< 1. Poglavlje Sadržaj 3. Poglavlje >

 

druga glava

PRVOBITNI I NE BAŠ PRVOBITNI GREH

PRVOBITNI GREH
Sveprisutnost greha
Priroda “prvobitnog greha”
Posledica prvobitnog greha
Greh je ljubav: srž greha
Većina iskrenih hrišćana ne brine se zbog GREHA
Neki drugi aspekti greha
Gresi koji to nisu
Zaključni osvrt

Uprkos svem bogatstvu i znanju, savremena svetovna kultura našla se u čudnovatom vakuumu u pogledu razumevanja problema s kojim se suočava. S jedne strane, psihijatar Karl Meninger piše: “Koliko god pokušavali, teško je da ovaj naš svemir vidimo kao sklad. Naprotiv, svuda smo suočeni s dokazima sukoba. Ljubav i mržnja  ...  stvaranje i razaranje — neprekidni rat suprotstavljenih tendencija kao da je postao dinamično središte sveta.” [1]

S druge strane, savremena kultura je, opšte uzev, bespomoćna pred zlom, jer je bacila ključ kojim bi ga razjasnila. Čitavih trideset pet godina nakon pisanja prethodno nvedenih reči, Meninger se i dalje borio s problemom – ovom prilikom u knjizi od epohalnog značaja, pod nslovom Šta bi s grehom? [Whatever Became of Sin]. Govoreći o osnovima savremene kulture, autor ističe da su “gresi postali zlodela i da sada zlodela postaju bolesti”.  Otuda je pojam bolesti vrlo često služio kao sredstvo izbegavanja moralne odgovornosti. Po njegovoj tvrdnji, društvo ne može doći do zdravlja ako se ne uhvati u koštac s pogrešnim shvatanjem greha. [2]

Drugi predstavnik psihijatrijske nauke, O. Hobart Maurer, jezgrovito je formulisao suštinu problema i rekao: “Sve dok negiramo realnost greha, mi se, izgleda, zatvaramo pred mogućnošću  potpunog izbavljenja [oporavka].[3]

Ti psihijatri, iz onog profesionalnog kruga koji je, tradicionalno, imao agresivno odbojan stav prema hrišćanstvu i “grehu”, uperili su prstom u centralni problem Biblije i ljudskog postojanja. Hrišćanski teolozi su potvrdili da je greh još od vremena Starog zaveta imao centralno mesto. G. C. Berkuver piše da “svaki pokušaj minimiziranja našeg greha nailazi na direktno protivljenje Pisma kao celine”. Džejms Stoker dodaje da “sve jeresi nastaju na osnovu neadekvatnog shvatanja greha.”[4]

Apostol Pavle nam pomaže da shvatimo da pravilno poimanje greha nije samo presudno za razumevanje čovekovog problema nego je ujedno i ključni element za razumevanje spasenja. Poslanica Rimljanima, npr., temelji svoju raspravu kako na dubini tako i na sveprisutnosti greha. Prva glava objašnjava da su neznabošci grešnici, dok druga jasno ističe da Jevreji nisu ništa bolji, pošto “čine sve isto” (Rimljanima 2,1). Kamen temeljac Pavlove doktrine otkupljenja je iskaz “da su i Jevreji i Grci svi pod grehom” [da su i Jevreji i Grci pod vlašću greha]. “Svi sagrešiše i izgubili su slavu Božju” (Rimljanima 3,9.23).

Tek pošto je svoje čitaoce doveo do takvog zaključka, Pavle je mogao početi da razrađuje odgovarajuću doktrinu spasenja. U stvari, on ostvarenje tog zadatka počinje već u sledećem stihu. Budući da “svi sagrešiše” (23. stih), svi koji su spaseni moraju biti “opravdani zabadava blagodaću Njegovom, otkupom Isusa Hrista” (24. stih).

A onda, sledećih nekoliko glava proširuju izlaganje o tome kako Bog problem greha u čovekovom životu rešava opravdanjem i posvećenjem — teološki pojmovi koji će biti predmet obimne rasprave u 4. i 5. poglavlju. Za to vreme, ostatak sadašnjeg poglavlja će, prema običaju ustanovljenom u poslanici Rimljanima, učiniti prirodu greha potpuno razumljivom.

Značajno je da shvatimo da će  neadekvatna doktrina greha neizbežno odvesti u neadekvatnu doktrinu spasenja. Autor Edvard Vik je u pravu kada kaže da je “prvi element hrišćanskog savršenstva [ili bilo kog drugog aspekta spasenja] — uvideti da smo grešnici”. To, ističe autor, ne znači samo da priznajemo da smo učinili grešne postupke a, b i c. “To znači da smo ljudi koji čine takve stvari.  ...  Priznati da smo grešnici znači priznati postojanje sile koja nama gospodari i koja nas sprečava da budemo ono što bi trebalo, po Božjoj nameri. Ta sila je sila greha.”[5]

Nemoguće je preterati u naglašavanju važnosti dubine problema greha. Napisavši da su i Jevreji i Grci “pod vlašću greha” [Karadžić: “pod grehom”] (Rimljanima 3,9), Pavle je to zaista i mislio.

Fariseji su upravo potcenili moć greha. Zbog toga su mislili da greh mogu pobediti tako što će pobeđivati grehe a, b i c. Problem oko kojeg se okreće takav postupak jeste da je, nakon što su gresi a, b i c “pobeđeni”, i dalje prisutna moć greha a mi smo i nadalje grešnici. Ništa nije rešeno našim spoljašnjim “krparenjem”, bez obzira na svekoliki trud koji smo možda uložili.

Ukratko, primerenost naše slike o grehu odlučiće o primerenosti našeg razumevanja spasenja. Autor Milard Erikson oštroumno napominje: “Ako je čovek u osnovu dobar i ako su njegove intelektualne i moralne sposobnosti uglavnom neoštećene, s kojim god problemom da se suoči u vezi s njegovim statusom pred Bogom, taj problem će biti relativno nevažan.“ Kod takvih ljudi, suštinski problem u životu možda će biti neznanje ili lišavanja na društvenoekonomskom planu. Ako se to dogodi, usklađivanje ekonomskog sistema ili “obrazovanja rešiće problem”; možda će jedino neophodan biti “dobar prikaz ili primer” puta pravednosti. “S druge strane, ako je čovek izopačen ili buntovan, pa otuda ili nesposoban ili nespreman da učini ono što vidi da je ispravno, tada će biti neophodan radikalniji vid lečenja.” Prema tome, što je radikalnije naše razumevanje greha, “smatraćemo da nam je potrebno i natprirodnije spasenje.”[6]

Fariseji su kroz vekove uporno potcenjivali ono što Pavle naziva “silom” greha u čovekovom životu. Oni su time precenili čovekovu sposobnost rešavanja problema greha. U tom pravcu nešto govori i Elen Vajt kad kaže da “obrazovanje, kultura, primena volje, ljudski trud, imaju svoje područje delovanja, ali su ovde nemoćni. Oni mogu dovesti do ponašanja koje je, spolja gledano, korektno, ali ne mogu menjati srce; oni ne mogu da očiste izvor života. Da bi ljudi mogli preći iz greha u svetost, mora postojati sila koja deluje iznutra, novi život odozgo. Ta sila je Hristos.”[7]

 

PRVOBITNI GREH

Sveprisutnost greha

Jedna od nezaobilaznih činjenica u životu je problem greha. Suočeni smo s njim u svim situacijama. Jedno od objašnjenja njegove sile i rasprostranjenosti je i to što svaka država mora da ima vojsku, policiju, sudije, sudove i kazneni sistem. Teolog Džon Mek-Kvejri skreće pažnju na taj problem, pišući da mi “gledajući stvarno ljudsko postojanje, uočavamo ogroman nesklad u stvorenom svetu, patologiju koja kao da prožima sveukupno postojanje, bilo da mislimo o zajednici ili o pojedincu”. Rajnhold Nibur izrazio se ništa manje jezgrovito, rekavši da “gde je istorija  ...  tamo je greh”. [8]

Dakle, i kad ne bi bilo Biblije, postojala bi doktrina o grehu. Ona je upisana u sâmo tkivo postojanja. Njenu sveobuhvatnost potvrđuju paganski pisci drevnog doba, kao i teoretičari filozofije, književnosti, sociologije, psihologije, politike i drugih oblasti savremenog života. Svetovni romanopisac Džon Štajnbek precizno je to izrazio svojim perom: “Verujem da svet ima samo jednu priču, jednu jedinu.  ...  Ljudska bića uhvaćena su — u svom životu, svojim mislima, svojoj gladi i ambicijama, u svojoj pohlepi i okrutnosti, ali i u svojoj dobroti i velikodušnosti — mrežom dobra i zla.” [9]

Takva saznanja navela su autora Džejmsa Ora da napiše da “hrišćanska doktrina otkupljenja [i pada u greh] svakako ne počiva na naraciji iz treće glave knjige Postanja, nego na realnosti greha i krivici sveta, što bi ostalo kao činjenica čak i da treća glava 1. knjige Mojsijeve nikada i nije napisana”.[10]

Hrišćani, svakako, imaju tu treću glavu 1. Mojsijeve kao izveštaj o (tom) prvom ljudskom grehu. Ne samo što imamo treću glavu 1. Mojsijeve nego imamo i Rimljanima 5,12, tekst koji kaže da “greh dođe na svet kroz jednog čoveka, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše”.

Peta glava poslanice Rimljanima nije usamljena u biblijskom iskazivanju sveprisutnosti greha. Tekst u Rimljanima 3,9-23 u više navrata iznosi činjenicu da “svi sagrešiše”, dok tekst iz Jeremije 17,9 kaže da je ljudsko srce “prevarno više svega, i opako”. Osim toga, Poslanica Efescima navodi da su ljudi “rođena deca gneva” (2,3), dok Poslanica Rimljanima otvoreno kaže da “Bog zatvori sve u neverstvo” (11,32). Prema Davidovim rečima, to stanje grešnosti postoji od rođenja. “Gle”, pisao je Psalmista, “u bezakonju rodih se, i u grehu zatrudnje mati moja mnom” (Psalam 51,5).

Dok Rimljanima 5,12 konstatuje činjenicu da je (1) Adam zgrešio i (2) da su zbog Adamovog greha zgrešili svi ljudi, apostol se “nije latio da utvrdi kako je tačno došlo do te posledice”. U stvari, kako tvrdi Bernard Ram, “Pavlova prvenstvena namera nije optuživanje čovečanstva za grešnost. Ne, on na tom mestu opisuje slavno otkupljenje u Hristu”. Optužba u formalnom smislu već se pojavila u Rimljanima 1,17 – 3,23.[11]

Mada 5. glava poslanice Rimljanima ne objašnjava proces prenošenja posledica Adamovog greha na njegovo potomstvo, postoje drugi tekstovi u oba zaveta koji pokazuju da je taj proces u toku. Prvi tekst koji na taj proces jasno upućuje je 1. Mojsijeva 5,3, gde čitamo da “Adam  ...  rodi sina po obličju svojemu, kao što je on”. Ovde je implicirana razlika između još bezgrešnog Adama stvorenog po Božjem obličju, i njegovog sina, rođenog po Adamovom obličju posle pada u greh. Na tu temu ponovo se govori u 1. Mojsijevoj 8,21, gde je Bog na kraju izveštaja o potopu rekao da je “misao srca čovečjega zla od malena”.

Slično tome, Isus je rekao Nikodimu da “što je rođeno od tela, telo je; a što je rođeno od Duha, duh je” (Jovan 3,6). Ovde se, kao i u Pavlovim spisima, izraz telo odnosi na moralno, a ne na fizičko stanje čoveka.

Posmatrano iz drugog ugla, govor o problemu greha koji se pojavljuje u 3. glavi 1. Mojsijeve ne završava se u tom poglavlju. Nastavlja se i prelazi u 4. glavu, gde se nalazi storija o Kainu i Avelju, pa onda u 6. glavu, gde je reč o Nojevom naraštaju, da bi se nastavio sve do poslednjeg slova, kako Biblije tako i svetske istorije.

Pojam prvobitnog ili prvog greha omogućava nam da lakše razumemo i sebe i svet oko sebe, iako ne možemo do kraja razumeti mehanizam njegovog prenošenja. Bez određene predstave o prvobitnom grehu, pisao je Blez Paskal, “mi ostajemo neshvatljivi sebi samima”.[12]

 

Priroda “prvobitnog greha”

Ako kažemo da je tačno da je sveprisutnost greha očigledna i u Bibliji i u našem svetu, naše sledeće pitanje bi se moralo pozabaviti njegovom prirodom. Šta je to što Adamovi potomci, nekako, primaju kao nasleđe pâda u greh? Dva najčešća odgovora su krivica i grešna priroda.

Mnogo je bilo onih koji su odbacivali nasleđenu krivicu. Jedan od njih bio je prorok Jezekilj, koji je pisao: “Koja duša zgreši ona će umreti, sin neće nositi bezakonja očina niti će otac nositi bezakonja sinovljega” (Jezekilj 18,20). Isti argument upotrebio je i Mojsije, pišući da “neka ne ginu ocevi za sinove ni sinovi za oceve; svaki za svoj greh neka gine” (5. Mojsijeva 24,16).

Razlog ovakvim uredbama je u tome što je greh ličnog karaktera. U Jakovljevoj poslanici čitamo, “koji zna dobro činiti [koji zna šta je dobro i to] i ne čini greh mu je” (Jakov 4,17). Greh nije samo lične, nego i moralne prirode. Kako ćemo to videti kasnije u ovoj glavi, greh je svesna odluka protiv Boga. Pošto je greh i moralne i lične prirode, Ram je u pravu kad zaključuje da se “krivica jedne osobe ne može pripisati drugoj”, a teolog iz devetnaestog veka, Vošington Gladen, govoreći o ideji po kojoj Bog ljude pojedinačno kažnjava zbog Adamovog greha, kaže da je to “nemoralna teologija”.[13]

S druge strane, Elen Vajt, bar na jednom mestu, kao da kaže kako mi nasleđujemo krivicu. “Nasledstvo dece je nasledstvo greha”, piše Elen Vajt. “Greh ih je odvojio od Boga. Isus je dao svoj život kako bi ponovo uspostavio pokidane veze s Bogom. Kao potomci prvog Adama, ljudi od njega ne primaju ništa do krivicu i kaznu smrti.”[14] U istom smislu govori Bog u Deset zapovesti, naime, da će pohoditi “grehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga kolena, onih koji mrze na mene” (2. Mojsijeva 20,5; upor. 34,7; 4. Mojsijeva 14,18; 5. Mojsijeva 5,9).

Obe ove izjave treba čitati u punom kontekstu Božjeg otkrivenja. Dok, s jedne strane, nema sumnje da Bog pohodi “grehe otačke” na deci u budućim generacijama, razlog za takvo pohođenje mora se shvatiti, ako hoćemo da vidimo smisao u naoko protivrečnim iskazima u Bibliji.

Elen Vajt nam pomaže da vidimo rešenje problema, pišući povodom reči iz teksta 2. Mojsijeve 20,5: “Ne može se izbeći da deca trpe posledice loših postupaka svojih roditelja; međutim, ona ne bivaju kažnjavana zbog roditeljske krivice, izuzev ako učestvuju u njihovim gresima. No, deca obično idu stopama svojih roditelja. Sinovi, nasleđem i primerom, postaju učesnici u očevom grehu. Loše sklonosti, izopačeni prohtevi i sramni sistemi ponašanja, uz fizičke bolesti i izopačivanje, prenose se kao nasledstvo s oca na sina, do treće i četvrte generacije.”[15]

I autor Džejms Dini pomaže nam da razumemo odnos između nasleđa i krivice. “Nasleđe nije sudbina”, piše Dini, “ono što smo primili od roditelja ne plete oko nas mrežu krivice i jada iz kojih se nikada ne bismo mogli osloboditi”, ako pripadamo Bogu. Nemoralno je i kukavički neverno, tvrditi da je naša sudbina određena postupcima naših predaka. “Gresi očeva pogubni su samo ako ih sinovi usvoje. Nasleđene sklonosti mogu biti i jake, ali nisu sve od čega se sastoji čovekova priroda, tako da one za njega mogu postati prokletstvo jedino ako zanemari odnos s Bogom ili ga se odrekne i hotimično usvoji zlo nasleđe.”[16]

Ako je to tako, ne možemo a da se ne upitamo: “Zašto uopšte svako ljudsko biće greši? Zašto je greh sveprisutno ljudsko iskustvo? Kako to da niko nije izbegao njegov zagrljaj?”

Na odgovor nam ukazuje autor Albert Nudson. Smatra da smo mi ljudi suočeni sa sveopštom prisutnošću i greha i krivice. Međutim, između to dvoje postoji protivrečnost. Krivica podrazumeva slobodu, dok sveprisutnost greha kao da upućuje na uzrok koji postoji pre nego što ljudi odluče, odnosno, pre nego što ispolje volju da greše. “Ako je greh stvar slobode izbora, onda po svoj prilici ne bi trebalo da postoje uslovi za njegovu sveprisutnost. Činjenica o njegovoj sveprisutnosti upućuje na to da, pre upotrebe slobode postoji element nužnosti, urođena sklonost ili naginjanje ka zlu.[17]

Elen Vajt to isto shvata i kaže da mi nemamo samo “stečene sklonosti ka zlu” nego i one nasleđene. Zbog tih nasleđenih sklonosti ka zlu, dete ne morate učiti da greši.[18]

Bez obzira na to koliko je neko mogao biti neupućen, ističe autor J. C. Rajl, “on je oduvek znao kako se greši”! To je zato što smo “rođena deca gneva” (Efescima 2,3). “Iznutra iz srca ljudskoga izlaze misli zle, preljube, kurvarstva” i tako dalje (Marko 7,21). “Ni najlepše nevinašce”, piše Rajl, “nije, kako ga njegova majka ponosno opisuje, mali 'anđeo',  ...  već mali 'grešnik'.” [19] Ne da ono svesno greši kao malo dete, nego je grešnik u tom smislu što je rođeno sa sklonošću da se opredeli za greh čim je dovoljno staro da ga počini.

Autor Džon Fokner lepo rezimira biblijski stav o prvobitnom grehu, kada kaže da “prvobitni greh znači da su naši prvi roditelji, svesnim prestupom, dobili lošu sklonost, koju su putem prirodnih zakona preneli svojim potomcima”. Zbog toga Elen Vajt i govori o “izopačenim kanalima ljudskog roda”.[20]

Iako se krivica i greh ne mogu preneti iz jedne generacije u sledeću, može se preneti urođena sklonost ili naginjanje ka grehu. Ta urođena sklonost ka grehu (telesno mudrovanje [telesan duh] [Rimljanima 8,7]) ostaje primarna sklonost u čoveku kao pojedincu sve dok se ne poništi obraćenjem ili iskustvom novorođenja od Boga.

Pošto smo izneli sve ovo o maloj deci kao potencijalnim grešnicima, prirodno sklonim grehu, možda je trenutak da napomenemo da su ta mala deca rođena s nečim što je više od sklonosti ka grehu. Ta činjenica postala je očigledna u velikim bitkama koje su se u teologiji devetnaestog veka vodile oko grešnosti ljudske prirode.

Autor Leonard Vuds zauzeo je stav da se deca moraju roditi zla zbog toga što je moralna izopačenost (1) sveprisutna kao razum i sećanje, (2) što se ispoljava čim su deca dovoljno stara da otkriju svoja osećanja, (3) što se ne može pripisati nijednoj promeni u prirodi dece posle njihovog rođenja, (4) što se ispoljava spontano i teško iskorenjuje i (5) što čini da je moguće predskazati da će svako dete biti grešnik.[21]

Vudsu je odgovorio autor Henri Ver, tvrdeći da njegovih pet dokaza mogu podjednako lako dokazati postojanje urođene svetosti kao i postojanje urođene izopačenosti. Konačno, istakao je Ver, ako je tačno da deca pokazuju grešna osećanja, tačno je i to da će ispoljavati i ona dobra. Drugo, ako su izopačena osećanja rano vidljiva, onda su rano vidljiva i dobra osećanja. Treće, ako se grešne sklonosti ne mogu dovesti u vezu s promenama koje su se dogodile posle rođenja, onda se ne mogu ni plemenite sklonosti. Četvrto, i grešne i plemenite reakcije su spontane i teško ih je potpuno ukloniti. Peto, ako se može predskazati da će deca grešiti, onda je podjednako moguće predskazati da će ispoljiti i određene dobre osobine.[22]

Neki teolozi otkrili su činjenicu da ljudska bića prilikom rođenja imaju i dobre i zle sklonosti. Na primer, Vilijam Njutn Klark tvrdio je da je svaki čovek primio dvostruko nasledstvo, dobro i zlo. S druge strane, on se usprotivio tvrdnji da su ljudi moralno neutralni. Suprotno tome, “Bog je ljudskom rodu nesumnjivo darovao sklonost ka napredovanju;  ...  priroda je naklonjena dobroti”. U stvari, dobrotu možemo izvesti poboljšavanjem “nečistokrvnog” porekla. Drugim rečima, čovečanstvo bi se moglo poboljšati ekološkim i socijalnim inženjeringom. [23]

Elen Vajt se s Klarkom donekle složila. Pisala je, na primer, da “u svakom srcu postoje prepoznvanje onoga što je pravo i težnja ka dobroti. Međutim, protiv tih načela grčevito se bori jedna neprijateljska sila”. No, u njenim očima, priroda je aktivno naklonjena zlu, a ne dobroti. U prirodi svakog čoveka, pisala je, postoji “sklonost ka zlu, sila kojoj se, bez pomoći spolja, nije moguće suprotstaviti”. Svoju sklonost ka zlu ljudi kao pojedinci mogu savladati jedino Hristovom “silom”.[24]

Za razliku od nekih njenih tumača, Elen Vajt nije zastupala mišljenje da se ljudi kao pojedinci rađaju moralno neutralni. Naprotiv, “svako” ljudsko biće nasleđuje “sklonost ka zlu”. Ta “sklonost” tako je “postavljena”, kako ćemo videti u 4. glavi knjige, da jedino Hristova sila obraćenja može da neutrališe njenu silu koja vuče nadole. Socijalni inženjering i genetske petljarije nisu dovoljni da bi se neutralisao duboko ukorenjeni problem greha.

S izuzetkom Hrista, Biblija ne zna ni za jedno dete koje je živelo svoj život potpuno bez greha i koje je u vreme fizičkog rođenja bilo “novorođeno”. Imati bogobojazne roditelje nije dovoljno za pomeranje tasa na terazijama urođene izopačenosti.[25] I deca iz najboljih hrišćanskih porodica moraju pobediti duhovnu oholost i samoživost. U središtu greha nalaze se upravo te osobine, a ne neki očigledniji zli postupci. Toj temi ćemo se vratiti u sledećem odseku ovog poglavlja.

Činjenica da neki ne znaju kada su doživeli obraćenje, ne znači da obraćenja nije bilo. Najteži slučajevi greha u Novom zavetu su stariji sinovi i “neizgubljeni dinari” iz 15. glave Jevanđelja po Luki. Takvi “moralni heroji” često su najbeznadežniji od grešnika, pošto su spolja vrlo čestiti i ispravni ljudi. Budući da ne osećaju nikakvu potrebu, vrlo često i ne “dolaze sebi” (Luka 15,17). Njihova moralna ispravnost, nažalost, čini da su kritički nastrojeni prema drugim ljudima (stihovi 25-30), što pokazuje da im srce nije ispravno, uprkos tome što su njihovi spolja vidljivi postupci svima za primer. Kako smo to već otkrili u iskustvu farisejâ, nema ničega varljivijeg od greha dobrote.

U toku Hristove službe, grupa koju je bilo najteže obratiti bili su ljudi koji nisu osećali potrebu za obraćenjem. U tome je opasnost za fariseje, i one nekadašnje i ove sadašnje. Sviđalo nam se to ili ne, prepoznavali mi to ili ne, priznavali ili ne, svako ljudsko biće ima sklonost ka zlu koja treba da se ukloni — pa makar ta sklonost bila i brižljivo kamuflirana hrišćanskim “pedigreom” i spolja vidljivom dobrotom.

 

Posledica prvobitnog greha

Pre nego što napustimo temu prvobitnog greha, biće potrebno da proučimo posledice “tog” prvobitnog greha. U 3. glavi 1. Mojsijeve data nam je živopisna slika tih posledica. Prve i najistaknutije bile su religijske posledice greha — Adam i Eva otuđili su se od Boga. Biblija kaže: “Sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga“, a i to da su se uplašili od Njega (1. Mojsijeva 3,8-10). Pošto su svrgli s prestola Boga i “ljubav prema Bogu s njenog suverenog mesta u duši”, otuđili su se od Njega.[26]

Takvo otuđenje potpuno je razumljivo na ljudskom planu. Na primer, dete koje se ogrešilo o volju majke ne želi da se sretne s njom niti da je pogleda u oči. U njegovom srcu postoji nešto što želi da sakrije. Isto tako, krivica čini da nam je Božja prisutnost nepodnošljiva. Greh prekida jedinstvo između ljudi i Boga.

Grehom izazvano otuđenje između Boga i ljudi bilo bi već dovoljno ružno da se ogledalo samo u pasivnom skrivanju od Božje prisutnosti; međutim, po svojoj prirodi, greh je aktivan u svom odnosu prema Bogu. Apostol Jakov zato kaže da je svet u kojem živimo u “neprijateljstvu (prema) Bogu” (Jakov 4,4). Pavle nam, sa svoje strane, kaže da je Bog preduzeo potrebne korake da nas spase dok smo još bili Njegovi neprijatelji (Rimljanima 5,10; Kološanima 1,21.22).

“Međutim, neprijatelj”, piše Leon Moris “nije tek neko ko samo malo zaostane, podbaci u onome što se zove dobar i odan prijatelj. On pripada suprotnom taboru.” Po definiciji, grešnici “se angažuju u pravcu suprotnom od Božjeg pravca”.[27]

Druga posledica greha odnosi se na njegove socijalne implikacije. Te implikacije prvi put su se pokazale u prvoj porodičnoj svađi u svemiru. Upitan od Boga da li je jeo od zabranjenog voća, Adam je požurio da za to okrivi Evu. “Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh” (1. Mojsijeva 3,12). Eto, toliko o jedinom savršenom braku na svetu.

Velika tragedija društvenih posledica prvobitnog greha bila je u tome što se nisu zaustavile kod 3. glave 1. Mojsijeve. Izveštaj iz 4. do 11. glave 1. Mojsijeve, izveštaj je o neprestanom širenju društvenih posledica greha. Te posledice idu od tragičnog slučaja braće Kaina i Avelja u 4. glavi 1. Mojsijeve, da bi postale jedna od temâ koje se provlače kroz celu Bibliju.

Treća grupa posledica prvobitnog greha bile su implikacije na ličnom planu. Greh utiče na odnos svakog pojedinca sa samim sobom. Prestavši da ispituje Adama, Bog je prišao Evi. “Zašto si to učinila?”, upitao ju je. “Đavo me je naveo da to učinim”, odgovorila je (1. Mojsijeva 3,13, parafrazirano). Na ovom mestu se suočavamo s problemom koji nastaje kad ljudi ne žele i, u većini slučajeva, kada su nemoćni da se suoče sa sobom i da pravilno ocene svoje postupke i svoje stvarne pobude. “Srce je prevarno više svega” (Jeremija 17,9).

Religijske i društvene posledice greha a i posledice na ličnom planu nastale su iz promene koja se u trenutku pada u greh dogodila u čovekovoj prirodi. Dok su Adam i Eva u svom prvobitnom stanju bili stvoreni po Božjem obličju (1. Mojsijeva 1,26.27), njihova deca su nosila grešno-palo obličje svojih roditelja (1. Mojsijeva 5,3). Njihovo palo-grešno stanje, kako smo već videli, bilo je naklonjeno zlu.

Biblija veoma slikovito opisuje opisuje pale ljude. “Opoganjen (je) njihov um i savest” (Titu 1,15). Osim toga, ljudi su kroz celu istoriju bili “samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni”, i tako dalje (2. Timotiju 3,1-5; upor.: 1. Mojsijeva 6,5.6; Rimljanima 1,18-32). Biblijski opis “telesnog čoveka“ nikada nije prijatan, mada će gresi nekih ljudi možda biti društveno prihvatljiviji od grewha drugih ljudi. U samoj žiži optuživanja čoveka u Bibliji stoji da neobraćeno srce i um nisu duhovni (Rimljanima 8,4-8).

Pad u greh uticao je na duhovno usmerenje svakog čoveka. Tako je i Elen Vajt napisala da je “čovekovo srce po svojoj prirodi hladno, mračno i bez ljubavi”. “Po svojoj prirodi srce je zlo.” Bez obzira na to što je, prvobitno, imao sasvim uravnotežen um i čiste misli, “neposlušnošću su se Adamove sposobnosti izopačile i sebičnost je zauzela mesto ljubavi”.[28]

Ti problemi, kao što smo već istakli, nastavili su da utiču na Adamove potomke. Neki će ljudi možda tvrditi kako nisu inficirani virusom greha, ali se ta njihova tvrdnja, po sebi, suprotstavlja Božjem otkrivenju i ljudskom opažanju. Puritanski duhovnik Tomas Gatejker efektno je opisao telesno srce, rekavši da “je kao knjiga upropašćena usled grešaka i propusta prilikom štampanja”, “kao pustinja 'u kojoj sâm od sebe, prirodno, niče korov najrazličitijih vrsta' i koja, bez pažljivog obrađivanja, ne rađa ništa dobro.” Bernard Ram smatra da problem kod grešnika “nije ovaj ili onaj propust ili pogrešan postupak”, nego to što je “celokupna njegova psiha kao brod čija je krma postavljena pod pogrešnim uglom”.[29]

“Krma” ljudskog života je, razume se, volja; ta “sila odlučivanja ili izbora” je “dominantna sila čovekove prirode”. Upravo je ta presudno važna volja prilikom pada u greh bila “nagnuta“ ka zlu. Suštinska posledica prvobitnog greha, koja je uticala na sve generacije posle Adama, jeste pala ili pogrešno usmerena volja, u svakodnevnom životu vidljiva po ljudskoj sklonosti da se umesto za dobro, opredeli za zlo. I tako, zbog činjenice da je došlo do prvog pada u greh, svedoci smo i neprestanog daljeg padanja u greh. “Svaki učinjeni greh“, pisala je Elen Vajt, “budi odjeke prvobitnog greha.“ Jedna od posledica je i to što je svako ljudsko biće kroz istoriju, izuzev Hrista, sagrešilo i izgubilo Božju slavu (Rimljanima 3,23).[30]

Plan spasenja, izložen u Novom zavetu, polazi od činjenice o sveopštoj prisutnosti ljudskog greha. Odmah nakon što je u Rimljanima izneo činjenicu o sveprisutnosti greha, Pavle u 24. stihu počinje da izlaže temu spasenja u Hristu.

 

Greh je ljubav: srž greha

Hrišćanina nikako ne bi trebalo da iznenadi podatak da je greh — ljubav. Biblija za ljubav ima više različitih reči, ali najznačajnija od njih je agape. Agape odslikava onu vrstu ljubavi kojom Bog voli ljudska bića. On se nenadmašno brine za njihovo najviše dobro, iako oni to ne zaslužuju. Glagol agapao novozavetni pisci često koriste dok govore o Božjem odnosu s ljudskim stvorenjima. Reč agape se u Novom zavetu, takođe, često odnosi na način života vođenog prema obrascu Božje ljubavi prema ljudima. [31]

Bog izražava nadu da će ljudi Njega i jedni druge voleti (ljubiti) (agapao) baš onako kako je On ljubio njih (vidi: Matej 22,36-40). Problem nastaje u trenutku kad se ljubav usredsredi na nešto pogrešno. Tako je Isus optužio fariseje zato što su “voleli” (“tražili”) “začelja (najbolja mesta) po zbornicama” (Luka 11,43). Slično tome, Dimas je napustio hrišćanski način života, “omiljevši mu [agapao] sadašnji svet” (2. Timotiju 4,10). Slično tome, Jovan savetuje svoje čitaoce da “ne ljube [agapao] sveta ni što je na svetu”. U takvima nema “ljubavi Očine” (1. Jovanova 2,15).

Iz pomenutih tekstova se ne vidi da sa svetom nešto nije u redu. Ipak, njima smo poučeni da je pogrešno ako bilo šta stavimo na Božje mesto. Greh, to je usredsređivanje ljubavi na pogrešan objekat; on znači voleti objekat više od Onoga koji je stvorio taj objekat. U stvari, sve ostaje na istom, bilo da je reč o nekom spoljašnjem objektu, ili o nama samima. Greh je voleti bilo šta ili bilo koga više od Boga. Greh je ljubav usmerena ka pogrešnoj meti, praćena načinom života koji je utemeljen na takvom usmerenju.

Ova definicija stoji u samom temelju Evinog greha iz 3. glave 1. Mojsijeve. Razume se, greh je postojao i pre događaja iz 3. glave 1. Mojsijeve. Prvobitno je nastao na nebu, kad je Lucifer nameravao da postane jednak Bogu i voleo sebe više nego svog Tvorca (Isaija 14,12-14).[32] Luciferova pobuna dovela je do “rata  ...  na nebu”. Zbog toga “zbačena bi aždaja velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koji vara sav vasioni svet, i zbačena bi na Zemlju” (Otkrivenje 12,7-9).

Zmiju koja vara ponovo nalazimo u razgovoru s Evom, u 3. glavi 1. Mojsijeve. Tom prilikom je to veoma “lukavo” stvorenje počelo da potkopava Božji autoritet. Ona se najpre angažovala da navede Evu da posumnja u Božju reč (“Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu?” [1. stih]). Odmah potom, sotona je posejao seme sumnje u to da li je Bog stvarno mislio ono što je rekao (Bog sigurno neće ubijati ljude zato što su dotakli plod! [stihovi 2-4]). Treće, kušač je bacio čini sumnje na Božju dobrotu, implicirajući da je Bog sebično zadržao ono najbolje za sebe (stihovi 5 i 6). “Budite kao Bog”, predlagao im je. Pošto se Bogu ne može verovati, vi slobodno možete činiti ono što hoćete. Oslonite se na sebe same. Postanite gospodari sopstvene sudbine.

Idući tom linijom razmišljanja, “uzabra roda s njega i okusi” (6. stih). Pitanja koja sada moramo postaviti glase: “Kad je Eva zgrešila? U čemu se sastojao njen greh?”

Želeo bih da istaknem da Evin greh nije bio u tome što je uzela plod i jela. Uzimanje i jedenje bili su posledica greha, a ne sâm, primarni greh.

Eva je sagrešila odbacivši Božju reč upućenu njoj i prihvativši sotonina došaptavanja. Eva je sagrešila kad je, prećutno, rekla Bogu da je ostavi, kako bi mogla da uradi ono što želi. Eva je sagrešila pobunivši se protiv Boga i postavivši svoju volju u središte svog života, kada je sopstveno mišljenje stavila iznad Božjeg.

Iz njenog buntovnog greha proistekli su grešni postupci. Nije postupak bio greh, nego posledica greha koji je vladao u njenom srcu. Ona je pala još pre nego što je uzela plod. Pala je u trenutku kada je ljubav prema nečemu (plod) i/ili nekome (samoj sebi) stavila ispred ljubavi prema Bogu. Shodno tome, kako s pravom tvrdi autor Džejms Or, suština greha je  kada ja svoju volju, umesto Božje volje, proglašavam za “konačni zakon svog života”. [33]

 

Većina iskrenih hrišćana ne brine se zbog GREHA

Želeo bih da, na ovom mestu, istaknem da većina hrišćana, uključujući i adventiste, nije stvarno zainteresovana za pitanje GREHA. Okupirani su postupcima kao što su ubistvo, krađa i nepoštenje, ali ne GREHOM. Ti postupci su “mane i mrštine” na površini. Oni su simptomi GREHA, a ne sâm, osnovni GREH.

Sada se nemojmo okrenuti i otići ljuti. Jasno mi je da Biblija kaže — “greh je bezakonje” (prestup zakona) (1. Jovanova 3,4), i da je Elen Vajt rekla kako je “jedina definicija greha to da je on prestup zakona”.[34] Ipak, pogledajmo na ukupnu biblijsku perspektivu u odnosu na greh i zakon. Prvi od tih zadataka obradićemo u ovom sadašnjem poglavlju, dok će drugi biti tema 3. poglavlja. Za sada, možemo reći da greh predstavlja najmanje tri stvari: (1) stanje pobune, (2) prekinut odnos i (3) akciju.

Na onom najosnovnijem nivou, greh nije neko bezlično zlo ili “zaostatak životinjskog ponašanja”, niti loša osobina ugrađena u ljudski karakter. Naprotiv, greh je pobuna protiv Boga svemira (Isaija 1,2.4; Osija 7,13). [35] Greh je ličan, dakle, nije bezličan. “Samome Tebi zgreših”, kaže psalmista (Psalam 51,4). Greh je lični napad na Božji autoritet. “Telo”, “telesno mudrovanje” (neobraćena ljudska priroda), piše apostol Pavle, “neprijateljstvo je Bogu” (Rimljanima 8,7). Grešnik je u ulozi Božjeg “neprijatelja” (Rimljanima 5,10). Pored toga što je ličan, greh je i moralne prirode. On je svesni čin volje, ustajanje u pobunu protiv Boga. Greh je opredeljenost protiv Boga.

Zato autor Herbert Daglas s pravom može reći da je “greh stisnuta pesnica stvorenog bića uperena ka licu njegovog Stvoritelja; greh je kada se stvorenje gadi na Boga, kada ga uklanja s pozicije Gospodara svog života”. Na sličan način, autor Emil Bruner tvrdi da je greh “kao sin koji, u gnevu, udara svog oca u lice  ...  on je drsko nametanje sinovljeve volje volji oca”. [36]

Greh je želja da budemo “kao Bog”, iz izveštaja o Evi (1. Mojsijeva 3,5). On je Kainovo opredeljenje da “uradi po svom”, umesto po Božjoj volji (1. Mojsijeva 4,1-7). “Greh se, prema biblijskoj slici”, pisao je Or, “sastoji u odmetanju volje stvorenja od ispravne lojalnosti neprikosnovenoj Božjoj volji, uspostavljanju stanja lažne nezavisnosti, i stavljanju života samo za sebe na mesto života za Boga”.[37] Greh je dinamična sila koja je hranila pobunu izgubljenog sina (Luka 15,11-32 podgrevala ogromnu količinu ljudskih aktivnosti kroz sve tokove istorije.

Iz te perspektive lako je razumeti da je sav greh proizvod nepoštovanja prve velike zapovesti i prve od Deset zapovesti: “Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom”; “Nemoj imati drugih bogova uza me” (Matej 22,37; 2. Mojsijeva 20,3).

Treba da prihvatimo da greh, kao pobuna, nije samo skup samostalnih postupaka nego, kako smo videli u našoj raspravi o prvobitnom grehu, stanje bića palog u greh. Ljudska bića imaju grešnu prirodu koja ih navodi da čine grešna dela. Zbog toga, autor Džejms Dini ističe: “Svaki iskren čovek je jadan, ne samo zbog onoga što je učinio nego i zbog onoga što jeste. Greh koji nas pritiska  ...  koji nas poražava, koji čini da zavapimo: 'Ja nesrećni čovek! Ko će me izbaviti?' — on je više od izolovanih postupaka  ... On je sama naša priroda koja treba da bude izbavljena i obnovljena.” [38]

Greh kao stanje pobune i uzdizanja čovekove volje iznad Božje, tesno je vezan za egocentričnost. Nije bilo slučajno kada je Elen Vajt napisala da je “pod opštim naslovom sebičnosti došao i svaki drugi greh”. A onda je napisala i ovo: “Bogu ništa nije odbojnije od tog uskogrudog, sebičnog duha.”[39]

Problem oholosti tesno je povezan sa sebičnošću, egocentričnošću i nezdravim samoljubljem. Lucifer je postao đavo zahvaljujući buntovničkoj oholosti i samozadovoljstvu; Eva je postala majka grešnog čovečanstva, a Hristovih dvanaest učenika proigralo je Njegove blagoslove, neprestano se prepirući oko toga ko je od njih najveći (vidi: Isaija 14,12-15; Jezekilj 28,13-17; 1. Mojsijeva 3. glava; Matej 18,1). Autor C. S. Luis istakao je da “oholost vodi u sva ostala zla: ona je kompletno stanje uma koji se protivi Bogu”.[40] Grešni postupci proisticaće iz takve buntovne prirode.

Greh je, kao pobuna, prisno vezan za greh kao prekinuti odnos. Najočiglednija činjenica u vezi s 3. glavom 1. Mojsijeve jeste da su u trenutku pada u greh prekinuti svi odnosi među ljudima. U središtu tog prekida odnosâ nalazila se čovekova otuđenost od Boga. Isaija, pišući starom Izrailju, kaže da su njihova “bezakonja” “dovela do razdvajanja” između njih i njihovog Boga; da su njihovi “gresi” “zaklonili lice Njegovo” od njih (Isaija 59,2). Pavle je napisao da je neobraćena osoba “odlučena” od Boga (Kološanima 1,21).

Pošto Biblija greh definiše dovodeći ga u vezu s Bogom, greh je relacioni pojam. Postoje samo dve vrste odnosa s Bogom. Mi Njegovu volju možemo prihvatiti, ili odbaciti. Nema drugih mogućnosti. Prihvatanje Boga, Božje volje, nazivamo odnosom vere. Odbacivanje Boga, Njegove volje je greh pobune. Nijedno moralno stvorenje ne može zanemariti Boga, pa tako postoje samo dva oblika odnosa s Njim — greh ili vera.[41]

Ako je greh prekinuti odnos s Bogom, onda će se pravda i vera nužno usredsrediti na pomirenje tog odnosa.[42] Ako je greh buntovno nepoverenje u Boga, tada se vera mora usredsređivati na poverenje. Prema tome, greh nije etički, nego religijski pojam. Greh nije prekinuti odnos s nekim – zakonskim kodeksom nego buntovan i prekinut odnos s Gospodarem zakona.

Već u ovom trenutku neko će reći kako moje izlaganje ima opasan prizvuk nečega što neki ljudi pežorativno opisuju kao “novu teologiju”. Ako je to slučaj, rado ću pokazati da je to, zapravo, “nova teologija Propovedi na Gori”.

Greh kao buntovno stanje i greh kao prekinuti odnos direktno su povezani s grehom kao činom. Isus je to jasno izrazio rečima da “što izlazi iz usta od srca izlazi, i ono pogani čoveka. Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, krađe, lažna svedočanstva, hule na Boga” (Matej 15,18.19; upor.: Marko 7,20-23). “Usta govore od suviška srca. Dobar čovek iz dobre kleti iznosi dobro; a zao čovek iz zle kleti iznosi zlo” (Matej 12,34.35). Isti obrazac nalazi se u temelju Isusovih reči da zlo drvo rodove zle rađa, i Jakovljeve misli da loš izvor daje lošu vodu (Matej 7,17.18; Jakov 3,11).

Bruner objašnjava da je dobro razumeo tu biblijsku misao, ističući da Biblija gleda na srce kao na “organ cele ličnosti”. Sedište greha nalazi se u izopačenom ljudskom srcu. Srce je “glavno sedište generalštaba  ...  ono je sâm vrh ličnosti, sopstveno JA koje ustaje u pobunu protiv Gospoda”. [43] Biblija zbog toga obraćenje izjednačava s dobijanjem “novoga srca” (Jezekilj 11,19; 18,31; Efescima 3,17).

Biti grešnik, to nije činiti niz međusobno nepovezanih dela, nego imati zlo srce koje rađa ceo ljudski život zlih dela. Džon Mek-Kvejri to lepo kaže, pišući da se “grešni stav ispoljava u grešnim postupcima, dok, naravno, u popularnoj upotrebi, 'greh' obično znači neki konkretan greh ili pogrešan postupak. Međutim, teološki, suština je ipak u stavu, a ne u konkretnim postupcima koji iz njega proističu, jer stav je, zapravo, ono osnovno zlo.”[44]

Ovo izlaganje ne znači da individualni grešni postupci nisu važni. Konačno, ne kaže li Biblija da je “greh  ...  bezakonje” [prestupanje zakona] (1. Jovanova 3,4)? I Elen Vajt je svakako bila u pravu, kad je napisala da “u našem svetu nema druge definicije do da je prestup — prestup zakona”. [45]

Pojedinačni činovi prestupanja su — gresi. Izvan toga, oni su spoljašnji simptomi GREHA; vidljiva manifestacija grešnog srca i grešne prirode. Biblijska ideja se, grafički, može prikazati na sledeći način:

 

GREH                                                   gresi

 

Odnosno, grešno srce, srce koje je u stanju hotimične pobune protiv Boga, proizvodi u svakodnevnom životu grešne postupke.

Bogato je značenjem ono što piše autor Ram, naime, da se “greh može definisati kao prestupanje zakona, ali da to ne pokazuje meru njegove ozbiljnosti”.[46] Fariseje je upravo taj problem, kao što smo videli u 1. glavi, doveo do manâ. Oni su na greh gledali kao na niz nezavisnih postupaka, pa su i prirodno bili skloni da pravednost posmatraju, takođe, kao niz nezavisnih postupaka. Tako ih je to neadekvatno shvatanje greha pripremilo i za neadekvatno shvatanje spasenja.

Autor Paul Althaus ističe da su sholastički teolozi Luterovog vremena napravili istu grešku. Razmišljali su jedino o “o prestupima zakona u pogledu misli, reči i postupaka”.[47] Tako je, još jednom, srednjovekovna crkva spasenje prikazala kao pobeđivanje tih postupaka. To je, razume se, bila tačka koja je naterala Lutera da otpočne protestantsku reformaciju.

Hrišćansko spasenje znatno je dublje od samog čišćenja nečijeg spolja vidljivog života, ma koliko to bilo važno. Ono zahteva potpun preobražaj srca i života. Traži obnavljanje odnosa sa Bogom. Iz tog promenjenog srca, kako ćemo videti u 4. i 5. glavi, izviraće drugačiji postupci.

Problem s “ teorijom usitnjavanja”, koja greh vidi kao odvojene prestupe je u tome što ona ne objašnjava moralnu prirodu, pa i ne dopušta njeno postojanje. Ljudsko biće nije nešto poput niza dobrih i zlih postupaka, nego osoba sa sklonošću ka Bogu ili protiv Boga. Pobeđivanje greha nije samo ulaganje velikog truda kako bismo bili bolji. “Biblija čoveka”, piše G. C. Berkuver, posmatra “u kontekstu njegovog ukupnog životnog usmerenja: čovek kao grešnik, čovek koji je kriv, buntovnik koji ustaje protiv svog Boga. S biblijskog gledišta nema mogućnosti bekstva, nema izlaza iz čovekovog beznadežnog, izgubljenog stanja krivice.” Prema tome, Biblija ljudska bića opisuje u kontekstu ropstva, služenja i procesa degeneracije, koji se bez Božje intervencije ne može preokrenuti. Ljudi su “mrtvi u gresima” i “izgubljeni” (Rimljanima 6,6; Efescima 2,1.5; 4,18; Kološanima 2,13; Luka 19,10). Mi jedino u krstu možemo uočiti dubinu greha i veličinu onoga što je potrebno da se od njega izlečimo.[48] Bog se bavi spasavanjem ljudi a ne, kako neki misle, “poliranjem” njihove spoljašnjosti.

 

Neki drugi aspekti greha

Pre nego što završimo s definicijom greha kao stanja pobune, prekinutog odnosa i niza postupaka, trebalo bi da ukratko proučimo još par aspekata greha. Prvo, iskušenje nije greh. Isus je bio kušan, ali nije grešio. Ni ja nisam zgrešio kad sam bio u iskušenju. Greh se događa kada prepoznam iskušenje, odlučim da se njime bavim i/ili da postupam u skladu s njim i da moja poruka Bogu, praktično, glasi da se On privremeno “skloni”.

Drugo, čin greha može da bude ili “izvršenje” ili “propust“. Nažalost, mnogi hrišćani, kada govorimo o grehu, jedino misle da je on “izvršenje” nekog zlog dela, ne shvatajući da je greh nešto neuporedivo šire od vršenja pogrešnih postupaka. Greh je ujedno i propuštanje da učinimo delo ljubavi za svog bližnjeg. “Osuđujuća sila Božjeg zakona”, piše Elen Vajt, “ne odnosi se samo na ono što činimo nego i na ono što ne činimo.  ... Ne samo što moramo prestati da činimo zlo nego moramo i naučiti da činimo dobro.” [49] U Isusovom slikovitom opisu poslednjeg suda, “dobri” fariseji potpuno su zatečeni, jer su razmišljali jedino o gresima “izvršenja”, istovremeno previđajući grehe “propusta” (Matej 25,31-46).

Želim da istaknem da mi možemo napustiti činjenje “loših” stvari, a da i dalje budemo u suštini sebični i zli. Pravi dokaz potpunog preobražaja i intimnog usvajanja Božjih načela jeste život koji neprekidno pruža ruke ljubavi radi služenja drugima. U tom smislu je velika većina farisejskih pravednih postupaka bila daleko od dostizanja Božjeg nenadmašnog ideala. Znajući to, možemo se složiti s ocenom autora H. Viler Robinsona da su i naša grešnost i delovanje Božje blagodati znatno dublji nego što je većina ljudi ikada zamišljala.[50]

Zbog iskrivljenog usredsređivanja na greh kao na postupke “izvršenja”, većina “metoda” za sticanje savršenstva naglašava ono negativno. Ipak, nečinjenje “stvari” uglavnom se može postići snagom volje, dok “istinsko” staranje o mom neprijatelju iziskuje prisustvo svekolike sile preobraženja čiji je nosilac Sveti Duh. Tako imamo da je i nekome ko je “dobar” svakako potrebno iskustvo obraćenja. Pravo pitanje ne glasi da li mrzimo Boga, nego volimo li Njega i decu koju je On stvorio više nego što volimo “sebe”.

Treći aspekt greha koji treba da istaknemo jeste to da nemaju svi gresi isti stepen težine. Elen Vajt piše da je “greh koji je najbliži beznadežnosti i neizlečivosti — greh ohole samouverenosti, samodovoljnost”. Tako u knjizi Put Hristu čitamo da “u Božjim očima nisu svi gresi jednako veliki; za Njega postoje različiti stepeni krivice”. Iako u Njegovim očima “nijedan greh nije mali”, Bog, za razliku od ljudi, procenjuje njihovu stvarnu težinu. Ljudska bića će možda naglašavati spolja uočljive grehe, kao što je pijanstvo, “dok oholost, sebičnost i pohlepa često ostaju neukoreni. Međutim, ti gresi su Bogu osobito gnusni, pošto su protivni blagonaklonosti Njegovog karaktera, onoj nesebičnoj ljubavi koja čini samu atmosferu bezgrešnog svemira”. Oni koji padaju u teže grehe, dodaje Elen Vajt, osećaju stid i potrebu za blagodaću, ali ne i oni koji su oholi. [51]

To je razlog što su “vegetarijanski” gresi fariseja opasniji i teže izlečivi od greha “carinika”. Fariseji i “perfekcionisti” svih vremena vrlo često padaju na ispitu težih, ali “nevidljivih” greha.

Četvrti aspekt greha kojim treba da se pozabavimo jeste sklonost ka omalovažavanju grehâ. Neki ljudi se unervoze kada čuju kako neko definiše greh u smislu prekinutih odnosa, i kao onih koji su “nemerljivi”, kao što su oholost i egocentričnost. Po njihovom viđenju, jeres i antinomijanizam* (bezakonje) nalaze se van okvira takvih iskaza. Takvi ljudi ne vide greh kao kakvoću života, nego kao neku količinu koja se može na vagi meriti ili brojati.

Kvantitativno shvatanje greha, na čovekovom putu od greha ka pravednosti, gotovo uvek vodi usredsređivanju na one najmanje jedinice greha. Tako su fariseji provodili beskrajne sate raspravljajući o finesama greha i pravednosti, kao na primer: do koje udaljenosti neko može da hoda u subotni dan. Kvantitativni pristup pitanju greha prikladno je opisao jedan “sveti” koji je, u toku rasprave o poukama koje se mogu izvući iz Davidovih greha, primetio da “nemamo svi isti problem. Problem kod nekih od nas je jedenje cerealija s mlekom između obroka”.

Pretpostavili bismo da će, kada pobedi cerealije s mlekom između obroka, ovakva osoba preći na “krupnija” osvajanja, i zaključivati kako u njenom biću borave sve manji i manji “komadići” greha.

Ono lepo u kvantitativnom pristupu, posmatrano iz ljudske perspektive, jeste to što je greh (a time i pravednost) razbijen u prikladne komade, tako da možete dobiti osećaj napredovanja i pobede. Međutim, pošto se definiše kao nešto poput nošenja nakita ili određenih navika u ishrani, greh takvom definicijom biva, u suštini, “ukroćen”, pa možete mirno ići kroz život, bez potrebe da zbog njega brinete. Drugim rečima, čim je “greh” “ukroćen“, sveden na pojam nošenja nakita, meni neće biti nimalo neprijatno ako vozim automobil svojih želja, ma koje marke on bio, ili ako nosim najodabranija odela. Mislim da se nikada neću pomiriti sa slučajem lekara koji se sablažnjavao zbog venčanih prstenova (zato što je za to imao biblijski tekst kao dokaz), ali je zato vozio Kadilak boje zlata. Jeste, on je “ukrotio” greh i učinio ga zgodnim za “rukovanje”. Nema sumnje, njegova je pravednost bila od specifične vrste. Međutim, i greh i pravda su ovde bili omalovaženi. To nas podseća na fariseje koj isu oceđivali komarca, a gutali kamile.

Kvalitativni pristup grehu i pravednosti nije ništa manje zahtevan od kvantitativnog. Naprotiv, on je neuporedivo zahtevniji zato što se iz njegove perspektive ni greh ni pravednost ne mogu raščlanjivati niti “krotiti”. Njegov pogled na zakon nije one “obične“ vrste, nego je uzvišen. Takav njegov pogled ne odnosi se samo na bavljenje spolja vidljivim postupcima i na poboljšavanje “hrišćanskog načina života”, nego na kompletan preobražaj srca, uma i života. Njegova logika se ne sastoji u raščlanjivanju greha na sve manje i manje jedinice, nego se usredsređuje na najveće jedinice greha — one u kojima su sadržane manje. Međutim, nezavisno od “jedinica greha”, relativno beznačajnih u kontekstu Božjeg osnovnog zakona, on na greh i pravednost gleda u svetlu kvaliteta odnosa između ljudi i njihovog Boga, i njihovih bližnjih.

Nažalost, kvalitativni pristup nalazi se van domašaja ljudskih napora. On je “u nadležnosti” Božje blagodati, što nije neophodno u pristupu “rasitnjavanja” greha. Na primer, ja sopstvenom snagom mogu prestati da između obroka jedem cerealije s mlekom. Možda ću, uz znatno više truda, čak uspeti da na bazi samosavlađivanja iz trenutka u trenutak, uz pomoć mentalne discipline  prekinem razmišljanje o čarima Vitsaveje. Međutim, naći ću se izvan domašaja ljudske moći ako se od mene zatraži da stalno volim one koji me muče i zlostavljaju. Za tako nešto neophodna je dinamična, preobražavajuća sila Božje blagodati. Dok ću, s jedne strane, možda osetiti izvestan ponos zbog postizanja “pobede” nad “cerealijama između obroka” ili strasnim razmišljanjima o razigranom trčanju po travi sa svojom ličnom Vitsavejom, s druge strane, sav ponos će pasti u vodu kad se zatraži savlađivanje stvarnih problema mog života.

Uzgred, da me neko ovde ne bi pogrešno shvatio, kada ljudi vole Boga i svoga bližnjeg, ta ljubav će neizbežno preobraziti njegove navike u jelu i način na koji razmišlja o svojim bližnjima i kako s njima postupa. Kvalitativni pristup grehu i pravednosti uvek će uključivati kvantitativne aspekte, što se za onaj obrnuti ne može reći. Poznajem ljude koji su postigli “pobedu” nad cerealijama između obroka, ali koji su ipak vrlo neprijatni kada je reč o onima koji se ne slažu s njihovim teološkim stavovima i koji nisu dostigli slične “visine” u verskom napredovanju. Fariseji i dalje žive. Žalosno je, ali stav omalovažavanja greha vodi omalovažavanju pravednosti.

 

Gresi koji to nisu

Dok postoje gresi koji jesu gresi, postoje i oni koji to nisu. Dobro polazište za razgovor na tu temu bila bi Jakovljeva poslanica. Jakov kaže da “koji zna dobro činiti i ne čini, greh mu je” [ko god zna šta je pravo da čini i to ne čini, za njega je to greh] (Jakov 4,17). Pavle je, takođe, greh doveo u vezu s ljudskim znanjem, pišući da “kroz zakon dolazi poznanje greha” (Rimljanima 3,20; upor.: 4,15; 7,7).

Međutim, šta ako neko ne poznaje zakon, a suprotstavlja se njegovim uredbama? Da li je taj neko “zgrešio”? Ili, šta reći o osobi koja čini zlo, a toga nije svesna? Da li je ona “zgrešila”? Drugim rečima, postoje li gresi neznanja, ili nehotični gresi?

Očigledno je da je Pavle smatrao da takvi gresi postoje. Pišući Timotiju, rekao je da je “pre bio hulnik i gonitelj i siledžija”, vređajući Hrista. Posmatrano iz ugla zakona, on je grešio, mada to nisu bili svesni moralni postupci. Govoreći dalje, Pavle je istakao da je bio “pomilovan”, jer ne znajući “učinih u neverstvu” (1. Timotiju 1,13).

Da li je bilo potrebno da taj greh bude oprošten kao greh? Pavle na to odgovara potvrdno. Božja blagodat ga je “preplavila”. “Hristos Isus”, pisao je Pavle, “dođe na svet da spase grešnike, od kojih sam prvi ja”. Apostol je bio “pomilovan” (stihovi 14-16).

Razlika između svesnih i nesvesnih greha u Starom zavetu je jasna i izričita. Tako se David mogao moliti Bogu da ga “očisti” od “tajnih ... pogrešaka” i da ga sačuva od “voljnih” (hotimičnih) greha (Psalam 19,12.13). Te Davidove skrivene pogreške autor H. C. Lojpold karakteriše kao “grehe slabosti, učinjene nesmotreno, nehotice. To su gresi za koje obično i nismo svesni da smo ih učinili”. S druge strane, “voljni (hotimični) gresi” Psalmiste, gresi su koji su učinjeni “Gospodu uprkos”. [52]

I Mojsije je govorio o više različitih vrsta greha. Grešiti “od sile” (drsko, izazovno) (4. Mojsijeva 15,30) nešto je što se može uporediti s Davidovim gresima drskosti; međutim, onaj često iznošeni pojam “nehotičnog greha”, “ne znajući” (3. Mojsijeva 4,2.13.22.27; 4. Mojsijeva 15,27), ako čitamo kontekst, nesumnjivo podrazumeva određeni stepen svesne neposlušnosti. Tako imamo da je “nehotični greh” podrazumevao “i svesna dela neposlušnosti i prestupe učinjene kao rezultat ljudske slabosti i posrtanja”. [53] Međutim, i oni grešni postupci koji su bili plod čiste slučajnosti i u kojima nije bilo namere da se učini nepravda drugom ljudskom biću, dolazili su pod “nadležnost” Mojsijevih zakona (npr. 2. Mojsijeva 21,12-14).

Za konkretne svesno učinjene grehe bile su predviđene određene lične žrtve u levitskim zakonima. No, Izrailjci su, pored toga, svakodnevno prinosili večernje i jutarnje žrtve paljenice za svoje nehotične grehe. Isto tako, i godišnji Dan pomirenja omogućavao je očišćenje za “grehe koje je narod činio u neznanju” (Jevrejima 9,7). Jedini gresi za koje nije moglo biti obavljeno pomirenje u starozavetnom žrtvenom sistemu bili su otvoreno hotimični, drski gresi, zbog kojih su Izrailjci odbijali da se pokaju, odnosno, s kojima nisu hteli da prekinu. Za takve ljude nije postojala nada ni u Starom (vidi: 4. Mojsijeva 15,30.31) ni u Novom zavetu (Jevrejima 10,26).

U ovom kontekstu, važno je uočiti da najobuhvatnija definicija greha nije greh kao prestup zakona. Autor Arnold Valenkampf veoma je lepo izložio te šire aspekte, pišući da “apostol Pavle daje najpotpuniju definiciju greha, kada kaže da 'šta god nije po veri greh je' [šta god ne proizlazi iz vere greh je] (Rimljanima 14,23.” Tako Valenkampf može da govori o “moralnim” (hotimičnim) i “amoralnim” (u neznanju) gresima. On ne propušta da napomene da će nam gresi u neznanju ili gresi nezrelosti ili ljudske slabosti (amoralni gresi) “doneti večnu smrt, ako ne prihvatimo Isusa kao svog Spasitelja”. [54]

Veslijevska teologija daje korisno razlikovanje između etičkog i zakonskog shvatanja greha. Etičko shvatanje podrazumeva nameru da se zgreši, dok ono zakonsko “podrazumeva svako kršenje savršene Božje volje”. [55]

Podela na etičko i zakonsko shvatanje greha temelji se na učenju Džona Veslija, po kojem postoje gresi “opravdano tako nazvani”  i gresi “neopravdano tako nazvani”. Prvi predstavljaju svesno prestupanje poznatog zakona, dok oni drugi predstavljaju “nesvesno prestupanje Božjeg zakona, znanog ili neznanog”. Za “prave” grehe i za one koji to nisu, neophodna je “krv pomirenja”. [56]

“Nepravi” greh Vesli je poistovetio s “greškama”, umesto s tvrdoglavom “pobunom”. “Nepravi” gresi proističu iz neznanja, telesne nemoći, refleksnih postupaka, i tako dalje. Međutim, treba napomenuti da linija između “pravog” i “nepravog” greha u svakodnevnom životu nije uvek jasna. Na primer, da li je kada se naljutim, moj stav hotimičan ili nehotičan? “Možda je to”, piše autor J. R. Mek-Kvilkin, “za početak, bilo nehotično, ali ako neko istraje u stanju gneva, to nesumnjivo postaje hotimično.” Isto je tako važno shvatiti da “nepravi” greh postaje “pravi”, ako se datoj osobi na to skrene pažnja, a ona odbije da se promeni (vidi Jakov 4,17). [57]

Iako nije koristila Veslijevu terminologiju, Elen Vajt je imala iste misli na umu. “Ako neko ko svakodnevno održava zajednicu s Bogom zaluta sa staze”, pisala je, “...  to nije zato što namerno greši; jer se on, kada uvidi svoju grešku, okreće i ponovo upire pogled u Isusa, a činjenica da je pogrešio ne čini ga manje dragim Božjem srcu.” A zatim, na drugom mestu, napisala: “Kad je neko nesvesno naveden na greh — bez namere da greši  ... on se veoma razlikuje od nekoga ko planira i namerno ulazi u sferu iskušenja, planirajući kako će učiniti greh.” [58]

Otuda je nameran greh u očima Elen Vajt isto što i Veslijev “pravi” greh, dok se nenamerni greh (zabluda ili gresi neznanja) može poistovetiti  s grehom označenim kao “nepravi”. I Vesli i Elen Vajt, govoreći o “nepravim” gresima, označavaju ih kao “greške”. [59]

Glavna misao na koju u ovom odseku treba da obratimo pažnju jeste da biblijski pisci, Elen Vajt i teolozi kao što je bio Vesli, “neprave” grehe predstavljaju kao grehe, a ne samo kao zlo. [60] Osim toga, značajno je da zapazimo da i Hristova pomirnička smrt i starozavetni sistem pokrivaju i namerne grehe i grehe neznanja. To učenje će biti značajno kada, u 7, 8. i 9. glavi budemo pokušali da dešifrujemo značenje savršenstva u Bibliji i spisima Elen Vajt.

Zaključni osvrt

Mnogo smo vremena utrošili na problem greha, budući da će nepravilno shvatanje greha neizbežno odvesti neadekvatnom shvatanju spasenja. Autor J. C. Rajl ističe: “Ako neko ne shvata opasnu prirodu bolesti svoje duše, onda se ne treba čuditi zašto se on zadovoljava pogrešnim ili nesavršenim lekovima”. [61]

Shvatanje greha ujedno je i preduslov za adekvatnu predstavu o savršenstvu. “Kad god se pojam greha iskrivi, odomaći ili racionalno tumači”, tvrdi Hans La Rondel, “isto će se desiti i sa idejom savršenstva“. [62]

Problem je u tome što je greh varljiv. Elen Vajt piše da su mnogi prevareni u pogledu stanja svog srca. Oni ne uviđaju da je telesno srce prevarno “više svega” i beznadežno opako [Jeremija 17,9].” Taj problem posebno je težak za one koji trpe pod teretom greha dobrote (npr. Luka 15,25-29). Oni koji vide sebe kao “prilično dobre ljude”, ne osećaju nikakvu potrebu za sudeoništvom u Božjoj blagodati. [63]

Anselm, poznati srednjovekovni teolog, smatrao je da samo “neko ko je istinski razmislio o težini krsta” “istinski je razmislio i o težini greha”. [64]

Za proces izlečenja greha neophodni su smrt i vaskrsenje, najpre u Hristu, a onda i u svakom od Njegove dece. Kao što je Hristos imao svoj krst, i mi moramo imati svoj. Ali iza krsta, a opet tesno vezano za njega, nalazi se vaskrsenje života. O tim temama uveliko se govori u preostalom delu ove knjige. Ipak, moramo se najpre pozabaviti zakonom i njegovom ulogom u Božjem stvorenom svetu i našem ličnom životu.


[1] Karl Menninger, Man Against Himself, 1938, 3.

[2] Karl Menninger, Whatever Became of Sin? 1975, 45.48, passim.

[3] O. Hobart Mowrer, The Crisis in Psychiatry and Religion, 1961, 40.

[4] G. C. Berkouwer, Sin, 1971, 287; James Stalker, The Atonement, 1909, 88.

[5] Edward W. H. Vick, Is Salvation Really Free?, 1983, 86.

[6] Millard J. Erickson, Christian Theology, 1986, 562.

[7] Ellen G. White, Steps to Christ, n.d., 18.

[8] Ramm, Offense to Reason, 157; John Macquarrie, Principles of Christian Theology, 2nd ed., 1977, 69; Reinhold Niebuhr, The Nature and Destiny of Man: A Christian Interpretation, 1964, 2:80.

[9] Emil Brunner, The Christian Doctrine of Creation and Redemption, trans. Olive Wyon, 1952, 90; Ramm, Offense to Reason, 10-37; John Steinbeck, East of Eden, 1967, 366.

[10] James Orr, The Christian View of God and the World, 1987, 182.

[11] Albert Barnes, citirano u H. Shelton Smith, Changing Conceptions of Original Sin, 1955, 129; Ramm, Offense to Reason, 50.

[12] Blaise Pascal, citirano u istom, 1. upor. Blaise Pascal, Pensees, 7.445.

[13] Ramm, Offense to Reason, 76; Washington Gladden, citiran u Smith, Changing Conceptions of Original Sin, 176.

[14] Ellen G. White, Child Guidance, 1954, 475.

[15] Ellen G. White, Patriarch and Prophets, 1958, 306.

[16] James Denney, Studies in Theology, 1895, 90.91.

[17] Albert C. Knudson, The Doctrine of Redemption, 1933, 263. (Italics supplied.)

[18] Ellen G. White, The Desire of Ages, 1898, 671. Upor.: White, Patriarchs and Prophets, 306.

[19] Ryle, Holiness, 5.3.

[20] John Alfred Faulkner, Modernism and the Christian Faith, 1921, 280; Ellen G. White, Selected Messages, 1958, 1:334.

[21] Leonard Woods, citiran u: Smith, Changing Conceptions of Original Sin, 79.80.

[22] Henry Ware, citiran u istom, 82.83.

[23] William Newton Clarke, An Outline of Christian Theology, 1898, 244.245.

[24] Ellen G. White, Education, 1903, 29.

[25] Za stav suprotan ovom, vidi: Marvin Moore, The Refiner’s Fire, 1990, 132, n. 6. Ideja da neko može biti “novorođen” u ovo vreme ima izuzetno prožimajući efekat u određenim segmentima adventizma.

[26] James Orr, God’s Image in Man, 2nd ed., 1906, 223.

[27] Leon Morris, The Atonement, 1983, 136.137.

[28] White, Mount of Blessing, 21; White, Desire of Ages, 172; White, Steps to Christ, 17.

[29] Thomas Gataker, citirano u B. W. Ball, The English Connection: The Puritan Roots of Seventh-day Adventist Belief, 1981, 68; Ramm, Offense to Reason, 149.

[30] White, Steps to Christ, 47; E. G. White, Review and Herald, 16. april 1901, 241.

[31] Vidi: The International Dictionary of New Testament Theology, s.v. “Love”. Upor.: Daniel Day Williams, The Spirit and the Forms of Love, 1968, 16-51; C. S. Lewis, The Four Loves, 1960.

[32] Za upotrebu teksta u Isaiji 14,12-14, u onome što se odnosi na Lucifera, vidi Knight, My Gripe With God, 20.143, n. 3.

[33] Orr, God's Image, 216.

[34] E. G. White, MS 8, 1888, u delu: The Ellen G. White 1888 Materials, 1987, 128.

[35] Herman Ridderbos, Paul: An Outline of His Theology, trans. J. R. De Witt, 1975, 105; Ramm, Offense to Reason, 81, 95; Edmond Jacob, Theology of the Old Testament, trans. A. W. Heathcote and P. J. Allcock, 1958, 283; Eichrodt, Theology of the Old Testament, 2:400.

[36] Herbert E. Douglass, Why Jesus Waits, rev. ed. 1987, 53; Brunner, The Mediator, 462. Upor.: Brunner, Christian Doctrine of Creation and Redemption, 92.

[37] Orr, Christian View of God, 172.

[38] James Denney, The Christian Doctrine of Reconciliation, 1959, 196.

[39] Ellen G. White, Testimonies for the Church, 1948, 4:384; White, Christ's Object Lessons, 400.

[40] C. S. Lewis, Mere Christianity, 1960, 109. Upor. George R. Knight, Philosophy and Education: An Introduction in Christian Perspective, 2nd ed., 1989, 170-178.

[41] Za više materijala na ovu temu, vidi: Gustav Aulen, The Faith of the Christian Church, trans. E. H. Wahlstrom, 1960, 231-236; Emil Brunner, The Letter to the Romans, 1959, 161.

[42] Vidi: Knight, My Gripe With God, 74-76.

[43] Brunner, Christian Doctrine of Creation and Redemption, 94.

[44] Macquarrie, Principles of Christian Theology, 261. Upor.: Martin Luther, in Paul Althaus, The Theology of Martin Luther, trans. R. C. Shultz, 1966, 144.145.

[45] E. G. White, MS 9, 1890, u 1888 Materials, 537.

[46] Ramm, Offense to Reason, 40.

[47] Althaus, Theology of Martin Luther, 153.

[48] Berkouwer, Sin, 241. Vidi takođe: Denney, Studies in Theology, 80-85; Knudson, Doctrine of Redemption, 240.241; Ramm, Offense to Reason, 40.

[49] White, Selected Messages, 1:220.

[50] H. Wheeler Robinson, Redemption and Revelation, 1942, 241.

[51] White, Testimonies to the Church, 7:199, 200; White, Steps to Christ, 30.

* neprijateljski stav prema zakonu, posebno, hrišćana prema Zakonu, uključujući Deset zapovesti.

[52] H. C. Leupold, Exposition of the Psalms, 1969, 183.

[53] R. K. Harrison, Leviticus, 1980, 60.61.

[54] Arnold Valentin Wallenkampf, What Every Christian Should Know About Being Justified, 1988, 25.

[55] Laurence W. Wood, “A Wesleyan Response” and “The Wesleyan View”, in Christian Spirituality: Five Views of Sanctification, 1988, 39.113.

[56] John Wesley, A Plain Account of Christian Perfection, 1966, 54.

[57] Isto, 55; J. Robertson McQuilkin, “The Keswick Perspective”, in Five Views on Sanctification, 1987, 172. Vidi takođe, Leo George Cox, John Wesley's Concept of Perfection, 1964, 180; Leon and Mildred Chambers, Holiness and Human Nature, 1975, passim.

[58] Ellen G. White, Review and Herald, 12. maj 1986, 290; Ellen G. White, Our High Calling, 1961, 177.

[59] Ellen G. White, Gospel Workers, 1948, 162; Wesley, A Plain Account of Christian Perfection, 55; White, Selected Messages, 1:360.

[60] Radi obrade stava suprotnog onom koji je izložen u ovom tekstu, vidi Dennis E. Priebe, Face-to-Face With the Real Gospel, 1985, 28-30.

[61] Ryle, Holiness, 1.

[62] H. K. LaRondelle, Perfection and Perfectionism, 1971, 3.

[63] White, Selected Messages, 1:320; White, Mount of Blessing, 7.

[64] Anselm, citirano u: Ramm, Offense to Reason, 38.

 

< 1. Poglavlje Sadržaj 3. Poglavlje >