednini u 1. Kor. 15,51: "Evo vam kazujem tajnu; jer svi neećmo pomrijeti, a svi ćemo se pretvoriti ujedanput..."  Ona tu predstavlja otkrivenje činjenice da neki neće umrijeti i da će biti preobraženi u trenutku kada Hristos dodje po drugi put.

                        U 1. Kor. 2,7 termin tajne se po prvi put upotrebljava u ovoj poslanici.  Pavle potvrdjuje: "Nego govorimo premudrost Božiju u tajnosti skrivenu, koju odredi Bog prije svijeta za slavu."  U širem kontekstu svoje tvrdnje, on upotrebljava termin tajna da obuhvati čitav božanski plan spasenja koji je Bog otkrio ovim jednim širokim terminom[63] .  Tajna je nešto što otkriva Bog usmjeravajući pažnju na Hrista i propovijedanje Hrista.[64]   Ideja o otkrivenju predstavlja osnovu za ideju tajne.

                        Upotreba u 1. Korinćanima pokazuje da su tajne nešto pozitivno.  Tajnu je jednom sakrio Bog, da bi kasnije otkrio svima.  To je u skladu sa upotrebom ovog termina u jednini u Pavlovim spisima.  Izgleda da su A.Robertson i A. Plamer u pravu kada objašnjavaju: "Misterion u Novom zavjetu označava istinu od Bogu, jednom skrivenu, ali sada očiglednu."[65]   U 1. Kor. 14,2 tajne su istine o Bogu koje je On jednom sakrio, a koje su sada poznate i otkrivene u punom svjetlu.  Pomoću Svetog Duha govornik jezika kazuje ove tajne, tj. Božiju istinu i poruku o Hristu nekad sakrivenu, koja je sada potpuno poznata.  Ali ove tajne nisu razumljive.  Pavle zato kaže da onaj koji govori jezike treba da govori o stvarnim tajnama ili istinama Božijim, nekada sakrivenim ali sada otkrivenim, ali čak iako oni pričaju o njema, uz pomoć Svetog Duha, one neće biti korisne ako drugi ne razumiju šta se govori.

                        Ključna misao u 1. Kor. 14,2 je da ljudi, slušaoci, moraju imati koristi od duhovnog dara govorenja jezika.  Ako ne mogu da razumiju, onda onaj koji govori jezike govori samo Bogu, jer ljudi nisu u stanju da razumiju onoga koji propovijeda božanski otkrivene tajne.

                        Ako se ispravno shvati, ovaj važan uvodni stih o jezicima zapisan u 1. Kor. 14,2 ne tvrdi da onaj koji govori jezike govori u svom duhu samo Bogu i da je to svrha govorenja jezika.  Ne znači da je njegovo govorenje jezika ekstatično po prirodi kao proizvod besmislengo izgovaranja slogova, samo zato što ga slušaoci ne razumiju.  Ne kaže se da je ono što se govori tajna, te da je toga radi govor nerazumljiv.

                        Vidjeli smo da su tajne, koje su nekad bile sakrivene, natprirodna Božija otkrivenja o Hristu.  Tajne označavaju hrišćansko učenje apostola i učitelja,[66]   u 1. Kor. 14,1.  U drugoj poslanici Pavle moli Efežane da se mole za njega da može da obznani tajnu jevandjelja (Ef. 6,19).

                        1. Kor. 14,2 tako ne naznačava da je govorenje jezika glosolalija, tj. nerazumljivi govor besmislenih slogova u kome su tajne kao sakrivene tajne jedino poznate Bogu.  Ovaj tekst je u skladu sa govorenjem jezika, tj. govorenjem poznatog ljudskog jezika pomoću koga otkrivene Božije tajne postaju znane ljudskom rodu.

 

7.  GOVORENJE JEZIKA I RAZUMIJEVANJE

                        Koncept razumijevanja je od velike važnost za Pavlovu raspravu o govorenju jezika u 1. Kor. 14.  U drugom stihu se kaže da ga niko ne razumijevaše (NIV) ili njih (NRSV).  Riječi "njega/njih" ne postoje u izvornom tekstu pa su ih prevodioci umetnuli.

                        Trebalo bi da pažljivo analiziramo šta se podrazumijeva pod riječju razumjeti i ko je taj koji razumije.  U tekstu se ajsno kaže da oni, koji slušaju osobu koja govori jezike, je ne razumiju.  Budući da ga slušaoci ne razumiju, govornik jezika govori Bogu, a ne ljudima.  I bez obzira što on govori, i što ga ljudi čuju, ipak ne mogu da ga razumiju. 

                        To što ljudi ne razumiju šta govornik kazuje ne mora da znači da je njegov govor ekstatičan, ili da predstavlja nerazumljivo brbljanje, ili da izgovara besmislene slogove.  To jednostavno znači da medju slušaocima ne postoji osoba koja razumije strani jezi, koji on govori.  Zbog toga Pavle insistira na osobi koja može da prevodi (stihovi 13.27).  Pitanje tumačenja ćemo tretirati nešto kasnije.

                        Problem razumijevanja je povezan sa stihom koji se u ovom poglavlju pojavljuje nešto kasnije, ali koji sada zahtijeva našu pažnju.  1. Kor. 14,9: "Tako i vi ako nerazumljivu riječ rečete jezikom, kako će se razumjeti šta govorite?  Jer ćete govoriti u vjetar."  Prvi dio rečenice je ispravnije preveden, i upućuju na jezik kao organ u ustima govornika[67] , od koga potiču riječi ili govor.

                        Za govor se kaže da je nerazumljiv (NRSV; NIV; itd.) ili da nije jasan (NASB), niti lak za razumijevanje (NKJV).  Grčka riječeusemos, koja se koristi u ovom tekstu, se ne pojavljuje na drugom mjestu u Novom zavjetu.  U grčkom jeziku van stranica Novog zavjeta ona označava nešto što je "lako prpoznatljivo, jasno, razgovijetno".[68]

                        Da li je ovaj govor o kome Pavle piše, i koji se doslovno prevodi kao riječ (Grč. logos), glosolalija, odnosno "nerazumljivo brbljanje besmislenih slogova od kojih podsvjeni rad čovjekovog uma stvara besmislene kombinacije?"[69]   Da li je govor/riječ  nerazumljiv ili je težak za razumijevanje, ili nije lako propoznatljiv, ili nije jasan, zato što ga samo Bog razumije i što je nepristupačan ljudskom razumijevanju?  Da li se ne može razumjeti zato što je sam po sebi nerazumljiv?

                        Ova pitanja se usmjeravaju na prirodu nerazuljivosti govora.  Ne postoji dokaz koji bi potvrdio pretpostavku da grčki termin logos, što znači riječ[70] , koji ovdje koristi Pavle i koji se prevodi kao goovr, uopšte u sebi sadrži notu nerazumljivog govora.  Može se reći, na osnovu upotrebe termina logos da govor nije sam po sebi nerazumljiv kao da je iskrivljen govor.  Ali on nije prepoznatljiv i jasan zato što ga slušalac na smatra svojim maternjim jezikom.  On nešto čuje, zbuk (grč. fone), kao što se kaže u stihu 11, a u stihovima 12-13 ta riječ označava jezik, ali sve dok se govor, odnosno fone sa značenjem jezika[71] , ne tumači, tj. prevede, ne može se razumjeti i ostaje nejasan i nerazumljiv slušaocu.

                        Ova razmatranja vode do zaključka da je razumijevanje problem slušaoca, a ne onoga koji govori.  Ono što govornici jezika govore nije u biti ni iskrivljno brbljanje, niti besmisleno izgovaranje slogova.  To ej govor jezika koji slušalac ne razumije.  Ovaj koncept može pomoći u razjašnjavanju prirode govorenja jezika.  Nerazumijevanje je stvar koja stoji do slušaoca, a ne do onoga što je kazala osoba koja govori jezike.

                        Glagol koji se u 1. Kor. 14,2 prevodi sa razumjeti je grčki termin akouo.  On ima posebne konotacije koje u mnogome rasvjetljavaju problem razumijevanja.  On sadrži misao da su ljudi ustvari čuli govor, logos, i jezik, fone, osobe koja govori, ali da nisu mogli da razumiju njegovo značenje.  Ispravno je zaključiti da grčka fraza "ne znači da su jezici bili nečujni, ili da ih niko nije slušao, nego da ih niko nije razumio"[72] .  Razumljivost onoga što je rečeno ne zavisi od prrode zvuka, fone, ili govora, logos, nego od prirode ljudskih sposobnosti da to razumije.

                        Isti grčki termini, odnosno glagol akouo, razumjeti, zajedno sa imenicom jezici, glossa i jezik, fone, postoje u Septuaginti, najstarijem prevodu Starog zavjeta na grčki jezik, u veom a važnom tekstu.  Ove kombinacije riječi se koriste u 1. Moj. 11,1-9 u vezi sa pričom o pometnji jezika u vavilonskoj kuli.  U 1. Moj. 11,7 u grčkom prevodu piše da je Bog izmiješao njihove jezike, grčki glossa, s ciljem da ne razumiju, akouo, jezik, fone, svojih bližnjih.[73]

                        To što je Pavle upotrebio istu terminologiju izgleda da naglašava da nerazumijevanje onoga što je rečeno ne znači da se nije govorilo ljudskim jezicima.  Kao rezultat pometnje jezika u vavilonskoj kuli novi jezik, fone[74] , nije bio razumljiv, akouo, drugima.  To što slušaoci nisu mogli da razumiju znači da su oni slušali ali da nisu znali značenje jezika koji se govorio.  Ova paralele sa iskustvom vavilonske kule naznačava da je dar govorenja jezika suprotan pometnji jezika koja se desila u vrijeme gradnje vavilonske kule, s ciljem da se omogući sprovodjenje Božije volje vezane za propovijedanje radosne viejsti ljudima sa svih jezičkih područja.

                        Postoji još jedna značajna činjenica.  Ako se ispravno shvati, 1. Kor. 14,2 ne uči da je govorenje jezika dato prvenstveno radi Boga.  Mnogi moderni glosolalisti kažu da je glosolalija dar koji je usmjeren ka Bogu.  Ovaj tekst, medjutim, to ne tvrdi.  U njemu je govorenje jezika usmeni oblik prenošenja božanskih tajni o planu spasenja koji je ostvaren u Hristu, i koji Bog sada otkriva pomoću Svetog Duha.  Taj govor je za slušaoce besmislen sve dok nema prevoda, odnosno tumačenja, koje taj jezik, fone, može načiniti dostupnim onima koje ga ne razumiju.

                        Pavle naglašava da ukoliko osoba koja sluša govorenje jezika ne može da shvati ono što je rečeno, govornik ustvari govori Bogu (14,2.28), zato što Bog nije ograničen ni na jedan ljudski jezik, Bog je izvor svih duhovnih darova i ako ne postoji niko od ljudi, ko može da razumije govornikov jezik, Bog ga ipak razumije.  Sjetimo se da je Pavlova osnovna misao iz 1. Kor. 14 to da je govorenje jezika namijenjeno za izgradjivanje crkve, a ne za samoisticanje.

 

8.  GOVORENJE JEZIKA I HELENISTIČKE MISTERIOZNE RELIGIJE

                        Široko prijenjivan metod, u okviru savremenog biblijskog tumačenja 1. Kor. 14, je metod povlačenja religo-istorijske paralele sa grčkim misterioznim religijama.  Prema tome teolozi istorijsko-kritičkog pravca tumače 1. Kor. 14 na osnovu izvjesnih religioznih zbivanja u helenizmu koja su postojala prije, za vrijeme i nakon perioda apostola Pavla.

                        Prije mnogo godina R. Rajzenštajn je tvrdio da "mora priznati da manifestacije Svetog Duha u hrišćanstvu nisu jedinstvene, već da pripadaju tajanstvenom zanosu helenizma.  Karakteristično je da je Pavle tako jesno prepoznao oprasnost koja se stojala prihvatanju ovog oblika paganskog kulta, ali se nije usudio da to potpuno zaustavi."[75]   Rejzenštajn je predstavio Pavla kao čovjeka koji je činio kompromise po pitanju religije.  Da li je Pavle zaista bio takav čovjek?

                        Članak koji je Johanes Bem objavio u teološkom rječniku Novoga zavjeta može poslužiti kao još jedan dokaz u kome postoje paralele koje povezuju govorenje jezika u Korintu sa ekstatičnim govorom koji je povezan sa okolnom kulturom.  On piše: "U Korintu je, zato, glosolalija nerazumljivo, ekstatično izražavanje.  Jedna od načina izražavanja glosolalije je mrmljanje riječi ili zvukova bez ikakve povezanosti u značenju.  Paralele za ovaj fenomen se mogu pronaći u različitim oblicima i različitim periodima i mjestima religiozne istorije."[76]   On se oslanja na grčku istoriju gdje vjerovano postoji "čitav niz sličnih fenomena počevši od entuzijastičkog kulta trakijskog Diozizija...  pa sve do gatanja delfijskog Frigija, Basidija, Sibila, itd."[77]   Bem citira brojne tekstove u grčkom jeziku.  Dok on govori o paralelama i sličnim fenomenima, nijedan od primjera koje on navodi ne koristi izraz govorenje jezika, nego se umjesto toga poziva na manticizam i druge oblike proricanja.  Da li Bem uporedjuje jabuke sa narandžama?

                        Noviji komentari 1. Kor., koje je napisao Kristijan Volf navode primjere religioznog entuzijazma u starim spisima kao što su Eurididovi, Platonovi, Eshilovi, ljivijevi i Plutarhovi.[78]   Bolfu nije pošlo za rukom da citira bar jedan primjer glosolalije ili govorenja jezika iz antičkog helenističkog svijeta.

                        Hans Konzelman, koji je napisao cijenjeni komentar 1. Korinćanima, tvrdi da ako neko želi "razotkriti fenomen jezika, treba da slijedi, na osnovu religo-istorijskih paralele...  koje su očite naročito u mantičkim proricanjima, povezanim sa Delfima."[79]   I bez ovog hermeneutičkog preoblema koji se postavlja ovom tvrdnjom, teolozi nisu jedinstveni po pitanju toga da li helenističke  paralele treba da se traže u mantičkom gatanju Apolonovog kulta u Delfima ili u orgijastičkom kultu Dionizija.

                        Gerhard Deling, koji i sam koristi ovu metodu, uprkos tome upozorava da "važan materijal iz Novoga zavjeta mora biti jasno predstavljen.  S obzirom na ovo pitanje iz drugih religija dozvoljavaju samo ograničene zaključke kao pomoć prilikom procjenjivanja zbivanja u primitivnim hrišćanskim zajednicama."[80]   Dveling se slaže da nepotvrdjene paralele ne opisuju u biti iste fenomene.

                        H. Klekneht smatra da je govorenje jezika u Korintu "odraz Pitijinog proroštva"[81] .  U Delfima Pitija, ili sveštenica, mrmlja nejasne izraze kao i razumljivu prozu kada se nadje u duhu i počne da pada u zanos, grč. ekstasis.  Fizičke posljedice Pitijeine ekstaze su "nakostriješena kosa, isprekidan dah, nasilno ponašanje ili otimanje, prisvajanje u ludilu".[82]   U Delfima su, ono što bi Pitija rekla, tumačili sveštenici koji su imali kontrolu nad sobom, grč sophron.[83]

                        Ako je Pavle u 1. Kor. 12-14 opisao fenomene slične ovima, zar ne bi koristio bar neke slične termine iz navedenih koncepata okolnih religija?  Priroda kulta u Delfima je opisana kao rad mantisa ili vrača.  Pavle nikad ne upotrebljava ove riječi.  On ne koristi nijedan od poznatih termina da opiše aktivnost helenističkih kultova.

                        Fizičko iskustvo mantisa ili gatara je zanos, ekstasis, tako da kada osoba dodje u to stanje više ne može da procjenjje pravilno ono što vidi i govori.[84]   Nasuprot tome, Pavle objašnjava da je onaj, koji govori jezike, uvijek pri čistoj svijesti.[85]   On kaže da bi samo tvrije ili tri osobe trebalo da govore u nizu, te da bi kasnije taj govor trebalo neko da prevede.  Govornik može da ćuti (1. Kor. 14,28), tako da se govorenje jezika može kontrolisati (stih 27).[86]

                        Različiti antički pisci se pozivaju na ekstazu i manticizam.  Ovi termini i koncepti ne postoje u tekstovima Novog zavjeta koji govore o govorenju jezika.  Postoje, naravno, različite definicije ekstaze.[87]   Najbolji primjer je Plutarhova aluzija na Delfijsko proročište.[88]   Kaže se da je tamo "mantik... tražio božansko nadahnuće koje joj je omogućavalo da govori na ekstatičan način"[89] . Ova vrsta tvrdnje je tipična i može se ponoviti mnogo puta.  Medjutim, ponovno procjenjivanje i obnovljeni radovi o ovom fenomenu u Delfijskom proročištvu dovode do zaključka da "ne postoji nijedan pravi dokaz koji bi upućivao na to da je Pitijina sveštenica ikada izgovarala proroštvo u obliku analognom glosolaliji".[90] Ona je mogla da kaže svoje proroštvo i u usmenom i u pismenom obliku; u obliku proze ili poezije.[91]  Činjenica da su to proroštvo smatrali nejasnim, asaphe, ne znači da je bio potreban prevod ili da su ona rečena nerazumljivim jezikom  To jednostavno znači da je bilo teško shvatiti šta riječi, kojima je izrečeno proročanstvo, zaista znače kada se primjene na konkretnu situaciju.[92]

                        Primjeri koje su citirali različiti teolozi kao paralele iz antičkog, helenističkog svijeta, zahtijevaju novo procjenjivanje.  Oni ne govore o govorenju jezika ili glosolaliji nego o proroštvu i mantičkim manifestacijama.  Činjenica je da ne postoji ni jedan primjer pronadjen do dana današnjeg, iz antičkog svijeta koji sadrži Pavlov jezik ili onaj drugih pisaca Novoga zavjeta, koji su upotrbljavali kada su pisali o govorenju jezika.  Uprkos činjenici da se novi izvori oslanjaju na nerazumljiv, ekstatičan govor kao dio helenističkih religija[93] još nijedan teolog nije pornašao dokaz antičke prakse koja je jednaka modernoj glosolaliji ili koja je identična sa novozavjetnim govornjem jezika.  Bez sumnje, navodnim paralelama nedostaju ključni elementi da bi se mogle prihvatiti kao istinite.

                        Bez obzira na to da li se dar jezika iz 1. Kor. 12-14 tumači kao glosolalija ili govorenje ranije nenaučenih jezika, on ipak ostaje jedinstven u antičkom svijetu.  Zato je ovaj dar nemoguće tumačiti na osnovu nepotvrdjenih "uporednih fenomena"[94] , koji u stvanosti ne postoje.  Pavle ne dijeli stanovište grčkih misterioznih religija u kojima je mračno izražavanje začaranih osoba nejasno čak i za one koji govore.[95]   Ove bitne razlike se ne smiju previdjeti, niti gurnuti u pozadinu.  Ispravna naučna metodologija će uvijek voditi računa o sličnostima kao i o razlikama u uporednoj metodologiji.  Ako se ovoj ispravnoj metodologiji ne ukaže dužno poštovanje, onda će se stvoriti iskrivljena slika.  Tako bismo opomenuli čitaoce teme govorenja jezika da oprezno pristupe tvrdnjama da postoje paralele iz antičkih helenističkih i drugih religija.

 

9.  GOVORENJE JEZIKA I IZGRADJIVANJE CRKVE

                        Pavle koristi tri slike iz carstva komunikacija (1. Kor. 14,6-8) s ciljem da predstavi govorenje jezika koje se praktikuje u korintskoj zajednici i koje treba da služi za dobrobit crkve.

                        Prvi argument je ilustrovao svojom posjetom vjernicima iz Korinta.  "A sada braćo, kad dodjem k vama jezike govoreći, kaku ću korist učiniti ako vam ne govorim ili u otkrivenju, ili u razumu, ili u proroštvu ili u nauci?" (1. Kor. 14,6).

                        Četverostruka lista "otkrivenja, proroštva, razuma i nauke" se sastoji od osnovnih načina saopštavanja istina Božijih Korinćanima.  Kaže se da otkrivenje i proroštvo čine par koji se odnosi na "primanje ili posjedovanje informacija (ljudi lično primaju ili imaju otkrivenje, a samo im Bog to može dati; 1. Kor. 2,10; Fil. 3,15;...)."[96]   U tome ima mnogo istine.

                        Druga dva termina, odnosno  razum i nauka, "se odnose na saopštavanje informacija (proroštvo ili nauku ljudi javno napišu ili saopšte drugima: 1. Tim. 1,18; 2. Pet. 1,21; Otk. 1,3; Marko 4,2; Djela 5,28; RIm. 16,17; 2. Jovanova 10)."[97]   Ovdje se Pavle ponovo vraća na govorenje jezika, odnosno na saopštavanje sadržaja Božijeg otkrivenja.  Ako govorenje jezika ne sliči tome, kako onda može biti blagoslov crkvi?  Govorenje jezika postoji za dobrobit crkve, a ne onoga koji govori.

                        Ključna misao je "kakvu ću korist učiniti".  Pavle insistira na tome da govorenje jezika mora biti od koristi za crkvu.  Ako je to obično govorenje bez postizanja značajnih rezultata koji su od koristi za crkvu, šta je onda dobro u tome?  Prililom govorenja jezika govornik bi trebalo da prenese "Otkrivenje, proroštvo, razum i nauku," odnosno Božiju poruku koja je namijenjena izgradjivanju crkve.  Zbog toga jezik kojim govori govornik jezika bi trebalo da se razumije; a ako se ne razumije onda treba da postoji prevodilac ili tumač da bi se cilj postigao  i da bi govorenje jezika služilo u već odrdjene svrhe.

                        Druga dva Pavlova argumenta iz 1. Kor. 14,7.8 proizilaze iz sfere korištenja muzičkih instrumenata radi saopštavanja poruke drugima.  Muzički instrumenti, bilo flauta ili harfa, mogu prouzvesti čitav niz značajnih nota, tj. prepoznatljivu melodiju, i tako govoriti duši osobe.  "Beznačajno brbljanje ne znači ništa."[98]   Vojnik mora da prepozna da li truba poziva na napad ili povlačenje, ako je od ikakve koristi.

                        Problem je razumljivos i nerazumljivost.  Kakvo dobro donosi govorenje jezika samo po sebi ako je nerazumljivo onima kojima je namijenjeno?  Ono ne zadovoljava odredjen potrebe.  Govorenje jezika odgovara svsi samo ako je razumljivo.

                        Cilj ovih primjera je jasan.  Glavni naglasak je na tome da je značenje onoga što je rečeno shvatljivo iz proizvedenih zvukova.  Svrha je da se sadršaj ureže u svijest slušalaca i da se zatim mogu poduzeti konkretne akcije.  Ali ove karakteristike nisu poznate onome ko "sapoštava govorom jezika" (14,9).  Taj govor, logos, nije jasan, eusemon, ili razgovjetan ili lako prepoznatljiv.[99]   Već je naglašeno da ovo govorenje jezika nije mucanje, nego jezik nerazmljiv većini prisutnih koji je govorila nadahnuta osoba u crkvi u Korintu."[100]

                        Zato što ga ne mogu razumjeti drugi, ono ne može postići željene rezultate.  Zato onaj koji govori jezike kovori u vazduh (stih 9).  Taj izraz je poslovičan[101] i znači da ako nije obezbjedjeno tumačenje slušalac od njega nema koristi.  "Drugi čovjek nije izgradjen" (stih 17), kaže Pavle kasnije.  Jedini koji se uzdiže je govornik (stih 4), ali to nikako nije svrha dara jezika.

                        Pavlova treća ilustracija je vezana za područje ljudske komunikacije (14,10-12).  Sve vrst ljudskih jezika su se govorile u trgovačkoj i političkoj metropoli KOrintu, u čijoj su se neposrednoj blizini nalazile i dvije luke, "pa je tako raznolikost jezika bila najčešća zapreka zajedničkom poslovanju.  Šta više, dobro je poznato kako dvjema inteligentnim osobama može smetati to što se ne razumiju."[102]

                        Pavle piše, "koliko različitih vrsta glasova[103] postoji ili može biti u svijetu" (stih 10), ali nijedna rasa[104] nije nijema (aphonon)[105] .  Glavna misao tog stiha je da postoji toliko vrsta govora, zvukova i jezika u svijetu da ih nijedan čovjek ne zna sve.  On na osnovu te slike nastavlja da objašnjava da ako osoba ne zna značenje govora koji joj je upućen onda "biću nijemac onome kome govorim, i onaj koji govori biće meni nijemac" (stih 11).

                        Odrednica nijemac (varvarin) je onomatopejičan termin koji označava osobu koja govori strani jezik, a koja nije grčog porijekla, jednostavno stranca.[106] To znači da je jezik Grka bio grčki svakome koji ga je razumio i obratno, jezik stranca je bio grčki ali stran pravim grcima, koji nisu znali jezik stranca.  Pavle se osvrće na samosažaljenje Ovida koji je govorio dak je bio u prgonstvu na Crnom moru: "Ja sam varvarin ovdje zato što me niko ne razumije, i glupi Gete se smijao mom latinskom govoru."[107]

Ova ilustracija sa osvrtom na stranca pokazuje još jednom da je u 1. Kor. 14 Pavle imao na umu jezik u smislu sredstva za komunikaciju.

                        Pavlova ilustracija kazuje da ako neko govori jezik koji ne razumije slušalac, neće se uspostaviti komunikacija.  On to primjenjuje na situaciju u crkvi u Korintu.  On priznaje (stih 12) pohlepu korinćana za duhovnim darovima, pneumatikon.[108]   Upravo ih je podstakao da "žele duhovne darove" (stih 1).  Medjutim, ako se ne uspostavi komunikacija pomoću "otkrivenja ili razuma ili proroštva ili nauke" (stih 6), ne služi specifičnoj javnoj svrsi izgradjivanja crkve (stih 12).

                        Pavle ne osudjuje govorenje jezika, ali ističe ograničenja koja nastaju kada se govor ne razumije i kada ne služi u svrhu izgradjivanja crkve.

                        On još jednom naglašava da duhovni darovi, bez obzira da li se radi o govorenju jezika ili proroštvu ili nekom drugom daru, imaju svoju osnovnu funkciju, a to je "izgradjivanje" crkve  (14,3.5.12.26).  Ovo potvrdjuje Pavlov argument iz 1. Kor. 14,1-5.  Pavle opominje vjernike crkve koji imaju dar jezika da izgradjuju i uzdižu crkvu, a da se suzdrže od samoisticanja.

 

10.  GOVORENJE JEZIKA KAO ZNAK ZA NEVJERNIKE

                        U 1. Kor. 14,20-25 Pavle prvi put govori o utisku koji stiču nevjernici kada prisustvuju crkvenom skupu i čuju kako vjernici u isto vrijeme govore jezika.  NJihova reakcija neće biti prijatna.  "Ako se dakle skupi crkva sva na jedno mjesto, i svi uzgovorite jezicima, a dodju i prostaci, ili nevejrnici, neće li reći da ste poludjeli?" (stih 23).  Da bi dao dobru ilustraciju, Pavle ovdje predstavlja hipotetičan slučaj.[109]

                        Malo je vjerovatno da se izraz "svi" koji govore jezike u stihu 23 odnosi na to da je svaki vjernik korintske zajednice govorio jezike, zato što se ta ista riječ koristi ponovo u 24. stihu u vezi dara proroštva.[110]   Ako spomenuta riječ ukazuje na to da je većina govorila jezike, onda se stiče utisak da su različiti članovi govorili jezike i da ono što je rečeno nisu mogli shvatiti nevjernici, zato što je istovremeno govorenje stranih jezika stvaralo priličnu zbrku.

                        Riječ "prostaci", grč. idiotai, spomenuta u citiranom stihu nisu i hrišćani iz drugih zajednica niti novajlije u crkvi u Korintu.[111]   Kontekst ukazuje na to ko čini ovu grupu ljudi.  Oni se spominju zajedno sa nevjernicima, grč. apistoi.  Značenje riječi nevjernici se krije u njoj samoj.  Budući da se prostaci spominju zajedno sa nevjernicima čini se da ni oni nisu hrišćani.[112]   Ta riječ objektivno opisuje onoga koji nije hrišćanin, dog riječ nevjernik označava subjektivan stav osobe prema onom  što joj se govori iz jevandjelja.[113]

                        Prostaci ili nevjernici bi mogli biti grčkog ili stranog porijekla.  Same riječi ne ukazuju na to ko su oni ustvari.  Oni se ne izjednačavaju sa strancima, grč. barbaros, iz stiha 11.  Slika koju Pavle predstavlja je jasna.  Ako prostaci koji ne vjeruju prisustvuju crkvenom sastanku i čuju kako članovi zajednice govore jezike koje oni ne razumiju, mogu pomisliti da su govornici ludi (NASV) ili da su skrenuli s uma (NKJV; NRSV).

                        Grčki termin mainesthe je preveden rječju lud ili skrenuo s uma.  Može se odnositi na osobu koja nosi nevjerovatne vijesti (Djela 12,15) kao riječ koja opisuje iznenadjenje.  Takva osoba se naziva ludom/skrenulom s uma.  Pavle je braneći se pred Fistom tvrdio da nije skrenuo s uma (Djela 26,25).  Ovi primjeri, u kojima sekoristi isti termin, ukazuju na to da se ova riječ ne odnosi na ludilo vezano za duševnu bolest.

                        Postoji dvostruka veza izmedju tekstova u 1. Kor. 14,22.23 i Djela 2,13.  Prva se odnosi na reakciju nevjernika prisutnih prilikom govorenja jezika.  U Djelima 2,13 izvjesna grupa je podrugljivo izjavila da su oni, koji govore jezike, pijani.  To izjavljuju oni koji nisu mogli ili nisu htjeli da razumiju šta su učenici na dan Pedesetnice govorili.  Ovdje, u 1. Kor. 14,23 Pavle upozorava da nevjernik ili prostak može biti neprijateljski raspoložen ako sluša ono što ne razumije u haotičnoj službi u crkvi.

                        Slika službe u crkvi koju Pavle prikazuje se može predstaviti na sljedeći način.  Ako bi vjernik korintske crkve govorio jezike (npr. koptički), i ako niko od prostaka ili nevjernika ne razumije taj jezik, kako bi znali šta se govori, ili kako bi Bog bio proslavljen?  A ako još jedan govornik jezika počne da u isto vrijeme govori nabatinski jezik, i treći partijanski, i tako dalje, prostaci koji ne vjeruju i koji su samo posjetioci u crkvi, bi ih slušali, ali pošto govornici govore istovremeni, i pošto prostaci na razumiju nijedan od tih jezika, bi jednostavno zaključili da su ti ljudi ludi.

                        Pavlovo mjerilo za procjenjivanje duhovnih darova, naročito jezika, je podizanje ili izgradnja crkve.  Budući da upotreba jezika, kakvu je Pavle opisao, ne donosi pozitivan rezultat medju pristalicama koje ne vjeruju, oni neće biti ni pokarani ni sudjeni (stih 24), niti će im tajne srca biti javljene (stih 25).  Tako se svrha govorenja jezika, tj. izgradjivanje crkve, ne ispunjava.  Prostak koji ne vjeruje ne pada ničice, niti poštuje Boga izjavljujući da je Bog zaista prisutan (stih 25b).  A to je presudno i to je rezultat koji treba da se postigne.  U tome se krije svrha govorneja jezika.  Prostaci ili nevjernici bi trebalo da dožive obraćenje, da priznaju i poštuju Boga.  Ali ako ne mogu da razumiju ono što se govori, kakvo se dobro time postiže?  Kako se može postići cilj koji je Bog postavio?  Kako se može izgraditi crkva?

                        Pavle kaže da se to postiže proroštvom, ali je, isto tako, potrebno i govorenje jezika.  Presudan kriterij izgradjivanja crkve i dalje važi.  Pavle nastoji da razjasni da je govorenje jezika aktivnost koja postoji radi crkve.  Trebalo bi da pozitivno djeluje na misiju i napredak crkve.[114]   Trebalo bi da doprinosi rastu crkve.

                        Druga direktna veza govorenja jezika u 1. Kor. 14 sa Djelima 2,1-13; 10,45.46 i 19,1-6 se odnosi na najviši cilj govorenja jezika.   Ono bi trebalo da služi misiji i evangelističkoj djelatnosti crkve, tj. svjedočenju i obraćenju prostaka ili nevjernika.  Zbog toga Pavle insistira na tome da govorenje jezika nije znak za vjernike (stih 20).  Govorenje jezika nije dano da služi u lične, privatne svrhe, nego je to duhovni dar čiji je cilj izgradjivanje crkve, koje se podstiče dovodjenjem prostaka i nevjernika do obraćenja i pravog poštovanja Boga.

                        Pavle naglašava da jezici nisu znak za vjernike, nego za nevjernike, dok proroštvo nije za nevjenrike, nego za vjernike (stih 22, RSV).  Grčki tekst je po tom pitanju još tačniji.  Tamo se ne kaže da su jezici znak, nego da dani su za znak.  To znači da su jezici namijenjeni ispunjavanju svrhe znaka.[115]   Oni imaju funkciju znaka.

                        Riječ znak, grč. semeion, ima posebno značenje u Novom zavjetu.  To je obilježje prije svega koje nosi naročitu poruku koja treba da se prenese (Jovan 20,30.31).  Dar jezika ima naročitu svrhu, specifičnu funkciju i namjeru kao znak za nevjernice koji mogu biti i Jevreji (Djela 18,1-17; 1. Kor. 14,21) i neznabošce.[116]   Mada Pavle ne govori otvoreno kakva bi to vrsta znaka mogla da bude, kontekst nam može pomoći u odredjivanju njegove funkcije i svrhe.

                        Dvadeset i prvi stih je tijesno povezan sa narednim.  Pavle prilično slobodno citira tekst iz Isaije 28,11.[117]   On piše: "U zakonu piše: drugijem jezicima i drugijem usnama govoriću narodu ovome, i ni tako me neće poslušati, govori Gospod."  Šta je Pavle htio da postigne ovim citatom iz Starog zavjeta?

                        Iako je neophodna detaljna analiza, prostor ipak ne dozvoljava da se izvrši sada.  Kontekst iz Isaije ističe da su ljudi koji su govorili druge jezika Asirci.  Odrednica drugi jezici je u grčom složenica heteroglossois, koja se na engleski nepravilno prevodi kao čudni jezici (NASB, NRSV).  U grčkom jeziku Pavlovog doba ona se odnosi na strani jezik[118] i tako bi trebalo da se razumije i ovdje.  Druge usne i strani jezici su po riječima Vejna Grudema usne i jezici stranih (Asiraca) napadača,[119] koje slušaoci, Jevreji, neće razumjeti, jer ne znaju taj jezik.

                        Ovim je citatom naglašeno one što ne može da nam promakne.  Prije svega, odnosi se na strane jezike kao način govora koji slušaoce ne razumiju.  To poredjenje je presudno, jer se time upućuje da se o istom radi i u Korintu.  Strane jezike govore oni koji govore jezike, ali oni time ne postižu željene rezultate, jer ih slušaoci ne razumiju.  Pavle anglašava da je u prošlosti Bog koristio druge jezike sa odredjenim ciljem.  Preko Asiraca je govorio Izrailjcima, koji nisu razumjeli jezike koje su oni govorili.  Bio im je potreban prevodilac.  Sada Bog koristi dar jezika da ubijedi nevjernike da poruka jevandjelja nosi nebeski pečat.[120]

                        I drugi naglasak je neobično važan.  Bem kaže da su "jezici opravdan znak silne moći (stih 22)."[121]   Nekima, koji će se obratiti i obraćenim nevjernicima radi kojih ovaj znak govorenja jezika i postoji, će biti znak spasenja, ali onima koji ne budu htjeli slušati, to će biti znak suda.[122]   Ovaj dvostruki rezultat vezan za nevjernike zavisi od njihove reakcije na poruku koja bi trebalo da do njih dodje kroz one koji govore jezike.[123]

                        U ovom slučaju opet izlazi na vidjelo veza sa Djelima 2.  Mnoge su spasili oni koji su odbili da slušaju i koji su počeli da ismijavaju osobe koje su govorile jezike.  Misionska svrha jezika je opet naglašena.  Jezici bi trebalo da budu kao znak koji će nevjernike suočiti sa radosnom vješću.  Načinom na koji reaguju na ono što su čuli, oni već pokazuju da li će postati vjernici ili će odbiti poziv jevandjelja.   Neće biti pogrešne reakcije (stih 23) na dar govorenja jezika.  Zato mora da postoji odredjeni red koji će ovaj duhovni dar učiniti efektivnijim.  On u sebe uključuje i prevodjenje.   Sada ćemo se posvetiti tome problemu.

 

11.  GOVORENJE JEZIKA I TUMAČENJE

                        Kako mogu jezici, koje vjernici crkve, a naročito prostaci koji ne vjeruju, radi kojih su oni prvenstveno predvidjeni, ne razumiju, služiti crkvi u ostvarnju planirane misije?  Pavlov odgovor je taj da ako niko u zajednici ne razumije ono što je rečeno jezicima, onda bi trebalo dobustiti nekome da to prevede (stih 27).  Savjet je specifičan.  Ako se govorenje jezika koristi na dobrobit zajednice vjernika, a naročito nevjernika, odnosno ako se koristi u odredjene svrhe, tj. za uzdizanje i izgradnju crkve (stihovi 3,5,12,16), onda bi govornik trebalo da se moli da dobije dar prevodjenja (stihovi 13,15)[124] , ili bi neki drugi vjernik crkve trebalo da prevodi (stih 27-28).  Ustvari, prevodjenje je, takodje, duhovni dar (12,10.30).[125]

                        U svom pokušaju da odredimo prirodu govorenja jezika iz 1. Kor. 12-14 i onoga što je Pavle pod tim smatrao, moramo prvo odrediti tačno značenje termina tumačenje, koji je Pavle koristio.  U 1. Kor. 12-14 Pavle upotrebljava grčki glagol diermeneuein, prevoditi, četiri puta (1.Kor. 12,30; 14,5.13.27).

                        Isti termin se, van stranica Novog zavjeta, nalazi i u 2. Makabejcima 1,36.  U ovom tekstu znači prevesti jevrejski termin na grčki jezik.[126]   U Novom zavjetu ista riječ se sa značenjem prevesti nalazi u Djelima 9,36[127] . Značenje prevesti sa normalnog jezika na drugi normalan i poznat jezik je uobičajno značenje ovog glagola unutar i van stranica Novog zavjeta.[128]

                        Pavle koristi grčku imenicu hermeneia, prevodjenje, dva puta (12,10; 14,26).  U Novom zavjetu se više i ne spominje.  Taj termin se tri puta pojavljuje u Septuaginti.  Dva puta označava prevod (Danilo 5,1; rolog Siraha 14)[129] , a jednom označava porugu (Sirah 47,17).

                        Pavle je na jednom mjestu upotrebio grčku imenicu diermeneutes (1. Kor. 14,28) koja se u prevodu Biblije na engleski jezik prevodi riječju prevodilac.  Ta riječ postoji u grčkom jeziku i van stranica Novog zavjeta, a pojavljuje se nekoliko vijekova kasnije kod vizantijskih pisaca.  V. Bajerom standardni grčko-engleski riječnik riječ iz 1. Kor. 14,28 prevodi riječju prevodilac ili tumač.[130]   U Septuaginti se srodan termin hermeneutes iz 1. Moj. 42,23 prevodi imenicom tumač.[131]

                        Analiza grčkog glagola hermeneuein i njemu srodnih u Septuaginti i Novom zavjetu[132] , koja nije obuhvatila tekst iz 1. Kor. 12-14, otkirva da se on u 19 od 21 slučaj odnosi na tumačenje.[133]   Ovaj dokaz[134] opravdava zaključak da termini koje Pavle koristi za prevodjenje govorenja jezika imaju, po riječima profesor Dž.F.Dejvisa, "jak prizvuk tumačenja stranog jezika".[135]

                        Ovakav zaključak kasnije podržava Pavle citirajući Isaiju 28,11 u 1. Kor. 14,21.  Kao što smo već vidjeli, Asirci će govoriti Izrailjcima stranim jezicima, jer su Izrailjci odbacili plan i jasnu poruku proroka koji su govorili njihov, jevrejski jezik.

                        Ovome se treba dodati da tekst iz 1. Kor. 14,10.11, gdje neko ne razumije govornika stranog jezika, naglašava da je se radi o stranim jezicima.  Čak i teolog kakav ej Bem, koji kaže da !u Korintu... glosolalija predstavlja nerazumljivo, ekstatično izražavanje",[136] je prinudjen da naglasi da "se stiče utisak da se radi o govorenju stranih jezika (14,10.21)."[137]   To nije samo utisak, to je i stvarno stanje koje je Pavle predstavio pravilnim izborom termina koje je upotrebljavao.

                        Trebalo bi da spomenemo da se u knjizi Djela ne spominje pitanje prevoda/tumačenja koje je veoma važno u 1. Kor. 12-14.  U Djelima 2 nema potrebe za tumačenjem jer su toj gomili bili slušaoci kojima su jezici, koje su govornici govorili propovijedajući radosnu im radosnu vijest, bili maternji.  U 1. Kor. 12-14 situacija je drugačija ne zato što hrišćani u Korintu govore nerazumljivu glosolaliju,[138] već zbog toga što niko od slušalaca ne zna jezike koje govore oni koji praktikuju govorenje jezika.  Govornik koji govori jezik nerazumljiv slušaocima treba prevodioca.  Mada Luka u Djelima ne misli na gomilu riječi povezanih sa riječju tumačenje, hermeneia, u svojim izvještajima o govorenju jezika, on uprkos tome, koristi jednu riječ iz ove gomile da izrazi prevodjenje sa jednog jezika na drugi. U Djelima 9,36 se kaže da je "jedna učenica nazvana Tavita, što se prevodi sa (diermeneuo) Dorkas".  Tako Djela podržavaju ideju da gomila riječi baziranih na hermeneia znači prevoditi.

                        Na osnovu istraživanja o nepotvrdjenim paralelama izmedju govorenja jezika i fenomena u grčkim religijama, zaključujemo da ne postoje istinske paralele sa novozavjetnim fenomenom.  Sa druge strane, ne postoji nikakva glosolalija nerazumljivog govora poznata u ovim religijama koju bi ma koji teolog bio u stanju da potkrijepi dokaziom, i, opet, u njima ne postoji ni čudesno govorenje normalnih stranih jezika.  Naše istraživanje terminologije za prevodjenje u Novom zavjetu i van njega ističe zaključak da je govorenje jezika u Korintu čudesno govorenje nenaučenih stranih jezika.

                        Sada bi trebalo da se vradimo vraču ili mantiku, nazvanom mantis[139] u grčkim religijama, koji govori nejasne i mračne izreke, a da u isto vrijeme nije svjestan onoga što vidi i govori.  Uz njega je prisutna i osoba koja je nazvana sophron,[140] tj. čovjek koji je pri čistoj svijesti i koji stoji kraj mantika, moli se[141] , te počinje da vrši egzegezu, grčki exegetai, izjava i vizija.[142]   Postoji očigledna razlika u terminologiji koju koristi Pavle za tumačenje ili prevodjenje, a koja ne postoji u helenističkim entuzijastičkim religijama.  Da bi naglasio tumačenje ili prevodjenje, Pavle ne koristi jezik prisutan u fenomenima tih religija, gdje se pojavljuje termin egzegeza.  Da li razlika u terminologiji grčkih entuzijastičkih kultova i Pavlovog rječnika ukazuje na to da on govori o nečemu što se u temelju razlikuje od fenomena zanesenosti u paganskim religijama?  Teško da neko može izbjeći ovakav zaključak.

 

12.  GOVORENJE JEZIKA I PROROŠTVO 

                        Potrebno je analizirati po čemu se to Pavlov jezik vezna za proroštvo razlikuje od jezika fenomena paganskih religioznih kultova njegovih dana.

                        I u kultu u Delfima i u Dionizijevom mantičko proricanje se poistovjećuje sa proroštvom.[143]   Sa druge strane, Pavle pravi jasnu razliku izmedju proroštva i govorenja jezika.  To su dva, potpuno odvojena, duhovna dara (1. Kor. 12,8-11.28-31; 14,1-5).[144]

                        Presudna razlika se pojavljuje i kada je u pitanju zanos duha, grč. pneuma.  U dionizijskom zanosu sveti duh se pojavljuje "kada Bog potpuno udje u tijelo, te daje ekstatičnu moć govorenja onoga što će se desiti u budućnosti"[145] .  "Duh" se u 1. Kor. ne naziva svetim, grč. hiereu, kao u dionizijskom kultu[146] .  Naziva se svetim, grč. hagion, kao u svim Pavlovim poslanicama i naročito u 1. Kor. 6,19; 12,3 (gl. 10,1-22; 12,4-13).  Pavle razdvaja Svetog Duha od paganskog duha koristći podtuno različit pridjev.

                        "Cilj orgijastičkih noći je mainesthai,[147] tj. "ne biti pri sebi".  To se suproti onom što Pavle želi osobi koja govori jezike (1. Kor. 14,23).  Jasno se kaže da su oni, koji žele da tumače 1. Kor. 14 pomoću ekstatičnih kultova helenizma, prinudjeni, uprkos razlike koju naglašava Pavle, da fenomene paganskog mantičkog proroštva[148] prebaci na one koji govore jezika u Korintu.  Ali ova dva iskustva su potpuno medjusobno različita.

                        Odrednica za fenomene ludila boga Apolona vezanog za svetište u Delfima je "božansko ludilo", grčki theia mania.[149]   U takvom stanju mantičkog ludila otkrivenje bogova će biti rečeno zagonetnim riječima, proročkim, ali još uvijek normalnim jezikom.  To se dešavalo sa Sibilama, koje su proricale.  Ove žene su, u iznenadnom transu, mijenjale boju glasa, imale raščupanu kosu, isprekidan dah, usta puna pjene i mahnite pokrete.[150]   Govorile su tajanstvene izreke u obliku proročanstva.  Ovi paganski ekstatični fenomeni su dio neznabožačkog proroštva ili gatanja, ali nikakvo glosolalično iskustvo nije nikada zapisano niti nagovješteno u ovim paganskim religijama.

                        Proučavajući Pitijino stanje slično transu u proroštvu u Delfima, E.R.Dod piše da "je bog ušao u nju i iskoristio njene govorne organe kao da su njegovi, isto kao što i tzv. moć čini u modernom spiritizmu"[151] .  Slika proroštva u Delfima, koju predstavlja ovaj teolog, je ista kao i one u spiritizmu.  To mi, naravno, nismo otkrili u Novom zavjetu uopšte, a naročito ne u 1. Kor. 12-14.

                        N. Engelsen, slijedeći druge,[152] tvrdi da se govorenje jezika i proroštvo u Korintu ne razlikuju.  Za njega je to važno, jer ne postoji posebna riječ za nerazumljiv i nadahnut govor u antičkoj Grčkoj.  Iz toga Engelsen izvodi zaključak da se razumljiv i nerazumljiv govor u doba hrišćana nije razlikovao od onog iz ranijeg perioda.[153]   On, takodje, zaključuje da je govorenje jezika u Korintu rezultat transa i da je ono tako ekstatično iskustvo nerazumljivog govora, ili glosolalije.[154]

                        Ove Engelsenove tvrdnje su opovrgnute radovima koji napominju da proroštvo Novoga zavjeta nije rezultat transa.[155]   Pavle, to se mora naglasiti, ne povezuje govorenje jezika sa doživljajem transa.  On izbjegava takvo povezivanje.  I proroštvo i jezici su duhovni darovi.  Oni su medjusobno različiti, ali se dobijaju iz istog izvora, a to je Sveti Duh.  Proroštvo je dar kome bi korinćani trebalo da teže više nego jezicima (1. Kor. 14,1).

 

13.  GOVORENJE JEZIKA I MOLITVA

                        Izraz govoriti svojim umom iz 1. Kor. 14,19 takodje zaslužuje pažljivo razmatranje.  Govorenje svojim umom se ne suproti govorenju svojim duhom, u svom duhu,[156] nego govorenju jezika.[157]   Riječ um, grč. nous, se odnosi na umna, logična, promišljena, svrsishodna stanovišta čovjekove svijesti.  Kao takva je dio čovjekove intelektualne prirode.[158]   Sasvim je jasno da je Pavle namjeravao da kaže da bi on u zajednici rekao radije nekoliko riječi na osnovu svog umnog, promišljenog i svrsishodnog stanovišta radi izgradjivanja crkve, nego mnogo riječi jezikom, koji im ne pomažu, jer ih niko ne razumije.

                        U 1. Kor. 14,14 Pavle kaže: "Jer ako se jezikom molim Bogu moj se duh moli, a um je moj bez ploda." U ovom i narednom stihu riječi um i duh su suprotstavljene.  Riječi moj duh (stih 14) ili jednostavno duh (stih 15), grč. pneuma, se vjerovatno odnose na "Svetog Duha kojega su dobili"[159] . To je božanski duh koji postoji u pojedincu.[160]

                        Molitva izrečena jezikom je, isto kao i govorenje jezika, dar Duha.  Isto je i sa pjevanjem (stih 15).  I molitva i pjevanje jezikom se dobiva od Svetog Duha.  On je taj koji obdaruje. 

                        Dva teksta (stihovi 14 i 15) o kojima je riječ ne ograničavaju govorenje jezika samo na molitvu i pjevanje.  Ali oni, isto tako, ne potvrdjuju da su molitva i pjevanje, kao rezultat govorenja jezika, namijenjeni samo govorniku.  Neprevedeno i neprotumačeno Duhom nadahnuto govorenje jezika može uzdići govornika, ali u zajednici crkve, gdje se dar izkazuje, onaj koji se moli i pjeva jezikom ne donosi blagoslove drugima koji svoju saglasnost treba da iskažu rječju "amin" (stih 16).  Ali ako neko ko prisustvuje službi u crkvi ne razumije ono što se priča (stih 16) onda svrha govorenja jezika nije ispunjena, tj. drugi čovjek se ne izgradjuje (stih 17).  Uzdizanje crkve je na prvom mjestu.

                        Šta označava izraz besplodan um (stih 14) kada se govornik moli ili pjeva jezikom?  Pavle insistira: "Ja ću se moliti duhom (tj. Svetim Duhom koji je u njemu) i moliću se i umom; hvaliću Boga duhom i hvaliću i umom" (stih 15).

                        Termin um je u ovim tekstovima prevod grčke riječi nous, koja ima 24 značenja, od kojih Pavle u svojim poslanicama upotrebljava 21.  Ono što Pavle ističe u spomenutom tekstu je da osoba koja govori jezike nije skrenula s uma, nego se "čak čvrsto drži svoga uma, pa je i u Duhu, pneuma.  Nous, um, je prisutan, iako nije aktivan."[161]   Zar Pavle ne naglašava da kada se uspostavlja potpuna komunikacija um funkcioniše?  Naglašava se da se ne smije previdjeti činjenica da je govorenje umom takodje rad Svetog Duha.[162]   Tako ne postoji razlika izmedju rada Svetog Duha i djelovanja ljudskog racionalnog kapaciteta uma.

                        Izgleda da je kontekst 1. Kor. 14,14.15 presudan za razumijevanje ovih tekstova.  Ne bi bilo mudro tumačiti ih na osnovu filosofske i pozadine helenističkih religija.[163]   U stihu 13. Pavle piše: "Zato koji govori jezikom neka se moli Bogu da kazuje."  On kaže da govorenje jezika dolazi od Duha.  "Jer ako se jezikom molim Bogu moj se duh moli, a um je moj besplodan."  Da bi um postao plodan izgleda da je neophodan prevod/tumačenje.  Tako se uzdiže crkva (stih 12).  Na tome je naglasak stavljen i u 16. om stihu, gdje se kaže da neobdareni treba da kaže "amin", ali on to ne može jer on ne zna šta je rečeno.  Ukoliko postoji tumačenje jezika, tada se drugi čovjek uzdiže (stih 17).  Iz konteksta se vidi da taj problem ostaje stvar razumijevanja onoga što je rečeno i stvar uzdizanja crkve.

 

14.  GOVORENJE JEZIKA I UREDNO BOGOSLUŽENJE

                        Dvije greške se čine u vezi govorenja jezika, i obje se moraju izbjeći.  Jedna se sastoji u prenaglašavanju važnosti govorenja jezika.  Pentakostalci i neopentakostalci harizmatskog obnovljenog pokreta su povezani glosolalijom.  Oni poistovjećuju govorenje jezika sa glosolalijom i neobično ističu njenu važnost za vjernike.  To nije u skladu sa rijetkim darom prikazanim u Novom zavjetu.  Druga greška se sastoji u potcjenjivanju Pavlovih i Lukinih tekstova u Novom zavjetu koji govore o govorenju jezika,[164] s ciljem da se napadnu harizmatski obnovljeni pokreti i današnji pentakostalizam.

                        Pažljivi čitalac Svetog pisma će biti svjestan ovih iskušenja i pokušaće da dozvoli biblijskom tekstu da govori za sebe.  Iz mnogih uglova i različitih razmatranja, lingvističkih, terminoloških, kontekstualnih, egzegetskih, komparativnih, itd, se vidi da Pavle najbolje shvata kada se govorenje jezika ne izjednačava sa glosolalijom.  Bgojni razlozi za ovu tvrdnju se nalaze u različitim poglavljima ovog rada.

                        Pavle uporno naglašava da govorenje jezika potiče od Svetog Duha kao i bilo koji drugi duhovni dar (12,10.28.30, 14,1).

                        Pavle ne smatra da je govorenje jezika u Korintu lažna manifestacija.[165]   Prvo, on želi da svi vjernici govore jezike (14,5).  NJegov kriterij za mjerenje vrijednosti proroštva i jezika je uzdizanje i izgradnja crkve (14,4.5.26).

                        Kao drugo, Pavle zapovijeda: "Zato, braćo moja, starajte se da prorokujete i ne zabranjujte govorenje jezika" (39).[166]   On upozorava na moguću zloupotrebu i preporučuje pravila za ispravnu upotrebu.

                        U drugom dijelu četrnaestog poglavlja Pavle piše o predmetu od presudne važnosti.  Dar govorenja jezika bi trebalo da se prilagodi, a ne zloupotrebljava iz sebičnih pobuda.  Ako na javnim sastancima ne postoji prevodilac, najbolje bi bilo da govornik ćuti u crkvi, jer bi u tom slučaju govorio samo sebi i Bogu (stih 28).

                        Ovaj apel za pristojno bogosluženje ne znači da duhovni dar treba kočiti zabranjivanjem.  Pavle tako nastavlja da tvrdi da ispravno govorenje jezika ima veliku ulogu samo ako se ispunjava cilj radi kojeg postoji.

                        Kao treće, Pavle zahvaljuje Bogu što govori jezike više od svih drugih (stih 18).  Ova potvrdna aluzija govori da je i sam Pavle, apostol neznabošcima, posjedovao dar govorenja jezika.  To ukazuje odmah na Petra, apostola Jevrejima, koji je takodje posjedovao dar manifestovan na dan Pedesetnice (Djela 2,2; 10,46; 11,15).  Da li je ovo još jedna veza izmedju dara jezika u Djelima 2 i 1. Kor. 14?

                        Ako je Pavle u 1. Kor. 14 govorio o lažnom daru, ne bi mu pristjalo da govori da on potiče od Svetog Duha, da treba da se želi, pa čak i da ga sam posjeduje.  Teško da to može biti nadahnuta učtivost, diplomatija, kroz koju Pavle sam sebe stavlja na isti nivo sa korinćanima, a sve to s ciljem da ih uzvisi.  Pavle svakako želi da ih dovede u red i da im ukaže na pravu svrhu govorenja jezika.

                        Mada Pavle govori jezike više nego svi Korinćani, budući da  je mnogo koristio ovaj dar kao misionar medju neznabošcima, on kaže da : "Ali u crkvi volim pet riječi umom reći da se i drugi pomognu, negoli hiljadu riječi jezikom"[167]   Iako se on često nalazio u prilici da govori jezike[168] , njegova glavna briga je da nauči druge u crkvi.  Pavle zna da 10 000 riječi izgovorenih jezikom koje ne razumiju ljudi u zajednici neće koristiti toj crkvi.  Nasuprot tome, kratka poruka koja se razumije će ispuniti cilj ma kojeg govora u crkvi, tj. uzdićiće vjernike.

                        Pavle pokazuje da je dar jezika u Korintu ispravan, ali zloupotrebljen, jer ne ispunjava odredjenu svrhu izgradjivanja crkve. Prema tome, Pavle daje principe koji će utvrditi i podržati pravo bogosluženje (14,26-28):

                        1.) Sve stvari bi trebalo da se vrše radi uzdizanja, tj. izgradjivanja crkve.  To je osnovni princip uputstva za govorenje jezika iz 1. Kor. 14, koje smo već istražili.

                        2.) Trebalo bi da postoje samo dva ili tri govornika jezika (stih 27).  Ovo ograničenje upućuje na to da je postojao veliki broj ljudi koji su govorili jezike u Korintu.  Pavle taj broj govornika za službu u crkvi ograničava na najviše trojicu.

                        3.) Jezici bi trebalo da se govore na smjenu (KJV) ili svaki po redu (RSV,NRSV) ili na vrijeme (NEB, NIV) ili jedan za drugim (TEV) kao što stoji u stihu 27.  Pavle kaže da bi trebalo da postoji ispravan redosljed, a ne istovremeno govorenje jezika.  U isto vrijeme ne treba da govori više govornika, nego samo jedan.

                        4.) Trebalo bi da prevodilac bude prisutan tako da se ono što se kaže jezikom u crkvi može prevesti i biti na blagoslov crkvi, tj. da može da je uzdigne i izgradi.

                        5.) Ako nema tumača, oni koji govore jezike bi trebalo da ćute u crkvi i da govore sebi i Bogu (stih 28).

                        Očigledno je da red u službi treba da doprinese dobrom vladanju cijele zajednice.  Bog koji treba da se poštuje je Bog reda (1. Kor. 14,40).  On nije Bog zbrke, nego mira (stih 33).  Ovo uputstvo o liturgijskom redu na bogosluženju je dato svim crkvama svetih (stih 33).  Ono je važilo za sve rane hrišćanske crkve i važi i za sve u budućnosti.  Pavlovo učenje je još uvijek vrijedno, jer nosi u sebi autoritet Biblije i u današnje vrijeme.

 

15.  ZAKLJUČCI

                        Kontekstualno proučavanje 1. Kor. 12-14 kojim sme se bavili u ovoj glavi daje punu podršku podudaranju terminologije i upotrebe govorenja jezika u cijelom Novom zavjetu.  Ono pokazuje da je ispravno smatrati da je govorenje jezika isti duhovni dar kroz čitav Novi zavjet.  Najlogičniji je zaključak da je govorenje jezika u Novom zavjetu isti dar čudesnog govorenja nenaučenih stranih jezika.[169]

                        Nesalomive spone vežu sve tekstove Novoga zavjeta koji govore o fenomenu govorenja jezika.

                        1.)  Hristos je tvrdio da će vjernici govoriti nove jezike (Marko 16,17).  To se ispunilo ne samo u Jerusalimu na dan Pedesetnice, nego i u drugim metropolama kao što su Cezareja u Judeji, Efes u Maloj Aziji i Korint u Grčkoj.  U svakom od ovih gradova su živjeli stanovnici i turisti, koji su bili razdvojeni jezičkim barijerama.  ljudi iz različitih zemalja i regija, sa svojim maternjim jezikom, bi prolazili kroz ova mjesta.  Hristos nije samo naredio da se radosna vijest propovijeda svim pripadnicima ljudskog roda, nego je kroz Svetog Duha poklonio dar čudesnog govorenja stranih jezika da bi ostvario taj cilj i pokazao ljudima, sa različitih govornih područja, Svoj put.

                        2.)  Prema Marku 16,17 Hristos je izjavio da će, izmedju ostalog, i goovrenje jezika biti znak, grč. semeion, u smislu zbivanja koje je suprotno uobičanom toku prirodnih procesa, onima koji čuju poruku jevandjelja.  Trebalo bi da bude za nevjernike znak čuda koje ukazuje na to da je nalog božanskog porijekla.  U 1. Kor. 14,22 Pavle objašnjava da su jezici znak, semeion, ne za one koji vjeruju, nego za nevjernike.  On ističe da dar govorenja stranih jezika treba da nadmoćnom silom ubijedi nevjernike da objava nauke nosi nebeski pečat.  Svako ko bude ubijedjen u to dobiva spasenje, a osobe koje odbace tu poruku će biti osudjene.

                        3.)  U Djelima 2,13 neki su prezirivo ismijali učenike koji su govorili jezike optužujući ih da su pijani.  Nevjernici su mogli reagovati na sličan način ukoliko su prisustvovali raspuštenom sastanku crkve u Korintu.  Pavle ističe da ako jezike ne razumije nevjernik onda može pomisliti da su govornici ludi (14,23).  Tako se može stvoriti pogrešna predstava, pa se istinsko govorenje jezika može pogrešno protumačiti.

                        4.)  To nas dovodi do još jedne veze u nizu onih koje povezuju i ujedinjuju novozavjetni fenomen govorenja jezika i njegovu svrhu.  Vaskrsli Gospod je povezao govorenje jezika sa velikim nalogom da se propovijeda jevandjelje svijetu (Marko 16,15-18).  Prvi plodovi tog obećanja su se pojavili na dan Pedesetnice, kada se 3 000 ljudi pridružilo do tada malobrojnoj crkvi (Djela 2).  Onda su dar dobili hrišćani neznabošci koji su se tako pridružili zadatku propovijedanja u Cezareji i Efesu (Djela 10,45-46; 19,1-6).  U 1. Kor. 14 Pavle po ko zna koji put naglašava da govorenje jezika treba da koristi izgradjivanju crkve (14,4.5.12.26).  Zbog toga on i kaže da dar postoji radi nevjernika.  Oni bi, takodje, trebalo da udju u krug vjernika i da dožive dalji rast u svom hrišćanskom iskustvu i da učestvuju u propovijedanju jevandjelja.

                        5.)  Luka u Djelima 19,6 izvještava da su dvanaestorica učenika u Efesu nakon obraćenje primila Svetog Duha i mogla da govore jezike i prorokuju.  Značajno je da su u Efesu jezici i proroštvo vezani za Pavla. Prema tome, to je direktna veza sa 1. Kor. 14 u kojoj Pavle stalno spominje oba dara.  Beza izmedju proroštva i jezika se ogleda u tome da su oba dara Svetog Duha postojala i u Efesu i u Korintu.  Bliska veza jezika i proroštva datira iz vremena prve manifestacije Svetog Duha na dan Pedesetnice, kada se Petar dva puta osvrnuo na proroštvo (Djela 2,17.18).  Bilo kako bilo, Pavle potpuno jasno ističe da su dar jezika i dar proroštva dva različita duhovna dara, nikako istovjetna.

                        6.)  Nije slučajno to što su dva velikana rane crkve, Petar i Pavle, nosioci radosne vijesti Jevrejima i neznabošcima, u Djelima povezani sa pojavom govorenja jezika, o kojoj pavle ponovo govori u 1. Kor. 12-14.  Bog je iskoristio ove prilike i ugldne stubove rane crkve s ciljem da raširi radosnu vijest pomoću jezika natprirodno darovanih od strane Svetoga Duha.

                        7.)  Unutrašnji, duhovni, znak u 1. Kor. 14 usmjerava u pravcu prepoznavanja govorenja jezika kao natprirodne sposobnosti govorenja stranih jezika ranije nenaučenih, kao što je bio slučaj u Djelima 2.  Očigledna slučnost terminologije i lingvističke upotrebe izraza govorenje jezika u Djelima 2 i 1. Kor. 12-14 ovo poistovjećivanje postavlja na sigurne noge.

                        8.)  I druge sličnosti izmedju jevandjelja po Marku, knjige Djela i 1. Korinćanima postoje počevši od porijekla, prirode, finkcije, svrhe i osoba koje su uključene sa izrazitim obilježjem ovog duhovnog dara.  Na onovu toga, novozavjetni fenomen govorenja jezika u ove tri knjige; Marko, Djela, 1. Korinćanima, je jedan duhovni dar govorenja nenaučenih jezika darovan u svrhu propovijedanja jevandjelja svijetu.  Trebalo je da se time pokaže da je Bog na strani malobrojne crkve, da joj se omogući razvoj, da se slome barijere izmedju Jevreja i neznabožaca, i da se brojnim darovim obezbjedi izgradjivanje crkve kao tijela Hristovog.

                        Naše istraživanje svih dijelova problema govorenja jezika u Novom zavjetu otkriva da je do dar Svetog Duha vjernicima u naročite svrhe i da je njegova namjera da se on iskoristi na takav način.  Već smo vidjeli da se dar govorenja jezika u Novom zavjetu ne poklanja svakome, nego samo onima koje Duh izabere.  Ne postoji naredba da bi svaki vjernik trebalo da govori jezike.  Ne postoji izjava u Novom zavjetu da je govorenje jezika ključ za veću duhovnu moć.  Postoji izjava da bi govorenje jezika trebalo da prestane (1. Kor. 13,8).  O specifičnom značenju ove izjave se mnogo diskutuje.  Kaže se da je bilo potrebno samo u periodu novozavjetnih vremena (B.B. Varfild) i da bi govorenje jezika trebalo da prestane samo po sebi (M.F.Anger).Istraživanje polemike oko jezika upućuje na to da  savremenoj glosolaliji na bi trebalo težiti, niti bi je trebalo zabraniti.  Ovaj kompromis podržavaju različiti ljudi.  Ako se ma koja vrsta savremene glosolalije poistovjećuje sa novozavjetnim darom govorenja jezika, onda će se morati dokazati da se ona slaže sa novozavjetnom definicijom i pobližim označavanjem govorenja jezika, uključujući izvor, svrhu, prirodu, red, postignutu namjeru i tako alje.  Dokaz za ovo poistovjećivanje ne može da leži u ličnom iskustvu ili odobrenju od strane crkve, nego mora biti čvrsto utemeljen na tekstovima iz Svetog pisma koji govore o toj temi.  Verijanci "svaki dan istraživahu po pismu je li to tako" (Djela 17,11).Svaki odgovoran hrišćanin će uraditi isto i zadržati se na onome što na osnovu Pisma dokaže za ispravno.


     [1] Vidi prvo poglavlje ove knjige.

     [2] Možda čitalac želi da konsultuje bibliografije sljedećih disertacija: N.I.Dž.Engelsen, Glossolalia and Other Forms of Inspired Speech According to 1 Cor. 12-14 (neobjavljena disertacija, Yale University, 1970); Viljem E. Ričardson, qiturgical Order and Glossolalia: 1 Corinthians 14,26c-33a and Its Implications (neobjavljena disertacija, Andrenjs University, 1983).

     [3] Vidi P.S.Miler, "In Praise of Nonsense," Classical Mediterranean Spirituality, urednik A.H.Armstrong (qondon, 1986); A.S.Tiselton, "The Interpretation of Tongues; A Nenj Suggestion in the qight of Greek Usage in Philo and Josephus," Journal of Theological Study 30 (1979), 15-36.

     [4] Vidi Eta qinman, NJissenschaft oder Meinung? Anfragen und Alternativen (Neuhausen-Stuttgart: Hanssler Verlag, 1986); na engleski preveo R.NJ.Yarbrough, Historical Criticism of the Bible. Methodology or Ideology? (Grand Rapids, MI: Baker, 1990).

     [5] Vidi posljednju futnotu ovog poglavlja.

     [6] Strabo, Geography, VIII, vi, 20.

     [7] H.S.Robinson, "Excavations at Ancient Corinth, 1959-1963", Klio, 46 (1965), 289.

     [8] H.Conzelmann, Der erste Korinther (Gottingen, 1969), 139; F.Brus, 1 and 2 Corintians (Nenj Century Bible; qondon, 1971), 66.

     [9] Ovaj datum su prihvatili Horn, Seventh-day Adventist Bible Dictionary, 224; D. Gatri, The Pauline Epistles. Nenj Testament Introduction (drugo izdanje; qondon, 1963).  Ranije datume u posljednje vrijeme pretpostavljaju S.K.Baret, The First Epistle to the Corinthians (Nenj York, 1968), 8: "prvih mjeseci 54. godine, ili čak je moguće i 53"; Konzelman, Der erste Korinther,16, proljeće 55; Brus, 1 and 2 Corinthians, 25, "vjerovatno 55. godine naše ere."

     [10] Vidi Brus, 1 and 2 Corinthians, 66.

     [11] Dejvid q.Bejker, "The Interpretation of 1 Corinthians 12-14," Evangelical quarterly 46 (1974), 228 piše: "U 12,1 ton pneumatikon se smatra da se odnosi ponekad na duhovne ljude, ali češće na duhovne darove i, mada su oba prevoda moguća, upotreba termina u 14,1 kao i paralela sa charismata (12,31) ide u prilog ovog posljednjeg značenja..."

     [12] K.Mali, Mundige Gemeinde (Stuttgart: Katholisches Bibelnjerk, 1967), 186.

     [13] Vidi Volter F. Oto, Dionysius (drugo izdanje; qeipzig, 1939).  Kristijan Volf, Der erste Brief des Paulus an die Korinther "Theologischer Handkommentar zum Neuen Testament, 7/II" (Berlin; Evangelische Verlagsanstalt, 1982) 98-99.

     [14] Vidi drugo poglavlje.

     [15] Conzelman, Der erste Korinther, 246, ispravno naglašava da Pavle u sedmom stihu ističe riječi "opšte dobro".

     [16] Prevodioci jezika nisu posebno uvršteni u ovu listu, ali se ipak spominju 12,30.

     [17] 1. Kor.12,10a,b.28.30; 13,1.8; 14,2.4.5a.b.6.9.13.14.18.19.23.26.27.39.

     [18] 1. Kor. 12,10.28; 14,6.9.13.19.26.27.39.

     [19] 1. Kor. 12,30; 13,8; 14,2.4.5a.b.23.

     [20] Robert H. Gandri, "Ecstatic Utterance (N.E.B.)?"  Journal of Theological Study, N.S. 17 (1966), 299-307.

     [21] S.M.Robek, "Tongues, Gift of," The International Standard Bible Encyclopedia, urednik G.V.Bromili (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1988),4:872.

     [22] Vidi E.A.Nida i S.R.Tabor, The Theory and Practice of Translation (qeiden; E.J.Brill, 1969); Gerhard F. Hasel, Understanding the qiving NJord of God (Mountain Vienj, CA: Pacific Press, 1980), 100-105.

     [23] 1. Kor. 12,10a.b.28.30.

      [24] 1. Kor. 13,1.8.

     [25] 1. Kor. 14,2.4.5a.b.6.9.13.14.18.19.23.26.27.39.

     [26] 1. Kor. 12,30; 13,1; 14,2.4.5a.b.6.13.18.23.27.39.

     [27] S.Klemens, "The Speaking in Tongues of the Early Christians," Expository Times 10 (1898/99), 344-352; qindsej Deuar, "The Problem of Pentecost," Theology 9 (1924), 249-259; V.S.Tomson, "Tongues at Pentecost, Acts ii," Expository TImes 38 (1926/27), 284-286; F.S.Sajng, "The Spirit in the Pauline Epistles," Church quarterly Revienj 119 (1934) 79-93; Ajra Dž. Martin, "Glossolalia in the Apostolic Chruch," JBq 63 (1944), 123-130.

     [28] qidel i Skot, A Greek-English qexicon, I, 353.  Vidi i F. qibker, Reallexikon des klassischen Altertums (osmo izd., 1914), 418.

     [29] Robert H. Gandri, "Ecstatic Utterance (N.E.B.)?" Journal of Theological Study 17 (1966), 299-307.

     [30] quka 1,64; 16.24; Marko 7,33.35; Djela 2,26; Rim. 3,13; 14,11; Jakov 3,5; 1. Jov. 3,18; 1. Kor. 14,9; 1. Pet. 3,10; Otk. 16,10.

     [31] Djela 2,6.11; Pil. 2,11; Otk. 5,9; 7,9; 10,11; 11,9; 13,7; 14,6; 17,15.

     [32] Gandri, "Ecstatic Utterance," 299-302.

     [33] Ford, "Tonjard a Theology of Speaking in Tongues," 277.

     [34] H.V.Bejer, "heteros," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G. Kitel (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1983), 2:703.

     [35] Deling, NJorship in the Nenj Testament, 32: "Izraz glossais lalein je tehnički termin, upotrebljava se bez člana."

     [36] Vidi A. Blass, F.Debruner i R.Fank, A Greek Grammar of the Nenj Testament and Other Early Christian qiterature (Chicago, Iq: University of Chicago Press, 1961), 254.

     [37] Engelsen, Glossolalia, 92-93, 100, 161,176, 191.

     [38] q.Karlajl Mej, "A Survay of Glossolalia and Related Phenomena in Non-Christian Religions," Speaking in Tongues. A Guide to Research in Glossolalia, urednik Votson E. Mils (Grand Rapids, MI:Eerdmans, 1986), 54.  Mej raspravlja o različitim antičkim fenomenima za koje smatra da su slični glosolaliji, ali ne može da napravi jednu direktnu analogiju.

     [39] Ž.Getman, "qa Pentecote premices la nouvelle creation," Bible et vie chretienne 27 (1959), 59-69.

     [40] Vidi Ričardson u futnoti broj dva na 79. stranici.

     [41] Dž. Masinbird Ford, "Tonjard a Theology of Speaking in Tongues," Speaking in Tongues. A Guide to Research on Glossolalia, urednik Votson E.Mils (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1986),277.

     [42] Teodor Zan, Die Apostelgeschichte des qucas (qeipzig/Erlangen, 1922), 104.

     [43] Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 162.

     [44] Dejvid q. Bejker, "The Interpretation of 1 Corinthians 12-14," Evangelical quarterly 46/4 (1974), 230 ističe da je Pavle predstavljao govorenje jezika vjerovatno kao "govorenje stranih jezika".  On je bio protiv govorenja jezika ekstatičnih po prirodi: "Ali pravila koja Pavle daje radi kontrolisanja dara u 1. Kor. 14,26-33, zajedno sa iskustvom onih koji su to praktikovali, naznačava da je govorenje nešto što je van kontrole pojedinca, te da se zato ne treba opisati kao ekstatično" (str. 229-230).

     [45] V.Boset citiran od strane Bema, "glossa," 1:726.Vidi Arnt, Gingrič i Danker, Greek-English qexicon of the Nenj Testament, 162.  Vidi takodje Stjuart D. Kiri, "Speaking in Tongues," Interpretation 19 (1965), 278-79, ponovo štampano u Speaking in Tongues.  A Guide to Research on Glossolalia, urednik Votson E.Mils (Grand Rapids, MI:Eerdmans, 1986), 91-92.

     [46] Vii Kiri, Speaking in Tongues, 93.

     [47] R.Tornhil, "The Testament of Job," u The Apocryphal Old Testament, urednik H.F.D.Sparks (Oxford University Press, 1984), 618; R.P.Spittler, "Testament of Job," The Old Testament Pseudepigrapha. Vo. 1: Apocalyptic qiterature and Testaments, urednik Džejms H. Čarlsvort (Garden City,NY: Doubleday, 1983), 829.

     [48] Prevod Torntona, str.646.  Osvrt Spitlera (vidi futnotu iznad), "ona je govorila ekstatično andjeoskim dijalektom" (866), nije ispravan.

     [49] Ovo su Spitlerovi prevodi, str. 866-867.

     [50] Kiri, Speaking in Tongues, 94.

     [51] Brus, 1 and 2 Corinthians, 125.

     [52] Robertson i Plamer, Tirst Corinthians, 314.

     [53] Prevod AV "mada govorim" nije tačan u odnosu na grču kondicionalnu rečenicu, osnim ako se ne shavati kao konjunktiv.

     [54] Konzelman, Der erste Korinther, 262 kaže da "jezik ne zahtijeva izjednačenje govora andjela i govorenja jezika." E.Endrjus, "Tongues, Gift of," IDB (1962), 4:762, ovako gleda na stvar: "To je bezvrijedna spekulacija."

     [55] Ford, "Tonjard a Theology of Speaking in Tongues, 277.

     [56] Postoji zanimljiva zapadna tekstualna varijanta: "ali Duh govori."  Ovo nije izvorna verzija, nego ona koja upućuje na rano razumijevanje originalnog teksta.  Vidi K.Aland, M. Bek, B.Mecger i Alen Vikgren, The Greek Nenj Testament (Stuttgart: NJurttembergische Bibelgesellschaft, 1966), 608.

     [57] Na margini NASB verzije piše: "Ili od strane Duha."

     [58] Vrus, 1 and 2 Corinthians, 130; Baret, The First Epistle to the Corinthians,315; F.D.Nikol, urednik, Seventh-day Adventist Bible Commentary,VI 788: "To znači, pod uticajem Duha,..."

     [59] G.Bornkam, "musterion in the Nenj Testament," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G.Kitel (Grand Rapids, MI:Eerdmans, 1967), 4:817-24.

     [60] G.V.Barker, "Mystery," The International Standard Bible Encyclopedia, urednik G. V. Bromili (Grand Rapids, MI:Eerdmans, 1986), 3:453.

     [61] Ibid.

     [62] Volf, Der erste Brief des Paulus an die Korinther, 121.

     [63] R.E.Braun, "The semitic Background of the Nenj Testament Mysterion," Biblica 39 (1958), 437.

     [64] Bornkam, "mysterion in the Nenj Testament," 819-20.

     [65] A.Robertson i A.Plamer, A Critical and Exegetical Commentary on the First epistle to the Corinthians (drugo izd.; Edinburgh; T. and T. Clark, 1914), 306.

     [66] Viljem F. Arnt, F.Vibur Gingrič i Frederik V. Danker, Greek-English qexicon of the Nenj Testamenta and Other Early Christian qiterature (drugo izd.; Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1979), 530.

     [67] Robertson i Plamer, First Epistle to the Corinthians, 309.

      [68] Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 326.

     [69] Viljem G. MekDonald, "Glossolalia in the Nenj Testament," Speaking in Tongues. A Guide to Research on Glossolalia, urednik Votson E.Mils (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1986), 139.

     [70] Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 477-79.

     [71] Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 871.

     [72] Robertson i Plamer, First Corinthians, 306.

     [73] Alfred Ralfs, urednik, Septuaginta (Stuttgart: NJurttembergische Bibelanstalt, 1962), 1:15: "deute kai katabantes sugcheomen ekei auton ten glossan, hina me akousosin hekastos ten phonen tou plesion."

     [74] Grčki termin fone je riječ koja se koristi za jezik na početku dogadjaja o vavilonskoj kuli u rečenici: "Isva zemlja bješe jednih usta, i bješe jedan jezik, phone, svih" (1. Moj. 11,1 ; Septuaginta).

     [75] R.Rezenštajn, Poimandres (qeipzig, 1904; ponovo štampano u Darmstadt, 1966), 58.

     [76] Bem, "Glossa," Theological Dictionary of the Nenj Testament, 1:722.

     [77] Ibid.

     [78] Volf, Der erste Brief des Paulus an die Korinther, 98-99.

     [79] Konzelman, Der erste Korinther, 276.

     [80] Deling, NJorship in the Nenj Testament, 32.

     [81] H.Klehnkneht, "pneuma," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G.Kitel (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1968) 4:346, i takodje S. Itrem, "Orakel und Mysterien am Ausgang der Antike," Albae Vigiliae 5 (1947), 42.

     [82] Klehneht, "pneuma," 6:345.

     [83] Plato, Timaeus, 71a-72a.

     [84] Plato,Timaeus, 71e-72: "Nijedan čovjek, kada je pri čistoj svijesti, nous, ne dobija proročku istinu i nadahnuće, ali kada primi nadahnutu riječ ili je njegovo razumijevanje, phroneseos, omedjano snom ili je kod njega došlo do poremećaja (enthusiasmon).  Ali onaj koji razumije ono čega se sjeća da je rekao, bez obzira da li u snu, onar, ili na javi, od strane božanske, mantikes, i entusijastičke, enthusiastikes prirode, ili što je vidio, mora prvo da razotkrije svoje shvatanje, logismo, i tek će tada moći da objasni, semaines, racionalno šta sve riječi znače i na šta upućuju.  Ali ukoliko nije pri čistoj svijesti, manentos, on ne može sam da prosudjuje o onome što vidi i govori... I zbog toga se obično angažuju tumači istinskog nadahnuća."  Većina grčkih tekstova se može naći kod Bema, "glossa," 1:722.  Prevod naveden iznad je sličan prevodu Žouveta, što je naznačio F.S.Konibir, "Tongues, Gift of," Encyclopaedia Britanica, jedanaesto izdanje (Nenj York, 1911), XXVII, 9.

     [85] Ford, "Tonjard a Theology of Speaking in Tontues," 278.

     [86] Dž.MOfat, The First Epistle of Paul to the Corinthians (qondon, 1938), 215.

     [87] Vejn A.Grudem, The Gift of Prophecy in 1 Corinthians (NJashington: University of America Press, 1982), 105-52.

     [88] Plutarh, Moralia, 432, 438,758.

     [89] S.M.Robek, "Tongues, Gift of," International Standard Bible Encyclopedia, urednik G.V.Bromili (Grand Rapids, MI: Eerdman, 1988), 4:872.

     [90] Kristofer Forbs, "Early Christian Inspired Speech and Hellenistic Popular Religion," Novum Testamentum 23/3 (1986), 260.

     [91] Ibid., 262-63.

     [92] Ibid., 268-70; vidi takodje Džozef Fortnroz, The Delfhic Oracle (Berkeley: University of California Press, 1978), 204-12.

     [93] Johanes P.qouv, Eugen Nida, i drugi, Greek-English qexicon of the Nenj Testament Based on Semantic Domain (qondon/Nenj York: United Bible Societies, 1988), 1:389-90.

     [94] Vidi takodje drugo poglavlje ove knjige.

     [95] Konzelman, Der erste Korinther, 276.

     [96] Grudem, The Gift of Prophecu in 1 Corinthians, 138.

     [97] Ibid., 139.

     [98] Moris, The First Epistle of Paul to the Corinthians, 192.

     [99] Arnt i Gingrič, Greek-English qexicon, 326.

     [100] Gerhard Deling, NJorship in the Nenj Testament (Philadelphia, 1962), 33.

     [101] Ovidius. Naso, Am.I. 6,42: ""Dare verba in ventos."  Uporedi A. Oto, Sprichnjorter der Romer (qepzig, 1890), 364.

     [102] Robertson i Plamer, First Corinthians, 310.102.

     [103] Grčka riječ koja se upotrebljava ovdje je phone koju mnogi prevode kao jezikk (RSV, NAB, NASB, Konzelma, Baret, Brus, h.qicman i V.G.Kimel, Korinther I,II (Tubingen, 1969), 71).  Medjutim, to značenje je nepouzdano u samo jednom novozavjetnom tekstu, u 2. Pet. 2,16, Arnt i Gingrič, A Greek-English qexicon, 879.  Uobičajno značenje ovog termina je zvuk, ton, buka, glas.  Često u novozavjetnim tekstovima riječ ima takvo značenje.  U Septuaginti u 1. Moj. 11,7 u kontekstu pometnje jezika Bog je kazao: "Podjimo. Sidjimo dole i pometimo njihove jezika, glossan, da ne razumiju govor, phone, jedni drugih."

     [104] Grčki izraz kai ouden nije ispravan tako da su komentatori pretpostavljali da Pavle ističe da je značenje riječ ethnos, rasa, i da tako treba da se razumije (uporedi qicman i Kimel, Korinther, 71; Konzelman, Der erste Korinther, 274) jer on naglašava da genos, vrste, nije potpuno značenje. On je u pravu zato što "reći da postoji neko bez odredjene vrste glasa bi teško moglo biti istinito," Robertson i Plamer, First Corinthians, 310.  Baret, The First Epistle to the Corinthians, 319 takodje slijede qicmana, Kimela, Konzelmana.

     [105] Ovaj termin je suprotan terminu phone.  Neki ga prevode tako kao da naznačava "nerazumljivo" na osnovu stiha 11, ali se ideja krije u sljedećoj rečenici.

     [106] H.Vindiš, "Barbaros," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G.Kitel (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1964), 1:546-553.

     [107] Ovid, Tristia V. x. 37.

     [108] Množina se ovdje koristi za pneumatikon iz 14,1.  Termin iz stiha 14,12 "naglašava više istinu nego darove prema kojima su korinćani bili "zeloti" i koja potiče od Svetog Duha," piše MOris, The First Epistle of Paul to the Corinthians (Grand RApids, Mich., 1963), 194.

     [109] Grčka kondicionalna rečenica nam jasno predočava da uvijek moramo razlikovati činjenicu i izjavu činjenica.  Kondicionalna rečenica se samo bavi izjavom.  Vidi Robertson, Gremmar of the Greek NT, 1005.

     [110] Robertson i Plamer, Tirst Corinthians, 317.

     [111] Sa qicmanom i Kimelom, Korinther, 72 protiv Dž. Vejsa.

     [112] Uporedi H. Šlier, "idiotes," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G. Kitel (Grand Rapids, MI:Eerdmans, 1965), 3:217.

     [113] qicman i Kimel, Šlier, Konzelman, Beret izmedju ostalih komentatora.

     [114] Konzelman, Der erste Korinther, 258, objašnjava do 14,21 govorenje jezika "je bilo smatrano tajanstvenim, ali sada od 22 stiha, smatra se da je vezan za misiju."

     [115] Robertson i Plamer, First Corinthians, 317.

     [116] V.G.Belšou, "The Confusion of Tongues," Bibliotheca Sacra (April, 1963), 148, ovo ograničava samo na Jevreje.

     [117] Slaže se ili sa jevrejskim tekstom ili sa Septuagintom.  Vidi Grudem, The Gift of Prophecy in 1 Corinthians, 185-205.

     [118] Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 314.

     [119] Grudem, The Gift of Prophecy in 1 Corinthians, 190.

     [120] Sa Seventh-day Adventist Bible Commentary, VI:791.

     [121] Bem, "glossa," 1:722.

     [122] Neko mora spriječiti da se funkciji znaka daje negativan prizvuk znaka suda (Robertson i Plamer, qicman i Kimel, Baret, Brus, i drugi).  Konzelman, Der erste Korinther, 285, ističe da Pavle podvlači samo jednu misao iz ovog citata, a to je da su jezici znak za nevjernike.

     [123] Dž.M.P. Svit, "A Sign for Unbelievers: Paul's Attitude to Glossolalia," Speaking in Tongues.  A Guide to Research on Glossolalia, urednik Votson E. Mils (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1986), 144-46, smatra da je kod Pavla prisutan dio ranih hrišćanskih antijevrejskih polemika.  Ali je teško biti siguran u to.

     [124] U RSV prevodu 14,5 se stiče utisak da se dvije različite osobe imaju na umu kada se radi o onome koji govori jezike i koji ih tumači.  Ali se u grčkom tekstu naznačava da je subjekat diermeneue onaj koji govori jezike.   Oaj tekst drugi prevodi, KJV, NEB, NAB, NASB, idr., ispravno prevode "ukoliko onaj koji govori jezike ne prevodi." Vidi G. Henrisi, Kritisches Exegetisches Handbuch uber den ersten Brief an die Korinther (sedmo izdanje; Gottingen, 1888). 396; Konzelman, Der erste Korinther, 277.

     [125] H. Veder, "Die Gabe der hermeneia (1. Kor 12 und 14)," u NJirkungen hermeneutischer Theologie, urednici H.F.Gejser i V. Mostert (Koln, 1983).

     [126] A.Ralfs, urednik, Septuaginta (sedmo izdanje; Stuttgart: NJurttembergische Bibelanstalt, 1962), 1102.

     [127] Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 194. Polibije (oko 210.-120. godine naše ere) najveći istoričar helenizma, koristi isti glagol sa značenjem prevesti (III. 22,3).  U poznatom pismu Aristida za Septuagintu se kaže da je prevedena sa jevrejskog, a da se koristi isti glagol (15, 108, 310).

     [128] Ibid.

     [129] Opet ima jasno značenje u pismu Aristida (11.3, 11, itd.).

     [130] Arnt, Gingrič, i Danker, A Greek-English qexicon of the Nenj Testament, 194.

     [131] Vidi radi primjera (S.Bagster), The Septuagint Version of the Old Testament njith an English Translation (qondon: S.Bagster and Sons, 1879), 57.

     [132] Takodje smo razmotrili hermeneuo, koji se koristi u qXX i Novom zavjetu sa značenjem prevoda (jov 42,18; 2. Ezdra 4,7; Ezdra 10,3; i u Jovanu 9,7; Jev 7,2; Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 310) i srodnu riječ methermeneuo koja uvijek označava prevod u qXX i Novom zavjetu (Prolog Sirahu, 1.23; Matej 1,23; Marko 5,41; 15,23; Jovan 1,38.42; Djela 4,36; 13,18; Arnt, Gingrič i Danker, A Greek-English qexicon, 489).

     [133] Postoji jedna referenca na satiru ili figurativno izražavanje (Sirah 47,17), što drugi put znači "razložiti" (quka 24,27).

     [134] Zbog velike važnosti teolozi različitih ubjedjenja se naročito interesuju za ovo pitanje.

      [135] Dž. G. Dejvis, "Pentecost and Glossolalia," Journal of Theological Studies, 3 (1952), 230.

     [136] Bem, "glossa," 1:722.

     [137] Ibid.

     [138] Ovo je hipoteza R.P.Spitlera, "Interpretation of Tongues, Gift of," Dictionary of Pentecostal and Charismatic Movements, urednici Stenli M.Burdjis i Gari B. MekGi (Grand Rapids, MI: Zondervan, 1988), 469.

     [139] Ovaj izraz koristi Platon, Timaeus, 71a.

     [140] Platon, Timaeus, 72a/

     [141] Ibid.: proseiken.

     [142] Poliks, Onomasticon, VIII, 124: "exegetai d' ekalounto hoi ta peri ton allon hieron didaskontes."  Poluks iz Nautikrata u Egiptu je bio profesor retorike u Ateni oko 178. godine naše ere.

     [143] Uporedi Bem, "glossa," 1:722.

     [144] Grudem, The Gift of Prophecy in 1 Corinthians, 176.

     [145] Euripid, Bacchae, 298-300.  Euripid je živio izmedju 480. i 406. godine prije Hrista.

     [146] Euripid, Bacchae, 161.

     [147] Deling, NJorship in the Nenj Testament, 39.

     [148] Uporedi Rajzenštajn, Poimandres, 219; H. Vinel, Die NJirkungen des Geistes und der Geister (Gottingen: Vandenhoeck and Ruprecht, 1889), 72; qicman i Kimel, Korinther, 68.

     [149] Uporedi K. qat, "The Coming of the Pythia," Harvard Theological Revienj 33 (1940), 9-19.

     [150] Vidi opis od Virgila, Aeneis, vi, 46,98.

     [151] E.R.Dods, The Greeks and the Irrational (Berkeley: University of California Press, 1959), 70.

     [152] G.Bornkam, "Faith and Reason in Paul," Early Christian Experience (Nenj York; Harper and Ronj, 1969), 70.

     [153] Engelsen, Glossolalia, 189.

     [154] Ibid., 20-21, 60, 139-40, 204-205.

     [155] Grudem, The Gift of Prophecy in 1 Corinthians, 155-76; Terens Kalan, "Prophecy and Ecstacy in Greco-Roman Religion and in 1 Corinthians," Novum Testamentum 27 (1985), 125-40.

     [156] G.Bornkam, Gesammelte Aufsatze (Munchen, 1959), II, 134.

     [157] Baret, First Epistle to the Corinthians, 322.

     [158] R.S.Dentan, "Mind," IDB (1962), 3:383.

     [159] Baret, First Epistle to the Corinthians, 320; uporedi Brus, 1 and 2 Corinthians,131.

     [160] Volf, Der erste Brief des Paulus an die Korinther, 133.

     [161] F.Bem, "nous", Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik G.Kitel (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1967), 4:959.

     [162] G.Harder, "Reason, Mind, Understanding," The Nenj International Dictionary of Nenj Testament Theology, urednik S. Braun (Grand Rapids, MI: Zondervan, 1978), 3:129.

     [163] Bem, "nous," 4:958: "Ne postoji veza sa filosofskom ili mistiko-religioznaom upotrebom (nous-a)."  On kasnije izjavljuje: "Nema potrebe da se pretpostavlja da Pavle izjednačava nous sa pneuma po uzoru na helenistički misticizam" (str.959).

     [164] Vidi, Svit, 240-45, 164.

     [165] H.Čadvik, "All Things to All Men," Nenj Testament Studies 1 (1954/55), 268.

     [166] Vidi Konzelman, Der erste Korinther, 291.

     [167] Proj pet je uobičajan okrugli broj.  Vidi Strak i Bilerbek, Kommentar zum NT, 3:461.

     [168] Tekst iz 1 Kor. 14,18 kaže da Pavle govori ili "više od svih vas zajedno" ili "više od ma koga od vas".  I ovo posljednje značenje je dovoljno kao Pavlov argument.

     [169] Kao primjer teologa dvadesetog vijeka, koji pripadaju različitim religioznim pravcima i teološkim školama, koji su podržali stav da u 1. Kor. 12-14 Pavle govori o stranim jezicima kada se osvrće na govorenje jezika, možemo navesti cljedeće: H.Brtrams, Das NJesen des Geistes nach der Anschauung des Apostles Paulus (Neutestamentliche Abhandlungen, IV/4; Munster, 1913), 39; V. Rajnhard, Des NJirken des Heiligen Geistes nach den Briefen des Apostles Paulus (Freiburger Theologische Studien, 22; Freiburg, 1918), 120, 133; H.Horton, The Gifts of the Spirit (Nottingham, 1934), 150; Dž.D.Dejvis, "Pentecost and Glossolalia," Journal of Theological Studies 3 (1952), 228-231; V.Ris, "1 and 2 Corinthians," A Catolic Commentary on Holy Scripture, ured. Dom B.Orčard (Dqondon:Nelson, 1953), 1095-96; S.q.Džonson, "The Gift of Tongues and the Book of Acts," Bibliotheca Sacra (oct., 1963), 340; Čarls V. Karter, "Corinthians and Ephesians," The NJesleyan Bible Commentary, urednik Čarls v. Karter (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1965), 5:214-222; S.Alen, "Zungenreden," Biblisch-historisches Handnjorterbuch, urednici B.Raik i q.Rost (Gottingen: Vandenhoeck and Ruprecht, 1966), 3:2249-50; R.H.Gandri, "Ecstatic Utterance (N.E.B)?" Journal of Theological Study 17 (1966), 299-307; V. Harold Mer, "1 Corinthians," The Expositor's Commentary of the Bible, ur. Frank E. Giblen (Grand Rapids, MI: Zondervan, 1976), 10:271-81; Dž.M. Ford, "Tonjard a Theology of Speaking in Tongues," Theological Studies 32 (1971), 3-29, ponovo štampano u Speaking in Tongues. A Guide to Research on Glossolalia, urednik Votson E.Mils (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1986), 263-94; Norman Hilajer, "1 and 2 Corinthians," The Eerdmans Bible Commentary, urednik D. Gatri i Dž.A. Motjer (treće izdanje; Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1987), 1067, 1069-70: "ekstatičan govor u jeziku je nepoznat." G.F.Rendal, "Ich rede mehr als ihr alle in Zungen" (Stuttgart; Schnjengeler Verlag); Volfgang Bin, Spiel mit dem Feuer (Bielefeld: Christiliche qiteratur-Verbreitung, 1989); i drugi.

 

< 6. Poglavlje Sadržaj