< 8. Poglavlje Sadržaj 10. Poglavlje >

 

Adventisti sedmog dana vjeruju...

U Kristovom životu savršene poslušnosti Božjoj volji, u Njegovoj patnji, smrti i uskrsnuću Bog je osigurao jedino sredstvo pomirenja za ljudski grijeh, tako da oni koji vjerom prihvaćaju ovaj mir mogu imati vječni život, a cijeli svijet može bolje razumijeti Tvorčevu bezgraničnu i svetu ljubav. Ovaj savršeni mir opravdava pravednost Božjeg Zakona i milostivost Njegova karaktera; jer ovo dvoje osuđuju naš grijeh i daju nam oprost. Kristova smrt je zamjena i otkup koji ostvaruje mir i preobražaj. Kristovo uskrsnuće objavljuje Božju pobjedu nad silama zla, a onima koji prihvaćaju mir daje čvrsto obećanje o posvemašnjoj pobjedi nad grijehom i smrću. Ono objavljuje dostojanstvo Gospodina Isusa Krista pred kojim će se saviti svako koljeno na Nebu i na Zemlji. (Osnovna vjerovanja, 9)

POGLAVLJE 9

 

KRISTOV ŽIVOT, SMRT I USKRSNUĆE

Božja milost koja spašava
Kristova služba pomirbe
Kristova žrtva pomirnica
Krist, otkup
Krist predstavnik ljudskog roda
Kristov život i spasenje
Kristovo uskrsnuće i spasenje
Rezultat Kristove spasiteljske službe

 

Jedna otvorena vrata vode u središte svemira, u Nebo. Jedan glas poziva: "Uđi i vidi što se ovdje događa!" U Duhu, apostol Ivan gleda u Božju prijestolnu dvoranu.

Zasljepljujuća smaragdna duga okružuje središnje prijestlje, a munje, gromovi i glasovi izlaze iz nje. Dostojanstvenici - odjeveni u bijele odore sa zlatnim krunama - sjede na manjim prijestolima. Dok se uzdiže hvalospjev, starješine padaju na koljena i obožavaju Boga, stavljajući svoje zlatne krune pred prijestlje.

Jedan anđeo, noseći svitak zapečaćen sa sedam pečata, govori: "Tko je kadar da otvori knjigu i da razlomi njezine pečate?" (Otk 5,2). Zapanjen, Ivan vidi da nitko na nebu ni na Zemlji nije dostojan otvoriti svitak. Njegova se zaprepaštenost pretvara u plač, sve dok ga jedan od starješina nije utješio: "Nemoj plakati, pobijedio je 'Lav' iz Judina plemena, Davidov 'Izdanak', tako da može otvoriti knjigu i njezinih sedam pečata." (Otk 5,5).

Pogledavši opet na veličanstveno prijestolje, Ivan vidi Janje koje je bilo zaklano, ali je sada živo i ojačano Duhom. Dok ovo ponizno Janje uzima svitak, živa bića i starješine započinju novi hvalospjev: "Kadar si da uzmeš knjigu i da otvoriš njezine pečate, jer si bio zaklan i svojom krvi iskupio Bogu ljude od svakog plemena, jezika, puka i naroda, i učinio ih za 'našega Boga' kraljevstvom svećenika i oni će kraljevati na zemlji!" (Otk 5,9.10). Svako stvoreno biće na Nebu i na Zemlji priključuje se njihovoj pjesmi: "Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!" (Otk 5,13).

Što je tako značajno u ovom svitku? On bilježi spasenje ljudskog roda od njegovog robovanja Sotoni i oslikava potpunu pobjedu Boga nad grijehom. On otkriva spasenje tako savršeno da se oni koji su zarobljeni grijehom svojim izborom mogu osloboditi tamnice uništenja. Mnogo prije svog rođenja u Betlehemu, Janje je uzviknulo: "Evo dolazim! U svitku Knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim." (Ps 40,7.8; usporedi: Heb 10,7). Dolaskom Janjeta zaklanog od utemeljivanja Zemlje izvršeno je spasenje ljudskog roda (Otk 13,8).

Božja milost koja spašava

Sveto pismo otkriva Boga koji vodi brigu o spasenju ljudskog roda. Članovi Božanstva ujedinjeni su u djelu vraćanja ljudi u jedinstvo s njihovim Tvorcem. Isus je rasvijetlio Božju ljubav koja spašava riječima: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16)

Sveto pismo izjavljuje da je "Bog ljubav". (1 Iv 4,8). On doseže do čovječanstva "ljubavlju vječnom". (Jr 31,3) Bog koji pruža poziv za spasenje je svemoćan, ali Njegova ljubav zahtijeva da dopusti svakom čovjeku slobodu izbora u odlučivanju (Otk 3,20.21). Prisila, metoda suprotna Njegovu karakteru, ne može imati nikakvog udjela u Njegovom umijeću ratovanja.

Božanska inicijativa. Kad su Adam i Eva zgriješili, Bog je tražeći ih učinio prvi korak. Par koji je zgriješio, čuvši glas svoga Tvorca, nije Mu radosno potrčao u susret kao što je to ranije činio. Namjesto toga, oni su se sakrili. Međutim, Bog ih nije napustio. On ih je uporno zvao: "Gdje ste?"

Duboko ožalošćen, Bog je ocrtao posljedice njihove neposlušnosti - bol, teškoće s kojima će se sretati. Ipak, u njihovom potpuno beznadežnom stanju On im je otkrio veličanstveni nacrt spasenja, obećavajući potpunu pobjedu nad grijehom i smrću (Post 3,15).

Milost ili pravda? Kasnije, zbog Izraelova otpada kod Sinaja, Gospodin je otkrio Mojsiju svoj milostivi ali i pravični karakter, objavivši: "Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci - čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena." (Izl 34,6.7).

Božji karakter otkriva jedinstveni sustav milosrđa i pravde, voljnosti da prašta i nevoljnosti da opravda krivicu. Samo u Kristovoj ličnosti možemo razumjeti kako se ove karakterne osobine mogu međusobno slagati.

Praštati ili kazniti? Tijekom razdoblja Izraelova otpada, Bog se često s čežnjom zalagao za svoj narod da prizna svoju nepravdu i da se vrati Njemu (Jr 3,12-14). Međutim, oni su s prezrenjem odbijali Njegove milostive pozive (Jr 5,3). Nepokajano držanje koje se ruga praštanju dovodi do neizbježne kazne (Ps 7,12).

Premda je milostiv, Bog ne može oprostiti onima koji su prionuli za grijeh (Jr 5,7). Oprost ima cilj. Bog želi promijeniti grešnike u svete ljude: "Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikvac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našemu, jer je velikodušan u praštanju." (Iz 55,7). Njegova vijest o spasenju jasno odzvanja kroz svijet: "Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!" (Iz 45,22)

Božja srdžba spram grijeha. Prvotan prijestup stvorio je u ljudskom umu neprijateljsko raspoloženje prema Bogu (Kol 1,21). U skladu s tim, mi zaslužujemo nezadovoljstvo Boga koji je "oganj koji proždire" (Heb 12,29; usporedi: Hab 1,13). Svečana istina je da "su svi sagriješili" (Rim  3,23), svi su rođena "djeca srdžbe" (Ef 2,3; usporedi: 5,6) i podložni smrti "jer je plaća grijeha smrt". (Rim 6,23)

Božja srdžba je ono što Sveto pismo naziva Božjim odgovorom na grijeh i nepravdu (Rim 1,18). Hotimično odbacivanje Božje otkrivene volje - Njegovog Zakona - izaziva Njegov pravedan gnjev ili srdžbu (2 Kor 17,16-18; 2 Ljet 36,16). G.E. Ladd piše: "U moralnom pogledu ljudi su grešni; i kad Bog protiv njih nabraja njihove prijestupe, On ih mora promatrati kao grešnike, kao neprijatelje, kao predmet božanske srdžbe, jer je moralna i vjerska potreba da se Božja svetost iskaže u srdžbi prema grijehu.  Ipak, u isto vrijeme, Bog čezne da spasi buntovni svijet. Dok mrzi svaki grijeh, dotle On gaji skrb punu ljubavi za svakog grešnika.

Ljudski odaziv. Božje postupanje s Izraelom doseglo je vrhunac u službi Isusa Krista, koji je omogućio najjasniji uvid u "izvanredno bogatstvo svoje milosti" (Ef 2,7). Ivan je rekao: "I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine." (Iv 1,14) "Isus Krist", piše apostol Pavao, postao nam je "premudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje, da bude kako je pisano: "Tko se ponosi, neka se u Gospodu ponosi!" (1 Kor 1,30.31) Tko onda može omalovažiti "njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost"?  Nije čudo što apostol Pavao ističe da nas "dobrota Božja" vodi do pokajanja (Rim 2,4).

Čak i ljudski odaziv na Božju ponudu spasenja ne potječe od ljudskih bića, već od Boga. Naša je vjera samo Božji dar (Rim 12,3), kao što je to i naše pokajanje (Dj 5,31). Naša ljubav proistječe iz odaziva Božjoj ljubavi (1 Iv 4,19). Mi se sami ne možemo spasiti od Sotone, grijeha, patnji i smrti. Naša pravda je kao prljava haljina (Iz 64,6). "Ali Bog koji je bogat milosrđem - iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio - nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi... Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas, to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao." (Ef 2,4.5.8.9)

Kristova služba pomirbe

Dobra vijest je da "Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom". (2 Kor 5,19) Njegova pomirba obnavlja vezu između Boga i ljudskog roda. Ovaj redak ističe da ovaj postupak miri grešnike s Bogom, a ne Boga s grešnicima. Ključ za vraćanje grešnika Bogu je Isus Krist. Božji nacrt o miru je čudo božanske poniznosti. On ima sva prava da čovječanstvo pusti da izgine.

Kao što smo već zamijetili, Bog je bio taj koji je poduzeo prvi korak u obnovi prekinutog odnosa između ljudskog roda i sebe. "Dok smo još bili neprijatelji", kaže apostol Pavao, "izmireni smo s Bogom smrću njegova Sina." (Rim 5,10). Sljedstveno tomu, mi se "ponosimo u Bogu po našem Gospodinu Isusu Kristu, po kome smo sada postigli izmirenje." (Rim 5,11)

Postupak pomirbe združen je s riječju pomirenje. Engleska riječ 'atonement' prvotno je značila 'at-one-ment', tj. stanje jedinstva ili skladnosti. Prema tomu, 'pomirenje' je označavalo sklad odnosa, a kad je došlo do otuđenja, ovaj je sklad bio rezultat postupka izmirenja. Razumijevano u uvjetima njegovog prvotnog značenja, 'pomirenje' pravilno označuje stanje mira koje je ukinulo stanje otuđenja.

Mnogi kršćani ograničavaju pojam pomirbe isključivo na iskupiteljske ciljeve Kristova utjelovljenja, patnji i smrti. U službama u svetištu, međutim, pomirba nije obuhvaćala samo ubijanje žrtvenog janjeta, već je  uključivala i svećeničku službu s njenom prolivenom krvlju u samom svetištu (usporedi: Lev 4,20.26.35; 16,15-18.32.33). Prema ovom biblijskom načinu postupanja, pomirba se onda može odnositi na Kristovu smrt isto kao i na Njegovu posredničku službu u nebeskom Svetištu. Tamo, kao Veliki svećenik, On primjenjuje zasluge svoje potpune i savršene žrtve pomirenja da bi postigao mir između ljudi i Boga.

Vincent Taylor također zamjećuje da nauk o miru ima dva vida: "(a) Kristovo djelo spasenja i (b) pojedinačno i opće prisvajanje Njegove službe vjerom. Ovo dvoje zajedno čine pomirbu. Ovako gledajući, on je zaključio da je "pomirba učinjena za nas i izvršena u nama.

Ovo je poglavlje usredotočeno na pomirbu koja je povezana s Kristovom smrću. O pomirbi u vezi s Njegovom prvosvećeničkom službom biće raspravljeno kasnije (vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).

Kristova žrtva pomirnica

Kristova žrtva pomirnica na Golgoti obilježava prekretnicu u odnosima između Boga i ljudi. Premda postoje zabilješke o ljudskim grijesima, kao rezultat pomirbe Bog im ne uračunava njihove grijehe (2 Kor 5,19). To ne znači da Bog odbacuje kaznu, ili da grijeh više ne izaziva Njegovu srdžbu. Prije, to znači da je Bog našao način da podari oprost grešnicima koji se kaju, dok istodobno podupire pravednost svog vječnog Zakona.

Kristova smrt - neophodnost. Da bi Bog ljubavi održao svoju pravdu i pravednost, smrt pomirbe Isusa Krista postala je "moralna i zakonska nužnost". Božja "pravda zahtijeva da se grijeh izvede na sud. Bog stoga mora izvršiti osudu grijeha a time i grešnika. U tom izvršenju presude Božji Sin, u skladu s Božjom voljom, zauzima naše mjesto, mjesto grešnika. Ovakva pomirba bila nužna zato što se čovjek nalazio pod Božjom pravednom srdžbom. U Njemu je središte Evanđelja o oprostu grijeha i tajna Kristova križa: Kristova savršena pravednost primjerno zadovoljuje božansku pravdu, a Bog je voljan prihvatiti Kristovu žrtvu, samoga sebe namjesto čovjekove smrti.

Ljudi koji nisu voljni prihvatiti Kristovu žrtvu pomirnicu ne primaju oprost grijeha i još uvijek podliježu pod Božju srdžbu. Ivan je rekao: "Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu." (Iv 3,36).

Stoga je križ izraz Božje milosti i Njegove pravde. "Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri, da učini očitom svoju pravednost - jer je ostavio nekažnjene prošle grijehe u vrijeme Božje strpljivosti - da učini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dolaže da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa. (Rim 3,25.26).

Što je žrtva pomirnica izvršila? Otac je sam prinio svoga Sina kao "žrtvu pomirnicu" - žrtvu očišćenja (Rim 3,25; grčki hilasterion), 'pomirenje', 'iskupljenje'. Novozavjetna poraba riječi hilasterion nema ničeg zajedničkog s neznabožačkim pojmom "umilostivljenja, stišavanja rasrđena Boga" ili "zadovoljavanja osvetoljubivog, tiranskog i ćudljivog Boga". Redak otkriva da je "Bog" svojom milostivom voljom prinio Krista kao otkup za svoju svetu srdžbu zbog čovjekove krivice, jer je prihvatio Krista kao čovjekova predstavnika i božansku Zamjenu da primi Njegov sud zbog grijeha.

Iz ove se perspektive može razumjeti Pavlov opis Kristove smrti kao "prinos i žrtvu" - Bogu na ugodni miris". (Ef 5,2; usporedi: Post 8,21; Izl 29,18; Lev 1,9) "Kristovo žrtvovanje samoga sebe ugodno je Bogu, zato što je ovaj žrtveni prinos otklonio prepreku između Boga i grešnog čovjeka time što je Krist u cijelosti podnio Božju srdžbu zbog čovjekova grijeha. Kroz Krista se Božja srdžba nije pretvorila u ljubav, već je otklonjena od čovjeka, a On ju je sam ponio.

Tekst u Rim 3,25 također otkriva da je Kristovom žrtvom grijeh iskupljen ili očišćen. Iskupljenje je usredotočeno na ono što krv pomirnica čini za grešnika koji se kaje. On doživljuje oprost, otklanjanje osobne krivice i očišćenje od grijeha.

Krist, nosilac grijeha kao zamjena. Sveto pismo prikazuje Krista kao Onoga koji je "ponio grijehe" ljudskog roda. Dubokim, proročkim jezikom Izaija kaže da "za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe;... Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju... Al se Jahvi svidje da ga pritisne bolima ... (On je žrtvovao) - život svoj za naknadnicu ... da grijehe mnogih ponese na sebi." (Iz 53,5.6.10.12; usporedi: Galaćanima 1,4) Apostol Pavao je držao ovo proročanstvo na umu kad je rekao: "da je Krist suglasno Pismima, umro za naše grijehe." (1 Kor 15,3)

Ovi reci upiućuju na važnu predodžbu u planu spasenja: grijesi i krivica koja nas je prljala mogu se prenijeti na Nosioca naših grijeha, koji nas očišćuje (Ps 51,10). Žrtveni obredi u starozavjetnom svetištu otkrivali su ovu Kristovu ulogu. Tamo je prijenos grijeha s grešnika koji se kaje na nevino janje predočavao prijenos grijeha na Krista, nosioca grijeha (vidi: 4. poglavlje u ovoj knjizi).

Uloga krvi. Krv je imala središnju ulogu u žrtvama za pomirbu u službi u svetištu. Bog je predvidio pomirbu rekavši: "Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vam dao da... obavljate obred pomirenja za svoje živote." (Lev 17,11). Nakon klanja životinje, svećenik je morao primijeniti njenu krv prije no što je dobio oprost.

Novi zavjet otkriva da su starozavjetni obredi za dobivanje oprosta, očišćenja i pomirbe krvlju koja je predstavljala zamjenu, ispunjeni u krvi pomirenja Kristove žrtve na Golgoti. Nasuprot starom načinu, Novi zavjet kaže: da "koliko će više krv Krista - koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao žrtvu bez mane - očistiti našu savjest od mrtvih djela da služimo živomu Bogu?" (Heb 9,14) Prolijevanje Njegove krvi izvršilo je iskupljenje od grijeha (Rim 3,25). Apostol Ivan kaže da je iz svoje ljubavi Bog "poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu (hilasmos) za grijehe naše" (1 Iv 4,10; "iskupljenje, žrtva pomirenica").

Rezimirajući, "Božji nepristrasni čin pomirenja izvršen je krvlju pomirbe i pokajanja (osobna žrtva) Krista Isusa, Njegovog Sina. Na taj je način Bog 'davalac i primilac pomirbe'.

Krist, otkup

Kad su ljudska bića pala pod vlast grijeha, postali su izloženi osudi i prokletstvu Božjeg Zakona (Rim 6,4; Gal 3,10-13). Robovi grijeha (Rim 6,17), podložni smrti, nisu bili u stanju da se izvuku. "Ta nitko sebe ne može otkupiti ni za se dati Bogu otkupninu." (Ps 49,8) Jedino nas Bog obdaruje silom otkupljenja. "Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti." (Hoš 13,14) Kako će ih Bog otkupiti?

Preko Isusa koji je posvjedočio da "nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!" (Mt 20,28; vidi: 1 Tim 2,6), Bog "sebi steče" crkvu "krvlju svojom" (Dj 20,28). U Kristu "imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha". (Ef 1,7; usporedi: Rim 3,24). Njegova smrt "nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi". (Tit 2,14)

Tko je izvršio otkup? Kristova smrt potvrdila je da je ljudski rod Božja svojina. Apostol Pavao je rekao: "Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?" (1 Kor 6,19.20; vidi: 1 Kor 7,23).

Svojom smrću Krist je slomio nadmoć grijeha, ukinuo duhovno ropstvo, otklonio osudu i prokletstvo Zakona i omogućio vječni život svim grešnicima koji se kaju. Apostol Petar kaže da su oni koji vjeruju otkupljeni "od svoga bezvrijednog, od otaca baštinjenog načina života". (1 Pt 1,18). Apostol Pavao je pisao da koji su oslobođeni od ropstva grijeha i njegovih rodova smrti, sada su u službi Bogu s njenim plodom "na posvećenje" i na kraju "životom vječnim" (Rim 6,22).

Odbaciti ili odricati načelo otkupa značilo bi "izgubiti samu bit evanđelja milosti i poricati najdublji razlog naše zahvalnosti Božjem Janjetu.  Ovo načelo je središte hvalospjeva koji se pjeva u nebeskoj prijestolnoj dvorani: "Jer si bio zaklan i svojom krvi iskupio Bogu ljude od svakog plemena, jezika, puka i naroda, i učinio ih 'za našega Boga' 'kraljevstvom svećenika', i oni će kraljevati na zemlji!" (Otk 5,9.10).

Krist predstavnik ljudskog roda

I Adam i Krist - "novi Adam" ili "drugi čovjek" (1 Kor 15,45.47) predstavljaju čovječanstvo. Dok prirodno rođenje opterećuje svakog čovjeka posljedicom Adamova prijestupa, tko god doživi duhovno rođenje prima dobra Kristovog savršenog života i žrtve. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti." (1 Kor 15,22).

Adamova je pobuna svima donijela grijeh, osudu i smrt. Krist je preokrenuo tijek nazadovanja. U svojoj velikoj ljubavi, On se potčinio božanskoj osudi grijeha i postao predstavnikom čovječanstva. Njegova je smrt kao zamjena osigurala oslobođenje od kazne grijeha i vječni život za grešnike koji se kaju (2 Kor 5,21; Rim 6,23; 1 Pt 3,18)

Sveto pismo jasno uči o sveopćoj prirodi Kristove smrti kao zamjene. Po "milosti Božjoj" On je doživio smrt za svakoga (Heb 2,9). Kao i Adam, oni su zgriješili (Rim 5,12), pa je stoga svatko doživio smrt - prvu smrt. Smrt koju je Krist okusio za svakoga bila je druga smrt - potpuno prokletstvo grijeha (Otk 20,6; vidi: 26. poglavlje u ovoj knjizi).

Kristov život i spasenje

"Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom." (Rim 5,10) Bio je potreban Kristov život, kao i Njegova smrt da se premosti provalija koju je produbio grijeh. Oboje je potrebno i pridonosi našem spasenju.

Što Kristov savršeni život može učiniti za nas? Isus je živio čistim i svetim životom ljubavi, oslanjajući se potpuno na Boga. Ovaj dragocjeni život On dijeli kao dar s grešnicima koji se kaju. Njegov savršeni karakter predstavljen je kao "svadbeno ruho" (Mt 22,11) ili "haljina spasenja" (Iz 61,10) koju daje da bi se pokrile prljave prnje ljudskih pokušaja da postignu pravednost (Iz 64,6).

Unatoč našoj ljudskoj izopačenosti, kad se potčinimo Kristu, naše se srce sjedinjuje s Njegovim srcem, naša se volja stapa s Njegovom voljom, naš um postaje jedno s Njegovim umom, On zarobljuje naše misli; mi živimo Njegovim životom. Mi smo pokriveni Njegovom odjećom pravde. Kad Bog promatra grešnika koji vjeruje i koji se kaje, On vidi - ne golotinju i poročnost grijeha, već haljinu pravde načinjenu Kristovom savršenom poslušnošću Zakonu.  Nitko ne može biti istinski pravedan ako nije pokriven ovom haljinom.

U priči o svadbenom ruhu, gost koji je stigao u svojoj odjeći, nije bio izbačen zbog svoga nevjerstva. On je prihvatio poziv na gozbu (Mt 22,10). Međutim, njegov dolazak nije bio dostatan. Bilo mu je potrebno svadbeno ruho. Slično, vjerovanje u križ nije dostatno. Da bismo se mogli pojaviti pred Kraljem, nama također treba Kristov savršeni život i Njegov pravedni karakter.

Kao grešnicima nije nam potrebito da nam se dugovi ponište, nego i da nam se obnovi bankovni račun. Potrebno nam je više od oslobođenja iz zatvora, nama treba da budemo usvojeni u obitelj našega Kralja. Posrednička služba uskrsloga Krista ima dvostruki cilj oprosta i davanja odjeće - primjenu Njegove smrti i života na naš život i na naš položaj pred Bogom. Golgotsko "svršeno je"  označavalo je ispunjenje savršenog života i savršene žrtve. Grešnicima treba oboje.

Nadahnuće Kristovog života. Kristov život na Zemlji također je pružio čovječanstvu uzor kako treba živjeti. Apostol Petar, na primjer, preporučuje nam kao primjer način na koji je On odgovorio kad je bio zlostavljan (1 Pt 2,21-23). On koji se izjednačio s nama, i u svemu bio kušan kao i mi, pokazao je da oni koji se oslanjaju na Božju silu nemaju nikakvu potrebu da nastave griješiti. Kristov život daje nam jamstvo da možemo živjeti pobjedonosno. Apostol Pavao svjedoči: "Sve mogu u onome koji mi daje snagu." (Fil 4,13)

Kristovo uskrsnuće i spasenje

"Ako li Krist nije uskrsnuo", kaže apostol Pavao, "onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera: vi ste još u svojim grijesima." (1 Kor 15,14.17.) Isus Krist je u tijelu uskrsnuo (Lk 24,36-43), uznio se na nebo kao Bogočovjek i otpočeo svoj presudni posrednički rad kao Posrednik s desne strane Boga Oca (Heb 8,1.2; vidi: 4. poglavlje u ovoj knjizi).

Kristovo uskrsnuće daje značaj križu koji apostoli skrhani bolom nisu mogli vidjeti u petak na dan raspeća. Njegovo uskrsnuće preobrazilo je ove ljude u moćnu silu koja je izmijenila povijest. Uskrsnuće - nikada odvojivo od raspeća - postalo je središtem njihova djelovanja. Oni su objavljivali živog, raspetog Krista koji je nadvladao sile zla. U tome leži sila apostolske vijesti.

"Kristovo uskrsnuće", piše Philip Schaff, "nedvosmisleno je probno pitanje o kome ovisi istinitost ili neistinitost kršćanske vjere. Ono je ili najveće čudo ili najveća obmana koju bilježi povijest.  Wilbur M. Smith objašnjava: "Kristovo uskrsnuće je prava tvrđava kršćanske vjere. To je učenje koje je naglavce okrenulo svijet u prvom stoljeću, koje je uzdiglo kršćanstvo nad judaizmom i neznabožačkim religijama svijeta oko Sredozemlja. Ako ovo vrijedi, onda tako mora vrijediti gotovo sve što je od životne važnosti i što je jedinstveno u Evanđelju Gospodina Isusa Krista: 'A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera'. (1 Kor 15,17)"

Kristova je sadašnja služba ukorijenjena u Njegovoj smrti i uskrsnuću. Dok je žrtva pomirnica na Golgoti bila valjana i potpuna, bez uskrsnuća ne bismo imali nikakvog jamstva da je Krist uspješno izvršio svoju božansku zadaću na Zemlji. To što je Krist uskrsnuo potvrđuje stvarnost života iza groba i pokazuje istinitost Božjeg obećanja vječnog života u Njemu.

Rezultat Kristove spasiteljske službe

Kristova služba pomirbe ne utječe samo na ljudski rod već i na cijeli svemir.

Pomirba u cijelom svemiru. Apostol Pavao otkriva veličinu Kristovog spasenja u Crkvi i preko nje: "Da se sada po Crkvi saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima." (Ef 3,10) On dalje ističe da je Bogu bilo po volji kroz Krista "pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa." (Kol 1,20) Apostol Pavao otkriva zapanjujući rezultat ove pomirbe: "Da se Isusovu imenu "pokloni svako koljeno" nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da "svaki jezik prizna" - na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist." (Fil 2,10.11).

Opravdanje Božjeg Zakona. Kristova savršena žrtva pomirnica uzdigla je pravdu i dobrotu, odnosno pravednost Božjeg svetog Zakona, kao i Njegov milostivi karakter. Kristova smrt i otkup udovoljili su zahtjevima Zakona (da treba grijeh kazniti), opravdavajući Njegovom milošću i milosrđem grešnike koji se kaju. Apostol Pavao je rekao da je On "osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu nego po Duhu, ispunio pravedni zahtjev Zakona." (Rim 8,3.4.).

Opravdanje. Pomirba postaje djelotvornom samo kad se prihvati oprost. Zabludjeli sin se pomirio s ocem kad je prihvatio ljubav i oprost od svoga oca.

"Oni koji vjerom prihvaćaju da je Bog u Kristu izmirio svijet sa sobom u Kristu i koji se pokoravaju Njegovoj volji primaju od Boga neprocjenjivi dar opravdanja s njegovim neposrednim darom mira u Bogu. (Rim 5,1) Budući da nisu više predmet Božje srdžbe, opravdani vjernici postaju predmetom Božje ljubavi. S potpunim pristupom Božjem prijestolju preko Krista, oni primaju silu Svetoga Duha da slome sve prepreke ili zidove razdvajanja i neprijateljstva među ljudima, slikovito prikazane kao neprijateljstvo što je postojalo između Židova i neznabožaca. (Vidi: Ef 2,14-16)"

Uzaludnost spasenja djelima. Božja služba pomirbe otkriva uzaludnost ljudskih napora da dobiju spasenje djelima Zakona. Proučavanje božanske milosti dovodi do prihvaćanja pravde koja opravdava i koja je moguća vjerom u Krista. Zahvalnost onih koji su doživjeli oprost čini od poslušnosti radost. Djela, onda, nisu temelj spasenja, već njegov rod.

Novi odnos s Bogom. Iskusivši Božju milost, koju nam nudi Kristov savršeni život poslušnosti, Njegova pravda i Njegova smrt pomirenja kao besplatan dar, vodi nas u dublju vezu s Bogom. Zahvalnost, slava i radost se bude, poslušnost postaje zadovoljstvom, proučavanje Njegove Riječi radošću, a um spremnim boravištem Svetoga Duha. Nastaje novi odnos između Boga i grešnika koji se kaje. To je zajednica zasnovana na ljubavi i divljenju, a ne na strahu i obvezi (upsoredi: Iv 15, 1-10).

Što više budemo razumijevali Božju milost u svjetlosti križa, to ćemo manje osjećati svoju pravdu i više ćemo shvatiti koliko smo sretni. Sila istoga Svetoga Duha koji je djelovao u Kristu kad je ustao iz mrtvih, preobrazit će naše živote. Namjesto poraza, mi ćemo svakoga dana doživljavati pobjedu nad grijehom.

Poticaj za službu. Zadivljujuća ljubav, otkrivena u Božjoj službi pomirbe kroz Isusa Krista, potiče nas da odnesemo Evanđelje i drugima. Kad smo ga doživjeli u sebi samima, mi ne možemo držati u tajnosti činjenicu da Bog neće uračunati grijeh onima koji prihvaćaju Kristovu žrtvu za grijehe. Mi ćemo prenositi drugima dirljivi poziv Evanđelja: "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini namjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo prevednošću Božjom." (2 Kor 5,20.21).

 

< 8. Poglavlje Sadržaj 10. Poglavlje >